Africa Eco Race

David Fretigne je u svijet pustinjskih relija vratio Yamahu Super Ténéré. I to aktualni model u skoro serijskom izdanju Dakarski veteran Pal Andres Ullevalseter je ostao na KTM-u, ali se vratio na afrički kontinent. Bez prave konkurencije, glatko je odnio pobjedu

DAKAR KAKAV JE NEKAD BIO

U globalu, ruta je slična onoj na nekadašnjem reliju Paris-Dakar, uz tu razliku da se kreće sa samog juga Francuske i ne ulazi duboko u Mauritaniju

DOK JE „PRAVI“ DAKAR LUTANJEM PO JUŽNOJ AMERICI IZGUBIO DIO SEBE, U AFRICI AMATERI PONOVO TRAŽE NJEGOVE TRAGOVE. SPORO SE PROBIJAJUĆI IZ ANONIMNOSTI, AFRICA ECO RACE OSTAJE KONCENTRAT ROMANTIKE U NAJSIROVIJEM PAKIRANJU

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ

Priča o pustinjskom reliju Africa Eco Race započinje 2008. godine, ubrzo nakon što su zbog terorističkih prijetnji organizatori prvo otkazali reli Dakar, a onda i objavili kako tu autentičnu afričku pustolovinu sele u Južnu Ameriku. U tom prijelomnom trenutku grupica Francuza, među kojima i iskusni pustinjski lisac Rene Metge, vidi priliku za organiziranje novog natjecanja koje će terminom održavanja, zadanom rutom i beduinskim duhom izravno slijediti tragove relija koji je u svojim pionirskim danima nosio kultno ime Paris-Dakar.

Međutim, već je start prvog izdanja, pretposljednjeg dana 2009. godine, dao do znanja da nostalgija ima ograničeni domet. Velikim proizvođačima je siromašna Afrika ionako bila tek lijepa scenografija, dok je jurnjava Južnom Amerikom omogućavala izravnu promociju na velikom i stalnom rastućem tržištu. Ukratko, bila je to prilika koju nisu mogli propustiti, a ostali su ih, jasno, mogli samo slijediti.

Dakle, Africa Eco Race ne uspijeva privući tvorničke momčadi te samim time ni interes medija, a to onda rezultira i izostankom velikih sponzora, što u konačnici znači da manje mrvica ostane običnim natjecateljima. I tu je krug zatvoren, utoliko čvršće što nastup na toj slabo poznatoj afričkoj utrci i nije dramatično jeftiniji od nastupa pod svjetlima južnoameričkih reflektora. Ne čudi stoga što je Africa Eco Race i ove godine brojio svega tridesetak vozača motocikala, otprilike toliko automobilskih posada i desetak kamiona.

No, da se ipak postupno nameće kao zanimljiva alternativa potvrđuje i ovogodišnji nastup dva poznata veterana te vrste motosporta, a koji su, ne baš tako davno, stajali i na pobjedničkom postolju Dakra. Štoviše, kod Davida Fretignea je simbolika utoliko veća što je u Saharu vratio Super Ténéré i to u angažmanu Yamahe France, koja oduvijek brani interese tog japanskog proizvođača na reliju Dakar. S teškim i gotovo serijskim motociklom rezultat je bio od sporedne važnosti, no Fretigne je i nakon što je službeno odustao, te proveo noć zaglavljen na pješčanoj dini, nastavio do kraja i odvozio famozni završni brzinac do jezera Lac Rose u okolici grada Dakar.

Za razliku od njega, bljedoliki Norvežanin Pal Andres Ullevalseter je s KTM-om 450 Rally išao na pobjedu, što mu je u konačnici i uspjelo, možda čak i previše lako. Naime, već je nakon prve dvije marokanske etape skupio više od 2 sata prednosti, što je u idućih desetak dana u ležernom tempu razvukao na skoro 3 sata ispred Austrijanca Theuretzbachera, jedinog koliko, toliko dostojnog protivnika.

Izostanak natjecateljske neizvjesnosti samo je dokaz da je taj afrički reli još uvijek na nivou naprednih amatera, no možda je i bolje tako. Ovako se Africa Eco Race se razvio u ležernije natjecanje po mjeri oktanskih romantika, onih koji žele osjetiti iskonsku pustolovnu atmosferu prvih izdanja relija Dakar. Dok u Južnoj Americi moraju ograđivati kampove kako bi izolirali natjecatelje od temperamentnih gledatelja, učesnici Africa Eco Racea uglavnom spavaju pod zvijezdama, bez ikakvog luksuza, u kakvom improviziranom prenoćištu usred pustinje, ograđeni tek natjecateljskim vozilima i okruženi šačicom vojnika.

Pritom smještaj na periferiju javnog interesa znači da Africa Eco Race nije previše zanimljiv ni teroristima, no da ta opasnost ipak postoji potvrđuje i sama ruta, koja nakon spuštanja kroz cijeli Maroko ne ulazi preduboko unutrašnjost nemirne Mauritanije. Svejedno, teško se oteti dojmu da su se tijekom samo jedne jedine etape, od njih ukupno šest u toj golemoj zemlji, natjecatelji susreli s više pješčanih dina nego što ih natjecateljski južnoafričkog relija Dakar vide tijekom cijela dva tjedna.

I nije tu samo stvar višednevne borbe sa surovom i naizgled beskrajnom Saharom, draž je i u tome što se natjecatelji ne mogu osloniti ni na golemu logistiku ni na milijune gledatelja uz stazu, nego se moraju pouzdati u sebe i svoju tehniku, te jedni na druge. Bez velikih zvijezda koje bi remetile bratstvo i nametale žešći ritam, u bespućima Zapadne Afrike opet caruje zdravi avanturizam. Sasvim u skladu s idejom Thierryja Sabinea, koji je utemeljio reli Dakar pod motom „Izazov za one koji sudjeluju, san za one koji ostaju kod kuće“. Africa Eco Race ostaje baš takav izazov, barem tako dugo dok velika većina ipak sanja reli Dakar. n