215
SUZANA MARIĆ ŽENA IZ PAKLA
Ena se sve češće budila prestrašena, oblivena znojem. Snovi su bili mračni, zlokobni. Sanjala je tamu, crne ptice kako je okružuju. Koliko god da je bježala, uvijek bi se na kraju našla na groblju, u sniježnobijeloj haljini, okružena mačkama. Zbog tih snova počela je odlagati odlazak na počinak. Otkako je doselila u kućicu pokraj groblja, nije se pošteno naspavala. Košmari i noćne more izmorili su je. Nestajali bi čim bi se probudila, a onda bi po čitav dan teturala kućom poput zombija. Uzalud se pokušavala prisjetiti bilo čega, uzalud je pokušavala rastumačiti snove, znala je samo da su djelovali stvarno. Njen um je grozničavo radio ne bi li vratio barem poneku sličicu tog filma, ali uzalud, sve je nestajalo u nedokučivim maglama podsvijesti. Pamtila je, jedino, da ju je strah paralizirao, iako nije bila od onih koji se boje mraka. Ova noć je imala nešto zlokobno u sebi. Oblaci su zaklonili Mjesec pa je tama bila još gušća. Javna rasvjeta slijepe ulice, koja se blago uspinjala do groblja, bila je ugašena. Polupane žarulje već odavno nisu zamijenjene. Krošnje drveća nadvijale su se nad ispucalim asfaltom i lokvama preostalima od nedavne kiše. Koračala je, neprestano se osvrćući, dok joj se ledena jeza širila kralježnicom. Nikada u svom dosadašnjem životu nije osjetila takvu nelagodu i strah. Krajičkom oka je promatrala vrane koje su je pratile na nevelikom razmaku.
