Povijest Motocikli u 2. svj. ratu

Nestali u akciji

Nedavno je obilježena 70. obljetnica kapitulacije Njemačke u Drugom svjetskom ratu, u kojem su svojevrsnu kapitulaciju potpisali i vojni motocikli. Na predaju su ih prisilili Jeep Willys i VW Kübelwagen, no prije toga su borbeni motocikli ipak uspjeli uhvatiti svojih 15 minuta ratne slave

PIŠE: BEŠENIĆ TOMISLAV

zuzmemo li spektakle koji se bave bitkama na Pacifiku, teško da možemo zamisliti dobar akcijski film o Drugom svjetskom ratu u kojem kroz kadar barem jednom ne projuri kakav naoružani prikoličar. No, u pravilu ta vrsta ratne mašinerije u filmu igra tek sporednu i epizodnu ulogu, baš kao što je to manje-više bio slučaj i u samom ratu, a posebno u njegovoj drugoj polovici.

Kao i štošta drugo kad je u pitanju ratna tehnika, motocikli su period „razrade“ za najveći svjetski sukob odradili u Španjolskom građanskom ratu. Između ostalog, Nijemci su tamo zapazili belgijski motocikl marke FN, koji je svojim bokser agregatom nalikovao BMW-u te se u kombinaciji s pogonjenim kotačem bočne prikolice nametnuo kao zanimljivo lako borbeno vozilo, iznenađujuće sposobno i na zahtjevnom terenu. U skladu s viđenim, proizvodnja civilnog BMW R12 je od 1938. godine u potpunosti preusmjerena potrebama Wehrmachta, a istovremeno je od BMW-a i Zündappa naručen razvoj dva strogo specijalizirana modela, koji su već od prvog nacrta bili zamišljeni kao vojni prikoličari namijenjeni prijevozu 3 vojnika i strojnice.

Neki od propisanih uvjeta odnosili su se na to da motocikl mora imati nosivost od čak 500 kg, da ima maksimalnu brzinu od barem 95 km/h, ali i minimalnu brzinu od 3 km/h, kako bi mogao sporo napredovati u koloni bez da pješadija završi pod njegovim kotačima. Kao rezultat tih smjernica nastala su dva najstrašnija motocikala Drugog svjetskog rata, koji su se, za razliku od velike većine konkurenata s obje strane fronte, nerijetko koristili i u napadačkim akcijama, a već su u početku bili međusobno toliko slični da su nakon manjih preinaka i uhodavanja proizvodnje imali 70% zajedničkih dijelova.

BMW R75 i Zündapp KS 750 W pokretali su dvocilindrični bokser agregati s ventilima u glavi, koji su iz 745, odnosno 751 ccm istiskali 26 KS i onda ih putem 4 brzinskog mjenjača, opremljenog i reduktorom te hodom unazad, prenosili do stražnjeg kotača, a odatle i na kotač bočne prikolice. U kombinaciji s diferencijalom koji se mogao blokirati, te taman dovoljnom udaljenošću od tla, njemački su se laki jurišnici mogli nositi i s relativno teškim terenom, a posebno su se superiornim pokazali u pustinji, gdje je bokser izvedba agregata bila izuzetno zahvalna po pitanju hlađenja na vrućem afričkom zraku.

Iako je BMW R75 imao napredniju teleskopsku vilicu, ubrzo se pokazalo da je Zündappov stroj u cjelini nešto bolji. Osim toga, Zündapp KS 750 W se vodi kao prvi motocikl opremljen hidrauličkim kočnicama, što je rješenje koje je ubrzo prigrlio i BMW, kao i više nego nužno za trickl koji je prazan težio 420 kg, a s 3 vojnika, municijom, strojnicom te zalijepljenim ruskim blatom vjerojatno i blizu tone.

Svaki od ta dva modela je proizveden u nekih 18 tisuća primjeraka, ali Njemačka je koristila i brojne druge motocikle kojima nisu bile namijenjene toliko ofanzivne uloge, pa tako najčešće nisu bili opremljeni bočnim prikolicama. Među njima se ističe Zündapp KS 800 s bokser agregatom s 4 cilindra, no češće su se mogli vidjeti bitno lakši jednocilindrični modeli koji nisu imali samo značke BMW ili Zündappa, nego i DKW-a, NSU-a ili austrijskog Pucha, čiji su dvotaktni motocikli s oznakama 250 i 350 radili po tzv. split-single principu (Doppelkolbenmotor na uvijek pijevnom njemačkom). To znači da su, zapravo, imali dva cilindra unutar kojih su se paralelno kretala dva klipa dijeleći jednu glavu i isti kompresijski prostor.

Baš kao i u Prvom svjetskom ratu, vojni motocikli su se nerijetko zlorabili i za čistu zabavu. To je slučaj i s ovim „pilotom“ Harley-Davidsona

Borba kopija i originala

Osim toga, njemačka se vojska nije libila koristiti i motocikle koje su tijekom napredovanja po Zapadnoj Europi zaplijenili od protivnika. Tako su već u početnoj fazi rata došli do četverocilindričnog danskog

BSA M20 Matchless G3L Norton Big Four

Tipična fotografija iz Drugog svjetskog rata. Nijemci s prikoličarem ulaze u netom razrušeni francuski gradić

Zbog svojih dimenzija i težine, motocikli su bili podesni za transport velikim jedrilicama i desant na neprijateljski teritorij

T3 MODELI

Borbeni minotauri

NSU Kettenkrad HK101 je vjerojatno najčudniji vojni motocikl, ako se uopće i može tako nazvati budući s motociklima dijeli samo prednji kotač i ovjes te upravljač i komandu gasa. Po svemu ostalom riječ o lakom gusjeničaru kojeg je s dosta muke pokretao Opelov četverocilindrični Versys voli zavoje čak i kada je natovaren. Ispucavanje iz zavoja je agregat od 1.478 ccm i 36 konstantno, nikad nepredvidivoKS. Imao je sjedala za tri vojnika, no na njegove oplate ih se moglo smjestiti i mnogo više, a bilo je sasvim uobičajeno da na teškim terenima od Sahare do Rusije vuče prikolicu ili topove, ali i da u svom stražnjem dijelu ima različite nadogradnje. Nešto bliži tematici ovog časopisa bili su simetrični tricikli, koji su prednje dvije trećine motocikla kombinirali s tovarnim stražnjim dijelom kao skinutim s malog dostavnog vozila. Talijanima su takvi hibridi motocikla, kamiona i motokultivatora bili poseban fetiš, pa su ih proizvodili Bianci, Benelli, Gilera te Moto Guzzi. I belgijski FN je na temelju modela M12 razvio takvu trokolicu u čijem su tovarnom dijelu bila zasebna sjedala za 5 putnika, no taj se prostor mogao iskoristiti i za ugradnju lake artiljerije, što su Nijemci na zaplijenjenim primjercima rado i činili.

Nijemci su brzo „zarobili“ belgijski motocikl FN T3 i montirali na njega laku artiljeriju

Nimbusa te nekoliko vojnih modela belgijskih proizvođača, a među njima je bio i FN M12, koji je i inspirirao nastanak njemačkih jurišnika R 75 i KS 750.

Za razliku od svojih pragmatičnih saveznika, Talijani su dali prednost ratovanju sa stilom, pa su tako njihovi jednocilindrični motocikl imali ukrasne ili čak dvostruke završetke ispušnog sustava, dok je za kacige vozača nerijetko bilo zataknuto pero. Titulu najljepših motocikala ponijeli su oni s natpisom Gilera, a to što je Benelli u svoje vojne modele ugrađivao izuzetno napredne i gotovo natjecateljske agregate, zlobnici bi mogli protumačiti praiskonskim refleksom za brzim povlačenjem. Ipak, Moto Guzzi je svoje modele

Iako su s protokom rata motocikli igrali sve sporedniju ulogu, još uvijek su među prvima ulazili u oslobođeni europski teritorij. Tako je Harley-Davdson WLA dobio nadimak Liberator Alce i GTS proizvodio i sa strojnicom koja je bila fiksirana na osovinu glave okvira, a postojala je i oklopljena verzija s pozamašnim metalnim štitom s prednje strane motocikla.

Iako će koje desetljeće kasnije postati vodeća sila u tom području, Japan kao treća važna poluga Sila osovine tada još nije imao razvijenu moto-industriju, no ipak je postojala marka Meguro koja će dva desetljeća kasnije biti zametak proizvodnje Kawasaki motocikala. Uglavnom, oni su za potrebe vojske proizveli V2 model Rikuo, koji se proizvodio po licenci Harley-Davidsona.

Tako su se na pacifičkom bojištu na suprotstavljenim stranama našli original i kopija Harley-Davidsona. Naime, američka mornarica je naručila manji broj modela U s V2 agregatima od 1.213 ccm, uglavnom u formi prikoličara koji su - u istoj mat sivoj boji kao i američki vojni brodovi - patrolirali obalom ili služili za brzi transport u inženjerijskoj jedinici. Ostali rodovi američke vojske nisu bili te sreće budući su im bili namijenjeni slabiji i manje luksuzni modeli WLA, bazirani na serijskom modelu WL s V2 agregatom od 741 ccm.

WLA je pobijedio na vojnom natječaju na kojem se tražio motocikl sposoban priječi preko potoka i postići 65 milja na sat (105 km/h), a od serijskog se modela razlikovao po nešto dužoj prednjoj vilici, uz koju se protezala i futrola za pušku. Imao je i zaštitu s donje strane agregata, kao i prednje svjetlo spušteno do blatobrana ne bi li se smanjila mogućnost oštećenja u slučaju prevrtanja. Osim

Indian 841 Harley-Davidson XA Cushman 53

toga, kompresijski omjer je spušten na samo 5:1 tako da je WLA mogao ići i na nekvalitetno gorivo, a imao je i veća rebra za hlađenje te drugačiji zračni filtar, povišeni prednji blatobran, kako se ne bi skupljalo blato, i poseban nosač prtljage s bisagama prilagođenim prijevozu vojnih dokumenata.

Zanimljivo je da je WLA bio samo 16 centi jeftiniji od civilnog modela WL, a još je zanimljivije da je HarleyDavidson proizveo i 1.100 komada posebnog i u akciji nikad korištenog modela XA, koji je, po želji američke vojske, bio kopija BMW-a R 71. Naime, WLA se teško nosio s vrućinom u Sjevernoj Africi, pa se tako stvorila potreba za motociklom s bočno isturenim cilindrima. ši jednocilindrični britanski motocikli, koji su se prvenstveno koristili za prijenos poruka te su kao takvi rijetko kada viđali prvu liniju fronte.

Od britanskih motocikla, najzastupljeniji je bio BSA M20, koji se proizveo u čak 126.000 primjeraka, a s jednocilindričnim agregatom od 496 ccm i 13 KS mogao je dohvatiti solidnih 90 km/h. Gotovo iste specifikacije i dizajn imao je Norton 16H, koji je također proizveden u više od 100 tisuća primjeraka, no među kuririma je najbolje kotirao lakši, moderniji i snažniji Matchless G3L, posebno kad je dobio teleskopsku prednju vilicu po čemu se razlikovao od svih britanskih motocikala.

Britanski Excelsior Welbike jedan je od najpoznatijih desantnih mini motocikala. Spuštao se padobranom i sastavljao na licu mjesta

Napredak kroz vojnu tehniku

Iako je imao zastarjelo rješenje s ventilima u bloku, taj je bokser agregat od 739 ccm i 23 KS predstavljao veliki tehnološki iskorak za Harley-Davidson već i time što je činio zajedničku cjelinu s mjenjačem i tako otvorio prostor za korištenje nekih njima neuobičajenih rješenja, kao što su mokri karter ili kardanski prijenos. Osim toga, riječ je o prvom Harley-Davidsonu s nožnom polugom mjenjača, a kasnije im je poslužio i za premijerno eksperimentiranje s teleskopskom vilicom, baš kao i pogonom na bočni kotač, iako sam XA nikad nije ponudio i tu mogućnost.

U potrazi za boljim hlađenjem cilindara, i Indian je iskočio u nepoznato te za potrebe vojske stvorio model 841 sa zakrenutim V2 agregatom kod kojeg su glave cilindara stršile bočno kao na današnjim Moto Guzzi motociklima. Proizveden je u relativno skromnih 10 tisuća primjeraka, no vojska je naručivala i lakše verzije 741 i 640B, koje su bile bazirane na civilnim modelima Thirty-Fifty i Sport Scout, a vojnici su ih koristili za obavljanje kurirskih poslova.

Kako se stezala omča oko Nijemaca, tako su ti američki motocikli polako „osvajali“ Europu, pa je tako WLA dobio nadimak Liberator. No, iako su bili relativno luksuzni i izdržljivi, američki motocikli su bili i poprilično teški, a problem su bili i ručni mjenjači, zbog čega se nisu mogle cijelo vrijeme držati obje ruke na upravljaču. Zato su boje okupirane Europe uglavnom branili bitno lak-

S druge strane spektra, titula najstrašnijeg britanskog motocikla svakako pripada djelomično oklopljenom Nortonu Big Four. Iako je i tu bio u igri jednocilindrični agregat, on je ipak brojao nešto kapacitetnijih 633 ccm te je pokretao i bočni kotač prikolice, pa se tako Big Four, opremljen s dvije strojnice, mogao koristiti i za napadačke akcije. Pritom su tvornice motocikala bile i neke od omiljenih meta za bombardiranje, pa je BSA morao nastaviti proizvodnju na više lokacija, dok je Triumph 1941. godine ostao bez tvornice u Coventryju i nastavio s proizvodnjom u novim pogonima u Meridenu. Pritom su isporučili više od 30 tisuća modela 3HV te krajem rata s modelom TRW pobijedili na prvom natječaju za laki dvocilindrični motocikl.

DESANTNI MOTOCIKLI

Padobranci

Royal-Enfield WD/RE se spuštao u posebnoj krletci

Nisu svi ratni motocikli bili veliki i zastrašujući, neki su mali i simpatični, posebno ako su bili namijenjeni izbacivanju iz aviona i spuštanju padobranima na teško dostupna područja ili iza neprijateljskih linija za potrebe diverzantskih i obavještajnih jedinica. Prvu grupu takvih motocikla činili su minijaturni modeli koji su se izbacivali u posebnim tubama i sastavljali po ateriranju. Karakterizirala ih je jednostavna mehanika, mali kotači i isto takve dimenzije i težina, a najpoznatiji među njima bili su slabašni britanski Excelsior Welbike i američki Cushman s remenskim prijenosom i centrifugalnom spojkom, koji se nakon rata prodavao kao neobičan skuter. Talijani su imali Volugrafo Aeromoto, koji je postojao i u verziji s duplim prednjim i stražnjim kotačima, s kojima je mogao samostalno stajati na mjestu. Ipak, praksa je pokazala da su takve minijature imale previše mana i premalo snage, pa su među „padobrance“ uvršteni i modeli koji su oblikom i mehanikom podsjećali na klasične motocikle, ali su bili nešto manji i lakši od njih, te u skladu s time obično pokretani agregatima od 125 ccm. Najpoznatiji među njima su američki Simpex Servicycle te britanski modeli James ML i Royal Enfield WD/RE, poznatiji pod nazivom Flying Flea. Ta je „leteća buha“ iskakala iz aviona u posebnoj krletci na koju je bio pričvršćen padobran, a u osnovi je bila riječ o kopiji njemačkog DKW-a. Naime, njemački proizvođač je u nekom trenutku prekinuo isporuku motocikala nizozemskom zastupniku jer nije htio otpustiti židovske zaposlenike, pa je ovaj naručio od Royal Enfielfd replike popularnog DKW modela. S proizvodne vrpce su počeli silaziti 1939. godine, baš u pravo vrijeme da taj civilni model bude „unovačen“ među padobrance.

Iz Rusije s ljubavlju

Rusija, odnosno ondašnji SSSR, je priča za sebe. Njihov je jedini spomena vrijedan vojni motocikl Moskva M72, koji je, baš kao i HarleyDavidson XA, bio klon civilnog predratnog BMW-a R71. Međutim, dok su Amerikanci morali kopirati R71, Rusi su dobili u ruke gotove nacrte spremne za proizvodnju. Bio je to rezultat suradnje Staljina i Hitlera, koji su držali fige u džepu i imali pakt o nenapadanju, sve dok 1941. godine nije pokrenuta akcija Barbarossa. Nakon toga je zbog brzog napredovanja Nijemaca cijela tvornica morala biti preseljena iz okolice Moskve u planine Urala, gdje se i dan danas proizvode istoimeni motocikli s tek minimalno izmijenjenom tehnikom.

Ipak, Rusi su tijekom rata proizveli tek 10 tisuća modela M72, a istovremeno su kao vojnu pomoć dobili 26 tisuća Harley-Davidsona WLA, na koje su montirali vlastite bočne prikolice. To znači da je više primjeraka WLA modela bilo u ruskim nego u američkim postrojbama, pri čemu su se cijeli bataljuni s vojnim motociklima koristili u tenkovskim jedinicama kao vozila za izvidnicu. Kasnije su opremljeni automatskim oružjem i organizirani u jedinice od 21 motocikla, koji su bili sastavni dio velikih napadačkih motoriziranih postrojbi, u kojima je praktično sve, osim glavnine tenkova, bilo američke proizvodnje.

Do tada je tijek rata već pomalo promijenio smjer i postalo je samo

Moskva M72 Gilera Marte Moto Guzzi GTS

BMW R75 je najstrašniji motocikl Drugog svjetskog rata. Vjerojatno je vidio i najviše akcije na prvoj liniji fronte, zajedno sa Zündappom KS 750 W, s kojim je bio komplementaran u 70% dijelova

Harley-Davidson je tijekom rata proizveo više od 80.000 primjeraka modela WLA za potrebe Saveznika, no samo je četvrtina tog broja završila u američkoj vojci prije nego su zbog superiornosti Jeepa obustavljene daljnje narudžbe

pitanje trenutka u kojem će ruski vojnici na američkoj tehnici ujahati u Njemačku. Pritom su napredovali tako brzo da je u međuvremenu razvijani Harley-Davidson WSR, koji je bio posebno prilagođen ruskoj fronti, i prije nego je pokrenuta njegova proizvodnja postao sasvim suvišan. Što je krajem rata postala sudbina i ostalih vojnih motocikala. Naime, SAD je već kod ulaska u rat 1941. godine u svojim redovima imao samo tonu težak terenski automobil Willys MB koji je kasnije postao poznat pod nazivom Jeep, a odmah se pokazao daleko svestranijim i sposobnijim od prikoličara. Uostalom, imao je predviđeno mjesto za 4 vojnika i 2 strojnice, a s pogonom na sve kotače bio je praktično nezaustavljiv na terenu i dovoljno dobar na cesti. Osim toga, napredovala je i radio komunikacija zbog čega je opala važnost kurirske službe, pa je tako već 1943. američka vojska obustavila naručivanje motocikala, nakon čega su se oni isporučivali samo saveznicima.

Slično je bilo i s druge strane, gdje Typ 82 Kübelwagen, ćoškasti terenac baziran na mehanici VW Bube, nije bio samo bolji od motocikala R75 i KS 750, nego i jeftiniji te osjetno lakši za proizvodnju. Težak samo 700 kg, Kübelwagen je mogao prevesti pet vojnika, a svojim je mogućnostima zaostajao za motociklima samo u pustinjskom pijesku, gdje mu je nedostajao pogon na sve kotače. Ipak, to je u drugoj polovici rata

PROTOTIPOVI HARLEY-DAVIDSONA

Američki specijalci

Harley-Davidson je u američkoj vladi imao dovoljno velikog i izdašnog kupca da ostvari sve njihove hirove. To je rezultiralo i nekim vrlo zanimljivim „specijalcima“, koji na kraju nisu odradili nijedan borbeni zadatak. XS je možda najatraktivniji među njima. Nastao na bazi za Harley-Davidson ionako inovativnog modela XA s bokser agregatom, XS je trebao biti još prikladniji za borbu u pustinji. Za početak dobio je naplatke od 16 umjesto 18 cola, na koje su bile montirane „balonke“ traktorskog profila s kojima je motocikl imao bolje prianjanje te je manje propadao u pijesak. Osim toga, bile su predviđene dvije futrole za puške, jednu za Thompsonovu strojnicu, a drugu za M1 karabin, no najvažnije od svega je da je XS, za razliku od originalnog XA, imao pogon i na bočni kotač prikolice. Ipak, rat u Sjevernoj Africi je brzo okončan tako da je sve ostalo na samo tri proizvedena prototipa. Pogonom na dva kotača mogao se pohvaliti i koncept TA, koji je koncepcijski bio sličan civilnom triciklu Servi-Car, ali je imao veće i pune naplatke te gume nešto grubljeg profila. Trebao je poslužiti kao jednostavno off-road vozilo i za one koji ne znaju voziti motocikle, ali se Jeep Willys pokazao daleko superiornijim tako da TA nije dogurao dalje od osamnaestog prototipa. Na samo jednom prototipu je ostao model WSR, baziran na modelu WLA i nastao 1944. godine na zahtjev Rusa koji su tražili sposobniji motocikl u dubokom snijegu i blatu. U to je ime WSR imao drugačiji okvir i dužu prednju vilicu, kako bi se povećala udaljenost od tla, no rat se ubrzano bližio kraju i Rusi su izgubili interes. Najbizarniji i najopskurniji ratni projekt Harley-Davidsona predstavlja spajanje dva V2 agregata u jednu cjelinu kako bi pogonili maleni kanadski tenk. Kanađani su na kraju odustali od te ideje i već samim time izvojevali malu pobjedu.

Harley-Davidson je s triciklom TA pokušao stvoriti lako terensko vozilo. Nije prošlo

ionako prestalo biti važno, da bi trokolicama BMW-a i Zündappa konačno presudilo bombardiranje njihovih pogona 1944. godine. Nakon toga su Nijemci proizvodili samo lagane DKW motocikle, a među njima i žilavi RT 125, kojeg će idućih godina kopirati brojni drugi proizvođači, od Yamahe preko BSA do Harley-Davidsona.

Uglavnom, do kraja Drugog svjetskog rata su laki terenski automobili na jednaki način deklasirali i zamijenili motocikle kao što su u Prvom svjetskom ratu motocikli „istrijebili“ konje. Dakle, ako se povijest doista ponavlja, onda u tom ponavljanju ne moraju uvijek biti isti pobjednici, a motocikl nakon tog poraza više nikad nisu postali sila s kojom je bilo koja vojska ozbiljno računala. n

Zundapp KS 750 VW Typ 82 Kubelwagen Willys MB