160
ZORAN HERCIGONJA ZAČARANA KUĆA
Stignem do željezničke postaje gradića N. s koferom u ruci i mantilom prebačenim preko desne podlaktice. Spustim kofer i zarijem ruku u džep. Izvadim antikvitetni džepni sat pa otvorim prednji poklopac. Pogled mi se zamrzne na ornamentalnoj slikariji koja je ispunjavala pozadinu sata. Na njoj je bio prikazan ljetni pejzaž: slijeva, gdje se nalazi brojka devet, bila je šuma; od broja tri, preko broja pet protezao se potočić koji je dalje otjecao u brojku sedam. Nad potočićem je vodu pila košuta; možda je i gledala u svoj odraz koji ju je sablaznio, ili je, pak, utonula u duboko more sjećanja i plivala valovima prošlosti. Nad njom je stajao, ponosan i vedar poput sokola, jelen koji je rikom slavio maleni satni mehanizam izmjene Mjeseca i Sunca, smješten ispod broja dvanaest. A iz šume je vrebalo nešto tmurno i zlokobno, vrebala je sama Smrt. Plavetne sjene borove šume služile su joj kao hrana, njoj koja je rasla i gutala sve pred sobom, poput vatre. Trgnuh se iz razmišljanja, osvrnuh se oko sebe, onako ukočen i razdražen, gdje mi se nalazi vlak. Upravo je ulazio u stanicu, a ja sam, zadovoljan i nervozno nestrpljiv s prizvukom straha i drhtavice, rekao samome sebi: „Opet na putu, samo ja i moj stari, vjerni drug - sat“. Prije nego što sam zatvorio poklopac pomislih: „Kakav lijep prizor: jelen kao simbol vjernosti, potok kao simbol biserne čistoće života i kreposnog čovjekoljublja i šuma kao simbol sigurnosti i mirnog
