Suzana Marić: „Žena iz pakla“

SUZANA MARIĆ

ŽENA IZ PAKLA

215

Ena se sve češće budila prestrašena, oblivena znojem. Snovi su bili mračni, zlokobni. Sanjala je tamu, crne ptice kako je okružuju. Koliko god da je bježala, uvijek bi se na kraju našla na groblju, u sniježnobijeloj haljini, okružena mačkama. Zbog tih snova počela je odlagati odlazak na počinak. Otkako je doselila u kućicu pokraj groblja, nije se pošteno naspavala. Košmari i noćne more izmorili su je.

Nestajali bi čim bi se probudila, a onda bi po čitav dan teturala kućom poput zombija. Uzalud se pokušavala prisjetiti bilo čega, uzalud je pokušavala rastumačiti snove, znala je samo da su djelovali stvarno. Njen um je grozničavo radio ne bi li vratio barem poneku sličicu tog filma, ali uzalud, sve je nestajalo u nedokučivim maglama podsvijesti. Pamtila je, jedino, da ju je strah paralizirao, iako nije bila od onih koji se boje mraka.

Ova noć je imala nešto zlokobno u sebi. Oblaci su zaklonili Mjesec pa je tama bila još gušća. Javna rasvjeta slijepe ulice, koja se blago uspinjala do groblja, bila je ugašena. Polupane žarulje već odavno nisu zamijenjene. Krošnje drveća nadvijale su se nad ispucalim asfaltom i lokvama preostalima od nedavne kiše. Koračala je, neprestano se osvrćući, dok joj se ledena jeza širila kralježnicom. Nikada u svom dosadašnjem životu nije osjetila takvu nelagodu i strah. Krajičkom oka je promatrala vrane koje su je pratile na nevelikom razmaku.

216 Na raskrižju je zastala. Vrane su sletjele na vrhove drveća, zlokobno grakćući. Nelagoda je rasla, dlanovi su joj se znojili. Strah joj je kočio udove. Osjetila je da gubi dah, da je tijelo prestaje slušati i da nekontrolirano drhti. Ipak smogla je snage krenuti prema groblju jer to je bio jedini put koji je vodio do kuće u kojoj je - tako se barem nadala - samo privremeno stanovala.

Oh, Bože, zašto imam taj čudni osjećaj? Ovo groblje će me dovesti do ludila. Bojim se… bojim se prolaziti ovuda! Enin je um, potaknut stravom, grozničavo radio. Željela je potrčati, ali nije mogla pa je ostajala stajati na mjestu. Vrane su graktale u krošnjama, a onda su počele kružiti iznad nje.

Proklete ptičurine, koliko vas ima? Odjednom je osjetila onaj poznati strah koji ju je budio noćima. Ledena jeza joj je kliznula niz leđa spuštajući se u noge koje su postale teške poput olova. Osjećaj se produbio kad je pred sobom ugledala ženu sa crnim šeširom na glavi. U trenu se sjetila: „Žena u crnom!“ Bila je to ista ona žena koja joj je uporno remetila snove.

Jedna crna sjena je lebdjela uokolo, zirkajući u Enu svojim krvavo - crvenim očima, zlokobno pišteći. Vrane su se umirile i zainteresirano promatrale poprište događaja.

„Bojiš li se?“ Žena je upitala Enu. Pritom joj je glava bila neprirodno nagnuta ustranu, a crni veo joj je zaklanjao oči. Naravno, bojala se, ali nije nalazila snage da to izrekne.

„Znaš, volim djevojke koje se boje. Sladak je taj strah, sladak, draga!“ Sjena je kružila sve bliže i bliže. Ena je njušila zadah truleži i sumpora pri svakom udahu. Onda osjeti kako je žena privlači k sebi.

217 „Oh…ne, ne, ne!“ pokušavala se oduprijeti, ali ju je sad i sjena gurala prema Ženi u crnom. Zamračilo joj se pred očima. Padala je, tonula je u crnilo, obavijena sjenom.

Kamo je odnose? Što joj to čine? Spoznaja o zlu vraćala joj je svijest. Probudila se u bijeloj haljini na nečijem grobu. Jutro je bilo obavijeno maglom. Hladnoća mramora upila joj se u tijelo. Bol… posvuda je osjećala bol, kao da su joj sve kosti bile polomljene. Kleknula je i zaplakala. Njen strah se materijalizirao, Žena u crnom je postala stvarna.

Sljedeća noć bila je novo iskušenje. Svjetla su gorjela u svim prostorijama. Ena je sjedila na ugaonoj klupi u dnevnom boravku. Bojala se zaspati. Nije se usudila zatvoriti oči iako ju je san grlio želeći joj pružiti mir i odmor. Preumorna, izgubila je bitku. Zaspala je sklupčana, malo iza jedan sat poslije ponoći. Iz sna ju je prenuo poznat smrad. Prenaglo je ustala pa je osjetila laganu mučninu i vrtoglavicu. Odmah se pribrala. Ugledala je sjenu gdje klizi ispod balkonskih vrata. Postajala je sve veća i zlokobnija. Odjednom snažan vjetar raskrili vrata i prozore, a Žena u crnom kraljevski ušeće u prostoriju, praćena nekolicinom novih sjena. Ena je čvrsto stiskala šake u kojima je držala sol. Pročitala je negdje da sol štiti od zla.

„Evo me opet! Spremi se, idemo! Nadam se da ti je sinoć bilo lijepo u našem društvu. Večeras ćemo ti dopustiti da nas vidiš, ako budeš dobra!“ ciktala je Žena u crnom prilazeći Eni.

Duga, crna ruka uhvatila je djevojku oko vrata privlačeći je k sebi. Pokušavala je isisati život iz nje. Ena se svom snagom oduprla, odgurnuvši nakazno stvorenje od sebe posipajući ga solju.

218 „Gubi se u pakao, zloćo... zajedno sa svojim demonima! Ja tvoj rob neću biti i nikamo me nećeš voditi! Prokleti da ste i ti i oni koji su te poslali! Odlazi! Nestani!“ Sol se pokazala izvrsnom zaštitom. Žena se, zajedno sa svojim sjenama, doslovno rastopila pred Eninim očima i iščeznula.

Ožiljak na vratu dugo je svjedočio o strašnom susretu. Ostalo je pitanje, hoće li se Žena u crnom ponovno materijalizirati? Tko to zna! Život je tajna. A što li je tek ... smrt!?