Veličina se ne postiže u javnosti

Tri stranca posjećuju Abrahama. On nije svjestan da su oni zapravo anđeli, no unatoč tomu on se prema njima odnosi kao prema kraljevima – jer svaki je čovjek zapravo dijete Kralja nad kraljevima. Što može biti više 'kraljevski' od toga? 'Stranci' odlaze u Sodomu i Gomoru – spašavaju Lota, Abrahamova nećaka, a Sodoma i Gomora bivaju uništene. Lot i njegove dvije kćeri se malo previše zabave zajedno, pa one obje ostanu trudne s njim. Izak je rođen i Abraham prolazi najteži test u svom životu – spreman je žrtvovati vlastitog sina i sve svoje snove kako bi bio poslušan B-gu.

Židovi, kršćani i muslimani, svi podjednako smatraju Abrahama jednim od najvećih ljudi koji su ikada hodili ovom zemljom.

Na početku ovotjednog odjeljka čitamo priču koja nam, kako kažu rabini, daje primjer Abrahamove veličine. Tri prljava stranca prolaze kraj njegovog šatora. On im trči ususret. Oni ga nerado ometaju, no on ih moli da barem nakratko prezalogaje s njim. Kada pristanu, on im osobno opere noge (unatoč činjenici da je imao mnogo slugu koji su to mogli učiniti) i poslužuje im raskošan obrok koji bi zadovoljio i kralja. Sve to za tri muškarca koja nikada prije nije vidio. Njegova ljubav i posvećenost ljudima nema para.

No, kada razmišljamo o djelima koja povezujemo sa 'veličinom', to obično nisu takva djela. Možda razmišljamo o 'velikim' političkim vođama poput Churchilla, koji je vodio zemlju u vrijeme duboke krize, ili o 'velikim' znanstvenicima poput Einsteina, koji je promijenio svijet svojim novim i radikalnim idejama. Možda mislimo o 'velikim' generalima poput Aleksan- dra, koji je osvojio većinu poznatog svijeta. Veličina svakako podrazumijeva trajni utjecaj na mase, zar ne? A ne posluživanje nekoliko stranaca hranom prije no što nastave svoj put.

U židovskom razmišljanju, to nije točno. Postoje mnogi ljudi koji mogu

Veličina se postiže u trenucima privatnosti, kada nemamo nikakvog razloga za učiniti nešto, osim što je to ispravno osjetiti poziv da ustanu u određenoj prilici, da budu pioniri novih ideja, da vode ljude koji su izgubljeni, da uspostave red usred kaosa. To nije lako, no kada je riječ o javnoj domeni, ljudi se često trude postići i više nego li im to njihove prirođene sposobnosti dopuštaju.

No, mi Židovi vjerujemo da postoji još jedna, možda čak i važnija forma ljudske veličine, koja se otkriva isključivo u trenucima privatnosti. Veličina čiji rezultati nisu javni, koja se događa onda kada nitko neće saznati za to, onda kada činiš ispravnu stvar samo zato što je to ispravno i samo zato što ti je stalo.

Zaposlenik koji radi prekovremeno zbog vjernosti i zahvalnosti svojoj kompaniji – no o tome nikome ne priča i ne traži nagradu. Roditelj koji cijelu noć bdije nad svojim bolesnim djetetom, a zatim sljedećeg jutra odlazi na posao bez da uopće spominje svoje muke. Čovjek koji je javno uvrijeđen, no proguta svoj ponos i nastavi dalje, umjesto da započne borbu. To su trenuci ljudske veličine. Kada su oči mnoštva nad nama, možemo biti motivirani i bez da su naši motivi potpuno čisti. Judaizam to ne smatra veličinom. Veličina se postiže u trenucima privatnosti, kada nemamo nikakvog neodoljivog razloga za učiniti nešto, osim toga da je to ispravno učiniti i da želimo istinski služiti.

Abraham nije trebao ići toliko daleko u davanju. Mogao je učiniti mnogo manje, a ovi stranci bi i dalje mislili da je on vrlo, vrlo dobar čovjek. No, poštovanje koje je primio od drugih, nije bilo njegov motiv. Njegov motiv je jednostavno bila ljubav – i s time na umu, nije bilo granica tome koliko je ljubavi htio dati. Ta čistoća srca i veličina duha jest prava veličina kojoj valja težiti. 'Velikih' mislioca, 'velikih' vođa, 'velikih' znanstvenika ima napretek. Velike ljude mnogo je teže pronaći.

Šabat šalom ■

David Stav: