36 minute read
Putopis Rumunjska
by MOTOPULS
Cik-cak kroz Karpate do Crnog mora Nakon prošlogodišnje avanture u Alpama i Dolomitima, kroz pet zemalja zapadne Europe, već smo tamo na putu razgovarali o Transfagarašanu i Rumunjskoj kao sljedećoj destinaciji. Gledam tako jedne večeri početkom 2012. godine Top Gear i kako se Jeremy Clarkson kune da je Transfagarašan najbolja cesta na svijetu, bolja od ceste Davos - Stelvio koju smo odvozili prošle godine. Vrag mi ne da mira, palim laptop i radim rute. Opcije: pet dana sa Crnim morem i Konstantom, a tri dana bez Crnog mora, samo Karpati
Dogovori nakon toga nisu tekli baš glatko i tečno kako je to bio slučaj s Alpama. Kolege Dalibor i Julio mi nešto nisu spremni, čak je i pripremna vožnja - jednodnevni izlet do Sarajeva - otpala radi Daliborove ozljede noge. Međutim, netom nakon toga Dalibor i Julio uspijevaju odvoziti turu do Vira za pripreme. Budući da je meni ta trasa izuzetno dosadna, ali i preopasna radi kamikaza-penzionera u predsezoni, odbijam sudjelovati. Umjesto toga, sjedam na motor sa suprugom i jurim put prve destinacije prošle godine - Villacher Alpenstrasse. Iako se ukupno radi samo o 550 km, ipak je to kakav-takav dobrodošao kondicijski trening.
Advertisement
Malo po malo, svake večeri uz dijete i laptop korigiram rutu, tražim hotele, zanimljiva mjesta i - evo mjeseca srpnja na vratima. Nekih tjedan dana prije polaska štampamo mape i slažem kotlovinu za kolege. Raščišćavamo zadnje nedoumice oko rute i alternativne putove i dogovaramo se da krećemo 19.7. u 5 sati s benzinske postaje u Varaždinu. Poučeni prošlogodišnjim ranojutarnjim pokretom, kolege me uvjeravaju da ćemo stići dalje od Temišvara, međutim ja ostajem pri Temišvaru uvjeravajući ih da će nas vrućina kroz Srbiju umoriti.
Tempo je još jači nego prošle godine u Alpama. U pet dana planiramo proći nešto više od 3.200 kilometara, što znači u prosjeku 640
kilometara dnevno. Ako uračunamo vožnju kroz dvije ceste koje probijaju Karpate - opet si nesvjesno dižemo ljestvicu izdržljivosti. Cilj putovanja je upoznati Rumunjsku i izvidjeti mjesta koja su vrijedna ponovnog dolaska i detaljnog upoznavanja zemlje.
Dan 1. - varaždin - Petrosani (779 km)
Dižem se rano ujutro, draga kuha espresso i odlazim u prizemlje na jutarnji ritual ispijanja kave. Tek što sam završio s cigaretom, spuštaju se tada 10-mjesečni Evan i supruga. Mali se probudio, cijeli dan nešto predosjeća. Nikad ne bih rekao i smijao bih se kada bi mi netko rekao da je tako teško otići na pet dana od malog djeteta - ali je teško, zbilja jest.
Radi opraštanja s prvorođenim kasnim na zborno mjesto u Varaždinu nekih 5 minuta. Stajem na pumpi, a Julio i Dalibor me još prijeko gledaju jer idem dopuniti nekih 5 litara od jučerašnje vožnjice. Pijem još jednu kavu i dogovaramo se da do Vukovara samo “prelijećemo” Podravinu i Slavoniju. Uz jednu kratku stanku, konačno stajemo u Vukovaru na prvom tankiranju, pa za slikanje na Trpinjskoj, kod vodotornja i kod Ovčare. Više ne gubimo vrijeme na već viđeno i krećemo put Iloka preko Bačke Palanke do Novog Sada. U Novom Sadu samo kratko stajemo u hladu i dižemo se na Petrovaradinsku tvrđavu. Razgled i odmor od nesnosne vrućine i krećemo put Zrenjanina. Stajemo na moje inzistiranje jer ću dehidrirati. Zbrajam dva i dva, i doznajem po stanju u torbi da uz tri Red Bulla prijepodne nisam ništa popio i doslovno eksam litru kole (baš zdravo, zar ne?). Od Red Bulla nema poslijedica, na sreću. Uz pomoć djelatnika na benzinskoj mijenjamo izvornu rutu i u Rumunjsku ulazimo na prelazu Srpska Crnja. Za sljedeće zaustavljanje dogovorili smo Temišvar. Dižemo gotovinu na bankomatu i stajemo na piću u centru. U međuvremenu Dalibor prilikom jednog okretanja uspijeva testirati crash bar na Kawasakiju. Uglavnom, nema straha, crashbar ispunjava svoju svrhu. Na toj kavi odlučujemo ići dalje, što bliže Transalpini, kako bi nam sutradan ostalo više vremena za uživanje iznad 2.000 metara nadmorske visine. Nakon kave u Temišvaru na umjetnoj tropskoj atmosferi vozimo brzom cestom (obična, ali više liči na njemačke brze ceste) preko Lugoja do Caransebesa. Vozeći kroz jedan od gradova perifernim vidom s desne strane uočavam skupinu motora i odmah se zaustavljam. Saznajemo iz prve ruke da se tu lokalni bikeri sastaju svakog tjedna četvrtkom. Malo razgovaramo o tegobama motorista u Rumunjskoj, malo o našem putu, no ubrzo shvaćamo da nitko od njih nije bio nigdje, kamoli u Karpatima. Tek što smo krenuli, ulazim u rotor, a neka stara baba autom ulijeće u rotor uz škripu guma poput Nikki Laude. Prikočim i osjetim trzaj iza, pogledam u retrovizor i vidim da Dalibor pada... Kod izlaza na kolnik bio je šljunak, koji sam ja prešao i prikočio na asfaltu i... evo ti nevolje. Ništa motorima, ništa Daliboru, osim blamaže pred desetak lokalnih motorista. Krećemo dalje i ubrzo uz zalazak sunca stižemo do Hatega. Iznenađuje nas ljepota mjesta i obilje ljudi koji sjede u parku i uživaju u laganom spuštanju temperature. Gledamo obližnji hotel i procjenjujemo koliko vremena nam treba do Petrosani. Naime tamo sam našao rezervni smještaj ako stignemo dalje i odlučujemo probati još malo. Uz čudne poglede - jer nismo ni sjeli na piće - pakiramo se na motore i ipak jurimo prije mraka prema Petrosanima.
Vozeći se prema odredištu, shvaćam da nismo jedini koji nude apartmane u dalmatinskoj Zagori sa “100 metara” do plaže. Hotel koji je trebao biti 2 km od centra Petrosana zapravo je nekakvo lovačko odmorište dobrih 5-6 km od grada i to po jako lošoj cesti. Inače smještaj je simpa, s kupaonicom dimenzija stana u Zagrebu, bez pretjerivanja! Smještamo se u hotel i vraćamo se u Petrosane. Nažalost, u 23 h više ništa previše ne radi. Centar se preuređuje, pa tako završavamo na benzinskoj pumpi, gdje kupujemo sokove i hranu za Julia. (Samo Julio zna zašto nije ponio ništa za jesti od doma.) Tuš i kasno lijeganje u krevet, imamo nekih 4 i pol sata vremena za san.
Toga smo dana napravili skoro 800 km oslanjajući se na svježinu, kao što bi Dalibor rekao: “Nismo bili umorni, osim što mi je dva put zveknuo motor”. U Hrvatskoj za mene ništa novo jer sam Slavoniju prošao uzduž i poprijeko s dragom. Srbija, koju nisam posjetio od dje-
>>>vjernim putopiscima poklanja par guma
GP iz Srbije u Rumunjsku poslije Srpske Crnje. Na prvi pogled laiku Izgleda strašno, međutim znamo gdje idemo
Prva postaja u Rumunjskoj - Temišvar Piata Unirii - centar Temišvara
Piata Unirii - slika koju svi putnici znaju
Lugoj- časkanje sa lokalnim bajkerima Petrosani, hotel: Julio i Dalibor su rano ujutro našli vremena čak i za romantiku
tinjstva, me (iskreno) razočarala. Ne bih htio nekoga uvrijediti, ali baš nikakvi pomaci u 20 godina. I dalje je izvan gradova (zapaljeno) smeće kraj ceste, neuredno, ceste u tako-tako stanju, uglavnom ništa novo (čast izuzecima). Zrenjanin prije nisam vidio i prvi dojam nije me očarao. Mali gradić, ništa vrijedno ponovnog posjeta. Iako smo to znali, ista priča nastavlja se i u Rumunjskoj. Gradovi su uređeni i u dobrom stanju. Međutim, već na periferiji (a da ne govorimo izvan gradova) nastavlja se priča o neuređenosti, neurednosti, smeću itd. Od gradova u Rumunjskoj prvi dan smo najviše iznenađeni Temišvarom i Hategom. Da smo imali više vremena za putovanje, vjerovatno bismo bili noćili u Temišvaru. Hateg sam već spomenuo, simpa mali gradić pun mladih ljudi koji predvečer uživaju u parku.
Dan 2. - Petrosani - Curtea de arges (487 km)
Spavamo do 10 sati, laganini na doručak... idemo se mi vratiti u realnost moto putnika: rano dizanje u 5:30, spremanje stvari na motor. Dvije popijene kave na recepciji ne pomažu jer smo i dalje otečeni od premalo sna, pa idemo na doručak. Spuštanje odvratnom cestom u Petrosane, vozimo kroz spomenuti grad po danu i provjeravamo tlak u gumama na pumpi. Kao i svi koji su bili u Petrosanima, slikamo se kod rotora sa zrakoplovom i krećemo dalje prema Targu Jiu. Ono što me malo razočaralo su ceste u Rumunjskoj. Ama baš sva raskrižja i glavne ceste vode u centar grada. Obilaznicu ili bar križanja prije gradova na koje smo navikli - možeš sanjati. Uglavnom, ima i u tome nešto pozitivno, jer smo morali ulaziti u grad. Recimo, u Targu Jiu nismo planirali stati. Međutim, kad smo prolazili kroz centar vidjeli smo nekoliko zgodnih građevina, pa smo stali i prošetali trgom. I zaista, ima se što vidjeti: na trgu je park s prirodnim zelenim “tunelima” kreiran od nekakvih puzavih biljki, prekrasne zgrade koje nas mame radi potpuno različitog stila gradnje od onog što sam do sada vidio. Julio neće ni razgledavati, valjda nervozan jer hoće što prije na Transalpinu. Dalibor i ja smo sretni jer ima tko čuvati motore, pa šutimo i krećemo u razgledavanje i slikanje. Provjeravam karte i krećemo put Novaci. Konačno se cesta počinje dizati i temperatura pada, a poslije mjesta Novaci počinje zabava. Solidan uspon, serpetina na serpetini, asfalt odličan. Uz samu cestu nije uređeno, vidi se da su radovi tek nedavno završili. Uz dva- tri stajanja za fotke stižemo na vrh Transalpine. Kratko se zadržavamo na rjeđem, ali svježem zraku i krećemo dalje. Plan je da prođemo Transalpinu cijelom dužinom do Sebesa. Kakve li grozne odluke, samo da smo znali što slijedi...
Počinjemo se spuštati, a cesta postaje sve lošija. U kotlini oko Tau Bistre, gdje sama trasa ceste izgleda perfektno, san za odvoziti motorom, izvode se radovi na drenaži. U prijevodu to znači rupetine na svakih 20 metara gdje su prokopavali kanale za odvodnju. Lagano ludi od prašine na vizirima i ceste za kakvu naši nakedi nisu konstruirani, konačno se dovlačimo do Sebesa, a tamo sljedeće iznenađenje - prometni kaos. Grad je pun kamiona i auta, već od samog ulaza u grad. Da ne bi to bilo sve, još i trebamo nahraniti gladne konje, a benzinska je kao za inat u suprotnom pravcu. Mokri kao miševi dopuzili smo do Agipa, gdje tankiramo razmišljajući o ručku, ali odlučujemo voziti dalje
>>>vjernim putopiscima poklanja par guma
Targu Jiu: I nismo se zeznuli, jedan od lijepših gradova u Rumunjskoj. Prvo ova Biserica... ...pa Dalibor kod zelenih perivoja...
...koji tvrdi da smo se radi ovakvih stvari zadržali!
iz ovog grotla. Dečkima najavljujem da nemam živaca stajati u koloni na +45° i da ja idem pretjecati, pa što bilo - bilo. Grad je pun policije na raskrižjima radi signalizacije i rješavanja spomenutog kaosa. Za 5 minuta prolazim Sebeš gurajući se dosta teško (s desne ili lijeve strane, kako kada) obzirom na širinu motora s bisagama. Izlazim iz grada, vozim 15-tak minuta laganim tempom, ali Dalibora i Julia nigdje. Parkiram sa strane i čekam ih dobrih desetak minuta. Već sam se bio uplašio da su promašili jedan od dva zbilja zeznuto označena rotora. Na sreću, taman kad sam planirao slati SMS - evo njih, zapeli su u gužvi. Opet vozimo brzom, ravnom i dosadnom cestom, usput tražeći mjesto za ručak i oko 15 sati stižemo u Sibiu. Odluka pada, jedemo opet nama karakteristično i domaće - McDonalds. Obilan ručak, sušenje skroz mokre opreme od Sebesa i krećemo prema Transfagarasanu. Malo prije Arpasu de Jos prometni znak kaže desno i skrećemo prema Transfagarasanu. Stajemo prije uspona i provjeravamo vrijeme vožnje po GPS-u i s lokalcima. Uvjeravaju nas lokalci da smo za dva sata sigurno u Curtea de Arges. Iako je opcija bila raspaliti ravno za Bran, pa sutradan ujutro posjetiti Transfagarasan, ipak odlučujemo danas poći gore. Dobra cesta na prilazu pretvara se u odličnu pistu na onom dijelu koji svi znamo s fotki i “Top Gear”-a. Još puni dojmova i adrenalina od uspona, na vrhu komentiramo da je zaista najbolja cesta svijeta. I onda opet slijedi spust... nije kao na Transalpini, ali ljudi moji, ja ne znam kako danas imam zube. Cesta je brza, ali rupetina na svakom metru, a svaka ta rupetina se preko prednje gume i ruku prenosi na tijelo. Koliko god mi je Bandit prirastao srcu, tu i tamo sam izbjegavajući rupe poželio da vozim neki enduro.
Stapanje u okolinu na +30°C I još jedna predivna fontana
Do jezera Vidraru dolazimo otečeni i izlupani kao iz K1 ringa s Filipovićem. Gledajte, možemo mi reći da je cesta super i da nam je bilo super - ali zašto lagati? Oba spusta su k-a-t-a-s-t-r-of-a! Srećemo se s Poljakom na čoperu od 250 ccm kojeg smo prestigli prije nekih pola sata. Čovjek ne govori ni jedan jezik osim materinjeg i onako mimikom zaključujemo da ide na neki moto susret u Rumunjskoj. Još malo vožnje i poslije 22 sata konačno stižemo u Curtea de Arges. Nažalost, soba za tri osobe u pansionu (koji nisam rezervirao) je zauzeta, no gospa nas upućuje koju ulicu dalje. Nalazimo sobu za 3 osobe za 90 lea (oko 153 kn) i to nam je ujedno najjeftiniji smještaj na cijelom putovanju. Nije ekstra, nije ni loše, kao da spavaš pri nekome u klijeti. Spuštamo se u grad na večeru, koja za nas troje uz piće dođe čak 60 lea (oko 100 kn). Onako izudarani od loših spustoNa kraju i prirodne ljepote Rumunjske
va, odlučujemo poslije večere ravno pod tuš i u krevet.
Drugi dan puta prošli smo 470 km, a osjećali smo se kao da smo prošli 1.500 km, prvenstveno radi loših prometnica za spuštanje s Transalpine i Transfagarasana. Obje karpatske ceste su odlične, ali nemojmo zavaravati nikoga - spust je katastrofa. Kod večere komentiramo kako ovo sigurno ne bismo ponovili s cestovnim motorima. Odnosno, ponovili bismo, ali Transalpinu bismo prošli samo s juga na sjever do vrha, a Transfagarasan sa sjevera na jug do vrha. Što se tiče boljeg dijela tih dviju cesta, odlične su. Uživancija iznad 2.000 m n/m uz netaknutu prirodu, kravice i magarce definitivno vrijedi puta. Ljudi su susretljivi, većinom govore engleski (makar ponekad vrlo loše). U slučaju da ne ide, ako znate osnove talijanskog, sporazumjet ćete se - isprobao sam. Prometna kultura na obje karpatske ceste je O.K., motocikli
Transalpina: Dalibor i Julio. Zahvaljujući podlozi, našim cestovnim motorima smo krenuli i u bespuća planine Transalpina: Retuš u crno bijelo uz par NASA logotipova i evo slike tipa - Siniša and Dalibor on the Moon, it's breatheable on the bright side
Najviša točka Transalpine
se poštuju. Na ostalim cestama tu i tamo možete imati pokoji problem - kao i svugdje.
Dan 3. - Curtea de arges - Constanta (573 km)
Dogovor je da je polazak u 6 h. Već smo uočili da Julio ima naviku dugo se tuširati, pa nas nije začudila da i danas ima rituale, tako da smo ga Dalibor i ja 20-tak minuta čekali na cesti u predgrađu Curtea de Argesa. Grad spava, ako i netko proviri kroz prozor, možemo si zamisliti što misli.
Najkraći put je cesta 73C prema gradu Campulung, no imamo informaciju da je cesta loša. Budući da su obje planinske trebale biti super - ne želimo saznati što znači loša cesta u Rumunjskoj i spuštamo se prema Pitesti po 7C, pa se tek onda uspinjemo prema Campulungu i put Brasova. Nismo pogriješili, cesta je vrlo dobra, osim dijela ceste od Pitestija prema Branu, ali i to se obnavlja. Na brdoSjeverna strana Transalpine
vitom i dobrom dijelu ceste pred Bran, dostižemo nekog lokalnog tipa u RAV4 i onda slijedi jurnjava. Mi smo si dali oduška i konačno malo ispuhali motore, ali vozaču RAV-a svaka čast: tako odvoziti terenskim autom planinsku cestu punu serpetina nije jednostavno. Makar poznaje cestu kao svoje dvorište, po našem skromnom mišljenju, vozač ili je bio mokar do kože od tempa vožnje ili je profesionalac u mirovini.
Rano ujutro stižemo pred dvorac Bran iliti dvorac grofa Vlada Tepeša a.k.a. Drakule. Teška komercijalizacija! Stajem na parkingu da se dogovorimo kuda, a tip prilazi za plaćanje parkinga. Ja njemu na engleskom 5 minuta, on meni 5 eura. Ignoriram ga totalno i šaljemo skauta Julia u izvidnicu najboljih pozicija za fotke. Slikamo dvorac i parkiramo kod suvenira, gdje nas opet maltretiraju, ali ovaj puta taksisti koji traže da se maknemo. Opet ignoriramo, malo gledamo suvenire i krećemo dalje jer Transfagarašan - planinska cesta
taksisti nešto ljutito mašu. Interijere dvoraca i onako nemamo u planu razgledati, niti pak nas previše zanimaju. Sljedeće stajanje je Sinaia i dvorac Peleš, navodno najljepši dvorac u Rumunjskoj. Ožednjeli od vrućine Dalibor i ja odlazimo po piće, a Julio da uslika dvorac, jer se nama onako iskreno - nije išlo gore. Imamo stanku i dogovor za ručak u hladovini - i opet nam nakon pola sata ulijeće tip sa parking spikom. Pakiramo se i odlazimo dalje. Nestaju Karpati, nestaju brda, brza zavojita cesta uskoro se pretvara u ono što mi zovemo autocesta, a što je to Rumunjima - ne znam. Budući da je subota i promet u suprotnom smjeru je očajno gust sa zastojima, zaključujemo da Rumunji vole boraviti podno Karpata i da su zato ski resorti (redom: Busteni, Sinaia i Comarnic) izgledali i bili popunjeni kao naše Zrče u špici sezone. Putem tražimo mjesto za ručak, ali kada vidim drvenu kolibu sa hranom sumnjivog porijekla uz koju u prijepodnevnim satima stoje dame noći - hvala, ali neću jesti! Stajem na benzinskoj postaji prije Ploiesti. Tankiramo, ručamo obilni ručak, pijemo kavu i gazimo dalje dosadne kilometre prema Konstanti. Ona ugodna temperatura za vožnju već poslije grada Urziceni se pretvara u ono što imamo doma - ravničarsku vrućinu i odvratnu sparinu. Posustajemo u mjestu Slobodzia, gdje imamo predah i primjećujemo da subotom u Rumunjskoj ne radi baš previše trgovina. Iako to počinje već od Ploiesti, od Slobodzie prema Konstanti, sve se svodi na jurnjavu dugom ravnom cestom koja sve više podsjeća na Moldaviju ili Ukrajinu, pa lagano gubite pojam o vremenu i prijeđenoj kilometraži. Velike udaljenosti između mjesta i duge ravne ceste počinju me podsjećati na Bliski Istok, ili Egipat...
Jureći prema Konstanti ne možete a ne zamijetiti sve više i više dama
Transfagarašan - štandovi na samom vrhu
noći, koje po bijelom danu izlaze i ulaze u osobna, službena ili teretna vozila. Nerijetko su po procjeni to djevojčice od (i ako) 15 godina. Prije desetak godina bi nam to bilo fora, ali kad zrelije razmišljate, to je zapravo nešto žalosno za vidjeti. Nije nam se izlagalo potencijalnoj opasnosti ili ulazilo u diskusije kako bismo istražili, no pretpostavili smo da se radi o siromaštvu i neimaštini. To bismo primijetili kad god bi stali u provincijskom mjestu. Naša tri motora nisu Bog zna što, ali u mjestu nastaje komešanje kao da je kraj ceste stao F-117 Nighthawk, a ne dvogodišnji veliki Bandit, četverogodišnji Hornet i još malo pa dekadu star ZR7. I onda se zapitamo: Zar je ovo Europska unija? Mi dolazimo s priprostog Balkana? Tko je tu lud? Uz ta pitanja u glavi, ostavljamo dame na njihovom poslu, provincijske mještane da dalje gledaju u prolaznike cestom sa svojih drvenih klupica i krenimo na krajnje odredište - Konstanta.
Kod zračne luke Mihail Kogalniceanu punimo spremnike i spuštamo se u Ovidiu. Već u tom gradiću vidljiv je turistički bum i kakva je oaza u biti Konstanta i Mamaia. Interesantno je i ono što još nisam spomenuo u tekstu - nema (ili mi nismo sreli) gotovo ni jednog stranca, sve redom Rumunji. Što više ulazimo u mjesto, to više dobivam dojam da smo negdje u Hurghadi ili na španjolskoj Costa Bravi. Ostavljamo dojmove sa strane i oko 18 sati se smještamo u hotel, najskuplji smještaj na cijelom proputovanju. Skupih 85 eura za apartman, ali kakav - kapa dolje, čak i menadžeri nekih hrvatskih hotela sa kategorijom-dvije više mogli bi se zacrveniti i spustiti pogled. Budući da je sunce zašlo, brzopleto vadimo stvari, tuširanje i jurimo motorima prema Mamaii na plažu. Nažalost, stižemo u sumrak i od kupanja ništa. Plaža je pješčana i odlično uređena, more prekrasno, ali malo hladno. Pravilno raspoređeni, isti suncobrani i pijesak opet podsjećaju na resorte u Egiptu. Uživamo u sutonu na plaži, Julio čak i umače noge. Odjednom nam pažnju privlači bučna muzika, galama i komešanje na cesti. Naime, neki party Summer Crush klub iz Mamaie organizirao je paradu, pa smo tako kao tinejdžeri uz cestu gledali u razgoličene djevojke koje se plešući uz ritmove friških hitova voze na kamionima, panoramskim busevima, Hummerima, limuzinama i svakojakim prijevoznim sredstvima gdje stane više od 4 para cica. Skupine pravih tinejdžera brišući sline jurile su za paradom prateći je dokle nam pogled seže, a mi smo se preselili na večeru u restoranu na plaži. Konzervativno opet idemo na sigurno i večeramo pizze. Malo još uzimamo zraka uz šetnju Mamaiom, kako bi se jelo brže probavilo i vraćamo se u hotel na spavanje, a tamo šok... muzika trešti na sve strane. U restoranu hotela jedna svadba i krštenje. Liježem na trosjed, slušam ritmove prve tri pjesme koje neodoljivo podsjećaju na neke naše evergreen pop pjesmice, ali nemam energije razmišljati i prvi put u životu spavam uz nesnosnu buku i to na trosjedu u dnevnoj sobi.
Dan 4. - Constanta - Turnu Severin (696 km)
Budim se sav isprebijan, zalijepljen za kožni trosjed i - što je najgore - umoran kao da smo cugali i lumpali cijelu noć. Otprilike osjećaj kao kad legneš u 5 h, a u 6:15 zvoni alarm za posao. Jučer nismo odvozili previše, niti 600 km, ali ta vožnja po vrućini je izgleda uzela svoj danak. Po izrazima lica vidim da ni kolege nisu ništa bolje. Na putu za doručak dogovaramo se da više ne stojimo na ručku po takvoj nesnosnoj vrućini i da se najedemo tko koliko može i treba do večeras. Povratak do Ploiestia ide skoro istim putem, osim što smo se vraćali donjom cestom preko mjesta Cernavoda i jedinim mostom koji je ujedno i autocesta. Most je inače prekrasan. Paralelno uz njega vodi i pruga, i žao mi je dan-danas što nisam stao usred autoceste da slikam prekrasne ornamente na početku željezničkog mosta. Uglavnom, sam most je zdanje koje vrijedi stati i pogledati. Kako smo ušli na autocestu radi mosta, tako i izlazimo odmah poslije mosta u mjestu Fetesti. Tek desetak kilometara poslije u vožnji sam se sjetio da smo mogli pogledati jedinu nuklearnu elektranu u Rumunjskoj, onu kod mjesta Cernavoda. Preko Slobodzie i Urzecani stižemo do Ploiesti, gdje sad skrećemo natrag u Karpate, prema mjestu Targoviste. Već smo i prije puta dogovorili da izbjegavamo gradove i gužve, tako da zaobilazimo Craiovu, pa se preko Pitesti i Ramnicu Valcea vraćamo po repete na Transalpinu. Primjećujete i da smo na putu za Konstantu i natrag namjerno izbjegli Bukurešt. Sada uz malo duže uživanje vozimo na sami vrh do nekakvog tamo odašiljača, uz stajanja radimo i par foto sessiona na serpetinama.
Vraćamo se natrag u Novaci na piće. Ne možemo prežaliti što nismo znali stanje cesta i što nismo ispočetka Transalpinu prošli južno, a Transfagarasan sjeverno, jer današnja vožnja je bila melem za gume i
>>>vjernim putopiscima poklanja par guma
Peleš, navodno najljepši dvorac u Rumunjskoj. Zahvalite Juliju na slici!
Predgrađe Curtea de Arges Kava na putu za Bran
Bran: Štandovi sa suvenirima ispred dvorca. Sve u stilu i sa slikicom Drakule, od igle do lokomotive
Slobodzia - vrućina nas je ubila Konstanta
Mamaia, Constanta: Na cilju! Julio, Dalibor i Siniša na Crnom moru (u slučaju da nas ne poznate u civilu)
Julio je umočio noge u Crno more Policajac najavljuje paradu
Svaka limuzina bila je krcata djevojkama ‘promotoricama’ koje su dosta uspješno svojim atributima mamile prolaznike u neki tamo klub...
Julievo lice poslije prvog dijela parade Opala mi leća!
tijela. Na piću nas zabavljaju lokalci, s nekim mršavim tipom kojeg su prozvali maskotom. Pokušaji da nam objasne koliko vremena nam treba do Targu Jiu odnosno Drobeta-Turnu Severin nisu urodili plodom, aklohol u njima je ipak jači. Natrag na motore i krećemo planiranim putem. U retrovizoru gledam obronke Karpata i mislim si da ću se vratiti... ovo je bio jedan brzi prelet, ali sada barem znam gdje, kuda i kamo. Tankiramo u Targu Jiu i ponavlja se priča iz ruralnih dijelova. Gospođa ili gospodična u 30-tim godinama moli kolegu na postaji da ju slika pored mene i Bandita. Tankam i ne obazirem se na njih, odem platiti i mislim si u sebi: Ah k vragu, pa samo jednom se živi! Uhvatim gospođu za ruku, posjednem nju samu na motor i velim kolegi neka sad slika. Vidjeti dječju radost na licu odraslog čovjeka - neprocjenjivo. Obećala mi je na odlasku, onako u transu, da budu slike po cijeloj Rumunjskoj. Je, moš’ mislit!
Od Targu Jiu prema Đerdapu cesta je sve gora i gora. S brda se u daljini vidi termoelektrana Halanga impresivnog kapaciteta od 247 MW, a postoje i sumnje da je tamo smješten i pogon za proizvodnju teške vode... a tko bi ga znao. Uglavnom, šokantno je vidjeti da ljudi stanuju tik uz elektranu, ne želim ni vidjeti kako to izgleda u vrijeme velikog tlaka, kad je naselje puno dima. Opet predvečer, stižemo na odredište. Drobeta-Turnu Severin, pogranični gradić na samoj granici Rumunjske i Srbije kod NP Đerdap. Parkiramo motore, Julio nas čeka, a Dalibor i ja brzo pronalazimo smještaj koji sam našao prije puta. Dogovaramo dvije sobe i vraćamo se po motore. Lik otvara vrata dvorišta, mi vadimo stvari i idemo po ključeve. Odjednom on kaže samo jedna soba, a Francuskinja na recepciji se smiješi. Sve mi je bilo jasno u trenu, lik nam je prodao sobu ispred nosa. Ništa, tuširamo se svi tri u toj sobi. Dok sam bio pod tušem, nisam ni znao da Dalibor pješači do susjednog hotela gdje ima mjesta, uzimam stvari i selim se. Nisam bio razočaran, dobio sam daleko veću, prostraniju, moderniju i bolju sobu, ali nije to način postupanja s gostima. Znojan od vuče 50-tak kilograma opreme s koferom i ostalim stvarima, brzo ulijećem pod još jedan tuš u sobi i pridružujem se Juliu i Daliboru na večeri. Aha, da spomenem... izlazeći iz sobe vidim punu pepeljaru i dvije flaše od pive na balkonu, ali mi je to sada totalno nebitno...
Svo troje guštamo nekakvu tjesteninu ili meksički grah, kad nas konobar obeshrabruje i veli da se čeka skoro 2 sata. Trebalo mu je 45 minuta samo da nas posluži, za još jednu Colu 30 minuta. Pitamo ga kaj je najbrže, a on veli pizze za 20 minuta. I tako, opet večeramo pizze. Ali stižu tek za nekih sat vremena (najmanje). Tjesteninu bi večerali valjda u 5 ujutro. Nakon večere muči nas žeđ, a ništa više ne radi. Ni pet ni šest nego na benzinsku. Ondje smo našli Pepsi ruksak sa 4 boce Pepsi po cca. 20 kn... neodoljivo. Kupujemo to i onak malo gay, trojica sa Pepsi ruksacima nastavljamo dalje. Još malo šećemo po interesantnom centru. Naime, postoji fino asfaltirana ulica, odnosno pista. Čak ni ljudi ne gaze po njoj, kao stvorena je za utrke ubrzanja. I to je šetnica, na kraju koje je parkić sa kolor-vodoskocima i zelenim perivojem punim klupica i kipova valjda nekih rumunjskih celebrityja. Prekrasan centar, samo fali pokoje urlanje motora iz one ulice tj. piste. Neću lagati, bilo je ideja da odemo po motore, ali nije mi se ležalo u rumunjskom zatvoru.
Četvrti dan ispod guzice je ostalo 700 km. Uz malo nervoze na putu, sve je proteklo O.K. Raduje me činjenica da smo odlučili po drugi put na Transalpinu i da smo toj cesti posvetili puno više vremena i uživanja, jer smo prošli njezin najbolji dio u penjanju i spustu. Što se mene tiče, popravio sam dojam i zaboravio onu dionicu prema Sebesu. Navečer smo ostali malo razočarani jer večeramo opet pizzu, ali koliko je to bilo sporo - veseli smo da smo uopće jeli. Isto tako, neozbiljnost recepcionera u hotelu Europa malo kvari dojam, ali sve u svemu dobar dan. Za sutra najavljuju kišu... o tome nismo mislili cijelu večer. Valjda podsvjesno nismo htjeli kvariti dojam.
Dan 5. - Drobeta - varaždin (772 km)
Dižem se rano, po prvi puta sâm na ovom putovanju. Pogled kroz prozor spušta mi obrve i tužno gledam u nebo tamno plave boje. Počinje kiša i sjetim se motora koji je u drugom hotelu. Brzo šaljem SMS jer nisam pokrio bisage. Srećom, Julio to rješava ekspresno. Kasnije se ispostavilo da je sve bilo uzalud jer je kiša padala i noću, stvari su već bile vlažne. Ipak sam trebao kupiti kofere! (Ali u planu su, nema brige!) Dogovor je u 7:30 h u njihovom hotelu, bezbrižno se pakiram, ni ne sluteći što me čeka. Spuštam se u restoran u 7 h od kad je doručak, njihovi djelatnici jedu, mene nitko ne doživljava. Odem do konobarice, a ona ne govori ništa osim rumunjskog.
>>>vjernim putopiscima poklanja par guma
Sablasne i za motor dosadne ravnice između Bukurešta i Constante Pred gradom Pitesti. Kratak odmor uz cestu i u pozadini izgled tipičnog predgrađa
Konstanta - sasvim pristojna pizza
Mangiare na talijanskom kažem, ona klima ne? Mislim si, nema veze, ionako nemam običaj doručkovati, budem izdržao. Odoh po stvari i stižem na recepciju. Kao magarac vučem stvari, bacam na plato i dajem karticu. Ženskica na zamjeni, simpa, ali glupa kao kotač kola, ispostavit će se. Pola sata nešto tipka i kaže cifru. Ja nervozan od čekanja velim: Doručak mi niste dali, ali dajte mi bar popusta. Ona kaže da nema te tarife. OK, znao sam, ali zašto je cifra za noćenje veća? Eh.. sad ona meni kaže minibar, i ja se sjetim onih pivskih flaša i cigareta na balkonu. E, pa baš neću iz principa platit! Kakve li greške... Sat vremena je trajalo uvjeravanje, telefoniranje pola Rumunjske, bivših i sadašnjih djelatnika, možda je i policiju čak zvala jer sam nakon 45 minuta njezinog telefoniranja postao neugodan. Ispostavilo se da su se njihovi djelatnici malo “družili” i “razgovarali” (moš’ mislit) u sobi a nisu nikom rekli! Dobro, plaćam “samo” noćenje s neposluženim doručkom i odlazim iz hotela. Julio i Dalibor imaju već sijede vlasi od čekanja i kiše, a ja u svemu tome nisam imao ni cigarete koje sam jučer zaboravio kupiti. Recepcija, dvije porcije kave i doziranje nikotinom. Sva sreća da smo tako odlučili, jer su se ceste već bile osušile kad smo završili s kavama.
Dogovaramo se da na onoj benzinskoj od jučer tankiramo do zadnjeg lei-a (rumunjska valuta baš i nije zastupljena izvan Rumunjske i teško se mijenja). Tankamo i vozimo na granicu sa Srbijom. Iznenađuje nas rumunjska i srpska pogranična policija koja nas vadi iz kolone i zove naprijed. Svaka čast, negdje drugdje bismo još dobili i kaznu za pretjecanje kolone po punoj crti i na graničnom prijelazu i 188 drugih prekršaja. Vozimo do Donjeg Milanovca, prošli smo tek 100 km, ali poželim da stanemo i osjetimo kako je to popiti kavu na Đerdapu uz Dunav. Tako je i bilo. Pronašli smo kafanu, popili kafu i malo poslikali mamuta. Ovo je druga kava natašte i želudac mi počinje protestirati - izgleda da naviknuo u ova 4 dana naviknuo na doručak. Hoću pojesti kroasan kad se vratim s WC-a, međutim dvojica kolega su već na motorima... vozimo, slikamo, vozimo, slikamo - i evo nas u Požarevcu. Skrećem u centar grada. Shvativši da nemamo šta vidjeti kao i u Zrenjaninu, vodim na prvu benzinsku. Tankiramo, pijemo Red Bull i vozimo dalje. Vozimo prema Beogradu na prometnoj cesti, kultura vozača nula bodova, izlijetanje na cestu svako malo. U Smederevu na semaforu i glatkom asfaltu klizne mi čizma i umalo padam pod teretom ionako teškog Bandita i onih bisaga. Dalibor i Julio tvrde da bi ih pokupio obojicu, prvi je stajao do mene, a Julia bi rušio sa repom i koferom - baš cool. Uz Dunav se preko Grocke spuštamo do Beograda, promet postaje čisti “haos”. Bulevarom Kralja Aleksandra se dižemo prema Starom gradu, a kako bismo zaobišli strogi centar zaobilazim ga oko Kalemegdana da ne uletimo u još goru gužvu. Stajemo točno ispred glavnog željezničkog kolodvora u Beogradu jer vozimo po gradu dobrih sat vremena, vrućina je nesnosna. Uz kratak dogovor i međusobne konzultacije odustajemo od Zemuna i molimo taksista da nas izvadi iz ovog haosa. Preporuča nam ulaz na autoput i izlaz poslije benzinske pumpe Zmaj, koji vodi za Novi Sad.
Tek što smo krenuli, za par minuta evo nas na izlazu. Vozio sam svuda, ali ovakav izlaz s autoceste sam vidio samo i jedino u Srbiji. Vozili smo preko 2 parkinga od (valjda propalih) trgovačkih centara, kroz nekakvo dvorište i svašta, uglavnom došli smo na dobar put. Na prvom od parkinga bio je postav-
Konstanta - recepcionerke hotela Zaprega, često viđena u Rumunjskoj Trgovina-gostiona u jednom selu
Transalpina, 2. put: Spazili smo odašiljač/vremensku postaju na uzvisini i bez razmišljanja krenuli tamo... Drobeta-Turnu Severin: Sam ulaz u grad. Stajemo kako bi upalili navigaciju i lakše pronašli hotel
Transalpina - Julio atestira gume
ljen karton s nacrtanom strelicom i natpisom “Put za Novi Sad”. Teškom mukom i sporo prolazimo Batajnicu, Pazovu, pa Inđiju - katastrofa... vodim nas i mislim u sebi: otkud ta gužva? Pogledam na sat, kad tamo 15:05 h, shvatim da ljudi idu s posla. Predlažem stanku u Inđiji. Pijemo osvježavajuća pića u velikim količinama, gužva se polako čisti i uskoro krećemo. Obzirom na ritam kojim smo prolazili Beograd i poslije toga, do Novog Sada smo proletjeli avionom. Preko Palanke i Iloka stižemo u Vukovar, gdje tankiramo i pijemo kavu u kafiću zvučnog imena “Den Hag”. Tu počinjem osjećati umor i razmišljamo da ostanemo, no Dalibor veli da bi doma, a Julio da su ga već zvali s posla. Istina, i meni se sutradan ne vozi po najavljenoj kiši, pa kupujem Red Bull i krećemo put Osijeka. Malo kasnije i kolege osjećaju umor i opet posustajemo u Virovitici. Kratka kava i krećemo dalje. U Koprivnici staSiniša se suzdržava da ne ostruže bisage Drobeta-Turnu Severin: Dobro jutro!
jemo na benzinskoj i tu već zbilja osjećam ozbiljan umor. Biti prvi po mraku na običnoj cesti zbilja umara. Da nisam svjestan da sam u Koprivnici i da cestu do Čakovca znam napamet, spavao bih tu, još dečkima kažem kako mi je žao što nisam u Vukovaru ostao spavati. U Varaždin stižemo nešto iza 23 sata i od umora se ne mičemo sat vremena, a Dalibor ima još sat vremena vožnje. Žao nam je, ali uzalud mu nudimo prenoćište i Julio i ja, on hoće doma. Zadnje piće na putu i rastajemo se nakon 3.300 km druženja i 60-tak sati vožnje.
Zadnjeg dana putovanja, prošli smo cijelu Srbiju i Sjevernu Hrvatsku sa skoro 800 km pod kotačima. Jutarnja kiša malo nas je razočarala, ali onda i očarala jer je brzo prestala. Nacionalni park Đerdap u mnogočemu podsjeća na već opjevanu cestu Banja Luka - Jajce. Milina je voziti kroz Dunav bez sparine. Beograd smo zaista prvobitno htjeli proći cijeli, međutim na pola puta te nakon sat i pol izgubljenog vremena na užasnoj vrućini izvukli smo se iz grada preko autoceste do Zemuna. Preko Novog Sada u popodnevnim satima dočepali smo se hrvatske granice, umorni od vožnje Srbijom po nesnosnoj vrućini i sparini. A to je bilo tek pola puta... Poslije puta smo se složili da smo trebali noćiti u Slavoniji. O Srbiji smo sve rekli, Slavoniju znamo, a poslije smo već na domaćem terenu.
Zaključak
Nekoliko tjedana poslije puta, nakon što su se slegli dojmovi, možemo reći nevjernim Tomama: Rumunjska se može vidjeti motorom u 5 dana! Doduše, sve ovisi o kondiciji vozača, ali skoro 700 km dnevno nije problem. Problem, međutim, može biti u izuzetno vrućim gradovima, kao i previše dosadnim ravnim i brzim dionicama prema Konstanti. Mi putnici smo navikli na to, ali nismo imuni i to nas izmori na motociklu. Budućim putnicima koji se odluče na ovakvu rutu i tempo ipak preporučamo ostati jedan cijeli dan u Konstanti. Uz razgovor smo utvrdili da smo to trebali učiniti i sami. Odmorili bismo se psihički i fizički, pa ne bi bilo nepotrebne nervoze u jednom trenutku pri povratku iz Konstante i zamora u popodnevnim satima zadnjeg dana putovanja.
Rumunjska... zemlja Drakule i Karpata - stoji. Unatoč statusu članice EU, ona je nažalost i zemlja koja nije previše odmakla od Causeskovog režima i siromaštva. Kao i kod većine sličnih zemalja (istočni blok) postoji ogroman jaz između gradova i manjih mjesta. Razlike su predrastične. Netaknuta priroda nas je očarala, vozeći se dijelovima Karpata, začudiš se što se nalaziš na asfaltiranoj
GP između Rumunjske i Srbije
Đerdap, Donji Milanovac. Bandit i mamut. Priča je ovakva: Oko 1979. održane su “Igre bez granica” u sklopu kojih je postavljen mamut. Kako su troškovi prijevoza bili veliki, TV Beograd odlučio je mamut ostaviti kao poklon Donjem Milanovcu. I tako navedeni stoji još i dan danas u pristaništu
vjernim putopiscima poklanja par guma**
NP Đerdap: Srednjevjekovna tvrđava Golubački grad. Sagrađena oko 1340. za vrijeme Austro-ugarske, dograđivana nekoliko puta Zadnju dogradnju napravili su Turci. Svrha je kontrola Dunava i zaštita pristaništa
Ironija na Đerdapu
cesti. Kolega Julio bio je izuzetno razočaran stanjem asfalta, međutim ja u jednadžbu uvrštavam i zimu u Karpatima. Te ceste su zapravo u vrlo dobrom stanju ako pogledamo ekonomski status zemlje u globalu. Za dvije godine planinska cesta od piste može postati groblje zbog erozije od slivova i leda, pogotovo ako nema odgovarajuću odvodnju, što se na Transalpini tek počelo raditi. Budućim putnicima na cestovnim motociklima svakako bismo preporučili Transalpinu napasti južno iz mjesta Novaci, pa se vratiti i putem DN7 se dignuti prema Arpasu de Jos i Transfagarasan napasti sa sjeverne strane.
Konstanta i Mamaia su za Rumunje raj na zemlji ili Eldorado. Kad vidiš koliko drugi cijene i vrednuju to malo priobalja što imaju, zapitaš se što nije u redu s nama Hrvatima? Standard i cijene su u većim gradovima usporedive sa Hrvatskom, no kupujući lokalno ili već na periferiji možete proći i do 40% jeftinije. Restorani i smještaj su daleko jeftiniji nego u Hrvatskoj. Da dočaramo sliku: Najjeftiniji smještaj platili smo 150 kuna (soba za tri osobe), dok smo najskuplji smještaj u Konstanti u hotelu sa četiri zvjezdice platili 650 kuna (veliki i luksuzan apartman). Večera za tri osobe stajala nas je s pićem u prosjeku nešto više od 100 kuna.
Zemlja koju svakako treba obići i proći, tko to može. Definitivno smo se složili da je to destinacija koju vrijedi ponovno vidjeti. Za mene osobno je ovo bilo izviđanje, tek da sam idući put na putu za Rumunjsku siguran kamo, kuda i gdje. Ako ništa drugo, barem znamo što vrijedi pogledati i vidjeti na putu za, recimo, Grčku, Tursku, Ukrajinu... tko zna kamo će nas povesti nemiran i kilometara gladan putnički duh... Do sljedeće avanture! n
Požarevac. Kratko stajanje u gradu Smederevo. Križanje za Pančevo i Čačak Beograd - kroz grad
Beograd - Kalemegdan
Siniša se igra životom ispred “milicionera“ Inđija - opet krkljanac i nevjerovatna gužva
Beograd, Savska: glavni željeznički kolodvor. Ovdje smo stali iscrpljeni od vreline gradskog asfalta u full opremi, te smo od taksista tražili najkraći mogući put iz grada. Usmjerio nas je na autoput pa prvi izlaz prema Zemunu Josipovac kod Osijeka: Samo što smo izvadili fotoaparate, propustili smo nevjerovatni filmski prizor zalaska sunca na domaćem terenu. Kraj naše fotopriče, jer poslije slijedi vožnja po mraku do Varaždina, Čakovca i Klanjeca