Učinkovit život

Učinkovito roditeljstvo

Dijeljenje tajni

Može se činiti suvišnim to reći, ali djeca žele da ih se smatra dijelom obitelji.

Reći ćete, "Naravno!" Ali kada imamo tajne pred svojom djecom, ona će se vjerojatno osjećati izostavljenima. Nadalje, možete misliti da vaša djeca ne znaju da čuvate tajne. Činjenica je da su djeca izuzetno osjetljiva i mogu vidjeti kada vi čuvate tajne.

No, treba li sve dijeliti sa djecom?

Ako je njihov otac alkoholičar, trebaju li oni to znati? Vjerujte mom 50-godišnjem iskustvu. To je najgore čuvana tajna. Šestogodišnja djeca znaju da njihov otac ima problema sa pićem. Ona samo žive s tom činjenicom i pretvaraju se da ona ne postoji.

Što dijeliti, a što ne

"Idem na biopsiju i ne želim da moja djeca budu prestrašena." Jedna žena čija su djeca bila tinejdžeri prolazila je kroz kemoterapije, ali je davala mnoga objašnjenja o tome što se događa, ne dajući djeci do znanja o svojoj bolesti. Kad je umrla, njena su djeca bila ljuta jer im nije dozvolila da suosjećaju s njezinom boli. Ona je postavila barijeru zbog koje su se oni osjećali kao autsajderi. Svo vrijeme su znali koliko je njihova majka bolesna, ali budući da je ta tema bila tabu, nikad joj nisu imali priliku reći koliko ju vole i koliko su sretni što im je ona majka. I djeca i brinutosti? Možda bi, kada bi dijete znalo i kada biste ga uvjerili da će uz B-žju pomoć tata uskoro dobiti novi posao, to uzrokovalo manje stresa.

Važno je također zapamtiti da su djeca sklona smatrati da je njihova krivica ako su im roditelji tužni. Kada dijelite istinu s njima, to ih oslobađa tog osjećaja.

■ majka dijelili bi bol, ali bi također imali priliku izraziti ono dobro u njihovom odnosu.

"Imam ozbiljnih problema u braku i ne znam što reći djeci." Ako mislite da djeca nisu svjesna vašeg problema, potpuno ste u krivu. Njihove antene su to uhvatile. Ona možda čak zamišljaju da su problemi i gori nego što jesu. Djeca čiji se roditelji rastaju često se osjećaju krivima za taj rascjep u obitelji. Ako roditelji pokušavaju sakriti ono što se događa, djeca to osjećaju i mada su nedužna, mogu se osjećati krivima.

Ako je umro rođak kojeg su voljeli, treba li im to reći? Kako ćete objasniti da više nikad neće vidjeti ili razgovarati s tom voljenom osobom? Morate koristiti osjećajnost i emuna kako biste djeci prenijeli vijest i dozvolili im da tuguju zbog gubitka.

Mužev posao je u krizi ili je možda izgubio posao. Zašto opterećivati dijete tom brigom? Mislite li da dijete ne osjeća vibracije očeve za-

Čak i pozitivne tajne, poput šiduha koji je blizu ostvarenja, mogu se dijeliti s djecom koja su dovoljno zrela da shvate da se ta informacija ne treba dijeliti ni s kim izvan uskog obiteljskog kruga. Ako vjerujete svom djetetu da će čuvati tajnu, njegovo će pouzdanja porasti i on/ona će uložiti svaki trud da ispuni vaša očekivanja.

U nekim obiteljima, čuvanje tajni pretvoreno je u znanost. Svakako se maksima "Nitko ne smije reći ni riječi o onome što se događa kod kuće" drži do savršenstva. To doseže svoj vrhunac kad je riječ o šiduhim. Sve što se smatra nedostatkom i mogućom preprekom za šiduh čuva se kao tajna veća od koda kojim se detonira nuklearna bomba. Nažalost, ta "tajna" može eksplodirati poput bombe kada, nakon zaruka ili vjenčanja, obje strane postanu svjesne informacija koje su se tajile. Zadržavanje tih važnih informacija dovodi do kršenja povjerenja; jednom kada je povjerenje narušeno, brak je u opasnosti jer je tada gotovo nemoguće vjerovati ičemu za što vaš supružnik tvrdi da je istina. To može dovesti do ozbiljnih problema u braku i u odnosima uključenih članova obitelji.

Ne postoje teška i brza pravila o tome što dijeliti sa svojom djecom. Rasprava o nekim temama ovisit će o djetetovoj dobi i zrelosti.

Ako je roditelj nesiguran u to kako nastaviti, najbolje je da potraži profesionalni savjet o tome što treba, a što ne treba dijeliti s djecom, te kako im predstaviti osjetljive informacije. Samo zapamtite, djeca se ne žele osjećati kao da su autsajderi u obitelji.

Ponižavanje je razarajuće

Kao što znamo, sva pravila imaju iznimke. Ovdje je iznimka za to pravilo. Postoji jedno pravilo za koje nema iznimke: Nikad ne ponižavajte dijete!

Samo je nekoliko osjećaja koji mogu biti toliko razorni kao što je to poniženje. Djeca koju je učitelj poni- zio pred razredom mogu ožiljke nositi čitavog života, biti nesposobna da recitiraju ili govore pred drugima. Jedna poslovna žena može riješiti bilo koji matematički problem osim kada on uključuje množenje, jer ju je njen učitelj osramotio pred razredom tijekom kviza iz množenja.

Talmud je vrlo oštar u pogledu ponižavanja. "Ako čovjek ponizi drugog čovjeka javno, on gubi svoj udio u svijetu koji dolazi, čak i ako je bio posvećen Tori i micvos čitavog života" (Etika otaca 3,15). Možete tražiti oproštenje od odrasle osobe koju ste osramotili, ali dijete, maloljetno, nije halahički kompetentno da daje oproštenje.

Ponekad roditelj viče na svoje dijete pred njegovom braćom i sestrama. I to je također ponižavajuće.

Pozovite dijete na stranu i ukorite ga nasamo. Pokažite mu da vam je stalo do njegovih osjećaja.

Ne dovodite dijete u neugodnu poziciju. Ne pitajte ga pitanja za koja znate da će ga primorati da laže. Ponekad dijete naizgled traži riječi kojima će se izraziti. Pokušajte mu pomoći, sugerirajući, "Je li to ono što si želio reći?"

Dijete je možda poslano kući iz škole iz disciplinskih razloga. Pitati ga "Što si sada učinio?" optužujuće je i osuđujuće. Sjednite s djetetom na udobnom, osamljenom mjestu i recite nešto poput, "Dobio sam poziv iz škole i rekli su mi da su te poslali kući zbog tvog ponašanja. Volio bih da mi svojim riječima kažeš što se dogodilo. Ti si mi vrlo važan i želim čuti tvoju stranu priče." Zatim možete ukazati djetetu na to u čemu je on/ona bio u krivu, te mu pomoći da poduzme korektivne mjere, primjerice da se ispriča učitelju ili drugom učeniku. Ako, nakon što ste čuli djetetovo objašnjenje, smatrate da je uprava pogriješila i poslala dijete kući bez razloga, trebali biste objasniti da je moguće da odrasli pogriješe i uvjeriti svoje dijete da ćete raspraviti o tome sa ravnateljem kako biste utvrdili činjenice.

Znamo kako se mi osjećamo kad smo osramoćeni. No kao odrasli, imamo veću sposobnost da se od toga oporavimo, iako možemo zadržati određenu gorčinu. Djeci nedostaje taj kapacitet, i ako su ona osramoćena, to utječe na njihovu srž i može uvelike utjecati na njihovo ponašanje.

Alan Morinis: