Alma Zornić: „Ajs“

Alma Zornić

AJS

9

„Koliko su ti ubrizgali ovog puta?“ Kil, zmijoliki stvor s planete Vilger otpuhnu kroz škrge.

Zašto me to pita? Vidi li i on da to nisam ja? Vilgeri imaju dobar njuh, njih ne možeš prevariti. Mogu namirisati viruse, bolest i programske greške.

„I lice mu je drugačije, štiti ga kao da je od zoolitija“, podsmješljivo dodade Eril i izvi svoje vitko tijelo. Trepnu neonskim okicama i kucnu u moju staklenu kuglu. Za jednu ginoidu bila je itekako zgodna. Njene fluorescento-zelene oči vidjele su u potpunom mraku, ali nije mogla da probije zaštitni sloj na kacigi. Mislili su na sve!

25% čovjeka i 75% mehanike – radi tajnosti misije, i lagao sam poput njih, ljudi, istinu nisam ni ja znao. Znojim se, unutrašnji senzori u meni vrište na greške u mojem sistemu. Toliki postotak homo sapijensa strogo je zabranjen.

Mijenjao sam se, iz dana u dan. Noći su bile teške, duge. Nisam se mogao isključiti, morao sam se prilagoditi novome sebi. Razmišljam, što osjećam i vidim. Tuđe su to slike, nečija sjećanja. Rojevi pčela, jato ptica, krdo divljih životinja, izumrla bića s planete Zemlje. Nepoznate slike i nejasni zvukovi u mojim mislima dovode me do ludila. Osjećanja koja sam pokušavao suspregnuti, žudnja, želja, bol. Lagao sam ekipi, svjestan da im lažem. Kršio sam sva pravila, postulate, sve radi zadatka. Trigeri, mi smo posebni, ne pripadamo nikome, i naš zadatak je trebao biti lahak. Poslali su nas da provjerimo stanje kolonija na Marsu. Jedne kolonije.

10 Pregledao sam podatke na „luperu“. Glečer se pojavio na snimcima prije sedam mjeseci. Počelo je kao bijela tačka u regiji ER123oz i vremenom se proširio prema pustarama. Rudnici Marsa su pod vlasništvom Federacije južno orbitalnih naroda, i nadzorom njihovih istraživačkih brodova. Za Federaciju svaka promjena na terenu značila je gubitak resursa. Sve je bilo vrijedno, svi smo bitni. „Čuvamo svaki život, pa i onaj vještački“, parola je orbitalnih naroda.

Geolozi iz tima Hell3 uspjeli su poslati apel za pomoć, isprekidani signal stigao je na letjelicu minutu prije negoli je ledeni brijeg sravnio kampove na površini i urušio podzemne tunele. Nešto se desilo unutar crvene planete. Kolonije su puste, vrućina nepodnošljiva za bilo kakav život u vazdušnim džepovima. Kopači i istraživački timovi Hell3 i Hell4 kao da su izbrisani s planete.

Na Marsu nebo je uobičajeno marsovski crveno, a tlo, beskonačna pješčana dina puna opasnih zamki. Iznad su: tri mjesečeva satelita, desetak planetoida i neispitana crna rupa bez dna. Uskoro će Ajs izdati naredbu za pokret. Terz je ubijeđen da se Marsovci nalaze ispod desetog sloja zaleđenog kriona. Stara kanta za đubre, i za sebe kaže da potječe s Horukisa, skupine plamtećih zvijezda padalica, a to je nemoguće jer on je obična, zastarjela verzija Miozona. Prepun je mana, ali svijetli u mraku i zato mi je potreban na ovoj misiji. Ja sam mozak operacije i nije na prolupalom kiborgu da kaže:

„Izvucite gusjenice!“ ipak je to rekao prije mene.

Ralice gusjeničara probile su prvih pet slojeva bez problema, ali kod šestog rupe počeše da se popunjavaju novim ledom. Potrebna je konstantna toplota da ih držimo otvorenima, ili dovoljno dugo dok mi ne prođemo na drugu stranu. Plameni jezici robota odradili su svoje i naš put se nastavi.

11

Mislio sam da će nam nepredvidiva gravitacija Marsa otežati kretanje. Nije. Kil se s lakoćom provlačio kroz uske rascjepe. Njegov skelet je pojačan kalcijumom i željezom. I Eril se prilagodila, tapkala je po plafonu, visjela naglavačke. Mene je usporavala jebena kugla na glavi. Prilagodba je trajala i dalje. Činilo mi se da raste, dobija na masi, jedva sam je nosio na ramenima. Hodamo, ako se naše kretnje mogu nazvati hodom. Gravitacija se mijenja iz časa u čas, letimo prema gore. Primoran sam uključiti nožne potisnike da bih ostao u stajaćem položaju. Uspjeli smo ući u veliku sivu pećinu od betona i metala. Tu je temperatura znatno niža, bjeličasti sloj leda polijepio se po svrdlima bušilica. Zaštitno odijelo upolovilo je zapreminu, ispuhalo se i sada je prilijepljeno uz moje tijelo. Izgledao sam poput sendviča umotanog u alu foliju. Ajsov glas u desnom uhu naredi mi da skinem kacigu. Napokon! Uz šištanje iz cijevi bacio sam je na betonsku stazu. Nastavljamo dalje, u tišini.

Iznad šina i kontejnera punih crvene rude žmigale su signalne lampe. Brujanje motora iz strojeva za ekstrakciju. Para, dim, mem, i sparina. Po pećinskim zidovima već se uhvatio debeli sloj gljive gilinimuris, veoma otrovne ako se njen prah duži period udiše. Pojavljivala se u napuštenim rudnicima i mjestima gdje prečišćivači zraka nisu radili. Čudno, mašine su bile uključene, pokretne trake vukle su u krug komade kamena i metala. Mašine su radile. Rudari, nadglednici, androidi, roboti, gdje su oni? Senzori su upozoravali na velike temperaturne razlike, gustina i sastav tla na površini i u dubinama, gdje se nalazila dragocjena ruda crvenog hijalita, nisu isti.

„Gdje su svi?“ Kil je gledao oko sebe. „Ne hvatam nikakve termalne promjene. Kao da u oknima sem nas i jebenih gljiva nema drugog organskog života.“ „Moralo je ostati nešto od njih!“ zaškrguta bogomoljka, jedina nesavršenost na njenom zelenom licu je ožiljkasti trag iznad tankih usana. Moram priznati da je

12 ginoidna ljepota svirepa, a to me još više privlačilo. Prešutio sam odgovor i krenuo desno, u postranične mrežne prolaze.

U tami tunela, u kojima leđima dodirujemo plafon, Terzovo tijelo počinje oslobađati jaku svjetlost. Svjetlosni snopovi probijali su stijenje, vidjele su se šupljine, zatrpana okna, nedovršene staze i nepregledne žilice crvene rude. Što smo bivali bliže središtu, pritisak zraka bio je niži. Bez filtera, naša tijela bi odavno eksplodirala. Ispred ogromnog monolita od crnog antracita linija na monitoru zatreperi. Život!

„Ajs bi poslao dronove u izvidnicu!“ Eril to reče znajući da smo utrošili vrijeme u bušenju leda.

Pustili smo dronove. Ne veći od dlana odletjeli su visoko. Nismo čekali, uključio sam potisnike na šakama i koljenima, iako najsavršeniji u ekipi, bio sam uskraćen za mogućnost prilagodbe. Čak je i stari Svitac znao da leti. Njega sam pustio da ide prvi.

Silazak je lakši. Prislonjen leđima na stijenu sklizao sam dolje. Nisam ni primijetio da sam ostao bez laserskog pištolja. I s druge strane situacija je ista. Kopovi su bili napušteni i prazni. Signal na monitoru zatreperi, puna linija. Još uvijek nismo vidjeli šta daje toplotu. Bića, ili je žarište života sam Mars. Planetarni organizmi sposobni su za život.

Eril čučnu, izbaci svoju seksi stražnjicu prema meni i pogledom pređe preko praškastih naslaga dragocjenog minerala. Iz očiju joj izađe snop zelenkaste svjetlosti, skenirala je svaki djelić stvrdnutih kalcifikata. Na mnogima su otisci Humanoinih radilica, rašljaste šake Giladrenija i uska stopala Marsovaca. Zvjezdasti tragovi pipkala Ligniulije i repasta ticala Tarantule

13 nalazila su se i po plafonu. Ono što nas iznanadi, bila su njihova iskrivljena lica utisnuta u crvenom pjesku. Nešto se dogodilo, strašno. Moramo dalje.

Usko stepenište spuštalo se u čelične komplekse, srce rudnika. Plave trake iznad vještački napravljenih vodenih površina prijeteći su treperile, mislio sam da će od zatezanja pući. Huka i pirkanje zraka dopiralo je iz postraničnih pukotina, dolazilo je i s vrha, spiralnog otvora koji se gubio negdje na površini. Stotinjak kilometarski visokih odžaka za izbacivanje prašine i otrova bilo je raspoređeno duž čitavog Marsa, bez njih rudari ne bi mogli raditi.

U vještačkim jezercima pjenušavo bijela tečnost ključala je ispuštajući gustu paru. Vrata kompleksa su zaključana, komandna ploča polomljena. Razbijanje kodova moja je specijalnost. Iz desetog pokušaja uspio sam ukucati prva tri broja, kasnije je išlo brže. Napet sam, griješim. Napokon, vrata se otvoriše.

Glavni hodnik, sporedni hodnici, sala za međugalaktičku konferenciju, kontejneri s mašinama, kuhinja. Na spratu su upravnikove prostorije i vojna baza. Ne moram ponavljati da je sve radilo, mašine, svjetla. Kompjuteri su pištali, električni podesnici prenosili su podatke dalje, nekome, a taj neko im je odgovarao isprekidanim signalom. Pratili smo lijevu stranu hodnika, koračali po bijelom mramornom podu, maleni čistač tiho je čistio za nama. Na lijevom zidu piše N i zlatna strelica. N znači nadglednik, a on nam upravo i treba.

Zlatno N ispisano je na staklenim vratima. U ovakvim prilikama ja idem prvi. Poslao sam Ajsu tačnu poziciju i ušao sam u sobu. Svjetlo je upaljeno. Sto prekriven mapama, hologramski prikaz Marsa i okolnih planeta, crna rupa kroz koju lebde asteroidi. Nadglednik je uspravljeno sjedio u stolici.

14

Glava pod modrom kapuljačom se pomjeri, pokreti su mu usporeni, oči budne. Po rukama ih raspoznajemo, ovom su očuvane, glatko crvene. Marsovci imaju ljudske šake. Sjajni četvrtasti nokti su mu podrezani i isturpijani. Vodi računa o sebi. Lice ispod modrog platna sušta je suprotnost njegovanim prstima. Na smrknutom crvenom licu dvije rupice pune žutila, mutne zjenice zurile su negdje naprijed, u prazno. Zubi u nijansi očiju, sitni, oštri, raspoređeni u dva pravilna reda, zauzimali su veći dio lica. Ožiljci po čeli i obrazima nisu me ostavili ravnodušnim. Marsovac sa ožiljcima je opasan Marsovac. Sjeo sam nasuprot njemu. Oprezan sam, spreman. Stežem šake dok mi zglobovi ne poprimiše boju tečnog metala. Moje tijelo je napravljeno da ubija i svaki njegov dio je oružje. Pokušavam umiriti struganje britvica.

„Ja sam Bar, sin Lingore i Bara starijeg, i čekao sam na vas“, žuti zubi izustiše. Podrhtavanje podno rudnika pomjeri sto i stolice.

Iritantno je usporen. Ubrzo sam shvatio i zašto. Krvario je. Ispod ogrtača izvirivala je metalna štipaljka, zabodena u Barov trbuh držala je njegove unutrašnje organe na okupu. Primijetio sam i crnu lokvu na podu, čeličnu masku za lice što leži pored odrezanih mu stopala. Ko, zašto?

„S rukama kao što su tvoje sigurno možeš učiniti više no ja!“ šaputao je. „Nadam se da niste sami. Rudnik ne smije stati, mora raditi ... inače ...“

Sitne oči Marsovca potamniše, uski prorez iznad nosa se podiže, lice se raspoluti, nadglednik vrhom jezika iz grkljana izvuče pločicu. Pljunu je na stol. Posljednji zvuk koji je ispustio bilo je stravično pištanje. Sin Ligore i Bara starijeg preminuo je ne rekavši mi ništa.

Na kartici su bili snimci rudnika T56, ćelije zatvorene prije dolaska istraživačke ekipe. Izolirani dio, po njemu se vide obrisi mršavih tijela kako

15 nasumično lutaju polumračnim hodnicima. Pogrbljena bića, držala su se mraka, grupirana. Jedna po jedna kamera gubila je vizuelni kontakt, čuju se krikovi, uzvici, izmješani galaktički dijalekti i nejasan govor. Posljednji snimak, s datumom dan prije katastrofe na Marsu, prikazuje kop radnog naziva GIZ66, kop je pun metalnih olupina i mrtvih tijela. Bljesak, titranje na ekranu, glasno dahtanje, nečija šaka se podiže prema kameri. I par znatiželjnih očiju koje proždire mrak.

Podnio sam izvještaj Ajsu i opet od njega nisam dobio nikakav odgovor. Pronašli smo stare mape i uputili se prema sjevernoj kapiji. Krećemo se uskom vijugavom stazom. Kil je posljednji, Terz prvi, dronovi su tik iznad naših glava. Šutke prolazimo kroz vlažnu dolinu punu nježnih Silikinisa. Polja ružičastog cvijeća, beskonačni valovi latica poviše se pod nečijim nevidljivim prstima, a polen boje nebeskog plavetnila prhnu uvis praveći mirišljav zid pred nama. Kil kao omađijan zaroni u gustu zavjesu i kriknu od bola. Ščepao sam ga za rame i povukao nazad. Desno oko već mu je otečeno i skroz zatvoreno, usne rascijepljene, lice modro poput zrelog grožđa. U djeliću sekunde nježno marsovsko cvijeće je skršilo njegovo zmijsko tijelo.

„Šta je ovo?“ ne vjerujući šta mu se desilo reče. „Zašto su me napale?“ „A kog si vraga poletio naprijed?“ ljutito otpuhnu Eril vadeći iz naprtnjače kutiju s medikamentima. „Sada te ja moram sređivati.“ „Jebeno cvijeće me napalo...“, Kil je nabrajao dok mu je Eril krpala rane. Poželio sam da sam ja na njegovom mjestu. „Napalo me bez ikakvog razloga.“ „Nije bez razloga!“ Zvuk topljenja metala i sve glasnije zujanje drona. Naredio sam Terzu da osvijetli nadsvođe. Imali smo šta vidjeti, iz krtog srebreno-bijelog plafona provirivali su komadi korunda. Vlažna dolina i sitne čestice

16 aluminijskog praha stvorili su najčvršći materijal na svijetu i ubojito hemijsko oružje. Cvjetno polje, čitava dolina bila je zatrovana aluminijskim prahom. „Kako ćemo sad prijeko?“ upita Terz osvjetljavajući oko sebe. Lijevo od nas, čitavom dužinom betonskog zida stare topionice, pružale su se uske šine. Tu su izdanci Silikinisa bili svjetliji i bez cvijeta. Pitanje je dokle šine vode. Eril kao da mi pročita misli, pogleda svojim neonskim okicama i zadovoljno se nasmiješi. „Čisto je!“ namignu mi skočivši na uzanu tračnicu.

Širila je ruke, balansirala; buljeći u nju, nisam obraćao pažnju na otrovne kapljice koje su mi padale po odijelu. Kil je šepao držeći se uza zid, Terz lebdio, dronovi su letjeli nisko. Uprkos preprekama, našli smo se pred ogromnim vratima. Pulsirajuće neonke osvjetljavale su zahrđale rubove i elipsaste šarke, velika kontrolna tabla bila je oblijepljena ledenim dinamitom. Hrđa, šarke, dinamit, zastarjelo. Dinamit je u stanju raspadanja, vlaga u dolini ga je uništila. Pri mome dodiru zaštita pade na tlo. Nisam znao šta nas čeka iza vrata i zašto su vrata bila minirana. Moja ginoida nestašno me odmjeravala ispod oka. Za nju, ovo je igra. Zavidim joj na neustrašivosti. Pravim se da znam šta radim, da poznajem taj zastarjeli sistem brava. Laserom topim plastiku, zatim režem žicu, jednu po jednu. Tresak, škripanje, ljuljanje tla i ogromna vrata nestadoše u planinskiom masivu.

S druge strane...

Buljio sam u golo tijelo, dugu crnu kosu, ispijene udove. Još jedan stajao je iza njega. I još jedan. Gledaju u nas. Zbunjeno, ali bez trunke straha. Gledamo se. Između nas je deset metara razdaljine. Kil upali svjetiljku, osvijetli ta mršava bića. Potrčaše u tamu.

17

Brži sam, uhvatio sam prvog za kosu, izvukao ga na svjetlost. Brani se i otima. Skviči. Koža mu je blijeda. Ali oči, pjegave šarenice i iskričavi prkos u njihovim uglovima ne slute na dobro. Nos, čelo, brada, sjekutići i očnjaci... Hm, skoro, pa je humanus perfektus! Vučem ga na svjetlost, izvlačim iz tame, štiti usta i nos od otrovnih isparavanja iz cvjetnog polja. Sklapa oči. Trzaj.

Unutra smo, škripa, stara brava škljocnu, vrata se zatvaraju za nama. Bar znam da zaštitni mehanizam rudnika radi. Čujem Eril, mnoštvo koraka. Svjetlost ispred nas blijedi. Koračamo istim onim hodnicima s video snimka. Moj zarobljenik se umirio, stisak mi je jak, ne otima se više. Čudno, koraci su utihnuli, ne čujem ništa.

Udarac je došao s lijeve strane, a potpuna tama iz dubine.

Kapljica znoja kliznu mi niz čelo, nastavi dalje, niz obraze i bradu. Za njom, druga, treća... Pokušavam da otvorim ulijepljene trepavice, ruke su mi zarobljene okovima i ne mogu da obrišem znoj, sklonim taj izdajnički trag panike s očiju i lica. Iz donjeg dijela zaštitnog odijela, u naletima, dolazi nesnošljiv smrad mokraće i izmeta. Povraća mi se od pomisli da plivam u sopstvenim govnima. Osjećam žmarce, koža me užasno svrbi. Fali mi zraka. Ali, ja nemam srce, pluća, krv, jednjak. Nemam ni jebene trepavice.

Ja sam Humanus 1, humanoidna borbena mašina u koju je stavljen DNA čovjeka, ubačen u poliuretansku masu oblikovanu u savršeno gipko tijelo otporno na sve. U smrtonosno oružje usađeni su ljudski geni. Nešto u meni šapuće mi da pustim tom malenom zrncu homo sapiensa što je tu, da raste i razvija se. Sopstvene misli govore mi da se prepustim, napokon počnem da

18 živim, budem čovjek. Čujem glasove, stotinu njih, počinjem sumnjati da su u mene ubacili virus, namjerno, programsku grešku.

Nečiji prsti me diraju, brišu mi lice. Neko je tu, i taj neko ima žareće oči. Utroba Marsa je crvena, zrači, vidim ih, na desetine njih stoje i zure u mene.

„U mirovnoj smo misiji. Gdje je moja ekipa?“ otvaram usta, ali glas ne izlazi iz moga grla, mumljam.

U blizini, tri svježe humke napravljene od kamenja, dale su mi odgovor na nijemo pitanje. Njih su ubili, meni iščupali jezik. Srce koje nemam zgrči se od boli, osjetio sam tugu. Krčanje u uhu me spriječi da glasno zaplačem. Ajs! Napokon, on.

„Čekajte pojačanje, ne ulazite u sektor T56... tamo su ljudi“, Ajsovo upozorenje stiglo je prekasno.

Okružili su me, krug se sužavao. Ubijali su me sporo, osmijeh na njihovim savršeno ljudskim licima govorio je da uživaju u mučenju. Kamen po kamen, mislio sam na nju, moju seksi ginoidu i postajao ogromna mrtvačka humka. Srce koje nemam, koliko li će izdržati boli?