Ne moramo brinuti o našoj zemlji tijekom alija l'regel

Prepustimo brigu našem Avinu baŠamajim

Stih na kraju parše kaže, "Tri puta u godini neka se svi muškarci pojave pred Hašemom, Izraelovim B-gom" (Šemot 34,23). To je izvor obaveze za ole regel – uspinjanje do Hrama u Jeruzalemu – na Pesah, Šavuot i Sukot. Sljedeći stih nastavlja, "… nijedan čovjek neće poželjeti vašu zemlju dok vi budete pred Gospodarem, Hašemom, svojim B-gom, tri puta godišnje" (34,24).

Jednostavno tumačenje ovih stihova kaže da je primarna svrha ove micve ole regel. Druga stvar o kojoj nas Tora informira jest da kada čovjek bude daleko od svoje kuće ispunjavajući ovu micvu, ne mora se bojati da bi netko mogao poželjeti njegovu zemlju.

Međutim, postoji i dublja poruka.

Talmud kaže da je čovjek koji ne posjeduje zemlju u Erec Jisraelu izuzet od micve hodočasnih blagdana (Pesahim 8b). Na njega ne možemo primijeniti stih "nijedan čovjek neće poželjeti vašu zemlju".

To se čini vrlo nepravednim. Zašto bi netko trebao biti izuzet iz micvat re'ija (toga da bude viđen od Hašema), samo zato što ne posjeduje nekretninu? Da li Tora diskriminira siromahe? Koja je poveznica između hodočašćenja u Jeruzalem tri puta na godinu i posjedovanja zemlje?

Nadalje, stih koristi neobičan izraz: "Tri puta na godinu, svi muškarci moraju se pojaviti pred Gospodarem (haAdon), Hašemom…" Izraz Adon Hašem vrlo je neobičan. Zapravo, jedino mjesto na kojem se taj izraz još spominje u Humašu je u parši Mišpatim (23,17), i to ponovo u kontekstu ove iste micve vezane uz hodočašćenje u Jeruzalem na blagdane.

Sforno (Rav Ovadia Sforno) kaže u parši Mišpatim da upotreba riječi Adon ukazuje na činjenicu da je Hašem i gospodar zemlje, kao što je pisano "Jer sva zemlja pripada Meni" (Šemot 19,5). Drugim riječima, u krajnjoj analizi, Ribono šel Olam posjeduje sve.

Kroz to možemo razumjeti novi uvid u micvu alija l'regel – hodočašćenja u Jeruzalem na blagdane. Micva nije samo uspeti se u Jeruzalem i slaviti blagdan u prisutnosti Hrama. Svrha micve je naglasiti da mogu ostaviti svoju kuću, svoju zemlju i svoje vlasništvo bez nadzora i ne brinuti o njemu. Zašto to mogu učiniti? Jer sve to, na kraju krajeva, nije moje. Zašto bih brinuo o toj zemlji? To nije moja zemlja – to je Hašemova zemlja. On će brinuti o njoj.

Kada čovjek vraća iznajmljeni auto, on vrati ključeve i ode. Treba li brinuti o tome što će se dogoditi s njime? Ne! O tome brine kompanija koja iznajmljuje automobile. To nije tvoj auto. To je njihov auto.

Isto tako, kada Židovi odlaze u Jeruzalem za blagdane, ne moraju brinuti o zemlji jer je to dokaz da je Hašem gospodar zemlje i On će brinuti o njoj.

Onaj tko nema zemlju ne može sudjelovati u toj micvi jer svojim putovanjem u Jeruzalem ne može pokazati svoje povjerenje u Hašemovo vlasništvo nad zemljom.

Tora naglašava taj isti koncept kroz micvu Šemita, micvu jubileja i druge micvot. Sve nas one uče istoj lekciji – mi nismo baale-bos. Čovjekov lijep dom nije zapravo njegov jer "Sva zemlja pripada Meni".

Drugi neće poželjeti našu zemlju ako shvate da je naša zemlja posebna

Zašto mi nećemo morati brinuti da će nam netko oduzeti zemlju i imanje dok budemo daleko? Na jednostavnoj razini, razumijemo da Hašem ustvari čini čudo. Nitko neće poželjeti našu zemlju jer će Hašem na čudesan način učiniti da do takve želje u to vrijeme ne dođe.

Međutim, Mikdaš Mordehaj (Rav Mordehaj Ilan) sugerira da taj fenomen možda i nije čudo. Kako bismo drugačije mogli objasniti ovu garanciju? Kako nam Hašem može dati takvo obećanje, a bez čuda? Mikdaš Mordehaj objašnjava to na temelju Ibn Ezre.

Ibn Ezra (Rav Abraham Ibn Ezra) poučava princip iz stiha Deset zapovijedi: "Ne poželi" (Šemot 20,14). Svi pitaju, "Kako Tora može diktirati emocijama?" Kako mi Tora može zapovijediti da ne budem ljubomoran, ako sam ljubomoran?

Ibn Ezra objašnjava da čovjek koji je ljubomoran zbog susjedove kuće, auta, žene ili sl., osjeća ljubomoru jer smatra da bi on trebao posjedovati tu kuću, automobil ili ženu. Ibn Ezra ističe da seljak ne čezne za kraljevom kćeri. On ne očekuje da će se oženiti u kraljevsku obitelj i stoga ni ne razmišlja o tome da uzme kraljevu kći za ženu. Mi ne čeznemo za kraljevskom krunom Engleske. To je izvan naše "lige".

To je ono, kaže Ibn Ezra, što Tora očekuje od nas vezano uz zapovijed "Ne poželi". Kada vidimo nečiji auto, moramo reći sebi – "To nema veze samnom". Baš kao što ne čeznem za kraljevskom krunom, ne čeznem ni za susjedovom kućom. To je njegova kuća. Njemu je potrebna. Hašem mu ju je dao. Ja nemam veze s time.

Mikdaš Mordehaj objašnjava da je i to razlog zbog kojeg stih kaže da "nitko neće poželjeti vašu zemlju".

Ako odlazimo na blagdane i ispunjavamo micve, tada ćemo dosegnuti prekrasnu razinu na kojoj ćemo mi Židovi razumjeti da zemlja (i sve na njoj) pripada Hašemu. Mi nismo vlasnici. Mi prihvaćamo bilo koji način na koji Hašem odredi podijeliti Svoje vlasništvo.

Ako dosegnemo tu razinu, drugi narodi neće poželjeti našu zemlju jer će uvidjeti da smo mi posebni. Shvatit će da je naša zemlja ustvari posebna – da naša zemlja nije poput njihove zemlje i da se oni ne mogu nadati tome da ju ikad posjeduju, baš kao što se mi ne možemo nadati kraljevskoj kruni Engleske. Dosezanjem visoke duhovne razine koju postižemo boravkom kraj Beit HaMikdaša tijekom blagdana, mi se stavljamo u drugačiju "ligu" i zato "nijedan čovjek neće poželjeti našu zemlju."

Prevela Anja Grabar

Rosenblatt: