Zoran Hercigonja: „Začarana kuća“

ZORAN HERCIGONJA ZAČARANA KUĆA

160

Stignem do željezničke postaje gradića N. s koferom u ruci i mantilom prebačenim preko desne podlaktice. Spustim kofer i zarijem ruku u džep. Izvadim antikvitetni džepni sat pa otvorim prednji poklopac. Pogled mi se zamrzne na ornamentalnoj slikariji koja je ispunjavala pozadinu sata. Na njoj je bio prikazan ljetni pejzaž: slijeva, gdje se nalazi brojka devet, bila je šuma; od broja tri, preko broja pet protezao se potočić koji je dalje otjecao u brojku sedam. Nad potočićem je vodu pila košuta; možda je i gledala u svoj odraz koji ju je sablaznio, ili je, pak, utonula u duboko more sjećanja i plivala valovima prošlosti. Nad njom je stajao, ponosan i vedar poput sokola, jelen koji je rikom slavio maleni satni mehanizam izmjene Mjeseca i Sunca, smješten ispod broja dvanaest. A iz šume je vrebalo nešto tmurno i zlokobno, vrebala je sama Smrt. Plavetne sjene borove šume služile su joj kao hrana, njoj koja je rasla i gutala sve pred sobom, poput vatre. Trgnuh se iz razmišljanja, osvrnuh se oko sebe, onako ukočen i razdražen, gdje mi se nalazi vlak. Upravo je ulazio u stanicu, a ja sam, zadovoljan i nervozno nestrpljiv s prizvukom straha i drhtavice, rekao samome sebi:

„Opet na putu, samo ja i moj stari, vjerni drug - sat“.

Prije nego što sam zatvorio poklopac pomislih: „Kakav lijep prizor: jelen kao simbol vjernosti, potok kao simbol biserne čistoće života i kreposnog čovjekoljublja i šuma kao simbol sigurnosti i mirnog

161 doma, ali, ujedno, i gnijezda nepoznate kukavice koja raste iz dana u dan na toplom ognjištu i hrane je svi ne sluteći da će ih jednog dana ta cinična i nemilosrdna kukavica, koja se sada pretvorila u sjenku smrti, proždrijeti bez osjećaja, ravnodušno i zvjerski. Neće je biti briga za one koji su je prihvatili, hranili, njegovali i podizali. Ona će biti sebična i neće za to mariti. Pitam se, nije li smrt tek neka osamljena duša koja je i sama proživjela golemu životnu sramotu i katastrofu pa se sad osvećuje i puni svoja nezasitna usta nasladom, odnoseći nam one najmilije.

Zatvorih poklopac sata i krenuh prema otvorenim vratima vlaka. Putnici su već bili izišli. Dok sam se visokim rešetkastim stubama penjao u vagon, glavom mi projuri misao: „Oni, taj jelen i košuta, imaju jedno drugo, imaju među ostalim i dom. A ja sam sâm, putnik, nemam nikoga!“ Nasmijem se na tu pomisao i krenem potražiti miran i tih kupe, gdje ću moći uživati u vožnji i gledati prostranstva ovih divnih krajeva. Iza staklenih vrata sama je sjedila starica u crnini i nešto štrikala. „Mora da je tiha i spokojna kad, ovako u tuzi, sjedi i ne obraća pažnju ni na što“, pomislih.

„ To bi moglo biti zaista mirno putovanje.“

Pokucam, otvorim vrata i pristojno upitam, je li slobodno. Starica se okrene, pogleda me svojim dubokim, crnim očima, uronjenim u koščato oronulo lice aveti, očima koje su me prvoga trenutka uplašile, u čijim sam zjenicama vidio mnogo drugih očiju kako iz dubine mraka vape i zovu me da ih spasim. Ona odgovori:

162 „Naravno, samo izvolite. Ugodno se smjestite“, a glas joj bijaše začudno mladolik, pun vitalnosti i napona snage. Spustim se na sjedalo nasuprot starici, blizu prozora uz kojeg ću se, ja lutalica, nježno priljubiti. Stavio sam kofer iznad svoje glave i pokušao u mrtvoj tišini kupea zapodjenuti razgovor sa staricom. Nerado je odgovarala; samo je bolno i koncentrirano gledala u svoje igle. Ostavio sam je na miru. Primijetio sam da nema nikakve prtljage, samo svoje vunene kugle, igle i komadić pletiva kojeg je upravo naštrikala.

Bilo mi je pomalo neugodno pa se prepustih snu - u zipki ujednačenog, nježnog drndanja vlaka koji je upravo kretao sa stanice - snu nemilosrdnom i mukotrpnom, kao što je bilo izvijanje ove otrovne, motorne zmije. U snu sam stajao ispred glavnog oltara neke nepoznate crkve. Prostor je ispunjavala tišina i nijemo jutarnje svjetlo koje se probijalo kroz latice šarolikih vitraja. Oko glavnog oltara bijahu postavljena dva portala koji su vodili do srca glavnog oltara. Nakon dužeg stajanja (koliko vrijeme može uistinu trajati u snovima koji i sami ne traju dulje od sekundu, dvije) napravio sam prvi krug oko oltara. Zastao sam, udahnuo hladan zrak i ugledao vraga gdje, sav crven i zadihan, stoji nasred crkve i motri me. Zadrhtah od straha. Svi razumni razlozi da bježim odavde i spasim svoju napaćenu dušu od nečiste nečasti, razbili su se o znatiželju koja mi je vezala opčinjene oči za njegovu crvenu put, ružnu rogatu glavu, koščato lice s brazdama golemih ožiljaka, za dlakava prsa koja se neprestano nadimahu, rep koji vrludaše uokolo kao jezik zmije koja traži trag plijena i za njegove oči koje su gorjele paklenom vatrom Hada, vatrom iz koje zapomagahu duše prokletih. Nakon što sam ga dobro promotrio trgnuh se i napravih još jedan krug oko oltara. Skriven iza kipova i cvijeća, pratio sam što će uslijediti. One spodobe

163 koja me tražila ispitivačkim očima više nije bilo. Samo je svećenik održavao liturgiju pred svojim vjernicima čija sam lica prepoznavao, lica mojih mrtvih drugova. Krenem i treći put oko oltara, a onda se zaglavih na jednom od portala i probudih se, sav mokar i blijed. Vlak se još uvijek kretao jednakom brzinom. Svrnem pogled na staricu koja je i dalje štrikala. „Šal“, pomislim, „ crno-bijeli šal. Stara je stvarno, brza.“

Okrenuo sam se prema prozoru, isprva motreći svoj blijedi porculanski obraz, a zatim sam počeo promatrati krajolik kojim je vlak brzao. Izgledalo je kao da juri u ždrijelo gorostasne zvijeri - krajolika. Nebo je bilo letargično i sivo poput olova. Olujni oblaci nalikovali su krdu divljih bizona koji se sudaraju tjelesinama jureći svoj besmisleni, pomamni trk. Njihov stampedo je bio zvuk i lik modre munje koja traži svoj grom, da se s njime sjedini. Nebo nije bilo drugo, do zamiješeno gusto tijesto iz kojeg će se, u kalupu elemenata, ispeći oluja koja kida, razara i nosi sve pred sobom. Njihovi nabori bili su bore na licu namrgođene starice koja je i dalje buljila u svoj posao i nije micala očiju s njega. Krajolik mi, pored ovog sivila, nije nalikovao krajoliku, već opustošenom gradu kojeg su okrali i zapalili razbojnici. Grcao je od boli i jada u sivom pepelu. Vlak mi se najednom učini vremeplovom koji ostavlja svu prošlost za sobom i munjevitom brzinom juri u budućnost, u neizvjesno i vedro „buduće“ koje se smiješi nama smrtnicima i strogo čuva od nas samih tajne naših usuda, kako bi se moglo slatko naslađivati našim nevoljama. Iz misli me trgne glas konduktera čiji dolazak, u rijeci svojih snoviđenja, nisam ni primijetio. Bio je to visok čovjek, mrk u pogledu, hladna i ledena posmijeha i lica poput faraonske mumije koja je postupkom mumificiranja ostala bez životnih sokova. Mrko me pogledao i rekao: „Kartu na pregled molim, gospodine.“ Istog časka izvadim kartu i dadnem mu je u ruke koje su bile jednako mrtvačke i koščate kao i njegovo lice.

164 Vratio mi je kartu, okrenuo se i uputio pogled starici, koja je sada prestala plesti i počela namatati šal oko ruke. Pozdravio nas je i zatvorio vrata kupea. „Vrlo čudno“ pomislim. „Zaista čudno. Njoj nije pogledao kartu niti ju je zatražio. Neobično. Možda joj je kartu već pregledao dok sam ja spavao. Ipak, oni pogledi koje su razmijenili izgledali su tako zlokobno.“

Nisam se nadao ovakvim događajima, a i slutio sam da ono pravo tek ima uslijediti. Jednako tako, nisam više imao ni trunka sumnje u to da putujem, zatvoren u vlaku sa živim mrtvacima.

Kočnice su bolno zacviljele, što je moglo značiti da stižemo na stanicu. Dok je vlak usporavao, starica je ponovno počela štrikati. Pritom me dvaput krišom pogledala. Odškrinuo sam prozor i pustio svjež zrak u ovu memljivu grobnicu, natopljenu vonjem raspadanja i truleži. Vlak se nakratko zaustavio pa odmah opet krenuo. Novi putnici su oblijetati kupee u potrazi za slobodnim mjestima. Jedna od njih zaletjela se na vrata našeg kupea. Bijaše to dama srednjih godina, davnih dana nesumnjivo prava ljepotica. Bujne, visoko uzdignute grudi ispunjavale su dekolte, a kosa - mahovinasta i crna poput gavranova krila lepršala je pod propuhom koji se nepozvan probijao kroz kupe. Pozdravila nas je i upitala, je li slobodno. Odgovorio sam potvrdno, dok nas je starica šibala mrkim nijemim pogledima: „Naravno, možete ući. Ima ovdje dosta slobodnih mjesta.“ Za ruku je vodila petogodišnjeg dječaka, a u drugoj je nosila poveći kovčeg. Ustao sam i pomogao joj smjestiti prtljagu pa sam ponovno sjeo. Dama se smjestila nasuprot meni, a dijete joj se zavalilo u krilo. Zatvorio sam prozor i ponovno pogledao napolje. Bili smo već dobrano odmakli od stanice. Na tu moju gestu ona uzvrati riječima:

165 „Hvala vam na pomoći, gospodine. Ukoliko želite otvoriti prozor, nama neće smetati.“

Oči su joj bljesnule sjajem zahvalnosti i umilne dobroćudnosti. Na to odgovorih: „Ma, ništa zato. Ne želim da se mali prehladi.“ Uočio sam da me promatra. Sigurno me drži za dobrog čovjeka. Ona se nasmije i započe razgovor: „Vidim, i vi nekamo putujete, s punim koferom... prtljage.“ Uzvratih osmijehom te odgovorih: „Da, i ja putujem, no nikada nemam odredišta. Putujem, tek toliko da putujem. Ja sam neprestani putnik. Može se reći i putnik-apatrid. Nemam doma. Moja jedina bliža rodbina je avantura.“

Dama se glasno nasmije pa prozbori: „Lijepo. Baš ste se pjesnički izrazili. Dakle, tvrdite da nemate doma, da nemate pristaništa. Ali gospodine, svaka voda se vraća svojem oceanu pa tako i vi sigurno imate neko pristanište, neku pučinu ili otok.“

Riječi su joj bile vrlo krute i ozbiljne kao kod prave samosvjesne i emancipirane divljakuše. Na te riječi uzvratih: „Vidite, stvar je malo komplicirana. Neprestano putujem u potrazi za nečim, a ni sam ne znam što tražim.“

Prekine me: „Možda dom?“ Ja nastavljam: „Možda. Da. Ne mogu živjeti na jednome mjestu. Volim putovati, upoznavati nove krajeve, a pogotovo one u kojima me ljudi ne poznaju. Znate, ne slažem se baš dobro s ljudima i oni mi dosade nakon nekog vremena. Mislim da me je posjetila vila Avantura i toliko sam se u nju zaljubio da je više ne puštam iz naručja.“

166 Na te riječi se nasmijala i rekla: „Mislim da ste vrlo zanimljiva osoba. Hoćete li čuti moju priču? Nije baš jako zanimljiva. Ne radi se o potrazi za domom ili nečim tome sličnim, ali je poučna.“ „Naravno, samo izvolite“, rekoh, „ olakšajte svoju dušu. Vidite, ja sam svoju pred vama otvorio i osjećam se odlično jer sam s nekim podijelio teret.“

Dama, uz bolni uzdah, započe svoju priču; mališan joj se okrenu u naručju, a starica pomaknu glavu iz svojeg ukočenog položaja. Izgledalo je da i ona željno iščekuje. „Vidite, ja sam žena koja je imala dom, kuću, muža i ovo prelijepo dijete.“ Pritom nježno spusti usne na dječakovo lišce. „Ali nas zaskoči nesreća. Muž izgubi posao, poče se opijati, a dijete naglo oboli od epilepsije. Nakon toga muž me ostavi i ode. Ni dandanas ne znam kuda je i kamo otišao i ostavio nas same. Sad putujemo liječniku. Posljednje novčiće trošim kako bih mu vratila zdravlje. Ali bez uspjeha. Napadi epilepsije sve su gori i češći. Muž se ne javlja. Zakonski smo još vjenčani, ali njega nema pa živim kao da je umro. Bojim se za svoga mališana!“

Pokrije uši djetetu pa šaptom nastavi. „Liječnik je rekao da učestali napadaji znače samo jedno, preranu smrt.“ Nato joj suze navale na oči. Ja je pokušam umiriti, govoreći da i liječnici ponekad mogu pogriješiti. Ona ustade i ispriča se jer mora izaći u hodnik da udahne zraka i smiri se. Zamoli me da na trenutak pričuvam malog. Naravno, pristao sam.

Mališan me s osmijehom pogleda i upita:“ Znaš li ti pričati priče?“ „Naravno“ , odgovorio sam i nastavio: „ A jesi li čuo priču o Ivici i Marici?“ On radosno odmahnu glavom i pogleda me milim očicama.

167 Prije početka pričanja rekoh mu: „ Znaš, meni su tu priču pričali dok sam još bio dijete i bila mi je jako zabavna.“ Na trenutak stanka. Muk. Gledam malenoga u oči koje mi govore: „Želim živjeti.“ Zatim krenem pričati o začaranoj kući, vještici i mališanima Ivici i Marici koji su se izvukli iz ralja nemilosrdne vještice. Najednom, u žaru pričanja, sine mi misao kako je priča stvarna. Začarana kuća, to je vlak koji se kreće i svijetli u noći; vještica, to je ova pakosna starica koja guta svaku izgovorenu riječ, a putnici su djeca koje ona guta i proždire svojom bezvremenošću. Pred sam kraj priče vrati se dječakova majka i zahvali mi se na svemu dodajući kako se približavamo stanici koja je njihovo odredište. Naravno, ispratio sam ih do izlaza iz kupea i zaželio im sreću. U taj čas dogodilo se nešto vrlo neočekivano i zanimljivo. Starica zazove dječaka i zamota ga šalom koji je upravo isplela te reče: „Izvoli maleni, da ne ozebeš. Ja nemam unučiće pa će tebi biti od pomoći.“

Majka se zahvali, sa suzama u očima i pođe. Zaista me iznenadila ova gesta. „Možda sam krivo procijenio staricu“ , pomislim i sjednem natrag na svoje mjesto. Tek što sam sjeo starica izusti: „Neće ono dijete još dugo.“ Histerično sam viknuo: „Što! Što to govorite!? Kako se usuđujete tako govoriti! Stari ste sto godina, a govorite gluposti!“ Bio sam ljutit i došlo mi je da je izbacim iz vlaka. No ona je i dalje tjerala svoje: „ Ja dobro znam da će uskoro otići. Ta čuli ste i sami.“ Opet sam viknuo: „Vještice, što to govoriš!? Bilo bi bolje da ti odeš! Kako se samo usuđuješ i pomisliti na takvo što, ružna, stara vještice?!“ Ona odgovori: „Ne znaš ti ništa o meni, prijatelju.“

168 „Nisam ja tebi prijatelj, babuskaro. I pusti me na miru!“ histeričnom opaskom sam završio ovaj razgovor.

Zbog uzrujanosti i ubojitih misli koje su mi se neprestano vrzmale po glavi, kao vinske mušice oko vina, nisam ni primijetio da je vlak krenuo. Sve dok se nisam malo sabrao, misli su mi se vrtjele oko događaja koji su se upravo zbili.

„Zar je to bila nova pustolovina jednog pustolova?“ zapitao sam se duboko u sebi i pomislio da je to možda znak da bih se i ja trebao malo uozbiljiti i prestati lutati nepoznatim krajevima. Ovaj nemili događaj toliko me pogodio da sam gotovo počeo proklinjati naizgled nevinu, ali vrlo živu vilu Avanturu. Neprestano su mi se misli rojile oko nje. Pitao sam se, u što će se jedanput pretvori ta lijepa, poput snijega blijeda i jogunasta djevojka zlatne kose i još zlatnijeg imena „Avantura“. Naslućivao sam, ali nisam htio sam sebi priznati. SMRT! To ona postaje. Crna i neočekivana Smrt. U svijesti su mi počele odjekivati riječi dame s djetetom: „Svaka voda se vraća svome oceanu.“

Nemilo, ali istinito, riječi su me udarale ravno u srce i tiještile ga. Pogledao sam u staklo vagona i ugledao u njemu svoj odraz: blijedu masku načičkanu šiljcima pitanja.

U kupe uđe nezgrapan čovjek u zaprljanom, izgužvanom odijelu, lica nacerena, kao da će plakati, cjelokupnog izgleda kao da je na kraju svojih živaca.

Rastreseno upita: „Je li ovdje slobodno?“ Stara nije izustila ni jednu jedinu riječ, samo je zurila u svoje igle i namatala konac na kuglu od vune. „Naravno“, odgovorim.

169 Čovjek, sav plav i natekao od alkohola i batina koje je zadobio za vratima neke kavane, sjedne do mene i počne zuriti nekako samilosno i bespomoćno. Izgledao je kao olinjalo pseto koje slini za koricom kruha. Kratko ga upitam: „Jeste li dobro?“ On drsko uzvrati na moje čovječno pitanje, natopljeno u iskrenu brigu za ovog jadnika: „Ma vraga sam dobro!“ poviče i počne liti suze. Čovjek zatim nastavi: „Znate li, mili moj gospodine, da se već danima povlačim po kavanama onoga gradića iz kojega je ovaj vlak krenuo i da moje oko davno ne vidje sunca? Znate li da sam očajan i ojađen, da me boli duša jer sam ostavio najmilije zemaljsko blago, najvrjedniji biser koji postoji... svoju obitelj?“ Izdahnuo sam s gnušanjem i srce mi je počelo snažnije udarati, jer se pobojah da ovaj ovdje, još uvijek u pijanome stanju, ne počine izvoditi kakve neprilične nebuloze.

Odgovorim na njegove riječi sedativnim tonom, s namjerom da ugasim požar u usijanoj glavi: „Umirite se. Sada je noć. Ona nam zadaje najveće probleme i tjeskobe. Nekima noć predstavlja mir i počinak, za druge je, tek, početak nove nevolje.“

Gledao me jedno vrijeme ispitivačkim pogledom i kao iz topa izgovorio: „Ostavio sam ženu i bolesno dijete koje pati od epilepsije. Sad se kajem i molim boga da nađem snage da se vratim životu, svojoj ženi i bolesnom djetetu. Ali nemam ni jedne prebijene pare.“ Na te njegove riječi stara okrene glavu i odgovori smireno i ravnodušno, s očima punim zadovoljstva i naslade: „To dijete je već mrtvo.“

170 U trenutku se stvorila vatrena atmosfera gorućih kometa koje bombardiraju planet svom žestinom. Onaj jadnik je počeo vikati, plakati, kajati se. Iznenada je ustao, istrčao u hodnik, otvorio prozor i iskočio prije nego što sam uspio bilo što poduzeti. Mislio sam da ću se onesvijestiti. Srušio sam se na sjedalo, udišući memlu punim plućima. Stara se nasmiješila i izgovorila: „Ode još jedan. Ah, danas je bio dobar ulov.“

Shvatio sam da imam posla sa samim vragom te uzeh kofer u ruke, obukoh mantil i pričekah da vlak zastane, jer je za nekoliko minuta trebao ući u sljedeću stanicu. Pomislih: „Idem. Dosta mi je. Ovaj vlak je proklet i začaran. Ova vještica će i meni doći glave.“

Vlak je stao, a ja sam se uputio prema izlazu iz kupea. Najednom osjetim koščatu ruku starice. Kroz krezub smiješak stara progovori: „Sretno, putniče. Sretno u potrazi za domom.“ Istrgnuh ruku i brže-bolje pobjegoh iz kupea. U hodniku se za mnom okrenula visoka silueta konduktera. Izašao sam iz vagona u posljednji trenutak. Zastao sam na posljednjoj stepenici, a glavu mi je ispunio neki nepoznati vakuum. Kad sam konačno iskočio, vlak je već počeo kretati. Duboko sam udahnuo i zaputio se prema najbližem lokalu, ali osjetih iznenadnu slabost i neizdržlivu bol u prsima. Svjetla su mi se počela gasiti pred očima, koljena su klecala, a tijelo se stropoštalo na šljunak pored pruge. Shvatio sam da umirem. Pokušao sam pozvati pomoć, ali moja je moć govora zauvijek utihnula.

171

Pomislih u tom sudbonosnom trenutku na onog jelena i košutu koji se vraćaju svom domu, u svoju šumu. Tako se i ja sad vraćam svojoj kući. U posljednjim trzajima života vidjeh živo pred sobom onu staricu iz kupea, kako pruža prema meni ruku i poziva me u svoju začaranu kuću, u vlak koji ne staje ni na kojoj stanici, u vlak koji putuje u ništa.