PUTOPIS y AUSTRALIJA, 2. DIO
PUT U SREDIŠTE
KONTINENTA Vremenske prilike kakve ne biste očekivali u jednom od najsuših dijelova svijeta nisu mogle pokvariti dubinu doživljaja na ovom putovanju. S druge strane, prekrasni ljudi bez dvojbe su obogatili ovu avanturu.
P
PIŠE I FOTO: ŽELJAN RAKELA
robudio sam oko 8 sati idućeg, 21. dana putovanja, spakirao se, doručkovao i krenuo u središte kontinenta. Na početku je izgledalo da sam se malo preračunao – kupio sam naime kremu za sunčanje faktor 50, a cijelo sam vrijeme vozio zabundan u kišnom odijelu. Dosta brzo sam ušao u područje zvano Northern Territory, ali kišne kapi nisu prestale padati tijekom svih 750 km koliko mi je trebalo do Uluru-Kata-Tjuta nacionalnog parka. Kada sam trodnevnu ulaznicu za sebe i motor platio 25 dolara, kiša je nekim čudom ipak prestala. Vozeći po Lasseter Highwayu uskoro sam stigao do kamene gromade duge 3 i široke 2 km. Aboridžini su je do 1990. godine zvali Urulu, ali se od tada naziva i Ayers Rock. Za lokalne Anangu Aboridžine je ova planina opsega 9 km bila sveta jer se iznad nivoa tla izdiže čak 350 m i uistinu izgleda veličanstveno. Posebno je fascinantna kada mijenja boje, a tijekom zalaska sunca je naravno crvena zbog čega ga neki zovu Red Rock. Naravno, otišao sam na posebno mjesto gdje svi gledaju zalazak sunca i slikaju kako svakih pola sata Red Rock mijenja boje. Kad je pao mrak morao sam prona-
100 y MOTO PULS svibanj/lipanj 2015.
ći smještaj. U kampu su me ljubazno isprašili uz opravdanje da nema mjesta. Probao sam i u motelu gdje mi je recepcionerka kazala kako ima mjesta u jednoj velikoj sobi. Cijena je prava sitnica – 38 dolara, no caka je u tome što je treba dijeliti s još 19 gostiju. Pogledao sam i bio zadovoljan viđenim – soba je velika, kreveti su na kat, s time da su WC i tuš odvojeni kao u kampu. Tu sam naučio i što znači ‘Pioneer barbecue’. Dakle, uzme se tacna, kupi komad mesa i onda slijedi priprema na nekome od mnogobrojnih roštilja. Oko 22 h sam se otuširao i otišao spavati jer mi, kad siđem s motora, još 2 sata bruji u glavi. Ujutro sam po smrknutim licima ostalih u sobi shvatio da sam se samo ja naspavao. Vjerojatno sam onako umoran od vožnje hrkao kao medvjed. Napustio sam sobu u 7 ujutro i svima rekao sorry guys. Valjda su tek tada počeli spavati ali što ću im ja, neka plate normalnu sobu pa neka lipo spavaju. Mislio sam iz Urulua krenuti poprijeko do Pertha preko crvenog i prašnjavog, ali dobro utabanog puta. Međutim, sada je to radi kiše blatnjava kaljuža i preporučuje se putovanje samo s vozilima s 4x4 pogonom, uz obavezno posjedovanje satelitskog telefona ili CB stanice. Osim svega toga, u nekim područjima treba pitati Aboridžine za dozvolu prolaska. Ukratko, tim putem se nije moglo, nego se trebalo vratiti 1.500 km. Gledam uređaj za navigaciju i tamo stoji – od Urulua
do Pertha 3.700 km, skrenuti nakon 1.200 km. Nije bilo druge, napravio sam 750 km i vratio se kod Josipa Marijanovića. Od Coober Pedya do Pertha ima još 3.000 km, što je udaljenost kao od Splita do Lisabona. Planiram u tri dana voziti po 1.000 km, valjda ću uspjeti.
Još kiše u pustinji
Kroz Northern Territory ima puno velikih Road Train kamiona koji su dugi preko 50 m. Oni su za motoriste veliki problem jer prave silan udar vjetra kada prolaze, a kad je kiša da i ne govorimo. Podignu naime tako veliki magleni oblak da par sekunda ne vidite ništa i vozite napamet. Gledam ih tako dok tutnje pored mene i ne čudim se što bez problema ‘pokupe’ krave i klokane po cesti. Uostalom, sa svojim bull barovima mogu proći i kroz zid kuće. Početkom 23. dana putovanja mi je Josip spremio slaninu i jaja. Spakirao sam se i obukao kišno odijelo jer, naravno, opet pada kiša. Dok sam se vozio prema Perthu mislim u sebi kako me prati peh s ovom kišom odem u najvrući dio Australije i smrzavam se, cijeli sam pokisao. Vozio sam od 8 ujutro do 18 navečer i bio mokar kao miš jer je kiša lijevala bez prestanka. Ipak, kratio sam vrijeme gledajući krajolik i pazio da ne udarim u nekog od brojnih klokana koji piju vodu iz udubina na cesti. Zanimljivo je da se skoro uopće ne boje motora, većina ih se s ceste nije
ni pomakla dok sam prolazio, pa sam ih zaobilazio smanjujući brzinu. Kako u vožnji čovjek razmišlja o svemu, palo mi je na pamet da nije pametno uputiti se sam na motoru u središte Australije. Nije toliki problem biti sam nego vam u slučaju nevolje nema tko pomoći. Osim što iz suprotnog smjera rijetko tko prolazi, nema uopće signala za mobitel. Nosio sam sobom dva hrvatska mobitela 098 i 091, te jedan australski, ali sve uzalud – ni na jednom nije bilo signala. Da mi se pokvari motor, ne znam što bi radio – morao bi čekati da netko prođe jer se mobitelom ionako nikoga ne može zvati. U takvom okruženju uistinu nema šale jer se ozbiljni problemi mogu dogoditi i bez kvara. Recimo udariš u klokana i što onda ako si ozlijeđen? Koga zvati, tko će pomoći? Tko zna kada će netko naići i hoće li – u slučaju težih ozljeda vozača – tada biti kasno. Ne vjerujem da bi stao neki dugi kamion kojeg zovu cestovni vlak. Ti ne staju ni kad je krava na putu, samo je pregaze i tutnje dalje. Također treba znati da je ovdje slično kao i u SAD. Ljudi se boje stati jer se tako rade prepadi i pljačke. Sumnjivi tipovi naime odglume kvar i kada im neka dobričina stane, napadnu ga. Osim toga, biti bajker u Australiji uopće nije popularno - ljudi se zbog stalnih nasilnih sukoba pripadnika moto klubova naprosto plaše jahača na dva kotača i ne znaju što ih čeka ako se zaustave.
