Retro Lamborghini Design 90

BIK BEZ ROGOVA

SREDINOM 80-IH LAMBORGHINI JE SVOJOJ RASKALAŠENOJ KLIJENTELI POKUŠAVAO PRODAVATI I MOTOCIKLE, NO SAMO SE ŠAČICA NJIH POČASTILA SKUPOCJENIM FRANCUSKIM „LAŽNJAKOM“ POKRETANIM JAPANSKIM AGREGATOM. NIJE ČUDO DA JE OPSKURNI LAMBORGHINI DESIGN 90 ODMAH POTONUO U ZABORAV, GDJE MU CIJENA POLAKO BUJA

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ

Piše se 1981. godina i Ferruccio Lamborghini već skoro čitavo desetljeće smiruje živce proizvodeći vina umjesto automobila, dok je tvrtka koju je osnovao iz inata Enzu Ferrariju - i već odavno prodao Švicarcima - upravo objavila bankrot. Zahvaljujući odluci talijanskog suda i obiteljskom bogatstvu sazdanom na kockicama šećera s plantaža u Senegalu, talijanski Lamborghini završava u rukama neiskusne francuske braće Mimran, pri čemu mlađi brat Patrick, koji će kasnije, navodno, postati konceptualni umjetnik, ima poprilično maštovite ideje o oživljavanju tvrtke.

Tako je procijenio da bi Lamborghinijeve V12 agregate trebalo ugrađivati u off-shore glisere, a iz arhive je izvukao i propali projekt monstruoznog vojnog vozila, kojeg je „civilizirao“ i preimenovao u LM 002 te ponudio rastrošnim šeicima kao prvi terenski automobil koji je sposoban prebaciti 200 km/h. No, ostalo je praktično zaboravljeno da je za Patrickovog kratkog mandata Lamborghini proširio svoju ponudu čak i na motocikle.

Nekoliko je razloga što tragove o postojanju tog motocikla nećete naći u ljetopisima slavne tvrtke iz Sant’Agate, a glavni je što su najizravnije fizičke veze s Lamborghinijem zapravo naljepnice na aerodinamičnim oplatama. Čak ni nemaštovito ime Design 90 nije u skladu s tradicijom prema kojoj se skoro svi modeli toga proizvođača imenuju po borbenim bikovima. No, to je samo početak priče.

Francuski SF

Naime, Mimran kao Francuz nije vidio ništa sporno u tome da se razvoj i proizvodnja Lamborghini motocikla prepusti francuskoj tvrtki Boxer Bikes, danas poznatoj i kao Boxer Design. Specijalizirani za male serije ekskluzivnih modela, navodno su crpili inspiraciju iz blasfemičnog Lamborghinijevog superautomobila Countach, iako je tu sličnost do te mjere teško prepoznati da nas čak i sugestivno orebreni bokovi motocikla više podsjećaju na tadašnje Ferrarije.

No, ima tu i originalnih detalja. Recimo, okrugli instrumenti su podignuti iznad spremnika goriva i zatvoreni u jednu cjelinu, a posebno su zanimljive „grilje“ na prednjoj maski, koje su se zakrenule prema gore kako bi se podiglo dotad skriveno četvrtasto prednje svjetlo, baš kao što je to bio slučaj na ondašnjim sportskim automobila. No, ako je suditi prema rijetkim preživjelim Lamborghini motociklima, od tog se atraktivnog rješenja ubrzo odustalo, tako da su kasniji primjerci imali fiksno i okruglo dvostruko prednje svjetlo iza prozirnog pokrova.

U svakom slučaju, Design 90 je u ono doba djelovao kao pomalo futuristički motocikl, a isto je vrijedilo i za mehaniku, koju je razvijao Claude Fior, inovativan konstruktor natjecateljskih motocikala. Iako se proslavio složenim konstrukcijama prednjeg ovjesa, za Lamborghini je namijenio dosta konvencionalne komponente francuske tvrtke Fournales, no kutovi prednje i stražnje vilice su se ipak mogli mijenjati, dok je stražnji amortizer bio zračno-uljne konstrukcije. Osim toga, za Design 90 je razvijen u to vrijeme još neuobičajen aluminijski okvir, od istog je materijala izrađen i spremnik goriva, a kako bi sve bilo na visokom francuskom nivou, tvrtka Gotti je izradila posebne naplatke, dok se Devil pobrinuo za ispušni sustav. Ispada tako da su jedini značajan talijanski element na ovom Lamborghiniju bile Brembo kočnice iz prestižne serije Gold.

Kao dizajnerski uzor je navodno poslužio Lamborghini Countach, no svaka sličnost može biti samo slučajna

Rijetka ptica trkačica

Dakako, standardni Lamborghinijev V12 agregat bio je veći i teži od samog motocikla, pa su u Boxeru odlučili slijediti primjer Bimote i u naprednu konstrukciju izrađenu po mjeri ugraditi japanski agregat. Izbor je pao na Kawasaki, a iako se spominje ugradnja četvrocilindraša iz GPz-a 750R i 900R, proizvodnja je počela tek 1986. godine, tako da je donator tog vitalnog agregat bio i GPZ 1000 RX. S raspoloživih 125 KS i težinom od 180 kg, Lamborghini Design 90 je navodno mogao dohvatiti 250 km/h, što je bila respektabilna brzina za to vrijeme, iako bitno manja od Countacha, prvog automobila za kojeg se tvrdilo - makar i lažno - da je probio granicu od 300 km/h.

Ipak, kad su brojke u pitanju, najveća je razlika bila u broju proizvedenih primjeraka. Design 90 se prodavao loše, čemu svakako nije pomoglo ni to što je već 1987. godine Lamborghini završio u rukama Chryslera potpuno posvećenog razvoju Diabla. No, najveća otegotna okolnost bila je barem dvostruko veća cijena od kakvog vrhunskog sportskog motocikla tog razdoblja. Podaci o proizvedenim primjercima variraju od samo 5 do njih 200, pri čemu je vjerojatno najrealnija procjena da je svjetlo dana ugledalo između 20 i 40 dvokotačnih Lamborghinija.

Jasno, takva malobrojnost, egzotična konstrukcija, kao i Lamborghini naljepnice na oplatama, doveli su do toga da se cijene rijetkih pronađenih primjeraka kreću oko 50 tisuća eura. Dakle, baš kao i kad je prije skoro tri desetljeća bio sklapan u francuskom Toulousu, opskurni Lamborghini Design 90 ni danas nije toliko tražen koliko je precijenjen. n

FERRARI 900 DOHC

Ferrarijev propeti konjić

Iako je već bio priznati restaurator slavnih natjecateljskih modela MV Aguste i Gilere, Dave Kay se vjerojatno nije previše nadao kako će mu Pierro Ferrari doista dopustiti da u čast njegova oca Enza ručno izradi prvi i zasad posljednji motocikl koji i službeno može nositi žutu značku s propetim konjićem. Jednako kao što vjerojatno nije pretpostavljao da će mu za materijaliziranje te ideje trebati punih pet godina i 3.000 radnih sati. Britanac je 1990. godine krenuo od praznog lista papira i na kraju stvorio unikatan i neobičan motocikl. Da ga je radio bilo tko drugi, vjerojatno bi to bio atraktivan futuristički prototip ekstremnih performansi, no u rukama profesionalnog restauratora morao je završiti kao konzervativno dizajniran model s ručno rađenim aluminijskim oplatama, koje su po malo čemu, osim po žarko crvenoj boji i dva okrugla stražnja svjetla, podsjećale na Ferrari automobile. Štoviše, prednji kraj budi asocijacije na ondašnji Suzuki GSX-R, no istovremeno u tom dijelu motocikla nalazimo i neke tada napredne detalje, kao što su Forcelle Italia upside-down vilica, Brembo kliješta sa 6 klipića i minimalistički digitalni instrumenti. Tu su i zanimljivi Astralite naplatci od 17 cola, dok je ostatak motocikla poprilično suzdržane mehanike, s čeličnim okvirom, dvostrukim stražnjim amortizerima te zrakom hlađenim rednim četvrocilindrašem od 900 ccm. Kao graditelj replika i proizvođač vitalnih dijelova za klasične MV Aguste i Gilere, Kay je sam izradio taj pogonski agregat i izmjerio da razvija 105 KS pri 8.800 okr/min. Sasvim dovoljno da se 172 kg težak motocikl, sukladno znački na spremniku goriva, doista propne na stražnje noge, iako je vrlo upitno je li to ikada stvarno i učinio. Naime, Ferrari 900 DOHC iza sebe ima poprilično dosadan život, kojeg je proveo kao privatna izložbena skulptura. Prije 2 godine je promijenio vlasnika za 85.500 £, što je mnogo, a opet bitno manje od ranijih predviđanja da jedini motocikl sa službenom Ferrarijevom značkom vrijedi barem četvrt milijuna. Možda bi i vrijedio toliko da ga je dosta proizveo Ferrari. n