Ladislav Babić: „Hurbla“

LADISLAV BABIĆ

HURBLA

199

Hurbla je otvorio oči, ako možemo tako nazvati senzore osjetljive na cijeli spektar elektromagnetskog zračenja. Možda bi bolje bilo reći da ih je uključio u svoj cjelovitosti, nakon više desetljeća, osim dežurnog dijela zaduženog za osmatranje posve osobitih pojava na planeti. Virtualno se protegnuo – tako bi najbolje bilo opisati osjećaj koji je pratio tu radnju – poput čovjeka probuđenog iz najdubljeg sna. Talas elektronskog zadovoljstva proširio se vezama koje su povezivale receptore sa centralnim procesorom. Hurbla se probudio. Kako nije poznavao osjećaj uživanja koji bi ga ometao u vršenju zadataka, odmah je pristupio skeniranju okoline u kojoj se zatekao prilikom ateriranja, a potom i šireg regiona, što će idućih mjeseci i godina proširiti na cijelu planetu. Dok je pripremao svoja osjetila, mikrouređaje najsavršenijeg tipa koje su mu ugradili oni koji su ga otposlali na put bez povratka, polagano se – mjereno mikrosekundama, što bijaše neizmjerno sporo u odnosu na brzinu obrade informacija kojom je raspolagao – prisjećao: civilizacija čiji je agent bio – teško da možemo upotrijebiti prikladniji izraz – daleko je nadmašila mogućnosti koje bijahu ugrađene u njega, no pobrinula se da Hurbla ne zaboravi iz kojeg razloga je odaslan na ovo mjesto. Planetu, treću po redu od zvijezde tipa G2, koju njeni stanovnici nazivaju Suncem.

Kao što, sluteći nastupajuću ekonomsku krizu, svako domaćinstvo nastoji stvoriti - u skladu sa vlastitim mogućnostima – materijalne rezerve koje će mu omogućiti preživljavanje, tako je i Hurblin planet, udaljen stotinama svjetlosnih

200 godina od mjesta na koje je aterirao, shvatio da mora potražiti utočište pred katastrofom koja mu se neumitno približavala. Eonima se mudrost probijala do kolektivne svijesti svojih stanovnika, a kad joj je to uspjelo, shvatili su da je prekasno. U kozmičkim vremenskim dimenzijama koje nadilaze život jedne jedinke, dakako. Njihov dom, planeta na kojoj su bivstvovali, umirao je u agoniji od nepovratnih promjena koje su učinili njenom ekosistemu. Odluka da ne ponove još jedared svoju povijesnu pogrešku natjerala ih je na traženje spasonosnog izlaza – rezervnog doma na koji će emigrirati cjelokupno pučanstvo - naravno, ukoliko ga pronađu u bespućima vasione i ako uspiju stvoriti tehnološke uvjete za taj kolosalni poduhvat. Astronomi su uspjeli identificirati nekoliko sustava koji bi, možda, odgovarali biološkim karakteristikama njihove vrste, dočim su se najpozvanije strukture vlasti i znanosti odlučile za planetu na kojoj se Hurbla upravo budio. Bijaše prvi izaslanik te daleke, vanzemaljske civilizacije na Zemlji, s namjerom da samo posmatra i, kad nastupi trenutak – djeluje.

Znali su njegovi konstruktori kako je vrlo velika vjerojatnost da se na planeti – karakteristika gotovo idealno poklapajućih s njihovom – kad-tad morao roditi život, a kad se to i desilo, da će neumitno evoluirati do razuma. Bijaše im to poznato iz vlastitog iskustva. Znanstveni i tehnološki zahtjevi koji su postavljeni pred njih u realizaciji grandioznog programa – preseljenja cjelokupnog stanovništva planete na “rezervni položaj” - iziskivali su vrijeme mjereno vjekovima. Bijahu u gotovo mrtvoj utrci s agonijom planete i nitko nije sa sigurnošću mogao predvidjeti pobjednika. Za to vrijeme moguće je –razmišljali su – da na Zemlji (naravno da su koristili drukčije ime) stasa civilizacija sposobna spriječiti njihov poduhvat ili ga učiniti krajnje neizvjesnim. Upravo to je Hurbla morao ustanoviti i – bude li potrebno – djelovati. Stigao je prije nekoliko stoljeća, ukopavši se ponad prirodnog izvora geotermalne energije

201 koja mu je omogućavala preživljavanje tisućljećima, usput štedeći vlastite fuzijske generatore. Svakih stotinjak godina budio se iz elektronskog sna, istražujući tragove zbivanja zanimljivih njegovim konstruktorima pa, nije li bilo novosti, opet upadao u spavajući način egzistencije do idućeg programiranog buđenja. Da mu u međuvremenu ne promaknu događaji za kojima je tragao, rasporedio je po okolini dobro maskirane mikroskopske detektore, kao stražu koja ga ima upozoriti. Dakako da je, za tih eona prisustva na Zemlji, uspio skupiti gomilu podataka o fizikalnim, kemijskim i bioekološkim karakteristikama svog novog doma, kao i o starosjediocima koji ga nastavahu. Povremeno se, naime, premještao na nove lokacije prikupljajući podatke sa svih dijelova svijeta na kojem mu bijaše suđeno obitavati. Do ovog časa, ništa značajno sa čime njegovi gospodari, kada stignu, ne bi znali izaći na kraj. I sada se, ukopan negdje u blatu balkanskih nizina probudio, na što su ga natjerali dežurni senzori osjetljivi na radiofrekventni opseg. Cijelo područje, uključivo do visine od kojih 36000 metara – idealno za pozicioniranje stacionarnih satelita, što je Hurbla u djeliću sekunde proračunao – bilo je uronjeno u more elektromagnetskih valova. Valova koji su prenosili poruke. Shvatio je kako je krajnje vrijeme za intervenciju, jerbo je civilizacija planete na rubu otisnuća u daleki svemir.

Logički segmenti njegovih procesora govorili su mu da je najbolje među stanovnicima inducirati samouništenje, tako da ni ne budu svjesni odakle je došao poticaj. U protivnom, spoznaja vanjske grožnje mogla bi potaknuti njihovo ujedinjenje - izuzetno opasnu mogućnost za planove Hurblinih pošiljatelja. Planetu je nastanjivalo sijaset grupa koje su se uobičajile nazivati narodima. Jedina biološka razlika među njima – ne uzmemo li u obzir onu površnu, nastalu uslijed boravka u različitim klimatskim uvjetima – nastala je radi preferiranog razmnožavnja unutar grupa, na račun kontakata s drugim

202 grupama. Krila se u genima, što su narodi koristili kao jedan od bitnih argumenata u isticanju svoje različitosti; prečesto biološke, a naročito kulturalne nadmoćnosti u odnosu na ostale aglomeracije stanovništva. Ta, za Hurbline kreatore sasvim nebitna razlika koju je socijalna evolucija njihova društva izbrisala pred tisuće godina, ukazala mu se kao najranjivija točka starosjedilaca. Ona bijaše uzrok čestih sukoba, lokalnog ili globalnog karaktera – poput dva razarajuća rata koji su obuhvatili cijeli svijet – i tu je Hurbla odlučio intervenirati. Trajalo je neko vrijeme dok nije uspio sintetizirati virus koji djeluje na dio gena, pojačavajući osjećaj nadmoći jednih u odnosu na druge u toj mjeri da će se uzajamno tretirati ne samo kao nedostojni stranci, već i kao niža vrsta, poput krava, svinja ili ovaca koje su stoljećima uzgajali i ubijali, koristeći ih za ishranu. Naravno, oduvijek je bilo takvih tenzija među raznorodnim zemaljskim narodima, što je Hurbla samo iskoristio pojačavajući ih. Kad je pokusni primjerak virusa dovršen, odlučio je iskušati njegovo djelovanje ne bi li uočio slabe točke koje će naknadno – u to je nepobitno bio uvjeren – popraviti. Litre i litre preparata injektirane su u atmosferu proširivši se pokrajinom, i samo je trebalo čekati da se uvide efekti. Sretna okolnost je bila da se Hurbla, bez prethodne namjere, našao usred društva koje se sastojalo od desetak različitih naroda, što je značajno uvećalo mogućnost objektivnih razmatranja očekivanih učinaka.

Terabajti i terabajti podataka i njihovih analiza mogu se sažeti u jednu jedinu rečenicu koja je potvrđivala Hurbline pretpostavke. Do toga momenta jedinstveni narodi razišli su se u krvavim ratovima, što mu je bio dovoljan znak da je na pravom putu. Treba samo poraditi na dijelovima virusnog koda koji će maksimalizirati učinak, i živalj na ovom teritoriju sam će poraditi na vlastitoj eliminaciji. Istina, iz hrpe informacija koje su svake sekunde pristizale u Hurbline memorijske ćelije, vidio je da neke govore o virusu nacionalizma koji

203 je zahvatio mozgove stanovnika, no ubrzo je shvatio da to tek malen broj neinficiranih – imunih na pokusnu verziju virusa - govori samo u prenesenom značenju. Radovao se Hurbla - može li se uopće govoriti o emocijama jedne sofisticirane mašine – potvrdi svojih slutnji, i usput, radeći na usavršavanju biološkog oružja, mapirao područja zemaljske kugle gdje će najizgledniji biti rezultati njegove buduće primjene. Baskija, Škotska, Belgija, Turska, Ruanda, Indijski potkontinent, Tibet… redale su su se regije popunjavajući njegovu bazu podataka. No, prvo da završi započeti posao na Balkanu, a zatim će i ostali doći na red. Potom će poslati poruku svojim gospodarima koji će – kad stignu (nadao se da su uznapredovali oko problema međuzvjezdanog pogona) – lako izaći na kraj sa preživjelom manjinom. Duboko ukopano u blatnjavo tlo balkanske nizije, njegovo prisustvo ostalo je nepoznato narodima koji su se tek desetak metara ponad njega spremali da nastave međusobnu istragu. Je li razmišljao o ksenocidu, istrebljenju cijele jedne kozmičke civilizacije, teško je reći. Samo je obavljao zadatak dobijen od svojih konstruktora; uostalom, baš kao što su živa bića metrima ponad njega poslušno ispunjavala zapovjedi vlastitih vođa, što je on tek dodatno potaknuo. Mašine nemaju savjesti i u tom smislu nisu ga morile brige. Zadovoljan viđenim, povjerivši automatskim sintetizatorima rad na novoj generaciji “virusa nacionalizma”, a raspršivačima u atmosferu te njenim strujanjima širenje svog pripravka, Hurbla podesi tajmer automatskog buđenja. Nakon pola stoljeća automatika će ga probuditi da provjeri učinke preparata i dojavi ih planeti s koje je stigao. Jednog po jednog, Hurbla isključi trenutno nepotrebne uređaje, te ponovno utone u dubok elektronski san.