Učinkovit život

Učinkovito roditeljstvo Razvijanje identiteta

Podizanje djece u današnjem svijetu je jedinstven izazov. To nije isti svijet u kojem smo mi odgojeni, a svakako nije svijet u kojem su odgojeni naši roditelji. Svatko tko misli da je to isti svijet ne živi u realnosti. Čak i ako nemate pristup televiziji ili internetu koji donose uvredljive slike u vaš dom, ono što se prikazuje na plakatima i u izlozima trgovina nikad ne bi bilo dozvoljeno u vrijeme dok sam ja bio dijete.

Djeca, čak i u vrlo ranoj dobi, žele imati identitet. Ona žele biti ljudi prihvaćeni zbog svojih zasluga. Očigledno, ne možemo ih prepustiti njihovim vlastitim porivima jer bi se pretvorili u vilde hajos (divlje životinje). Djecu se mora disciplinirati, ali disciplina koja ih previše guši može prouzročiti da se otmu kontroli. Izazovan je zadatak naučiti ih da žive prema određenim pravilima, a da se ipak osjećaju kao ljudi sa svojim pravima.

Ispričat ću vam priču koju ste vjerojatno čuli jer sam ju pričao mnogo puta, i to je moje omiljeno sjećanje.

Živjeli smo iznad šula i 1930-ih većina mispalelima (članova zajednice) bili su ruski imigranti. Mnogi su se još uvijek vozili konjima i kočijama. Na kraju dana, spremili bi konje u štalu i došli na minhu. Dok su čekali da započne minha, neki su sjedili u stražnjoj sobi i igrali šah. Kad mi je bilo 6 godina, gledao sam ih kako igraju i brzo sam naučio tu igru. Uskoro sam počeo pobjeđivati čak i starije igrače. Kad mi je bilo 9 godina, bio sam doslovno nepobjediv.

Jedne Roš hašane, rabi iz Chicaga bio je naš gost. Popodne, on me pozvao i pitao želim li igrati

Ali danas je On mi je rekao da nema ništa pogrešno u tome da se igra šah na jom tov. Odigrali sam ga

Druge noći Roš hašane, šames (čuvar sinagoge) rekao mi je, Došao sam u sobu svog oca, a on je gledao u sefer. Stajao sam tamo u tišini, čekajući da moje prisustvo bude primijećeno. Nakon nekoliko minuta, moj otac je podigao pogled sa knjige i tiho rekao, Igrao si šah na Roš hašanu?"

Rekao sam, "Da, rabi C. je rekao da je to dozvoljeno."

Moj otac nije rekao ni jednu jedinu riječ. Njegove oči vratile su se na sefer i odmahivao je glavom dovoljno da mi dadne do znanja da se na Roš hašanu ne igraju igre, iako je to tehnički dozvoljeno. Čak i sa svojih 9 godina, shvatio sam poruku.

No, nisam mogao napustiti prostoriju prije nego me on otpusti sa "Geh gezunteheit (Idi u dobrom zdravlju)." Pustio me da nekoliko minuta upijam poruku, zatim me pogledao sa sjajem u očima. "Jesi li ga pobijedio?" pitao me.

Rekao sam, "Dvaput"

Kimnuo je sa osmijehom i rekao, "Geh gezunteheit."

Kakva briljantna metoda roditeljstva! On me morao disciplinirati i dati mi do znanja da sam pogrešno postupio, ali me nije ostavio da napustim sobu sa lošim osjećajem o sebi.

To je trik dobrog roditeljstva. Djecu se treba ispraviti kada učine nešto pogrešno, ali ne smije se učiniti da se osjećaju loše. Tijekom sljedećih 74 godine, nikad nisam odigrao nijednu, čak ni dozvoljenu igru na šabos ili jom tov – ali nisam se osjećao loše.

■

Mi moramo imati otvorenu komunikaciju sa našom djecom. Ona se moraju osjećati slobodnima da postavljaju pitanja, i mi bismo na njih trebali odgovarati najbolje što možemo, ili pronaći odgovore. Djeca bi trebala biti poslušna svojim roditeljima, ne primarno zbog straha od kazne, već zato što imaju veliko poštovanje za svoje roditelje i jer se osjećaju sigurnima u to da ih roditelji discipliniraju za njihovo vlastito dobro. Tora uistinu zahtijeva da djeca poštuju svoje roditelje, ali roditelji im moraju pomoći tako da zasluže njihovo poštovanje. Da, djecu se može naučiti da budu poslušna iz straha, ali strah nije pogodan za ljubav.

Nadalje, važno je da se roditelji pobrinu da dijete ne dovedu u poziciju u kojoj se ono osjeća prisiljenim da ne uspije u držanju kibud av ve'em. To jest, roditelji ne bi trebali zahtijevati od djeteta da učini nešto što on/ona apsolutno mrzi činiti, ako je naredba dana samo zato da pokaže poslušnost, a ne zbog djetetove dobrobiti. Roditelji koji zahtijevaju poslušnost u takvim slučajevima stavljaju djecu u poziciju u ko- joj ne mogu održati tu životno važnu micvu. Obveza je roditelja da ispunjavanje micve kibud av ve'em učine koliko god je moguće ugodnijim.

Djeca žele razmišljati sama za sebe. Očigledno, ona su nezrela i treba ih upravljati da razmišljaju ispravno. Tora kaže "Še'al aviha vejageidha (Upitaj svog oca i reći će ti)" (Pnz. 32,7). Mi možemo učiti djecu što je ispravno, a što pogrešno na način na koji će oni željeti poslušati. Više od svega, trebali bismo poučavati primjerom. Teško možemo očekivati od djece da uvijek budu istinoljubiva ako si mi uzimamo posebne povlastice vezano uz istinu. Mi ih možemo poučiti ispravnim midos tako da živimo prema tim midos.

Svakome prema njegovim potrebama

U velikoj obitelji, roditelj može reći, "Što očekujete od mene? Naravno, želim pružiti pažnju svakom pojedinom djetetu, ali ne mogu se raspasti u tisuću komadića."

To može zvučati kao logičan argument, no to je pogrešno. Ja poznajem obitelji sa dvoje djece u kojima djeca dobijaju pažnju roditelja, a znam i obitelji sa 14-ero djece u kojima se svako dijete osjeća posebnim. To je zato što je svako dijete zapravo jedinstveno i tu jedinstvenost treba prepoznati.

Tora nam kaže da je prije svoje smrti, patrijarh Jakov blagoslovio svoje sinove. Ako pažljivo čitate ove stihove, vidjet ćete da to nije ono što mi uobičajeno smatramo blagoslovima. Umjesto toga, Jakov opisuje jedinstvene osobine svakog od svojih sinova. Tora to sažima riječima, "On je blagoslovio svakog sina pripadajućim blagoslovom" (Postanak 49,28). HaGaon Rav Chaim Shmulewitz kaže da je to najveći blagoslov od svih: da otac prepozna jedinstvenost svakog djeteta.

Ponekad roditelji maštaju o tome što bi njihovo dijete moglo biti, a to se možda ne podudara sa realnošću djeteta.

Ako roditelji pokažu razočaranje, to može uzrokovati da dijete izgubi pouzdanje u sebe te da ne živi u skladu sa svojim sposobnostima.

Jedan mladić kojeg poznajem imao je disleksiju. Nije mogao čitati sidur ili Humaš, ali imao je fotografsko pamćenje i kada je njegov otac ponavljao Humaš sa njim, on je recitirao kao da čita. Jednom je otac slučajno okrenuo dvije stranice umjesto jedne, a dijete je nastavilo "čitati" ono što je bilo na prethodnoj strani. To je bilo prvi puta da je otac primijetio da dijete ne može čitati! To je možda ekstreman slučaj, ali ukazuje na to kako je moguće da roditelji ne budu svjesni djetetovih kapaciteta.

Nikad, ali baš nikad, nemojte uspoređivati djecu sa njihovim rođacima, i nemojte ih favorizirati. Talmud ima veliko poštovanje prema patrijarhu Jakovu, ali ne suzdržava se osuđujućih komentara.

"Zbog komada finog platna (haljine koju je Jakov napravio Josipu), naši preci su bili robovi u Egiptu" . (Megila 16b). Roditelj si možda ne može pomoći da ne gaji više osjećaja prema jednom djetetu nego prema drugom, ali mora paziti da to ne pokaže. Zapravo, ako smo zaista sposobni cijeniti jedinstvenost svakog djeteta, možemo biti sposobni nadvladati čak i osjećaje favoriziranja.

Da, mi želimo imati nahas (emocionalno zadovoljstvo) od naše djece, i veliki je blagoslov željeti nekome mnogo nahasa. Ali jasno se sjećam pacijenta koji je ljutito rekao, "Bolestan sam i umoran od toga da budem nahas mašina." On je osjećao da su njegovi roditelji bili više zainteresirani za ono što su smatrali naha- som za njih same, nego za to da mu dozvole da bude ono što je najbolje za njega.

Činjenica je da ako roditelji prepoznaju potencijal djeteta i ako ga ohrabruju i povećavaju do maksimuma, oni će imati nahas, dok se u slučaju kad ga pokušavaju strpati u kalup, oni stavljaju u poziciju u kojoj će biti razočarani.

Znam za situacije u kojima su roditelji sklopili šiduh zbog svog društvenog statusa, a ne zbog onoga što bi njihovi sin ili kćer htjeli od svog bračnog partnera. To može rezultirati nesretnim brakom. Roditelji koji uistinu poznaju svoju djecu i koji znaju njihove potrebe pokušat će pronaći šiduh koji je najprikladniji za svako od njihove djece, a neće tražiti nešto za sebe.

Ako djetetove želje nisu prikladne, roditelji bi trebali pronaći mentora od povjerenja s kojim bi dijete moglo raspraviti o problemima. To će mu omogućiti da izabere mudro umjesto da reagira na temelju impulsa ili nekih drugih razloga. Prisiljavati dijete na šiduh je odbijanje priznavanja djetetove individualnosti.

Mi živimo u vrijeme u kojem je broj propalih brakova čak i u našoj kulturi bez presedana. Može postojati mnogo razloga za to. Jedan od njih može biti to da djetetove potrebe nisu bile prepoznate ili uzete u obzir.

Svakako, mnogi roditelji teško rade kako bi uzdržavali svoje obitelji i nemaju onoliko vremena koliko bi željeli za provesti sa svojom djecom. Međutim, nema većeg prioriteta nego imati otvoren um i upoznavati svoju djecu. Ako shvatimo važnost toga, pronaći ćemo vremena.

Prevela Anja Grabar

Alan Morinis: