116
JADRANKA VARGA PUTOVANJE KROZ VRIJEME
Sjela sam za stol i upalila sedam svijeća. Bio je sumrak, tišina, veljača se u maglenim noćima provlačila kroz gole grane drveća, na cesti nikog nije bilo. Počela sam mirno disati, bezvremenski osjećaj ispunjavao je prostor oko mene i vidjela sam se u svojoj ulici, ispred kuće svog djetinjstva u Trnju, a u daljini tatu kako odlazi na biciklu. Pogledala sam na sat, bilo je 9:30 ujutro, njegovo vrijeme za „špicu”, kako je uvijek govorio - Gradsku kavanu na Trgu Republike. Prošla sam kroz dvorišna vrata, nisam znala u koju sam se godinu vratila. Došla sam do kuće i pozvonila. Vrata su se otvorila, pojavila se moja mama i začuđeno me upitala: „Dobar dan, izvolite?“ Shvatila sam da me mama u ovoj pojavnosti ne prepoznaje. Gledala sam njene ispitivačke oči. Pokušavala me nekamo smjestiti. Bilo joj je jasno da sam joj poznata, ali nije mogla proniknuti otkud. Nasmiješila sam joj se i upitala: „Ne prepoznaješ me?“ Mama je odmahnula glavom, a ja sam dodala: „To sam ja, Jadranka, došla sam iz 2021. godine, putovala sam kroz vrijeme jer sam te još jednom željela vidjeti. Koja je sad godina?“
