Jadranka Varga: „Putovanje kroz vrijeme“

JADRANKA VARGA

PUTOVANJE KROZ VRIJEME

116

Sjela sam za stol i upalila sedam svijeća. Bio je sumrak, tišina, veljača se u maglenim noćima provlačila kroz gole grane drveća, na cesti nikog nije bilo. Počela sam mirno disati, bezvremenski osjećaj ispunjavao je prostor oko mene i vidjela sam se u svojoj ulici, ispred kuće svog djetinjstva u Trnju, a u daljini tatu kako odlazi na biciklu. Pogledala sam na sat, bilo je 9:30 ujutro, njegovo vrijeme za „špicu”, kako je uvijek govorio - Gradsku kavanu na Trgu Republike. Prošla sam kroz dvorišna vrata, nisam znala u koju sam se godinu vratila. Došla sam do kuće i pozvonila. Vrata su se otvorila, pojavila se moja mama i začuđeno me upitala: „Dobar dan, izvolite?“ Shvatila sam da me mama u ovoj pojavnosti ne prepoznaje. Gledala sam njene ispitivačke oči. Pokušavala me nekamo smjestiti. Bilo joj je jasno da sam joj poznata, ali nije mogla proniknuti otkud. Nasmiješila sam joj se i upitala: „Ne prepoznaješ me?“ Mama je odmahnula glavom, a ja sam dodala: „To sam ja, Jadranka, došla sam iz 2021. godine, putovala sam kroz vrijeme jer sam te još jednom željela vidjeti. Koja je sad godina?“

117 Mama je otvorila usta, prekrila ih rukom, pogled joj je bio pun nevjerice i samo je odgovorila: „1971.“ Upitala sam: „Mogu li ući? Je li moja mlađa verzija u svojoj sobici... spava li ili je u školi?“ Mama je odgovorila: „U školi je, hajde… uđi!“

Ušla sam i otišla ravno u kuhinju, sjela sam na sjedalo ispod prozora i sa smiješkom rekla mami: „Skuhaj mi kavicu s mlijekom u onoj tvojoj šalici s narančastim rubom pa ću ti sve ispričati.“ Mama je stajala i rekla: „Ne mogu vjerovati! Kako znaš za tu šalicu? Slična si mojoj kćerci, vidim te njene oči kod tebe, ali kako je to moguće?“ Odgovorila sam joj: „Skuhaj kavu pa ću ti sve reći.

Mama je skuhala kavu, stavila sve kao što je uvijek jutrom stavljala, a ja sam sjela ispod prozora baš onako kako sam sjedila kad sam išla u školu: podignula sam noge na sjedalo, zauzela indijanski položaj, uzela šalicu i otpila gutljaj kave.

Mama je rekla: „Da, sad vidim da si to ti, ali reci mi: kako je to moguće, što radiš ovdje i zbog čega si tu?“

Počela sam govoriti: 118

„Prvo, da ti kažem: ne smijem sresti sebe u mlađim danima. Drugo, željela sam te još jednom vidjeti i zagrliti, ako mi dopustiš. Treće, moguće je, otkrila sam u sebi tajne moći kojima mogu otići u svoju prošlost... samo, ne smijem tu moć zloupotrebljavati, nego to smijem koristiti jedino radi velike čežnje srca. Moja najveća čežnja srca oduvijek je bila da te još jednom zagrlim pa sam, eto … došla sam te zagrliti, mama. Moje oči su se ispunile suzama, mama je zaplakala, ustala je i raširila ruke govoreći: „Dođi, dijete moje, zagrli svoju mamu!“

Podigla sam se i zagrlila mamu, plaho, a opet, s neopisivim žarom u srcu. Osjećala sam da mi se tim zagrljajem ispunjava velika praznina, da je to ono što sam, makar samo još jednom, željela doživjeti, osjećala sam da i moja mama isto osjeća. Odmaknula se i pogledala me: „Mogu ti reći, da si sad sličnija meni, nego tati. Tati si bila sličnija dok si bila mlađa.“

Sa suzama u očima sam joj odgovorila: „Da, slična sam ti. Mogla bih ti ispričati još stotinu stvari o tebi i o sebi... o nama, ali ne smijem. Ne smijem ti reći ništa da ne promijenim tijek zbivanja. Ali zato te mogu gledati, slušati tvoj glas, mogu te zagrliti. Da mi nisi dozvolila ući, ja bih se, gorko razočarana, vratila u svoje vrijeme. Ti si razumjela da se tu događa nešto izvitopereno i neobično, pa ipak si me s povjerenjem prihvatila. “

Mama je odgovorila:

119 „Da, srce je u meni vikalo da se ne trebam ničega bojati, da je na vratima moje dijete... unatoč drugačijem izgledu. “

Imala sam samo pola sata na raspolaganju, morala sam se vratiti. Nismo puno razgovarale, tek: „Kako si, kako zdravlje...?“

Kad sam ustala krenuti, mama me ponovno zagrlila, čvrsto me stisnula uza se i samo je prošaptala: „Nadam se da si sretna, to je jedino što želim.“

Odmaknula sam se, pogledala sam je suznim očima i odgovorila joj: „Sad sam sretna! Dok si bila uz mene, a ja uz tebe, bila sam ispunjena srećom. Ovo je sve što mi je trebalo. Sad moram polako krenuti, moram se vratiti.“ Još jednom smo se pogledale, zagrlile, mama me poljubila u obraze, ja sam joj uzvratila i izašla na dvorište. Okrenula sam se i mahnula joj, mama je odmahnula, a ja sam otišla na mjesto na kojem sam stupila u 1971. godinu, kako bih se sigurno vratila u svoje vrijeme.

Put u 2021. Trajao je isto onoliko koliko i put u 1971. godinu. Sjedila sam za stolom u svojoj sobi, svijeće su gorjele, bio je sumrak, tišina… veljača se u maglenim noćima provlačila kroz gole grane drveća, na cesti nikoga, samo je bilo pola sata kasnije.

Dok sam ležala u krevetu i razmišljala o svemu što mi se dogodilo, sjetila sam se kako je moja mama uvijek bila nekako tajanstvena, distancirana, uvijek pomalo nedorečena. Je li ovaj događaj utjecao na nju da bude takva ili je takva bila

120 oduvijek, nisam mogla procijeniti. Znala sam samo da nas je taj put kroz vrijeme obje zauvijek promijenio.

Zaspala sam mirno, tiho sam disala i san se nije javio. Je li sve bio san ili će san postati nešto drugo, to ne znam. Ali zasigurno znam da je moje srce ispunjeno, da u njemu više nema bolne praznine i da sam dobila ono što sam žarko željela - susret i zagrljaj s mamom.