9 Alma Zornić AJS „Koliko su ti ubrizgali ovog puta?“ Kil, zmijoliki stvor s planete Vilger otpuhnu kroz škrge. Zašto me to pita? Vidi li i on da to nisam ja? Vilgeri imaju dobar njuh, njih ne možeš prevariti. Mogu namirisati viruse, bolest i programske greške. „I lice mu je drugačije, štiti ga kao da je od zoolitija“, podsmješljivo dodade Eril i izvi svoje vitko tijelo. Trepnu neonskim okicama i kucnu u moju staklenu kuglu. Za jednu ginoidu bila je itekako zgodna. Njene fluorescento-zelene oči vidjele su u potpunom mraku, ali nije mogla da probije zaštitni sloj na kacigi. Mislili su na sve! 25% čovjeka i 75% mehanike – radi tajnosti misije, i lagao sam poput njih, ljudi, istinu nisam ni ja znao. Znojim se, unutrašnji senzori u meni vrište na greške u mojem sistemu. Toliki postotak homo sapijensa strogo je zabranjen. Mijenjao sam se, iz dana u dan. Noći su bile teške, duge. Nisam se mogao isključiti, morao sam se prilagoditi novome sebi. Razmišljam, što osjećam i vidim. Tuđe su to slike, nečija sjećanja. Rojevi pčela, jato ptica, krdo divljih životinja, izumrla bića s planete Zemlje. Nepoznate slike i nejasni zvukovi u mojim mislima dovode me do ludila. Osjećanja koja sam pokušavao suspregnuti, žudnja, želja, bol. Lagao sam ekipi, svjestan da im lažem. Kršio sam sva pravila, postulate, sve radi zadatka. Trigeri, mi smo posebni, ne pripadamo nikome, i naš zadatak je trebao biti lahak. Poslali su nas da provjerimo stanje kolonija na Marsu. Jedne kolonije.