Suzana Marić: „Ljubav između dva svijeta“

SUZANA MARIĆ

LJUBAV IZMEĐU DVA SVIJETA

256

Tog je dana bila izgubljena u mislima. Njen devetnaesti rođendan, slavlje, prijatelji… sve joj je djelovalo nestvarno. Nije željela biti tu, sada, baš na ovom mjestu, u grupi ljudi koji su se nadvikivali, s bocama i čašama u rukama. Željela je pobjeći, ali je znala da to ne bi bilo u redu. Znala je da bi ražalostila majku i svoju najbolju prijateljicu; obje su se namučile da joj prirede iznenađenje.

Sa zapada je nebo postajalo sve crvenije. Predvečerje je osvježilo topao ljetni dan blagim maestralom.

Bila je nemirna. Torta je odavno pojedena, većina je gostiju otišla. Nekoliko ih je još sjedilo na terasi i dovršavalo svoje piće. Željela je pobjeći do stijena na obali. Željela ga je opet vidjeti.

Pomagala je majci pospremiti kuću i oprati posuđe, ali joj je pogled bio prikovan za prozor. Gledala je sivu stijenu u daljini, gdje strši nad morem kao svjetionik. Privlačila ju je poput magneta... dozivala.

„Mama, moram van, ne mogu više biti u kući, idem prošetati do plaže!“

„Nisi li umorna? Zašto ne legneš i odmoriš se?“ Majka ju je pogledala i nasmiješila se. Bio je to onaj njen blagi osmijeh pun ljubavi.

„Pođi, ali nemoj ići na one nesretne stijene, znaš da je opasno noću hodati onuda!“

Tjeskoba se osjetila u majčinom glasu, ali ju je prikrila lažnim osmijehom. Kažu da majke osjete... da naslute prije nego li se nešto dogodi njihovom djetetu. Ova

257 žena je osjetila. Bojala se. Pritisak u grudima nije jenjavao cijeli dan. Nemir je u njoj rastao.

„Mama, pa znaš da ja pazim, a to mi je omiljeno mjesto, to je moj kutak svemira, moj raj!“

„Ali noć je! Pogledaj kako je mračno!“ Kako uvjeriti dijete da ostane kod kuće, a ne moći joj objasniti razlog za strah koji osjeća?

„OK. Nemoj biti dugo, znaš da se brinem!“

„Mamaa!“

Zvučan poljubac na obrazu i tresak ulaznih vrata značio je da je otišla. Trčala je ulicom prema moru. Zadihana se uspinjala prema vrhu stijena s baterijskom lampom u ruci. Argo, njen njemački ovčar, pratio ju je u stopu. Napokon je stigla. Spustila se iza stijene do vode i sjela gledajući nebo. Sjedila je na stijeni, nogu uronjenih u pjenušavo more, i promatrala kako se nebom razlijeva tama... crna i gusta, gotovo osjetna na dodir. Misli su joj ponovno odlutale na prizor koji je sinoć vidjela. Željela je opet doći, opet uživati u božanskoj ljepoti. Željno je osluškivala svaki šum, svaki pokret. Opraštala se od dana i drhtavim tijelom čekala noć. More ju je milovanjem uspavalo. Iz sna ju je probudio šum. Prepoznala je taj zvuk. Polako se pridigla i pogledala iza stijene. Od prizora koji je ugledala zastao joj je dah pa je glasno uzdahnula.

Crna, paperjasta krila stršala su nad ramenima i glavom najljepšeg čovjeka kojeg je ikad vidjela. Šutjela je i gledala. Argo je počeo uznemireno cviljeti. Osjetila je kako pada, lebdi. U jednom je trenutku sve oko nje bilo mračno, crno... a zatim svjetlo. Prekrasno, bijelo, čisto svjetlo.

Gledala ga je u lice koje se bljeskalo srebrnim sjajem. Kao u transu, uzdigla se i ispruženih ruku krenula prema njemu. Polako i bojažljivo dotaknula je nježno

258 perje. Ono je u trenu nestalo. Ogromna crna krila sklopila su se i, kao čarolijom, srasla s tijelom. Preplašeno je ustuknula. Krenuvši unatrag, spotaknula se i počela padati, ali se našla u čvrstim rukama koje su obuhvatile njen uzani struk. Tamne, gotovo crne oči istraživački su je promatrale klizeći njenim polunagim tijelom. Na sebi je imala samo krpice koje su joj prekrivale intimu i tanku haljinu. Vrelina njegovih ruku palila joj je kožu. Netremice ga je promatrala, ne želeći da taj trenutak prestane. Pokušala se uspraviti, ali on to nije dopustio, već ju je podigao iznad sebe i promatrao njeno tijelo, kad se njena bujna kosa iznenada razvezala i rasula poput slapa. Njegova snaga je bila nevjerojatna. Držao ju je poput pera. Promatrali su se bez riječi. Napokon ju je nježno spustio na kamen pokraj sebe.

„Tko si ti? Zašto si na ovom mjestu... opet?“ upitao ju je iznenada.

„Ja… dolazim ovamo često, a tebe sam jučer prvi put vidjela!“ odgovorila je.

„Nisam te pitao koliko često dolaziš, nego tko si? Anđeo nisi, jer ih sve poznajem... da si sirena, imala bi rep. Tko si?“ glas mu je sad bio promukao. „Tko god da jesi prekrasna si ! Znaš li to?“ Nije mu odgovarala. Gledala je njegovo mišićavo tijelo, njegove ruke, oči. Bila je očarana.

Kako nije dobio odgovor na svoje pitanje, prišao joj je i uhvatio njeno lice među svoje dlanove.

„Morat ću sam otkriti tko si!“ Njegove usne su se spustile na njene, njeno tijelo je odjednom izgubilo snagu i ona je klonula u njegove ruke.

„Ovako se samo ljudi ponašaju, njihova snaga je preslaba za nas, ti si ljudsko biće?!“ Istodobno je postavio pitanje i dao na njega odgovor.

„Probajmo sada ovako!” Obgrlio ju je krilima i ponovno je počeo ljubiti. Ona mu se predavala bez otpora. Željela je tu vatru na svojoj koži. Nije ju zanimalo

259 tko ili što je on. Željela ga je, pa bio on i sam demon iz pakla. Hrabro je počela istraživati njegovo tijelo, na što je on duboko uzdahnuo.

Čarolija je trajala. Tijela su im se spojila. On je zasjao čudesnim sjajem. Podigao ju je, raširio krila i poletio drzeći je u naručju.

Pogledala ga je prestrašeno. “ Kamo… kamo me nosiš?“ Nasmiješio se i poljupcem joj zatvorio usta.

„Tamo gdje nikada nikoga nisam odveo!“ kratko je odgovorio.

Mjesec je bio pun, zvijezde su treperile na crnom baršunu, a on ju je nosio, leteći sve dalje i dalje.

Visoke stijene skrivale su kamenu kulu. Usporio je zamahe krila i polako sletio na krov. Nježno ju je spustio i pružio joj ruku. „Dođi, ovo je moj dom!“

Poslušala ga je i krenula za njim. Spustili su se stepeništem i ušli u ogromnu prostoriju koja je bila njegov dom. Nije bilo kreveta, stola... samo tepisi i svileni crni jastuci, razbacani ljudskim okom nikad viđenim uzorkom i rasporedom. „Ovo je moj dom“, ponovio je, vidjevši da se ona zbunjeno osvrće. „Meni ne trebaju krevet ni stol. Ja ne spavam... i ne jedem .“ Ona se pribrala i jeza joj se razlila tijelom.

„Tko si ti? Vampir?“ upitala ga je, na što se on samo grleno nasmijao.

„Zasad ću ti odgovoriti samo da nisam vampir. Ne boj se, neću te ugristi, ali ću te zato opet poljubiti, i opet i opet.“ Ljubio ju je ponovno, a ona je ostajala bez daha. Sjedinjavali su se u bezvremenskom vrtlogu, letjela je u visine i spuštala se spokojno u njegov zagrljaj… Zaspala je. Vjerovala mu je; predala mu se i opustila se ... potpuno.

260 Tama je postajala sve gušća kad su je probudili krikovi. Osvrnula se oko sebe, ali njega nije bilo. Pošla je polako prema zvukovima. Kroz maleni otvor ugledala ga je, njega i još jedno biće poput njega... kako se prepiru. Čula je glasove koji govore o njoj. Čula je kad je onaj drugi povikao:

„Zašto je nisi ostavio tamo? Zašto si je donio? Znao si da joj nije bilo spasa!“

„O kome i o čemu to njih dvojica govore? Kome nije bilo spasa? Ima li ovdje još nekoga osim mene?“ pitanja su se nadovezivala jedno na drugo.

„Morao sam je dovesti, morao sam! Pružio sam joj užitak koji nije doživjela za života! Ona je u svijetu sjena, a ja sam ju pronašao, ja… dao bih sve da ostane uz mene, ali znam da će s jutrom otići! Donio sam je i ne želim je vratiti!“

„Moraš! Znaš da je ne možeš zadržati!“ drugi je glas postajao sve grublji.

„Neka bude uz mene još malo, prije zore ću je vratiti.“

Zbunjena onim što je čula, vratila se u prostoriju. Ubrzo se pojavio i on. Bio je zamišljen i nekako tužan. Zagrlio ju je najnježnije što je mogao: „Hajde, spavaj, odmori se, umorna si!“ Pogledao ju je u oči, a ona je klonula u njegovom naručju. Držao ju je tako, sve dok tama nije postala rijetka poput paučinaste zavjese, a Sunce samo što nije izašlo. Poletio je držeći je u naručju. Vratio ju je nježno na stijenu obukavši joj bijelu haljinu opšivenu srebrnim nitima.

„ Najljepši ljudski anđele, voljena moja, nisam znao što su suze jer nikada nisam plakao, a danas... danas sam njima namočio tvoje prekrasno lice! Znaj, ako Vječni bude milostiv, doći ću po tebe i bit ćemo zauvijek zajedno!“ Još jednom ju je poljubio, stavio joj u ruke bijele ljiljane i izgubio se u svojoj tuzi.

Crni anđeo nije mogao zadržati smrtnicu za sebe.

261 Ribari su ujutro pronašli beživotno tijelo mlade djevojke obučeno u bijelu haljinu s ljiljanima u ruci.

Pala je sa stijene, a Argo je otišao po majku, tužno cvileći i vodeći je do mjesta pogibije.

Majčino srce je slutilo i osjećalo. Hoće li ikada preboljeti?