199
LADISLAV BABIĆ HURBLA
Hurbla je otvorio oči, ako možemo tako nazvati senzore osjetljive na cijeli spektar elektromagnetskog zračenja. Možda bi bolje bilo reći da ih je uključio u svoj cjelovitosti, nakon više desetljeća, osim dežurnog dijela zaduženog za osmatranje posve osobitih pojava na planeti. Virtualno se protegnuo – tako bi najbolje bilo opisati osjećaj koji je pratio tu radnju – poput čovjeka probuđenog iz najdubljeg sna. Talas elektronskog zadovoljstva proširio se vezama koje su povezivale receptore sa centralnim procesorom. Hurbla se probudio. Kako nije poznavao osjećaj uživanja koji bi ga ometao u vršenju zadataka, odmah je pristupio skeniranju okoline u kojoj se zatekao prilikom ateriranja, a potom i šireg regiona, što će idućih mjeseci i godina proširiti na cijelu planetu. Dok je pripremao svoja osjetila, mikrouređaje najsavršenijeg tipa koje su mu ugradili oni koji su ga otposlali na put bez povratka, polagano se – mjereno mikrosekundama, što bijaše neizmjerno sporo u odnosu na brzinu obrade informacija kojom je raspolagao – prisjećao: civilizacija čiji je agent bio – teško da možemo upotrijebiti prikladniji izraz – daleko je nadmašila mogućnosti koje bijahu ugrađene u njega, no pobrinula se da Hurbla ne zaboravi iz kojeg razloga je odaslan na ovo mjesto. Planetu, treću po redu od zvijezde tipa G2, koju njeni stanovnici nazivaju Suncem. Kao što, sluteći nastupajuću ekonomsku krizu, svako domaćinstvo nastoji stvoriti - u skladu sa vlastitim mogućnostima – materijalne rezerve koje će mu omogućiti preživljavanje, tako je i Hurblin planet, udaljen stotinama svjetlosnih
