Povijest: Aprilia

Krajem prošlog tisućljeća, Aprilia je sa superbike modelom RSV Mille na uvjerljiv način prerasla okvir proizvođača „malih“ motocikala

Miss sporta

Ivano Beggio je emotivno doživljavao sve uspjehe i neuspjehe svoje tvrtke Nedavno je umro Ivano Beggio, koji je, kao teški ovisnik o oktanima, prije točno pola stoljeća od oca preuzeo lokalnu tvornicu bicikala i pretvorio je u motociklističku velesilu s 54 naslova svjetskih prvaka. Aprilia je pod njegovim vodstvom osvajala ljepotom koliko i brzinom te narasla do takvih proporcija da je za doručak progutala Moto Guzzi i Laverdu. Prije nego će je progutati Piaggio

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ a se pitao Alberto Beggio, mi sad ne bi pisali o Apriliji, niti bi vjerojatno znali da je Noale u okolici Venecije. No, Alberto je itekako ključan za ovu priču jer je prije točno pola stoljeća, odnosno 1968. godine, svoju malu tvornicu bicikala predao sinu. A za razliku od oca, koji je vjerovao u snagu ljudskih mišića, Ivano Beggio je više volio konjske snage i brzinu koja dolazi s njima u vezi.

Već iste te 1968. godine Ivano Beggio predstavlja prve „prdilice“ pod imenom Aprilia. Maleni Amico i Daniela su jednostavni mopedi s kotačima od 10 cola, no Colibri je pravi sportski model, sa spuštenim upravljačem i zaobljenim café racer zatkom. 1970. godine je uslijedio i za ono vrijeme napredan off-road model Scarabeo, koji se proizvodio u verzijama 50 i 125, da bi 1974. godine zaživio i pravi cross motocikl, s kojim će 1977. godine Ivan Alborghetti postati talijanski prvak. Na tim će osnovama nastati off-road modeli RC 125 i MC 125 i do kraja tog desetljeća Aprilia će prodavati 2.000 motocikala i 12.000 mopeda godišnje.

1968. COLIBRI 1979. RC 250 1985. AS 125R

Aprilia je 80-ih proizvodila doista atraktivne i brze 125-ice. Ovo je model AF1 Sintesi iz 1989. godine

U svoj toj ekspanziji, Beggio se nije želio zamarati razvijanjem pogonske grupe, pa su Aprilijine modele prvo pokretali dvotaktni agregati FrancoMorini, a kasnije i Sachs, Minarelli i Rotax. Uz to, Beggio je od početka inzistirao da, bez obzira na skromnu zapreminu, Aprilia motocikle mora krasiti vrhunski dizajn.

Znao je dobro nanjušiti i promjene trendova. Tako je početkom 80-ih, taman kad se počelo urušavati tržište off-road motocikala, Aprilia predstavila ST 125, svoj prvi pravi cestovni model. S dvotaktnim, tekućinom hlađenim agregatom talijanske marke Hiro, 6 brzinskim mjenjačem, solidnih 18 KS, Marzocchi vilicom, prednjim diskom, stražnjim monoamortizerom i lijevanim naplatcima, ST 125 predstavlja za to vrijeme brzu i atraktivnu 125-icu.

Slijedi još napredniji AS 125R koji sa svojih 26 KS može dohvatiti 145 km/h, da bi se 1986. pojavio prvi Aprilijin oklopljeni sportaš AF1 125. Dizajniran po uzoru na bitno snažnije sportske motocikle tog doba, AF1 je 125-ice učinio doista poželjnim proizvodima, a atraktivnosti je zasigurno pomogla i jednoruka stražnja vilica, kao i inzistiranje Beggia na šarenim grafikama te korištenju blago rečeno živahnih boja, među kojima se posebno isticala ljubičasta. Uskoro na red dolazi i upside-down vilica i AF1 će kroz nekoliko generacija profilirati Apriliju kao proizvođača vrhunskih sportskih jurilica male zapremine.

Ništa bez Rotaxa

Beggio pritom nije zanemario ni off-road modele, samo ih je postupno udaljio od motokros staza i približio široj populaciji. Enduro Tuareg 125 je stigao na tržište 1985. godine, a ubrzo stiže Touareg 350, dotad najkapcitetniji model Aprilije i prvi pokretan četverotaktnim agregatom. Od 1986. ponudu proširuju i atraktivne Tuareg Wind verzijama, s kompletnim oplatama po uzoru na motocikle koji su jurili na reliju Pariz-Dakar. 1989. stiže i Tuareg 600 Wind s Rotax agregatom od 562 ccm, a isti taj jednocilindraš 1991.

Zaluđeni utrkama

Ivano Beggio je bio zaluđen motosportom, pa tako nije želio novca da se u drugoj polovici 80ih uključi u GP svjetsko prvenstvo, prvo u klasi 250, a onda i 125, uvjeren da će tako na najbolji način promovirati Apriliju. Dvotaktne agregate su razvijali s Rotaxom, a prvu pobjedu im je već 1987. godine donio Loris Reggiani u Misanu. Prvi naslov s Aprilijom je 1992. godine osvojio Alessandro Gramigni u klasi 125, da bi Kazutu Sakata istu stvar ponovio i 1994., kada je Max Biaggi osvojio prvi od tri uzastopna naslova s Aprilijom u klasi 250. Nakon njega su s Aprilijom svjetskim prvacima postajali i Rossi, Capirossi, Melandri, Lorenzo… Posljednji naslov im je 2011. donio Nico Terol, nakon čega je klasa 125 ukinuta, a Aprilia nije ušla u Moto3 kategoriju. Aprilia je kroz svoje natjecateljske motocikle iz klase 125 i 250 uvela i mnoge inovacije u svijet motosporta, od radijalnih kliješta preko prednje vilice s karbonskim štapovima do potpuno karbonske stražnje vilice. Ukupno su u te dvije klase odnijeli 294 Grand Prix pobjeda, što je rekordan broj za europske proizvođače. Krajem 90-ih su, pod tehničkim ravnanjem Jana Witteveena razvila i „super 250-icu“, koja je prvo imala približno 400 ccm, a kasnije i blizu 500 ccm. S tim su motociklima ušli u klasu 500 i povremeno bili iznenađujuće brzi, ali nisu mogli dokraja parirati japanskim četverocilindričnim monstrumima. Aprilia je s brutalnim modelom RS3 Cube, na kojem je debitirao sustav pneumatskog zatvaranja ventila, hrabro ušla i u MotoGP klasu. No, brojni tehnički problemi, slabi rezultati i ogromni troškovi rezultirali su ukidanjem tog programa čim je Piaggio preuzeo Apriliju. Nakon otprilike desetljeća pauze, vratili su na stražnja vrata s ART motociklom skrojenom po CRT pravilima, na bazi kojeg su onda razvili i pravi MotoGP stroj RS-GP s kojim se natječu proteklih nekoliko sezona. Paralelno sa svim tim, na prijelazu tisućljeća su ušli i u Superbike klasu, no pravi uspjesi su uslijedili tek kad su se vratili s modelom RSV4, s kojim Biaggi osvaja naslove 2010. i 2012. godine, a Guintoli 2014. Osim toga, Aprilia je s modelom SXV 450 osvojila svjetski naslov u supermoto prvenstvu, a slabo je poznato da Aprilia ima svjetskog prvaka i u trial natjecanjima. Finac Tommi Ahvala je osvojio naslov 1992, a iduće godine je isti uspjeh ostvario i u prvoj sezoni dvoranskog prvenstva svijeta. Kad se zbroje uspjesi u kategoriji vozača i konstruktora, Aprilia ima ukupno 54 titule svjetskog prvaka. No već se nakupila dosta prašine na posljednjoj Superbike kruni iz 2014. godine. n

Max Biaggi je 1994. godine osvojio prvi od tri uzastopna naslov s Aprilijom u klasi 250

Allesandro Gramigni je 1992. godine u klasi 125 osvojio Aprilijin prvi GP naslov

1988. TUAREG WIND 125 1990. PEGASO 600 1995. RS 250

POVIJEST y APRILIA

SKUTERI

Od 50 do 850 i natrag

Aprilia je tijekom 80-ih imala zanimljivu ponudu mopeda, od pljenih sportskih jurilica AF1 50. No, 1990. otvaraju novo poglavsuznim Atlanticom, između ostalih. No, najvažniji je bio Scarabeo, onih klasičnih „automatika“ preko enduro modela Tuareg 50 do oklolje predstavljanjem prvog skutera Amico 50. Uslijedilo je brzo širenje ponude sa sportskim SR 50, futurističkim Area 51, elegantnim Leonardom i lukretro skuter velikih kotača, koji je zaživio 1993. godine i postao apsolutni hit. Otkinuvši dobar dio tržišnog kolača Piaggiu, Scarabeo je čak postao izdvojeni brend unutar Aprilije, nudeći se u brojnim verzijama od 50 do 500 ccm. Legenda kaže da je Ivano Beggio, kad je bio prisiljen Apriliju prodati Piaggiu, pokušao Scarabeo paletu izdvojiti iz te priče i zadržati za sebe, no Piaggio je pod svaku cijenu želio „zarobiti“ svog glavnog neprijatelja na tržištu skutera. Iako se i nakon toga ponuda Aprilia skutera još neko vrijeme širila, sve do modela SRV 850, u posljednjih nekoliko godina se asortiman dramatično reducira i generički stapa s ostatkom palete Piaggio grupacije. Danas ne samo da je ponuda svedena na tri modela skutera, uključujući i ScaScarabeo je u jednom trenutku rabeo, nego su i svi oni vraćeni u „postao veći“ od same Aprilije gabarite klase 50. n

godine završava i u modelu Pegaso 600, koji je još jedna potvrda da je Ivano Beggio imao šesto čulo za predviđanje promjene trendova. Naime, iako je izgledao poput terenca, Pegaso 600 je prvenstveno bio prilagođen cesti, a to se nije promijenilo ni 1993. godine kad je na tržište stigao Pegaso 650.

Taj model je bio dio sporazuma s BMW-om i Rotaxom, prema kojem se u Aprilijinim pogonima zajedno s Pegasom proizvodio i vrlo sličan F 650 GS. Kasnije će isti Rotax agregat udomiti i jajoliki Moto 6.5, kojeg je iscrtao poznati arhitekt i dizajner Phillipe Starck, promašivši ukus ljubitelja motocikala.

U međuvremenu je, na ulasku u 90-e, Aprilia umalo propala. Naime, popularnost 125-ica se u Italiji postupno prepolovila, a Beggio je dio novca za razvoj novih modela investirao u kupnju tvornice namještaja. Međutim, brzo su se osovili na noge, ne samo zbog dobre prodaje Pegasa, nego i sve šire palete skutera. Razvili su i novi sportski model, tehnički inspiriran natjecateljskim motociklima kojima Aprilia pobjeđuje u svjetskom prvenstvu, pa ne čudi da se RS 125 iz 1993. godine može pohvaliti i „banana“ stražnjom vilicom, te iznimno laganim aluminijski okvirom. Dvotaktni agregat istiskuje rekordnih 36 KS, a dvije godine kasnije konačno stiže i dvocilindrični RS 250, koji sa 70 KS i samo 140 kg nudi vrhunsko vozačko iskustvo, u tom trenutku možda i najbliže onom što se moglo osjetiti na Grand Prix motociklu.

Pritom se RS 250 u jednome bitno razlikovao od motocikla s kojim Max Biaggi u to vrijeme dominira klasom 250. Naime, dok su u svjetskom prvenstvu koristili pogonski agregat koji je nastao u suradnji s Rotaxom, i kod kojeg su inzistirali na korištenju razvoda s rotirajućim diskom, cestovni RS 250 ne samo da je umjesto toga imao usisne lamele, nego je dvotaktni dvocilindraš, zapravo, bio preuzet od Suzukija RGV 250 Gamma. Aprilia je taj stroj samo sitno doradila i uparila s drugačijim ispušnim sustavom.

Dakle, i tri desetljeća nakon što su proizveli prvi moped, Aprilia i dalje u svoje motocikle ugrađuje tuđe pogonske agregate. No istovremeno, zajedno s austrijskim Rotaxom, razvijaju potpuno novi agregat s kojim će konačno prerasti okvire velikog proizvođača „malih“ motocikala.

Mala i velika riba

Riječ je o V2 stroju od 998 ccm i 128 KS pri 9.250 o/min, a koji će se 1998. godine ugrađivati u Aprilijin prvi superbike nazvan RSV Mille. S cilindrima postavljenim pod uskim kutom od 60°, taj agregat je poprilično kompaktan, a isto vrijedi i za ostatak tog sportskog motocikla koji predstavlja dobrodošlo i okretno osvježenje u tom sektoru. Slijedi još oštriji Mille R, a onda i homologacijska specijalka SP s kojom Aprilia ulazi i u Superbike prvenstvo. Pun pogodak predstavlja i polugola varijanta Tuono, s kojim Aprilia poimanje sportskog nakeda podiže na bitno ekstremniju razinu, a pripitomljena verzija V2 agregata se ugrađuje i u sport-touring modele Falco i Futura te putni enduro Caponord.

Kad se tako kompletiranoj paleti modela od 49 do 998 ccm pridodaju i skuteri, Aprilia na prijelazu tisućljeća postaje drugi najveći europski proizvođač vozila na dva kotača. U skladu s time, B eggiu rastu krila pa 2000. godine kupuje posrnuli Moto Guzzi i ostatke ostataka Laverde. No, pokazalo se da je to bio preveliki zalogaj i Aprilia ubrzo upada u financijske probleme.

Moto 6.5 nije bio jedini promašaj Aprilije, ali je svakako najelegantniji

2001. RST 1000 FUTURA 2001. SR 50 DITECH 2002. TUONO 1000 R

Talijanska vlada, koja je nekoliko godina ranije spasila Piaggio, sad od Piaggia traži da spasi Apriliju. Tako 2004. godine Aprilia postaje dio ionako velike Piaggio grupe. Ivano Beggio je maknut u stranu, s titulom počasnog predsjednika, no u početku stvari izgledaju dobro. Aprilia izbacuje novi Pegaso, još više podređen cesti i ovaj put s Yamaha-Minarelli jednocilindrašom, a s intrigantnim V2 agregatima zapremine 450 ccm ulaze u enduro, motokros i supermoto segment. Osim toga, razvijaju i V2 agregat koji ugrađuju u uspješan naked Shiver 750 i supermoto Dorsoduro, dok istovremeno finiširaju svoj prvi V4 stroj koji će 2008. godine ugraditi u impresivan novi superbike RSV4. Bio je to pravi motocikl u krivo vrijeme, budući da baš tad dolazi do velike ekonomske krize, pod čijim naletom prodaja sportskih motocikala biva desetkovana.

Iako stalno dorađivan i još uvijek u samom vrhu, RSV4 sada već cijelo desetljeće čeka da se superbike modeli vrate u modu, no baš zahvaljujući njemu Aprilia uživa svjetsku slavu. Problem je što RSV4 predstavlja samo vrhunac ledenog brijega, ispod kojega zjape sve veće rupe u ponudi. Moglo bi se učiniti da tak nekad veliki proizvođač malih motocikala postupno kopni u malog proizvođača velikih motocikala.

Sve u svemu, kad je sredinom ožujka, sa svoje 73 godine odlazio s ovog svijeta, Ivano Beggio je vjerojatno bio zabrinut za svoju Apriliju, koju je svojevremeno od radionice za bicikle s 12 zaposlenih doveo do statusa drugog najvećeg europskog proizvođača motocikala. No uz malo sreće i lukavo širenje palete, budućnost Aprilije bi ponovo moglo biti ružičasta. Ili je u ovom slučaju možda bolje reći ponovo ljubičasta. n

Različite generacije modela Pegaso su duže od dva desetljeća privlačile velik broj kupaca. Ovo je verzija Tibet iz 2005. godine