Putopis: Istočna Europa

12 U 10 ZEMALJA DANA

Prvi motocikl sam kupio tek s 48 godina, dok sam do tada cijeli život koketirao s motociklima. Svi znamo kako za ostvarenje neke želje treba čekati pravi trenutak, nekada on dođe prije, nekada nikada, a ponekad se ipak ostvari. Nikada do tada nije bilo pravo vrijeme za motocikl, ili čovjek nema vremena, ili nema novaca, ili ima neke druge prioritete. Nakon prevezenih 10.000 km prošle sezone zamijenio sam ga novim i jačim. Pređene i ponuđene rute su postale preblizu, prekratke, previše uske, dosadne i poznate. Nakon Sinišinog prijedloga rute putovanja, dileme nije bilo, idem na svoje prvo putovanje motorom!

Srbija, mala pauza prije ulaska u Bugarsku P rvobitna ruta kodnog imena 10 u 10 je obuhvaćala vožnju kroz 10 zemalja u 10 dana. Napraviti kružni put kroz jugoistočnu Europu te se vratiti zapadnom rutom. Srbija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Češka, Njemačka, Austrija i Slovenija! Drugih zainteresiranih nema. Idemo samo Siniša i ja. No, ipak jedan dan prije polaska pridružuje nam se Sinišin prijatelj Mirko. Isti dan mijenja se plan puta s idejom da barem dotaknemo zemlje koje nam se nalaze na ruti, BiH i Ukrajinu. Putovanje mijenjamo u naziv 12 u 10!

1. DAN Do Beograda kroz BiH

Prva polovica lipnja. Četvrtak je, negdje oko podneva Siniša i ja nalazimo se ispred jednog zagrebačkog shopping centra. Krećemo prema Beogradu s dogovorom da nam se tamo navečer pridruži Mirko. Autoputom stižemo do graničnog prijelaza Orašje u BiH. Ručamo, točenje goriva, te ponovno ulazimo u Hrvatsku, 1. „recka“ je stavljena!

Granica se prolazi za minutu, dvije bez čekanja. U Beogradu sam zadnji puta boravio 80-tih godina prošlog stoljeća, prolazeći kroz njega prema Kraljevu gdje sam služio „onu“ vojsku propale države, a grad je narastao meni do neprepoznatljivosti, pretvorivši se u metropolu. Poznati su mi samo fragmenti dijelova grada, ostatak sam zaboravio ili se promijenilo. Prošlo je puno godina.

Smještamo se u velikom dvoetažnom stanu, taksijem odlazimo na odličnu večeru u etno-restoran na Zvezdari, potom u drugi restoran u Novom Beogradu gdje nam se pridružuje Mirko. Prošlo je već 22 sata, osjećam umor, adrenalin popušta, odlazim taksijem do apartmana negdje oko ponoći, a njih dvojica ostaju.

2. DAN Srbija via Bugarska

Jutro oblačno, plan je posjetiti Kuću cvijeća. Siniša i ja smo bili Titovi pioniri pa nam je ta cijela priča dobro poznata, dok se za puno mlađeg Mirka to ne može reći. Doručkujemo na Dedinju, čekajući da se memorijalni centar otvori u 10 sati. Sve je isto kao i nekada, s time da se Titu u međuvremenu pridružila i njegova supruga Jovanka. Unutra smo sreli veću grupu Kineza, dva bračna para iz Hrvatske i neke Nijemce. Snimamo par fotografija i krećemo autoputom prema istoku, pravac Bugarska.

Do Bugarske granice je većim dijelom autoput, točnije do Niša, nakon toga je malo ima, malo nema. Jumbo plakati uz cestu napisani od strane neke političke stranke, obećavaju da će autoput uskoro biti gotov. Nisam stručnjak za izgradnju autocesta, ali prema mom mišljenju, nema šanse da se to napravi do obećanog roka.

Na granici susrećemo bajkere iz Nizozemske koji idu na najveći moto susret u ovom dijelu Europe i pozivaju nas da idemo s njima, ali nam se ne uklapa u plan. Siniša i Mirko prolaze granicu prije mene. Razdvaja nas jedan auto. Na motoru pokazuje vanjsku temperaturu 36º C, ne skidam kacigu i odijelo računajući da ću i ja uskoro prijeći. Ispred mene neka egzotična tablica, nikada vidio, carina ga pušta nakon 45 minuta. Jadan, bijesan, ljut, nakon litara iscijeđenog znoja, prelazim i ja. Welcome to Bulgaria!

Cesta prema Sofiji je odlična. Uz cestu policija stoji svako malo, ali nas ne zaustavlja. Stali smo na benzinskoj pumpi. Nismo sigurni da li za Bugarsku treba vinjeta, a budući da se ne namjeravamo voziti

Nacionalni park “Balkan”, sa vrha puca prekrasan pogled, domaćini prodaju prirodne proizvode Bugarskog sela vjernim putopiscima poklanja par guma

Sofija, noću Špilja Devetashka peshtera, impresivno “čudo” prirode nastanjeno prije otprilike 70.000 godina

Sofija, jedna od mnogih crkava

Vodopad uz cestu, Bugarska

Sofija, katedrala Alexandra Nevskog na Trgu Narodnog Sabranie parlamenta

Bukurešt, Causeskuovo mega zdanje, Palača parlamenta. Predstavlja jednu od najvećih građevina na svijetu po površini Fotkano ispred jednog hostela u Bukureštu

Katedrala u Fagarasu, Transilvanija, Rumunjska

autocestama pitamo prvo prodavača na pumpi koji naravno ne zna beknuti ništa osim Bugarskog, pa odlazimo pitati policiju koja je sparkirana odmah uz pumpu. Vinjeta treba, bez obzira kojim cestama putujete. Siniša svoju plaća gotovinom 9 eura, a ja svoju Visa karticom 5 eura.

Ulazak u Sofiju je poprilično depresivan, postsociljalističko sivi, cesta je dosta derutna, ali mene fasciniraju žice. Električne instalacije vise posvuda sa stupova. Kilometri i kilometri žica. Nije to jedan vod koji se onda račva na daljnje potrošače, nego meni izgleda kao da svaka žarulja i svaka utičnica ima svoju žicu. Plus stotine soba, kuhinja, stanova, kuća... Jedna preko druge, kilometri žica, vise smotani namotaji za neke buduće priključke i generacije.

Smještaj u Sofiji je izvrstan. Moderno namješten apartman, 50 eura, 15-tak minuta taksijem od središta grada. Taksi košta 10-tak eura i ne isplati se voziti vlastitim prijevozom po gradu. Sofija je prekrasan grad, širokih ulica i trgova, kažu nam da ima 2.000.000 stanovnika. Arhitekturom me podsjeća na Pariz. Okružena je planinama koje podsjećaju na Medvednicu s TV tornjem smještenim na vrhu. U restoranu naručujem bugarsku pileću kavurmu, tradicionalno jelo od pilećih prsa izdinstano na raznovrsnom povrću. Nisam siguran da li je kuhar par puta zaboravio da li je posolio jelo, ali bilo je nejestivo, sama sol. Dopao mi se njihov „hleb“, pogača oblikom slična tortilji, a okusom zagorskim mlincima.

3. DAN Devetashka peshtera, Bukurešt, Rumunjska

Ujutro polazak u 9, doručak na OMV benzinskoj i pravac Devetashka peshtera, preko nacionalnog parka Centralni Balkan, smještenog na samoj planini Balkan. Priroda je prekrasna, proplanci i ravnice okružene planinama. Sela kroz koje prolazimo su siromašna s trošnim kućama i kućercima, poneka isključivo nastanjena Romima. Na dobrim cestama je čest susret s kolima s konjskom zapregom, kao i pokvarenim autima uz cestu otvorenih haubi. Cesta koja vodi preko nacionalnog parka je prepuna zavoja s fascinantnim pogledom.

Devetashka špilja, nastanjena 70.000 godina prije Krista, prekrasan prirodni fenomen koji se sastoji od više prostorija, površine 2.400 m2, dugačka je više od 3 km, ali je samo mali dio otvoren za posjetitelje kako se ne bi uznemiravalo više od 15 vrsti šišmiša sa 35.000 jedinki. Iznad špilje se nalazi svod visine 50-60 m. Špiljom protječe rječica tvoreći male vodopade i jezerca. Ulaz se plaća 3 bugarskih leva po osobi ili 5 leva sva trojica bez karte. Ured zaposlenika je fascinantan, stari prilagođeni željeznički vagon sa solarnim napajanjem. 2011. je u špilji sniman holivudski akcijski film The Expendables 2 i tom prilikom je veći dio šišmiš populacije izmješten, ali su poslije vraćeni. Koračam tragovima Sylvester Stallonea, Jason Stathama, Chuck Norrisa, Bruce Willisa, Arnold Schwarzeneggera i Jean-Claude Van Dammea.

Grad Sibiu je 2007. zajedno s Luxembourgom bio europski glavni grad kulture Bran, dvorac grofa Vlada, podnožje Karpata, najveća atrakcija južne Rumunjske

Tako je izgledao grof Vlad, Drakula...

Rumunjsko sredstvo za priznanje ili kažnjavanje Dvorac Bran

Unutrašnjost dvorca, nije mi jasno kako su se uopće snalazili po takvom labirintu soba i prostorija Ispred dvorca se nude raznorazni suveniri Jedan od mnogobojnih hodnika koji vodi dalje u “nepoznato”...

vjernim putopiscima poklanja par guma

Palimo motore i krećemo prema izletištu Krushuna vodopadi. Do vodopada se ne može motorima, pa odustajemo od razgledavanje te znamenitosti. Užasna vrućina, nedostatak vremena, pa brzinski ručamo te pravac Rumunjska. U Rumunjsku ulazimo oko 18 sati preko starog mosta izgrađenog 1952. – 1954. godine, s po dvije trake u svakom smjeru, a ispod nas Dunav širok kao Novigradsko more. Sela na putu do glavnog grada su još siromašnija, neurednija i živopisnija nego u Bugarskoj. Stare Dacie, Renaulti 12 su česta slika. Neki voze, a neki stoje pokvareni uz cestu otvorenih poklopaca motora gdje vlasnici čeprkaju po njima.

Bukurešt, gužva kao i u svakom velikom gradu. Vozi se na nož. Iscrtane trake ne služe ničemu, vozi se svakako. Ulijeće se u drugu traku na milimetar, pa odjednom se jedna traka širi u osam, valjda po uzoru na Moskvu! Arhitektura je također slična ruskoj.

Apartman se nalazi u ulici kojoj se ne može pristupiti autom, iako su auti u njoj sparkirani, jednostavno na ulazu stoji čudnovat znak - zabranjen smjer. Na ulici električne instalacije kao i u Bugarskoj, žice vise na sve strane. Spavanje košta 48 eura za tri osobe, slično kao do sada. Smještaj je pristojan, dvije sobe s velikom kupaonicom. Odlazimo prvo posjetiti Causescovo mega zdanje, nekadašnja Palača naroda (Casa Poporului), kako ironično, a današnjeg naziva Palača parlamenta (Palatul Parlamentului). Izgrađena početkom 1980-tih, s 1.100 soba, površine 365.000 m2, zbog čega je srušeno pola ondašnjeg starog Bukurešta. Veličinu zgrade je jednostavno teško opisati, mora se vidjeti. U ondašnje vrijeme, veći je jedino bio američki Pentagon! Ljubazni taksist nas je odvezao do palače, uveo u sam krug i pričekao nas dok smo napravili par fotografija te nas odvezao u stari dio Bukurešta, i to sve za 5 eura.

Ulazak u centar budi asocijaciju na ono što ljudi često znaju zvati dva lica nekog grada. Ovdje su oba ta lica pomalo jadna. Zgrade bez fasada, stare i zapuštene odaju dojam jednog siromašnijeg Bukurešta. Poneke palače koje predstavljaju neku državnu instituciju djeluju monumentalno, ali ipak je jako puno toga u lošem stanju. Pješački dio Bukurešta je načičkan restoranima, barovima i salonima za masažu. Sve vrvi od ljudi, ipak je subota navečer. Donji dijelovi zgrada su ušminkani, tipični Europski izgled barova i kafića, a kada se pogleda prema gore olinjale i zapuštene fasade, hrđavih željeznih balkonskih ograda. Povratak taksijem do apartmana kraćim putem košta tri puta više, s napomenom da me taksist silom htio odvesti „to girls“, bez da sam ga išta pitao. Valjda ima nekakav dogovor s njima.

4. DAN Veličanstvena Rumunjska

Plan nam je cestom Transfagarasan krenuti prema Mađarskoj, no cesta je zbog snijega još uvijek zatvorena. Mijenjamo plan i krećemo rutom B. Ujutro oblačimo kišna odijela, dok kiša pljušti nesmiljeno. Odlazimo prema Branu, gradu smještenom u oblasti Brasov, poznatom po dvorcu gro-

Salina Turda, fascinirajuća iluminacija doprinosi nezaboravnom doživljaju

Rumunjska - Salina Turda, nekada rudnik soli, danas turistička atrakcija sa otprilike 2 milijuna posjetitelja godišnje, do podzemnog jezera se spušta liftom Salina Turda, silazak u utrobu zemlje

Mađarska - Debrecen, svima nam poznat po odličnim kobasicama Izlaz iz Ukrajine, ulaz u Slovačku, samo za one sa jakim živcima

fa Dracule. Vlad Tepes, Vlad Dracula, Vojvoda od Wallachia ili kako ga već tko naziva. Turista kao u Dubrovniku, cijene isto takve - kava košta 2 eura. Pada mi na pamet koliko mi imamo dvoraca i to ne znamo iskoristiti, a Rumunji imaju valjda ovaj jedan i to itekako dobro naplaćuju.

Cesta od Brana idućih 30-tak km je u očajnom stanju, a nakon toga postaje izvrsna. Put kroz Transilvaniju, pokrajinu prekrasnih krajolika, stvarno je impozantan. Možda jedna od najljepših cesta kojom sam vozio. Stajemo u Fagarasu da pogledamo utakmicu Hrvatska-Turska, ručamo i napravimo predah od dosadne kiše. Pojeo sam jednu od ponajboljih pizza u životu, iako nisam neki pretjerani obožavatelj pizze, i to u srcu Transilvanije. Da mi je netko to prije rekao!

Navečer stižemo u Sibiu, grad osnovan od njemačkih doseljenika, jedan od najvažnijih kulturnih i religijskih centara Rumunjske. 2007. je bio glavni europski grad kulture, zajedno s Luxembourgom. Smještaj smo rezervirali u „Gasthaus Carla“, zvuči njemački, a tako i izgleda. Grad je stvarno prekrasan. Dva velika trga, uokvirena baroknim zgradama s mnoštvom restorana i barova, podijeljen na donji i gornji grad. 1896. je u Sibiuu prvi put upotrebljena električna energija na prostoru AustroUgarske, a 1904. je bio drugi grad u Europi koji je uveo električni trolejbus.

5. DAN Salina Turdi via Debrecen, Mađarska

Ujutro smo krenuli prema Turdi, cesta je fenomenalna, a priroda još ljepša. Zaustavili smo se u poznatom bivšem rudniku soli, Salina Turdi! E, to treba vidjeti. Bivši rudnik pretvoren u turističku atrakciju! Spustivši se 120 m liftom pod zemlju, dolje se nalazi teren za mini golf, sportski teren, dječja igraonica, amfiteatar s kino dvoranom, biljarski stolovi, trampolin, stolovi za stolni tenis – a čak je moguće iznajmiti čamac te se vozikati podzemnim jezerom.

Na dnu rudnika postoji i ringišpil, sličan onom u bečkom Prateru, samo naravno manji. Iluminacija je fascinirajuća, spoj novih i starih materijala u podlozi metamorfoznih stijena koji se reflektiraju u vodi, jednostavno oduševljava.

Sela uz cestu kao iz Kustiričinih filmova, stare Dacie, konji... Prošli smo kroz selo (čije ime nažalost nisam zapamtio) gdje se natječu tko će sagraditi ljepši i cifrastiji krov. Krovovi su impresivni s hrpom tornjića, srebrni, plavi, dok su kuće nedovršene, cigle bez fasade. Pretpostavljam da krov košta puno više od cijele kuće pa se gazda istrošio i nema za fasadu, ili mu to uopće nije bitno.

Mađarsku granicu smo prošli iza 18 sati (19 po Rumunjskom vremenu). Pravac Debrecen, po kiši naravno. Smještaj u urednom, lijepom apartmanu u središtu. Šetnja lijepim gradom, obavezne debrecinke za večeru i spavanje.

6. DAN Ukrajina via Košice, Slovačka Nakon doručka, u 9, krenuli prema Ukrajinskoj granici, a kiša pada i pada. Cesta kroz Mađarsku beskrajno dosadna. Muči me pitanje - gdje se voze mađarski bajkeri? Na Ukrajinsku granicu smo stigli oko 11 sati. Prva kontrola vojnik sa kalašnji-

Ukrajina - uspomena na uspjehe socijalizma

vjernim putopiscima poklanja par guma

Slovačka, Košice, prelijepi stari dio grada, zaslužuje da ga se posjeti

Košice, nekadašnji tramvaj danas služi kao reklama za filmski festival koji se tamo održava

Detalji se ističu raznobojnom rasvjetom

Košice, drugi najveći grad Slovačke

kovim na nekakav formularčić zapisuje registarsku tablicu, pa s tim papirom odlazimo kod ukrajinskog policajca koji detaljno prepisuje podatke iz putovnice i knjižice vozila te na taj papir udara pečat. Onda taj isti papir i sve navedene dokumente dajemo cariniku s tim da on opet sve to prepisuje i provjerava broj šasije, te udara još jedan pečat na onaj papirić. Nakon toga, taj formularčić (s udarena 2 štambilja) dajemo drugom naoružanom vojniku koji nas propušta u zemlju. Komplicirano, sporo i dosta neugodno.

Cesta je katastrofalna! Benzinske crpke se nalaze svakih 50-tak metara s jedne i druge strane ceste, s time da na nijednoj nema kupaca. Vozeći se prema gradu Mukacheve, Siniša i Mirko pretječu kamion po nepreglednoj cesti, a ja budući da sam u koloni bio posljednji i sporije vozeći primjećujem parkirani policijski Passat s druge strane ceste. Ugledavši nas, kreće za nama. Pretječem kamion, gledajući policijsko vozilo iza u retrovizoru. Ubrzo uključuju sirenu i zaustavljaju nas nasred ceste stavši između mene i njih dvojice. Kiša pljušti, uz nas jure šleperi, auti, samo čekam kada će nas pomesti. Policija kaže da smo pretjecali na punoj crti, a crte uopće nije bilo, tj. možda nekada je, ali to je bilo davno, jer gornjeg dijela cesta uopće nema. Kažu prekršaj za nas trojicu je 700 eura, ali neka im platimo 300 i možemo dalje, bez pisanja kazne. Siniša i ja smo na bluetooth komunikatoru te mi prenosi komunikaciju s organima reda. Kažem mu neka im ponudi 20 eura. Policajci uz smiješak odbijaju, odbijaju i 50 eura. Na kraju uzimaju 100 eura i vidjevši da Siniša u novčaniku ima novčanicu od 20 traže i to. Kaže da im to ne može dati, jer onda nema za putovanje. Ok, 100 eura i zažele nam sretan put! Nakon 2 -3 km se okreću, dolaze nam u susret, trube i mašu. Mislim u sebi svašta.

Stali smo u gradu Mukacheve. Sivo i depresivno. Stare Volge, Dacie, Lade a i kiša nemilo pada. Parkiramo ispred puba Big Ben. Idemo se malo posušiti i popiti kavu, a unutra pub kakav čovjek nikada ne bi očekivao u tom dijelu svijeta. Zaključujemo da nema takav ni u Zagrebu. Svijet je pun kontrasta!

Vozimo prema granici s idejom da natankamo gorivo (cijena supera 95 je oko 0,70 eura) kada ispred nas naoružani vojnik, granica. Okrećemo se, vraćamo na prvu pumpu i krećemo prema granici. Procedura je ista kao i prilikom ulaska u zemlju, čekali smo jedan sat na izlaz i dva sata na ulazak u Slovačku. Na Ukrajinskoj granici bi sigurno čekali još koj sat duže da mi nije prišao dežurni vojni časnik i pokazao da se proguramo mimo kolone, javivši to vojniku motorolom, onom drugom koji uzima poštambiljani formularčić i pušta iz zemlje. Prilikom ulaska, Slovačka carinica nam zapisuje broj kilometara na motoru i pita koliko imamo goriva u rezervoarima? Slovaci odlaze u Ukrajinu po gorivo budući da je duplo jeftinije, pa ona prema nama provodi istu proceduru kao da vozimo šleper s tankom od 600 litara. Procedura se mora poštovati! Također pregledava stvari u koferima s obaveznim pitanjem – cigarete, alkohol? Čim se uđe u Slovačku, vidljiva razlika u standardu naspram Ukrajine je frapantna. Uredna sela i imanja, obrađena zemlja, vozni park je manje više nov, a cesta

Katedrala Svete Elizabete, Košice

Krakow, kočije voze mnogobrojne turiste Krakow, nekadašnja Poljska prijestolnica, jedan od najljepših poljskih gradova sa nevjerojatnim šarmom, po broju stanovnika jednak Zagrebu Krakow, opera izgradjena davne 1893.

Svi detalji su optočeni zlatom Barbakan, Krakow, fortifikacijska utvrda povezana sa gradskim zidinama Čudotvoran rad ljudskih ruku

Krakow, židovska četvrt, nekadašnja tvornica na trgu gdje je sniman film Schindlerova lista

Krakow, glavni trg, Rynek Glowny, izgradjen davne 1257. godine Krakow, kraljevski dvorac Wavel u čijoj se kripti nalaze grobovi drevnih kraljeva Poljske i drugih zaslužnih Poljaka

izvrsna. Navečer smo stigli u Košice. Smještaj koji smo rezervirali je katastrofa. Apartman je nekakav bivši preuređeni golubarnik na četvrtom katu bez lifta, ali nema veze, same Košice su prekrasne, pa nam smještaj ne pričinjava problem.

7. DAN Poljska

Ujutro smo preko Visokih Tatri krenuli prema Poljskoj. Cesta je prekrasna, krajolik također, vidi se da cijeli kraj živi od turizma i to preko cijele godine, ne samo tijekom sezone skijanja. Prelazak granice je praktički nevidljiv, mala tabla da napuštamo Slovačku i odmah iza mala tabla da ulazimo u Poljsku. Tek toliko da se zna! U Krakow smo došli oko 13 sati. Konačno sunčan dan bez kiše, temperatura je narasla na oko 30ºC. Pronašli smo parking (čitaj - prošvercali se) i uputili se u razgledavanje tog predivnog grada. Dok su Mirko i Siniša kupovali magnetiće za hladnjak, ja sam započeo priču s Marcom, mladićem koji vozi električni auto za razgledavanje grada. Priča tečno Hrvatski. Radio je u Crnoj Gori, trenutno živi i radi u Amsterdamu, a tijekom godišnjeg odmora vozi turiste po Krakowu. Razgledavanje starog grada 30 minuta košta 50 eura, a starog grada i židovske četvrti 60 minuta stoji 100 eura. Dogovoreno je razgledavanje obaju znamenitosti za 45 eura i još nam on plati piće! Ovim putem pozdravljam Marca. Nadam se da će se domoći ovoga broja budući da je i sam zaljubljenik u motore, i vozi Yamahu R1!

Krakow je bivši glavni grad Poljske i bio je prvi grad na svijetu uvršten u Unescov popis mjesta svjetske baštine. Vrvi turistima i svakako bi ga trebalo posjetiti. Iako sam već bio tamo, takav grad oduševi čovjeka svaki puta kada ga posjeti!

Pravac bivši koncentracijski logor Auschwitz, u blizini grada Oswiecima, 50-tak km udaljen od Krakowa. Mjesto stradanja preko milijuna nevinih ljudi tijekom nacističkog divljanja Europom, mjesto o kojem svi sve znamo, ali kojem se svaki puta moramo pokloniti, prisjetiti se i oživjeti sjećanja. Da se ne zaboravi! Na ulasku u logor sreli smo slovenske bajkere iz moto kluba Gold Wing, njih desetak detaljno obilaze svojim Hondama veliku, lijepu Poljsku.

Po izlasku iz restorana, pljusak nas je smočio na putu do dvjestotinjak metara udaljenih motora. Po kiši nastavljamo do Ostrawe, Češka. Nakon cjelodnevnog puta, razgledavanja i hodanja bili smo preumorni za razgledavanje grada, pa smo to ostavili za ujutro. Siniša i ja smo popili piće u lokalnoj gostioni u sklopu hotela i u pidžame na spavanje. 8. DAN Češka

Ostrawa, lijep grad na obali Odre, nema neki veći turistički značaj, ali to svakako zaslužuje. U cijeloj Slovačkoj, Češkoj i Poljskoj nisam vidio niti jedan grafit na fasadi, sve je čisto i uredno. Kavu nismo popili, jer ne primaju eure i krećemo dalje, pravac Brno. Cesta je fenomenalna, sunce cijelim putem. U Brno smo stigli oko 12 sati. Parkiranje, skidanje i šetnja po gradu. Prekrasan grad. Tko još nije čuo za Zetor traktor ili Češku Zbrojovku?! Iznad grada dominira katedrala Sv. Petra i Pavla, grad je obrazovno središte s 26 fakulteta i nadaleko poznatim Masarykovim univerzitetom. Konobarica koja nas poslužuje pitala je da li bi mogla naći posao preko ljeta u Hrvatskoj, rekli smo joj neka provjeri i zaželjeli joj sreću! Oko 14 sati sjedamo natrag na motore i pravac Češke Budejovice. Fenomenalna cesta

Slovenski Gold Wing klub ispred ulaza u koncentracijski logor Auschwitz vjernim putopiscima poklanja par guma

Auschwitz, ulaz u najcrnju tvorevinu ljudskog zla Auschwitz, oduzeta obuća nesretnih logoraša izložena u muzeju Holokausta

Češka, Ostrawa Češka, Češke Budejovice, na glavnom trgu instalacija željeznih klavira

Češka, Brno, lijepi grad nadaleko poznat po svojim pivnicama Češke Budejovice, nakon skoro 4.000 km, motore valja malo oprati Austrija, blizina Faaker See, mjesto okupljana Harley Davidson motora i motorista, Harleywood

i prekrasna priroda, viđamo puno malih jezera uz put, stvarno idilična slika!

U grad ulazimo na 31ºC! Češke Budejovice, grad impozantne ljepote i svjetski poznatog piva Budweiser! Cijene su naspram naših smiješne, 5 piva Kozel, Pepsi i kavu plaćamo 4 eura! Stari dio može se propješačiti za desetak minuta. I ovdje su prisutni Japanci i Korejci. Turizam je u Češkoj aktivan cijelu godinu. Kada se sjetim kako naši broje svaki zarađeni euro i svake godine obaraju samo nama znane rekorde. Izgledaju mi smiješni naspram broja turista koje sam vidio u proteklih par dana. 9. DAN Iz Češke prema doma

Budimo se uz kišu, oblačimo odijela i via Passau, Njemačka. Plan nam je prenoćiti u austrijskom Lienzu, a budući da kiša nemilice pada i temperatura je pala na 10ºC, te se vrhovi Alpa bijele, odlučujemo promijeniti rutu - pravac Salzburg! To je otprilike izgledalo ovako - izašli iz Češke i ušli u Austriju, izašli iz Austrije i ušli u Njemačku, pa doručkovali, onda izašli iz Njemačke i ušli u Austriju, da bi se onda popeli na autoput te po kiši tristotinjak kilometara vozili do Salzburga. U međuvremenu je kiša prestala, pa smo se presvukli i priključili na lokalnu cestu te vozili do Villacha. U američkom restoranu smo pogledali onaj užas od utakmice Hrvatska-Češka, pojeli salatu za 12 eura, kupili neke sitnice u Louisu te kraj dana dočekali u Alpskom mjestašcu u blizini Faaker Seea, poznatom po okupljanju ljubitelja i vozača Harley Davidsona u čiju čast i slavu su čak i podigli spomenik. Smještaj Europski - 150 eura za nas trojicu! Ahhh, blaženi istok! Siniša u kući dogovara detalje oko smještaja, a Mirko i ja čekamo na parkingu. U tom trenu na cestu istrče srna i srnjak, srna trk po cesti gore, a srnjak se vratio u šumarak. Maloprije smo se dovezli tom cestom, moglo je po nas loše završiti.

10. DAN Preko Alpa do Zagreba

Naspavani krećemo prema Sloveniji, cijelo vrijeme se vozeći po prekrasnoj zavojitoj Alpskoj cesti. Dan krasan i sunčan. Broj motorista premašuje sveukupan broj koji smo vidjeli proteklih devet dana, a ima i dosta bicikala. Penjemo se serpentinama na prijelaz Zgornje jezersko. Na samom prijevoju carinski prijelaz, skoro nevidljiv, samo table Austrije i Slovenije. Spuštamo se pazeći na bicikliste kojih je otprilike kao i u Kini, s time da su ovi toliko brzi da ih je teško zaobići motorom, no dobro, nije baš tako, ali su ipak brzi. Aerodrom Kranj, kroz sela do Ljubljane, još pokoja kupljena (bespotrebna) sitnica iz moto shopa kojeg manje-više svi znaju i pravac Zagreb, starom cestom preko Krškog, Zidanog mosta i Brežica. Mirko se putem odvojio prema Klanjcu, gdje živi, a Siniša i ja se rastajemo na ulazu u Zagreb.

Cijeli put je prošao bez ikakvih problema, ozljeda i kvarova, osim dvije male nezgodice koje sam sebi prouzročio nesmotrenošću i neiskustvom, a koje nisu vrijedne spomena. Vrijeme je bilo relativno normalno, pod time podrazumijevam i kišu koja povremeno mora padati, temperature koje se penju debelo iznad 30ºC i padaju na 10ºC. Prijeđeni broj kilometara za 10 dana je 4.031, a trošak svega? Brojeve zaboravljam, a doživljaj puta je nešto što će potrajati vječno! n