Putopis Australija 2. dio

PUTOPIS y AUSTRALIJA, 2. DIO PUT U SREDIŠTE KONTINENTA

Vremenske prilike kakve ne biste očekivali u jednom od najsuših dijelova svijeta nisu mogle pokvariti dubinu doživljaja na ovom putovanju. S druge strane, prekrasni ljudi bez dvojbe su obogatili ovu avanturu.

PIŠE I FOTO: ŽELJAN RAKELA

Probudio sam oko 8 sati idućeg, 21. dana putovanja, spakirao se, doručkovao i krenuo u središte kontinenta. Na početku je izgledalo da sam se malo preračunao – kupio sam naime kremu za sunčanje faktor 50, a cijelo sam vrijeme vozio zabundan u kišnom odijelu. Dosta brzo sam ušao u područje zvano Northern Territory, ali kišne kapi nisu prestale padati tijekom svih 750 km koliko mi je trebalo do

Uluru-Kata-Tjuta nacionalnog parka. Kada sam trodnevnu ulaznicu za sebe i motor platio 25 dolara, kiša je nekim čudom ipak prestala. Vozeći po Lasseter Highwayu uskoro sam stigao do kamene gromade duge 3 i široke 2 km. Aboridžini su je do 1990. godine zvali Urulu, ali se od tada naziva i Ayers Rock. Za lokalne Anangu Aboridžine je ova planina opsega 9 km bila sveta jer se iznad nivoa tla izdiže čak 350 m i uistinu izgleda veličanstveno. Posebno je fascinantna kada mijenja boje, a tijekom zalaska sunca je naravno crvena zbog čega ga neki zovu Red Rock.

Naravno, otišao sam na posebno mjesto gdje svi gledaju zalazak sunca i slikaju kako svakih pola sata Red Rock mijenja boje. Kad je pao mrak morao sam pronaći smještaj. U kampu su me ljubazno isprašili uz opravdanje da nema mjesta. Probao sam i u motelu gdje mi je recepcionerka kazala kako ima mjesta u jednoj velikoj sobi. Cijena je prava sitnica – 38 dolara, no caka je u tome što je treba dijeliti s još 19 gostiju. Pogledao sam i bio zadovoljan viđenim – soba je velika, kreveti su na kat, s time da su WC i tuš odvojeni kao u kampu. Tu sam naučio i što znači ‘Pioneer barbecue’. Dakle, uzme se tacna, kupi komad mesa i onda slijedi priprema na nekome od mnogobrojnih roštilja. Oko 22 h sam se otuširao i otišao spavati jer mi, kad siđem s motora, još 2 sata bruji u glavi.

Ujutro sam po smrknutim licima ostalih u sobi shvatio da sam se samo ja naspavao. Vjerojatno sam onako umoran od vožnje hrkao kao medvjed. Napustio sam sobu u 7 ujutro i svima rekao sorry guys. Valjda su tek tada počeli spavati ali što ću im ja, neka plate normalnu sobu pa neka lipo spavaju. Mislio sam iz Urulua krenuti poprijeko do Pertha preko crvenog i prašnjavog, ali dobro utabanog puta. Međutim, sada je to radi kiše blatnjava kaljuža i preporučuje se putovanje samo s vozilima s 4x4 pogonom, uz obavezno posjedovanje satelitskog telefona ili CB stanice. Osim svega toga, u nekim područjima treba pitati Aboridžine za dozvolu prolaska. Ukratko, tim putem se nije moglo, nego se trebalo vratiti 1.500 km. Gledam uređaj za navigaciju i tamo stoji – od Urulua do Pertha 3.700 km, skrenuti nakon 1.200 km. Nije bilo druge, napravio sam 750 km i vratio se kod Josipa Marijanovića. Od Coober Pedya do Pertha ima još 3.000 km, što je udaljenost kao od Splita do Lisabona. Planiram u tri dana voziti po 1.000 km, valjda ću uspjeti.

Još kiše u pustinji

Kroz Northern Territory ima puno velikih Road Train kamiona koji su dugi preko 50 m. Oni su za motoriste veliki problem jer prave silan udar vjetra kada prolaze, a kad je kiša da i ne govorimo. Podignu naime tako veliki magleni oblak da par sekunda ne vidite ništa i vozite napamet. Gledam ih tako dok tutnje pored mene i ne čudim se što bez problema ‘pokupe’ krave i klokane po cesti. Uostalom, sa svojim bull barovima mogu proći i kroz zid kuće.

Početkom 23. dana putovanja mi je Josip spremio slaninu i jaja. Spakirao sam se i obukao kišno odijelo jer, naravno, opet pada kiša. Dok sam se vozio prema Perthu mislim u sebi kako me prati peh s ovom kišom - odem u najvrući dio Australije i smrzavam se, cijeli sam pokisao. Vozio sam od 8 ujutro do 18 navečer i bio mokar kao miš jer je kiša lijevala bez prestanka. Ipak, kratio sam vrijeme gledajući krajolik i pazio da ne udarim u nekog od brojnih klokana koji piju vodu iz udubina na cesti. Zanimljivo je da se skoro uopće ne boje motora, većina ih se s ceste nije ni pomakla dok sam prolazio, pa sam ih zaobilazio smanjujući brzinu.

Kako u vožnji čovjek razmišlja o svemu, palo mi je na pamet da nije pametno uputiti se sam na motoru u središte Australije. Nije toliki problem biti sam nego vam u slučaju nevolje nema tko pomoći. Osim što iz suprotnog smjera rijetko tko prolazi, nema uopće signala za mobitel. Nosio sam sobom dva hrvatska mobitela 098 i 091, te jedan australski, ali sve uzalud – ni na jednom nije bilo signala. Da mi se pokvari motor, ne znam što bi radio – morao bi čekati da netko prođe jer se mobitelom ionako nikoga ne može zvati.

U takvom okruženju uistinu nema šale jer se ozbiljni problemi mogu dogoditi i bez kvara. Recimo udariš u klokana i što onda ako si ozlijeđen? Koga zvati, tko će pomoći? Tko zna kada će netko naići i hoće li – u slučaju težih ozljeda vozača – tada biti kasno. Ne vjerujem da bi stao neki dugi kamion kojeg zovu cestovni vlak. Ti ne staju ni kad je krava na putu, samo je pregaze i tutnje dalje. Također treba znati da je ovdje slično kao i u SAD. Ljudi se boje stati jer se tako rade prepadi i pljačke. Sumnjivi tipovi naime odglume kvar i kada im neka dobričina stane, napadnu ga. Osim toga, biti bajker u Australiji uopće nije popularno - ljudi se zbog stalnih nasilnih sukoba pripadnika moto klubova naprosto plaše jahača na dva kotača i ne znaju što ih čeka ako se zaustave.

Pravci kroz Nullarbor vjernim putopiscima poklanja par guma

Dok su mi se takve misli stalno rojile u glavi, stigao sam do predjela gdje cesta vodi uz ocean. Kada sam ušao u malo mjesto Wirrula, činilo mi se da je grad duhova – nigdje nikoga na vidiku. Našao sam jedan hotel po cijeni 45 $. Drži ga obitelj koju tu živi, a ja sam im jedini gost. To u biti nije hotel nego malo veća kuća sa starim sobama. Sve miriše na Tufinu, dok me muž, žena i dijeca malo podsjećaju na obitelj Adams. Bilo kako bilo, napravio sam 1.000 km i sutra planiram još toliko. Do Pertha ima 2.000 km, kao od Splita do Moskve. Nadam se to odraditi u dva dana.

Zbrajanje dosadašnjih kilometara

Tog 24. dana putovanja je bio Uskrs. Vozio sam se po cesti uz ocean i nadao se auto cesti, ali i većoj frekvenciji prometa radi najvećeg kršćanskog praznika. Međutim, niti sam naišao na auto uz cestu, niti sam ikoga vidio iz suprotnog smjera. Pustoš bez kraja. Tako je bilo najvećim dijelom puta. Nakon 1.100 km sam mrtav umoran stao u hotelu u gradu Balladonia. Soba je uredna, ali je cijena od 130 $ previsoka. No, sljedeći je hotel udaljen 180 km pa domaćini koriste to što nemaš gdje. S obzirom na to da je sumrak i klokani kreću na cestu, nema druge nego platiti masnu cifru. Sutra planiram stići u Perth i tamo se barem dva dana odmoriti.

Prije spavanja sam napravio rezime - sutra će biti 10. dan cestovnog putovanja bez odmora. 1. dan je bio izlet na Phillip Island - 400 km. 2. dan izlet 12 apostola - 500 km. 3. dan Melbourne – Broken Hill - 850 km. 4. dan Broken Hill – pumpa prije Coober Pedya - 700 km. 5. dan pumpa - Coober Peddy - 350 km. 6. dan Coober Peddy – Urulu - 750 km. 7. dan Urulu – Coober Pedy - 750 km. 8. dan Coober Peddy - Wudinna 1.000 km. 9. dan Wudinna – Balladonia - 1.100 km. Sutra mi ostaje Balladonia - Perth 900 km. Dakle, ukupno 7.300 km u 10 dana. Prosjek 730 km svaki dan i to uz fotografiranje, snimanje i obilaske.

Ujutro sam već u 6. 30 bio na cesti. Napunio sam tank jer je u gradovima cijena 15,5 $ za litru, dok kroz pustinju košta 20,2 $. Prema tome, što veća zabit, to veća cijena. Totalno ludilo. Ušao sam u zapadnu Zapadnu Australiju, ali se nije promijenilo puno toga. I dalje pustoš, malo prometa i mobiteli bez signala. Ipak, na pola puta dobivam signal! Promet je nešto gušći, a pojavile su se i okuke! Napokon pretjecanja, zavoji, nizbrdice i uzbrdice. Raduje me i vrućina, preko 30 stupnjeva Celzija je i toga sam se zaželio nakon onoliko kiše. Prije ulaska u Perth sam se čuo s Vjeranom koji mi je dao adresu i upute kako doći do njega. I vozim tako njegovim kvartom, gledam, tražim, kadli ga ugledam - on i sin mu Darko u majicama Hajduka, a ispred kuće vijori se zastava ‘bijelih’. Došlo mi je da zaplačem od sreće.

U kući piva Trio Gušt, zove telefonom Joško Bonaći, imamo direktno javljanje u Radio Dalmaciju. Jelo je na stolu, a meni je nakon pustinje malo čudno vidjeti toliko puno ljudi. Ima ih oko 20 i veliki mi je šok nakon gladi i tišine sada odgovarati na njihova pitanja i potpitanja. Na cesti bi prošao cijeli dan da ne progovoriš ni riječi, ovdje sve vrvi od gostiju i priče.

Nakon onih uglavnom jadnih soba u hotelima uz cestu, ovdje me dočekala soba iz snova. Osim toga, pored sobe je – bazen. Što više reći, stvarno sam ugodno iznenađen i hvala Bogu na ovoj nagradi nakon one usamljenosti, promrzlosti i gladi. Ovdje ću ostati malo za opraviti se pa nakon toga planiram opet na cestu kroz pustinju do Darwina, glavnog i najvećeg grada Northern Territory, udaljenog 4.500 km.

Još dobrih ljudi

Jutro sutrašnjeg dana mi je izgledalo kao da sam u hotelu s 5 zvjezdica. Domaćini su mi naime pripremili doručak, te čaj u specijalnoj šalici. Pazi se na svaki detalj. Ujutro je po mene došao Milivoj Balić koji će mi pomoći da napravim servis za GS-a. Već sam napravio 10.000 km od zadnjeg servisa, s time da motor sada ima preko 260.000 km. Smatrao sam da nema smisla odlaziti u ovlašteni BMW servis nego smo tamo samo kupili filter i 5 l ulja. Balić je inzistirao da on plati, nakon čega smo se zaputili kod servisera Joea Kovača.

On je inače Slavonac, a promijenio mi je ulje i filter na cesti odmah pored njegove garaže. Dok je ispričao par viceva, servis je bio gotov. Kad sam ga pitao koliko sam dužan, odmahnuo je rukom i rekao: čim sam prvi puta pokušao pobjeći iz nekadašnje države, zatvorili su me u zatvor gdje su Udbaši pitali zbog čega želim napustiti Jugoslaviju. Rekao sam im - ljudi ja sam avanturista, htio sam upoznati malo svijeta. Kad su to čuli, odmah su

Rekordni pravac od 1.200 km

Road Train vjernim putopiscima poklanja par guma

Iz Urulu ponovno prema Adelaidu

Najveća dozvoljena dužina kamiona

me pustili. Sada, puno godina nakon toga, nije mi htio naplatiti jer me također smatra avanturistom. Balić me poslije svega odveo do suvenirnice i uzeo mi par stvari za uspomenu. Još smo popili pivo i prošetali Perthom.

Navečer me Vjeran odveo kod svećenika Nikola Čabraje. On mi je riješio kontakte za dalje prema Darwinu i usput sam mu dao intervju za njegov katolički radio. Navečer sam s obiteljima Duplančić i Balić otišli kod Davora Mačine, koji je nedavno na jednoj humanitarnoj akciji kupio dres Hajduka na aukciji za čak 7.500 $, a novac je otišao za liječenje jedne curice iz Pertha. Davor je iz Otoka kraj Sinja i sam kaže da je - seljak. Ispričao mi je interesantnu štoriju – kada se iz Otoka 1975. uputio u Australiju, u mjestu je bio jedan jedini automobil. Nije bilo ni struje, pa je ostao u šoku vidjevši u Australiji ‘mali milijun’ automobila. Stric je došao po njega u zračnu luku s novim Ford Falconom, istim automobilom kojeg je vozio Mel Gibson u Mad Maxu, ali bez dodanog kompresora. Tada se zaljubio u taj auto i sebi obećao da će ga kupiti ako ikada bude mogao. Kaže mi da je samo 200 komada napravljeno za australsko tržište, a on ih sada ima 3 i ukupna vrijednost im je preko 250.000 $. Ispale su mi oči kada sam vidio ta tri Interceptora u garaži s V8 motorima snage 380 KS. Naravno, na najvrijednijem od njih je naljepnica Hajduka. Kada smo se rastali, Darko mi je ugurao u džep 200 $ uz komentar: „mala donacija za tebe“.

Idući 27. dan putovanja nije počeo najbolje. Gledao sam mailove i ugledao šokantnu poruku – špediterska tvrtka Tigers iz Sydneya mi je nakon 18 dana od preuzimanja motora poslala račun na 1.050 $ za rješavanje papira, carine i svega ostaloga. Odmah sam zvao Borisa u Sydney da provjeri o čemu se radi. No, objasnili su mu da se radi o normalnim troškovima za papirologiju. Zvao sam i firmu iz Kopra kojoj sam platio prijevoz, ali su kazali da njihova cijeni vrijedi do luke, dok je ostalo moj trošak. Do sada je bilo drukčije - kada sam slao motor avionom, platio bih maksimalno 100 eura za papirologiju. Razočarali su me i Slovenci i Australci jer su mi trebali najaviti taj trošak, a ne slati račun nakon toliko vremena. Moj domaćin Duplančić se za razliku od mene nije puno zabrinuo. „Don’t worry“ bilo je sve što je rekao.

Navečer smo Duplančić, Balić i ja otišli do nogometnog kluba Gwelup Croatia Soccer Club. Tamo sam susreo Matu Jurčevića i Juru Denona. Poklonio sam im nekoliko Hajdukovih zastavica, na što su mi uzvratili s tutom i dva klupska dresa. Večerali smo kod obitelji Jelkice i Franka Turibaka, odnosno Ankice i Nikole Čavlović. Oni su mi riješili smještaj u Kununurri, a obje obitelji imaju predivan penthouse na 23. katu odakle puca krasan pogled na cijeli Perth. U međuvremenu su Duplančić i Balić prikupili 1.800 $ donacija, pa sada imam za gorivo i za platiti ovo ludilo od špedicije. Redom su mi pomogli: obitelj Duplančić 600 $, Milivoj Balić 400 $, Jure Denona 200 $, Denis Božanić 200 $, Željko Pekić 100 $, Mate Jurčević 100 $, Frank Turibaka 100 $ i Daniel Buić 100 $.

Sada sam shvatio što je Duplančić mislio rekavši „ne brini“. Tom njegovom „don’t worry“, dodao bih drugi dio „be happy“. Cijela akcija je odrađena u roku od 3 sata, a meni ostaje jedino zahvaliti se svim donatorima i glavnim organizatorima Duplančiću i Baliću, kao i ostalim članovima obitelji Duplančić. Oni su krasna obitelj od koje mi se uistinu bilo teško rastati. No, trebalo je krenuti dalje.

Temperature mora i zraka u gradu Broome

Smještaj u Perthu

Prolazak 26 paralele Slavonac s prebivalištem u Australiji mi je napravio besplatan servis na cesti

Iz pustinje na plažu

Idućeg dana sam već u 8 ujutro bio na cesti i zaputio se prema Carnarvonu, 900 km udaljenom gradu i luci u Gascoyne regiji. Ceste su super, prometa ima i velika je vrućina, što je puno bolje nego da je hladno. Nakon nekoga vremena sam prešao 26. paralelu, te predvečer stigao do domaćina Matije i Vinka Durmanića. Ona je iz Vodica, a suprug iz Tribunja. U Australiji su već preko 50 godina i u Carnarovnu imaju ogromne plantaže grožđa i banana. S obzirom na umor, išao sam spavati već oko 20 h, sutra me čeka novih 900 km.

Krenuo sam prema Port Hedlandu, jednom od najvećih gradova (13.800 stanovnika) u Zapadnoj Australiji. Na putu nema baš prometa, opet uglavnom vozim sam po cesti, nigdje nikoga. Usto je jako vruće i pijem dosta tekućine, ali voda nakon sat vremena postaje vruća poput juhe. Usput sam vidio na tisuće velikih mravinjaka, neki dostižu visinu i do 3 metra. Međutim, naišao sam na puno pregaženih krava. Ima ih puno više nego stradalih klokana, a smrad crkotine se uvlači ispod kacige i ostavlja mučan dojam. Oko 17 h sam stigao u Port Hedland i mobitelom nazvao svog domaćina Pericu Gavranića. On je iz Blata na Korčuli i gradi kuće po principu ključ u ruke. Inače živi u Perthu, ali je u Port Hedlandu iznajmio kuću gdje mu stoje radnici. Dok sam se u toj kući tuširao, primijetio sam da me peku ruke. Nije ni čudo, izgorjele su na suncu jer sam samo sat vremena vozio bez rukavica.

Sutradan sam oko 11 sati upalio BMW-a i krenuo prema sljedećem odredištu - Broomeu, gradu na obali Indijskog oceana, 2.200 km udaljenom od Pertha. Nakon 100 km sam ulio pun rezervoar i onda nakon daljnjih 100 km naišao na još jednu crpku. Nisam htio opet uliti gorivo nego sam računao da ću to uraditi na sljedećoj. Međutim, nije bilo ni jedne punih 450 km. Nije bilo druge nego voziti brzinom od 90 km/h da pređem što više kilometara na sablasno praznoj cesti.

Unatoč svemu sam oko 17 h stigao u Broomeo i javio se domaćinu Mateju Vrliću, koji je iz okolice Zagreba. Kad sam došao kod njega kući, objasnio mi je da su mu u goste stigli punac i punica, stoga mi je iznajmio sobu u hotelu. A hotel – ludilo. Ima i bazen, pa sam odmah skinuo robu sa sebe i otrčao baciti se u vodu. To opuštanje je bilo predivno nakon vožnje po prašnjavim putevima. Matej me savjetovao da ostanem još koji dan jer je grad lijep i ima jednu od 10 najboljih pješčanih plaža na svijetu, dugu čak 25 km.

Varljivi crveni pijesak

Svanuo je i 31. dan putovanja i započeo sjajno - kupanjem na odličnoj plaži uz Indijski ocean. Poslije me Matej odveo na ručak, nakon čega je uslijedio posjet farmi krokodila. Platio sam dvije ulaznice za sebe i njega 70 $, ali se ima što vidjeti. Za početak smo se slikavali s bebom krokodila koji žive u moru. Te su beštije jako agresivne, mogu narasti do 6 m i dosegnuti težinu od 2 tone. Usput rečeno, imaju 7 puta brže reflekse od ljudi.

Sutradan sam se probudio u 6:30 i odmah uočio da je sunce jako visoko. Nažalost, trebao sam se ustati još ranije. S obzirom na to da me čekao put od 1.100 km do Kununurre, od čega na jednom dijelu od 450 km nema benzinske stanice, odlučio sam ponijeti dva kanistra od 2 i 5 l. Uputio sam se u 7 sati prema Kununurri što na jeziku Aboridžina znači Veliki vođa. Poslije 130 km sam naišao na prvu benzinsku crpku i tu odlučio napuniti BMW. Međutim, izvan gradova skoro sve benzinske stanice nemaju asfalt ispred ulaza, nego crveni tvrdo utabani pijesak. Tako je bilo i ovdje, pa sam na vrijeme usporio i skrenuo ulijevo. Na nesreću mi je krošnja velikog stabla napravila sjenu, tako da nisam vidio da se ispred mene nalazi tek svježe nabacani pijesak dubine oko 30 cm. Prednji kotač mi se odmah ukopao u taj meki pijesak, volan se okrenuo u puni lijevi, a ja počeo padati. Instinktivno sam se pokušao zadržati lijevom nogom, ali mi je lijevi kofer prikliještio skočni zglob.

Čim sam aterirao na pod, prvo sam ugasio motor, otvorio čizmu i namjestio zglob. Srećom, bol je momentalno prestala nakon što sam čuo onaj škljoc, pa sam odšetao do benzinske stanice po radnike da mi pomognu dignuti GS-a. Jedva smo ga podigli i odmah je upalio, ali smo ga teško izvukli iz pijeska budući da je zadnji kotač stalno propadao. Radnici su mi objasnili kako su nedavno bile jake kiše, pa su velike rupe to jutro sanirali nabacivši pijesak. Osjetio sam da mi skočni zglob natiče, pa sam u čiz-

vjernim putopiscima poklanja par guma

Konačna ruta nakon 40 dana i 20.000 km

mu stavio 3-4 šake leda i nalio još litru hladne vode. Sve sam zalijepio sa srebrenom trakom i tako odvozio 300 km do sljedeće benzinske crpke. Na njoj sam pokušao skinuti čizmu, ali nisam uspio, pa sam ponovno stavio par šaka leda i hladne vode. Nakon par sati je ta voda postala vruća, dok je zglob sve više i više oticao. Zato sam nogu digao na rezervoar i tako došao na odredište prevalivši oko 1.000 km.

Srećom, u Kununurri sam dobio predivan apartman s bazenom, a moj domaćin Nikola Čavlović mi je podgrijao sarme koje su odlično sjele uz Corona pivo. Čizmu sam uspio skinuti, ali mi led nije baš pomogao - oteklina je i dalje bila velika. Ipak, mislim da ništa nije slomljeno. Sutra ćemo malo razgledati grad i pokušati sanirati nogu. A što se puta tiče, napravio sam do sada oko 13.000 km, ostalo je još oko 5.000 do polazne točke Sydneya.

Ujutro 33. dana putovanja sam nastavio stavljati led na nogu što je pomoglo. Oko 10 h sam otišao s domaćinom Nikolom pogledati vrlo maleni grad Kununurri gdje živi oko 7.000 ljudi. Nikola, njegova kćer Doona i sin Rick nagovaraju me da odem malim avionom do velikog jezera Argyle, te velikog rudnika ljubičastih dijamanata i nacionalnog parka Bungle Bungle. S obzirom na to da su nedavno pale velike kiše, cesta prema tamo je zatvorena i jedini način je da to pogledam iz zraka.

Umjesto BMW-a, Cessna

Donni i Ricku je otac Nikola Čavlović kupio ovaj hotel s 26 velikih apartmana i njegova vrijednost se procjenjuje oko 10 milijuna dolara. Inače, Nikola je prije 50 godina došao u Australiju bez ikakve škole. No, sam je naučio jezik i počeo raditi kao građevinar, da bi na kraju imao najveću građevinsku tvrtku u Kunnunnari. Što ćeš, to ti je Australija – i bez škole uz pošten rad postaneš bogat. Ne znam ni jednog stranca koji se doselio u Hrvatsku da nije znao jezik i nije imao školu, pa postao bogat. Na žalost, znam mnoge što imaju velike škole, govore više stranih jezika i jedva da su konobari, a većina ih je na birou za zapošljavanje.

Rano ujutro idućeg dana sam u 4:30 stavio hladne obloge te pripremio kameru i foto aparat. Točno u 5:30 su po mene došli iz agencije s kojom letimo na izlet. Na aerodromu nas je pilot ukratko upoznao s Cessnom nakon čega smo se nas četvero ukrcali. To mi je bio prvi put da letim ovako malim avionom i mogu reći kako je jako bučan i dosta trese, a propadanja su česta. Ipak, sve u svemu uživali smo u divnom pogledu na čarobni krajolik.

Argyle je umjetno jezero u kojem trenutno živi oko 35.000 krokodila i dobro je da nismo sletjeli na njega. Vidjeli smo i veliki rudnik ljubičastih dijamanata kojeg je, kažu, obožavala Elizabeth Taylor. Zaposlenici u njega dolaze zrakoplovom i smjene su svakih 15 dana. Naravno, svaki radnik prolazi kroz temeljiti pretres kako bi se spriječilo odnošenje dijamanata. Let je trajao puna dva sata, a koštao me 275 dolara. Puna cijena je 315 dolara, ali su se domaćini odrekli svoje provizije. Unatoč visokoj cijeni, razgledavanje jezera, rudnika i nacionalnog parka Bungle Bungle iz ptičje perspektive vrijedi svakog dolara.

Putovanje cestom se nastavilo idućeg dana - probudio sam se u 4 i već u 5 sati bio na motoru. Glava mi se pomalo trijeznila od sinoćnje oproštajne zabave na kojoj sam pio JackColu. Ispočetka sam planirao ići u Townsville, ali tamo nisam imao nikoga od domaćina pa sam krenuo za Brisbane. A mamurluk mi je brzo prošao kada mi je navigacija pokazala da skrenem za 1.200 km. Nakon 2 sata vožnje sam prevalio 200 km, pa me navigacija opet ‘ubila u pojam’ jer je pisalo - skreni za 999 km. Baš depresivno.

Poslije prevaljenih 1.150 km stigao sam u Tennant Creek. Tu sam tražio bilo kakav jeftini smještaj u nekakvom kampu i na kraju dobio staru prikolicu bez WC-a za samo 50 $. Moram priznati da je bilo staro, ali je barem bilo čisto. Za večeru sam imao sir i čajnu kobasicu koju mi je dao domaćin. Zbog vrućine su dobro pustili masnoću, ali me nije smetalo, onako gladan sam pojeo sve do zadnje mrvice.

Malo vožnje za gušt

Dobro sam se naspavao i oko 7 sati sjeo na BMW-a. Noga me malo smetala, ali sam je obložio ledom da bude ugodnije. Poslije 400 km sam ušao u Queensland. Putem me prala kiša što nije neobično za ovo područje gdje padaline traju po 3 mjeseca. Prevalivši 1.150 km ušao sam u grad Winton i opet iznajmio staru kamp kućicu. Čista je iako ima nekakvih kukaca.

Napad na krokodila

Međutim, sklopili smo primirje - ne diram ja njih, niti oni mene. Noga lagano prolazi, a sutra ne želim forsirati nego voziti samo 850 km do Rockhamptona. Odatle do Brisbanea ostaje oko 600 km.

Izjutra 37. dana putovanja sam malo duže ostao u krevetu. Na cesti sam bio oko 8 sati i vozio se po zavojima i nizbrdicama. Bilo je i radova na cesti, ali me nije bilo briga. Odlučio sam se za laganini vožnju. Ipak, svako malo me mrtvi klokan podsjetio da budem oprezan. Uočio sam i pregažene male crne divlje svinje koje do sada nisam susretao. Bolje prizore od toga priredile su mi velike bijele i male zelene papige koje su u jatima letjele preko ceste.

I tako sam nakon 3 dana vožnje i prevaljenih 2.400 km u gradu Longreach dobio signal i poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. On je Hrvat i veliki prijatelj s Australkom Sherri Jo Wilkins, koja već 3 godine putuje motorom po svijetu. Dvaput je bila moja gošća u Splitu i spavala u prostorijama BMW MK Split. Htio sam ga upoznati unatoč tome što sam morao prevaliti dodatnih 100 km. Nažalost, put je bio dug 200 km budući da su zbog kiša zatvorili cestu od grada Alphe do Clermonta.

Vozio sam se kroz nekakva brda nadmorske visine do 550 m što je neuobičajeno za Australiju koja je uglavnom niska. Puno stabala i zelenila me podsjetilo na Liku, ali su ovdje upozorenja malo drukčija. Primjerice, vidio sam natpis „odmori na sljedećem odmaralištu ili umri“. U sumrak sam nakon 1.000 km ušao u Mackay gdje me dočekala obitelj Homki. S njima sam se ugodno družio i guštao u zajedničkoj večeri. Navečer sam računao - u tri dana sam prošao 3.350 km, što znači da se Down Under ne može voziti više od 1.300 km dnevno ako se pazi na ograničenja i ne vozi noću.

Sljedećeg dana smo Renay, Boris i ja otišli u razgledavanje Mackaya. Prvo su me odveli do predivnih velikih pješčanih plaža. Kažu da se ljeti na velikim temperaturama ne smije kupati jer ima mnogo meduza koje te mogu ubiti, a nađe se i morskih pasa. Riješili su te probleme izradom velikog bazena besplatnog za sve građane. Ali, u Australiji uvijek postoji nekakva opasnost – u Aqua parku su to zmije, pa su natpisi postavljeni kod svakoga cvijeća.

Nakon kupanja u bazenu smo otišli do jednog velikog parkinga gdje se nedjeljom okupljaju oldtimeri. Bilo je lijepo vidjeti kako su limeni starci sređeni i uglancani, a zvuk motora im je impresivan. Krajem dana smo išli u veliki šoping centar Mayer za kojeg kažu da im je poput dnevnog boravka. Naime, kako se zna dogoditi da kiša pada mjesecima, svi se tu skupljaju. Tu smo jeli i obilazili razne prodavaonice, od kojih mi se najviše svidjela jedna s predmetima od raznih koža, uključujući krokodilsku. Trgovina se zove RM Williams, a prodavačica nam je pokazala čizme od klokanove kože stare 32 godine. Donio ih je njihov kupac da mu poprave đon, ali je koža ostala nepromijenjena.

Sve manje vremena za razgledavanje

Sutradan sam ustao u 5 sati, oprostio se s domaćinima i krenuo prema Brisbaneu. Zbog stalnih radova na cesti i puno zastoja, tamo sam poslije 1.000 km stigao tek predvečer. Moji domaćini u Brisbaneu su članovi obitelji Jakovac. Oni su Hrvati, u Australiji žive već 50 godina i vlasnici su tvrtke Majestic pools koja pravi kvalitetne bazene o čemu svjedoče brojne nagrade. Imaju preko 700 zaposlenika i rade najzahtjevnije poslove kao što su bazeni s hidraulikom na krovovima zgrada. Željko Jakovac je ujedno strastveni motorista i cijeli se život vozi na dva kotača. Puno smo pričali o motociklima, a ponosno mi je pokazao svog uglancanog Harley-Davidsona koji stvarno divno izgleda. Najavio mi je kako će sutradan njegov sin Jason doći po mene sa specijalnim off-road Jeep Wranglerom da me provoza po Brisbaneu.

Upravo tako se i dogodilo ujutro 39. dana putovanja - Jason je već u 7 sati stigao po mene pa smo najprije

Posjet farmi krokodila

vjernim putopiscima poklanja par guma

Nacionalni park prirode Bungle Bungle

doručkovali. Rođen je 1977. godine, radi s ocem u firmi i trenira ninjitsu. Odmah sam shvatio da volimo iste igračke – terence, lift kit. Svidio mi se i njegov Jeep Wrangler koji super izgleda. Bili smo na par vidikovaca gdje sam snimio panoramu grada i njihov atraktivni most Story. Poslije par sati me na daljnje razgledanje vodio njegov brat Andy koji je odvjetnik i također radi u firmi s bratom, ocem i majkom. Njegov zadatak je da naplaćuje potraživanja od klijenata koji ne plate, a ako on ne uspije, onda u naplatu idu otac Željko koji također ima crni pojas 4. dan u ninjitsu i brat Jason. Andy dobro priča hrvatski i zajedno smo prošetali centrom te popili par pića. Zanimljivo, oboje se nisu “zalijetali” s Australkama nego su oženili Hrvatice i uživaju doći u Hrvatsku. Molili su me da još ostanem u gradu, ali sam ponudu morao odbiti jer više nema vremena, moram motor poslati na avion za Frankfurt.

U zoru 40. dana putovanja sam ustao u 5 sati. Željko mi je pripremio lijepi doručak, spakirao sam se, pozdravio s njim i krenuo prema Sydneyu. Cesta je bila super, imao sam čak i nekakvih 300 km auto ceste, pa sam bez većih problema sam oko 18 h stigao u Sydney ponovo kod obitelji Miličević koji su mi bili prvi domaćini kada sam stigao na ovaj kontinent. Te večeri sam bio posebno sretan zato što putovanje nije bilo lako, ali je ipak prošlo bez većih problema. U 29 dana od preuzimanja motora prošao sam blizu 18.000 kilometara i zatvorio krug oko Australije.

Ujutro sam doručkovao, raspakirao stvari i odvojio ono što ide sa mnom od onoga što ide s motorom. Oko 10 h sam bio u tvornici i počeo prati motor, nakon čega je uslijedilo slaganje do sada najveće “puzzle” konstrukcije. Od velike hrpe željeza sam ponovno morao sastaviti kavez. Skinuo sam kofere, spustio volan i vizir, posložio sve i stegao španerima. Ispraznio sam rezervoar, odspojio bateriju i počeo slagati kavez. Kada sam skinuo i posložio sve vijke, Borisovi radnici su mi iskrojili šperploču. Sve smo vijcima pričvrstili za kavez i tako završili kutiju.

Zvao sam telefonom Margaret, glavnu gospođu zaduženu za transport motora u Frankfurt. Htio sam platiti 2.240 $ kako mi je napisala u ponudi, ali je odgovorila da još mora provjeriti neke cijene. Budući da sam već imao neugodna iskustva s njihovim naknadnim računom od 1.050 $, bilo me strah koliku će mi sada ‘udariti’ cifru. Osim toga, nisam više u poziciji da se cjenkam kada sam im već dao zapakirani motor.

Ujutro 42. dana putovanja me u 9 sati pokupio Steve Kuštro i odveo u posjet galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najboljih australskih slikara hrvatskog porijekla. Umjetnik

Farma krokodila

Pad s motora

Zbog jakih bolova letio sam avionom u razgledavanje Noga nakon 3 dana Učestali znakovi benzinske stanice svakih 300-tinjak km

je ostavio dojam dobrog i ugodnog čovjeka, a pitao me kako to sve financiram. Nabrojio sam mu neke sponzore - Šago racing, Splitsku županiju, Dental centar Marušić, HGK, Grad Split, nakon čega me i on odlučio sponzorirati ne neki način - poklonio mi je jednu svoju sliku s motivom Opera Hause.

Iza toga smo otišli u Argentinski klub gdje me je pozvao Splićanin Duško Jurčević, poznatiji kao Pedro. Čim smo stigli navalili smo kao vukovi na argentinski roštilj u kojemu su bile i jako ukusne krvavice. Pedra sam zauzvrat razveselio poklonivši mu zastavicu Hajduka. Kada je zastavicu pokazao drugim Argentincima u klubu, počeli su se hvalisati u stilu – kod njih se igra najbolji nogomet, najbolji igrač svih vremena je Diego Maradona. Naš Pedro se nije puno nervirao, nego je iz torbice izvadio argumentirani dokaz - tekst iz njihovih novina u kojem crno na bijelo piše da je Maradona porijeklom iz Korčule! Svi su onda „ostali paf“ i prekinuli diskusiju, a ja sam guštao kako ih je Pedro suptilno sredio. „Neka ih, neka sada znaju odakle je Diego“ šapnuo mi je uz smiješak poslije diskusije koja je brzo okončana.

Svakog gosta 46 dana dosta

Manje vesele stvari čekale su me 45. dana putovanja. Steve i ja smo otišli u Tigers agenciju radi plaćanje cijene i dogovora oko detalja transporta BMW-a u Europu. Gospođa Margaret je bila jako ljubazna i objasnila mi je zbog čega moram platiti onaj račun naknadno poslan 15 dana od preuzimanja motora. To je naša cijena za papirologiju, morali su vas na to upozoriti ovi u Kopru, kazala mi je. Bilo kako bilo, platio sam taj račun u iznosu od 1.050 $, premda sam znao da mi je to dvostruko skuplje nego prijevoz kamionom od Kopra do Hamburga i brodom od Hamburga do Sydneya (560 $). Cijena prijevoza zrakoplovom iz Sydneya do Frankfurta je 2.240 $, što je OK kada znam da sam transport iz New Yorka do Londona platio 1.800 $. Margaret ipak moram biti zahvalan jer bi bilo i skuplje da nije napravila popust radi Borisa Tošića, njene velike mušterije.

Kad smo to uspješno riješili, kupio sam bon od 10 dolara za australski mobitel i nazvao sve ljude koji su mi na bilo koji način pomogli u Australiji. Pedro me za oproštaj zvao na večeru u azijsku četvrt gdje kupuje hranu i druge stvari po pet puta nižim cijenama. Jeli smo u libanonskom restoranu Jasmines, a osjećao sam kao u Siriji.

Stigao je i taj 46. dan putovanja iz Australije. Oprostio sam se od Kuštre i njegovih roditelja oca Ante i majke Ivke koji su mi bili odlični domaćini. Australiju sam napustio zrakoplovom u 16h, te nakon 15 sati u zraku sletio u Dubai. Tu sam 3 sata čekao sljedeći let, te onda nakon „samo“ 6 sati stigao u Frankfurt. Uzeo sam taksi i platio ga 50 eura da me doveze do Hrvatske katoličke crkve gdje me dočekao domaćin, fra Marinko Vukman s kojim me povezao prijatelj i član BMW MK ST Tonko Bodrožić. Kod Vukmana sam bio točno 20 minuta kada su me zvali da je već stigao i motocikl. Naprosto nevjerojatno kako su točni ovi iz Tigers špedicije.

Rastavljanje kaveza i sastavljanje motora bilo je na rasporedu 48. dana putovanja. Nažalost, opet me nije imao tko odvesti na aerodrom. Fra Marinko je bio zauzet crkvenim obvezama, ali mi je nudio novac za taksi. Ljubazno sam odbio ponudu

vjernim putopiscima poklanja par guma

Neuobičajen naziv ulice (Bosanci radili u izgradnji ceste)

Napokon ponovno Sidney nakon 50 dana

Charls Bilich poznati slikar iz Sydneya Poklon slika od Charls Bilicha Nakon završetka putovanja dobio na poklon šešir od Stiva Kuštre iz Sydneya

Ulje iz kardana je nakon 20.000 km kao novo

i sam naručio taksi koji me dovezao do špediterske agencije. Cijena je trebala biti 40 €, ali je taksista u mlađe dane isto bio avanturista s ruksakom na leđima. Kada je čuo moju priču, vožnju mi uopće nije htio naplatiti.

U Tigers uredu me dočekao ovaj ljubazni gospodin, Englez James Andrews. Osigurao mi je veliku kutiju alata, te organizirao prijevoz motora s carine do njihovog ureda kako bih ga u miru mogao sastavljati. I to nije sve! James je puna 3 sata sa mnom rastavljao kavez i pomogao mi da sastavim motor. No, rješavanje papira i carine me koštalo 250 €. Točno u 16 h sam upalio motor i krenuo prema Münchenu. Napravio sam oko 400 km i stigao kod domaćina Jure Jurčevića kod kojeg sam uživao u ukusnoj večeri.

Već u 6 sati ujutro sam ‘zajahao’ BMW-a i krenuo za Zagreb. Nakon prevaljenih 550 km sam u 11 h bio u prostorijama HAK-a gdje sam vratio karnet i natrag dobio polog od 10.000 kn. U podne sam bio kod servisa Tomić gdje se Igor Ivankić odmah uhvatio posla. Sinkronizacija nakon 20.000 km bila odlična, baš kao i ventili i izgaranje. Ulje iz getribe i kardana je bilo kao novo, što pokazuje da se nakon toliko kilometara i velikih vrućina ništa nije pohabalo. Štoviše, ulje nije pocrnilo.

Međutim, veliko iznenađenje za sve nazočne u servisu bila je zadnja guma. Kada ju je Igor razmontirao, toliko je postala kockasta da je sama stajala poput auto gume. - Hm, valjda će izdržati zadnjih 400 km – promislio sam tada. Servis me koštao 1.100 kn, a Igor me poslije svega vodio na večeru. Eto što vam je serviser, napravi motor preko reda i na kraju vas dovede na večeru.

Vožnju do Splita sam 50. dana putovanja rutinski odradio, a prijatelji su me dočekali kod crkve Sv.Frane oko 11 sati. Kao i mnogo puta do sada, bio sam sretan zbog povratka u Split, te se sjetio one stare poslovice „svuda pođi, ali uvijek kući dođi“. Ovog je puta to bilo nakon uistinu dugog, ali uspješnog putovanja na drugi kraj svijeta. n

Guma se nakon 20.000 km pretvorila u kocku Dolazak na splitsku rivu