Godišnjak - Jahrbuch 2004 by DG OSIJEK

GODIŠNJAK NJEMAÈKE NARODNOSNE ZAJEDNICE VDG JAHRBUCH 2004

Izdavaè NJEMAÈKA NARODNOSNA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek VOLKSDEUTSCHE GEMEINSCHAFT Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek Ribarska 1, P.P. 110 31000 Osijek, Suizdavaè Grafika d.o.o. Osijek Urednici Renata Trišler Nikola Mak Prijevodi sažetaka na njemaèki jezik Karmen Krajina, prof. Vlatka Kalafatiæ, prof. Grafièka priprema Odisej d.o.o. Osijek UDK 08:061.2 ISSN 1331-7172 Zbornik radova "Godišnjak - Jahrbuch" tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Veleposlanstva SR Njemaèke u Republici Hrvatskoj, Veleposlanstva Republike Austrije u Republici Hrvatskoj i Ministarstva vanjskih poslova Republike Austrije, Kulturne zaklade Podunavskih Švaba Savezne države Baden-Württemberg iz Stuttgarta i Zaklade Friedrich Naumann u Zagrebu. Dieses Buch wurde dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien, der Botschaft der Bundesrepublik Deutschland in der Republik Kroatien, der Botschaft der Republik Österreich in der Republik Kroatien und dem Bundesministerium für auswärtige Angelegenheiten der Republik Österreich, der Donauschwäbischen Kulturstiftung des Landes Baden-Württemberg, Stuttgart und des Friedrich Naumann Stiftungs, vorbereitet und gedruckt.

Njemaèka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien

SADRŽAJ UVODNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 OSOBE, OBITELJI – PERSONEN, FAMILIEN dr. sc. Stanko Piploviæ Dalmatinski namjesnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 dr. sc. Zlata Živakoviæ-Kerže Uloga Johanna Kohlhofera, Josefa Huttlera i Christianna Monspergera u stvaranju bolnièke infrastrukture u Osijeku . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 mr. sc. Borislav Bijeliæ Marko Ferger – anonimus profinjenog senzibiliteta . . . . . . . . . . . . . . . 31 Marija Mogoroviæ Crljenko i Tajana Ujèiæ Obitelj Hütterott u Rovinju (1890. do 1945. godine) . . . . . . . . . . . . . . . 37 mr. sc. Eldi Grubišiæ Pulišeliæ Franz von Werner – turski diplomat i pisac na njemaèkom jeziku . . . . . . . 43 UMJETNOST I ZNANOST – KUNST UND WISSENSCHAFT dr. sc. Snježana Paušek-Baždar Kemijske analize hrvatskih ljekovitih voda Ivana Leopolda Payera i Mihalja Hinterholzera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 dr. sc. Bogdan Mesinger Inpopulacija kao inkulturalizacija i kronièna povijesna drama njenih sudionika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 mr. sc. Branka Balen Portreti Barbare i Antuna Pejaèeviæa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 mr. sc. Vlasta Švoger Südslawische Zeitung o ustavnoj monarhiji i njemaèki utjecaji na ta shvaæanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Lidija Dujiæ Theresia Moho: Njemaèki otisak hrvatske ženske prièe . . . . . . . . . . . . 103 mr. sc. Zaneta Sambunjak Skriveno znaèenje pjesme "Trojica" Nikolausa Lenaua . . . . . . . . . . . . 109

GOSPODARSTVO, DEMOGRAFIJA, POLITIKA – WIRTSCHAFT, DEMOGRAPHIE, POLITIK dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijeviæ Život po savjetima Kneippa ili utjecaj Austrijanaca na zdrav život u Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 dr. sc. Ivan Pederin Deutschösterreich ili Erbländer – vladajuæi narod ili zapostavljeni kraj . . . 131 dr. sc. Stjepan Matkoviæ, dr. sc. Vladimir Geiger Savez Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 dr. sc. Ivan Balta Njemaèke kolonije u bosanskoj Posavini krajem 19. stoljeæa . . . . . . . . . 211 dr. sc. Tomislav Hengl Njemaèka narodnosna skupina u popisima stanovništva (1880. do 2001.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Ludwig Bauer Kriteriji i intencije vrednovanja doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227 Margareta Matijeviæ "Gadna kukavica švapska" - slika vojnokrajinskih èasnika njemaèkog podrijetla u hrvatskoj historiografiji i književnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 Ivica Æosiæ-Bukvin Doseljavanje Nijemaca u Srijem tijekom 18. stoljeæa . . . . . . . . . . . . . 241 ŽRTVE – OPFER dr. sc. Vlado Geiger Struktura stradalih u logoru Krndija 1945.-1946.

. . . . . . . . . . . . . . 247

Tomislav Wittenberg Drugi svjetski rat i egzodus Nijemaca i Austrijanaca iz Požeške doline

. . . 259

RIJEÈ UREDNIKA Poštovani sudionici Znanstvenog skupa "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu", dragi èitatelji I nakon desetog, jubilarnog "Godišnjaka - Jahrbucha" Njemaèke narodnosne zajednice, zadovoljni smo što Vam možemo predstaviti Vaš i naš "Jahrbuch" u novome ruhu. Zasigurno ste se veæ i sami, na prvi pogled uvjerili u to. Rekli bismo: zaslužili smo svi. Vi - dragi autori i sudionici Znanstvenog skupa "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" koji nas, veæina, pratite veæ dvanaestu godinu za redom, ali i svi ostali èitatelji koji se prije ili kasnije prihvate ove vrijedne publikacije. No, znamo da odijelo ne èini èovjeka, a isto tako ovaj naš "Jahrbuch" njegove lijepe korice, veæ ono što nosi sadržaj njegovih stranica. A to su, ponovno, rezultati mukotrpnih znanstvenih istraživanja, zapisa i sastavljanja mozaika iz razasutih kockica prošlosti - to je Vaš rad na èast Njemaèkoj narodnosnoj zajednici i svim Nijemcima i Austrijancima u Hrvatskoj koji èuvaju svoju kulturnu i povijesnu tradiciju na ovim prostorima. Upravo sadržaj svih ovih naših "Jahrbuch"-a, pa tako i ovogodišnjeg, dragocjen je prilog buduænosti. Èesto se susreæemo s primjedbom da treba ostaviti prošlost na miru i poèeti se baviti buduænošæu, no pitamo se: kako da se bavimo buduænošæu kada ne znamo kakva nam je prošlost? Znamo da je u fragmentima, znamo da je prepuna neistina jer je nisu pisali objektivni povjesnièari, veæ pobjednici nekog prošlog vremena i nekih bivših ratova. Zapravo, tek smo sada dostigli moguænost da prošlost objektivno sagledamo, vrednujemo je, zapišemo da se (ponovno) ne zaboravi - i na tim temeljima i saznanjima poènemo pisati stranice sadašnjosti kako bi ostale za buduænost. Kao pripadnici njemaèke i austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj svjesni smo da s poviješæu moramo rašèistiti kako bismo neoptereæeni mogli pogledati u buduænost, vlastitu jednako kao i u buduænost naše djece. Zato postoji Znanstveni skup i održavat æe se dokle god za to bude potrebe, dokle god netko bude pronalazio važne povijesne èinjenice i rasvjetljavao dugo zatiranu povijest i doprinos Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu. Kada više ne bude zainteresiranih za ovaj Znanstveni skup i za ovaj "Jahrbuch" znat æemo - raèuni su poravnati. Dragi èitatelji, pred Vama je 11. po redu "Jahrbuch" èije objavljivanje zahvaljujemo novèanoj potpori Savjeta za nacionalne manjine RH, Veleposlanstva SR Njemaèke u RH, Veleposlanstva Republike Austrije u RH i Ministarstvu vanjskih poslova Republike Austrije, Kulturnoj zakladi Podunavskih Švaba Savezne države Baden-Württemberg, Zakladi Friedrich Naumann, Osjeèko-baranjskoj županiji i Gradu Osijeku. Renata Trišler Nikola Mak

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Stanko PIPLOVIÆ

Dalmatinski namjesnici

Nakon pada Republike Venecije 1797. Dalmacija je mirom u Campoformiju nakratko došla u sastav Austrije. Iste godine na èelo uprave Dalmacije i Albanije došao je maršal barun Matija Rukavina.1 On je u poèetku imao i civilnu vlast, ali je ubrzo predana knezu Raimondu Thurnu koji je veæ 14. kolovoza 1797. stigao u Zadar. Doèekali su ga èlanovi katedralnog kora, èasnici bivše Venecije i Austrije. Iduæeg dana posjetili su ga nadbiskup Zadra te biskupi Skradina i Nina. Poèetkom iduæe godine preustrojio je upravu pokrajine. Pri tome nije izvršio veæih promjena u odnosu na raniju mletaèku organizaciju. Teritorijalna podjela Dalmacije ostala je gotovo ista tj. razdijeljena u komune u okviru kotara. Na èelu pokrajine stajao je guverner sa sjedištem u Zadru, a uz njega vlada s nekoliko savjetnika. Thurn je u pokrajini provodio politiku beèke vlade na suzbijanju težnje za sjedinjenjem s Hrvatskom. Odredio je da nastavni jezik u školama bude talijanski. Po njegovoj odredbi od 1798. godine poèele su se po gradovima i veæim mjestima osnivati trivijalke u kojima su djeca uèila èitati, pisati i vjeronauk. Naredbe i propisi koje je donosila vlast, objavljivani su u obliku plakata. Bili su na hrvatskom jeziku ili dvojezièno talijanskom i hrvatskom kako bi ih graðani razumjeli. Nosili su potpise generala Lusignana ili Thurna.2 U srpnju 1799. njega je naslijedio savjetnik Rinna koji je na tom položaju ostao do veljaèe 1801. godine. Zatim je imenovan carskim komesarom grof Steffaneo da Cornea. Austrijska vlada je 1801. godine poslala u Dalmaciju grofa Petra Goëssa dvorskog savjetnika i dvorskog komornika. On se osobno zauzeo za popravak zdravstvenog stanja i higijenskih prilika. Dao je isprazniti vojnu bolnicu kod Sv. Roka u Zadru gdje je bilo teško stanje. Premjestio je u samostan Sv. Nikole uz gradske zidine na sjeverozapadnom dijelu grada. Njegovom naredbom od 12. kolovoza 1803. sastavljeno je u gradu povjerenstvo od pet osoba za nadgledanje bolnica i humanitarnih ustanova. Saèinjavali su ga predstavnik politièke uprave, suda, dva ugledna graðanina i jedna kancelarijska osoba. On se nadalje zauzimao za cijepljenje protiv boginja i proširio po Dalmaciji krug zdravstvenog osoblja.3 1

Dalmatinski namjesnici. Crvena Hrvatska, Dubrovnik 22. III. 1902. 3. – Tullio Erber: Storia della Dalmazia dal 1797 al 1814. Zadar 1886. I, 50-51. Josip Posedel: Zadar 1797-1813. Zadar zbornik , Zagreb 1964. 198-202. – Ljubomir Maštroviæ: Povijesni pregled školstva u Zadru. Zadar zbornik, Zagreb 1964. 494. Miloš Škarica: Zdravstveno-humanitarne ustanove grada Zadra. Zadar zbornik, Zagreb 1964. 642-644. – L´ ordinanza dell´ I. R. Governo della Dalmazia, a favore dell´ ospitale di pieta in Sebenico. Zadar 1803.

VDG JAHRBUCH 2004

Podupirao je i osnutak prve znaèajnije tiskare u Zadru koju je te godine otvorio Antonio Battara.4 Pored njega pozvao je u Dalmaciju i štampara Francassu iz Venecije. Goëss je imao zadatak prouèiti problem obnove i daljnjeg preureðenja Dalmacije. Napravio je plan kojeg je 1803. godine poslao središnjoj vladi u Beè. U popratnom pismu je tvrdio kako je venecijanska vlast svjesno i namjerno podržavala zapuštenost, neprosvijeæenost i siromaštvo pokrajine kako bi mogla što lakše iskorištavati narod i držati ga u pokornosti. To je bila osoba puna dobre volje da unaprijedi povjerenu mu pokrajinu koju je našao u teškom stanju. Zalagao se za pospješenje rješavanja parnica koje su se dugo otezale. Pomoæu dvojice vrijednih èinovnika Verigoa i Pasqualija postavio je financije na solidnu osnovu. Pozvao je sposobnog Spliæanina inženjera Franu Zavorea koji je napravio planove za izgradnju cesta, isušenje moèvara, regulaciju rijeka i iskorištavanje vodopada.5 Nedostajale su u to vrijeme u Dalmaciji ustanove za javno prosvjeæivanje i odgoj. Goëssova je velika zasluga što je školske godine 1804/5. otvorena gimnazija u Zadru. Napravio je Nacrt o školstvu u kojem je predložio da se u Zadru i Splitu osnuju srednje škole s posebnim katedrama za gospodarstvo, šumarstvo, rudarstvo, tekstil i trgovinu te katedre za nautiku. Predložio je osnivanje više pravnièke škole te gospodarskih, književnih i arheoloških akademija u Zadru. Meðutim od toga je malo što ostvareno uslijed teških ratnih prilika koje su uslijedile. Ustanovio je i više dobrotvornih ustanova. S druge strane neki privilegirani krugovi, posebno meðu plemstvom i sveæenstvom, nisu bili raspoloženi prema guverneru. Ni seljaci mu nisu bili skloni jer ih je primoravao na pošumljavanje goleti. Odnosi su se zaoštravali pa kada je Goëss uvidio da Beè popušta njegovim protivnicima, 1804. podnio je ostavku. Prilikom njegovog odlaska na novu dužnost plemiæi Zadra dali su u njegovu èast iskovati veliku zlatnu medalju. Predali su mu je conti Giulio Parma di Lavezzola, Francesco Sanfermo i Giambattista Stratico. Pored toga uruèena mu je i povelja u kojoj su nabrojene njegove zasluge za Dalmaciju. Dana 11. srpnja 1846. preminuo je u Beèu Goëss. Na taj glas Municipalna kongregacija u zadru uprilièila je na 1. kolovoza u kolegijalnoj i župskoj crkvi sv. Šimuna zadušnice kojima su prisustvovale sve civilne i vojne vlasti. Njegova uprava ostala je u dobrom sjeæanju. Tako mu je Nicolo conte Ivellio posvetio svoje djelo u stihovima "Pensieri sulla Dalmazia esposti in verso, con note" objavljeno u Veneciji 1803. Godine 1805. tipografija Battara je tiskala odu "La riconoscenza del popolo di Zara". List "Gazzetta di Venezia" objavio je 1846. veliki èlanak pod naslovom "Cenni sull´ amministrazione della Dalmazia sotto il Commissario Pietro Conte di Goess".6 4 5 6

Carlo Federico Bianchi,: Fasti di Zara religioso-politico-civili. Zadar 1888. 122. Grga Novak: Povijest Splita. Split 1965. knjiga treæa, 34. Giseppe Valentinelli: Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro. Zagreb 1855. 51, 52, 103 i 170. – Conte Pietro di Goëss. La Dalmazia, Zadar II/1846. br. 31.

VDG JAHRBUCH 2004

Godine 1804. Goëssa je naslijedio podmaršal Bradi kao generalni guverner za Dalmaciju i Albaniju. Odreðeno je tada da se Dalmacija podijeli u 3 okruga: Split, Zadar i Makarska, a takoðer i odvajanje Apelacijskog suda od Vlade.7 Tako se u vremenu prve austrijske uprave Dalmacijom od 1797. do 1806. godine izmijenilo pet guvernera. Ratovi meðu europskim velesilama su se nastavili. Sreæa nije bila sklona Austriji. Poslije poraza kod Austerliza morala je ona koncem 1805. ustupiti Dalmaciju Francuzima. Zatim su nakon sloma Napoleona, austrijske trupe pod zapovjedništvom generala Frane Tomašiæa 1913. godine umarširale u Dalmaciju. Na 9. prosinca ušle su u Zadar. Beèkim kongresom 1815. definitivno joj je dodijeljena. To je bila zasebna kraljevina kojom su upravljali namjesnici sa sjedištem u Zadru. U okviru Habsburške monarhije Dalmacija je ostala sve do završetka prvog svjetskog rata. Meðu njenim namjesnicima bilo ih je iz raznih krajeva carevine, ali i Hrvata. Dugo vremena to su bile vojne osobe visokih èinova. Prvi guverner u ovom drugom razdoblju bio je podmaršal Tomašiæ koji je na toj dužnosti bio u vremenu 1813.-1831. godine. Bio je drugi vlasnik pješaèke regimente br. 22. Èlan je agronomskih društava u Beèu i Ljubljani. Preminuo je u Zadru 12. kolovoza u starosti od 70 godina. Iste godine imenovan je civilnim i vojnim guvernerom grof podmaršal i general topništva Vjenceslav Vetter Lilenberg. Bio je vlasnik pješaèke regimente br. 18 i poèasni èlan agronomskog društva u Ljubljani. Stigao je u Zadar 12. listopada. Na dužnosti je bio do 1839. Preminuo je u tom gradu 6. veljaèe 1841. godine. Bio je vitez Reda Marije Terezije. Doprinjeo je osnivanju Narodnog muzeja u Zadru te je 1832. izdao proglas kojim su pozvana sva nadleštva i stanovništvo da pripomognu zamisao darivanjem uzoraka. Poèeo je sakupljati i starine po pokrajini koje su bile osnova buduæeg Arheološkog muzeja. Godine 1838. imenovao je njegovu privremenu upravu. Preminuo je u Zadru 6. veljaèe 1841. godine. Pokopan je na gradskom groblju. S vremenom je njegov skromni spomenik nagrizao zub vremena. Kako je 1913. kancelarija Reda Marije Terezije odluèila popraviti grobove svih svojih vitezova, to je uèinjeno i s Lilenbergovim. Na 30. kolovoza bila je komemoracija. Na poziv vlasti sastali su se zborni zapovjednik podmaršal Vlaho Schemua, namjesnik grof Marij Attems, dvorski savjetnik grof Thun, general Babiæ, naèelnik dr. Zilotto, izaslanstvo èasnika ratne mornarice pod vodstvom kapetana fregate Laufera, ostali èasnici posade i mnoštvo graðana. Gvardijan Carvin posvetio je grob poslije èega je Shemua održao prigodno slovo. Položeni su vijenci. Stigli su iz Nevesinja i 2 èasnika 18. regimente koja je od 1821. do 1840. nosila Lilenbergovo ime.8 Dana 19. ožujka 1840. imenovan je generalmajor Ivan August Turszky civilnim i vojnim guvernerom. Godine 1841. dobio je èin podmaršala. Vlasnik je pješaèke regimente br. 62. Upravljao je Dalmacijom do 1848. Bilo je to burno vrijeme. Potaknuta pariškim dogaðajima, u veljaèi te godine izbila je i u Beèu revolucija. Car 7 8

C. F. Bianchi, n. dj. bilj.4, 123. C. F. Bianchi, n. dj. bilj. 4, 136 i 142. – Schematismo dell´ imp. reg. Governo della Dalmazia. Zadar 1839. 65.

VDG JAHRBUCH 2004

Ferdinand I. bio je prisiljen dati državi ustav, dopustiti slobodu tiska i utemeljenje Narodne garde. Otpušten je knez C. W. L. Metternich èiji je reakcionarni politièki i okrutan sustav upravljanja Austrijom bio glavni uzrok nezadovoljstvu. U Zadru su tiskane dvije "Peèatnice" s potpisom cara kojima je bio cilj umiriti narod i najaviti promjene, ali i obznaniti da postojeæi zakoni ostaju do daljnjega na snazi. Odmah zatim namjesnik Turszky izdao je dva oglasa kojim je objašnjavao careve odluke. A kako mnogi nisu ni znali što je to ustav, pa je moglo doæi do zabune i razlièitih shvaæanja, i to je protumaèio. Pristupilo se osnivanju Narodne garde koja je imala cilj èuvati ustav, zakon i unutrašnji red te braniti cjelokupnost države. O tome je Parlament trebao donijeti poseban zakon, a u meðuvremenu je 8. travnja 1848. beèko Ministarstvo unutrašnjih poslova objavilo da do konaènog rješenja vrijede privremene odredbe. Turszky je kao lojalni visoki èinovnik striktno provodio ono što je u Beèu odreðeno.9 Dana 1. lipnja 1852. postavljen je za civilnog i vojnog upravitelja barun general Lazar Mamula.10 U to vrijeme vodile su se žestoka politièke borbe oko ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Sam Mamula je bio protivnik takve ideje. Zatim je 15. ožujka 1853. godine stigao u Zadar general grof Marziani kojega je car odredio privremenim namjesnikom da zamjeni Mamulu, odsutnog zbog fizièke indispozicije. To je bilo vrijeme velikih politièkih previranja u Dalmaciji. Narodna stranka povela je odluènu borbu za jaèanje nacionalne svijesti i priznanja hrvatskog jezika u školama i upravi. Otpor vladinih krugova bio je velik, a i sam Mamula je bio protiv toga. Pošto je Mamula umirovljen, 7. listopada 1865. namjesnikom je postao barun podmaršal Frane Filipoviæ. Na dužnost u Zadar stigao je 4. studenog. Za razliku od svog prethodnika, novi namjesnik je pokazao veliko razumijevanje za narodnjake u njihovim težnjama ka nacionalnom preporodom pokrajine. Ubrzo su smijenjeni sa svojih dužnosti autonomaši dr. Luigi Lappena i Alesani kotarski poglavar u Splitu. Èelnik Hrvatske narodne stranke i poslanik u Dalmatinskom saboru dr. Mihovil Klaiæ, koji je 1863. zbog svog politièkog rada otpušten iz državne službe, vraæen je na posao u zadarsku gimnaziju. Nastavljene su žestoke politièke borbe, naroèito iza 1867. godine kada je formirana dualistièka Austro-ugarska monarhija. Neprijatelji su optuživali narodnjake za pokušaj odvajanje Dalmacije iz dijela države koji je pripao Austriji, a posebno Filipoviæa koji ih je potpomagao. Pitanje jezika bilo je vrlo važno. Godine 1858. objavljena je ministarska naredba da se u svim poèetnim uèilištima u mjestima gdje je pretežni jezik ilirski tj. hrvatski on ima uvesti u nastavu. Pošto to u nekim gradovima nije poštivano, Filipoviæ je 1866. godine izdao zapovijed kako se od nove školske godine po tome mora postupiti. Kada su Filipoviæevi prijedlozi o jeziku ipak odbijeni, podnio je ostavku.11 Nakon Filipoviæa 1869. godine car je imenovao generala Ivana Wagnera novim upraviteljem i vojnim zapovjednikom Dalmacije. On je došao u glavni grad Schematismo dell´ imp. reg. Governo della Dalmazia. Zadar 1840. 69. -G. Novak, n. dj. bilj. 5, 110 i 157. C. F. Bianchi, n. dj. bilj. 4, 147. 11 G. Novak, n. dj. bilj. 5, 290, 291 i 298. 9

VDG JAHRBUCH 2004

pokrajine 12. kolovoza gdje je sveèano doèekan. U njemu su autonomaši dobili novog saveznika. Htjeli su iskoristiti i ustanak u Krivošijama kraju u Boki Kotorskoj, koji je izbio jer su vlasti odluèile da se tamošnji stanovnici u ukljuèe u redovnu vojsku od èega su do tada bili osloboðeni, kako bi obraèunali s narodnjacima. U pismu predsjedniku sabora optužili su ih kao duhovne zaèetnike bune. Oèekivali su da æe Beè zabraniti Narodnu stranku, ali u tome nisu uspjeli. Bojeæi se daljnjih zapleta, središnja vlada to nije prihvatila. To je bio razlog da je 10. prosinca 1869. Wagner umirovljen. Generalu Rodiæu povjerena je zadaæa da na miran naèin smiri ustanak što je on i uspio 15. sijeènja 1870. godine.12 Barun Fluck je bio privremeni upravitelj namjesništva u vremenu 1869.-1870. godine. U svibnju 1870. još se ništa nije znalo o imenovanju novog namjesnika. U to vrijeme Fluck je pozvan u Beè vjerojatno radi preustrojstva èinovnika u politièkoj upravi, a oèekivalo se i postavljenje baruna Gabriela Rodiæa. Konaèno nakon nešto više od 6 mjeseci Fluck je 30. kolovoza napustio Dalmaciju.13 Još iste godine namjesnikom je imenovan Rodiæ. U Zadar je stigao 27. lipnja. Iduæeg dana posjetili su ga u njegovoj palaèi sveæenici predvoðeni nadbiskupom da bi mu odali poèast. Rodiæ je roðen 13. prosinca 1812. u Vrgimostu u Vojnoj krajini. U vojnu školu je stupio 1826. godine. Isticao se u službi pa je brzo napredovao. Po prvi put je sudjelovao u borbama 1835. protiv bosanskih Turaka. Godine 1848. postao je poboènikom bana Jelaèiæa i borio se protiv Maðara kada se proslavio kod Pakozda i Hegyesa, a 1851. car ga je imenovao pukovnikom. Razdoblje 1852.-59. proveo je Rodiæ kao zapovjednik Sedmogradske prve romansko-pograniène pukovnije koju je temeljito preustrojio. U ožujku 1859. postao je generalom u Dubrovniku, a nakon mjesec dana i samostalnim zapovjednikom u Kotorskom okružju. Na 3. svibnja iste godine povjerena mu je politièka uprava tog okružja. Istakao se u ratu s Talijanima 1866. Izuzetnom vojnièkom vještinom mnogo je doprinio njihovom porazu kod Custozze. Veliki ugled je stekao u Boki smirujuæi Krivošijski ustanak pa je 1869. imenovan privremenim zapovjednikom u Zadru. U kolovozu te godine postao je namjesnikom i vojnim zapovjednikom u Dalmaciji, a 1873. imenovan je generalom topništva. Dalmacija je u barunu Rodæu dobila osobu koja se brinula za napredak pa je zadobio ljubav i poštovanje cijelog puèanstva. Kada je 1875. buknula buna protiv Turaka u Hercegovini, mudrom je upravom uspio saèuvati pokrajinu od hajduèkih provala. Zbog poodmaklih godina i bolesti podnio je 1881. molbu za mirovinu što mu je odobreno u mjesecu studenom. Imenovan je doživotnim èlanom Gospodske kuæe beèkog parlamenta. Bio je poèasni graðanin Zagreba i Kotora. Izuzetno hrabar i sposoban vojnik dobio je brojna visoka odlikovanja. Preminuo je 21. svibnja 1890. u Beèu. U velièanstvenom sprovodu sudjelovao je i sam car Franjo Josip.14 C. F. Bianchi, n. dj. bilj. 4, 163 i 164. – Julije Grabovac: Zadar za druge austrijske vlasti. Zadar zbornik, Zadar 1964. 228. 13 Notizie locali e provinciali. Il nazionale, Zadar 19. i 31. VIII. 1870. 6 14 Gavro barun Rodiæ. Smotra Dalmatinska 24. V. 1890. 1. – Onoranze funebri al barone Rodich. Smotra Dalmatinska 28. V. 1890. 3. – Barun Rodiæ. Narodni list 24. V. 1890. 3. 12

VDG JAHRBUCH 2004

I za Rodiæeve uprave pitanje jezika i dalje se razmatralo. Nov podstrek rješenju bila su detaljna nareðenja Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva pravde 1869. u kojima su izjednaèeni talijanski i hrvatski u upravnoj i sudskoj oblasti. Ta nareðenja imala su se striktno primjenjivati od 1871. godine. Zbog intervencije poslanika Narodne stranke, Ministarstvo je uputilo Rodiæu upozorenje na postavljene naredbe. Rodiæ je sa svoje strane odgovorio izvještajem o stanju u praksi. Autonomaši su u Rodiæu vidjeli svog najopasnijeg protivnika koji je mnogo doprinio konaènoj pobjedi Hrvata u Dalmaciji. On je naroèito poznat po cesti koju je dao sagraditi od Makarske preko planine Biokova do sela Kozice. Radovi su poèeli 1876. Time je bolje povezan grad s unutrašnjošæu prema Vrgorcu i dalje Mostaru. Ustvari osnovna svrha je bila vojnièka. Cestom je nastupio dio austrijskih trupa prilikom okupacije Bosne i Hercegovine, koja je bila pod turskom vlašæu, 1878. godine Na vlastiti zahtjev Rodiæ je umirovljen je 13. studenog 1881. Nakon toga otputovao je u Beè gdje se trajno nastanio.15 Na njegovo mjesto je odreðen je iste godine barun Stjepan Jovanoviæ. On je 18. studenoga doputovao u Zadar i preuzeo dužnost. U prosincu 1881. obišao je Dalmaciju kako bi se upoznao sa stanjem na terenu. Ubrzo je uvidio loše stanje u pokrajini pa se trudio zajedno sa zastupstvom da se hrvatskom narodu priznaju njegova prava barem u školstvu i upravi te da se unaprijede opæe prilike. Preminuo je 8. prosinca 1895. od kljenuti. Njegovo mrtvo tijelo izloženo je u velikoj dvorani namjesnièke palaèe u Zadru. Mnoštvo graðana mu se došlo pokloniti. Sahrana je uprilièena 11. prosinca. U crkvi Sv. Stošije bilo je sveèano opijelo koje je držao nadbiskup Maupas. Odatle su posmrtni ostaci namjesnika preneseni na ratni parobrod "Trieste", prevezeni do Gruža i pokopani na groblju Gospe od Milosrða u Dubrovniku gdje je pokojnik imao vlastitu grobnicu. Suæut njegovoj udovici izrazio je sam kralj Franjo Josip I., nadvojvode, dalmatinski biskupi, sve opæine i narodna društva u Dalmaciji te brojni uglednici.16 Nakon smrti Jovanoviæa, iste godine za upravitelja je došao je podmaršal Ljudevit Cornaro zamjenik šefa glavnog stožera. Ujedno je imenovan vojnim zapovjednikom za Dalmaciju. Kako je proveo mladost u tom kraju, govorio je hrvatski i talijanski.17 On je stigao u pokrajinu 30. sijeènja 1886. Odmah je primio predstavnike vlasti. Prvi su mu poželjeli dobrodošlicu èlanovi Zemaljskog odbora. Sutradan je preuzeo dužnost. Ubrzo je prišao obuzdavanju birokratiziranih èinovnika i usprotivio se uporabi talijanskog jezika u upravi. Nastavio je rukovoditi Dalmacijom u hrvatskom duhu svog predšasnika baruna Jovanoviæa, ali je od njega imao više uspjeha. Uèio je dalje marljivo hrvatski i zalagao se u Beèu da zemljišne knjige Dalmacije moraju biti na tom jeziku.18 C. F. Bianchi, n. dj. bilj. 4, 166. –G. Novak, n. dj. bilj. 5, 303-305, 336-337 i 362. – Stanko Piploviæ: Cesta baruna Rodiæa. Makarsko primorje, Makarska 2003. sv. 6. 16 C. F. Bianchi, n, dj. bilj. 4, 194. –Stjepan barun Jovanoviæ. Narodni list, Zadar 9. XII. 1885. 1. – Domaæe viesti. Narodni list 9. i 12. XII. 1885. 4. 17 Novi namjestnik za Dalmaciju. Narod, Split 19. XII. 1885. 1. – Sul nuovo luogotenente. Narod 23. XII. 1885. 1.– Pokrajinski viestnik. Narod 2. I 1886. 2. –Novi namjestnik dalmatinski na rad. Narodni list 2. II. 1886. 1. 18 Domaæe viesti. Narodni list 30. I. 1886. 3. – Novi namjestnik dalmatinski .Narodni list 2. II. 1886. 1. - L´ arrivo di s. E. Il luogotenente. Narod 6. II. 1886. 1. 15

VDG JAHRBUCH 2004

Cornaro nije bio ni puna tri mjeseca namjesnikom. Poslije dvadesetak dana teške bolesti, preminuo je 6. travnja 1886. godine od upale pluæa od koje se razbolio za vrijeme putovanja u pratnji nadvojvode Ludovika na otok Lokrum. Svuda mu se odavala posljednja poèast. Tako je na žalosnu vijest u Kistanjama spuštena zastava na pola stijega na zgradama opæine i sudskog ureda. Držala se i misa za njegovu dušu kojoj su prisustvovali predstavnici mjesnih vlasti, vojnièkog povjerenstva i financijski nadzornik. Iduæeg dana njegovi posmrtni ostaci su ispraæeni na parobrod "Trieste" za Rijeku odakle su prevezeni u Graz i pokopani u obiteljsku grobnicu. U pokrajini je ostao u lijepoj uspomeni zbog pravednosti i poštenja.19 Cornara je naslijedio barun Carlo Blažekoviæ koji je stigao u Zadar 8. svibnja 1886. Na toj je funkciji ostao 4,5 godine. Bio je vrlo sposoban, pronicljivog duha. Stalno je radio na dobrobit zemlje pa je zadobio povjerenje puka. Imao je naslov tajnog savjetnika i èin podmaršala. Zbog lošeg zdravstvenog stanja, car ga je odlukom od 23. rujna 1890. godine razriješio dužnosti.20 Car je odlukom od 11. listopada 1890. godine imenovao podmaršala i tajnog savjetnika je za novog namjesnika Emila Davida pl. Rhonfelda. Tada su mu bile 54 godine. Došao je iz Bosne gdje se iskazao u graðanskoj i vojnièkoj upravi. Bio je na glasu kao èovjek izvrsnih vrlina i rijetkih sposobnosti. Rodio se u Pragu 1. srpnja 1837. godine. Stupio je u vojnu akademiju u Wiener Neustadtu, a 22. kolovoza 1855. postao je poruènikom u 2. lovaèkom bataljunu. Na 1. listopada 1857. premješten je u 14. lovaèki bataljun, a 14. travnja 1859. kao natporuènik u 7. lovaèki bataljun. Kada je završio ratnu školu, na 29. travnja 1859 dodijeljen je glavnom stožer kao kapetan drugog stupnja. David je sudjelovao je u boju 1866. godine, a 1871. položio je teške èasnièke ispite pa je za kratko vrijeme postao pukovnikom i zapovjednikom pješaèke pukovnije br. 29. Na njenom je èelu sudjelovao 1878. u zaposjedanju Bosne i Hercegovine i tom se prilikom posebno istaknuo. Zatim je pukovnija boravila u Komoranu odakle je ponovno poslana u Bosnu prilikom drugog ustanka u toj zemlji. Tijekom 1882. premješten je u glavno zapovjedništvo u Sarajevu, a iste godine preuzeo je opet zapovjedništvo zbora. U 1884. dodijeljen je 14. vojnom zapovjedništvu i u toj službi 1886. promaknut je u èin podmaršala pa je iduæe godine premješten u 15. vojno zapovjedništvo.21 U proljeæe 1891. godine kao namjesnik po prvi put je proputovao èitavom Dalmacijom, a zatim je svakog ljeta posjetio neki kraj ispitujuæi potrebe stanovništva. Unaprijedio je gospodarstvo i to u vrlo nepovoljnom razdoblju kada su ljetine bile slabe, ugrožene gradom, poplavama i potresima. Nastojao je spojiti željeznicom pokrajinu s Monarhijom. Dograðena je pruga u južnoj Dalmaciji, a zapoèeli su radovi za novu sredinom zemlje do bosanske granice. U njegovo vrijeme sagraðeno je stotine kilometara državnih voznih cesta i konjskih putova, tako da je Ljudevit baron Cornaro. Narodni list, 6. IV.1886. 1. – Zadušnice namjesniku Cornaru. Narodni list 17. IV. 1886. 3. Dragutin pl. Blažekoviæ. Smotra Dalmatinska 27. IX. 1890. 1. 21 Novi namjesnik. Emil David plemiæ Rhonfeld. Narodni list 15. X. 1890. 1.- Dalmatinske vijesti. Smotra Dalmatinska 15. X. 1890. 2. 19 20

VDG JAHRBUCH 2004

sva zemlja njima ispresijecana. Trebalo je još riješiti opæinske i mjesne putove. Sagraðeni su gvozdeni mostovi na svim važnijim prometnim mjestima: preko rijeka Krke, Cetine i Neretve. Ureðen je tok Krke, Mahnitaša i Proslapa. Presušeni su Vransko blato i moèvare Stona. Regulirane su mnogobrojne bijesne bujice koje su nanosile velike štete poljima. Radilo se na presušenju Solinskog blata i moèvara oko Nina, ureðivao se Zvirinjak i Skudra. Unapreðeno je poljsko gospodarstvo poboljšanjem postojeæih i osnivanjem novih ustanova: poljodjelske poslovnice u Zadru, pokušajne poljodjelske stanice u Splitu i praktiènog zavoda na Glavici kod Knina. David se zalagao za unapreðenje vinogradarstva, uzgoj maslina i podizanje modernih pogona za proizvodnju ulja, oplemenjivanje domaæih životinja. Prijedlozima i živim zalaganjem kod središnjih vlasti blagotvorno je utjecao na prilièan napredak u granama javne uprave koje su se odnosile na promet i trgovinu. Veliku je skrb posvetio prosvjeti pokrajine. Stare su kulturne ustanove u Davidovo vrijeme ojaèale. Mnoge su nove uz pomoæ vlade osnovane. Brojne su stare monumentalne zgrade saèuvane od propasti. Poduprta su domaæa društva koja su se bavila istraživanjem prošlosti. Unapreðena je javna nastava, osnovane su nove srednje škole, sagraðena je uzorna zgrada ženske preparandije. David je rado gledao da se u tim nastojanjima oko narodnog boljitka pridružuju lokalni faktori i politièke stranke. Želio je da se skladno razvije stranaèki život bez pretjeranih strasti. Narod je pamtio odlaske namjesnika u zabita sela kako bi se uvjerio o njihovim nevoljama. Bio je u Trogiru i Splitu u carevoj pratnji. Obišao je Sinjsku krajinu stradalu od potresa. Sudjelovao je u proslavama velikana Ivana Gunduliæa u Dubrovniku i Nikole Tommasea u Šibeniku. Car Franjo Josip I. je vrhovnom odlukom od 6. ožujka 1902. razriješio Davida na njegovu molbu službe namjesnika u kraljevini Dalmaciji i istovremeno ga imenovao barunom. On je preko 11 godina bio na najvišoj dužnosti u pokrajini i u vojnièkoj upravi. Kod naroda je ostao u lijepoj uspomeni. Car je takoðer naredio da se prihvati Davidova molba, koji je bio vojnièki i domobranski zapovjednik u Zadru, da bude umirovljen. Na njegovo mjesto imenovao je podmaršala Karla Horsetzkoga pl. Hornthala kao voditelja vojne uprave u Dalmaciji. On je više godina bio na službi u Zagrebu, a u posljednje vrijeme kao zapovjednik 36. pješaèke divizije. Dana 16. ožujka oprostili su se èinovnici Namjesništva i vlasti njemu podèinjenih kao i oni Zemaljskog školskog vijeæa od Davida. Tom prigodom govorio je dvorski savjetnik Nardelli. Slijedio je oproštaj u vojnièkom kasinu od èasnika i vojnih èinovnika predvoðenih generalom Tomèiæom. Bio mu je u posjeti i predsjednik Prizivnog suda Gertscher s pratnjom.22 Prilikom odlikovanja i odlaska iz Dalmacije David je primio od opæina, društava i uglednih graðana Dalmacije brojne èestitke i oproštajne pozdrave. Konaèno je 15. ožujka 1902. godine predao politièku upravu pokrajine dvorskom savjetniku 22

Dalmatinske vijesti. Smotra Dalmatinska, Zadar 8. III. 1902. 2. – Barun pl. David. Smotra Dalmatinska 12. III. 1902. 1. – Vojni zapovjednik u Dalmaciji. Smotra Dalmatinska 12. III. 1902. 1. – Oproštaj s N. P. gosp. Namjesnikom barunom pl. Davidom. Smotra Dalmatinska 19. III. 1902. 2.

VDG JAHRBUCH 2004

Nardelliju koji je zamjenjivao novog namjesnika Handela dok on nije preuzeo tu službu. Novom namjesniku uputio je èestitke Zemaljski odbor kraljevine Dalmacije.23 Vrhovnom carevom odlukom od 6. ožujka 1902. imenovan je barun Erasmo Handel ministarski savjetnik u ministarstvu unutrašnjih poslova novim dalmatinskim namjesnikom. On je na tom položaju naslijedio Davida. Poticao je od plemiækog roda iz gornje Austrije. Rodio se 1. lipnja 1860. godine u dvorcu Mirskofenu u Donjoj Bavarskoj. Izuèio je Theresianum i 1882. stupio u državnu službu kao konceptni vježbenik kod Namjesništva u Trstu. Do 1887. ostao je u Austrijskom primorju kod kotarskog poglavarstva u Puli. Zatim je više godina služio na kotarskom poglavarstvu u Pazinu gdje je kasnije i upravljao poglavarstvom. Veæ tada je dobro upoznao politièke i gospodarske prilike na Primorju. To je bio razlog da je 1887. pozvan u zemaljski departman za taj kraj i Dalmaciju kod ministarstva unutrašnjih poslova. Godine 1890. dodijeljen je presidijalnom uredu istog ministarstva gdje je bio odreðen za osobnu službu ministrima Becquehemu i Kielmanseggu. Kada je grof Badeni postao ministrom predsjednikom, Handel je premješten kao odjelni savjetnik u legislativni departman. Tu je uz ostalo, sudjelovao u izradi zakona o prometu živeža. Od 1896. do dolaska na mjesto namjesnika djelovao je kao predstojnik novo ustanovljenog departmana kojemu su povjereni poslovi svih sabora.24 3. travnja 1902. Handel je primio predstavnike javnog života: predsjednika Sabora dr. Ivèeviæa sa zemaljskim odborom, nadbiskupa Dvornika s katolièkim sveæenstvom, grèkoistoènog biskupa Milaša s njegovim sveæenicima, vojništvo i oružništvo, Prizivni sud s državnim odvjetnikom, Pokrajinski sud Zemaljsko gospodarsko vijeæe, Zemaljsko školsko vijeæe, Zdravstveno pokrajinsko vijeæe, pokrajinsko ravnateljstvo financija i druge.25 Tijekom Handelovog mandata izbila je afera u vezi s uvredom domaæeg stanovništva. Predbacivalo mu se da je za kratke uprave radio na germanizaciji Dalmacije i pokušao ozakoniti njemaèki jezik u uredovanju. U sijeènju 1905. pronijela se vijest da æe Handel biti razriješen dužnosti i da æe se vratiti na svoje ranije mjesto u ministarstvu. Meðutim imenovan je namjesnikom u Linzu, a dvorskom savjetniku Nardelliju povjerena je uprava Namjesništva. Tako je loše završio pokušaj s prvim graðanskim namjesnikom koji nije bio vojna osoba.26 Tako je Handel zbog politièkih afera napustio Dalmaciju. Dana 29. sijeènja 1905. brzim parobrodom "Gödöllo" napustio je Zadar. Otputovao je put Rijeke, a odatle produžio u Beè. Ispraæaju su prisustvovale službene osoba i èinovnici meðu kojima i potpredsjednik Namjesništva Niko Nardelli i ravnatelj Pokrajinskog Èestitanja N. P. barunu pl. Davidu i oproštaj. Predaja politièke uprave. Novi Namjesnik dalmatinski. Smotra Dalmatinska 15. III. 1902. 2. 24 Imenovanje novog namjesnika. Smotra Damatinska 8. III. 1902. 2. – Novi dalmatinski Namjesnik barun pl. Handel. Smotra Dalmatinska 12. III. 1902. 1. 25 Primanje kod Namjesnika bar. Pl. Handela. Smotra Dalmatinska 5. IV. 1902. 2. 26 O namjesniku Handelu. Narodni list 21. I 1905. 2. – Konac namjestnièke afere. Narodni list 21. I. 1905. 1. 23

VDG JAHRBUCH 2004

financijskog ravnateljstva dvorski savjetnik Ljudevit Hoèevar i dva èasnika ratne mornarice. Od opæinske uprave nije bilo nikoga, a graðanstvo je izrazilo negodovanje odsutnošæu.27 Nakon toga uprava Namjesništva povjerena je barunu Nikoli Nardelliju. Istovremeno mu je dodijeljen naslov namjesnièkog potpredsjednika. Nardelli je roðen u Dubrovniku 1857. godine. Nakon što je završio pravne znanosti u Grazu, 1877. imenovan je sudskim vježbenikom, a 1879. prislušnikom. Kasnije je prešao u politièku službu. Tako je 1881. postao namjesnièki konceptnim vježbenikom, 1883. namjesnièkim konceptistom, 1884. kotarskim komesarom, 1886. namjesnièkim tajnikom, 1888. kotarskim poglavarom, 1894. namjesnièkim savjetnikom, 1898. dobio je naslov dvorskog savjetnika, 1899. imenovan je pravim dvorskim savjetnikom. Kao namjesnik veæ je 4. veljaèe krenuo službeno u Beè gdje ga je primio u audijenciju car Franjo Josip I.28 Nardelli se nevoljko primio odgovorne dužnosti, ali kao domaæi sin dobro je poznavao politièke i gospodarske prilike koje su bile vrlo složene, pa je bio revan i uspješan. Meðutim veæ druge godine namjesnikovanja zadesila ga je teška bolest koja ga je za dugo vremena prikovala u sobu i primorala na obilaženje kupališta i ljeèilišta. I pored toga marljivo je radio na promicanju Dalmacije. Meðu brojnim pothvatima, poduzetim njegovim zauzimanjem, važno je istaknuti izvanrednu akciju koju je pokrenula središnja vlada u Beèu 1907. za poboljšanje gospodarskih prilika u pokrajini, a 1909. ureðenje pitanja unutrašnjeg jezika u državnim uredima. Svojim radom doprinjeo je naroèito unapreðenju gospodarstva, javne uprave i školske nastave, posebno poljodjelskog, trgovaèkog i obrtnièkog usmjerenja. Na polju Javnog zdravstva širio je lijeèenje naroda naroèito u krajevima ugroženim groznicom. Na podruèju morskog prometa pomagao je domaæu plovidbu, a na kopnu je poboljšavao postojeæe i probijao nove putove. Poticao je ureðenje bujica i opskrbu vodom. Nardellijev veliki uspjeh, u dogovoru s politièkim strankama, je uvoðenje hrvatskog jezika u državnoj službi. Poticao je književno i umjetnièko stvaralaštvo. Sam je utemeljio u Namjesništvu bogatu knjižnicu s velikim brojem svezaka iz prava, gospodarstva i uprave, ali i starih inkunabula i rukopisa iz raznih vremena i jezika. Nakon pet godina službe na njegovu molbu je razriješen dužnosti namjesnika i stavljen u privremenu mirovinu. 10. listopada 1911. godine otputovao je parobrodom "Zara" za Canosu.29 Odlazak baruna Handela. Narodni list 1. II. 1905. 3. – Barun Erazmo Handel. Narodni list 22. II. 1905. 3. –Odlazak N. P. gosp. Namjesnika baruna Handela. Smotra Dalmatinska 1. II. 1905. 2. 28 Dvorskom savjetniku Nikoli Nardelliu. Narodni list 25. I. 1905. 2. –Upravitelj dalmatinskog Namjesništva kod Njegova Velièanstva. Smotra Dalmatinska 8. II. 1905. 2. – Promjena u upravi Namjesništva. Smotra Dalmatinska 25. I. 1905. 2. 29 Namjesnik barun Nardelli. Smotra Dalmatinska 11. X. 1911. 1. – Partenza di S. E. Il barone de Nardelli. Smotra Dalmtinska 11. X. 1911. 3. 27

VDG JAHRBUCH 2004

Posljednji upravitelj Namjesništva bio je grof Marius Attems. Car ga je imenovao na to mjesto 1911. godine. Roðen je u Trstu 10. veljaèe 1862. godine gdje mu je otac Antun bio namjesnièki savjetnik. Majka Josefine je bila grofica Mistruzzi-Freisinger. Završio je gimnaziju i pravo dijelom u Gorici, a dijelom u Theresianumu u Beèu. Nakon toga stupio je u srpnju 1885. u državnu službu kao konceptni vježbenik na namjesništvu u Trstu. Djelovao je zatim na raznim kotarskim poglavarstvima austrijskog Primorja: u Sežani, Pazinu i Gradiški. U gradiški je razvio plodan rad na podruèju uprave , naroèito pri izvoðenju velikog pothvata ureðenja voda u "Agro Monfalconese". Godine 1892. pozvan je na službu u Ministarstvo unutrašnjih poslova. Tu je dodijeljen dalmatinsko-primorskom odsjeku kojim je upravljao ministarski savjetnik Pascottini-Juriskoviæ nekadašnji dugogodišnji upravitelj predsjednièkog ureda u Dalmatinskom namjesništvu pod barunom Rodiæom. Na tome je odsjeku radio nekoliko godina pa je imao prilike da se upozna sa stanjem u Dalmaciji. Godine 1894. Attems je unaprijeðen za ministarskog podtajnika, a iduæe godine kotarskog poglavara u Lienzu u Tirolu. Tu je iskazao živu djelatnost na svim podruèjima politièke uprave. Naroèito je nastojao unaprijediti gospodarske prilike kotara potpomaganjem zadrugarstva, gradnjom cesta, ureðenjem bujica i isušivanjem moèvara. Time je stekao veliki ugled pa su ga skoro sve opæine, njih 45, imenovale poèasnim graðaninom. Tijekom 1901. imenovan je namjesnièkim savjetnikom u štajerskom Namjesništvu, a tu je poèeo služiti najprije kao upravitelj kotarskog poglavarstva u Ptuju. Godinu dana kasnije povjerena mu je uprava velikog i znaèajnog poglavarstva u Mariboru gdje je služio punih sedam godina. Tada se jako razvilo školstvo na tom podruèju podizanjem i proširivanjem mnogih zgrada. I poljoprivredno je puèanstvo doživjelo poboljšanja životnih uvjeta. Godine 1905. dobio je odlièje Reda željezne krune treæeg razreda. Kada se radilo da se srede prilike grada Pule, koji je neko vrijeme bio bez opæinskog zastupništva, tamo je upuæen Attems koji je 1909. imenovan kotarskim poglavarom s naslovom dvorskog savjetnika. Sredio je tamošnje nepovoljne politièke prilike. Tako se opæinsko zastupstvo, koje šest godina nije moglo djelovati, moglo ustrojiti. Attems je došao u Zadar 24. lipnja 1911. i odmah preuzeo službu kao namjesnièki potpredsjednik. Kratko vrijeme, dok je namjesnik Nardelli bio na dopustu, vodio je poslove Namjesništva. Ubrzo je imenovan namjesnikom na kojoj je dužnosti naslijedio Nardellija. Tom prigodom osobno mu je èestitao prijestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand. Na toj je dužnosti ostao sve do završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine.30 Dalmacija je i poslije Prvog svjetskog rata u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca još neko vrijeme zadržala upravnu autonomiju. Imala je pokrajinsku vladu èiji je predsjednik bio dr. Ivan Krstelj. 30

Upravitelj dalmatinskog Namjesništva namjesništveni potpresjednik grof Marij Attems. Smotra Dalmatinska 11. X. 1911. 1. –Èestitanje Njegove Visosti Nadvojvode Franja Ferdinanda upravitelju Namjesništva grofu Attemsu. Smotra Dalmatinska 14. 10. 1911. 3.

VDG JAHRBUCH 2004

Dalmatinische Statthalter Nachdem die Republik Venedig im Jahre 1797 fiel, wurde mit dem Frieden in Campoformium Dalmatien kurz Bestandteil Österreichs. Im gleichen Jahr kam Marschal Baron Matija Rukavina an die Spitze der Verwaltung von Dalmatien und Albanien. Er hatte am Anfang die Zivilmacht, aber sie wurde schnell an Raimond Thurn weitergegeben, der die Provinzverwaltung anders einrichtete. In der Zeit der ersten österreichischen Verwaltung bis 1806 wurden sogar 5 Statthaltern ausgetauscht. Darunter waren Peter Goess, der sich für die Verbesserung der Gesundheitsumstände einsetzte, als auch der Untermarschall Brady, als Dalmatien in 3 Bezirke eingeteilt wurde und das Apellationsgericht von der Regierung getrennt wurde. Es folgten neue Kriege von Napoleon gegen die europäischen Mächte, wodurch die Franzosen 1805 Dalmatien okkupierten. Nach ihrem Krach, nach dem Wiener Kongress im Jahre 1815, kam die Provinz definitiv in die Struktur der Habsburger Monarchie. Als besonderes Königsreich blieb sie so bis ans Ende des ersten Weltkrieges. Sie wurde vom Statthalter verwaltet. Sie kamen aus verschiedensten Gebieten des Kaiserreichs, aber es gab auch Kroaten. Am Anfang war es eine Person aus dem Militär mit hohem Rang. Der erste Statthalter zu dieser Zeit war der Untermarschall Frane Tomašiæ, der von 1813-1831 auf dienstlicher Aufgabe war. Nach ihm wurde Vjenceslav Lilenberg bis 1840 ernannt. Er trug die Gründung des Volks- und arheologischen Museums in Zadar bei. Danach kam August Turszky, der das Land bis 1848 regierte. Im Jahre 1852 wurde General Lazar Mamula ernannt. Zu seiner Zeit wurden schwere Kämpfe für die Vereinigung Dalmatiens mit Kroatien geführt. Der Untermarschall Frane Filipoviæ war von 1865-1868 Statthalter. Er zeigte, im Unterschied zu seinen Vorgängern, großes Interesse für die Anhänger der nationalen Partei in ihrem Wunsch für die Nationale Renaissance der Provinz. Danach ernannte der Kaiser Franz Joseph I., Ivan Wagner. Zu seiner Zeit kam es zum Aufstand in Krivošije in Boka Kotorska gegen den Beschluss über den generellen Militärdienst. Gabrijel Rodiæ kam 1870, als der Mann, der sich mit seinem Mut und Fähigkeit im Militärdienst und Kämpfen hervorhob und dadurch große Anerkennung fand. Er setzte sich für den Fortschritt von Dalmatien ein und wurde so bald im Volk beliebt. Er setzte sich für den Bau der Strasse von Makarska über das Gebirge Biokovo in Richtung Innland ein. Auch ging er auf eigenen Wunsch 1881 in Rente und starb 1990 in Wien. Auf seinen Platz kam Baron Stjepan Jovanoviæ, der seinen Dienst 1881 übernahm. Er gab sich Mühe um die schwere Situation zu Verbessern und um dem Volk die Rechte im Schulsystem und der Verwaltung anzuerkennen. Er starb 1895 in Zadar. Unter den weiteren war Ljudevit Cornaro, ein guter Kenner der kroatischen Sprache, der versuchte, die Bürokratie zu beherrschen und gegen den Gebrauch der italienischen Sprache in der Verwaltung kämpfte. Er war nur 3 Monate Statthalter und starb 1886. Dragutin Blažekoviæ war bis 1890 22

VDG JAHRBUCH 2004

Statthalter. Zur Zeit von Emil David wurden viele Strassen und Brücken gebaut, als auch Moore entwässert und Fluten reguliert. Auf eigenen Wunsch wurde er 1902 vom Kaiser der Pflicht entbunden. Es kam Erasmo Handel, der 1860 in Oberösterreich geboren wurde. Wegen politischer Gründe musste er 1860 Dalmatien verlassen. Nach ihm kam Niko Nardelli, der 1857 in Dubrovnik geboren wurde. Er trug der Förderung der Wirtschaft, der öffentlichen Verwaltung und der Bildung bei. Der letzte Statthalter war Graf Marius Atems. Seine Karriere machte er als Verwaltungsangestellter in verschiedenen Städten des Staates. Er übte seine Pflicht in Dalmatien von 1911 bis Ende des 1.Weltkrieges 1918 aus.

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Zlata ŽIVAKOVIÆ - KERŽE

Temeljni doprinos Johanna Kohlhoffera, Josepha Huttlera i Cristiana Monspergera stvaranju bolnièke infrastrukture u Osijeku Razdoblje od 1745. do kraja 18. stoljeæa obilježeno je potpunim smirivanjem ratnih sukoba, utvrðivanjem istoène granice izmeðu Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva1 i podjelom Hrvatske na civilnu i vojnu upravu te ukljuèivanjem Slavonije u sastav Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Prestanak ratovanja i mirnodopski naèin života omoguæili su veæu naseljenost u Slavoniji, pa tako i u Osijeku. Demografska su kretanja od sredine 18. stoljeæa nadalje obilježena jakim valovima doseljavanja i dinamièkim porastom stanovnika u kojem je broj doseljenika neprestano nadmašivao prirodni prirast.2 Taj demografski rast i razvoj podupirao je Habsburški dvor3 (najviše u epohi apsolutizma i merkantilizma4) politikom društveno-gospodarskoga razvoja stimulirajuæi ovdašnje naseljavanje stanovnicima iz drugih dijelova Carevine. Tako su u Osijek, koji je tada više nalikovao selu nego gradu, stizali mnogi doseljenici iz južne Njemaèke (uglavnom iz Švapske), austrijskih pokrajina i nasljednih carevinskih zemalja privuèeni izgledima da steknu zemlju i radna mjesta. To brojno doseljavanje seoskog življa (ratara i nadnièara), obrtnika i trgovaca pospješilo je, u potonjem stoljeæu, snažni gospodarski razvoj ovoga podruèja. No, pojedini pridošli obrtnici i trgovci nisu samo pridonijeli razvoju gospodarstva grada na Dravi nego su ostavili trajno dubok i neizbrisiv trag i u drugim segmentima življenja. Tako npr. posve odvojen dolazak u Osijek gostionièara Johanna Kohlhoffera (sredina 18. stoljeæa – Osijek, 1802.), štavioca koža Josepha Huttlera (sredina 18. stoljeæa – Osijek, 1801.) i isusovca o. Cristiana Monspergera (Wiener Neustadt, 1735. – Osijek, 22. veljaèe 1803.) nije oznaèio samo poèetak njihova života u novoj 1

2 3

Mirom u Beogradu 1739. zajamèena je sloboda trgovine i osigurane povlastice trgovcima Monarhije u Osmanskom Carstvu i obratno. Milan MESIÆ, Meðunarodne migracije: tokovi i teorije, Zagreb, 2002. Kolonizacija je krajnje osmišljena; Habsburška monarhija je "spiritus movens" te kolonizacije. Nju je i nemoguæe shvatiti ako se nema u vidu demografska habsburška politika u èitavoj Panoniji, tj. u Podunavlju. Popisi stanovnika sastavljeni u tom razdoblju govore o dva vala kolonizacije u Slavoniju i u grad na Dravi, a imena i prezimena novih doseljenika Opæine Gornji grad ukazuju na veæi broj doseljenih Nijemaca, Austrijanaca, Maðara, Hrvata i Srba. Merkantilizam u ekonomiji je shvaæanje po kojem je trgovina jedini pravi izvor narodnog blagostanja i bogatstva; stoga je pridana velika pozornost trgovini i izvozu, a ne proizvodnji.

VDG JAHRBUCH 2004

sredini nego ih je splet životnih okolnosti usmjerio prema humanoj gesti koja im je trajno odredila znaèajnu ulogu u stvaranju bolnièke infrastrukture u Osijeku.

Teške životne prilike Život u to doba u Osijeku i okolici nije bio lak. Privreðivalo se sve do poèetka 19. stoljeæa gotovo samo u agrarnoj (poljoprivrednoj) proizvodnji, na malim površinama obradivog zemljišta tada okruženim velikim šumskim moèvarnim podruèjem koje je zbog èestih poplava pritoka Drave bilo gotovo stalno pod vodom, a mnogo bara ostalo bi i nakon povlaèenja viška vode. Zbog toga, a i zbog mnogih onodobnih (ne)prilika, izvanrednih okolnosti (èeste nerodice), zanemarivanja gnojenja zemlje, primitivne zemljoradnje (jednog plitkog preoravanja), upotrebe primitivnog oruða i tako dalje urod je bio slab i stoga dovoljan, možda, samo za vlastite potrebe. Ratarstvo i stoèarstvo omoguæavalo je onodobnom stanovništvu tek puko preživljavanje jer se uzgajalo samo ono što je bilo prijeko potrebno, a sam život na ovom podruèju, zbog moèvarne vlage, neugodnog mirisa i prostranih legla komaraca i drugih insekata, bio je izložen i širenju zaraznih i inih bolesti. To je zapazio i Fridrich Wilhelm Taube, boraveæi u osjeèkom kraju, opisavši ga u djelu objavljenom 1776. kao kraj prepun "baruština bez dna, moèvara obraslih barskim biljkama i moèvarnim šumama, mrtvim blatom". Tu su se javljale razne groznice i bolesti od kojih je umirao veæi broj doseljenika, nenaviknutih na takovu klimu, pa Taube naziva Osijek i Petrovaradin "grobljima Nijemaca".5 O lošem zdravstvenom stanju u samom Osijeku najbolje govore npr. podaci o broju umrlih od lipnja 1763. do 24. travnja 1764. Po tom izvještaju u roku od nešto više od 10 mjeseci umrlo je u Gornjem Gradu 169, u Donjem gradu 152 i u Tvrði 79 osoba.6 Smrt 400 stanovnika Osijeka u navedenom razdoblju nesumnjiv je dokaz onodobnih loših zdravstvenih prilika i visoke smrtnosti. Velika veæina tadašnjeg stanovništva bori se tek da preživi, a to je ostavljalo dubok trag, posebice u visokoj smrtnosti dojenèadi (svako èetvrto novoroðenèe nije na životu doèekalo ni prvi roðendan) i djece, žena u fertilnoj dobi (raðanje u prosjeku svake treæe godine, a bez medicinske zaštite i njege, bez dovoljne ishrane i k tome uz obavljanje vrlo teških poljodjelskih i kuænih poslova te epidemije) i muškaraca u ranoj dobi (težak posao, nemiri, ratovi, izgladnjelost, epidemije i drugo). Stoga je životni vijek tadašnjih stanovnika bio kratak – ni trideset godina u prosjeku. Sve je to utjecalo da je velik broj djece ostajao bez roditeljske brige i skrbi.7

6 7

TAUBE, F. W. Istorijski i geografski opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srema kako s obzirom na njihove prirodne osobine…, Leipzig, 1777./78., (preveo Boško Petroviæ), Matica srpska, Beograd, 153. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Virovitièka županija, Acta, kut. 24, Nro. 188. Jakov GELO, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. g., Zagreb, 1987., 68.

VDG JAHRBUCH 2004

Sirotište i bolnica iz zakladnih sredstava U takovim prilikama ostavština trojice novodoseljenih Osjeèana – Kohlhoffera, Huttlera i Monspergera – oznaèit æe korak prema stvaranju uvjeta da se bar dio tih teškoæa prevlada. Obiteljska tragedija, smrt jedinice kæeri, potaknula je Johanna Kohlhoffera, gostionièara u Tvrði i posjednika, da 29. travnja 1782. cijeli imetak namijeni osnivanju sirotišta u Osijeku. U uvodu oporuke Kohlhoffer navodi "da je potresen, ražalošæen gubitkom svoje kæeri jedinice, umrle u cvijetu mladosti, pa da više nema izravnih nasljednika te odluèuje da siroèad oba spola uèini svojim nasljednicima". Zakladi je ostavio kuæu "K trima potkovama"8 u Tvrði (u blizini franjevaèkog samostana), Svratište "Zlatnom orlu" u Novom gradu, vinograd u maðarskom gradu Villanyu, sve zalihe vina i rakije, gotovinu i utjerane dugove u vrijednosti od 16.680 forinti. Te iste godine, 2. prosinca, Joseph Huttler, štavilac koža u Donjem gradu i posjednik, napisao je sliènu oporuku. I on je cijeli imetak (kuæu "K zelenom lovcu" u blizini tadašnje donjogradske tkaonice svile, vodenicu na Dunavu, 1.600 uštavljenih teleæih koža, svu gotovinu, srebro i namještaj) u vrijednosti od 35.877 forinti namijenio, takoðer, za gradnju doma za djecu bez roditelja. U to je doba veæ desetak godina u Osijeku živio Cristian Monsperger, isusovac, koji je u Osijek stigao nakon što je carica Marija Terezija potaknula 1765. godine ponovno otvaranje gimnazije u Osijeku. O. Monsperger predavao je u školskoj godini 1767./68. kada je osjeèka gimnazija imala, u to vrijeme najveæi broj upisanih uèenika, èak 150. Do ukinuæa isusovaèkog reda Monsperger je obavljao službe njemaèkog propovjednika i katehete, a kraæe je vrijeme bio i upravitelj Bratovštine muke i smrti Isusove; pomoæni župnik u Tvrði bio je od 1773. do 1795. godine kada postaje župnikom u jednogodišnjem mandatu. Buduæi da je Monsperger bio izvršitelj Huttlerove i Kohlhofferove, oporuke pretpostavlja se da je on i potaknuo stvaranje zaklade za gradnju sirotišta u kojoj "cijeli svoj imetak ostaviše èovjekoljubivoj svrsi da se podigne zavod, u kojem bi djeca siroèad bez roditelja našla nadopunu opskrbi i gdje bi se religiozno i moralno odgajala…". I Monsperger æe 22. sijeènja 1803. svoj imetak u vrijednosti od 1.980 forinti pridodati zakladi.9 Ti æe postupci sve trojice Osjeèana biti, kako se pokazalo kasnije, povijesno znaèajni za stvaranje bolnièke infrastrukture u Osijeku. A to se dogodilo stoga što je Kraljevska ugarska komora u Budimu, neko vrijeme nešto drukèije od želja oporuèitelja, jedan dio zakladnog novca, uz dugoroène kamate, posudila maðarskim grofovima i veleposjednicima, a drugi dio uložila u državne zajmove i obligacije. Tako je novac uložen u duge svrhe drugaèije nego što su prvotno 8 9

U to doba kuæe nisu imale brojeve nego su nosile nadimke. Kamilo FIRINGER–Vladimir UTVIÆ, Povijest bolnièkih ustanova u Osijeku od 1739–1930, Osijek, 1970., 54.; Andija ŠULJAK, "Katolièka crkva u osloboðenom Osijeku", Od turskog do suvremenog Osijeka (gl. urednik Julijo Martinèiæ), Osijek, 1996., 77.; Josip BÖSENDORFER, "Diarium Paroch. Eccl..Inter. Civit. Essek", Starine, knj. XXXV, Zagreb, 1916., 239.

VDG JAHRBUCH 2004

naznaèile oporuke; u Osijeku tada nije ostala niti jedna forinta od zakladnog novca. Unatoè svom nastojanju gradskih otaca i onodobnih visokih dostojanstvenika, poput bosansko-ðakovaèkog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, do zakladnog novca nije se moglo doæi u potonjih 60 godina. No veæ 1854. zaklada je s kamatama dosegla za to vrijeme golemi iznos od 348.828 forinti što je još snažnije potaknulo požurivanje i traženje da se ta zaklada vrati u Osijek radi ostvarenja namjene po oporukama Kohlhoffera, Huttlera i Monspergera. To æe se dogoditi tek nakon što se car Franjo Josip I. osobno založio da se zakladna sredstva vrate u Osijek.10 Iz tih sredstava podignuto je 1870. gornjogradsko sirotište na uglu sjeverne strane Duge (današnje Strossmayerove) ulice i zapadne strane Solarskoga trga za koje je iz zaklade izdvojeno 72.464 forinte. Buduæi da je ostalo mnogo neutrošenog zakladnog novca izgraðena je 1784. u Donjem gradu bolnica tada najveæa i najbolje opremljena, u Hrvatskoj (današnji najstariji dio Klinièke bolnice). Bolnica je podignuta po projektu zagrebaèkih poduzetnika Karla Klausnera i Vjekoslava Flombacha pod šifrom "Humanität". Gradnja bolnice završena je krajem listopada 1874., a rad je u njoj poèeo 1. studenoga te godine. Bolnièka zgrada imala je oblik potkove (s krilima okrenutim prema sjeveru), suteren, prizemlje, jedan kat (a u središnjem dijelu zgrade dva kata). U suterenu se nalazila ložionica s dvije parne kupaonice, dva tuša i dvije prostorije s tri kade. Bila je to jedna od onodobno najsuvremenijih bolnica na ovim prostorima Monarhije.11 Naredbom Zemaljske vlade, Odjela za unutarnje poslove, 13. travnja 1895. zakladna je bolnica nazvana Sveopæa i javna Huttler-Kohlhoffer-Monspergerova zakladna bolnica u Osijeku. I time potezom onodobne državne vlasti naglašena je prvorazredna uloga tadašnjih Osjeèana Kohlhoffera, Huttlera i Monspergera i njihovih oporuènih odluka u stvaranju bolnièke infrastrukture u Osijeku.

10 11

K. FIRINGER–V. UTVIÆ, Povijest bolnièkih…, n. dj., 26, 27. Zlata ŽIVAKOVIÆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeæa (1868. – 1918.), Osijek, 1996., 32, 67.; K. FIRINGER–V. UTVIÆ, Povijest bolnièkih…, n. dj., 56.

VDG JAHRBUCH 2004

Die Rolle von Johann Kohlhoffer, Joseph Huttler und Cristian Monsperger bei der Erschaffung der Krankenhausinfrastruktur in Osijek Während des 18. und Anfangs 19. Jahrhunderts kamen viele Ansiedler aus Süddeutschland (meist aus dem Schwabenland), den österreichischen Provinzen und geerbten Kaiserländern, angezogen von den Aussichten Land und Arbeitsplätze zu finden, nach Osijek. Dieses zahlreiche Ansiedeln von Bauern (Ackerbauern und Lohnarbeitern), Handwerkern und Geschäftsleuten bewirkte nicht nur eine starke Entwicklung der Wirtschaft der Stadt an der Drau, sondern hinterließ dauerhaft eine tiefe Spur auch in anderen Segmenten des Lebens. So kennzeichnete die getrennte Ansiedlung des Gasthausinhabers Johann Kohlhoffer, des Ledergerbers Joseph Huttler und des Jesuiten Cristian Monsperger in Osijek nicht nur den Anfang ihres Lebens in einer neuen Mitte, sondern, das Geflecht von Lebensumständen richtete sie in Richtung einer humanen Geste der Gründung einer Stiftung für den Bau eines Waisenhauses, das ihnen eine dauerhafte Rolle in der Bildung der Krankenhausinfrastruktur in Osijek bestimmte.

VDG JAHRBUCH 2004

mr. sc. BORISLAV BIJELIÆ

Marko Ferger – anonimus profinjenog senzibiliteta To što o prvoj generaciji ðakovaèkih fotografa (Damjanoviæ, Èevizoviæ, Pejak, Japundžiæ…) znamo malo, gotovo ništa, i ne èudi, jer malo znamo i o onima koji su djelovali poslije Drugog svjetskog rata, fotografima tzv. druge generacije. Jedan od njih, zasigurno ponajbolji, bio je Marko Ferger. Zbog nesustavne prezentacije, tj. nemoguænosti komparacije radova fotografa koji su roðenjem, mjestom boravka ili inspiracijom bili vezani za Ðakovo, potonja konstatacija možda se može èiniti nedovoljno utemeljenom i ishitrenom - ali nije. Kad netko iz jedne male sredine, bez znaèajnije financijske i institucionalne potpore - koristeæi i za ono vrijeme relativno skromna tehnièka pomagala - plasira svoje fotografije na prestižne izložbe u, i izvan zemlje, i tamo nakon valorizacije svojih radova biva nagraðivan, priznat æete, i nije mala stvar. No, prije negoli kažemo koju rijeè o spomenutim fotografijama, osjeæam potrebu ukratko se osvrnuti i na neke biografske momente iz života Marka Fergera. Tko je zapravo Marko Ferger? Marko Ferger, sin Ðure i Marije, roðen je u Lovasu 25. kolovoza 1925. godine. Sredinom tridesetih godina obitelj, koja se u Lovasu bavila iskljuèivo poljoprivredom, seli u Osijek gdje se Ðuro (podrijetlom Folksdojèer) zapošljava kao èuvar polja. U Osijeku æe Marko, nakon završenog osnovnog školovanja, prva znanja o fotografiji steæi u Fotografskoj radnji "Varnai", a potkraj 1944. godine i potvrdu o završenom fotografskom zanatu. Odmah po završetku zanata, kao osamnaestogodišnjak, biva regrutiran u redove domobranstva, ali se u vojsci ne zadržava dugo. Za vrijeme završnih ratnih operacija iskaèe iz vlaka u blizini Perkovaca (dezertira) i vraæa se u Osijek gdje se nekoliko tjedana skriva na retfalaèkom groblju. Biva uhiæen tek nakon što ga je otac prijavio predstavnicima nove vlasti. Ubrzo nakon uhiæenja upuæen je sa sabirnog mjesta u Osijeku, zajedno s drugim zarobljenicima, prema Zagrebu, a da nije, kao ni velika veæina zarobljenika, znao krajnji cilj deportacije. Kako je za vrijeme putovanja obolio od tifusa dozvoljen mu je višednevni oporavak u jednom od slavonskih gradiæa. Najvjerojatnije u Slatini ili Virovitici. Naime, izmeðu ostalih, upravo su nazivi tih mjesta upisani na posudi za jelo koja je Fergeru za vrijeme zarobljenièkih dana služila ne samo za osnovnu svrhu, veæ i kao medij preko kojega je crtežima i zapisima ukazivao na neke èinjenice i emotivna stanja kroz koje je prolazio. Nakon što mu se zdravstveno stanje donekle stabiliziralo, prikljuèen je jednom od sljedeæih zarobljenièkih konvoja – toliko sliènim brojnim konvojima svojih 31

VDG JAHRBUCH 2004

Fergerova posuda za jelo iz logoraških dana

sunarodnjaka koji su u to vrijeme, samo zbog toga što su Nijemci, sustavno protjerivani sa prostora prve Jugoslavije – s kojim je došao do Zagreba. Tu je, bolestan i krajnje iscrpljen, smješten u stacionar, a kada mu je zdravstveno stanje to dopustilo, buduæi da nije bilo dovoljno struènih osoba, pomaže oko rada na rendgen aparatima. Ubrzo æe na inicijativu rendgenologa bolnice "Šalata" biti pušten iz sanatorija i zaposlen u spomenutoj bolnici na radnom mjestu rendgenskog tehnièara. Time je èinom njegovo zatoèeništvo bilo okonèano. Po povratku u Osijek, Ferger æe jedno vrijeme raditi u osjeèkoj bolnici (vjerojatno na sliènim poslovima na kojima je radio i na "Šalati"), pri tomu ne zanemarujuæi bavljenje fotografijom kao svojom osnovnom vokacijom. Godine 1953. stekao je diplomu zanatskog majstora fotografske struke i preselio se u Ðakovo gdje je radio kao obrtnik – fotograf i bio aktivan èlan Foto i kino kluba Ðakovo. Osim portretnih fotografija lišenih bilo kakvih artistièkih pretenzija, s kojima je osiguravao sredstva za preživljavanje, radio je i ambicioznije radove koje je izlagao na skupnim izložbama u gotovo svim veæim gradovima bivše Jugoslavije, ali i u inozemstvu: Genovi, Parizu, Nici, Milanu, Torinu, Melbournu, Sidneyu, Johanessburgu, Buenos Airesu, Rio de Janeiru, Brasilii, Varšavi, Lisabonu i drugdje. Umro je u Ðakovu 1969. godine. S dijelom fotografske ostavštine Marka Fergera ljubitelji fotografije u Ðakovu mogli su se upoznati tek desetljeæima nakon što su njegovi foto-aparati prestali "škljocati". Autoru ovog teksta sredinom 2002. godine obratio se Dubravko Ferger, 32

VDG JAHRBUCH 2004

Okrugli horizont

Markov sin, i zamolio za mišljenje o stotinjak saèuvanih, i u tom momentu dostupnih fotografija koje se nalaze u krugu obitelji. Kako je uistinu rijeè o kvalitetnim fotografijama dogovorili smo se da napravimo izložbu, zapravo dvije izložbe, gdje bi u prvoj predstavili fotografije širokog tematskog spektra, a u drugoj dokumentarnu fotografiju zavièajne provenijencije. Dogovor je realiziran tijekom 2002. i 2003. godine. Izložbe su postavljene u organizaciji Muzeja Ðakovštine, Centra za kulturu i Grada Ðakova, a vidio ih je velik broj Ðakovèana (sveèanom otvaranju, kako prve, tako i druge izložbe, prisustvovalo je više od stotinu ljudi što, nažalost, nije èest sluèaj kada su u pitanju sliène manifestacije). Izložene fotografije presjek su onoga što je autor radio pedesetih i šezdesetih godina. Nema sumnje, osebujne su to fotografije, gotovo da bismo mogli reæi fotografije s karakterom. Njima Ferger nije nastojao, barem ne primarno, ovjekovjeèiti ono što je vidio kroz objektiv svog fotoaparata. Ambicije su mu bile znatno veæe. Nastojao je ovjekovjeèiti sebe i, sudeæi prema izloženim radovima, u tomu je u potpunosti uspio. Uspio je to, dakako, veæ samom èinjenicom što je potpisao odreðene fotografije koje su predmet našeg interesa, ali i na još jedan, znatno kompleksniji naèin, naèin imanentan jedino pravim umjetnicima fotografije. Naime, njegove fotografije odišu subjektivnošæu, kako u odabiru teme, tako i u naèinu fotografiranja. Uz sav dignitet prema èinjenicama, èiju je samobitnost nastojao oèuvati minimalnim intervencijama u kompoziciji i kadriranju, on im je udahnuo dio svoje osobnosti, bilo kutom pod kojim ih je motrio, bilo odabirom pravog trenutka snimanja. Ponekad mu je uspijevalo viðenu 33

VDG JAHRBUCH 2004

datost transcendentirati, doduše ne èesto, a ponekad je i oplemeniti umjerenom dozom misticizma ("Stupovi u kašteletu", "Svjetla palanke", "Refleksija – lom svjetla"...). Što se pak tièe njegovih tematskih preferencija, sa sigurnošæu se može reæi - ništa monumentalno nije ga impresioniralo. Sudeæi prema fotografijama s kojima raspolažemo teško je pretpostaviti da je imao poveæan interes i za portretnu fotografiju, kao i za velike ljudske geste opæenito. Njegov fotografski rukopis profiliran je, prije svega, poetikom prostora i zaokupljenošæu s malim, gotovo trivijalnim stvarima, arhitekturom mediteranskih gradova i prirodom shvaæenom u najširem smislu te rijeèi. Odabranim motivima Pejsaž iz Baranje prilazio je u pravilu na naèin da je pokušavao akcentirati ozraèja u kojima se nešto dogaða (ili ne dogaða), ono što se može tek osjetiti, teško i razumjeti. Potonja konstatacija odnosi se, ponajprije, na tzv. umjetnièke fotografije, fotografije koje smo imali prilike vidjeti na prvoj Fergerovoj posthumnoj izložbi postavljenoj kolovoza 2002. godine. Samo godinu dana kasnije, na istom mjestu, Ferger nam se predstavlja s još jednom samostalnom izložbom. Tom prigodom izložene fotografije snimljene su u istom vremenskom intervalu kao i one koje smo mogli vidjeti prije godinu dana (dakle, tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeæa), no za razliku od njih, ovdje je primarno rijeè o dokumentarnoj fotografiji raðenoj s ciljem da se ovjekovjeèi Ðakovo onoga vremena. Pri tomu, treba to odmah istaknuti, fotografski rukopis isti je kao i na fotografijama viðenim na prvoj izložbi, ali je interes reduciran na ono lokalno, zavièajno, ono iznad èega se pojedinac možda može izdignuti, ali od èega ne može pobjeæi. Fotografije prikazane na ovoj, drugoj Fergerovoj izložbi, bez sumnje su dokumentarne, lokalne, zavièajne – ali i socijalne. Naime, Ðakovo je 50-ih i 60-ih godina tek mali gradiæ kojega bitno odreðuju globalni društveni procesi, ponajprije proces industrijalizacije. Upravo njemu, odnosno njegovim izravnim protagonistima – radnicima, Ferger je, barem sudeæi prema fotografijama koje su nam danas dostupne, posvetio najveæi interes. Pri tomu treba svakako istaknuti da je više no indikativno to što njegov aparat nije zabilježio èelne ljude tadašnjih ðakovaèkih radnih organizacija, zborove radnika, zasjedanje radnièkih savjeta - ali 34

VDG JAHRBUCH 2004

ni ostale manifestacije kolektivnog zanosa koje su davali glavno obilježje tom vremenu. U cijeloj toj prièi, èini se, on je bio posebno senzibiliziran za ono što je bitno – za Èovjeka. I to "malog èovjeka", onoga u kojeg su se svi zaklinjali, a u koga je malo tko vjerovao. Suprotno službenim fotografijama onoga vremena u kojima su radnici prikazivani kao samobitni, optimizmom inficirani kreatori vlastite sudbine (o društvenoj ulozi da se i ne govori), Ferger ih je prikazao u nešto drugaèijem svjetlu, onakvima kakvi su oni najèešæe i bili. A bili su instrumentalizirani, depersonalizirani, gotovo uplašeni. U svakom sluèaju niti izbliza onakvi kakvima su ih željeli (barem na fotografijama) vidjeti oni koji su, navodno, vladali u njihovo ime. Osim fotografija snimljenih po ðakovaèkim radnim organizacijama ("Stjepan Gelli", "Posavina", "Mlin"...) svakako treba istaknuti i dokumentarnu vrijednost nekih drugih fotografija, ponajprije vrlo dojmljive scene sa vašara ("Vašar I.", "Vašar II.", "Korita", "Cjenkanje"...) prikaze interijera gradskih trgovina ("Kratka roba", "Najzanimljivije"...) i pojedinih dijelove grada ("A gdje su ti oèi?", "Sa Bajnaka"...). Sve te fotografije, veæ danas, vjerodostojan su podsjetnik na jedno prohujalo vrijeme i ljude koji su u njemu živjeli i stvarali. Što vrijeme bude više odmicalo, sasvim sigurno, i njihova uporabna vrijednost biti æe sve veæa i veæa.

Marko Ferger - ein Anonymus mit feinfühlender Sensibilität Mit dieser Arbeit versucht der Autor die Aufmerksamkeit auf den Photographen Marko Ferger (1926-1969), einen selbstaufopfernden Mann, der als Handwerker von der Photographie lebte, zu richten. Er lebte auch für die Photographie, besonders die künstlerische, die für ihn eine Herausforderung, Motivation und Lebensbestimmung waren. Ohne institutionelle Unterstützung in den 50-er und 60-er Jahren des letzten Jahrhunderts, arbeitete er mit, der nur ihm bekannter Sensibilität, auf die tausender Photos aus, und die, seiner Meinung nach, Besten, stellte er in allen größeren Städten Ex-Jugoslawiens und des Auslands wie: Genova, Paris, Nica, Milano, Torino, Melbourne, Sydney, Johanessburg, Buenos Aires, Rio de Janeiro, Warschau, Lisabon und anderswo aus. 2002 und 2003, fast ein viertel Jahrhundert, nachdem er seine letzten Photos machte, wurden in Ðakovo seine selbstständige Ausstellung aufgestellt. 35

VDG JAHRBUCH 2004

mr. sc. Marija MOGOROVIÆ CRLJENKO mr. sc. Tajana UJÈIÆ

Obitelj Hütterott u Rovinju (1890. do 1945. godine) Autorice upozoravaju na bogatu ostavštinu obitelji Hütterott te daju naznake za buduæa istraživanja. Veæi se dio ostavštine obitelji Hütterott èuva u Državnom arhivu u Pazinu i u Zavièajnom muzeju grada Rovinja, dok je dio još uvijek razasut po privatnim zbirkama. Obitelj Hütterott je osim pisanih i materijalnih izvora, svoj peèat ostavila i u rovinjskom krajoliku. Oblikujuæi svoje poslovne i privatne prostore, Hütterotti su istovremeno oblikovali prostor koji je danas najoèitiji svjedok njihove prisutnosti u Rovinju, prekrasnu park šumu Zlatni rt. Glavni se dio rada temelji na izvješæu kojega su sastavili Branko Fuèiæ i Ferdo Huptmann kao èlanovi povjerenstva Konzervatorskog zavoda Hrvatske u Zagrebu, a koje svjedoèe o sudbini njihove imovine nakon Drugog svjetskog rata, ali i brizi za oèuvanje iste.

Ukratko o obitelji Hütterott Obitelj (von) Hütterott,1 industrijalaca i trgovca njemaèkog podrijetla iz Trsta, prisutna je u Rovinju od 1890. godine. Naime, te je godine Johan Georg Hütterott2 kupio otoke Sv. Andriju, Maškin, Šturag, te Sv. Ivan na Puèini kod Rovinja od obitelji Esher. Postupno je kupio i podruèja na kopnu Montauro, Monte Mulin, Monvi, Lone, Punta Corrente i Škarabu. Na navedenom je podruèju namjeravao otvoriti klimatsko ljeèilište, o èemu svjedoèi projekt iz 1908. godine naslovljen Cap Aure.3 Na odluku o kupnji posjeda u Istri nisu utjecale samo poslovne namjere, jer 1

Carskom odlukom od 30. studenog 1898. godine Johan Georg Hütterott imenovan je plemenitim vitezom, a 1905. godine doživotnim èlanom Gornjeg doma Carskog vijeæa. K. Mariæ, Poèeci rovinjskog turizma – Cap Aureo 1908. Gli inizi del turismo rovignese – Cap Aureo 1908, Rovinj: Zavièajni muzej grada Rovinja, 2002., 4. Johan Georg Hütterott (roðen u Trstu 21. prosinca 1852. godine - umro u Trstu 29. svibnja 1910. godine) sin je Georga Carla Hütterotta roðenog 1821. godine u Kasselu u Njemaèkoj. Carl je preselio u Trst gdje je zapoèeo s probitaènim industrijskim i trgovaèkim poslovima i bio vlasnik društva Crisantemo, koje je proizvodilo insekticide na bazi buhaèa. Imao je veliki udio i u trgovini mirodijama iz kolonija, suhim voæem, tehnièkom robom itd. Svojem je sinu omoguæio školovanje na prestižnim poslovnim školama, a nakon završetka školovanja stjecanje poslovnih iskustava širom svijeta, što je Georga. uèinilo vizionarom i poslovnim strategom obitelji. Kao mlad i uspješan trgovac veæ je 1879. postao i prvim japanskim konzulom u Europi. Georg je naslijedio oèeve poslove, a osim toga bio je savjetnik u Prvoj tršæanskoj ljuštionici riže, direktor Društva za ribu i marikulturu, èlan Industrijskog i Poljoprivrednog vijeæa. Sudjelovao je i u osuvremenjivanju Tršæanskog tehnièkog zavoda, društva koje je osim Tvornice strojeva Sant'Andrea, nadziralo i brodogradilišta San Marco i San Rocco. Godine 1896. imenovan je savjetnikom, a godinu kasnije direktorom gore spomenutog zavoda. Vidi: K. Mariæ, Poèeci rovinjskog turizma – Cap Aureo 1908., 4. J. Folo, Povijest rovinjskog turizma, Rovinj: Naklada autora, 2002., 39.- 46. K. Mariæ, Poèeci rovinjskog turizma – Cap Aureo 1908. Gli inizi del turismo rovignese – Cap Aureo 1908, 9.-20.

VDG JAHRBUCH 2004

je Georg bio i veliki ljubitelj mora, posebice jedrenja.4 Na njegovim su posjedima u Rovinju èesto boravili mnogi istaknuti znanstvenici, gospodarstvenici i politièari tog razdoblja o èemu svjedoèe i upisi u knjizi gostiju otoka Sv. Andrija.5 Neki su od njih, primjerice nadvojvoda Carl Stephan von Habsburg s Georgom i jedrili Jadranom.6 Nakon Georgove smrti imanjem su upravljale njegova žena Maria (kæer Alberta Keyla i Lucie Hoffman, roðena u Bordeauxu 5. srpnja 1860. godine), te kæeri Hanna i Barbara. Hanna, roðena u Trstu 15. lipnja 1881. godine, udala se 1917. za Fritza von Grabmayera. Umrla je 1960. godine te je pokopana s mužem na groblju Mühlen u Austriji. Barbara, roðena u Trstu 11. sijeènja 1897. godine, nije se udavala. Kao i njezin otac, bila je opèinjena morem, posebice jedrenjem. Maria i Barbara su se 1927. godine preselile u Rovinj, na otok Sv. Andrija, gdje je Barbara zapoèela nove poslovne aktivnosti vezane uz poljoprivredu, stoèarstvo i ribarstvo, koje je proširila i u unutrašnjost Istre. Tako je u Livadama, primjerice, osnovala društvo za otkup i izvoz tartufa.7 Promjenom politièkih i društvenih prilika pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata Maria i Barbara poèinju sve teže živjeti, a iz saèuvane je korespondencije vidljivo njihovo nesnalaženje u novonastalim okolnostima i nerazumijevanje Mussolinijeve i Hitlerove politike. Barbari i njezinoj majci Mariji se nakon 30. svibnja 1945. godine gubi svaki trag, a njihova je imovina konfiscirana kao imovina narodnog neprijatelja, rješenjem od 1. lipnja 1945. godine.8

Konfiskacija i skrb Nakon završetka rata na imanje obitelji Hütterott nakon obavijesti Oblasnog narodnooslobodilaèkog odbora za Istru dolaze djelatnici Konzervatorskog zavoda Hrvatske u Zagrebu, Branako Fuèiæ i Ferdo Hauptmann. Oni zapoèinju s detaljnim popisivanjem svega što je preostalo na otoku Sv. Andrija, bilježeæi i svoja zapažanja, te je zbog njihova iznimnog truda i profesionalne neustrašivosti do danas ostalo saèuvano arhivsko gradivo i muzejska graða obitelji Hütterott.9 4

6 7 8

Godine 1894. kupio je jahtu Giorgette koju je preimenovao u Suzume. Osim te jahte za krstarenje, posjedovao je i parobrod od 10 metara i jedrilicu Icipici. K. Mariæ, Poèeci rovinjskog turizma – Cap Aureo 1908., 4. Spomen-knjiga Cissa Insel èuva se u Zavièajnom muzeju grada Rovinja. Zahvaljujemo se kustosici Zavièajnog muzeja grada Rovinja Katarini Mariæ koja nam je dala na uvid onaj dio ostavštine obitelji Hütterott koji se èuva u Zavièajnom muzeju grada Rovinja, te gospodinu Detlefu Gasstri, koji nam je omoguæio uvid u svoje još neobjavljene transkripcije knjige gostiju i dijela korispondencije obitelji Hütterott pisane njemaèkim jezikom. K. Mariæ, Poèeci rovinjskog turizma – Cap Aureo 1908., 4. J. Folo, Povijest rovinjskog turizma, Naklada autora, 2002., 33. Državni arhiv u Pazinu (dalje: DAPA), HR-DAPA -79, Oblasni narodnooslobodilaèki odbor za Istru (dalje: ONOO za Istru), Oblasna uprava narodnih dobara za Istru, kutija 608., broj: 1990/45 od 1. lipnja 1945. godine. Dio se arhivskog gradiva èuva u Zavièajnom muzeju grada Rovinja (u navedenom muzeju èuva se i muzejska graða), a dio u Državnom arhivu u Pazinu. Do trenutka pisanja ovog teksta nije posve sigurno zbog èega je arhivsko gradivo èuvano na dva razlièita mjesta, iako veæ u svom izvješæu povjerenici Konzervatorskog zavoda Hrvatske u Zagrebu istièu da privatnu korespondenciju treba smjestiti u arhivsku ustanovu. Posebno treba napomenuti da je u tijeku izrada sumarnog inventara za fond obitelji Hütterott i to na naèin da se u inventaru objedini arhivsko gradivo obje ustanove. Nakon sreðivanja i popisivanja gradiva vjerojatno æemo uspjeti doprijeti do svih relevantnih podataka ne samo o obitelji veæ i o životu u Rovinju.

VDG JAHRBUCH 2004

Iz vlasnièkog lista,10 vidljivo je da je posjed obitelji obuhvaæao veæ navedene otoke i otoèiæe: Sv. Andriju i Maškin, Magareæi otok, Šturago, Sv. Ivan na Puèini, Pirusi te susjedno kopno, odnosno rt Cap Aure tj. Zlatni Rt ili Punta Corrente, Monte Mulin, Monvi, Lone i Škarabu. Središte tog imanja i sjedište obitelji bio je otok Sv. Andrija na kojem se nalazio njihov dvorac.11 U izvješæu je opisan dvorac koji se sastojao od dva kata (prizemlja i prvog kata). U prizemlju su se nalazile èetiri reprezentativne sobe (refektorij, salon, biljarska soba i knjižnica), dok je prvi kat služio za stanovanje i nije bio opremljen pretjerano skupim namještajem. Fuèiæ i Hauptmann nastoje rekonstruirati kako je zapravo dvorac izgledao, te naglašavaju da je sve to samo tako "bilo"12 jer primjerice, u biedermeyerskoj sobi, nisu našli drugo do jedan ormar, u ostalim dvjema sobama po krevet s noænim ormariæem i svega tri ormara, a koji svoj obstanak zahvaljuju nešto crvima, koji su ih veæ rastoèili djelomièno, a nešto svojoj glomaznosti i težini.13 Naglašavaju kako je oèigledno da je svatko tko je bio prije njihova dolaska u dvorcu raskopao, prekopao i prevrtao svaku sobu, svaki ormar, svaku ladicu do temelja.14 Iz sljedeæeg se opisa saznaje kakvo je stanje zateèeno. Razumijemo da OZNA povodom hapšenja vlasnice pretraži njenu kuæu, ali da li je nužno da se sadržaji ladica užurbano izvlaèe, bacaju po podu, da se pokatkad èitava ladica komode jednostavno prevrne i potom ostavi onako kako jest? Rublje, odijela, suðe, privatna korespodencija, službeni spisi, knjige, fotografije... ukratko sve što nije bilo nepokretno, valjalo se u divljem neredu po podovima pojedinih soba. Bilo je nekoliko soba, gdje u pravom smislu rijeèi noga nije mogla stupiti na dasku. Ostaci jela, prazne vinske boce, razbijene èaše, prazne kutijice nakita, zagadjeni podovi, pa èak i oneèišæeno suðe – sve je upotpunjavalo sliku opustošenog dvorca.15 Prije nego što su struènjaci napravili popis pronaðenih stvari, dobili su na uvid popis koji je sastavljen u Kotarskom narodnooslobodilaèkom odboru Rovinj, a u kojemu je zapisano ono što su za svoje potrebe uzeli OZNA, Kotarski narodnooslobodilaèki odbor Rovinj, Gradski narodnooslobodilaèki odbor Rovinj i Štab 43. istarske divizije,16 a šturo su bili popisani i predmeti koji su ostali u

HR-DAPA -79, ONOO za Istru, Oblasna uprava narodnih dobara za Istru, kutija 608. 16. travnja 1946. godine. Prema izvješæu Branaka Fuèiæa i Ferda Huptmann dvorac je novija graðevina, sagraðen oko 1890. godine, nakon što je obitelj kupila spomenuto imanje. Od 8. stoljeæa na njemu se nalazio benediktinski samostan, koji je u 15. stoljeæu prešao u ruke minorita. Sekulariziran je u doba francuske uprave, a nakon toga je promijenio nekoliko vlasnika, a na njemu se nalazila i tvornica cementa, kojoj je kao dimnjak služio zvonik crkvice. Sagradivši dvorac, Hütterotti su u njega uklopili i samostansku crkvicu. HR-DAPA-79, ONOO za Istru, Oblasna uprava narodnih dobara za Istru, Izvješæe o dvorcu na otoku Sv. Andrija, kutija 608., str. 2 12 Isto, str.3. 13 Isto. 14 Isto. 15 Isto. 16 Primjerice, OZNA je uzela srebrni pribor za jelo (291 žlicu, 182 vilice, 90 nožiæa itd.), Kotarski NOO vrijednim je pokuæstvom uredio svoje kancelarije. Gradski NOO opskrbio se pisaæim i šivaæim strojem, te elektriènim kuhalom. 43. divizija, koja se tada nalazila u Pazinu, daleko od mora, uzela je sav pribor za ribolov. 10 11

VDG JAHRBUCH 2004

dvorcu.17 Posebno je zanimljiv dio izvješæa u kojemu se opisuju prostorije OZNA-e ukrašene æilimima iz dvorca, a jedan od njih (mali perzijski æilim) služio je kao otiraè za cipele na hodniku uz uzlazna vrata.18 Struènjacima je posao bio donekle olakšan jer su kod èišæenja dvorca pronašli popis stvari samih vlasnika, na temelju kojeg su mogli ustanoviti pravo stanje. Od nadležne Oblasne uprave narodnih dobara Fuèiæ i Hauptmann su zahtijevali da se odmah vrate sve stvari, od najobiènijih za svakodnevnu upotrebu do vrlo vrijednih, neovisno o tome jesu li one odnešene legalno, uz dozvolu tadašnjih vlasti, ili proizvoljno. U više navrata naglasili su kako se radi o vrlo vrijednom kompleksu kojeg svakako treba saèuvati, jer govori o životu ove istaknute obitelji. Posebno su istaknuli da buduæi da za izvjestan broj odnesenih predmeta postoji popis, ne može se tvrditi da je odnositelje rukovodila pohlepa ili gramzivost, veæma je to bilo iz neznanja i recimo otvoreno - barbarizma. Usprkos zakonu o oèuvanju kulturnih, historijskih i umjetnièkih spomenika, ovdje se raznosilo na sve strane.19 Nastojali su saèiniti detaljan popis zateèenih stvari. U izvješæu su nakon opisa puta iznijeli opæe viðenje zateèenog stanja, te naveli prijedloge za buduæu namjenu dvorca, kao i potrebu da se saèuva i spasi izvorno stanje dok za Sv. Andriju ne preuzme skrb lokalni konzervatorski zavod u osnivanju. Potom donose Popis slika i umjetnièkih predmeta prema sobama u kojima su zateèeni ili u koje su privremeno smješteni. Posebno je opisana svaka slika, a naznaèeni su i predmeti japanske provenijencije. Zatim slijedi opis knjižnice koja ima i reprezentativna djela koja su obvezna u gotovo svakoj knjižnici plemiæa, ali i mnogo suvremene beletristike, razne putopise i knjige o prirodi, kao i zapaženu zbirku knjiga s pomorskom tematikom, te preko 90 godišta Deutsche Rundschaua, Englisch Geografical magazina itd. Posebno napominju da je knjižnica potpuno antifašistièka, tj. da sadrži ne samo njemaèku antifašistièku literaturu, nego i djela koja su objavljena za rata u saveznièkim zemljama. Pronašli su i veliki dio obiteljske korespondencije i fotografija koju su stavili u jedan kovèeg u nekadašnjoj biljarskoj sobi.20 Naglasili su da je korespondencija potpuno privatna i da bi je trebalo ili predati barunici ili ostaviti u dvorcu sa svim ostalim stvarima, no to ne preporuèuju, jer bi na taj naèin intimna obiteljska pisma mogao bilo tko pregledavati. Stoga zakljuèuju da je najbolje taj dio ostavštine smjestiti u arhiv, gdje bi je èestiti istraživaèi mogli koristiti nakon 30 godina, tj. nakon smrti vršnjaka zadnje vlasnice, barunice Hütterott.21 Navedeno je izvješæe sastavljeno 2. srpnja 1945. godine, a odnosi se na 28. lipanj kada je zapoèelo èetverodnevno popisivanje u kojemu su upisane razne pokretnine od krumpira do stola za biljar, od krletke do velikog globusa, novca i automobila itd. HR-DAPA-79, Oblasni narodnooslobodilaèki odbor za Istru ONOO za Istru, Oblasna uprava narodnih dobara za Istru, kutija 608. 18 HR-DAPA -79, ONOO za Istru, Oblasna uprava narodnih dobara za Istru, Izvješæe o dvorcu na otoku Sv. Andrija, kutija 608., str. 5. 19 Isto. 20 Isto, str. 11. 21 Isto. 17

VDG JAHRBUCH 2004

Napominju i da je tajnik Kotarskog narodnooslobodilaèkog odbora Rovinja u smoènici pronašao željeznu škrinju koja sadrži oko 150 zlatnika, oko 30.000 lira, nešto dolara, švicarskih franaka i dosta nakita. Napravljen je popis svega zateèenog te je isto predano zaduženoj osobi Oblasne uprave narodnih dobara, koja je i bila primarno zadužena za cijeli posjed obitelji Hütterott. U daljnjem je tekstu napisana okvirna konzervatorska studija tadašnjeg stanja dvorca s posebnom osvrtom na nekadašnju crkvu koja je uklopljena u dvorac i ostatke fresaka. Posebno je zanimljiv opis malog obiteljskog muzeja s povijesno-etnografskim i geološko-zoološkim materijalom, ali i ispravama koje se odnose na obitelj i arheološkim nalazima s otoka. Za slike je takoðer napravljena okvirna konzervatorska studija i klasifikacija materijala u èetiri grupe u sluèaj potrebe za hitnim prenošenjem. Na kraju su u pet toèaka dane upute Kotarskom narodnooslobodilaèkom odboru Rovinj, s posebnom naznakom da se dvorac u cijelosti stavlja pod zaštitu i da nitko ne smije ništa dirati bez znanja Oblasne uprave narodnih dobara s kojom æe biti u stalnoj vezi i dogovoru.

Umjesto zakljuèka Što se dogodilo nakon što su Branko Fuèiæ i Ferdo Hauptmann otišli iz Rovinja trenutno nije posve jasno. Tko je, kada i zašto odluèio odnijeti ostavštinu obitelji Hütterott s otoka nije poznato. Gdje se nalazi knjižnica, što se dogodilo s nakitom i drugim predmetima koji se ne nalaze u Zavièajnom muzeju grada Rovinja takoðer nije poznato. Kako je dio arhivskog gradiva dospio u današnju Sveuèilišnu knjižnicu u Puli, a odatle u Zavièajni muzej grada Rovinja, kada je i kako drugi dio arhivskog gradiva, bez evidentiranja, pohranjen u današnjem Državnom arhivu u Pazinu, samo su neka od mnogobrojnih pitanja na koja još treba odgovoriti. Zahvaljujuæi ovoj obitelji Rovinj je promijenio svoj izgled, dobio izvrsno ureðenu park šumu koja i danas oduševljava posjetitelje. No, obitelj Hütterott još nije dobila pravo mjesto koje joj pripada u povijesti razvoja grada, bez obzira što je prije ljeta 2003. godine nanovo ureðena park šuma tzv. Zlatni rt, Cap Aure ili Punta Corrente, a na samom je ulazu u park šumu, u nekadašnjoj lugarevoj kuæici, jedan mali dio ureðen kao Zbirka Hütterott.

VDG JAHRBUCH 2004

Die Familie Hütterott in Rovinj (von 1890 bis 1945) Die Autorinnen warnen auf eine reiche Erbschaft der Familie Hütterot und geben Zeichen für zukünftige Forschungen. Einen größeren Teil der Erbschaft der Familie Hütterot bewahrt man im Staatsarchiv in Pazin und im Heimatmuseum der Stadt Rovinj. Ein Teil der Erbschaft ist aber noch immer in privaten Versammlungen verstreut. Die Familie Hütterott hinterließ, neben ihren schriftlichen und materiellen Quellen, auch eine Spur in der Landschaft von Rovinj. Indem sie den Geschäfts- und Privaträumen eine Form gaben, formten sie gleichzeitig auch den Raum, der heute ein klarer Zeuge ihrer Anwesenheit in der Stadt Rovinj ist - der wunderschöne Park Zlatni rt. Der wichtigste Teil der Arbeit basiert sich auf den Bericht, den Branko Fuèiæ und Ferdo Hauptmann als Mitglieder des Ausschusses des Amtes für Denkmalpflege in Zagreb geschrieben haben. Sie zeugen über das Schicksal ihres Vermögens nach dem zweiten Weltkrieg, aber auch über ihre Sorge diese zu bewahren.

VDG JAHRBUCH 2004

mr. sc. Eldi GRUBIŠIÆ PULIŠELIÆ

Franz von Werner - turski diplomat i pisac na njemaèkom jeziku Franz von Werner zasigurno pripada među najzanimljivije pjesničke ličnosti 19. stoljeća. Ovaj njemački pjesnik i turski diplomat rođen je u Beču 1836. godine kao sin zagrebačkog Nijemca i Bečanke. U ranoj životnoj dobi napustio je Beč i preselio se u Zagreb, ali ga je njegov otac nakon majčine smrti poslao u Beč na školovanje i tamo je pohađao poznati "Schubert Institut" u kojemu su djeca iz najuglednijih bečkih obitelji stjecala znanja iz različitih područja. U dobi od šesnaest godina vratio se u Zagreb, ali se tamo nije dugo zadržao. Nakon samo dvije godine vratio se u Beč i pristupio austrijskoj vojsci.1 Tako u jesen 1853. g. postaje kadet husarske pukovnije s kojom odlazi prvo u Mađarsku, a potom u Galiciju. Samo godinu dana kasnije napušta vojsku i odlazi u Tursku2. O razlozima za prelazak u Tursku postoje različita mišljenja, pa se tako spominje njegova svađa s pretpostavljenima kao moguć razlog, ali i mogućnost da se zaljubio u cirkusku jahačicu i da je za njom pobjegao u Tursku.3 Pristupa turskoj vojsci koja je u to vrijeme bila vjerska vojska i u njoj su mogli služiti samo muslimani4 i konvertira na islam. Takvo ponašanje nije u to vrijeme bilo nepoznato, pa je tako postojalo više primjera prelaska u drugu vojsku kao onaj francuskog generala grofa Bonnevala koji je u prvoj polovici 18. stoljeća prešao na islam i uzeo ime Ahmet-paša.5 Dodijeljen je pukovniji "Crvenih kozaka", koja se najvećim dijelom sastojala od poljskih emigranata, a pod zapovjedništvom poljskog pjesnika Michaela Czaikowskog.6 Po uzoru na svog zapovjednika, Franz von Werner uzima tursko ime i Murad Efendi je ime kojim će se on služiti do kraja života. Kao član turske vojne misije u Hercegovini postaje 1858. g. tajnik Kemala Efendija koji je bio turski komesar za Bosnu i Hercegovinu. S njim putuje u Mostar i Trebinje, a nakon poraza kod Grahova bježi u Dubrovnik, a potom u Carigrad. Ove će događaje vrlo detaljno opisati u svojim putopisima pod naslovom

5 6

Heinrich Ziegler, Murad Efendi ( Franz von Werner). Eine Biographie und Wurdigung seiner dramatischen Werke. Inaugural-Dissertation an der Kgl. Westfahlischen- Universitat, Dortmund, 1917. U tekstu æemo se ponekad služiti uvriježenim nazivom Turska iako je pravi naziv za ovu državu u to doba Osmansko carstvo. Vidi: Josef Matuz, Predgovor, Osmansko Carstvo, Zagreb, 1992. Ivan Pederin, Murad Efendi-Franz von Werner, Sudostforschungen, Internationale Zeitschrift fur Geschichte, Kultur und Landeskunde Sudeuropas begrundet von Fritz Valjavec, Band 32, R. Oldenbourg, Munchen, 1973., str. 109. Tek 1856. g. vojna služba u Osmanskom Carstvu postaje dostupna i kršæanima. Vidi: Josef Matuz, Op. cit., Zagreb, 1992., str. 142. Josef Matuz, Op. cit., Zagreb, 1992., str. 124. Ivan Pederin, Murad Efendi-Franz von Werner, str. 109.

VDG JAHRBUCH 2004

"Erinnerungen aus der Herzegowina".7 Nakon toga odlazi u diplomatsku službu i radi za tursko Ministarstvo vanjskih poslova. Franz von Werner je uz njemački, vladao i hrvatskim i francuskim jezikom, a možemo pretpostaviti da je uz turski naučio i perzijski i arapski, jer su ti jezici bili vrlo važni na Porti u to doba. Poznavanje tih jezika bilo je od velikog značenja za njegovu karijeru. Osim što se bavio administrativnim poslovima, Franz von Werner, odnosno Murad Efendi pisao je u to vrijeme i poeziju, a u različitim njemačkim časopisima objavljivao je i ilustracije turskih krajolika i kraće tekstove. Ubrzo postaje osobni tajnik Mehmeda Kubrisli -paše, jednog od najmoćnijih ljudi Turske tog doba. Zahvaljujući novim dužnostima u svojoj karijeri mnogo je putovao, a dojmove sa svojih putovanja opisao je u putopisima. Te je putopise prvo objavljivao u časopisima, a 1877. godine, objavio ih je pod naslovom "Türkische Skizzen". Kao turski diplomat brzo je napredovao u karijeri, pa krajem 1864. g. postaje konzul u Temešvaru. Deset godina kasnije preuzima dužnost generalnog turskog konzula u Veneciji. Bio je rado viđen gost u mnogim uglednim kućama, pa i onim kneževskim, a njegov je venecijanski dom postao središtem intelektualnog života. Imenuju ga generalnim konzulom u Dresdenu i tamo je u suradnji s njemačkim tiskom utjecao na stvaranje boljeg raspoloženja javnosti prema Osmanskom carstvu. Slijedeći diplomatski položaj bio je onaj rezidentnog ministra8 za Nizozemsku i Švedsku. U rujnu 1881. g. iz Carigrada su stigle dugo očekivane vijesti o njegovom imenovanju za turskog ambasadora u Berlinu. Samo četiri dana nakon imenovanja Franz von Werner je umro. Iako je svojevremeno konvertirao na islam, o njegovom odnosu prema religiji nema mnogo podataka. Ziegler prema onome što je čuo od pjesnikove obitelji piše da ga je neposredno pred smrt, na njegov zahtjev ispovjedio katolički svećenik i da su njegove posljednje riječi bile "Que Dieu me pardonne."9 Pokopan je 17. rujna na katoličkom groblju u Den Haagu. Njegovu smrt zabilježile su gotovo sve novine i časopisi u Njemačkoj i Austriji. Rudolf Gottschall napisao je kritiku njegovog književnog stvaralaštva u časopisu "Blätter für literarische Unterhaltung".10 Slijedili su nekrolozi i kritike njegovih drama u mnogim drugim časopisima.11 Zanimljivo je vidjeti što se u Hrvatskoj pisalo o Franzu von Werneru s obzirom na to da je njegov otac bio zagrebački Nijemac, a i on sam je dio svog djetinjstva proveo u Zagrebu. O odjeku njegove slave piše Ivan Pederin u članku "Murad

Murad Efendi, Türkische Skizzen, Band 1, Leipzig, 1877., s.a., str. 128-160. Ministerresident. 9 Heinrich Zigler, Op. cit.., str.26. 10 "Murad Efendi als Dramatiker", br.48/49, 1881. Usporedi: Ivan Pederin, Murad Efendi-Franz Werner, str.111. 11 Nekrologe su objavili: L. Schneider, Murad Efendi: Magazin für Literatur des Auslandes 1880., br. 34.; Ernst Wichert, Murad Efendis dramatische Werke, ibid. 1881., br. 46.; C.M.Sauer, Murad Efendi, ein Erinnerungsblatt, ibid, 1881., br. 48. Nekrolozi su izašli i u : Die Grenzboten, 1881., 43 i Neue Zeit, Wochenzeitschrift für deutsches Theater- und Urheberrecht ,1885., br.2. Usporedi : Ivan Pederin, Murad Efendi-Franz Werner, str.111. 7 8

VDG JAHRBUCH 2004

Efendi-Franz Werner".12 U "Viencu" je u studenom 1876. g. izašao nepotpisani članak da je Murad Efendi, rođeni Zagrepčanin, kako ga tamo nazivaju, napisao komediju "Professors Brautfahrt" koja će biti izvedena u hamburškom Thalia-teatru.13 Dva mjeseca kasnije izašao je prilog pod naslovom "Germanski Turčin iz Popovca" kojeg je kao i prvi vjerojatno napisao August Šenoa. U tom prilogu iznosi se kratka biografija pjesnika, pregled njegovog stvaralaštva i tvrdnja da je Franz Werner zapravo Franjo Werner. Autor ovog priloga nadalje tvrdi da je pjesnik zapravo Hrvat, da je njegov otac bio rodoljub i predbacuje mu da glumi Nijemca i piše o "nama Nijemcima". To nije bio prvi primjer u povijesti da hrvatski pisci pišu na njemačkom jeziku, pa uz one koji su se služili njemačkim, postoje i pisci koji su prvo pisali na njemačkom, a tek onda na hrvatskom jeziku kao što su, primjerice, Petar Preradović i Ljudevit Gaj.14 Spomenuti prilog u kojem se Franz von Werner naziva "germanskim Turčinom iz Popovca koji se gradi Nijemcem" vjerojatno je zamišljen kao svojevrsna provokacija, a posebno zbog toga što su njegova polubraća živjela u Zagrebu. Kukuljević je obratio Preradovića na hrvatstvo i to isto je August Šenoa pokušao s Franzom Wernerom15. Pjesnikova reakcija je izostala, bar na onaj način na koji je vjerojatno bila zamišljena. Po nekrologu kojeg je najvjerojatnije također napisao August Šenoa, očito je da su Murada Efendija, odnosno Franza von Wernera u Hrvatskoj smatrali zemljakom, odnosno Hrvatom i da mu se zamjeralo što se on sam nije tako osjećao, nego se ponosno smatrao Nijemcem. Sve to govori u prilog tvrdnji da je Franz von Werner, odnosno Murad Efendi za života bio izuzetno zanimljiv kao pisac i kao političar, kako u Austriji i Njemačkoj, tako i u Hrvatskoj i Turskoj. Bio je višestruko odlikovan, priznat i slavljen među najuglednijim i najmoćnijim ljudima svog stoljeća, a gotovo istodobno s njegovom smrću nestalo je sve to i njegovo je književno djelo palo u duboki zaborav. U Hrvatskoj su ga pokušali potaknuti na preobraćanje na hrvatstvo, ali do toga nije došlo, što svjedoči o tome da se on smatrao isključivo Nijemcem, usprkos tome što je njegova obitelj s očeve strane živjela u Zagrebu već treću generaciju.16 Franz von Werner pisao je drame, putopise i poeziju a jedan od najzanimljivijih dijelova njegovog književnog opusa zacijelo predstavlja komični ep Nassreddin Chodja (Ein osmanischer Eulenspiegel)17 u kojemu se pisac bavi likom iz turske usmene književnosti. Prvi put je objavljen 1877. g. u Oldenburgu i bio je kod njemačke i austrijske publike primljen s velikim oduševljenjem. To je doba kada na području Njemačkog i Austrijskog carstva postoji pojačani interes za Orijent i orijentalnu tematiku, što je Ibid., str.106-122. Ivan Pederin, Murad Efendi-Franz Werner, str. 106. 14 Ibid., str. 106-107. 15 Vidi opširnije: Ivan Pederin, Naši pisci na njemaèkom jeziku u razdoblju realizma, Forum, Zagreb, sv. 18 (1979), br.4-5, str. 838-860. 16 O pokušaju njegovog obraæanja na hrvatstvo vidi: Ivan Pederin, Njemaèka, austrijska i druge književnosti u hrvatskom èasopisu "Vienac" ( 1869-1903 ),, neobjavljena Doktorska disertacija, Zadar, 1979., str. 45. 17 Nasrudin hodža ( Osmanski obješenjak) 12 13

VDG JAHRBUCH 2004

svakako velikim dijelom bila posljedica razočaranja građanstva u neuspješnu revoluciju iz 1848. godine. Strah od kaosa udaljio je obrazovane slojeve građanstva od aktualnih političkih tema kako u stvarnom životu, tako i u književnosti, pa se poezija smatrala samostalnim područjem koje s politikom nema nikakve veze. Priklanjanje egzotičnim motivima u književnosti značilo je bijeg od svakodnevice.18 Na području lirike to je odvraćanje pjesnika od aktualnosti i te kako očito kroz naglašavanje njene čisto estetske funkcije. Za razliku od njemačke lirike u prvoj polovici 19. stoljeća, koja se temeljila na dostignućima od kraja 18. stoljeća, pa do romantike, i dala određeni broj produktivnih i originalnih talenata, lirika u drugoj polovici tog istog stoljeća gubi na stvaralačkim impulsima.19 Kao što smo već spomenuli, dolazi do stvaranja posebnog interesa za orijentalne motive i pjesnici koji su udovoljavali ukusu čitatelja i njihove potrebe za bijegom u egzotiku, postizali su velike naklade i veliku popularnost. Jedan od najpopularnijih pjesnika tog doba bio je Friedrich Bodenstedt koji je u svojom stvaralaštvu naglašavao ono egzotično i tajanstveno i tako ga prilagodio literarnom kanonu jednog doba, u kojemu se oslobođenje od političkog pjesništva smatralo povratkom u pravu umjetnost.20 U epohi realizma vrlo su popularna bila i epska djela o čemu svjedoči veliki broj novih izdanja, pa je tako između 1866. i 1880. objavljeno 250 samostalnih epskih djela.21 Nakon stvaranja Njemačkog carstva 1871. g. taj se interes pojačava i naklade stalno rastu, pa je Scheffelov "Der Trompeter von Säckingen" 1882. g. dosegao čak 100. izdanje!22 Poetika i praksa monumentalnog povijesnog epa u to doba igraju posebnu ulogu jer ideja stvaranja njemačkog jedinstva u literaturi sadržava motive tipične za tu epohu ( nastajanje naroda, seobe naroda, junaštvo, pravo na vlast i sl.).23 Općenito se može govoriti o dva glavna pravca u razvoju ove književne vrste: o humorističnom i patetičnom epu.24 Najvažniji predstavnici prvog pravca bili su Johann Gottfried Kinkel, Oskar von Redwitz, Gustav zu Pulitz, Otto Roquette, a sam vrhunac ove vrste u to doba predstavlja Scheffelov već spomenuti ep "Trompeter von Säckingen", u kojem se obrađuje motiv ljubavi između djevojke plemićkog porijekla i mladića iz građanskog staleža. Već smo spomenuli da je ovaj ep bio izuzetno popularan, posebno nakon osnivanja II. Njemačkog carstva. To što je ovaj ep 1921. g. doživio čak 322. izdanje može se uzeti kao primjer za tvrdnju da se recepcija pojedinih književnih djela može odvijati potpuno samostalno i neovisno o stilu književno-povijesne epohe.25 U drugu skupinu koju smo nazvali patetičnim Annemarie und Wolfgang van Rinsum, Realismus und Naturalismus, Deutsche Literaturgeschichte, Band 7, München, 2000, str. 15-17. 19 Fritz Martini, Deutsche Literatur im bürgerlichen Realismus, 1848-1898, Stuttgart, 1981, str. 249. 20 Friedrich Winterscheidt, Deutsche Unterhaltungsliteratur der Jahre 1850-1860, Bonn, 1970, str. 217. 21 Hugo Aust, Literatur des Realismus, Stuttgart, 1981, str. 110. 22 Ibid., str. 110. 23 Ibid., str. 110. 24 Dietmar Goltschnigg, Vorindustrieller Realismus und Literatur der Gründerzeit, u: Žmegaè, Viktor ( ur. ) Geschichte der deutschen Literatur, ( Vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart ), Band II / 1, Weinheim, 1996, str. 55. 25 Ibid., str. 56. 18

VDG JAHRBUCH 2004

epovima pripadaju djela Christiana Friedricha Scherenberga, Hermanna Lingga, Adolfa Friedricha von Schacka i Roberta Hamerlinga. Najpoznatiji predstavnik ove vrste bio je svakako Wilhelm Jordan koji je u epu "Nibelunge" pokušao ujediniti antičke, germanske i kršćanske tradicijske vrijednosti s modernim strujanjima, za što je naišao na odobravanje velikog dijela literarne javnosti.26 Uspjeh ovih epova može se promatrati i u svjetlu posebno niskog nivoa literarnog ukusa publike. Labava struktura ovih epova, metrička i ritmička promjenjivost omogućavali su da se kroz rimovano "ćaskanje" poezija doživi kao nešto zabavno i opuštajuće.27 Ono što je najviše privlačilo čitalačku publiku bio je spoj lirskih raspoloženja i epskog fabuliranja.28 Kao suprotnost proznom pripovijedanju koje se sve više objektivizira i određene odgovornosti prema "stvarnom" životu, epska književna djela predstavljaju bijeg u romantične uspomene i kao znak unutarnjih slabosti postaje forma u kojoj se izbjegavanje aktualnosti i samo ironizira i parodira.29 Kao što smo već istaknuli epska produkcija u epohi realizma bila je kvantitativno gledano vrlo bogata, a samo su rijetka djela svojom umjetničkom vrijednošću zaslužila svoje mjesto u povijesti književnosti sve do danas: "Kein Hüsung" Fritza Reutera, "Mutter und Kind" Friedricha Hebbela i "Huttens letzte Tage" Conrada Ferdinanda Meyera.30 Za nas je posebno zanimljiv razvojni put komičnog epa jer je "Nasredin hodža" napisan u to tradiciji. Najvažniji predstavnik ove vrste bio je u to doba svakako Wilhelm Busch koji je preuzeo neke tradicionalne elemente ove književne vrste, kao što je na primjer sklonost redanja velikog broja epizoda, kao i tipizirani-nepromjenjivi likovi i povezao ih je sa slikovnim sadržajima i zapravo je otac modernog stripa. Busch je promatrao i karikirao ljudske slabosti kao što su agresivnost, lažna patetičnost i dvoličnost i pokazivao je nedostatke svijeta, uzaludnost življenja i zloću čovjeka - po čemu se može smatrati Schopenhauerovim učenikom.31 Kao što smo već rekli, Wernerov se ep može promatrati u tradiciji komičnog epa, iako je žanrovsko određenje ovog književnog djela vrlo složeno. Uspjeh kod publike bio je povodom novih izdanja, kojih je ukupno bilo četiri, a knjiga je prevedena na engleski jezik. Naslov "Nassreddin Chodja" je ujedno i ime glavnog junaka, starog Nassreddina, turskog seljaka koji se svojom lukavošću uspijeva izvući iz različitih situacija. Podnaslov ovog djela mogli bismo prevesti kao "Osmanski obješenjak" i sam naziv već slikovito govori o prirodi ovog epa i njegovom šaljivom pristupu tematici. Ibid., str. 56-57. Fritz Martini, Op. cit., 355. 28 Ibid., str. 355. 29 Ibid., str. 356. 30 Dietmar Goltschnigg, Op. cit., str. 57. 31 Annemarie und Wolfgang van Rinsum, Op. cit., str. 229-231. 26 27

VDG JAHRBUCH 2004

U uvodu nas pisac upoznaje s glavnim likom, seljakom Nassreddinom, koji je živio u 13. i 14. stoljeću. Već u tom uvodu pisac najavljuje da će čitatelji kroz njegov način razmišljanja i djelovanja dobiti uvid u orijentalni način života, prikazan na šaljivi način i da će zaključak o tome je li stari Turčin vragolan ili budala, donijeti sami: "Sein Empfinden, Schauen, Denken Werde klar aus seinen Schwänken; Ob er Narr, ob Schelm gewesen, Oder ob in seinem Wesen Beide sich vielmehr vereinigt, Ist noch keinerseits bescheinigt; Will dem das, dem Jenes scheinen, Habt ihr ja — das eigne Meinen./"32 Lik Nasrudin33 hodže poznati je lik iz turske usmene književnosti i kao takav je nakon prodora Turaka, pa time i turske kulture na Balkan, poznat i na ovim prostorima. Ovaj narodni lik zainteresirao je mnoge znanstvenike, kako istočnjačke, tako i zapadnjačke, da pokušaju odgovoriti na mnoga pitanja vezana uz njegovo porijeklo i načine na koji su priče o njemu stigle i na Zapad. Među tim znanstvenicima posebno se ističe veliki francuski orijentalist i folklorist Rene Basset i njegova teorija po kojoj Nasrudin nije bio povijesna ličnost, kako se to prije tvrdilo34, već je fiktivni lik, kojemu su u usmenoj predaji pripisane mnoge anegdote poznate još iz arapske književnosti i to kod pisaca iz 10. i 11. stoljeća. Naravno da je teško utvrditi istinu o tom liku iz usmene književnosti, ali o rasprostranjenosti priča, dosjetki i anegdota o njemu, govori i činjenica što mnogi narodi Istoka tvrde da je taj lik upravo njihov.35 Bez obzira na to je li ovaj lik zaista postojao kao stvarna povijesna ličnost ili je nastao kao plod narodne mašte, sasvim je sigurno da se radi o čovjeku iz naroda koji živi u vječnoj oskudici i na razne načine se osvećuje onima koji pripadaju povlaštenim slojevima društva. Mada je nemoćan prema njihovom utjecaju, moći i bogatstvu, nadmoćan je svojim neuništivim duhom. Zato ga se može shvatiti i kao sintezu brojnih anonimnih ljudi, koji su u dužem vremenskom razdoblju živjeli na islamskom Orijentu, a čije je dosjetke narod iz praktičnih razloga vezao uz Nasrudin-hodžino ime.36 Franz von Werner nije prvi zapadnjački pisac zainteresiran za ovaj narodni lik iz turske usmene književnosti, ali je uspjehu njegovog "Nassreddin Chodje" svakako pogodovao zapadnjački interes za orijentalnu kulturu, o čemu je već bilo riječi. Iako je u ovom epu pristup određenoj tematici dat na šaljiv, pa djelomično i satiričan način, njegov sadržaj pogađa samu bit orijentalnog života i govori o određenoj životnoj filozofiji. Franz von Werner iskoristio je svoje izvrsno Murad Efendi, Nassreddin Chodja, Oldenburg, 1877., str. 6. Ponekad se ovaj lik prevodi i kao Nasradin ili Nasredin. 34 Vidi: Alija Isakoviæ, Predgovor, u: Alija Isakoviæ ( ur. ), Nasrudin hodža, Sarajevo, 1987., str. 9-12. 35 Alija Isakoviæ, Op. cit., str. 8. 36 Edib Muftiæ, Predgovor, u: Edib Muftiæ ( ur. ), Nasrudin-hodža i Bošnjaci, Zagreb, 1994., str. 7. 32 33

VDG JAHRBUCH 2004

poznavanje narodnih elemenata i potpuno je svoju umjetničku originalnost i kreativnost prilagodio orijentalnom načinu razmišljanja i izražavanja. Ono po čemu se može prepoznati da je ep ipak spjevao pjesnik koji pripada zapadnjačkom kulturnom krugu je umetanje određenih komentara, kao npr. u 15. epizodi, u kojoj objašnjava pojam bega: "Der Bey heißt Herr vom Thale, Gut verdeutscht, ein Stegreifritter./"37 Kao što smo već naglasili, postoji bezbroj priča o Nasrudinu i kao što se to općenito događa s pričama u usmenoj književnosti38, i ove su se priče nadograđivale, obogaćivale, a lik lukavog seljaka razvijao se i stalno poprimao neku novu dimenziju. Postoji više vrsta humora u anegdotama o Nasrudinu: djetinji humor, vedri humor, crni humor, futuristički humor, dadaistički humor, nadrealistički humor i filozofski humor.39 Postoji i mišljenje da upravo tako raznolik broj humorističnih pravaca, bez jasne distinkcije i poruke, upućuje na to da se Nasrudinovo djelo prosuđuje kao stvaralaštvo većeg broja autora koji su živjeli u dužem vremenskom razdoblju.40 Ep "Nasredin hodža" Franza von Wernera podijeljen je na dvadeset i devet epizoda i svaka epizoda predstavlja jednu priču u seljaku Nassreddinu, dok se drugi likovi pojavljuju u samo jednoj ili u nekoliko epizoda. Već smo spomenuli da nije lako žanrovski odrediti ovo djelo koje se po svom sadržaju potpuno uklapa u osobine koje ima anegdota kao česta književna vrsta u usmenoj književnosti, a napisano je u formi epa. Anegdota u usmenoj književnosti je kratka, duhovita, pa i satirično zajedljiva pripovijest. Ova je pripovijest oblikovana prema građi koja je preuzeta iz svakodnevice, pa su prema tome likovi postavljeni u realan kontekst, ali su donekle groteskno karikirani. Preko takvih likova, nosioca humora i satire, satirična je poanta usmjerena na nemoral, ljudske mane i društvenu nepravdu.41 Kekez spominje i naziv švank, koji je tridesetih godina 20. stoljeća uveden za šaljivu pripovijest (iz njemačke riječi "Schwank"). U njemačkom jeziku je u 15. stoljeću izraz "swanc" (zamah) preuzet iz jezika mačevanja, da bi u prenesenom značenju označavao pripovjedačku formu (uglavnom u prozi) koja se bavi tabuima u području seksualnosti, pokazuje povrede moralnih ili socijalnih normi ili komične događaje iz svakodnevnog života, uglavnom s didaktičnom namjerom.42 Murad Efendi, Nassreddin Chodja, str. 55. O prièi u hrvatskoj usmenoj književnosti ( Bajka, prièa i pripovijest, šala i pošalica, predaja i legenda, anegdota, vic i basna) vidi: Stipe Botica, Usmeno književna èitanka, Zagreb, 1995., str. 147-148. Josip Kekez za to koristi zajednièki naziv pripovijetka. O pripovijetkama ( bajka, legenda, predaja, anegdota) u usmenoj književnosti vidi: Josip Kekez, Usmena književnost u: Škreb, Zdenko i Stamaæ, Ante ( ur.) Uvod u književnost, Zagreb, 1986., str.183-188. 39 Vidi: Alija Isakoviæ, Op. cit. 40 Edib Muftiæ, Op. cit., str. 9. 41 Josip Kekez, Op. cit, str. 186. 42 Werner Wunderlich, Till Eulenspiegel, München, 1984, str. 57. 37 38

VDG JAHRBUCH 2004

Žanrovsko određenje ovog djela nije nimalo lak zadatak s obzirom da se radi o djelu koje nesumnjivo ima epsku formu, ali je svojim sadržajem mnogo bliže švanku. Najboljim rješenjem smatramo "Nassreddin Chodju" Franza von Wernera klasificirati kao švank u epskoj formi. Kako se radi o djelu koje zadovoljava sve kriterije švanka, o čemu će poslije biti riječi, a pripada i njemačkoj književnosti, smatramo da je ovaj termin preuzet iz njemačke književne terminologije najbolje definira prirodu tog epa. Iako se švank uglavnom javlja u prozi, "Nassreddin Chodja" Franza von Wernera primjer za to da književna vrsta u kojoj se švank oblikuje može biti i ep. Ovo djelo svjedoči o tome kako se granice različitih književnih vrsta mogu pomicati i izbrisati. Posebno se u klasifikaciji usmene i umjetničke književnosti ističe razliku među njihovim poetikama. U pojedinim književnim razdobljima umjetnička književnost nastoji oponašati usmenu književnost, pa čak i načiniti svoj estetski ideal od nje.43 Na sinkronijskoj je razini dobro sačuvati uočljivu razliku između umjetničke i usmene književnosti i zasebno klasificirati njihove književne forme.44 Do uvođenja usmenih vrsta u umjetničku književnost dolazi iz različitih razloga, ali će takve pojave uvijek biti rezultat refleksije o tradiciji, pa će prema tome sadržavati i povijesnu dimenziju.45 Povijesna dimenzija do koje dolazi prilikom kontakta između usmenih i umjetničkih formi prisutna je na dva načina: prvo tako što umjetnička književnost preuzima iz usmene one forme koje doživljava kao stare i tradicionalne, a drugo što samo ugledanje na te forme čuva u sebi neku povijesnu dimenziju.46 Nije nam u ovom radu namjera baviti se vrlo složenim pitanjima književne genologije, ali je potrebno spomenuti ovu problematiku da bismo shvatili kako je nemoguće "Nassreddin-hodju" Franza von Wernera promatrati u svjetlu samo jedne određene književne vrste. Priče o mudrom seljaku Nasrudinu pisac je preuzeo iz usmene književnosti, gdje one postoje u obliku usmene priče, odnosno uže gledano, anegdote s elementima bajke. Važno je naglasiti da pisac nije samo sakupio i zapisao priče iz usmene predaje, već ih je umjetnički oživio, služeći se epom kao književnom formom i na taj način stvarajući zasebno umjetničko djelo. Vrlo sličan lik, Till Eulenspiegel, razvio se i iz njemačke usmene književnosti i kao takav je poznat i zanimljiv još i danas. Hermen Bote je u 16. stoljeću, crpeći građu iz usmene književnosti, nanovo ispričao priču o vragolanu Till Eulenspiegelu i objavio je. Pri tome se poslužio švankom kao književnom formom, čija se pripovjedačka tehnika u satirično-poučnoj i zabavnoj namjeri, služi komikom i tako briše granice između realnosti i fikcije.47 Pri tome dolazi do stapanja usmeno-književnih uzoraka i motiva s Boteovom književnom fantazijom, pri čemu se stvarna geografska mjesta stapaju s realnom pričom, stvarajući švank-kulisu mjesta radnje.48 Kao ni za Nasrudin-hodžu, ni za Till Eulenspiegela se Pavao Pavlièiæ, Književna genologija, Zagreb, 1983, str. 150. Ibid., str. 153. 45 Ibid., str. 153. 46 Ibid., str. 144. 47 Werner Wunderlich, Op. cit, str. 33. 48 Ibid., str. 33. 43 44

VDG JAHRBUCH 2004

ne može sa sigurnošću utvrditi je li živio kao stvarna povijesna ličnost.49 Ako promatramo povijesni kontekst unutar kojeg se odvija radnja Boteovog "Till Eulenspiegela", onda ćemo uočiti da se radi o vremenskom rasponu od četiri stoljeća (od početka dvanaestog do početka šesnaestog). Bote uvijek iznova ponavlja povijesne datume ili spominje autentične događaje i ličnosti, da bi s takvim kronološkim elementima fiktivnu biografiju svog fiktivnog lika učinio vjerojatnom.50 Pri tome realno životno okruženje kao književna kulisa prije svega omogućava komiku, bilo kroz nastup i ponašanje vragolastog junaka kao švank-lika ili u odnosu na pojedine vragolije, koje su često usmjerene protiv određenih običaja i navika.51 Wunderlich naglašava da građom, pripovjednom tehnikom i funkcionalno, "Till Eulenspiegel" Hermena Botea, stoji u tradiciji literature švanka.52 Kod švanka se uglavnom suočavaju dvije osobe, od kojih je jedna podređena drugoj, uglavnom po svom socijalnom statusu, a komika koja pri tome nastaje proizlazi iz same situacije i rijetko kad ima intelektualnu pozadinu, kao kod anegdote. Po uzoru na viteški dvorski ep spajaju se u švank-epovima samostalne epizode u lanac švanka, u čijem središtu se nalazi njegov junak.53 Till Eulenspiegel je socijalno podređen svojim sugovornicima, ali ih pobjeđuje svojom lukavošću. Tako Eulenspiegel postaje predstavnik svih podređenih koji se žele oduprijeti nadređenima, ali se to sami ne usuđuju. Ovaj fiktivni lik se ne samo uspijeva oduprijeti samovolji svojih nadređenih, već i trijumfira nad njima i nametnutim normama ponašanja u svim životnim situacijama. U tome je taj lik vrlo sličan Nasrudin-hodji, samo što se prvi kreće u svijetu Zapada i zapadnjačke kulture, a drugi u svijetu Istoka i orijentalne kulturne tradicije. I elementi komike prisutni u "Till Eulenspiegelu" tipični su za švank, prije svega je to komika jezika, a uz tu vrstu komike i komika situacije.54 To isto možemo reći za Wernerovog "Nassreddin-hodju", jer i ovdje prevladava komika jezika i situacije. Govoreći o razlikama između "Till Eulenspiegela" i "Nassreddin-Chodje", valja napomenuti da lik iz njemačke književnosti pratimo od rođenja do smrti, dok Nassreddin-Chodju upoznajemo tek u staračkoj dobi. Druga osnovna razlika bila bi u tome što Eulenspiegel putuje tadašnjom Njemačkom i Europom, a priče vezane uz Nassreddin-Chodju uglavnom se događaju u njegovom selu ili bližoj okolici. Kao Till Eulenspiegel Hermena Botea, i Nassreddin - Chodja Franza von Wernera, svom se lukavošću i dosjetljivošću izvlači i iz najtežih situacija u koje upada i iskorištava mane drugih, da bi izvukao korist za sebe. Kako se radi o švanku, te su mane naravno prenaglašene. Radi se općeljudskim manama kao što su škrtost, pohlepa, dvoličnost, razvratnost i sl., prikazanim kod muslimanima, ali i kod Židova i kršćana. Franz von Werner kroz lik šaljivog seljaka opisuje mnoge Ibid., str. 35-38. Ibid., str. 38. 51 Ibid., str. 39. 52 Ibid., str. 57. 53 Ibid., str. 57. 54 Ibid., str. 76-77. 49 50

VDG JAHRBUCH 2004

običaje, od prehrambenih do spolnih, od vjerskih do trgovačkih, od međuljudskih odnosa do predrasuda među njima. Pogledajmo na koji način Franz von Werner oblikuje smiješne situacije iz kojih se njegov seljak Nassreddin uvijek izvlači svojom lukavošću. O muslimanskim spolnim običajima tako govori u šestoj epizodi pod naslovom "Der allzu reichliche Freitagssegen" ( Prebogati blagoslov petkom) , koji počinje opisom muslimanske dužnosti: " 's rath der Koran, daß der Moslim Jeden Freitag seines Weibes Pflege als Gemahl, zum Wohle Seiner Seele wie des Leibes."55 Ali da bi taj običaj imao smiješni prizvuk, pisac nam Nassreddinovu ženu opisuje kao tako ružnu, da je starac stalno izbjegavao svoje bračne dužnosti. Njegova žena ga zato upozorava na njegov propust, jer je biti uzoran musliman najviša vrijednost: "Endlich muß sie doch ihn mahnenIhrethalben? O, mit nichten! Einzig seines Heiles wegenAn versäumte Moslimpflichten."56 Nassreddin se opravda svojom zaboravljivošću i naređuje ženi da mu svakog petka uredi turban i postavi ga na stalak, tako da ga podsjeti na to koji je dan u tjednu. Ali njegova Aische ga prevari i svaku večer učini isto, sve dok se lukavi Nassreddin ne dosjeti kako će tome stati na kraj. On kaže svojoj ženi da će morati prodati kuću, jer se boji da će se urušiti od tolikog blagoslova, pošto je u njoj svaki dan blagoslovljeni petak: "Bricht noch, fürcht' ich, unter'm Segen; Alle Tage—Segensjammer! Weilt der Freitag in der Kammer!"57 U ovoj epizodi, kao što je to uobičajeno kod švanka, komika proizlazi iz odnosa između podređenog i nadređenog, ali ovdje ne u socijalnom smislu. Žena je, kao što je to uobičajeno na Istoku, podređena muškarcu, a muškarac je podređen vjeri, odnosno šerijatu, kao nauku o obvezama vjernika. Nassreddin se zato željama svoje žene, koja tvrdi da se isključivo brine o njegovom poštivanju muslimanskih običaja, ne suprotstavlja otvoreno, već je spreman prividno im se pokoriti. Ali kad njegova žena pretjera u svojim zahtjevima, on se lukavo izvlači od svojih bračnih dužnosti koje mu nameće vjera, zapravo se izrugujući i kršeći norme ponašanja. Važno je i napomenuti da je to doba kada se na Zapadu izuzetno njeguje kult ćudorednosti i ljudska spolnost je nešto što se prešućuje. Izgrađujući u svijesti Murad Efendi, Nassreddin Chodja, str. 23. Ibid., str. 25. 57 Ibid., str. 27. 55 56

VDG JAHRBUCH 2004

čitatelja daleki i egzotični svijet Orijenta u kojemu je život potpuno drugačiji nego na Zapadu, pisac si dopušta i umetanje određenih motiva koji bi inače bili nezamislivi u književnom djelu. Ta distanca između čitatelja i svijeta o kojemu govori ovaj ep, koju pjesnik postiže stvaranjem iluzornog svijeta Orijenta, predstavlja okvir za razgovor o inače tabuiziranim temama. U sedmoj epizodi pojavljuje se lik age, koji je iz glavnog grada poslan u provinciju, da tamo bude upravitelj. Njegove gradske manire tako postaju izvor mnogih šala starog vragolana, koji ih koristi da bi napakostio agi. To je okvirni sadržaj nekoliko epizoda u kojima Nassreddin raskrinkava dvolični moral age koji mu je po svom socijalnom položaju nadređen, ali ga ni njegov društveni status ne može obraniti od istine. U petnaestoj epizodi "die Gans mit einem Fuss" (Guska s jednom nogom) pisac u ekspoziciji govori o mirisima Orijenta: "Durch das Haus des Chodja duftet Wohlgeruch. Von Ambra, meint ihr, Oder Rosenöl?—Mit Nichten, Dieser Wonneduft vereint schier, Was an Düften Indien bietet Zur Berauschung unsern Sinnen, Und was Gaumen mag begeistern, Kurz, den Menschen ganz gewinnen."58 Ovu pečenku Nassreddin priprema za bega Hassana i kao predstavnik podređenog sloja mora je se odreći. Potpuno izbjegavanje ove obveze je nemoguće, ali Nassreddin ponovno pronalazi načina da djelomično zadovolji i vlastite želje. On pojede jednu njenu nogu i na taj način pokazuje nemirenje s nametnutim pravilima ponašanja i pravila krši na način na koji će izbjeći kažnjavanje, a u prvi plan postaviti smiješnu stranu događaja. U dvadeset i trećoj epizodi se uz Nassreddina pojavljuju i dva pripadnika drugih vjera, i to pravoslavni svećenik i židovski rabin. Svađu oko kolača razrješuju dogovorom da će kolač pripasti onome koji bude imao najljepši san. U ovoj epizodi Franz von Werner se izruguje Židovima i kršćanima i prikazuje ih na onaj način na koji ih vide muslimani. Rabin sanja samo o blagu, kršćanin o spasu duše, a snalažljivi musliman to iskorištava da bi ih nadmudrio. Ove predrasude o Židovima ponavljaju se i obrađuju i u dvadeset i sedmoj epizodi "Des Chodja's Rechtsstreit mit dem Juden". Nassreddin se moli Alahu da mu pošalje točno stotinu novčića, jer ukoliko bude nedostajao samo jedan, morat će se odreći tog dara: "Hundert Achdscheh, Allah, braucht ich, Hundert, kann es nicht verhehlen, 58

Murad Efendi, Nassreddin Chodja, str. 53.

VDG JAHRBUCH 2004

Deine Gabe müßt ich lassen, Würde auch nur einer fehlen!"59 Ova molba upućena Alahu bila je naravno samo mamac za njegovog susjeda Židova i Nassreddin uspijeva postići svoj cilj, a Židov se naivno nađe u njegovoj mreži. Židov, shvaćajući da će ostati bez svog novca, otkriva svoju šalu i traži da mu Nassreddin vrati novac. Kad ovaj to odbije, njihov spor završava na sudu. Franz von Werner ovdje pokazuje smiješnu stranu sudovanja u kojemu Židovi i kršćani nisu bili ravnopravni s muslimanima. Tako je nemusliman mogao dobiti smrtnu kaznu ukoliko je, na primjer, ubio provalnika muslimana, što nije važilo i za muslimane.60 Kako je radnja ove priče smještena negdje u 13./ 14. stoljeće, ovakvi su zakoni vrijedili u to vrijeme, jer se prvi put o ravnopravnim podanicima, a ne o muslimanima govori 1839. g. u Hatišerif Gulhaneu, po kojemu su svi ravnopravni pred zakonom.61 U posljednjoj epizodi "Der Chodja im Jenseits",62 stari Nassreddin poželi umrijeti i otići u drugi svijet, ali mu se tamo ne svidi i odluči se ipak vratiti u svijet iz kojeg je pobjegao. Ova posljednja epizoda ima najviše elemenata fantastike i u njoj se Nassreddin kreće između stvarnog i zagrobnog života. Ovaj kraj pokazuje životnu filozofiju Orijenta, po kojoj se sve događa po volji Alahovoj, pa prema tome ni smrt nije ništa posebno i ima svoje smiješne strane kao i život. U već prije spomenutom predgovoru Franz von Werner nas je upoznao s prirodom njegovog glavnog junaka, a u pogovoru govori o legendi koja o njegovim šaljivim događajima, živi među Osmanima: "Seiner Schwänke Korn blüht heut' noch nach des eig'nen Volks Geschmack, Schalksnarr spielt so dem Gemeinen Einen lezten Schabernack."63 Slično kao i Till Eulenspiegel u njemačkoj književnosti, i Nasrudin hodža je fiktivni lik čije korijene nalazimo u usmenoj književnosti zemalja koje su bile pod vlašću Osmana. Na taj je način taj lik stigao i u naše krajeve, a o postojanju interesa za taj lik i u današnje vrijeme svjedoči podatak da je najnovija knjiga o njemu objavljena 1994. g. Međutim, ovdje se radi o zbirkama švanka u prozi, dok je "Nassreddin Chodja" Franza von Wernera napisan u epskoj formi. Kao što je karakteristično za švank, pozadinu priče čine stvarni povijesni događaji i ličnosti, da bi se tako fiktivni lik učinio uvjerljivim i udahnuo mu se život. To se naravno ne odnosi na sve likove, već samo na vladare i druge povijesno-poznate ličnosti, jer likovi iz naroda nisu povijesno utemeljeni kao pojedinci, ali svakako to jesu kao predstavnici određene grupe. Ovaj ep Franza von Wernera zato treba promatrati dvostruko: kao umjetničku verziju švanka o liku Nasrudina i kao djelo nastalo kao Ibid, str. 96. Reuben Levy, Op. cit, str. 265. 61 Joseph Schacht, Op. cit., str. 90-92. 62 Murad Efendi, Nassreddin Chodja, str. 102-107. 63 Ibid., str. 111. 59 60

VDG JAHRBUCH 2004

posljedica interesa za orijentalnu kulturu, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća bio jako izražen na Zapadu. Upravo je taj interes sigurno motivirao pisca da na njemačkom jeziku napiše švank u epskoj formi o poznatom liku iz istočnjačke kulture i na taj način udovolji ukusu njemačke čitalačke publike. Formu epa izabrao je pri tom vjerojatno dijelom zbog popularnosti te vrste u to doba, a dijelom da bi dočarao tradicijski ugođaj. Uspio je stvoriti vrlo zanimljivo književno djelo i zato ne iznenađuje uspjeh koji je pri tome postigao.

Franz von Werner - türkische Diplomat und deutscher Schriftsteller Der deutsche Schriftsteller und türkische Diplomat Franz von Werner (1836-1881) wurde in Wien geboren. Er verbrachte seine Kindheit in Zagreb und Wien und 1855 floh er in die Türkei und wurde dort Murad Efendi. Als Dichter wurde er in Europa mit Begeisterung aufgenommen. Sein episches Werk, "Nassreddin Chodja" (1877), beschäftigt sich mit einer Gestalt aus der türkischen mündlichen Tradition.

VDG JAHRBUCH 2004

Literatura: • Aust, Hugo: Literatur des Realismus, Stuttgart, 1981. • Botica, Stipe:Usmeno književna èitanka, Zagreb, 1995. • Goltschnigg, Dietmar: Vorindustrieller Realismus und Literatur der Gründerzeit. U: Žmegaè, Viktor ( ur. ) Geschichte der deutschen Literatur, ( Vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart ), Band II / 1, Weinheim, 1996., str. 1-108.

• Isakoviæ, Alija ( ur. ): Nasrudin hodža, Sarajevo, 1987. • Kekez, Josip: Usmena književnost. U: Škreb, Zdenko i Stamaæ, Ante ( ur.) Uvod u književnost, Zagreb, 1986., str.133-192.

• Levy, Reuben: The Social Structure of Islam, Cambridge, 1957. • Martini, Fritz: Deutsche Literatur im bürgerlichen Realismus, 1848-1898, Stuttgart, 1981.

• Matuz, Josef: Osmansko Carstvo, Zagreb, 1992. • Murad, Efendi: Nassreddin Chodja, Oldenburg, 1877. • Murad, Efendi: Türkische Skizzen, Band 1, Leipzig, 1877. • Pavlièiæ, Pavao: Književna genologija, Zagreb, 1983. • Pederin, Ivan: Murad Efendi-Franz von Werner, Südostforschungen, Internationale Zeitschrift für Geschichte, Kultur und Landeskunde Südeuropas begründet von Fritz Valjavec, Band 32, R. Oldenbourg, München, 1973., str. 106-122.

• Pederin, Ivan: Naši pisci na njemaèkom jeziku u razdoblju realizma, Forum, Zagreb, sv. 18 (1979), br.4-5, str. 838-860.

• Pederin, Ivan: Njemaèka, austrijska i druge književnosti u hrvatskom èasopisu "Vienac" (1869-1903 ),, neobjavljena Doktorska disertacija, Zadar, 1979.

• Rinsum, van, Annemarie i Wolfgang: Realismus und Naturalismus, Deutsche Literaturgeschichte, Band 7, München, 2000.

• Schacht, Joseph: An Introduction to Islamic Law, Oxford, 1964. • Winterscheidt, Friedrich: Deutsche Unterhaltungsliteratur der Jahre 1850-1860, Bonn, 1970.

• Wunderlich, Werner: Till Eulenspiegel, München, 1984. • Ziegler, Heinrich: Murad Efendi ( Franz von Werner). Eine Biographie und Würdigung seiner dramatischen Werke. Inaugural-Dissertation an der Kgl. Westfahlischen- Universität, Dortmund, 1917. 56

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR

Kemijske analize hrvatskih ljekovitih voda Ivana Leopolda Payera i Mihajla Hinterholzera U prvoj polovici 18. stoljeća, jedan manje poznati iatrokemičar i liječnik Ivan Leopold Payer i drugi, mnogo poznatiji liječnik Mihajlo Hinterholzer, bili su autori najstarijih kemijskih analiza hrvatskih ljekovitih voda: Varaždinskih i Daruvarskih toplica. Ime Ivana Leopolda Payera je prvi put spomenuo Lujo Thaller, u popisu doktoranata Medicinskog fakulteta Bečkog sveučilišta, gdje je Payer godine 1700. doktorirao s temom: Ex universa aphorismi duodendi. Potom ga je kao iatrokemičara spomenuo Mirko Dražen Grmek u Hrvatskoj medicinskoj bibliografiji. Grmek navodi da je Payer rođen u Šopronu u Mađarskoj. No, u Payerovom djelu iatrokemijskog sadržaja, pod naslovom: Medicina aphoristica, ejusdemquae commentarius; seu Nova theoria medica, koje je napisao već god. 1710. na 124. stranice i koje je tiskao u Grazu, nalazi se posveta štajerskim redovima i staležima. Iz toga se može zaključiti da je Payer rodom ili podrijetlom Štajerac. Moto djela je: Nihil beatius quam scire, nihil Divinius quam docere (Ništa nije blaženije nego znati, ništa božanstvenije nego poučavati). Godinu dana ranije, dakle 1709., Payer je u Grazu tiskao djelo, pod naslovom Modicum medicum, sive Regni Sclavoniae thermarum, in inclyto Varadinensi comitatu;…descriptio, u kojem je u dvadeset i šest poglavlja izložio kemijsku analizu i opis Varaždinskih toplica. Djelo je pretiskano sedamdeset i pet godina kasnije (1784.) i čuva se u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu, pod oznakom: Reimpressum Litteris Kotscheianis. Na kraju se nalazi dodatak u dvanaest poglavlja o uporabi mineralnih voda kiselica, pod naslovom: Cauteleo pro Acidulis utiliter bibendis. Payerovo djelo je naša najstarija balneološka knjiga i prva kemijska analiza jedne mineralne vode u Hrvatskoj. Tako on navodi da ljekovita voda Varaždinskih toplica koja je na izvoru kristalno bistra, poprima crnu boju stajanjem u hrastovoj bačvi. Tu crnu boju Payer smatra dokazom prisustva velike količine sumporne kiseline (spiritus sulphurei) i tzv. željezne zemlje (terrae martialis). Prema autoru, ta zemlja nije kristalizirana, već je pomiješana s gustom i masnom zemljom, te s alkaličnom soli. Stoga je nehomogena. Uparavanjem jedne menzure ljekovite vode, Payer je dobio 28 grana ove zemlje, koja se stajanjem navlažila. Varaždinske toplice imaju vrlo dugu povijest. One su bile najbolje uređeno termalno rimsko kupalište u Hrvatskoj, imenom Aqua Jasae. Postavljene su između god. 161. i 170., a pripadale su svetištu (nimfeju), jer je kupalište bilo 57

VDG JAHRBUCH 2004

posvećeno nimfama. Od god. 1181. do 1945. Zagrebački kaptol je bio posjednik Varaždinskih toplica. Godine 1606. Kaptol je naložio da se sagrade nova kamena kupališta, umjesto drvenih. Tome su se opirali seljaci, tvrdeći da su sve kupališne zgrade, od davnine bile sagrađene od drveta. Sud je uvažio prigovor seljaka i odredio da se treba napraviti jedno drveno kupalište za gospodu (visoko plemstvo), podijeljeno na dva dijela, jedno za muškarce, drugo za žene. Potom da se sagradi drugo kupalište za plemiće (nisko plemstvo) i konačno, treće za puk (seljake). Kupališta su trebala biti natkrivena, a ispred njih načinjen trijem od dasaka, gdje bi se kupači presvlačili. A. H. J. von Cranz, prema izvještaju J.B. Lalanguea iz god. 1772. daje slijedeću sliku liječenja u Varaždinskim toplicama: Kupališta su izgrađena nemarno i nedolično. Pučka kupelj prekrita je samo krovom, dok je sa strane sasvim otvorena, tako da prolaznici mogu nesmetano da gledaju kupače, muško i žensko, kako u hrpama goli idu u kupelj… Ne može se reći koliko hiljada ljudi svakog ljeta dolaze bez ikakve liječničke upute u kupalište i koji ovako nepripravljeni sjede u kupelji i po dvanaest sati, i to tako čine kroz osam i više dana, pa na taj način svoje zdravlje silom upropašćuju. Kako je u ono doba bilo uobičajeno liječenje pomoću puštanja krvi, navodi se da je kupelj sva krvava: Kupačima je pokrito pola tijela rogovima, koji služe za puštanje krvi i koje ispražnjuju ravno u kupelj tako, da je kupelj sva krvava. Danas znamo da Varaždinska prirodna voda predstavlja nalazište mineralne, sumporne, kalcijeve, magnezijeve, hidrogenkarbonatne, kloridne, hiperterme (58C) vode, te da se koristi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Varaždinskih toplica.

* * * * * Drugu našu najstariju balneološku analizu je načinio Mihajlo Hinterholzer, dijelom suvremenik i neposredni nasljednik Ivana Leopolda Payera na mjestu zemaljskog fizika grada Varaždina. No, Hinterholzer je načinio analizu Daruvarskih toplica. Ona nije datirana, a tiskana je mnogo kasnije, god. 1819. u djelu Jana Čaplovića Slavonien und zum Theil Croatien. Stano Miholić, koji je početkom 20. stoljeća pisao o hrvatskim mineralnim vodama, navodi da Hinterholzerova analiza datira iz god. 1777., ali ne piše na temelju čega je to zaključio. Vjerojatno po godini izdanja knjige, objavljene u Beču, pod naslovom: Die Gesundbrunnen der oesterreichischen Monarchie. To je bila sažeta verzija knjige na latinskom jeziku, u kojoj je, po nalogu carice Marije Terezije, proučeno 190 ljekovitih voda i vrela u Austrijskoj carevini. Napisao ju je Heinrich Johann von Cranz, redoviti profesor prirodoslovlja na Visokoj školi u Beču, član carske i kraljevske Akademije prirodoslovaca i donjoaustrijski vladin savjetnik. Cranz je dobivao uzorke ljekovitih voda i vrela iz svih krajeva carevine, pa je istražio i vodu daruvarskog vrela. No, kada se usporedi Cranzova iz god. 1777., s nedatiranom Hinterholzerovom analizom, uočava se da je Hinterholzerova analiza starijeg 58

VDG JAHRBUCH 2004

datuma. Naime, on je analizirao vodu Daruvarskih toplica na način kako je radio, mnogo prije Cranza, J. B. Brundel sa svojim suradnicima i sljedbenicima. Na primjer, Hinterholzer dokazuje željezne primjese reakcijom s tinctura gallarum (tinktura od šišarki), dok to Cranz čini rožnom lužinom (pepeo od roga) i salitrenom kiselinom. Tako je Hinterholzer dokazao male primjese željeza, dok ih Cranz, suvremenijim metodama nije pronašao. Nadalje, Hinterholzer miješa ljekovitu vodu sa sirupom od ljubica (indikator) i navodi da ona poprima zelenu boju. Tako je zaključio da ljekovita voda Daruvarskih toplica sadrži, uz male količine željeza, sumpornu kiselinu, ali i alkalijske soli. Sve su to postupci koji su se primjenjivali mnogo prije Cranzovih analiza. Iz navedenog se može zaključiti da je Hinterholzer svoju analizu načinio mnogo prije god. 1777., ili ju je pak našao negdje zapisanu, pa ju je samo prenio. Ako prihvatimo takav zaključak, onda se Hinterholzerova kemijska analiza Daruvarskih, uz Payerovu analizu Varaždinskih toplica iz god. 1709., može uvrstiti u najstarije analize hrvatskih ljekovitih voda. Ime Mihajla Hinterholzera je poznato i nezaobilazno u hrvatskoj medicinskoj prošlosti. Nepoznato je mjesto njegova rođenja oko 1720. godine, ali je zabilježeno da je umro u Varaždinu 1800. godine. Po svoj prilici, obitelj je došla iz Njemačke u Budim. Mihajlo je kao doktor medicine i filozofije došao najprije u Zagreb, gdje se prvi put spominje god. 1746., kada je od bana zatražio povišicu plaće. Hrvatski sabor mu je zamolbu povoljno riješio, uz uvjet da se nastani u Varaždinu, gdje je harala neka epidemija. Tako on od 1758. godine djeluje kao zemaljski fizik i ordinarij u Varaždinu, gdje je naslijedio već spomenutog I. L. Payera. Liječio je hrvatske velikaše (Patačiće, Draškoviće, Kegleviće), građane, seljake i služinčad. Pored toga, suzbijao je epidemije, nadzirao ljekarne i kupališta. Sačuvana je njegova rukopisna bilježnica (Historia morborum), s povijestima bolesti pacijenata koje je liječio, te s podacima o njemu i njegovoj djeci. Poznat je po tome što je vodio službenu istragu o sumnjivu ishodu liječenja živom varaždinskog županijskog fizika A.D. De Grassija. Grassi je u svoju obranu napisao članak, a Hinterholzer ga je tiskao u Grazu, 1770. godine zajedno sa svojim polemičkim odgovorom (Animadversiones…). U njemu je izložio svoja gledišta o opasnosti trovanja živom. Danas znamo da Daruvarska prirodna voda, koju je već u 18. stoljeću proučio Hinterholzer, predstavlja nalazište kalcijeve, magnezijeve i hidrogenkarbonatne hiperterme (47C) vode, te da se ona koristi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Daruvarskih toplica.

VDG JAHRBUCH 2004

Chemische Analysen der kroatischen Heilmineralwässer von Ivan Leopold Payer und Mihajlo Hinterholzer Leopold Payer wirkte als Landsphysiker und Ordinarius in der ersten Hälfte des 18. Jahrhunderts in Varaždin und Petrovaradin: Er veröffentlichte in Graz die Beschreibung und chemische Analyse des Heilwassers im Heilbad Varaždin. Dies ist das älteste balneologische Buch. Mihajlo Hinterholzer, der in der zweiten Hälfte des 18. Jahrhunderts auch als kroatischer Landsphysiker wirkte, machte eine ursprüngliche qualitative Analyse und Darstellung der medizinischen Eigenschaften des Heilwasser in Daruvar, was später als spezieller Abschnitt im Reisebericht "Slawonien und zum Theil Croatien" von J. Èaploviæ gedruckt wurde.

Literatura: • Ivan Krstitelj Tkalèiæ, Sumporne toplice kod Varaždina u Hrvatskoj, Zagreb 1869., str. 29-41.

• L. Thaller, Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji od godine 1770. do 1850., Lijeènièki vjesnik, Zagreb 1927., br. 40, str. 36-44. i 89.

• G. Szabo, Iz prošlosti Daruvara i okolice, Narodna starina, Zagreb 1932., Knj. 11 str. 4-12.

• S. Miholiæ, Povijest mineralnih voda u Hrvatskoj, Iz hrvatske medicinske prošlosti, Zagreb 1954., str. 107-113.

• M. D. Grmek, Hrvatska medicinska bibliografija, Zagreb 1955., sv. 1,str.131. • I. Senèar-Èupoviæ, Prilog požeških lijeènika starijim istraživanjima kemijskog sastava i ljekovitosti termalne vode u Daruvaru, Prirodoslovna baština Slavonske Požege, Požega 1977., str. 11-16.

• Hrvatski biografski leksikon, sv. 5, Gn-H, Zagreb 2002., str. 577. 60

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Bogdan MESINGER

Inpopulacija kao inkulturalizacija i kronična povijesna drama njenih sudionika Ovaj rad ne pišem kao istraživaè. Pišem ga kao preživjeli ostatak jedne išèezle kulture. Moj život je jedan osobni odsjeèak povijesti njenog išèezavanja. Moj je život, takoðer, povijesno iskustvo. To iskustvo proživljavam, o njemu mislim, njega, kao istraživaè, takoðer istražujem i rašèlanjujem. Tragam mu za korijenima. Prema tome, istražujuæi sebe kao još uvijek živi kulturni relikt, ja istražujem i onaj nevidljivi, privatni i psihološki dio povijesti cijele jedne kulture. Upravo tu leže i temelji te kulture. To je ono što nas okuplja i u kulturne enklave, ali i kao znanstvenike na ovakve skupove. Postoji ogromna oblast u povijesti stvaranja – i stradanja – preseljenih populacijskih zajednica (poput njemaèke, ali i slovaèke i drugih, jer rijeè je o opæoj i kroniènoj povijesnoj pojavi koja se zbiva i drugdje) koja potpuno izmièe znanstvenoj detekciji. Izmièe nam, jednostavno, stoga što ne ostavlja za sobom dokumentaciju ili je ostavlja izvan korpusa onih dokumenata koji su tradicionalan predmet znanstvenog istraživanja. To je povijesna graða, materijalni artefakti i još uvijek živuæe povijesne tekovine kojima, stoga što ih izravno uoèavamo, možemo lako rekonstruirati i genezu. No ono èega više nema, ne samo u životu nego niti u graði – ne postoji, najèešæe, niti u povijesti. Rijeè je, naime, o skrivenoj, intimnoj sferi života. Rijeè je o duhovnim sadržajima, o zatajenim unutarnjim strepnjama i krizama koje je proživljavala cijela etnièka zajednica. Svaki njen sudionik, istina, na svoj osoban naèin. No posljedice se takve krize i traume akumuliraju da bi konaèno prerasle u zajednièku tragediju. Tako se vraæamo samom smislu povijesti: razumijevanju. Razumijevanjem nadilazimo povijest. Uspinjemo se time ka uoèavanju opæih i trajnih historijskih zakonitosti. Sjetimo se: još je Heideger upozorio na razliku izmeðu povijesti (die Geschichte) i historije (die Historie). Rekao je: "Povijest je ono što nam se dogaða. Historija izuèava povijest." Kretat æemo se, dakle, od osobnog ka opæem. Pri tome æemo morati èitati i posredne pokazatelje, ponekad nejasne simptome, a potom metodom rekonstrukcije intimnih i prešuæenih proživljavanja pokušati nazrijeti obrise 61

VDG JAHRBUCH 2004

zajednièke intime jedne i sudbinski povezane i sudbinski obilježene populacijske skupine koja je bila osuðena da istopi u kotlu povijesti. Na izvjestan naèin svi smo mi preživjeli taj kotao. Stoga i jesmo najpozvaniji da o njemu govorimo.

"Preseljenik" kao povijesno zapostavljena sociokulturna kategorija Etnocentrièna povijest favorizira povijesnu dramu vlastitoga etnosa. Stoga je, recimo, u nas stvoren svojevrsni kult iseljenièke drame. Kategorija "PRESELJENIKA", pa i sam termin, posve su zapostavljeni i u svakodnevnoj komunikaciji i u znanstvenom istraživanju, a posebno u institucionaliziranim oblicima života. To postaje uznemirujuæe jasno ako tu kategoriju usporedimo s vrlo naglašenim i oznakovljenim društveno-povijesnim statusom triju preostalih kategorija kojima imenujemo populacijske skupine koje su mijenjale zemlju boravka. To su kategorije iseljenika, a potom "useljenika" i "doseljenika". To su, naravno, kategorije istoga sadržaja ("oznaèenog" - rekli bi semiolozi), no s bitno drugaèijim konotacijama. Nije teško dokuèiti zašto je tome tako. Sudbina "iseljenika" zapoèinje dramatièno. On ostavlja svoj zavièaj. Zapoèinje novi život u drugoj državi, a vrlo èesto i na drugom kontinentu. No "preseljenik" nastavlja svoj život u istoj državi. Formalno – on nije promijenio domovinu. No sama se domovina mijenja. Pogotovo se to èesto zbiva na ovim – balkanskim i pri-balkanskim, te uopæe srednjoeuropskim prostorima. Jednostavno (ali i drastièno) mogli bismo reæi da ljudi ostaju na mjestu – no njihova se država seli, ostavljajuæi ih kao naplavinu na, odjednom, tuðem prostoru. Preseljenik se tako, bez svoga sudioništva i èak i bez svoje volje, zatièe u drugoj državi. To je njegovo prvo, vrlo dramatièno i vrlo frustrirajuæe suoèavanje s vlastitom nemoæi. "Preko noæi" - mogli bismo slikovito reæi – on spoznaje da je kao osoba tek objekt povijesnih zbivanja. Ne odluèuje o povijesti, èak niti toliko koliko jedna osoba može. No povijest odluèuje o njemu. Preseljenik bi, formalno, izmjenom granica, bio prebaèen iz kategorije preseljenika u kategoriju nesvojevoljnog iseljenika. No proces njegove adaptacije veæ je zapoèeo. On veæ postoji kao osoba dvojnog – ili nedefiniranog – identiteta. Bilo bi u moralno-pravnom smislu prirodno (i humano) da od toga trenutka postoji i kao osoba – ili pripadnik skupine – koja je predmet posebne državne skrbi. Dapaèe, i posebnog znanstvenog interesa. Kao osoba potencijalno ugroženih prava, a i kulturalnih moguænosti (jer ga nova granica odvaja od njegova matiènoga zavièaja), on bi – i opet prirodno – trebao oèekivati bilo kakav oblik kompenzacije svojih reduciranih prava i moguænosti. To se, meðutim, ne dogaða. Raspad svake države praæen je porastom ksenofobije, eskalacijom etnièkih, vjerskih i kulturnih antagonizama, pa i vrlo složenim mehanizmima uskraæivanja 62

VDG JAHRBUCH 2004

ranijih prava i otvorenih moguænosti. Iz subjekta povijesti pretvoren je u objekt državno-strateških restrukturalizacija. Time preseljenik doživljava prvi, poèetni, oblik svoga egzistencijalnog poricanja. To poricanje, koje u poèetku može biti posve neprimjetno, može u prijelomnim povijesnim trenucima eskalirati do potpunog poricanja – od poricanja prava na vlastiti izraz (vjerski, etnièki, kulturni…) do poricanja prava na život. Odnosno – do fizièkog zatiranja. Povijest toga zatiranja obilježava i ove prostore i nas. Nisu samo knjige – i groblja su èitanke povijesti. No od preseljenja do, od strane države organiziranog uklanjanja i iz života i iz evidencije, preseljenici su prešli kroz tri stoljeæa dug proces psihièke traumatizacije. To je ona nevidljiva povijest na koju smo ukazali i o kojoj pokušavamo govoriti. Povijest nemoæne šutnje. Ta povijest još nije napisana. Iseljenici, odnosno oni koji su emigrirali u druge države, nisu povijesno poništeni analognim zaboravom. Naprotiv! Iseljeništvo je preraslo u mitsku temu kolektivne svijesti. Drama preseljeništva ostala je utamnièena. Utamnièena u nenapisanoj povijesti (dakle – u nièemu), utamnièena u svijesti izoliranih pojedinaca i etno-kulturalnih skupina, utamnièena u obiteljskoj traumatiziranosti koja ne izlazi iz zatvorenih okvira privatnih i za povijest nepostojeæih života, a utamnièena je èak i zaboravom. Zaborav u ovom sluèaju nije prirodan proces - i to je nužno naglasiti. On je prisilan i kontroliran proces. Rezultat je duge i sustavne državne instrumentalizacije kao i državne manipulacije povijesnim (a prvenstveno kulturalnim) vrijednostima. Izolirani je subjekt obezvrijeðena vrijednosnica. Izolirana skupina, etnièka ili kulturalna, pogotovo.

Preseljenici u inicijalnoj fazi svoga postojanja (ili kako su i zašto su nastali) Dva termina koji su, uglavnom, paralelno upotrebljavani u službenim dokumentima osamnaestoga stoljeæa bili su INPOPULACIJA ("Inpopulation") i KOLONISTI ("die Kolonisten")1. Iako su ovi termini prvenstveno tehnièke prirode (a rijeè je, naravno, o administrativnoj tehnologiji), oni iskazuju dvije kompatibilne strateške zamisli kojima su se vodili inicijatori i stratezi goleme operacije preseljavanja velikih i 1

U Monografiji DIE DONAUSCHWABEN (Jan Thorbecke Verlag Sigmaringen, , Stuttgart, 1889.) navedeno je (i ilustrirano fotoprilogom) više dokumenata u kojima se ovi termini upotrebljavaju kao – oèito – standardizirana pravna terminologija; recimo: "Impopulations-Haupt-Instructions" iz l772. godine (str. 129) ili "Ansiedlung von nichtkatolischen Kolonisten" iz l686. godine (str. 125)

VDG JAHRBUCH 2004

organiziranih populacijskih skupina iz jednog kraja države u drugi – takozvanim "turskim ratovima" osiromašeni kraj. A osiromašen je bio, prvenstveno, depopulacijom. Termin "Inpopulacija" ukazuje na primarni strateški cilj. Staro je strateško iskustvo da je najteže braniti ispražnjena podruèja. Meðutim, ispražnjenost nije bila ujednaèena. Ne samo po podruèjima, nego i unutar pojedinih oblasti. Postojala je bitna razlika izmeðu drastièno opustjelih gradova i populacijski uglavnom neošteæenih sela. Primarni strateški cilj nije bila samo populacijska, nego i funkcionalna revitalizacija gradova i kao strateških uporišta i kao pokretaèa novoga života. Ne samo gradova – naravno, nego i i pripadajuæih im pokrajina ili oblasti. Urbana "inpopulacija" imala je, stoga, strateški prioritet. Ostvaruje je funkcionalno graðanstvo: vojno, crkveno (vjerski redovi!), te administrativno, a iza toga edukativno i obrtnièko. Ta su dva kompleksa trebala osigurati revitalizaciju svijesti, te revitalizaciju urbanog gospodarstva. Ovi su slojevi (nije to suvišno napomenuti) podložni neposrednoj državnoj kontroli. Stoga je implicitna zadaæa ovih urbanih slojeva restauriranje i održavanje ideoloških temelja na kojima poèiva država. Prešutna je misija preseljenika, tako, dvoslojna. Eksplicitna je ona profesionalna. Implicitna je, pak, ideološka. Ruralna komponenta preseljenièke populacije naseljava (a èesto, èak daleko èešæe – stvara) sela. No ta su sela svojom pozicijom podgraða ili dislocirana predgraða strateški znaèajnijih gradova.2 Gospodarska misija ove ruralne komponente preseljenièke populacije ukljuèivala je u sebi i specifiènu kulturološku misiju: u zaostala ruralno gospodarstvo trebalo je presaditi srednjoeuropski model agrarne kulture – posve u duhu prosvijeæenog apsolutizma. Obrtnièki sloj preseljenièke "inpopulacije" nalazi se donekle izmeðu sloja urbane i sloja ruralne preseljenièke komponente. To je, dakle, u odreðenom smislu, meðusloj. Ovisno o profesiji, njegovi su produkti potrebniji urbanom – ili ruralnom – sloju, a èesto i jednom i drugom. No cijeli je program zasnovan na pretpostavci o stabilnosti državnog i društvenog sistema. Program je to koji moraju kontinuirano ostvarivati pokoljenja. Nerazorivost društvenog ustroja bitna je pretpostavka dugotrajnoga uspjeha. Dapaèe, preseljenici bi trebali postati onaj sloj koji æe djelovati integrirajuæi, te æe tu stabilnost (vlastitu egzistencijalnu pretpostavku) sami osiguravati.

Primjera bi se moglo naæi bezbroj. Ipak, navedimo kao primjer selo Neudorf (Novo Selo) kraj Vinkovaca, koje je bilo selo, a danas je predgraðe Vinkovaca.

VDG JAHRBUCH 2004

Tipologija preseljenièke kulture i njenih bitnih vrijednosti Država, koja je u sedamnaestom stoljeæu proširena ogromnim prostorom. Postaje golemi kotao u kojem se miješaju raznorodne sastavnice – etnièki, jezièno, kulturološki i socijalno vrlo disparatne. Miješanje kultura trebalo je, izmeðu ostalog, pospješiti stvaranje imperija kao relativno homogene državne zajednice. To je, uostalom, još od rimskih vremena, primarni problem svake imperije koja, po prirodi svoga ustrojstva, mora biti multikulturna, multietnièka, itd. Preseljenici su trebali biti sjeme za buduæe plodove. Za buduæi preobražaj imperije u homogeni i funkcionalno pouzdani stroj. Rijetko je kada u povijesti svijeta uopæe bila jednom populacijskom sloju namijenjena tako delikatna, odgovorna i, uz to, dalekosežna misija. Pojedini su tipovi preseljenièke protokulture (tj. kulture koju su donijeli sa sobom iz primarnog zavièaja) imali razlièitu povijesnu sudbinu. Da bismo tu sudbinu mogli pratiti i razumjeti korisno æe biti pokušati dati shematski prikaz polazišnih tipova preseljenièke kulture. POÈETNI TIPOVI PRESELJENIÈKE KULTURE i osnovne kulturalne vrijednosti RURALNA KULTURA (AGRARNA DJELATNOST)

URBANA KULTURA

OBRTNIÈKA PODKOMPONENTA

ADMINISTRTATIVNO - INTELEKTUALNA PODKOMPONENTA

Radno iskustvo i radna etika, tj. radišnost

Radno iskustvo i radna etika, tj. odgovornost

Radna i pravna disciplina te funkcionalnost

Tehnologija

Duhovno iskustvo. Kultura i njene vrijednosti

(Ova je shema radni obrazac te, nesumnjivo, zahtijeva podrobnije razradu, dopune, pa i eventualne prilagodbe.) Ipak, možemo uoèiti srodnost agrarne (ruralne) kulture i obrtnièke koja, u naèelu, pripada urbanoj kao njena podkomponenta, ali no potrebna joj je neposredna lokacijska veza sa selom, barem kod profesija koje proizvode alat. Ona, stoga premošæuje jaz izmeðu gradske i seoske kulture (a naravno – i populacije). Radišnost i odgovornost ne pripadaju, prirodno, niti jednoj kulturi kao ekskluzivna vrlina. Ipak – obrtnik radi za klijenta, a seljak prvenstveno za domaæinstvo. Prirodni krug koji verificira rad kod obrtnika je i širi i nemilosrdniji. Stoga smo i 65

VDG JAHRBUCH 2004

naglasili (ali samo relativnu) prevagu radišnosti kod karakteriziranja ruralne kulture, te relativnu prevagu odgovornosti pri karakteriziranju urbano-obrtnièke kulture. Administrativno-intelektualna se u ovom trokutu izrazito odvaja. Svi oblici radne kulture – i agrarne i obrtnièke – relativno lako prevladavaju barijeru tradicionalnih tehnoloških postupaka, te samim tim i transkulturalni, pa i trans-etnièki jaz. Drugaèiji jezik, uz drugaèije navike, ne predstavlja teško premostivu prepreku u onim vještinama kod kojih je jezik tek pomoæni posrednik pri preuzimanju nove kulture uèinkovitijih manualnih i radnih vještina. Stoga se radno-tehnološka kultura presaðivala brže od administrativne (koja stoga i ostaje prvo vrijeme gotovo u potpunosti u rukama i pod kontrolom preseljene administracije), a pogotovo od duhovne kulture. Duhovna kultura tako ostaje najstabilnijom odrednicom prvotnog identiteta. Operativni jezik u administraciji bio je univerzalan. Latinski – u crkvenoj administraciji, a njemaèki u svjetovnoj. Oba jezika djeluju kao metajezici. Zahvaljujuæi njima funkcionira državno-društveno ustrojstvo. No zahvaljujuæi njima i adaptacija preseljenika teèe bezbolnije. Ove metajezike usvajaju svi – doduše u onoj ogranièenoj mjeri koja im je nužna za društveno postojanje i djelovanje. Usvajaju ga i praksom – pri poslu, ali i sustavnom edukacijom – u školama. Metajezik je izgradio i funkcionalan administrativni stil. No i funkcionalnosti relativno lako prevladava jeziène barijere. Jednostavno – prevoðenjem i stvaranjem paralelne terminologije. Funkcionalne jezièno- stilske operativne formule doprinose osjeæanju sigurnosti i bivaju poticatelji meðujeziène komunikacije – najprije u administraciji, a potom i u životu. Upravo stvaranju paralelne, domaæe hrvatske terminologije, i u administraciji i u znanosti, bili su posveæeni napori nekih od najvrsnijih hrvatskih jezikoslovaca u devetnaestom stoljeæu.3 Naroèito se ta težnja rasplamsava nakon Preporoda. Administrativni aparat, formiran u poèetku (nakon izgona Turaka) gotovo iskljuèivo preseljenièkom populacijom (na osloboðenim podruèjima – naravno) bio je do tada u dovoljnoj mjeri kulturno-jezièno adaptiran da bi ovo prelaženje s jednog metajezika, zajednièkog cijeloj imperiji, na novu, domaæu terminologiju, proteklo bez veæih psiholoških stresova i doživljavanja otuðenja. Pa ipak, onaj dio administracije koji je bio zbog svoga pripadanja i tradicionalnom jeziku i vezanosti za primarni jezièni zavièaj jezièno istovjetan administrativnom metajeziku, tj. njemaèkom, morao je ovaj prijelaz osjetiti kao prvi udar i doživjeti prvu (uglavnom zatomljenu) jeziènu frustraciju. Ipak, to se ne zbiva, u pravilu, za života prve (mogli bismo reæi: udarne) preseljenièke populacije, nego za života njihovih u drugom, treæem ili èetvrtom 3

Najbolji je primjer jezikoslovac Bogoslav Šulek (1816. – 1895.), roðenjem Slovak, èiji je "Hrvatsko-njemaèko-talijanski rjeènik znanstvenog nazivlja" (Zagreb, 1874/75.) temelj i suvremene hrvatske znanstvene terminologije.

VDG JAHRBUCH 2004

naraštaju. A niti etnièko-jezièni sastav državne administracije nije više tako radikalno odvojen od jeziène kulture domaæega stanovništva da bi stvaranje domaæega administrativnog i znanstveno-terminološkog metajezika moralo potaknuti snažnije stresove. Meðutim, duhovni sadržaji imali su drugaèiju sudbinu. Za njihovo održavanje bila je presudna dugotrajna interna, obiteljska tradicija, uz to izrazito socijalno obilježena (specifièna kultura je i znak socijalnog identiteta). Zbog svog socijalnog obilježja duhovna kultura može biti snažnija i od etnièko-jeziène samoidentifikacije njenih privrženika. Stoga je duhovna kultura dvostruko obilježena. Obilježena je i kulturno-jeziènom tradicijom, ali i osjeæajem da su socijalni i kulturni status nerazdvojivi, te je onaj koji ostaje privržen socijalnoj i kulturnoj tradiciji dvostruko osamljen – i društveno i kulturno. Tako on proživljava i muènu i krajnje osobnu dramu No ta je drama izrazito intimna i ostavlja nikakvoga traga u dokumentima. To je drama koja sebe razotkriva tek naknadno – ali stoga i izuzetno potresno.

Periodizacija preseljenièke drame (ili: put od geneze do egzodusa) Povijesna sudbina preseljenika izravno je povezana sa sudbinom države koja ih je stvorila. No povijest preseljenika ipak je samo djelomièno podudarna sa sudbinom države koja ih je stvorila. Obje se sudbine, i države i njenih preseljenika, odvijaju razlièitim tempom i njihove su uzajamne povezanosti složene. Država nestaje brzo – u ratu, raspadom… To traje u ekstremnom sluèaju svega nekoliko godina. Sudbina preseljenika traje naraštajima. A i njihova drama takoðer. Kada država išèezne, preseljenici ne išèezavaju. Naprotiv, oni postoje još izraženije. Status im se mijenja. Postaju, gotovo preko noæi, dvostruko obilježeni. Analogna je tragedija pratila, u razlièitim inaèicama, raspade svih imperija tijekom dvaju tisuæljeæa. Imperija, stvorena iz strateških razloga, opstoji zahvaljujuæi krhkoj ravnoteži izmeðu njenih integrativnih potreba, odnosno strateške nužnosti otpora vanjskim pritiscima, i unutarnjih dezintegrirajuæih sila kakve postoje u svakom multinacionalnom, multikonfesionalnom i multikulturalnom državotvornom amalgamu. U onom trenutku u kojem pritisak vanjske ugroženosti oslabi (ili, kao u sluèaju Austro-Ugarske Monarhije, postane previše intenzivan, a uz to se podudari s unutarnjim dezintegrativnim težnjama etnièkih osamostaljenja) imperija se raspada. Preseljenici u tom trenutku postaju strano tijelo u strukturi nove države. Svaka država poèiva na sebi svojstvenim idejnim vrijednostima. Vrijednosni sustav nove državne tvorevine javlja se i kao poricanje prethodnog. Preseljenici, koji su osiguravali homogenizaciju višenacionalne države, postaju prešutno toleriranom smetnjom u državi zasnovanoj na monoetnièkom principu. Oni, naravno, i dalje postoje, no njihova inkorporiranost u novu državu ovisi 67

VDG JAHRBUCH 2004

dobrim dijelom i stupnju njihove spremnosti na samoporicanje. Tako njihova izvorna i autentièna kultura biva potisnuta niz kosinu povijesnog išèezavanja. Proces toga samoporicanja i postupnog išèezavanja (koje u prijelomnim trenucima postaje vrlo ubrzano) ostaje izvan vidokruga etnocentriène povijesti. A povijest je uvijek bila i ideološko oruðe i jedno od najjaèih sredstava indoktrinacije. Mogli bismo reæi da je svaka povijest – selektivna povijest. Ova studija nastoji biti prolegomenom za jednu novu i drugaèiju povijest. Povijest prešuæenih i potisnutih, pa èak i iz znanosti (a ne samo iz života) prognanih vrijednosti koje nestaju, pjevajuæi svoju labuðu pjesmu. Pjesmu povijesne žrtve koju nitko ne želi slušati. I ovaj naš skup dobrim je dijelom zborenje žrtvovanih. Sluša li nas itko osim nas samih? A ipak – bez naše rijeèi povijest ostaje samo montaža povijesti.

Dvije razine povijesti i periodizacija povijesti preseljenika Povijest, dakle, teèe u dvije razine. Na njenoj vidljivoj razini postoje svima poznati putokazi: bogati kalendarij vanjskih prijeloma, ratova i revolucija, prekrajanja granica i njima opasanih država, njihova raðanja i nestajanja, te promjena pravnih, politièkih i ideoloških naèela na temelju kojih djeluje krojaènica kontinenta. Na nevidljivoj razini dubinsku povijest pišu ljudske traume i drame. Ti sadržaji jednim dijelom pripadaju i etnologiji. No nije li i etnologija – povijest, ali povijest previðenog išèezavanja? Kada je rijeè o objektivnoj povijesti preseljenja i preseljenika, mogli bismo u jednoj – pomalo skicoznoj – radnoj artikulaciji èitati tu povijest slijedom slijedeæih faza: 1. Vrijeme preseljenja. Zbiva se u osamnaestom stoljeæu, a jednim dijelom još i u devetnaestom (uglavnom u prvoj polovici). Obuhvaæa podatke o etnièkoj, vjerskoj i staleško-profesionalnoj strukturi preseljenika te lokacije njihova razmještaja, kao i podatke o okružjima u koja su uklopljeni. 2. Vrijeme adaptiranja. U tom se razdoblju zbiva unutarnja konsolidacija preseljenièkih enklava i stvaranje društveno-ekonomskog statusa u novim uvjetima. 3. Vrijeme prvih kulturalnih kriza u razdoblju nacionalnih buðenja autohtonog življa i stvaranja suvremenih nacija. Radikalno se mijenjaju odnosi u kulturološkom smislu. 4. Raspad Austro-Ugarske Monarhije i prvo državno-pravno odsijecanje od matiènih zavièaja. 5. Drugi svjetski rat. Njegov ishod i deportacija. Izgon ka Austriji i Njemaèkoj. Cijepanje preseljenièkog korpusa. Izmijenjen status i sudbina 68

VDG JAHRBUCH 2004

onih preseljenièkih potomaka koji ostaju u preseljenjem steèenom – sekundarnom – zavièaju. No sekundarni je zavièaj u meðuvremenu postao primarnim. Ipak, još uvijek postoje ostaci i znakovi dvojnog identiteta. Oni i dalje èine potomke preseljenika blago oznaèenom skupinom - iako ne više u tolikoj mjeri žigosanom da bi ih ta obilježenost ugrožavala. Ove faze nisu uvijek oštro razdvojene prijelomnim povijesnim promjenama. One urastaju jedna u drugu, osobito u osamnaestom i devetnaestom stoljeæu u kojima se ne zbivaju drastiènije promjene koje bi mijenjale postojeæe državne strukture. Uz to, ne treba zaboraviti da niti preseljenièke enklave ne ostaju jedinstvene. Razlièiti pojedinci u njima razlièito usmjeravaju svoje kulturno opredjeljenje – pa time i razlièito oblikuju svoju životnu sudbinu. Takoðer, uzajamno ukrštavanje razlièitih kultura, potaknuto i meðuetnièkim vezama ("miješani brakovi" - što je, uzgred govoreæi, rijetko stupidan termin), ali i društvenim (naroèito intimno-prijateljskim) vezama unosi veliku raznolikost u društveno-ideološki i kulturni život preseljenièke enklave, koja se, na izvjestan naèin, topi i stapa s kulturalnim okružjem unutar kojega postoji. Ali ipak – ne nestaje. I pored sve nepreglednije raznolikosti u sociokulturnoj, pa i etnièkoj strukturi sredine, moguæe je u povijesnoj sudbini preseljenièkog korpusa pratiti neke vrlo bitne zajednièke odrednice. Njih æemo pokušati potražiti.

Nacrt periodizacije psihološke povijesti preseljenika U duhovnoj, psihološkoj povijesti preseljenika postoje samo dva presudna, stresna dogaðaja koji kao dramatièni povijesni meðaši uokviruju njihovu sudbinu. To su preseljenje, odnosno dolazak, i izgon, odnosno odlazak. Psihološki procesi, meðutim, traju dugo i obilježeni u kontinuitetom sporih mijena i složenih, dubinskih kulturnih i psiholoških (pa i ideoafektivnih) procesa koji povezuju i niz uzastopnih pokoljenja. Stoga se psihološka povijest preseljenika ne mora nužno podudarati s poviješæu historijskih zbivanja. Psihološka povijest ne poznaje kalendar Ona je prije povijest stanja nego povijest zbivanja. Ipak, radna operativnost nas nuka da razdvojimo neka bitna uzastopna stanja – i pored toga što su u životu bila (i jesu) utopljena jedno u drugo. Svako je od ovih stanja bilo dugotrajno i svako je bilo obilježeno specifiènim oblikom psihološke adaptacija. Svako je, naime, okarakterizirano uoèljivim neskladom izmeðu (sada veæ možemo reæi) doseljenièke populacije i sredine koja ih je u novom (sekundarnom) zavièaju. prihvatila. Prva je faza bila faza preseljenja i dolaska, te prve – primarne – adaptacije. Druga (vremenski najduža i promjenama najsloženija – iako i manje traumatièna od prve i treæe faze) bila je faze ( ili toènije: period) samoodreðenja u složenim odnosima s okružjem. 69

VDG JAHRBUCH 2004

Pitanje samoodreðenja (ili provjere) vlastitoga identiteta postaje bitno i u pravilu vrlo dramatièno u vremenu konstituiranja modernih nacija – èesto uz revolucionarne potrese. Treæa je faza izazvana egzodusom. No i izgon je, takoðer, bio selektivan. Praæen je uz to i sustavnim optereæivanjem nametnutim kompleksom kolektivne krivnje. Ova je faza još uvijek otvoren proces Zbiva se i u ovom trenutku, i na ovome skupu, te progovara rijeèima koje i u ovom trenutku izgovaramo. I oni koji nisu prošli kroz egzodus – pogoðeni su egzodusom i egzistencijalno su njime izmijenjeni. Psihološki i etièki – takoðer. Egzodus njihovom sviješæu misli, djeluje, kompenzira se, prevladava krize, a nerijetko prerasta u nesvjesni egzodus prihvaæanjem novoga identiteta.

Trauma preseljenja i krize adaptacije Preseljenje nije bilo ni proizvoljno ni kaotièno. Bilo je organizirano i funkcionalno usmjereno. O planskoj koncepciji "inpopulacije" govore nam brojni dokumenti – cijela saèuvana arhiva Dvorske kancelarije u Beèu.4 Mreža koju èine transverzale preseljavanja takoðer ukazuje na jedinstvenu koncepciju i plansko ostvarivanje projekta revitalizacije – i populacijske i gospodarske – Carstva kojemu je ratovima i sto šezdeset godina dugom okupacijom bila bitno poremeæena unutarnja uravnoteženost, a time i stabilnost. Dunav je bio kljuèna arterija unutarnje migracije. Inpopulacijska su podruèja bila unaprijed odabrana, pripremljena, a profesionalna struktura preseljenièkog korpusa smišljeno probrana. Carstvo djeluje kao smišljeno strukturiran i usmjeren organizam. No o psihološkom aspektu, koji i inaèe povijest ne smatra svojom ingerencijom, ni dokumenti, niti knjige o potresima preseljenja napisane, pa niti privatni zapisi ne kažu ništa. Postoje plan i cilj preseljenja, evidencija izvršenja – i to je sve što državu zanima. A zna se – država je ta koja evidentira zbivanja i daje povijesti sreðen materijal – o sreðenoj državi. Državni potresi predmet su povijest. Privatni stresovi – ne. Oni (implicitan je to sud povijesti) ne bi niti trebali postojati. Tako smo pri rekonstrukciji psihološkog aspekta preseljenja, kao i svih duhovnih aspekata tih zbivanja (koji su, ipak, graditelji povijesti) prepušteni intuiciji, sposobnosti empatije koja u nama može oživjeti proživljavanja naših predaka te, na kraju, škrtim i nesigurnim ostacima davno minulih sjeæanja koja su se, nošena valovima strahovitog stresa kao snagom nekog psihološkog potresnog vala, prenosila prièom kroz lanac generacija.

Dragocjene primjere nudi nam i opet monografija spomenuta u 1. napomeni.

VDG JAHRBUCH 2004

Jedna èlanica našega udruženja5 sjeæa se kako joj je, kao djetetu, njena baka preprièavala prièanja njene bake (dakle – èlanièine èukunbabe) o dramatiènoj epopeji preseljenja drvenim brodom – dereglijom – niz Dunav ka neizvjesnoj sudbini u nepoznatom kraju, o putovanju koje je danima trajalo dok je mutna i opasna siva voda Dunava nosila ljude nagurane na krhkoj drvenoj tvorevini na kojoj nije bilo, naravno, niti osnovnih higijenskih moguænosti za iole pristojan boravak, pa o tome kako su obale obrasle praiskonskom guštarom i šumom tada još posve neregulirane rijeke prijetile opasnošæu koja može biti strašnija i od prijetnje vodene dubine ispod tanke drvene oplate… No znali su kamo plove. Naravno – bilo je to samo ime mjesta i ništa više. No veæ rijeè kojom se mogao imenovati nepoznati cilj bila je dovoljna da bude oslonac krhke nade. Pet pokoljenja kolala je ova prièa od bake do unuke, pa od unuke koja je i sama postala bakom ka mlaðoj unuci… Veæ ta upornost predaje govori o snazi stresa i dubokom osjeæanju da je to poèetak novoga i još posve neizvjesnoga života. Ima neèeg biblijskoj u toj patetici i o povijesti koja se èuvala rijeèima i pohranjivala u obiteljsko sjeæanje kao posveæena predaja o iskonskim poèecima. Sav im je imetak bila nada, a sve što ih je okupljalo bili su jezik i vjera u vlastite snage. To je bila jezgra identiteta koji ih je uèvrstio i održavao. Etièka snaga. bila je jamac buduænosti koju æe stvoriti. A ona se u tim trenucima posve podudarala s buduænosti zemlje – gotovo divlje nakon ratnih pustošenja i gotovo puste. Identitet je u svom zaèetku bio obilježen traumom. Poèeo je dramatièno. No ta je dramatiènost prerastala u stvaralaèku tenziju. Bili su poneseni inicijativom kojom su nadilazili snagu autohtonog, domaæeg življa. Tako se etièka snaga (a ne samo srednjoeuropska radna kultura koju su nosili sa sobom kao unutarnje naslijeðe) pretoèila u radnu i stvaralaèku energiju, a ona u poèetnu razliku u materijalnim moguænostima. Razlike u identitetu (doseljenika i autohtonog življa) prerasle su i u socijalnu razliku izmeðu dva etnièka korpusa – doseljenog i zateèenog. To nam olakšava razumijevanje svega što æe uslijediti tijekom slijedeæa dva stoljeæa. U psihološkom smislu temeljni problem koji je bilo nužno (ali i vrlo teško i muèno) prevladati bilo je prihvaæanje zamjene primarnog zavièaja sekundarnim. Možemo i danas, èitanjem sadašnjeg stanja, uoèiti kako je taj proces tekao. Napušteni, ali još uvijek u intimnom osjeæanju primarni zavièaj, povlaèi se – gotovo kao da traži svoj psihološki azil – u zatvorene doseljenièke enklave, pa u kuæe, u jezik kojim doseljenici govore, i konaèno u šutnju. U rijeèi kojima osoba misli – ali ih govoreæi prevodi na jezik sredine.6 5

Preprièavam rijeèi gospoðe Adele Tanocki, roðene Fridrih (prezime je ortografski kroatizirano od izvornog prezimena "Friedrich" - što je ujedno primjer najblažeg oblika kroatizacije). Prièu o dramatiènom dolasku isprièala joj je njena baka Katarina Gepert. Jedino što im je pri dolasku bilo izvjesno poznato bilo je ime mjesta ka kojemu putuju. Bila je to Prigravica (u Baèkoj). Ovakvim prijenosom reèenica i fraza mišljenih na njemaèkom jeziku, a izgovaranih na hrvatskom, bezbroj je. Navest æu kao primjer jedno od svojih sjeæanja. Kada sam kao gimnazijalac nižih (tadašnjih) razreda gimnazije stanovao kod gazdarice - i Njemice, ona je pisala mojim roditeljima (govoreæi o mom ponašanju): "Bodo jest jako dobar", što je izravan prijevod njemaèkog:"Bodo ist sehr gut!".

VDG JAHRBUCH 2004

Svakako je osnovni neutralizator traume preseljenja bila moralna snaga preseljenika. Bilo da su se svojom osobnom voljom opredijelili za preseljenje, bilo da su se povinovali okolnostima i sugestiji, pa i manipulacijama državne vlasti, zavedeni obeæanjima i poneseni nadom, oni su prošli kroz jedan primarni autoselektivni filtar. Bili su to ljudi pojaèane snage volje. Nosili su u sebi aktivni i poduzetnièki duh pionira. Taj moralni naboj, svojstven svim pionirima, bio je prvi i bitni unutarnji zaštitni omotaè koji je ublažavao njihov stres i traumu preseljenja. Mogli bismo ga oznaèiti kao psihološki i moralni zaštitni omotaè. Drugi zaštitni omotaè bio je socijalne prirode. Odnosno, bila je to stabilna mikrostruktura doseljenièke enklave. Oni, naime, nisu bili raspršeni po svoj širini podruèja doseljenja, nego su, u pravilu, nastojali – i uspijevali – oèuvati svoju konzistentnost naseljavajuæi se u relativno zatvorene gradske èetvrti (koje po njima i dobivaju ime – a naroèito se to odnosi na Slovake) ili formirajuæi svoja vlastita naselja.7 Oèuvana zajednica davala im je nužnu poèetnu sigurnost. Pomalo je izgledalo kao da se i nisu preselili, nego se samo okolina izmijenila. Treæi zaštitni omotaè bila je stabilnost države. Država je bila i multietnièka, i multikonfesionalna i multikulturalna. To i jeste karakteristika imperija, odnosno njegova distinktivna karakteristika kojom se razlikuje od država zasnovanih na etnièkom – što uvijek znaèi monoetnièkom – principu. Karakter države podrazumijeva uvijek i vrlo odreðenu politièku filozofiju i moral uzajamne tolerancije. Pripadnost državi bila je primarna, a pripadnost etnosu tek sekundarna oznaka identiteta. Tako je bilo u predpreporodnom dobu. Socijalno-profesionalna diferencijacija doseljenika (a preseljenik doseljenjem postaje doseljenik – što nije samo terminološki, nego i psihološki prag koji preseljenik prelazi) bila je primarni katalizator njihovog unutarnjeg raslojavanja. Seoska, a donekle i prigradska populacija, tvorila je i dalje relativno stabilne etnièko-kulturalne enklave. Te su zajednice s primjetnom postojanošæu èuvale obièaje, nošnju, a, naravno, iznad svega jezik izvornog etnièkog, ali i sociokulturnog zavièaja. Njihov je utjecaj na zateèeno domaæe stanovništvo bio znatan. I u radnoj tehnologiji, ali i u obièajima. Neki su s uspjehom i presaðeni – poput "Božiænog drveta", na primjer. Ili nošenja "vertepa"8 na Badnjak. Zajednièka je vjera bila zahvalan most zbližavanja. Neki drugi obièaji, kojima vjera nije bila prijenosnik, teže su se širili izvan etnièke enklave – poput "majskog drveta", na primjer. Gradsko, urbano stanovništvo bilo je u znatno veæoj disperziji. Uz to, i utjecaj škole u gradskoj je sredini ubrzavao integraciju. No, nostalgija za izvornim zavièajem sporo se gasila. Adaptacijske krize posebno su bile pojaèano izražene u prijelomnim vremenima – kao u revolucionarnoj 1848. godini. Simptomatièan je i 7 8

Izmeðu mnogih moguæih primjera spomenuo bih "Slovaèki kraj" u Šidu i "Totski kraj" u Iloku. "Vertep" su bile velike prijenosne božiæne jaslice koje su na Badnjak djeèaci, obuèeni kao ministranti, nosili od kuæe do kuæe i pjevali božiæne pjesme.

VDG JAHRBUCH 2004

sluèaj ne tako rijetkog sekundarnog preseljenja preseljenika – iz Ugarske u Hrvatsku, recimo. U stabilnim i homogenim doseljenièkim enklavama (kao što su seoske i prigradske) ljudi su još uvijek više upravljali dogaðajima nego dogaðaji njima. No to æe se iz korijena izmijeniti u slijedeæem periodu.

Period krize identiteta i traume samoporicanja Treæu fazu nazvali smo periodom. Vjerujemo - s pravom. Najduže traje (od sredine 18. stoljeæa do Prvog svjetskog rata) i najplodonosnija je. Posebno u kulturološkom smislu. I ako smo projekt "inpopulacije" nazvali inkulturalizacijom, tada upravo ono što se u tom razdoblju dogaða potvrðuje ispravnost naše teze. Prva je faza bila traumatièna, druga (uza sve unutarnje krize) plodonosna, a treæa tragièna. Kljuèni povijesni prijelomi, barem na tlu Hrvatske, bili su Hrvatski narodni preporod, potom Bachov apsolutizam i njegov slom, a zatim pretvaranje unitaristièke monarhije u dualistièku (tj. u Austro-Ugarsku), te sklapanje kompromisne Hrvatsko-Ugarske nagodbe. Svi su ovi lomovi jaèali – i prekalili – hrvatsku nacionalnu svijest. Porazi možda èak i jaèe no uspjesi. Nacionalno-kulturni preporod iz korijena je izmijenio društvenu skalu vrijednosti. Ne javnu – no svakako onu preporodnu koja je obilježila i vrijeme i sudbinu svakog èovjeka ponaosob. Sam èovjek je vrednovan prema tome koje vrijednosti cijeni, koje promièe i kojima je vjeran. U oèima avangardno-nacionalnog pokreta time se pojedinac potvrðuje te biva prihvaæen kao konstruktivni sudionik mijenjanja svijesti, ili sam sebe izdvaja i porièe, te sebe i dodatno obilježava kao strano tijelo u organizmu nacije koja se budi i stvara novu kulturu. Preseljenici, po svom matiènom zavièaju Austrijanci ili Nijemci (s ne uvijek jasnom diferencijacijom), te Maðari, pa i Slovaci, postaju strano tijelo u izmijenjenom društvenom tkivu u kojem je èovjek sada odreðen prije svega svojom etnièkom pripadnošæu i deklariranjem te pripadnosti, a ne – kao do tada – svojom odanošæu caru, državi i crkvi.9 Onaj "doseljenik" koji ostaje deklarativno vjeran svojoj prvotnoj kulturološkoj i etnièkoj pripadnosti, postaje osamljeni otok, optereæen ne samo potiskivanjem i frustracijom, nego i èovjek obilježen – ponegdje i ponekad gotovo žigosan – svojom stranom etnièkom genezom. Paradoksalna je u toj dramatiènoj situaciji èinjenica da su strani (u etnièkom smislu) doseljenici, bez obzira na svoju germansku, ugarsku, slovaèku i tko zna 9

Jedan takav vrlo karakteristièan prigodni govor, saèuvan u tiskanom primjerku, èuva se u arhivi vinkovaèke gimnazije. Napisao ga je (a svakako i izgovorio) Josip Stjepan Relkoviæ Erendorski, sveæenik profesor, a takoðer i književnik.

VDG JAHRBUCH 2004

koju genezu, zahvaljujuæi snažnom impulsu koji su nosili u sebi i ne zahvaljujuæi svom izravnom dodiru sa srednjoeuropskom kulturnom tradicijom dali nesrazmjerno (u odnosu na stvaraoce autohtone geneze) velik doprinos kulturi nacionalnog buðenja i stvaranja temelja suvremene kulture. Èak i pokušaj davanja pregleda njihovog doprinosa daleko nadilazi moguænosti ove studije. Uostalom, rijeè je o opæepoznatim èinjenicama. Zadržat æemo se stoga samo na onom simboliènom znaku identiteta koji je indikativan više no bilo koji drugi: na sudbini autentiènih imena i prezimena i stvaralaca i "obiènih" graðana u tim preporodnim vremenima. Podsjetit æemo na izuzetan doprinos razvitku hrvatske kulture koji su dali pjesnik Jakob Frass, pripovjedaè Farkaš, skladatelj Ignac Fux, jezikoslovac Bogoslav Šulek… Njima bismo mogli pridružiti nepreglednu plejadu anonimnih privrženika hrvatskog preporoda. Ono što nam je iz povijesti poznato – to je val izmjene imena i promjena etnièkih konotacija – ili sasvim èitljivog etnièkog oznaèavanja – koja imena veæ po svojoj izvornoj prirodi nose u sebi. Ime i postoji zato da bismo drugima dali do znanja tko smo i odakle smo, èiji smo i kakvo znaèenje nosimo u sebi. Ime ga otkriva. Ili nas razotkriva? Ili je u neskladu s našim intimnim samoodreðenjem? Postojala je snažna presija kojoj su bili izloženi nosioci imena ili prezimena stranoga porijekla. Možemo nazrijeti cijelu skalu adaptiranja nehrvatskih imena i prezimena u njihovu kroatiziranu varijantu – od prevoðenja (Ignac u Vatroslav, Fux u Lisinski), preko zamjene imena (Eduard u Slavoljub) do veæe ili manje semantièke, ortoepske ili ortografske adaptacije.10 Ono što ne možemo išèitati iz dokumenata, nego tek vrlo posredno naslutiti iz stupnja prilagodbe nominiranja osobe, odnosno imenske identifikacije njene pripadnosti, to je ono što se zbivalo u svijesti i etici prilagodbom redefiniranog pojedinca, a pogotovo u podsvijesti, u onim zatomljenim predjelima psihe (a skoro bismo mogli reæi: u duši) osoba koje su same sebe podvrgle preimenovanju. Da li je uvijek bila rijeè o potpunoj duhovnoj promjeni, promjeni ne samo uvjerenja no i osjeæanja svega što identitet saèinjava, poèevši od jezika (i to ne samo jezika kojim se govori, nego i jezika kojim se misli), ili je u nekim (kojim i u kolikom broju?) sluèajevima bila po srijedi svjesna (ili ponekad i nesvjesna?) mimikrija? I da li nam stupanj prilagodbe imena daje naslutiti s koliko je prigušenog osjeæanja samoporeknuæa ta promjena intimno proživljena? Oni kulturni stvaraoci i pregaoci koji nisu svoje ime izmijenili u skladu s ovim "trendom" kroatizacije imena kao prvog znaka pripadnosti bili su nerijetko žrtve bezobzirne povijesne minorizacije.11 10 11

Niz primjera iznosi u svojoj monografiji dr. Mira Kolar Dimitrijeviæ. Ibidem.

VDG JAHRBUCH 2004

Svako doba prilagoðava povijest dominantnoj ideologiji. No ako je ideologija ugraðena u osjeæanje nacionalnog identiteta i ako ju se osjeæa kao neku vrstu vlasnièkog prava – što se zbiva s povijesnom istinom? Ovo je, meðutim, samo jedan od oblika siromašenja duhovne kulture koje je bilo posljedica dominantnog (i tada, ali i danas!) kroatocentrizma. On, naime (i nažalost) ne ošteæuje samo znanost, odnosno povijesnu sliku stvarnih odnosa i u društvu i u psihologiji i etici. Kultura je još drastiènije ošteæena. Ako usporedimo sliku kultiviranosti hrvatskog graðanstva u gradovima hrvatske provincije krajem devetnaestoga stoljeæa s informiranošæu, pa i s duhovnim interesima današnje hrvatske – a posebno provincijalne – kulturne avangarde, uoèit æemo poražavajuæu (i uz to rastuæu!) retardiranost u poznavanju europske i svjetske kulture. Posebno klasiène! Hrvatska – ne ustruèavajmo se glasno izgovoriti tu èinjenicu – cijelo jedno stoljeæe prolazi kroz proces konstantnog sužavanja kulturnog vidokruga. Sa sužavanjem kulturnog obzora poremeæeni su i vrijednosni kriteriji. Groteskna je posljedica ovakve revalorizacije vrijednosti da se, posve nekritièki, lokalne, pa i provincijalne vrijednosti uzdižu do razine apsolutnih vrednota. Onaj dragocjeni impuls europske inkulturalizacije, koju su doseljenici donijeli sa sobom i presadili ga u hrvatsku kulturu, slabi i gubi se. Cijela hrvatska kultura, dobrim dijelom i zbog toga, tone u ponor marginalnog europskog provincijalizma.

Završno razdoblje: duhovni i fizièki egzodus Završno razdoblje zaèeto je i pripremano procesom nacionalnog buðenja autohtonog stanovništva. Odvijalo se stepenasto, lomovima državnih struktura. Prvi je udar bio raspad Austro-Ugarske Monarhije. Drugi – kraj Drugog svjetskog rata i završna selekcija stanovništva. Preseljenici su veæ bili temeljito polarizirani. Krajnje pojednostavljeno govoreæi – dijelili su se na one koji su se integrirali, duhovno i prema tome unutarnjim samoodreðenjem, u domaæi kulturalni i etnièki korpus i na one koji su ostali intimno (ali i deklariranim stavom u ratu) ostali privrženi izvornom zavièaju. Na izvjestan naèin oni su ostali po svom mentalitetu – preseljenici.. Bili su se samo preselili (ili su bili preseljeni) iz jednoga kraja države u drugi. Nisu se ni odselili ni doselili u smislu koji ovi glagoli dobivaju u znaèenju emigriranja. Bili su ostali u istoj državi – i to je u trenutku preseljenja bilo bitno. No što ako se ne odsele ljudi – ali se odseli država? A promjenom državnih struktura upravo se to dogodilo. Koliko takva kategorija ljudi zateèenih promjenom države na tuðem (uvjetno govoreæi) tlu ne postoji u standardnoj svijesti i pojmovniku kojim mislimo pokazat æe vam veæ jezièna konceptualizacija ugraðena u vaše raèunalo. Ono poznaje rijeèi "iseljenik" i "useljenik". Poznaje i rijeè "doseljenik". Pa èak i rijeè "naseljenik". No nametnete li 75

VDG JAHRBUCH 2004

mu rijeè "preseljenik", a pogotovo izvedenice kao što su "preseljenièki" - odmah æe reagirati kao da ste uèinili problematièan jezièni i pojmovni eksces. Drama koja se preseljenicima dogodila, ili sudbina koja im je uvjetovana, ne postoji u jeziènoj svijesti. Tek je treba ugraditi.Tek potom možemo istražiti sve aspekte drame preseljeništva. Najteže æe biti istražiti one psihološke aspekte. No bez njih – ništa i nije reèeno.

Traumatizacija preseljenika kao transgeneracijska tragedija Krajem dvadesetoga stoljeæa u Kanadi – koju su i stvorili ljudi preseljeni iz Europe – pribilježio sam jednu izvanrednu definiciju izbjeglice: Izbjeglica je èovjek koji je izgubio sve – osim naglaska! Sudbina preseljenika u mnogoèemu poèinje naèinom koji je analogan sudbini izbjeglice. Svoj novi život u novom zavièaju zapoèinje kao èovjek obilježen vlastitim govorom. Govor se ne može prikriti nikakvom mimikrijom. Govor kaže svakom tko ga sluša: taj èovjek ne pripada niti ovom kraju niti ovoj zajednici – "pa ma što to znaèilo" - mogli bismo dodati uobièajenom frazom. A ne znaèi uvije isto. Ovisno je to o sredini. U ruralnoj je sredini doseljenik oštrije oznaèen i nemilosrdnije izdvojen. Stoga u selima, u pravilu, i nema etnièkog miješanja. No u gradovima ono je gotovo oblik prirodnog ureðenja. Profesije graðana (da se tako izrazimo) ne pripadaju tlu. Pripadaju opæem društvu, državi (èinovnièka i vojna zvanja) ili potrebama koje nisu vezane za zemlju nego za civilizaciju i njeno funkcioniranje. Obrtnik se, recimo, relativno lako može preseliti. Jedino zemljoradnik ne može zemlju "preseliti" u drugi kraj. Stoga su ruralne zajednice preseljenika ostale konzistentne, dok su urbane bile relativno disperzivne. Ipak, i svaki pripadnik urbane enklave doseljenièkog porijekla ostaje – ma koliko bio integriran èak i svojim kulturnim opredjeljenjem u autohtonu sredinu – duboko u sebi, jednim dijelom, ono što bi psiholozi nazvali "Homo duplex". Jedan segment njegove duhovnosti – onaj koji je izgraðen na temeljima tradicionalne kulture njegovih doseljenièkih predaka - ostaje izoliran u njemu, ili izoliran u krugu pripadnika (ili nasljednika) analogne kulturne geneze. Društvena izolacija može biti gotovo potpuno "sanirana", ali nju zamjenjuje jedan oblik potisnute, pounutrene (internalizirane – psihološki je termin) duhovne izolacije. On jednim dijelom svoje osobnosti – i to dijelom koji je bitan dio njegova identiteta – osjeæa egzodus. Njegovoj kulturi uskraæene su moguænosti komunikacije. A kultura od nje živi (kao i sve što saèinjava zajednièki život, uostalom).Ako kultura prestaje biti oblikom komunikacije, te se svede na oblik izolacije – osuðena je na umiranje. To je bila – i jeste – sudbina koju dijele svi pripadnici i svi potomci preseljenièke populacije. 76

VDG JAHRBUCH 2004

Poslije završetka Drugog svjetskog rata došlo je do organiziranog - i vrlo nemilosrdnog – izgona ogromnog dijela populacije koja se razvila iz doseljenièkih enklava germanske geneze. Nakon što su presadili dominantne odlike srednjoeuropske kulture – vraæeni su u zavièaj predaka koji više i nisu mogli osjeæati svojim. Morali su, poput njihovih pradjedova, ponovo proæi kroz dug i muèan proces integracije u njima nepoznatoj sredini. I uz to – potpuno razorenu ratom. Možda je naivno oèekivati da nas povijest može neèemu pouèiti, jer tako lošeg uèitelja kao što je povijest u povijesti nema. Nikoga, naime, nikada ništa nije povijest nauèila. Sva su se zla u povijesti bezbroj puta u bezbrojnim inaèicama ponavljala i uvijek nalazila nove žrtve. Pa ipak, neke kulturne, a prije svega moralne pouke (s jasnim politièkim konotacijama) historijat ove trostoljetne drame nudi. Kulturna otvorenost i kulturna integracija, osjeæanje zajedništva, lijeèenje – doslovno: lijeèenje – ksenofobije nesumnjivo su jedini moguæi put ka stvaranju nove Europe. Nisu li naši preci prije gotovo tri stoljeæa bili, doslovno, "napipali" takav put?

Umjesto epiloga. Ili je svaki epilog - epilog? Kao epilog ovim razmišljanjima isprièat æe jednu zgodu. Zbila se nakon održanog izlaganja ove teme u Požegi, a prije završne dorade ove rasprave. No kako je nesumnjivo snažan simptom aktualne (a skoro bih rekao: i akutne) povijesti, isprièat æu je. Kako je rijeè o zbilji, a ne o apstraktnim "spekulacijama", ona govori više od bilo kakvih rijeèi o tome gdje smo i kako prošlost nikada ne prolazi. Prati nas kao usud. Dolazio je u lipnju 2003. godine Papa Ivan Pavao II. u Osijek. Grad i Samostan (bliža odreðenja i nisu bitna) odluèili su Svetoga Oca poèastiti jednom umjetnièkom medaljom kojom bi mu se i grad i samostan predstavili, te popratnom poveljom kojom bi smisao simbola na medalji protumaèili. Meni je bilo povjereno pisanje teksta Povelje. Pišuæi, osjetio sam snažnu i opæeljudsku, te krajnje aktualnu simboliku osjeèkoga grba. Ne mogu li se u njemu vidjeti konotacije bitnih moralnih naèela kojima je Sveti Otac posvetio sav svoj život nastojeæi i Crkvu preporoditi u duhu opæeljudske ljubavi? I napisao sam, pretvarajuæi svoje osjeæanje simbolike mosta u rijeèi: "Volimo i one koji su drukèiji i poðimo im ususret, jer svi smo jedna obitelj!" Vjerovao sam (a i sada vjerujem) da sam u nekoliko rijeèi povezao i ekumenizam, i vrijednost obitelji (èemu je Sveti Otac posvetio život) i naèelo ljubavi koja nadvladava sve razlike. U konaènom tekstu, meðutim, na koji mi više nije bila pružena moguænost da utjeèem, ova je kljuèna reèenica bila preinaèena tako da je moja vizija bila potpuno ugašena, a tumaèenje simbolike mosta svedeno na razinu povijesno-dokumentarnog, 77

VDG JAHRBUCH 2004

utilitaristièkog i iskljuèivo praktiènog znaèenja. I tako je u Povelji koja je Svetom Ocu bila uruèena pisalo: "Most na gradskom grbu sjedinjuje sve mostove ovoga grada koji od pamtivijeka povezuju rijekom razdvojene svjetove." Aktualna poruka našla se u pozadini. Nije uklonjena kao moguænost èitanja, no povijest je (i opet!) izborila prvo mjesto. Zastor koji sam nastojao otvoriti i osvijetliti moguæu buduænost – zatvorio se. A rijeèi ponovo ostadoše jalove. "Kome govorim?" - pitao sam se (po tko zna koji put?) u sebi. Atavistièki instinkt – usudio bih se reæi, instinkt ksenofobije, uklonio je iz moga teksta ljubavi kljuènu rijeè. Rijeè ljubav. Voljeti i one koji su "drukèiji"? Sama misao pokrenula je nesvjesni impuls sumnje u svijesti nepoznatog mi cenzora. I – ljubav je bila prognana iz predloženoga teksta povelje. Moje razoèaranje onima kojima bi ljubav trebala biti životna misija nije mogla ublažiti niti otisnuta formula autorizacije (textum croatum a Bogdan Mesinger") koja se nalazila na zadnjem listu Povelje. Moja temeljna poruka – poruka ljubavi bila je zbrisana. U ovom sluèaju nije bila rijeè o germanofobiji. Trenutaèna etno-politièka situacija sugerirala je druge, prikrivene – naravno – oblike ksenofobije. Da li je pritajeno progovorila serbofobija, da li ugrofobija, itd., više i nije bilo bitno. A i kroatofobiju sam u životu ne jedanput iskusio. Da li je zaista mržnja naša povijesna sudbina? I da li ona samo s vremenom mijenja pojavne oblike – no potreba za mržnjom (koja je, uostalom, uvijek sjedinjena sa strahom) Ostaje našom kulturnom odrednicom? I da li je civilizacija koju smo stvorili i u kojoj živimo zaista, u svojoj osnovi, civilizacija mržnje? Ako je tako (a muèno povijesno iskustvo nagovještava da tako jeste), onda je epopeja dolaska u obeæanu zemlju ("inpopulacija" - prema dokumentima), poticanja stvaranja jedne šire, transnacionalne kulture ("inkulturalizacija" - termin je koji smo za taj proces predložili), a potom izgon populacije germanske geneze (dakle: Egzodus" - kao u Starom zavjetu) tek jedan egzemplarni obrazac povijesnog prokletstva kojim je èovjek samoga sebe mržnjom prokleo! Može li buduænost na to odgovoriti?

VDG JAHRBUCH 2004

Inpopulation als Inkulturalisation und kronisches Geschichtsdrama ihrer Teilnehmer Das große Projekt der Kolonisierung den drastisch verwüsteten Teilen des Österreichischen Kaisertums (das wir gewöhnlich "Das heilige Römisches Kaisertum" nennen) nach den Türkischen Kriegen (1683-1699) wurde in den offiziellen Dokumenten des Wiener Hofes im 18. Jahrhundert zweiseitig genannt. Dies war das Projekt der "Kolonisierung", aber auch der "Inpopulation". Der zweite Termin kennzeichnet bestimmend das primäre Ziel des Projektes. Aber, gleichzeitig war es auch das Projekt des Versetzens der mitteleuropäischen (heute würden wir sagen "westlichen") Kultur auf das kulturell und zivilisatorisch ganz verwüstete und zurückgebliebene Gebiet. Da es sich um ein Riesenprojekt der Umsiedlung von großer (und organisierter!) Enklaven aus einem Teil des Staates in den anderen handelt, wäre der einzige musterhafte Termin für diese Erscheinung die Umsiedlung, und die Teilnehmer der Umsiedlung wären präzis nur als Umsiedler bezeichnet. Dieser Termin wird aber praktisch nie verwendet. Schon dies ist das erste Zeichen einer politischen, geschichtlichen, aber auch ethnisch ausgeprägten Diskriminierung gegenüber der Enklaven, die auf den verwüsteten Boden die Elemente der europäischen Kultur, direkt oder indirekt, das Wecken des autochthonen Bürgertums in Gang setzten und danach zuerst aus dem Leben und der Besinnung zurückdrängten, um nach der Erfüllung, der noch immer nicht anerkannten (und kulturell und historisch entscheidend wichtigen) Mission einen groben und rücksichtslosen Exodus erlebten. Es erleben ihn seine Nachahmen, bzw. der größte Teil der Enklaven, meist germanischer Genese, der nicht ganz assimiliert war. Dies bedeutet, dass es sich dabei um eine Transgenerationstragödie handelt. Diese Tragödie ist aus den Geschichtsforschungen zurückgedrängt, da die Geschichte meist ethnozentrisch ist. Besonders ist ein psychologischer, bzw.psychotraumatischer Aspekt dieses langen Leidens und der Diskriminierung vorgesehen, da er hinter sich keine Dokumentation hinterlässt. Historisch ist er unsichtbar. In der Studie ist das Model der Umsiedlungskultur bearbeitet, die (auf verschiedene Weise) auch die urbane und rurale Mitte des Staatsgebietes, die Ende des 17.Jahrhunderts befreit wurden, wieder belebt wurden - bzw. die Arbeitsethik, Erfahrung, Technologie, als auch Kultur. Auch ist das Model des anfänglichen Analisationsprozesses der psychologischen und kulturellen Umgestaltung der Umsiedler, die das Schicksal und das Überleben der Krise "Homoduplex" ertragen. Die große historisch-forschende und kulturell-gestaltende Infrastruktur beschäftigt sich mit den Schicksalen derjenigen, deren Lebensschicksal durch das Umsiedeln aus ihrem Lande, bzw. Staate, gekennzeichnet ist. 79

VDG JAHRBUCH 2004

Und was, aber geschieht mit denjenigen, die auf dem Gebiet ihres Lebens bleiben - aber ihr Staat "umsiedelt"? Auf diese Frage hat die Forschung keine adäkvate Antwort gesucht. Diese Studie versucht es.

VDG JAHRBUCH 2004

mr. sc. Branka BALEN

Portreti Barbare i Antuna Pejaèeviæ u fundusu Galerije likovnih umjetnosti Osijek Da bismo utvrdili podrijetlo slika 18. stoljeæa koje su dio fundusa Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku moramo se vratiti do 1687.godine u vrijeme kada je Osijek osloboðen od Turaka, a nekoliko godina kasnije i cijela Slavonija. Dolazilo je tada do temeljnih promijena naèina života u Slavoniji, jer umjesto dotadašnjeg latentnog stanja uzrokovanog turskom vlašæu, život poèinje bujati kreativno se odražavajuæi u svim granama umjetnosti, primjenjenog obrta i arhitekture. Stvara se graðanski stalež, koji uz kler i plemstvo prati, apsorbira i primjenjuje europska umjetnièka zbivanja s eventualnim retardacijama u odnosu na središta u kojima su nastali pojedini stilovi. Barok u Slavoniji upoznajemo dijelom i preko slavonskih plemiækih obitelji, koje su kupovnom moæi i sklonostima prema likovnoj umjetnosti doprinijele razvoju umjetnosti u Slavoniji te kasnije stvaranju današnjeg fundusa osjeèke Galerije. Po kvaliteti slike tog razdoblja stoje uz bok slikama bilo koje srednjoeuropske galerije pa i šire. U Slavoniji 18. stoljeæa nalazimo èetiri velikaške obitelji: Hilleprand-Prandau sa sjedištem u Valpovu, Eltz u Vukovaru, Odescalchi u Iloku i obitelj Pejaèeviæ koja nas zanima u ovom radu. Baruni, a potom grofovi Pejaèeviæ, razgranali su se u tri obiteljske grane. Jedna je poèetkom 19. stoljeæa u Virovitici izgradila kasnobarokno – klasicistièki dvorac, druga u Našicama dva dvorca s istim stilskim karakteristikama virovitièke palaèe, a treæa obiteljska grana je u Retfali, tada kraj Osijeka, a danas osjeèkoj gradskoj èetvrti, sagradila dvorac za svoje potrebe. Dvorac osjeèkih Pejaèeviæa po stilu i vremenu nastanka ne razlikuje se od gore spomenutih u Našicama i Virovitici. Obitelj Pejaèeviæ inaèe potjeèe iz malog bugarskog, planinskog mjestanca Ciprovci - Berkovsko1, koje je iznjedrilo u borbi protiv Turaka velike rodoljube i junake koji su se istakli u neravnomjernoj borbi za križ èasni i slobodu zlatnu. U tim bojevima istaknuli su se èlanovi obitelji: Parèeviæ, Kneževiæ, Pejaèeviæ i dr. Ustanak protiv Turaka pokrenuo je Ðuro Pejaèeviæ oslobodivši Orsovu i Sentu. Kako su Turci u to vrijeme bili vojno nadmoæni, ustanak je na kraju ipak bio ugušen. Ciprovac je razoren i spaljen, preživjeli su morali bježati, a meðu njima 1

Prema predaji podrijetlo vuku od bosanskog kralja Petra Dabiše / 1381. – 1396. /. Spletom okolnosti toènije reèeno sklanjajuæi se pred Turcima naselili su se u Bugarskoj.

VDG JAHRBUCH 2004

Parèeviæi i Pejaèeviæi, inaèe i rodbinski povezani. Iz Bugarske su prešli u Maðarsku, u Peèuh 1690. godine, a zatim u Osijek 1704. godine gdje su se nastanili. U Galeriji likovnih umjetnosti Osijek èuva se više portreta èlanova obitelji Pejaèeviæ, no izdvojiti æemo portrete supružnika Barbare i Antuna koji su po svojim zaslugama i statusu unutar Habsburške monarhije imali istaknuto mjesto. Stoga su i unutar obitelji imali visoki ugled i znaèenje. To je ujedno bio i razlog što su se originalni portreti iz 18. stoljeæa kopirali i u 19. stoljeæu za potrebe drugih grana obitelji koje su u svojim salonima željeli pokazati svoje slavne pretke. ANTUN grof PEJAÈEVIÆ III. Mihael, Ignjat, Nepomuk, Viktorin roðen je 4. rujna 1749. godine u Osijeku, a umro 25. rujna 1802. g. u Virovitici. Kao i mnogi Pejaèeviæi posvetio se vojnièkom pozivu. Tek pred kraj života povlaèi se u miran život u èinu podmaršala. Sudionik je mnogih bitaka te odlikovan visokim odlièjem Monarhije - Komanderskim križem Vojnog reda Marije Terezije2. U fundusu osjeèke Galerije nalazi se grofov portret3 austrijskog slikara Franza Pitnera /1826. – 1892./. Slika je raðena 1878. godine, èak 76 godina iza grofove smrti. Pitnerov pandan4 ovoj slici je portret grofove supruge Barbare Pejaèeviæ roðene Draškoviæ5. Meðutim u fundusu Galerije nalazimo i sliku pod nazivom Plemkinja u èasnièkoj odori6 koju je prema zapisu na poleðini radio austrijski slikar Johann Georg Weickert 1784. godine. Oba portreta su po sliènosti modela gotovo identièna. Kako se na Pitnerovom portretu nalazi na slici latinska inskripcija s imenom grofice moglo se prema tome ustvrditi da se radi o istoj osobi. Slijedeæi kronologiju, original dakako pripada slikaru Weickertu, dok je Pitner kasnije, po narudžbi obitelji izradio kopiju. Po svemu sudeæi morao je postojati i portret Antuna Pejaèeviæa, vjerojatno takoðer od Weickerta, koji je Pitneru poslužio kao predložak za kopiju. Antun i Barbara bili su zaslužne osobe svog vremena, nositelji visokih odlièja, dakle posebno vrijedni u genealoškom stablu obitelji Pejaèeviæ tako da su nasljednici dali kopirati njihove portrete u želji prezentiranja istih u svojim salonima. BARBARA grofica PEJAÈEVIÆ, roð. grofica Draskovich de Trakostyan kæerka je Ivana Draškoviæa Trakošæanskog /1740. – 1787./, koji je kao i njezin suprug Antun bio vojnik i sudionik mnogih bitaka. Barbara je nositeljica odlièja 2

3 4 5 6

Odlièje je nastalo tijekom Sedmogodišnjeg rata ( 1756.-1763. ), kada se pojavila potreba za nagraðivanjem èasnika i vojnih zapovjednika. Inventarni broj GLUO: S – 116. Izvorno na francuskom jeziku: pendant. Inventarni broj: GLUO S – 112. Inventarni bro:j GLUO S – 310.

VDG JAHRBUCH 2004

namijenjenog iskljuèivo plemkinjama - Zvijezda križa7. Odlièje je dodijeljivano za karitativni rad i odanu službu katolièkoj crkvi. Weickertov portret Barbare Pejaèeviæ, koji je restauriran, posebno je vrijedan u skupini baroknih portreta Galerijskog fundusa. Izuzetno je kvalitetan, mekih linija i predivnih tonskih gradacija, odajuæi slikara vrhunskih dometa. Pitnerove portrete, daleko slabije od Weickertovog, gledamo i valoriziramo tek kao povijesni dokument. Moramo priznati da su vješte kopije ali bez veæe slikarske invencije. JOHANN GEORG WEICKERT, roðen je 1745. godine u Beèu, gdje je i umro 2. veljaèe 1799. Studirao je slikarstvo na beèkoj Akademiji slikarstva, kiparstva i arhitekture za ravnateljstva Martina van Maytensa, poznatog slikara portreta i ljubimca carice Marije Terezije, pod èijim je utjecajem neko vrijeme radio. Weickert je vrlo rano postao poznat i tražen portretist. Portretirao je caricu Mariju Tereziju i njezina supruga cara Franju I. Stjepana Lotarinškog, èlanove carske obitelji8 i visoko plemstvo. Mnogi poznati bakroresci njegova vremena rezali su njegove portrete i tako doprinijeli popularnosti ovog slikara. Portrete mu nalazimo po muzejima, dvorcima i privatnim zbirkama Austrije ali i važnijim centrima Monarhije9. Slikar je kasnog baroka i rokokoa. 1. BARBARA grofica PEJAÈEVIÆ, roð. DRAŠKOVIÆ, 1784. /Plemkinja u èasnièkoj odori / ulje na platnu, 604 x 477 mm zapis na poleðini: Weickert pinxit 1784. /restauracijom nestao/ U središnjoj osi slike naslikano je poprsje plemkinje. Odjevena je u plavu haljinu izvezenu s prednje strane zlatovezom, a oko vratnog izreza obrubljenu bijelom, transparentnom èipkom. Preko haljine nosi bijeli èasnièki kaputiæ s epoletama izvezenim zlatnom niti i isto takvom dugmadi. Oko vrata, na plavoj vrpci u cartouchu iste boje nalazi se odlièje Zvijezde križa10. Kosa grofice poèešljana je unazad, natapirana s vidljivim uvojcima koji su prièvršæeni za Da bi se dobilo ovo odlièje moralo se dokazati plemenito podrijetlo sa 16 katolièkih i plemenitih predaka. Josipa II., kraljicu Karolinu Napuljsku, vojvodu Leopolda od Toscane i dr. 9 Dvorac Bleiburg, Grillenstein, dijecezanski muzej u Klagenfurtu, muzej u Linzu, muzej u Sibiu u Rumunjskoj i dr. 10 Opis predstavlja cjelinu odlièja. 7 8

VDG JAHRBUCH 2004

donji dio kose dok ih nekoliko pada na ramena11. Grofica Barbara portretirana je u mlaðim godinama s vrlo mekano izmodeliranim licem na kojemu se istièu velike tamne oèi, nešto duži nos i tanje usnice u smiješku odajuæi izraz blagosti i otmjenosti. Pozadina je tamna. FRANZ PITNER, roðen je u Beèu 11. listopada 1826., a umro u Bozen-Griesu lipnja 1892. Studirao je na akademijama u Beèu, Veneciji i Rimu. Poznat je po akvarelima i portretima a radio je i kromolitografiju. Nosilac je odlièja sv. Ljudevita i Franje. Za obitelj Pejaèeviæ radio je kopije nekoliko portreta uvaženih predaka. 2. BARBARA grofica PEJAÈEVIÆ, roð. DRAŠKOVIÆ, 1878. ulje na platnu, 740 x 590 mm sign. nema Opisom slika je identièna Weickertovu portretu. U desnom gornjem uglu slike spojeni su pod krunom s devet šiljaka (oznaka grofovske titule) grbovi obitelji Pejaèeviæ i Draškoviæ. U gornjem lijevom uglu je latinska inskripcija: Illma Dna Barbara Comit: ANTONII DE PEJACSEVICH CONJUX, NATA COMITISSA DRASKOVICH DE TRAKOSTJAN, ORD: STELL: CRUC: DNA: 3. ANTUN grof PEJAÈEVIÆ, 1878. ulje na platnu, 730 x 585 mm sign. uz lijevi rub slike okomito: Pitner 878. U središnjoj osi slike naslikano je grofovo poprsje. Ispod bijelog kaputa obrubljenog krznom nosi crveni sako zakopèan zlatnim gajtanima sa širokom bordurom izvezenom zlatnom niti. Gornji dio sakoa je otkopèan. Kroz otvor izlazi bijeli, bogato nabrani jabot od fine èipke. Na lijevoj strani kaputa prièvršæeno je odlièje Komanderskog križa Vojnog reda Marije Terezije. Kosa je poèešljana unazad, naprašena puderom i u potiljku povezana u repiæ. U gornjem lijevom uglu je grb obitelji Pejaèeviæ, a u desnom gornjem latinska inskripcija: 11

Kosa je naprašena puderom.

VDG JAHRBUCH 2004

Antonius e Comit: De Pejacsevich a Veröcze S. C. R. M. Camerarius etr. Nat. Essekini IV Septemb. MDCCXLIX, obiit Veröcze XXVa Septemb. MDCCCII. Na poleðini slike je zapis: Anton Graf von Pejacsevich Geb: 4ten Septb: 1749. + 25ten Septb.: 1802. Pitner je potpisao samo grofov portret. Meðutim, portreti grofa Antuna i grofice Barbare identiène su izrade i vrlo luksuznih okvira. Iz prakse je poznato da su slikari koji su portretirali supružnike obièno potpisivali samo jedan i to uglavnom muški portret. Stoga možemo tvrditi da je i groficu Barbaru naslikao Pitner u godini 1878. Izbor ove teme bila je želja prikazati kako su se na našem podruèju12 našla djela eminentnih austrijskih slikara koji su portretirali naše slavonsko plemstvo. Obzirom da su Antun i Barbara Pejaèeviæ bili visoko rangirani u dvorskoj hijerarhiji Monarhije portreti su sigurno nastali u Beèu. Naime, supružnici Pejaèeviæ dio su godine provodili u carskoj metropoli zbog svojih dužnosti. Ipak, portreti su doneseni u matièni dvorac u Slavoniji13. Nakon prodaje virovitièkog dvorca 1840. godine, inventar je prenesen u dvorac u Našicama. U 19. stoljeæu su naruèene kopije iz veæ navedenog razloga. Naime, obitelj se granala, a potomci su željeli u svojim galerijama predaka imati i dvoje istaknutih i zaslužnih ljudi koji su bili na èast generacijama obitelji Pejaèeviæ. Zahvaljujuæi kulturnom profilu i materijalnoj moæi obitelji Pejaèeviæ u èuvaonici Galerije likovnih umjetnosti Osijek imamo niz vrsnih portreta nastalih od vrhunskih umjetnika svoga vremena koji danas mogu stajati uz bok djelima koja se prezentiraju u Europskim galerijama i muzejima.

12 13

Toènije u fundusu Galerije likovnih umjetnosti Osijek. Virovitica

VDG JAHRBUCH 2004

Literatura: • Zbornik Arheološkog kluba Mursa, Osijek, 1936. • Umjetnost XVIII. stoljeæa u Slavoniji, Galerija likovnih umjetnosti Osijek, katalog izložbe, 1971.

• Vodiè kroz stalni postav Galerije likovnih umjetnosti Osijek, 1978. • Josip Bösendorfer: Poèeci umjetnosti u Osijeku, Arheološki klub Mursa, Osijek,1935.

• Tkalèiæev zbornik, I., Zagreb, 1955. • Enciklopedija likovnih umjetnosti, Leksikografski zavod, Zagreb • Branka Balen, Vlastimir Kusik: Tri stoljeæa umjetnosti u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek, katalog novog Stalnog postava, Osijek, 1998.

• Branka Balen: Portreti XVIII, stoljeæa iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti Osijek, katalog izložbe, Osijek, prosinac 1986.

• Branka Balen: Kopije iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti Osijek, katalog izložbe, Osijek, prosinac 1984.

VDG JAHRBUCH 2004

Porträts von Barbara und Antun Pejaèeviæ Um die Herkunft der Bilder des 18. Jahrhunderts, die ein Teil des Fundus der Galerie der bildenden Künste in Osijek sind, festzustellen, müssen wir ins Jahr 1687 zurückgreifen, als Osijek, und einige Jahre später auch ganz Slawonien, von den Türken befreit wurde. Dabei kam es zu Änderungen der Lebensweise in Slawonien, da anstatt der damaligen latenten Situation, die durch die türkische Herrschaft hervorgerufen wurde, das Leben anfing zu gedeihen und sich dabei kreativ in allen Zweigen der Kunst, Handwerkerei und Architektur reflektierte. Es entsteht das Bürgertum, das neben dem Klerus und der Aristokratie die europäischen Kunstereignisse folgt, absorbiert und anwendet mit möglichen Retardationen in Bezug auf die Zentren, in denen einzelne Stile entstanden. Im 18. Jahrhundert finden wir vier Großfamilien in Slawonien: Hilleprand-Prandau, mit Sitz in Valpovo, Eltz in Vukovar, Odescalchi in Ilok und die Familie Pejaèeviæ mit Schlössern in Virovitica, Našice, Retfala (heute Osijek) und Ruma (einst in Syrmium als Bestandteil der Habsburger Monarchie, heute in Serbien und Montenegro). In der Galerie der bildenden Künste Osijek sind mehrere Porträts der Familienmitglieder Pejaèeviæ aufbewahrt, aber in der Arbeit heben wir die Porträts des Ehepaares Barbara und Antun hervor, die nach ihren Verdiensten und Status innerhalb der Habsburger Monarchie großes Ansehen und Bedeutung hatten. Deshalb hatten sie auch innerhalb der Familie großes Ansehen und Bedeutung. Dies war auch der Grund, weswegen die Originalporträts aus dem 18. Jahrhundert kopiert wurden und im 19. Jahrhundert für den Bedarf anderer Familienzweige, die in ihren Salons ihre bedeutenden Vorgänger zeigen wollten, gebraucht wurden. Die Porträts der angedeuteten Personen im 18. Jahrundert erarbeitete der österreichische Maler Johann Georg Weickert (1745-1799) im Jahre 1784. Weickert war ein bedeutender Maler zu seiner Zeit und porträtierte die Mitglieder der Kaiserfamilie und das hohe Adeltum. Zu uns kam nur das Porträt der Gräfin Barbara Pejaèeviæ geb. Draškoviæ, das den Titel Die Adelige in Offiziersuniform trägt. Der österreichische Maler Franz Pitner (1826-1892) kopierte 1878 die Porträts von Barbara und Antun für den Bedarf der Nachkommen. Die Wahl dieses Themas war der Wunsch zu zeigen, wie sich auf unserem Gebiet Werke bedeutender österreichischer Maler fanden, die unsere slawonische Adeligen porträtierten und die mit ihrer Qualität gleichrangig mit den präsentierten Werken in europäischen Galerien und Museen stehen können.

VDG JAHRBUCH 2004

mr. sc. Vlasta ŠVOGER

Südslawische Zeitung o ustavnoj monarhiji i njemaèki utjecaji na ta shvaæanja Südslawische Zeitung o ustavnoj monarhiji Revolucionarno razdoblje 1848.-1849. vrlo je važno razdoblje u povijesti mnogih europskih naroda tijekom kojeg su u prvi plan izbile mnoge ideje, koje su, doduše, postojale otprije, ali ih je u žarište interesa suvremenika izbacio revolucionarni val koji se širio Europom. Pod utjecajem revolucionarnih gibanja i u Hrvatskoj su se proširila liberalna shvaæanja ustavnosti, parlamentarizma, politièkih prava i sloboda te graðanskog društva i njegovih temeljnih institucija. U ovome æu radu prikazati kako je krug okupljen oko zagrebaèkih liberalnih novina Südslawische Zeitung (1849.-1852.) shvaæao i svome èitateljstvu predstavljao jedan od temeljnih instituta modernoga doba – ustavnu monarhiju i njezine najvažnije elemente ustav, parlament i parlamentarnu (odgovornu) vladu – te u kakvoj su korelaciji bila ta shvaæanja sa shvaæanjima njemaèkih liberalnih krugova o istoj problematici. Pod utjecajem Francuske revolucije i Amerièkog rata za nezavisnost te pod utjecajem liberalnih politièkih strujanja u Habsburškoj Monarhiji i prije revolucije 1848.-1849. pojavila se ideja o neprihvatljivosti legitimiranja državnog poretka iskljuèivo monarhijskim naèelom. Subjektom i izvorom politièke vlasti pobornici te ideje proglašavali su narod, a ne vladara po milosti Božjoj. Bilo im je neprihvatljivo da pojedinac, pa bio to i najobrazovaniji i najsposobniji èovjek u državi (a takve se kvalitete nesumnjivo nisu mogle pripisati svim onodobnim vladarima) prisvaja svu vlast, a zloporabe položaja i vlastite pogreške skriva iza autoriteta, koji je navodno baštinio od Boga. Tzv. prirodno pravo uzdiglo je narod do subjekta politièke moæi i izvora sveukupne vlasti u državi. Sukladno tome, svi revolucionarni pokreti u Europi iznijeli su, meðu ostalim, zahtjeve za donošenjem ustava, proglašenjem slobode tiska i uvoðenjem opæih politièkih i graðanskih sloboda. Ustavom kao temeljnim aktom na kojem se zasniva državno ureðenje trebalo je drukèije legitimirati vlast, ogranièiti vlast dotadašnjih vladara po milosti Božjoj, na bitno novi naèin strukturirati organe državne vlasti i osigurati u njima zastupljenost interesa naroda kao nositelja državne suverenosti, odnosno, postojeæe monarhije trebalo je pretvoriti u ustavne monarhije i zajamèiti u njima opæe politièke i graðanske slobode. Za onodobno politièko novinstvo u Hrvatskoj i u drugim europskim zemljama bilo je karakteristièno da su se manje-više sustavno i detaljno razmatrala pojedina temeljna politièka ili gospodarska pitanja i s teoretskog i s praktiènog aspekta. U 89

VDG JAHRBUCH 2004

jednome èlanku u listu Südslawische Zeitung1 sustavno se izlažu osnovna naèela na kojima se temelji ustavna monarhija, a u nekoliko drugih èlanaka spominje se institut ustavne monarhije, i to uglavnom u funkciji obrazloženja autorova stava o konkretnim problemima vezanima uz djelovanje institucija ustavne monarhije. Objašnjenje za nepostojanje više važnijih èlanaka o tome pitanju može se tražiti u èinjenici da je uredništvo, svjesno strukture èitatelja svoga lista, držalo da nisu potrebna sustavnija i detaljnija teoretska obrazloženja pojma ustavna monarhija, zacijelo misleæi da je taj pojam èitateljima poznat, a možda je bilo tako i zbog velikog broja dogaðaja koji su se brzo smjenjivali i o kojima je trebalo brzo i kvalitetno informirati èitatelje. U èlanku "Was ist eigentlich die Konstitution?" (Što je zapravo ustav?) nepoznati autor, zacijelo pravnik, sudeæi prema argumentaciji i naèinu prezentacije problematike, sustavno izlaže glavna obilježja ustavne države. Polazeæi od naèela narodne suverenosti u skladu s liberalnim idejama autor definira ulogu vladara i glavne funkcije države. Prema autorovu mišljenju glavni zadaci države su osiguranje osobne sigurnosti te sigurnosti imetka državljana, zatim osiguranje reda i mira, stvaranje preduvjeta za slobodno komuniciranje na svim razinama društva i države, stvaranje blagostanja u društvu te napredak umjetnosti i znanosti. Sve te zadatke državni organi moraju realizirati u skladu sa zakonima. Vladar više nije Božji izabranik, kojemu je Bog predao svu vlast u državi, nego je tek jedan od pripadnika naroda na kojega je narod prenio izvršnu vlast i u tom svojstvu i on mora poštivati zakone. Najvažnije obilježje ustavne države jest trodioba vlasti. Sveukupna vlast u državi dijeli se na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, koje trebaju biti meðusobno odvojene i neovisne.2 Zakonodavna vlast utvrðuje naèela, zakone i prava na kojima se temelji cjelokupno funkcioniranje države, a nalazi se u rukama parlamenta kao izabranoga narodnog predstavnièkog tijela i vladara. Bez izglasavanja u parlamentu niti jedan zakon ne može stupiti na snagu. U ingerenciji parlamenta nalaze se utvrðivanje državnog budžeta na prijedlog vlade, raspisivanje poreza, utvrðivanje velièine vojne sile, davanje pristanka za regrutaciju te kontrola provoðenja zakona.3 Narod kao izvor suverenosti prenio je izvršnu vlast na vladara koji državom ne upravlja neposredno, nego preko ministara koje sam imenuje. Vlada, odnosno ministri provode zakone koje donosi parlament i u skladu s njima upravljaju državom. Ministri su odgovorni vladaru i parlamentu. Odgovornost ministra parlamentu oèituje se ponajprije u moguænosti pokretanja sudskog postupka protiv ministra zbog neke njegove pogrešne odluke. Osoba vladara nepovrediva je i ne može biti pozvana na odgovornost, stoga vladar ne može donijeti niti jednu odluku bez supotpisa jednog ministra, koji svojim potpisom preuzima odgovornost za tu 1

2 3

"Was ist eigentlich die Konstitution?", sa èeškoga preveo A.[ndrej] E.[inspieler], Südslawische Zeitung (SZ), 214./18. 9. i 215./19. 9. 1850. "Was ist eigentlich die Konstitution?", SZ, 214./18. 9. 1850. Isto.

VDG JAHRBUCH 2004

odluku. U državama s duljom ustavnom tradicijom vlada upravlja državom prema smjernicama parlamentarne veæine i ne može se održati na vlasti ako izgubi podršku parlamenta. Vlada ima pravo od vladara zatražiti raspuštanje parlamenta, ako parlament nije podržao neki prijedlog zakona kojega je sastavila vlada. U sluèaju raspuštanja parlamenta vlada u odreðenom zakonski propisanom roku mora raspisati izbore za novi parlament prema istom izbornom zakonu, na temelju kojega je izabran raspušteni parlament, i mora sazvati novi parlament. U sluèaju nepoštivanja navedene procedure vlada krši ustav i za to mora snositi odgovornost.4 Sudska bi vlast prema postojeæim zakonima trebala suditi u sporovima izmeðu pojedinih državljana te u sporovima vlade i pojedinih državljana. Sudska vlast mora biti potpuno neovisna o izvršnoj vlasti da bi mogla suditi iskljuèivo prema zakonu. Autor èlanka predlaže i modalitete ostvarivanja neovisnosti sudstva. Kao preduvjete za ostvarivanje spomenutih naèela djelovanja ustavne monarhije, u skladu s vlastitim liberalnim naèelima, autor navodi javnost djelovanja svih državnih institucija te individualne i kolektivne slobode i prava: slobodu tiska, mišljenja i govora, pravo udruživanja, zbora i dogovora, osobnu sigurnost i sigurnost vlasništva, slobodu uèenja i vjere, slobodu i samoupravu opæina itd. Ulogu države ovaj autor ponajprije vidi u osiguravanju spomenutih prava i sloboda, ali i u kontroli njihova ostvarivanja na temelju zakona te u skladu sa slobodom i pravima drugih.5 Iz iznesenih stajališta o ovlastima vlade i meðusobnom odnosu vlade i parlamenta vidljivo je da autor ne razlikuje ustavnu i parlamentarnu monarhiju te da u svome èlanku miješa elemente obaju državno-pravnih instituta. U ustavnoj monarhiji ustav je temeljni državni zakon u kojem su definirani meðusobni odnosi i ovlasti pojedinih državnih organa. U ustavnoj monarhiji vlada je odgovorna vladaru koji je imenuje i ne mora slijediti politièke smjernice parlamenta. Ako parlament donošenjem zakona doduše sudjeluje u stvaranju politièke volje, ali u politièkom procesu nije ravnopravan s izvršnom vlašæu i ne posjeduje stvarne moguænosti kontrole nad izvršnom vlašæu, ne može se govoriti o pravome parlamentarizmu.6 To takoðer znaèi da svaka ustavna monarhija nije i parlamentarna monarhija, ali svaka parlamentarna monarhija jest ujedno ustavna monarhija, jer su i u njoj odnosi moæi i ovlasti pojedinih državnih tijela definirani ustavom. Za razliku od ustavne monarhije, u parlamentarnoj monarhiji središte je vlasti parlament. U parlamentarnoj monarhiji, barem bi tako trebalo biti na teoretskoj razini, radi se o parlamentu kao zakonodavnome, predstavnièkom tijelu, nastalome na temelju demokratskog izbornog prava te slobodnih i demokratskih izbora, kao rezultatu slobodnog djelovanja politièkih stranaka, a koji istovremeno 4 5 6

Isto. "Was ist eigentlich die Konstitution?", SZ, 215./19. 9. 1850. Definiciju parlamentarizma Karla Loewensteina preuzela sam iz Barna MEZEY, “Die Ausgestaltung des parlamentarischen Regierungssystems in Ungarn im Jahr 1848”, Von den Ständeversammlungen bis zum parlamentarischen Regierungssystem in Ungarn. Studien zur Parlamentarismusgeschichte, ur. Gábor MÁTHÉ i Barna MEZEY, Budapest – Graz, 2001., 41.-51., ovdje str. 41.

VDG JAHRBUCH 2004

raspolaže moguænostima nesmetanog, samostalnog i demokratskog djelovanja. Izmeðu parlamenta i vlade postoji ravnoteža utemeljena na meðusobnim instrumentima kontrole. Instrumenti parlamentarne kontrole vlade jesu tehnika stvaranja vlade i odgovornost vlade.7 U konkretnome sluèaju to znaèi da politièka stranka, ili koalicija stranaka, koja ima veæinu u parlamentu odreðuje glavne smjernice državne politike koje vlada mora slijediti. Vladar imenuje èlanove vlade iz redova stranke ili koalicije stranaka koja uživa podršku parlamentarne veæine i vlada je odgovorna parlamentu. Takvu vladu nazivamo parlamentarnom vladom, a pojam je na njemaèkom govornom podruèju prvi uporabio Friedrich Bülau 1833. godine.8 Odgovornost vlade ponajprije se ostvaruje pojedinaènom odgovornošæu ministara, ali i vlade kao kolektivnog izvršnog tijela. U sluèaju da parlament ne podrži neki vladin prijedlog, odgovorni ministar ili vlada u cjelini mora dati ostavku. Ako pojedini ministar ili vlada u cjelini zbog bilo kojeg razloga izgube povjerenje parlamentarne veæine, takoðer moraju dati ostavku. Vladar tada ima dvije moguænosti na raspolaganju: imenovati novu vladu iz redova veæinske stranke ili koalicije u parlamentu ili na prijedlog vlade raspustiti parlament i raspisati izbore za novi parlament. Meðu sredstva kontrole izvršne vlasti nad zakonodavnom ubrajaju se, dakle, zakonodavna inicijativa, raspuštanje parlamenta i raspisivanje novih izbora, a najvažnije sredstvo kontrole zakonodavne nad izvršnom vlašæu jest odgovornost vlade. Svi ovi instrumenti kontrole iznijeti su u spomenutome èlanku u listu Südslawische Zeitung, a o njima se osobito živo raspravljalo sredinom 19. stoljeæa u njemaèkoj sredini. Predožujski liberali su pod "istinskim ustavnim sustavom" ("wahrhaft konstitutionell") podrazumijevali partnersku suradnju vlade i parlamenta. Teškoæe u praksi nakon sazivanja Njemaèke nacionalne skupštine u crkvi sv. Pavla u Frankfurtu/M u svibnju 1848. navele su napredno krilo njemaèkih liberala da zatraži raspuštanje Donjeg doma Njemaèkog parlamenta i da se biraèkome tijelu prepusti odluka o pravcu kojim treba krenuti vlada. Meðutim, to bi bio demokratski, a ne parlamentarni naèin odluèivanja, pa su njemaèki liberali poèeli tražiti kompromisno rješenje. Njemaèki liberalizam još je u predožujskom razdoblju ukazivao na to da treba saèuvati odreðeni stupanj samostalnosti monarhijske vlasti kao nužnu protutežu prijeteæoj despociji naroda i pod utjecajem tih razmišljanja u raspravama u Njemaèkom parlamentu iskristalizirala se ideja ravnoteže moæi izmeðu vlade, parlamenta i vladara. Ta ravnoteža moæi u parlamentarnom sustavu oèitovala se u tome da vlada ovisi o veæini u parlamentu koja odreðuje glavne smjernice državne politike i odgovorna je parlamentu, ali takoðer ima pravo zahtijevati od vladara raspuštanje parlamenta, a vladar ima 7 8

Isto. Friedrich BÜLAU, Darstellung der Verfassung und Verwaltung des Königreichs Sachsen. Aus staatsrechtlichem und politischem Gesichtspunkte, Tl. 1: Verfassung und Verfassungsrecht des Königreichs Sachsen, Leipzig, 1833, 199. U Francuskoj se izraz “gouvernement parlementaire” rabi od 1838., a naziv “parliamentary government” u Velikoj Britaniji je u uporabi od 1858. Usp. Hans BOLDT, “Parlament, parlamentarische Regierung, Parlamentarismus” (Parlament), Geschichtliche Grundbegriffe. Historisches Lexikon zur politisch-sozialen Sprache in Deutschland (dalje: GG), ur. Otto BRUNNER, Werner CONZE i Reinhart KOSELLECK, Bd. 4, Stuttgart, 1978., 649.-676., ovdje 653.

VDG JAHRBUCH 2004

pravo imenovanja ministara.9 Sudeæi prema navedenome èlanku u listu Südslawische Zeitung može se zakljuèiti da je krug oko ovoga lista pozorno pratio tada aktualne rasprave meðu njemaèkim pravnim teoretièarima i da je prihvaæao elemente sustava ravnoteže izmeðu parlamenta, vladara i vlade na naèin na koji ih su ih formulirali njemaèki liberali. Vjerojatno se ova konstatacija barem u odreðenoj mjeri može primijeniti i na onodobnu hrvatsku intelektualnu javnost, ali je to teško sasvim pouzdano utvrditi. Na temelju ovoga konkretnog primjera iz lista Südslawische Zeitung, ali i uvida u pisanje ostalih zagrebaèkih liberalnih listova koji su izlazili od 1848. do 1852. godine, stjeèe se dojam da su liberalni krugovi u Hrvatskoj bili dobro upoznati s tada aktualnim idejnim strujanjima u njemaèkim liberalnim krugovima i da su barem donekle dijelili njihova shvaæanja. Onodobnoj liberalnoj struji u Hrvatskoj bila je poznata i parlamentarna praksa (i teorija) vodeæih europskih država.10 To se vidi po tome što su onodobni zagrebaèki liberalni listovi Slavenski Jug i Jugoslavenske novine, a osobito Südslawische Zeitung vrlo detaljno izvještavali èitateljstvo o parlamentarnoj praksi u europskim zemljama s duljom ustavnom tradicijom, ponajprije u Engleskoj i Francuskoj. Navedeni su listovi pratili i najvažnija zbivanja u radu parlamenata ostalih europskih zemalja, pa èak i izvaneuropskih zemalja, posebice su registrirali sukobe izmeðu parlamenta i vladara/vlade, krize vlade, raspuštanja parlamenta, izbijanja nemira i revolucija i sl. Südslawische Zeitung izlazio je svakodnevno (u to vrijeme list je u uobièajenim okolnostima izlazio tri puta tjedno) tijekom politièko-parlamentarne krize u Francuskoj u prosincu 1851. Francuski predsjednik Louis Napoleon 2. prosinca 1851. raspustio je Nacionalnu skupštinu i u Parizu proglasio opsadno stanje. Od tada, tijekom dva tjedna, stranice Südslawische Zeitunga gotovo su iskljuèivo bile otvorene za informacije o dramatiènim dogaðajima u Francuskoj.11 Na temelju reèenoga može se zakljuèiti da je uredništvo ovoga lista vrlo jasno izražavalo svoju privrženost ideji ustavne monarhije.

Südslawische Zeitung o naèelu odgovornosti vlade Südslawische Zeitung nije detaljnije razmatrao ulogu parlamenta u ustavnoj odnosno parlamentarnoj monarhiji. Vjerojatno stoga što je uredništvo podrazumijevalo da to èitatelji znaju, ili barem da o djelokrugu rada parlamenta mogu zakljuèiti na temelju praæenja rada austrijske ustavotvorne skupštine i parlamenata drugih europskih zemalja. Nasuprot tome, pitanje odgovornosti Hans BOLDT, Parlament, 651.-665.; Leksikon temeljnih pojmova politike, ur. Ivan PRPIÆ, Žarko PUHOVSKI i Maja UZELAC, Zagreb, 1990., 65.-66. i Barna MEZEY, Die Ausgestaltung des parlamentarischen Regierungssystems, 41. 10 Slièna je situacija bila u to vrijeme i u Ugarskoj, gdje su vodeæi politièari poznavali europske pravne vrijednosti i modele i nastojali ih primijeniti u argumentaciji svojih govora u Ugarskom saboru te pri stvaranju novih zakonskih rješenja. O tome detaljnije piše István KAJTÁR, "Die europäische Rechtskultur im ungarischen Parlament des 19. Jahrhunderts", Von den Ständeversammlungen bis zum parlamentarischen Regierungssystem in Ungarn, 17-24. 11 Usp. SZ, 253./6. 12. – 262./20. 12. 1851. 9

VDG JAHRBUCH 2004

vlade, odnosno uopæe funkcioniranja izvršne vlasti u ustavnoj monarhiji, razmatralo se detaljnije. U jednome èlanku analiziraju se naèela djelovanja izvršne vlasti. Komentirajuæi zakonsku osnovu o hrvatskoj odgovornoj vladi12 što ju je izradio saborski odbor, Gustav Dollhopf ukratko je analizirao naèela djelovanja izvršne vlasti u ustavnoj monarhiji (slièno kao u èlanku "Was ist eigentlich die Konstitution?"). Dollhopf je upozorio na nespojivost funkcije bana kao kraljeva zamjenika, i time nositelja izvršne vlasti u Hrvatskoj, s funkcijom predsjednika hrvatske vlade (u Osnovi se naziva Državnim vijeæem – njem. Staatsrat). Naime, kao predsjednik Državnog vijeæa ban bi bio solidarno suodgovoran za njegovo djelovanje pa bi u sluèaju odstupanja Vijeæa i sam morao podnijeti ostavku, a to kao vladarev zamjenik ne može uèiniti. Stoga Dollhopf predlaže drugo rješenje: ban bi stvaranje hrvatske vlade trebao povjeriti èovjeku, koji uživa povjerenje Sabora i koji bi predsjedao hrvatskom vladom i solidarno snosio odgovornost za njezino djelovanje. To u krajnjoj konsekvenciji znaèi da bi u sluèaju odstupanja vlade i predsjednik vlade morao podnijeti ostavku. Hrvatska bi vlada trebala biti odgovorna Hrvatskom saboru, a preko bana i vladaru. Èlanove hrvatske vlade na banov prijedlog imenovao bi vladar. Dollhopf drži neprimjerenim da središnja vlada odluèuje o imenovanju službenika upravnih organa u Hrvatskoj i predlaže da se i u Hrvatskoj primijeni naèelo da ministri mogu predlagati sebi podreðene službenike, a imenovao bi ih vladar. Na temelju tog naèela Dollhopf traži da ban kao vladarev zamjenik u Hrvatskoj ima pravo imenovati državne službenike odgovorne državnom vijeæu. Ovaj autor protivi se imenovanju ministra za Hrvatsku pri središnjoj vladi, prije nego se ustavom naèelno riješi odnos Hrvatske prema zajednièkoj državi (ovaj je èlanak napisan prije donošenja Oktroiranog ustava kojim je taj problem riješen, V. Š.).13 U ovome èlanku izneseno je shvaæanje pitanja odgovornosti vlade kakvo je prevladavalo i u Ugarskoj u ono doba. Instituti supotpisa (svaku bi odluku trebali potpisati ban i ministar u èijoj je nadležnosti ta odluka) i ministarske/vijeænièke odgovornosti (ministri su se tada nazivali vijeænicima, V. Š.) zapravo su bili mehanizmi za uspostavljanje kontrole nad izvršnom vlašæu, koju u ime naroda vrše kralj, odnosno ban, i prvi korak prema uspostavljanju stvarne odgovornosti vlade, odnosno prema stvaranju parlamentarne vlade. To drugim rijeèima reèeno znaèi da se sredinom 19. stoljeæa u Hrvatskoj nije pomišljalo na uvoðenje parlamentarne vlade te da je sintagma odgovornost vlade, premda je bilo i elemenata kolektivne odgovornosti vlade Saboru, zapravo bila svojevrsni ekvivalent odgovornosti kraljevskih vijeænika/savjetnika.14 U hrvatskoj javnosti tada se nije rabio pojam parlamentarna vlada, nego odgovorna vlada ili "odgovorni ministerij". Slièno je bilo i u Ugarskoj u istome razdoblju. Usp. Barna MEZEY, Die Ausgestaltung des parlamentarischen Regierungssystems, 42.-50. 13 "Agram, 18. Januar." G.[ustav] D-f. [Dollhopf], SZ, 8./19. 1. 1849.; "Agram, 21. Januar." G. D.-f., SZ, 9../22. 1. 1849.; "Agram, 21. Januar." G. D.-f., SZ, 10./24. 1. 1849. 14 O odgovornosti maðarske vlade1848.-1849., kako je formulirana u Travanjskim zakonima, v. Barna MEZEY, Die Ausgestaltung des parlamentarischen Regierungssystems, 49.-50. 12

VDG JAHRBUCH 2004

Svrha èlanaka o djelovanju institucija ustavne monarhije jest objasniti i približiti èitateljstvu ovu za Monarhiju novu instituciju, ali i pokazati da zloporabe i negativnosti koje neprijatelji ustavnosti u Austriji pripisuju ustavu nisu posljedice postojanja ustava, nego upravo suprotno, one su posljedica neostvarivanja ustavnih odredaba i nestat æe upravo istinskim provoðenjem ustava. Takvo objašnjenje razlièitih autora vrlo je èesto na stranicama novina Südslawische Zeitung. Zanimljivo je da se iznosilo gotovo istim rijeèima kao odgovor na tezu vladajuæih krugova, vrlo raširenu tijekom 1850. i 1851. godine, kojom su za sve negativne pojave u upravi i sudstvu na svim razinama okrivljavali ustav, pokušavajuæi time legitimirati tada aktualni neustavni naèin vladanja – putem patenata i naredaba. Opravdavanje liberalnih ustavnih institucija prisutno je i u èlanku u kojem se prenose dijelovi komentara provladina lista Österreichische Correspondenz o previranjima i graðanskom ratu u Portugalu. Nepoznati autor u novinama Südslawische Zeitung slaže se s komentarom spomenutog beèkog lista da liberalne ustavne institucije same po sebi nisu jamstvo za oèuvanje reda i mira te protiv prijeteæih prevrata i anarhije. Meðutim, autor u zagrebaèkome listu napominje da je besmisleno optuživati liberalne ustavne institucije za anarhiju i bijedu u Portugalu, jer su anarhija i bijeda upravo posljedica toga što oni koji su trebali štititi ustav i liberalne ustavne institucije, dakle vlada, parlament i drugi državni upravni organi, to nisu èinili. U takvim okolnostima usprkos postojanja ustava i liberalnih institucija na papiru ne može se uopæe govoriti o stvarnome funkcioniranju ustavne države.15 Tijekom 1850. i osobito 1851. uredništvo lista Südslawische Zeitung, ali u manjoj mjeri i uredništva drugih oporbenih zagrebaèkih listova razvila su jedan specifièni postupak kao dio vlastite ureðivaèke politike, a to je prikrivena, ali oštra kritika pseudoustavnosti u Monarhiji. Naime, referiranjem iskljuèivo na neustavnu situaciju u pojedinim inozemnim državama, a zbog sliènosti sa situacijom nefunkcioniranja institucija ustavne monarhije u Habsburškoj Monarhiji, autori èitatelje posredno navode na usporedbu sa stanjem u Monarhiji i prepuštaju im da sami stvore vlastiti sud. Svjesna vrlo strogog i sve veæeg ogranièavanja slobode tiska, koje se u zbilji provodilo u Monarhiji nakon sloma revolucije, a takoðer i višestrukog nadzora nad pisanjem novina, uredništva oporbenih novina èesto su pribjegavala takvom naèinu kritike tada aktualnog režima, ne želeæi svoje novine izložiti riziku zabrane.

Odnos prema Oktroiranom ustavu Nesumnjivo središnje ustavno pitanje u 1849. godini bilo je donošenje ustava za Habsburšku Monarhiju. Premda Hrvatska i Slavonija nisu imale predstavnike u Ustavotvornoj skupštini koja je zasjedala u Krom. ížu, sve zagrebaèke novine vrlo 15

Uvodnik, SZ, 95./ 26. 4. 1851. Tijekom travnja i svibnja 1851. SZ je redovito donosio informacije o burnim politièkim zbivanjima u Portugalu.

VDG JAHRBUCH 2004

su pozorno pratile rasprave u austrijskome Parlamentu i poèetkom 1849. oèekivalo se skoro donošenje ustava. Zato je vijest o raspuštanju austrijskog Parlamenta i oktroiranju ustava izazvala veliko iznenaðenje u Hrvatskoj. Uredništvo Südslawische Zeitunga objavilo je carev proglas o donošenju ustava, a takoðer i sam ustav.16 Oktroirani ustav polazi od naèela monarhijske, a ne narodne suverenosti i monarhovu vlast legitimira milošæu Božjom i tako cjelokupnu politièku moæ stavlja u ruke vladara. Vladar je nositelj zakonodavne vlasti u suradnji s parlamentom, te izvršne vlasti, koju u njegovo ime provodi vlada, koju sam imenuje i njemu je odgovorna. Sve povijesne zemlje Habsburške Monarhije proglašene su krunovinama, proglašeno je jedinstvo i nedjeljivost Monarhije pod upravom središnje Vlade u Beèu. Formalno se pojedinim krunovinama ostavlja samouprava u granicama ustava, ali u realnosti je ta samouprava bila krajnje skuèena. Ustavom je bilo predviðeno centralistièko ustrojstvo države i jamèila se ravnopravnost naroda i jezika u Monarhiji. Vodeæa uloga vladara u zakonodavstvu istaknuta je formulacijom da zakonodavnu vlast provodi vladar zajedno s parlamentom odnosno zemaljskim saborom, zatim iz vladareva prava zakonodavne inicijative, iz odredbe da se zakoni donose apsolutnom veæinom glasova te suglasnošæu vladara i oba doma parlamenta. Car ima pravo veta. Ustavom je predviðeno javno i usmeno glasovanje u parlamentu te da car imenuje svoje namjesnike (Statthalter), koji æe se nalaziti na èelu uprave u pojedinim krunovinama. Oktroirani je ustav bio na tragu tadašnjih liberalnih shvaæanja o graðanskim i ljudskim pravima, ukidanje kojih ne bi bilo primjereno vremenu, ali on je istovremeno gotovo potpuno ignorirao politièke težnje i zahtjeve naroda Monarhije. Zadržavanjem i zakonodavne i izvršne vlasti u rukama vladara, koji ih dijeli s parlamentom, odnosno vladom, Oktroj je stvorio privid ustavnosti u Habsburškoj Monarhiji. Meðutim, i ovakav ustav nikad nije oživio i formalno postojanje ustava bilo je tek prijelazno razdoblje prema postupnom uvoðenju neogranièenog vladareva apsolutizma u Monarhiji. Südslawische Zeitung i veæi dio hrvatske javnosti osudili su Oktroirani ustav. Premda se niti u jednome èlanku u ovome listu direktno ne kritizira naèin na koji je ustav donesen, koji je bio u suprotnosti s liberalnim shvaæanjima o sudjelovanju izabranog narodnog predstavništva u donošenju ustava, koja je prihvaæalo uredništvo ovoga lista, iz vrlo oštro intoniranih komentara izmeðu redaka može se proèitati nezadovoljstvo takvim postupkom. Tek kasnije, nakon što je ustav proglašen u cijeloj Monarhiji i nakon što su se suvremenici uvjerili da se njegove odredbe ne poštuju, štoviše da se pojedine od njih dekretima ukidaju pod razlièitim izgovorima, u zagrebaèkim su liberalnim novinama poèeli upozoravati na

SZ, 29./9. 3. 1849. Oktroirani je ustav tiskan kao prilog ovome broju.

VDG JAHRBUCH 2004

neprihvatljiv naèin donošenja ustava, i to stoga što su u tome vidjeli opasnost da se na takav samovoljni naèin ukinu i neki drugi èlanci ustava, pa i cijeli ustav.17 Südslawische Zeitung kritizirao je Oktroirani ustav iz perspektive slavenskih i hrvatskih nacionalnih interesa te ga je ocijenio neprihvatljivim zbog posvemašnjeg ignoriranja hrvatskih zahtjeva i potreba, zbog dosljedno provedene ideje centralizacije i proglašenja jedinstva Monarhije, što je bilo u suprotnosti s koncepcijom federalizacije Monarhije, za koju se zalagao veæi dio slavenske javnosti u Monarhiji, a takoðer i ovaj list. Uredništvo je iz drugih novina prenijelo èlanak u kojem se Oktroirani ustav usporeðuje s ustavima nekoliko europskih zemalja iz 1848. godine. Utvrðuje se znatna sliènost u formulacijama18, ali i da su odredbe austrijskog ustava od 4. ožujka 1849. u usporedbi s navedenim ustavima manje liberalne i više restriktivne. Tvorci austrijskog Oktroiranog ustava oèigledno su namjeravali svesti ulogu parlamenta na najmanju moguæu mjeru uz istovremeno oèuvanje privida odreðene vlasti parlamenta. Ova se tvrdnja potkrepljuje primjerima: maloljetni vladar prema Oktroiranome ustavu sam odreðuje regentsko vijeæe bez suradnje parlamenta (u ostalim ustavima to je u nadležnosti parlamenta), vrlo visok izborni cenzus i ogranièenje aktivnog i pasivnog biraèkog prava za austrijski parlament, dulji mandat èlanova parlamenta nego u drugim državama, javno i usmeno glasovanje na izborima za austrijski parlament, èime se onemoguæuje prava sloboda glasovanja. Oktroirani ustav predvidio je javno glasovanje u parlamentu i obvezatnu suglasnost vladara te oba doma parlamenta pri donošenju zakona. Oktroirani ustav donio je još jednu "ustavnu zagonetku", tj. Carevinsko vijeæe (Reichsrath) – vladarevo savjetodavno vijeæe19, s vrlo neodreðenim ovlastima, koje bi se tek trebale definirati posebnim zakonom. Ovakva institucija nije bila tipièna za ustavne monarhije onoga vremena i ne postoji u ostalim usporeðivanim ustavima. I neposredno prije službenog proglašenja Oktroja u Hrvatskoj Südslawische Zeitung je oštro kritizirao taj ustav kao "napravljeni ustav" (gemachte Verfassung), koji je, za razliku od ustava nastalog dugotrajnim razvojem (gewordene Verfassung), neprimjeren duhu vremena i potrebama naroda Monarhije. Ovu tipologizaciju ustava anonimni autor preuzeo je iz teoretskih rasprava o naèinu donošenja i legitimiranja ustava iz njemaèkog kulturnog kruga, koja je bila vrlo živa u predožujskom razdoblju, ali je promijenio nazive. Važnu ulogu u tim raspravama odigrao je Metternichov pravni savjetnik Friedrich von Gentz koji je usporeðujuæi staleške ustave u njemaèkim državama s reprezentativnim ustavima 1819. godine ustvrdio da su staleški ustavi nastali povijesnim razvojem i da su sposobni za usavršavanje na isti naèin na koji su nastali. Nasuprot njima, reprezentativni ustavi (bez obzira na to je li ih donio parlament ili ih je oktroirao vladar) plod su vanjske snage ili samovolje. Ustavni teoretièar Friedrich Julius Usp. primjerice èlanke "N a š e s t e è e v i n e", Jugoslavenske novine (JN), 70./2. 7. 1850.; "Iz Hrelin-grada 28. sPrpnja 1850.", JN, 97./2. 8. 1850.; "P o s l d i c e g o d. 1848. k o d a u s t r i a n s k i h J u g o s l a v e n a h.", JN, 129./11. 9. 1850.; uvodnik, JN, 196./29. 11. 1850. 18 Usp. uvodnike u SZ, 32./16. 3. i 33./19. 3. 1849. 19 Isto, br. 32. 17

VDG JAHRBUCH 2004

Stahl 1837. godine govorio je o povijesnim ustavima koji su nastali usporedno s razvojem države, a mijenjali su se postupno pomoæu pojedinih zakona u skladu sa potrebama života i vremena. Svjestan da ponekad nastupaju povijesne okolnosti koje èine nužnim donošenje novog ustava, ovaj je autor tvrdio da takve povijesne okolnosti koje donose prekid s tradicijom, daju snažan peèat novome ustavu, a takve ustave Stahl naziva "reflektiranim ustavima ili konstitucijama u pravom smislu rijeèi". Povijesno-evolucijsko shvaæanje ustava koje su zastupali ovi autori, ali i brojni drugi autori, trebalo je uže povezati s teorijom o ustavnom ugovoru. To je uèinio ustavni teoretièar J. Chr. Frh. v. Aretin. On je uspio pomiriti teoriju i praksu donošenja ustava: Ne samo ustav kojega je donio parlament, nego i oktroirani ustav u osnovi su ugovoreni, jer tek prihvaæanjem u narodu postaju ustavom u pravom smislu rijeèi. Njegovo su tumaèenje prihvatili brojni drugi autori.20 Spomenuti èlanak u listu Südslawische Zeitung još je jedna potvrda da je krug oko ovoga lista dobro poznavao njemaèku pravnu kulturu. Uredništvo lista Südslawische Zeitung ipak je prihvatilo Oktroirani ustav kao zakonski temelj za vlastito djelovanje nakon što je taj ustav u rujnu 1849. proglašen i u Hrvatskoj zato jer je daljnji otpor Oktroju postao nezakonitim i mogao bi dovesti do zabrane lista. Realno procijenivši postojeæe okolnosti, uredništvo ovoga lista otada je pozivalo na dosljednu primjenu Oktroiranog ustava, koji je ipak pružao dovoljne moguænosti za razvitak naroda Monarhije. Opovrgavala se teza vlastodržaca da je za sve negativnosti na raznim podruèjima djelovanja države kriv Oktroirani ustav i upozoravalo se da je za te negativne pojave krivo neprovoðenje ustava te da æe one nestati kad se ustav poène provoditi.21 O reviziji ustava Oporbeni krugovi upozoravali su na potrebu revizije Oktroiranog ustava veæ od 1850. godine, a u 1851. godini, reviziju aktualnog ustava najavljivali su i vladajuæi krugovi. Premda se Oktroirani ustav nikada nije cjelovito primjenjivao, u meðuvremenu se pokazalo da se neke ustavne odredbe ne mogu provesti, nekim ustavnim odredbama bili su nezadovoljni pojedini narodi, a austrijskim su se vladajuæim krugovima nakon konaènog sloma revolucionarnih pokreta u Habsburškoj Monarhiji neke odredbe ustava èinile previše liberalnima. Sporna su bila dva pitanja: naèin na koji bi trebalo provesti reviziju ustava te hoæe li se ustav od 4. ožujka 1849. doista provoditi i prije nego se donesu ustavne promjene. Proturevolucionarni i konzervativni krugovi zalagali su se za reviziju ustava od 4. ožujka 1849., ali bez sazivanja najvišeg zakonodavnog organa u Austrijskome Carstvu – parlamenta. U tom bi sluèaju bila rijeè o superoktroiranju ili "Unsere Landesverfassung und die oktroyirte Charte vom 4. März" I.-III., SZ, 136./3. 9. 1849., 138./5. 9. 1849., 139./6. 9. 1849. Usp. Dieter GRIMM, "Verfassung (II.), Konstitution, Grundgesetze", GG, Bd. 6, Stuttgart, 1990., 863.-899., posebice 880.-885. 21 "Neues Abonnement auf die Südslawische Zeitung. Zweiter Jahrgang 1850.", SZ, 229./24. 12. 1849.; "A. B. [Andrija Torkvat Brliæ] Von der Berawa in Slawonien", SZ, 144.-146./26.-28. 6. 1851. 20

VDG JAHRBUCH 2004

preoktroiranju postojeæeg ustava. Südslawische Zeitung takav postupak ocjenjuje krajnje opasnim. Naime, superoktroiranjem ustava stvorio bi se presedan pa bi svaka buduæa vlada bez sazivanja parlamenta mogla mijenjati ustav. Prirodi oktroiranih ustava imanentan je strah naroda, jer se držalo da takav jednostrani ugovor ne pruža istinska jamstva za politièke i graðanske slobode i prava te za nesmetano funkcioniranje institucija ustavne države. Superoktroiranjem ustava dovela bi se u pitanje sva postojeæa ustavna jamstva, a sam bi ustav izgubio temelje. Takav bi postupak uništio vjeru naroda u ustavnost i doveo bi do propasti ustavnog života. Zbog toga se Südslawische Zeitung zalaže za oèuvanje ustava od 4. ožujka 1849. u njegovu prvotnom obliku i za njegovu praktiènu primjenu. Brojni nedostaci i nedoreèenosti u ustavu od 4. ožujka 1849., po mišljenju kruga oko ovoga lista, nisu razlog za njegovo jednostrano uklanjanje ili modificiranje, a reviziju ustava bi na zakoniti naèin trebao provesti Parlament u skladu sa svojim ovlastima.22 Problem revizije ustava, kako se èinilo suvremenicima, a zapravo proces jaèanja monarhijskog naèela kao temelja državnog ustrojstva i usmjeravanje prema konaènoj suspenziji Oktroiranog ustava i uvoðenju apsolutizma odvijao se u nekoliko faza. Prva je faza realizirana carevim kabinetskim pismima od 20. kolovoza 1851. upuæenima ministru predsjedniku Felixu Schwarzenbergu i predsjedniku Carevinskog vijeæa Karlu Friedrichu Kübecku. Tim su pismima uvedene bitne promjene u položaju Vlade i Carevinskog vijeæa prema vladaru i u njihovu meðusobnom položaju. Vlada kao najviši izvršni organ i vladarevo vijeæe postaje odgovorna iskljuèivo vladaru, ima pravo predlagati zakone na vlastitu inicijativu ili po nalogu vladara i dužna ih je vjerno provoditi. Jaèanje uloge vladara odrazilo se na institut supotpisa ministra, koji se ogranièava samo na objavljivanje zakona i vladarevih odredaba, ali više nema znaèenje ministrova preuzimanja cjelokupne odgovornosti za dotièni zakon, kao što je to uobièajeno u ustavnoj monarhiji, nego je tek jamstvo da æe se taj zakon ili odluka toèno provoditi. Carevinsko vijeæe definira se kao savjetodavni organ vladara i daje struèno mišljenje o pojedinim zakonskim prijedlozima. Meðutim, bitna je promjena u onemoguæavanju bilo kakve direktne komunikacije izmeðu Vlade i Carevinskog vijeæa, koji mogu komunicirati iskljuèivo posredovanjem vladara. Drugu fazu oznaèila je careva odluka o pokretanju rasprave o provedivosti ustava od 4. ožujka 1849., koja je objavljena u druga dva pisma upuæena istog dana (20. kolovoza 1851.) istim akterima.23 Potpuno ignoriranje najvišeg zakonodavnog organa, Parlamenta, pri donošenju ovako dalekosežnih odluka, pretvaranje Vlade u najviši izvršni organ odgovoran iskljuèivo vladaru i povjeravanje rasprave o sudbini aktualnog ustava u ruke dvojice najviših imenovanih, a ne izabranih dužnosnika teško je prekoraèenje ustavnih vladarevih ovlasti i kršenje zakonite procedure uobièajene u ustavnim monarhijama. To je bio samovoljni èin vladara, primjeren praksi u apsolutnim monarhijama, a ujedno i indirektna najava buduæeg naèina vladanja. Nepotpisani i nenaslovljeni uvodnici u SZ, 19./24. 1. 1851. i 24./30. 1. 1851.; "P. Z. Von der unteren Save, Ende Juni", SZ, 153./7. 7. 1851. 23 Spomenuta kabinetska pisma objavio je SZ, 196./28. 8. 1851. 22

VDG JAHRBUCH 2004

Sve ove najavljene ustavne promjene kretale su se u smjeru poveæavanja ovlasti vladara,24 koji kao u predožujsko doba opet postaje središtem i izvorom cjelokupne vlasti. Središnja Vlada kao vladarev najviši izvršni organ trebala je imati vrhovni nadzor nad svim zajednièkim poslovima, koji su još dodatno prošireni u odnosu na Oktroirani ustav te nad upravama krunovina. Zemaljske uprave na èelu s namjesnikom postaju produžena ruka središnje administracije, zakonodavne ovlasti zemaljskih staleških sabora ogranièavaju se na pitanja koja se tièu osnovnog školstva, izgradnju lokalnih cesta, naèin prikupljanja poreza i sl. Stalni saborski odbori trebali bi informirati namjesnika o željama staleža na svim podruèjima uprave. Na taj bi se naèin konzekventno provela vrlo stroga centralizacija državne uprave i uništila gotovo sva politièka i socijalna dostignuæa revolucije 1848.-1849., osim ukidanja feudalnih odnosa, što se više nije dovodilo u pitanje. Jednakost pred sudom i formalno priznata vjerska ravnopravnost te neka druga ekonomsko-socijalna prava takoðer nisu više bili upitni. Meðutim, spomenute ustavne promjene zasigurno su smjerale prema ukidanju postojeæeg pseudoustavnog ureðenja u Habsburškoj Monarhiji. Südslawische Zeitung zalagao se za reviziju ustava parlamentarnim putem i oštro se protivio preoktroiranju ustava, jer takav postupak ugrožava same temelje ustavnog poretka. Takvo shvaæanje bilo je u skladu s onodobnim liberalnim idejama o ustavnome ureðenju. Premda su liberali tražili da ustavne reforme donese parlament, moralo se pomiriti teoriju i praksu oktroiranja ustava. Tako je prihvaæeno kompromisno tumaèenje da su i oktroirani ustavi u osnovi ugovoreni, jer postaju pravim ustavima tek njihovim prihvaæanjem u narodu. Njemaèki su liberalni teoretièari težište stavili na provoðenje i osiguranje ustava, a ne na naèin njegova donošenja. Donošenjem ustava autokratski vladar prestaje biti autokratom, on postaje ustavotvornom snagom i kao ustavni poglavar više ne može povuæi ono što je kao ustavni organ donio, dakle ustav. Najvažnija jamstva za ustav jesu pisani oblik ustavne povelje i narodno predstavništvo, a to su shvaæanje prihvatili i njemaèki konzervativni krugovi. Prema tome, aktualni ustav na zakoniti se naèin može mijenjati jedino parlamentarnim putem.25 Sukladno liberalnim naèelima i (južno)slavenskim nacionalnim interesima koje je dosljedno branio, krugu oko lista Südslawische Zeitung bio je neprihvatljiv neustavni naèin rješavanja ustavnog pitanja u Austrijskome Carstvu – vladarevim patentima, a takoðer i konaèna suspenzija ustava u Silvestarskom patentu. Meðutim, o tome se može zakljuèivati samo posredno, jer je nakon pokretanja sudskog procesa protiv urednika Josipa Prausa u drugoj polovici 1851. godine pravac lista znatno ublažen, a èini se da nisu saèuvani brojevi ovoga lista iz 1852. godine. Ovlasti vladara, vlade i zemaljskih upravnih organa ukratko su iznesene u nenaslovljenome èlanku u kome se prenose informacije iz lista Ostdeutsche Post, SZ, 238./31. 10. 1851. 25 O teoretskom utemeljenju pojma ustav u raznim politièkim strujanjima u njemaèkom kulturnom krugu usp. Verfassung (II.), 863.-899. O liberalnim shvaæanjima znaèenja i uloge ustava usp. posebice 882.-884. 24

100

VDG JAHRBUCH 2004

Südslawische Zeitung über die Verfassungsmonarchie und deutsche Einflüsse auf diese Auffassungen In dieser Arbeit werden die Auffassungen des Zagreber liberalen Blattes Südslawische Zeitung von der Verfassungsmonarchie und ihren Grundelementen – der Verfassung, der Rolle des Parlaments, der Regierungsverantwortung sowie vom Problem der Verfassungsrevision - dargestellt. Die Redaktion dieses Blattes setzte sich konsequent für die Aufhebung des pseudokonstitutionellen Systems in der Habsburgermonarchie und für die wirkliche Umgestaltung der Habsburgermonarchie in konstitutionelle Monarchie ein. Sie nahm auch die zeitgemäßen liberalen Auffassungen von der konstitutionellen Monarchie und ihrer Funktionierung an. Aus der Argumentierung ist ersichtlich, dass die Redaktion der Südslawischen Zeitung die Rechtskultur und parlamentarische Praxis europäischer Staaten mit konstitutionellem System ziemlich genau kannte, obwohl die in der Rechtstheorie des deutschen Kulturkreises formulierten Lösungen auf die genannte Redaktion den größten Einfluss übten.

101

VDG JAHRBUCH 2004

Lidija DUJIÆ

Theresia Moho: njemaèki otisak hrvatske ženske prièe I. Odreðeni književni fenomeni u pravilu se razmatraju unutar nacionalnih književnosti, odnosno književnosti pojedinog jezika pa se tako i ti fenomeni osmišljavaju i shvaæaju u okvirima povijesti nacionalne književnosti. Drugi je pristup prouèavanje takvih fenomena u kontekstu komparativne književnosti, kada su oni dio širih, èak i globalnih umjetnièkih kretanja, pravaca i tendencija. U prvom sluèaju zanemarena je dimenzija moguæih utjecaja, dok se u drugom zanemaruje aspekt onih direktnih utjecaja koji nisu nužno dio stilskog razdoblja ili formacije u globalnim okvirima. Bikulturalizam nerijetko proizvodi upravo takve književne fenomene koji se ne mogu potpuno protumaèiti uz pomoæ dvaju navedenih pristupa. Sve ono što se može obuhvatiti kao književnost Podunavskih Nijemaca u Hrvatskoj, kao svojom najširom odrednicom, u manjoj je ili veæoj mjeri produkt bikulturalizma, karakteristiènog za njemaèku nacionalnu i kulturnu manjinu kod nas; jer su svi sudionici takvog književnog djelovanja pripadnici obiju kultura - i kulture matiènog njemaèkog naroda i kulture hrvatske domovine. O književnosti Podunavskih Nijemaca u Hrvatskoj ne postoje - kod nas sustavnija prouèavanja. Uz nekoliko programski orijentiranih tekstova Ludwiga Bauera1, najpouzdaniji oslonac za istraživanje takve vrste predstavlja tekst Sudbina Folksdojèera u hrvatskoj književnosti Vladimira Geigera.2 Zainteresiran prije svega za povijesno promišljanje sudbine Nijemaca, odnosno njemaèkih narodnih skupina, na europskom istoku i jugoistoku pa tako i na prostoru bivše Jugoslavije, Geiger je u samo jednom poglavlju svoje knjige, na dvadesetak kartica teksta, uspio ukazati na relevantna imena i naslove - stavljajuæi naglasak na razlièite pristupe ovoj graði, ali ne upuštajuæi se u kompleksniju analizu književnih djela. Geiger ne pokušava postati povjesnièar književnosti - toga se i izrijekom odrièe, nego namjerava svoj predmet prouèavati iskljuèivo kao povjesnièar. Dio je takvog pristupa i to što navedene autore i djela promatra izvan konteksta hrvatske i njemaèke književnosti i kulture. Ipak, Geigerov tekst implicira barem tri moguæa modela oblikovanja ove graðe u književna djela: 1 2

Rijeè je o tekstovima objavljenim u Godišnjacima Njemaèke narodnosne zajednice. Tekst je objavljen u knjizi Vladimira Geigera Folksdojèeri / Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek, 2002.

103

VDG JAHRBUCH 2004

1. Autor - dvojnog nacionalnog i kulturnog identiteta - pristupa graði neminovno dvostrukom optikom - društveno-povijesnom (jer želi razoblièiti duboko ukorijenjene zablude i namjerne povijesne falsifikate) i estetskom (jer odreðeni tip graðe nastoji pretvoriti u autonomno umjetnièko djelo). Takav je primjer u cijelosti (novo)povijesni roman Kratka kronika porodice Weber Ludwiga (Ljudevita) Bauera; iako je na isti naèin - posebno u izgradnji likova, graða epizodno prisutna i u ostalim Bauerovim romanima istoga žanra.3 2. Hrvatski književnici - pripadnici u ovom sluèaju veæinskog naroda i kulture dotièu se manjinske problematike tematizirajuæi uglavnom, kako primjeæuje Geiger, poslijeratnu sudbinu slavonskih Nijemaca.4 Portrete takvih sporednih likova, nerijetko karikiranih jeziènim registrom, nalazimo u prozama Josipa Palade5 te u pripovijesti Sokak triju ruža Ivana Aralice. Njemaèke prièe u susretu s hrvatskom stvarnošæu toga vremena obilježene su oštrim kontrastima, koji su istodobno temelj ironiziranju svega što je strano ili drukèije, ali jednako tako i uvažavanju neprijepornih etièkih vrijednosti. 3. Autori - najèešæe neprofesionalni književnici - dio svoje obiteljske manjinske prièe oblikuju u nekoj od široko shvaæenih vrsta autobiografskih zapisa. Ovakve male, privatne, donedavna nevidljive povijesti pojavit æe se pred hrvatskim èitateljima tek 90-ih godina 20. stoljeæa. Uz polustoljetni odmak od izvora graðe, zajednièka im je i dvojeziènost. Rijeè je o sljedeæim prozama: Dani beskvasnoga kruha Aloisa i Georgine König, Zelena ulica Zdenke Štefanèiæ Mufa te Marijanci / Djetinjstvo u Hrvatskoj i Zato što noæ nema oèi Theresije Moho. Njihovom pojavom hrvatski èitateljski prostor obogaæen je sasvim novim književnim rakursom neophodnim za razumijevanje i uspostavljanje ravnopravnijeg dijaloga izmeðu matiène i manjinske kulture.

II. Hodajuæi po tankoj niti izmeðu života i literature, toènije zahvaæajuæi život i pretaèuæi ga u literaturu, autobiografija se najèešæe predstavlja kao tautologija pod krinkom opisa života legitimnim literarnim sredstvima izjednaèava autora, pripovjedaèa i junaka pretendirajuæi pritom na istinu. No, takva osobna/neprovjerena/slaba povijest nerijetko se i ne odmièe od forme sjeæanja. Autobiograf, koji se prisjeæa, blizak je lirskom pjesniku: on uranja u svoje vrijeme, ne stoji njemu nasuprot6 tvrdi Ante Stamaæ nudeæi sljedeæu definiciju: Autobiografija, vlastiti životopis, samo je zrcalo u kojemu se ogleda izmuèena pojedinèeva duša, tražeæi razloge svome prilièno nagrešpanom licu, svojim veæ pomalo zgaslim oèima, svojim ciniènim ili napregnutim crtama zatvorenih usta.7 3 4 5 6 7

Rijeè je o romanima Biserje za Karolinu, Partitura za èarobnu frulu i Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat. Vladimir Geiger: Folksdojèeri / Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek, 2002, str. 159 Geiger spominje sljedeæe naslove: Lutke, I tad umre dan, Miris majke i Kad smo bili mali. Ante Stamaæ: Prolegomena za autobiografiju, Hrvatsko slovo, Zagreb, 1995, str. 12 Ibidem

104

VDG JAHRBUCH 2004

Još je veæu pukotinu u ovoj definiciji izazvala èinjenica da privatna povijest može biti i namjerna krivotvorina, odnosno da se nedostatak istine svjesno može zamijeniti literaturom. Stranputica je bezbroj. Vjerojatno je upravo to navelo današnje istraživaèe da na autobiografije ne gledaju primarno kao na tekstove o neèijem, možda i pišèevom životu, nego da ih promatraju kao meðutekstovne prostore, dakle višestruko narativne diskurse u kojima pisci proizvode verzije o sebi i drugima; Moje sjeæanje (...) bilo je vrlo zbrkano prije no što sam odluèio da ga u komadiæima izvuèem iz tuðih pamæenja8, èitamo tako primjerice kod Marqueza. Ishodišni je problem ostao nepromijenjen: konstitucija subjekta-autobiografskog ja koji miješa pripovijedanje o zbiljskim i izmišljenim dogaðajima jer mu je jedini stvarni motiv svladati vrijeme i pamæenjem uspostaviti vezu vlastite prošlosti s vlastitom sadašnjošæu. Dvostrukim knjigovodstvom svijesti i podsvijesti9, kako ga naziva Branimir Donat, autor-pripovjedaè-junak namjerava uspostaviti suverenitet nad cjelinom vlastitog života. U tom sluèaju njegova autobiografija vodi oprostorenju vremena, odnosno svoðenju fikcijskog vremena na prostor; pokazujuæi istodobno kako je vlastitu (auto)biografiju nemoguæe napisati bez biografija drugih ljudi. Jamstvo tekstu koji se jednom otkriva kao autobiografija, a drugi put kao biografija može dati samo èitatelj. Koristeæi, dakle, vlastiti život kao izgovor za prièu, autor pisanjem dijeli svoja iskustva s èitateljem, odnosno, dijeleæi osobnost, pristaje na neosobnost. Ili, kako Donat tumaèi tautološki karakter ovog mnogolikog žanra: život objašnjava pisanjem, a pisanje životom.10

III. Theresia Moho nije profesionalna književnica, ali jest autorica dvaju romana: Marijanci /Djetinjstvo u Hrvatskoj (1998) i Zato što noæ nema oèi (2001)11, koji u mnogome mogu podnijeti kriterije koji se postavljaju u vrednovanju istinskog književnog djela. Rijeè je o autobiografskim romanima, izraslim na temelju sjeæanja, i to sjeæanja na vrijeme djetinjstva i odrastanja, vlastito vrijeme u velikom povijesnom nevremenu kojemu je stajala nasuprot, što je bilo uvjetovano jedino njezinim podrijetlom. Svojim književnim karakteristikama ti se romani s puno opravdanja mogu smjestiti unutar korpusa hrvatske ženske autobiografske proze, pri èemu, usprkos odsustvu takvih pretenzija, sasvim dobro podnose konkurenciju priznatih književnih djela te vrste. Gabriel Garcia Marquez: Kronika najavljene smrti, Zagreb, 2003, str. 36 Branimir Donat: Autobiografija-sentimentalna analiza duše, u knjizi Razgoliæenje književne zbilje, Zagreb, 1989, str. 118 10 Ibidem 11 Godine izdanja odnose se na izdanje hrvatskog prijevoda; oba su romana napisana na njemaèkom, a zatim prevedena. Naslovi izvornika glase: Theresia Moho, Marjanci (Eine Kindheit in Kroatien), München, 1992; Weil die Nacht keine Augen hat, 2000. 8 9

105

VDG JAHRBUCH 2004

Obimna romaneskna graða situirana najprije u Marijance, a zatim izvanjskim zbivanjima razvuèena po susjednim slavonskim selima i gradovima (Ðakovo, Vinkovci, Vukovar, Donji Miholjac, Osijek), sa stalnom tendencijom vraæanja i oèuvanja marijanskog obiteljskog mikrokozmosa, presjeèena povijesnom 1945. godinom, unatoè svom tvrdom i provjerljivom kronotopu naknadna je rekonstrukcija vlastitog života motivirana s èetiri prazne, bezimene godine.12 Progoni, skrivanja i uhiæenja postali su tako katalizatorom izvlaèenja nejake, privatne, drukèije povijesti iz povlaštene povijesne prièe. Dvadeset osam hrvatskih godina Theresije Moho (1928.-1956.) obojano je bogatom paletom sivih nijansi svjetlijih u djetinjstvu oko figura djeda, oca i djeèaka Moha, a sasvim zatamnjenih novim poslijeratnim vremenom. Direktna je to posljedica bezbojnih godina (1945.-1949.) iz kojih je i evoluirala ova prièa - od napamet uèenog rimovanog životopisa u stihovima, preko tužnih prièa zapisanih u bilježnicu kako bi ih mogli èitati i drugi suseljani, do ureðenog autobiografskog štiva namijenjenog književnoj javnosti. Rakurs èetiriju središnjih godina znaèajan je i za žanrovsko definiranje ovih proza i bez njih bi one glatko sjele u ladicu ženskog pisma, s njima doduše izbjegavaju zamke povijesnog romana, ali se ozbiljno naslanjaju na model romana o povijesti. Junak je takvog romana u pravilu škart povijesti, (...) anonimni oblutak od kojeg su junaèine sebi cementirale spomenik u historiji.13 Iako literarno osnažen kao povjerenik za prièu14, on naprosto ne može stvoriti djelo neuprljano poviješæu.15 Ali, kako je jaka povijest progovorila kasnije, to se i njezina pra-prièa korigira na slabim mjestima usmenim pseudo-prièama i legendama. Ukratko, autobiografski diskurs dovoljno je fleksibilan da inkorporira rasutu žensku prièu sklonu lirskim pasažima, ali i mrak povijesnog bunkera u koji su pokušali zatvoriti sve drukèije. Mada izvan domicilnog prostora hrvatskog ženskog jezika i pisma, Theresia Moho se svojim prozama ukljuèuje u njegovu maticu. Osim što vlastiti život tretira kao književnu graðu, znakovito je u tom smislu omekšavanje rubova romana time što se hladni datumi vlastitog roðenja i iseljenja zamjenjuju prièom o pokladnom lakomcu i prijestupnoj godini, a koordinate buduæe autobiografije najjasnije se išèitavaju kroz dva toposa: neprihvaæanje ženske sudbine i osobni konflikt s velikom poviješæu. Rodila si se sama, bez ikakve pomoæi, i plakala si glasnije nego bilo koje dijete16, saznajemo iz Djedove pripovijesti informaciju o autorièinu roðenju, utoliko znaèajniju što su ostali èlanovi obitelji bez iznimke vjerovali kako je njezino roðenje po svemu ukazivalo na pojavu crne ovce u obitelji. Autoritativan odgoj obilježen radom i molitvom, obiteljske tragedije i nadasve - sudbina ženskog djeteta, formatirale su od poèetka muške likove u jasne i poželjne metafore vanjskoga svijeta. Djed, otac i djeèak Moho postali su skrovište, utjeha i oslonac pred mrskim joj i skuèenim ženskim svijetom. Theresia Moho: Zato što noæ nema oèi, Zagreb, 2001, str. 355 Nedjeljko Fabrio: Triemeron, Zagreb, 2002, str. 19 14 Ibidem, str. 34 15 Ibidem, str. 66 16 Theresia Moho: Marijanci, Zagreb, 1998, str. 12 12 13

106

VDG JAHRBUCH 2004

Primjere pasivne ženske pobune nalazimo konstantno, u oba romana: ja nisam rasla nego sam se smanjivala17; Ionako sam uvijek htjela biti djeèakom18; ja sam se razvijala u ono što nisam nikada htjela postati: u ženu19; Zašto sam ja djevojèica, zašto?20; Stidjela sam se što sam žensko.21 Proporcionalno djedu - samo suprotnog predznaka - postavljena je figura bake Weissenberger koja je otpoèetka otvoreno ne prihvaæa. Time je rodno pojaèan neizbježni konflikt majke i kæeri koji se kod Theresije Moho do kraja realizira jedino u nadrealistièkim snovima. U njima djevojèica Resi uvijek gubi majku ili ostaje u sobi sama s rastavljenom mamom22, dok djevojka/bjegunica Resi i u snu strepi pred savjetima mrtve majke. Nespremnoj da se zatvori u pripremljenu ogradu, a još nespretnijoj da iz nje bilo kako iziðe, obitelj i podrijetlo nameæu joj novu: Njemica, a ne hrvatska ulièna djevojka.23 Za tu se dimenziju njezine male biografije prihvaæa upravo velika povijest isprobavajuæi na njoj nove uloge, u rasponu od špijunke do vještice - ponovno toliko prepoznatljivo ženske. Nisam htio priznati da život može toliko nalikovati lošoj književnosti24, piše veæ citirani Marquez u svojoj kronici. Život Theresije Moho, nažalost, u cijelosti potvrðuje njegovu strepnju: èetiri godine bijega, razvedene u bezbrojne pogibeljne epizode, završavaju jedino optužbom za krivotvorenje dokumenata. Theresia Moho kriva je samo zato što je pokušala preživjeti kao Agica Ivanoviæ. Autorica-pripovjedaèica-junakinja proizvodi, dakle, tekst preklapanjem dviju biografija: javne - koja postaje tajna, i lažne - koja pokušava postati javna. Taj paradoks prema kojem je junakinja unaprijed kriva zato što je to što jest, zato što pripada porijeklom njemaèkoj naciji, a zatim biva legitimno, prema važeæim zakonima, osuðena zato što pokušava prihvatiti i svoj drugi identitet, identitet sredine i domovine kojoj pripada roðenjem i dijelom svoje kulture, predstavlja svojevrstan kontrapunkt autobiografske proze Theresije Moho. S jedne strane, to je element koji njezinom tekstu dodaje karakteristiku književne univerzalnosti: dvojako ljudsko ja nema pravo na izbor; nema pravo izabrati ono svoje ja koje ne podliježe kazni a priori, pa biva kažnjeno ne zbog toga što ostaje ono ja koje a priori mora biti kažnjeno, nego upravo zbog pokušaja tog izbora, odnosno - pokušaja izbjegavanja kazne. S druge je strane taj paradoks jedno od žarišnih mjesta sudbine Nijemaca (dakle, ne samo Podunavskih Švaba) u našoj sredini. Usprkos èinjenici da su mnogi Nijemci i Austrijanci dali velik doprinos hrvatskoj kulturi, od Strossmayera i Kuhaèa, preko Livadiæa, sve do nekoliko suvremenih, crkveno i svjetovno znaèajnih Bauera, od kojih su neki i gorljivo isticali svoju pripadnost hrvatstvu i hrvatskoj kulturi, oni su se susretali i s Ibidem, str. 70 Ibidem, str. 136 19 Ibidem, str. 216 20 Ibidem, str. 141 21 Theresia Moho: Zato što noæ nema oèi, Zagreb, 2001, str. 223 22 Theresia Moho: Marijanci, Zagreb, 1998, str. 105 23 Ibidem, str. 132 24 Gabriel Garcia Marquez: Kronika najavljene smrti, Zagreb, 2003, str. 69 17 18

107

VDG JAHRBUCH 2004

odbijanjem da ih se integrira u hrvatsku kulturu. Sredina je u pravilu bila sklonija asimilaciji nego integraciji. Karakteristièan književni opis takvog modela ponašanja susreæemo u Bauerovoj Kratkoj kronici porodice Weber25 gdje se Vilmosu Weberu ne dozvoljava da dade prilog za izgradnju kulturnog doma jer je stranac. Taj opis pandan je paradoksu koji je opisala Theresija Moho, iako se radi o drugom vremenu, ali o istom, hrvatskom prostoru. Neosporna je zasluga romana Marijanci i Zato što noæ nema oèi u tome što su uspjeli ukinuti književnu i èitateljsku šutnju o ljudima njemaèkog podrijetla u Slavoniji.26 Voðeni potresnom ženskom prièom, èitatelji istodobno participiraju u brižljivo restauriranoj obiteljskoj sagi. Ne želim reæi kako smo mi bolji, ne, samo smo drukèiji27, objašnjava djed svojoj unuci ono što æe odmah potom osjetiti na vlastitoj koži - od razlika u odijevanju, preko zabranjenog njemaèkog jezika, rugalica, ponižavanja i fizièkih napada školske djece, do logora, zatvora i konaèno ciniène presude za iseljenje. Valja naglasiti da obje knjige Tehersije Moho nude i bogatu faktografsku, odnosno historiografsku, pa i kulturološku graðu, koja nadilazi okvire ovog razmatranja. Stoga i ovdje vrijedi spomenuti kako je o pojedinostima društveno-povijesnog aspekta obraðene graðe pisao povjesnièar Vladimir Geiger u veæ navedenom tekstu Sudbina Folksdojèera u hrvatskoj književnosti, u poglavlju posveæenom Theresiji Moho.

Theresia Moho: der deutsche Abdruck der kroatischen Frauengeschichte Auf Basis der zwei veröffentlichen Romanen von Theresia Moho (Marijanci, 1998 und Weil die Nacht keine Augen hat, 2001) versucht dieses Referat sein außerheimatliches/außersprachliches Element in die Domizilregion des kroatischen Frauenbriefes zu integrieren. Das Integrationskriterium basiert auf Topos/allgemeinen Teilen der Frauenliteratur, die man in beiden Romanen finden und lesen kann; zum Beispiel – die autobiographische Form, die das eigene Leben als einen Literaturstoff behandelt, oder die Widergabe des Frauenschicksals von Seite des Erzählungssubjektes und ihr Konflikt mit der großen/männlichen Geschichte. Eine besondere Dimension der Begegnung dieser zwei Milieus/Sprachen stellen die deutschen Realien dar, die in einer berührten und authentischen Verbindung der privaten Familiengeschichte – dem Zeuge einer Tradition und Kultur des Lebens der Donauschwaben in Kroatien – und einer öffentlichen, großen Geschichte– dramatisch unterstrichen von der Zeit des Zweiten Weltkriegs, anwesend sind. Ludwig (Ljudevit) Bauer: Kratka kronika porodice Weber, Sarajevo, 1990. i Zagreb, 2002. Helena Sabliæ-Tomiæ: Oèi koje su vidjele noæ, pogovor romanu Zato što noæ nema oèi, Zagreb, 2001, str. 436 27 Theresia Moho: Marijanci, Zagreb, 1998, str. 22 25 26

108

VDG JAHRBUCH 2004

mr. sc. Zaneta SAMBUNJAK

Skriveno znaèenje pjesme Trojica Nikolausa Lenaua Nikolaus Niembsch von Strehlenau poznatiji je pod pjesnièkim pseudonimom Lenau. Roðen je 1802. godine u Csatádu kod Temesvára, malom gradiæu u ugarskom Banatu. Pisao je opširne epove u stihovima i epsko - lirska djela kao Faust, Savonarola, Albigenžani, Don Juan i druga. Od ranih dvadesetih godina Lenau je pisao pjesme, a od 1828. godine objavljivao ih je u austrijskim èasopisima i almanasima. Godine 1832. i 1838. objavio je i dvije zbirke pjesama. Nama su baš one zanimljive. Èitajuæi ih, uoèili smo meðu njima i one koje u naslovu sadržavaju broj kao Tri Cigana, Tri Indijanca, Dva Poljaka i Trojica. Prije nego što pokušamo otkriti o èemu pjevaju navedene pjesme kažimo da je sloboda za Lenaua i njegove napredne suvremenike bila doživljavana kao svetinja, a posebice je sloboda europskih naroda ostala njegova stalna briga.1 Amerièkom slobodom bio je razoèaran, što je i opisao u pjesmi Tri Indijanca. Lenau je napustio Beè s namjerom da se iseli u Ameriku. Ta ga je želja proganjala još od djetinjstva.2 Lenau u Ameriku nije otišao tražiti novèano blagostanje veæ bogatije izvore inspiracije i sadržaje iz amerièke stvarnosti koje je mogao iskoristiti u svome stvaralaštvu.3 Koliko god da su mu velika bila oèekivanja, toliko je veliko bilo i njegovo razoèaranje kad je doživio amerièku stvarnost. Doživio je Ameriku kao zemlju u kojoj nema slobode i demokracije, a osudio je i nastajanje amerièkog kapitalizma vidjevši u njemu neèovjeènost i pohlepu, shvativši da je želja za profitom jedini životni cilj i vodeæi princip amerièkog èovjeka.4 Svoj protest protiv takvog tiranskog podèinjavanja, protiv svakog vrijeðanja ljudske slobode i ljudskog ponosa izrazio je upravo u pjesmi Tri Indijanca.5 Iako je Lenau bio razoèaran amerièkom "slobodom", njegovo se razoèaranje nije proširilo opæenito na sam pojam slobode. To se može vidjeti u pjesmi Tri Ciganina u kojoj se prikazuje maðarska pusta kao dio pra-svijeta gdje je vrijeme zaboravljeno, gdje je nezahtjevnost životni oblik i pogled na svijet.6 Takvo 1 2 3 4 5

József Turóczi-Trostler, Lenau, Berlin, 1961., str. 51 Turóczi-Trostler, nav. djelo, str.38 Isto, str. 41-42 Isto, str. 46 Nikolaus Lenau, Die drei Indianer, u: Lenaus Werke, herausgegeben von Carl Depp, Bd. I, Leipzig und Wien, str. 110, s.a. Nikolaus Lenau, Die drei Zigeuner, u: Lenaus Werke, herausgegeben von Carl Depp, Bd. I, Leipzig und Wien, str. 165, s. a.

109

VDG JAHRBUCH 2004

Lenauovo prikazivanje puste i Cigana, tzv. Lenauova romantika puste, beæara i Cigana (Puâta- Betyaren- und Zigeunerromantik), po nekima je bila kritika politike Austrije. Prema tom tumaèenju, Austrija je Maðarsku dugo držala u kolonijalnom položaju. To je èinila sprjeèavanjem njezinog gospodarskog i industrijskog razvoja. Austrijski i njemaèki pjesnici, te površni njemaèki, engleski i francuski turisti u Maðarskoj su vidjeli samo jedan poludivlji svijet i romantizirali ga. Nisu primjeæivali da taj isti narod, nakon što se duhovno veæ uèlanio u Europu, ima namjeru uzeti sudbinu u svoje ruke. Tako je i Lenau za maðarski narod pokazao razumijevanje i uzeo ga pod svoju pjesnièku zaštitu.7 Jednako je razumijevanje imao i za poljski narod i njegovu borbu za slobodu.8 Jako rano, veæ od 11. stoljeæa, pojam "slavenske zemlje" imao je neposredne politièke posljedice. Prvi poljski kralj, Boleslaw Hrabri, imao je ambiciju osnovati veliku slavensku državu, s ciljem da sprijeèi njemaèko napredovanje ka istoku. Država bi se protezala od Baltika do Dunava, obuhvatila bi Poljsku, Èešku. Moravsku, Polapske Slavene i zapadnu Ukrajinu. Usprkos dugim i teškim ratovima na svim granicama, Boleslawove pobjede bile su prolazne, kakvi æe potom biti i planovi vladara, poljskih ili èeških, za osnivanjem ogromnog slavenskog carstva u srednjoj Europi.9 U pjesmi Dva Poljaka Lenau prikazuje dijalog izmeðu Hippolyta i Boleslawa. Obojicu ih naziva Poljacima, no samo je jedan od njih zaista Poljak – Boleslaw. Boleslaw II. (Hrabri) je u 11. stoljeæu saèuvao nezavisnost Poljske od Njemaèke vješto iskoristivši neslaganje njemaèkog kralja Henrika IV. i pape Grgura VII. Papa mu je pomogao da obnovi poljsku krunu. No, nakon što je Henrik IV. vratio moæ, dio poljskog plemstva se pobunio protiv Boleslawa. Izbjegavši pogubljenje, što je dovelo do opæe pobune, Boleslaw je bio prisiljen pobjeæi u Maðarsku gdje je i umro u egzilu. Nasljednik prijestolja, Boleslawov brat, oženio se Henrikovom sestrom Juditom i time oslabio nezavisnost poljske krune. Drugi lik u pjesmi nije Poljak: Grk je, lik iz Euripidove tragedije. Boleslawa s Hippolytom iz istoimene Euripidove tragedije povezuje progonstvo iz rodnog kraja zbog lažnih optužbi, te èežnja za izgubljenom domovinom i smrt u egzilu. Hippolyt u pjesmi izražava skrivene Boleslawove želje. Grk umjesto Poljaka govori o Poljakovim željama i nadama. Stavljajuæi opasne misli o slobodi u usta lika iz grèke mitologije pjesnik ih samo nagovješæuje i sam se kolebajuæi i sumnjajuæi. Izgubljena sloboda Poljske u 11. stoljeæu postaje tako skrivenom aluzijom na razjedinjenost i neslobodu podijeljene Poljske u 19. stoljeæu. Balada Trojica nema u naslovu imena, samo broj. To nas je navelo na dvije pretpostavke: 1. da se Lenauova balada odnosi na jednu konkretnu pojavu u 19. stoljeæu u Austriji, a to je cenzura. 7 8

Turóczi-Trostler, nav. djelo, str. 264-265 Deutsche Literaturgeschichte, Von den Anfängen bis zur Gegenwart, III. überarbeitete Auflage, Stuttgart, 1989., str. 250 Francis Conte, Sloveni, Nastanak i razvoj slovenskih civilizacija u Evropi (VI-XIII vek), t. II, Beograd, 1989., str. 548-553

110

VDG JAHRBUCH 2004

2. da je naslov trebao sadržavati i ime Znamo da Lenau nije sadržaje svojih pjesama crpio iz knjiga i ostalih tiskanih izvora, veæ je njegova inspiracija više poèivala na konkretnom doživljaju, na konkretnom krajoliku, na stvarnom dogaðaju ili glazbi.10 Lenau je imao dva okršaja s cenzurom. Kad su u Pešti u 1838. godini izbile poplave, te se u tisku pojavio Album Friedricha Mitthauera u kojem su najveæi pjesnici Austrije dali svoje pjesnièke priloge suosjeæajuæi s patnjom naroda, objavio je i Lenau svoje djelo s prologom. U njemu je objavio više svojih pjesama posveæenih nesretnim ljudima. Prolog je trebao zbog cenzure pretrpjeti jednu malu izmjenu, a koja se Lenauu nije svidjela. Lenau se sukobio s cenzorom. Službenik ga je pokušao smiriti i zamolio za razumijevanje. Tada se niti jedan austrijski pisac ne bi usudio na takav naèin prièati sa službenikom iz ureda Grofa Sedlnitzkoga. No, sporno mjesto: "Als eine leere Tafel blieb das Land"11 ostalo je nepromijenjeno. Lenau je nakon susreta s austrijskim cenzorom rekao da ne treba dopustiti da vucibatine odluèuju što valja raditi.12 Poslije prvog sukoba s Uredom cenzure uslijedio je i drugi. Cenzura je Lenaua prozvala zbog nekih njegovih necenzuriranih djela, a Lenau je bio upozoren da æe biti i novèano kažnjen, što je ostala samo prijetnja, a on od tada neometan u radu. Iste te godine u kojoj je imao dva sukoba s cenzurom uselio se u sobu s jednim prozorom u kuæi obitelji Löwenthal u Beèu. U tamnom sobièku istaknuto mjesto na viseæem elementu zauzimao je punjeni strvinar (Geier), pored njega je stajala jedna lubanja i na komodi Beethovenova bista s ozbiljnim, skoro bijesnim izrazom.13 U toj tamnoj atmosferi lešinar je vjerojatno imao dvostruku ulogu, da ga zajedno s lubanjom podsjeæa na smrt i prolaznost života, ali, vjerojatnije, i da ga podsjeæa na cenzuru koja je stalno bila u zasjedi i èekala da iskoristi prvu njegovu slabost. Poznata je, naime, Lenauova izjava o cenzuri gdje kaže da cenzori austrijske Carevine, za razliku od zvijeri koje jedu biljke i životinje, proždiru ljudski duh te tako pripadaju odvratnoj, monstruoznoj klasi životinja.14 Te "monstruozne životinje" mogli bi biti upravo strvinari u baladi Trojica. Prelistavajuæi onodobni tisak u Gazzeta di Zara iz 1843. godine nailazimo na himnu posveæenu orlu podignutom na tornju katedrale sv. Stjepana u Beèu. Ta je himna dana u prijevodu na talijanski Ferdinanda de Pellegrinija, a prevedena je s njemaèkog originala nama nepoznatog autora. U himni se govori o zamjeni starog orla na tornju novim. Pri tome stari orao pouèava svoga nasljednika o prošlim danima koje je proveo gore na tornju, o sretnim i teškim, govoreæi dogaðaje i karakteristiènosti vezane uz èlanove vladajuæe obitelji.15 Oèito je tu orao personificirana habsburška vlast. Ovakvo uzdizanje orla kao simbola vlasti Turóczi-Trostler, nav. djelo, str. 267 „Kao prazna ploèa osta zemlja.“ 12 Lenaus Werke, Bd. I., str . LVI-LVII 13 Isto, str . LVI-LVII 14 Turóczi-Trostler, nav. djelo, str. 157 15 Gazzetta di Zara, god. 12/1843, br. 78, str. 355 10 11

111

VDG JAHRBUCH 2004

možemo povezati s Lenauovim pokušajem da simbolu orla dade zlokoban aspekt zamjenjujuæi ga likom lešinara. Kao što èesto biva izvrtanjem simbola, orao, vezan uz razne oblike carske vlasti katkad postaje simbolom oholosti i izopaèenja vlasti.16 Mogli bismo to potvrditi Lenauovom pjesmom Schade u kojoj simbol Isusove muke na Golgoti – križ - okrenut naopako služi cenzorima za križanje rukopisa i kao da govori da od zla još dugo nema spasa. Time je Lenau vjerojatno aludirao na posljedice do kojih je dovelo djelovanje cenzora austrijske vlasti nad duhom pisaca.17 Posredstvom križa, koji je i svojim likom slièan ptici, asocijacija na orlove s habsburškoga grba postaje oèitom, premda iznenaðujuæom. Strvinari koji proždiru dušu èovjeka, ili pjesnika su, kao u baladi Trojica, u stvari službenici carsko – kraljevske monarhije - njezini cenzori koji simboliziraju austrijsku Carevinu, državu koja svojim èinovnièkim zakonima zadire u najintimnije sfere ljudskoga života. Pjesnikov duh, ili duh bilo kojeg slobodoljubiva èovjeka u borbi s pravilima cenzure unaprijed gubi bitku. Pitanje je, ipak, zašto Lenau u baladi Trojica prikazuje tri strvinara kad je svima poznato da je na habsburškome grbu dvoglavi orao? Moguæe je da je tada Lenau kao inspiraciju uporabio srednjovjekovne balade. Jedna je škotska srednjovjekovna balada Dva gavrana,18 a druga je njemaèka srednjovjekovna Balada o gavranima.19 Lenau je slobodno mogao staviti dva lešinara u naslov balade, jer je za to imao opravdanje u izvoru, u engleskoj srednjovjekovnoj baladi. Ona govori o dvama gavranima koji se goste na mrtvom vitezu. No, tada bi, kao dva lešinara naime, to ipak bila prejasna aluzija na grb austrijske carevine: dvoglavog orla. Takav bi naslov sigurno bio zabranjen za tiskanje.20 Vjerojatno se tada Lenau poslužio njemaèkom srednjovjekovnom Baladom o gavranima. Ona prikazuje tri gavrana kako se goste vitezom. S tri lešinara je bilo lakše zavarati cenzuru, a i usporedba nije bila oèita. Da je usporedba ostala tako oèitom, tada balada zasigurno ne bi mogla biti tiskana. Poznato je, naime, da su sve, i najmanje otkrivene aluzije na državu ili njezine službenike u tadašnjim djelima cenzori mijenjali ili djela koja su ih sadržavala zabranjivali za tisak. Postavlja se i pitanje: zašto je Lenau upotrijebio lešinare, a ne gavrane kao u srednjovjekovnim baladama, kad su i jedni i drugi ptice grabežljivice koje se hrane mrtvim tijelima? Nisu li lešinari fizièkim izgledom ipak slièniji orlovima nego li gavrani? Chevalier i Gheerbrant, Rijeènik simbola; mitovi, sni, obièaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1983., str. 460 17 Nikolaus Lenau, Schade, u: Lenaus Werke, Bd. I., str. 313.; Schade, dass des Kreuzes Zeichen, / Das auf Golgotha gestanden/ Zur Erlösung aus den Banden,/ Nun dem Zensor dient zum Streichen!/ Das Symbol ward uns verkehrt, / Höhnend steht es da und lehrt, / Dass wir lange noch vom Bösen/ Hoffen dürfen kein Erlösen. 18 Iz engleske srednjovjekovne književnosti, Izbor, uvodne beleške i redakcija D. Kovaèeviæ, nauèna knjiga, Beograd, 1979., str. 155 - 157 19 http://www.minarsas.demon.co.uk/harn/folksongs/corbies.htm 20 Nakon izlaženja Savonarole cenzori su ga prisiljavali da budno pazi na izbor tema koje æe obraðivati., u: Alois Hofman, Der Freiheitsdrang in Lenaus Romanzenzyklus“Johannes Ziska“, Lenau –Forum, Jg.16 (1990), F. 1-4., str.43. 16

112

VDG JAHRBUCH 2004

Lenau na još jednom mjestu u svom cjelokupnom djelu povezuje lešinare sa simbolom vlasti – carskom krunom. Uèinio je to u epu Klara Hebert. U tom djelu stoji stih u kojem kaže da se u gnjiloj kruni gnijezdi lešinarska neman.21 A odnos: neman – lešinar – carska kruna može se èiniti ispravnim. Postoji još jedno tumaèenje koje je možda Lenau ponudio u svojoj baladi Trojica i sve je tako dobro sakrio da zavara cenzuru. Lešinari u baladi Trojica (u stvari austrijski orlovi, odnosno austrijski državni službenici) uništavaju jahaèe i vrijednosti koje oni predstavljaju. Ako su u Lenauovoj baladi državne službenike simbolizirala tri lešinara, naslov balade Trojica možda bi se mogao odnositi i na tri kljuène osobe u austrijskoj Carevini u 19. stoljeæu: na cara Franza I., na Klemensa Fürsta von Metternicha i na grofa Josefa Sedlnitzkoga – tri osobe odgovorne za postojanje do savršenstva dovedenog sustava nadziranja ljudske misli i duha. No, pokušajmo dati odgovor na pitanje o smislu jahaèa u Lenauovoj Trojici. Kako smo veæ rekli, moguæe je da su Lenauu kao inspiracija poslužile srednjovjekovne balade: Jedna škotska - Dva gavrana, a druga njemaèka - Balada o gavranima. Pokušajmo sad s tim naslovima usporediti naslove svih u našem tekstu spomenutih pjesmama. Kad usporedimo naslove Trojica, Balada o gavranima i Dva gavrana i naslove Lenauovih pjesama u kojima se spominje etnièka skupina Dva Poljaka, Tri Cigana, Tri Indijanca, primjeæujemo da je zanimljivo što u naslovu Trojica nema odreðenja ili za životinju ili za etnièku skupinu. Postavlja se pitanje odnosi li se naslov Trojica na jahaèe ili na životinje. U engleskoj baladi Dva gavrana broj se odnosi na životinju, u njemaèkoj Baladi o gavranima opet se naslov odnosi na životinju. Iako je zacijelo bio svjestan da je obrazovani èitatelj poezije uz broj u naslovu asocirao još i ptice grabežljivice (na to nesumnjivo navodi sliènost sa srednjovjekovnim baladama u kojima je jasno da se broj odnosi na ptice), Lenau ptice iz naslova izostavlja, ali zato jasno, u prvim rijeèima pjesme, broj povezuje s jahaèima. Ako je Lenau inspiraciju crpio iz srednjovjekovnih balada onda bi se naslov stvarno mogao odnositi na lešinare, jer je i u tim baladama u naslovu životinja. Na taj naèin se Lenau poigravao asocijacijama èitatelja i zavaravao ga. Ako se broj tri u baladi Trojica odnosi na životinju (lešinare) možemo baladu najprije shvatiti kao prièu o okrutnosti prirode. Ali ako je tomu tako, onda Lenau nije imao razloga u naslovu pjesme izostaviti odreðenje ptice (gavran, orao, lešinar). Stoga smo zakljuèili da je najvjerojatnije da se naslov odnosi na jahaèe. Najprije, jer je u prvome stihu, u kljuènoj rijeèi pjesme, prvoj u baladi Trojica, broj povezan uz jahaèe, ljude. Ako su, kako smo veæ rekli, lešinari službenici austrijske Carevine, ili ako simboliziraju habsburške orlove, onda su možda jahaèi podanici austrijske Carevine koji se bore za dom, slobodu, ljubav i vjeru. Moguæe je da su ti podanici slavenski narodi! Da je doista u ovoj baladi rijeè o Slavenima, smijemo možda zakljuèiti po tome što su u svim pjesmama s etnikumom u naslovu ti etnosi bili na neki naèin obespravljeni ili omalovažavani (Cigani, Indijanci, Poljaci). Èak i u 21

Nikolaus Lenau, Klara Hebert, u: Lenaus Werke, Bd. II, str. 26; Eine Lüge, ausgebrütet/ Von der Kirche grimmstem Geier;/ Denn in Eurer faulen Krone/ nistet dieses Ungeheuer!

113

VDG JAHRBUCH 2004

najvažnijoj poemi (po autorovu sudu), u Albigenžanima,22 Lenau se zalaže za obespravljene. Isto tako u poemi Johannes Ziska Lenau velièa pojavu tog velikog Slavena, njegova djela, a naroèito njegovu borbu za slobodu domovine Èeške.23 Izgleda tako da se Nikolaus Lenau, pjesnik Weltschmerza i ljubavi prema prirodi u baladi Trojica bori za simpatije i razumijevanje slavenskih naroda.24 Lenauovo mišljenje o jakosti slavenskoga duha potvrðuje jedan od njegovih govora u kojem kaže da Slaveni imaju razvijen duhovni interes, a Berlinèane, kao razlièite od Austrijanca, raèuna meðu Slavene.25 Ovakvo Lenauovo mišljenje o slavenskomu duhu u baladi Trojica odmah možemo prepoznati prefigurirano na duhovno i fizièko oslanjanje podanika (jahaèa) jednih na druge. Na taj naèin možemo težnju jahaèa prema višemu u baladi protumaèiti kao èežnju Slavena prema zajednièkom stjecanju najveæe ljudske vrijednosti – slobode. Svoðenjem lešinara na one koji zadovoljavaju prizemne instinkte, Lenau austrijsku vlast optužuje za uništavanje slavenskoga duha, što je prikriveno u naslovu balade Trojica bez imenovanja etnikuma.

Nikolaus Lenau, Albigenser, u: Lenaus Werke, herausgegeben von Carl Depp, Bd. II, Leipzig und Wien, str. 311 – 427, s. a. 23 Nikolaus Lenau, Johannes Ziska, u: Lenaus Werke, Bd. II, str. 69;…. //Ziska will den Namen „Freiheit“,/ Der sein Herz zu Thaten schwellt,/ Tief mit seinem Heldendegen/ Schneiden in das Mark der Welt.// Seine Brautfahrt gilt der Freiheit,/ Rache ist die starre Rüstung,/ Die er trägt auf seinem Gange,/ Seine Werbung heiât Verwüstung.//......; 24 s. v. Austrijska književnost, Enciklopedija Leksikografskog Zavoda, I., A- Æus, Zagreb, MCMLXVII izd. 25 Aus Lenaus Briefen und Gesprächen, Lenaus Werke, Bd. I, str. 354; …..Das geistige Interesse ist grösser in Berlin; im Süden überwiegt die Produktion. Wir wollen den Berliner zu den Slawen rechnen. Das unterscheidet ihn, dass er immer eine arri`ere pensée behält….. 22

114

VDG JAHRBUCH 2004

Die versteckte Bedeutung des Gedichtes „Die Drei“ von Nikolaus Lenau Nikolaus Niembsch von Strehlenau, auch Lenau genannt, wurde in Banat geboren und schrieb umfangreiche Versepen und episch – lyrische Werke wie Faust, Savonarola, Albigenser, Don Juan usw. Er schrieb auch Gedichte, und seit dem Jahre 1828. veröffentlichte er dieselben in den österreichischen Zeitschriften und Almanachen. Unser besonderes Interesse galt gerade diesen Gedichten und vor Allem dem Gedicht "Die Drei". Lenau hat sich im Gedicht "Die Drei" an die Seite der Slawen gestellt und gegen die österreichische Zensur, die für die Zerstörung des slawischen Geistes verantwortlich war.

Literatura: • Gazzetta di Zara, god. 12/1843, br. 78, str. 355 • Lenaus Werke, herausgegeben von Carl Depp, Bd. I., II, Leipzig und Wien, s.a. • Chevalier i Gheerbrant, Rijeènik simbola; mitovi, sni, obièaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1983.

• Deutsche Literaturgeschichte, Von den Anfängen bis zur Gegenwart, III. überarbeitete Auflage, Stuttgart, 1989.

• Enciklopedija Leksikografskog Zavoda, I., A- Æus, Zagreb, MCMLXVII izd. • Hrestomatija izvora za opštu istoriju srednjeg vijeka, Prvo izdanje, Odabrao i uredio dr. Marko Šunjiæ. Sarajevo, 1980.

• Iz engleske srednjovjekovne književnosti, Izbor, uvodne beleške i redakcija D. Kovaèeviæ, nauèna knjiga, Beograd, 1979.

• Conte, Francis, Sloveni, Nastanak i razvoj slovenskih civilizacija u Evropi (VI-XIII vek), t. II, Beograd, 1989.

• Hofman, Alois, Der Freiheitsdrang in Lenaus Romanzenzyklus“Johannes Ziska“, Lenau –Forum, Jg.16 (1990), F. 1-4, str. 43 - 53

• Turóczi-Trostler, József, Lenau, Berlin, 1961. • http://www.minarsas.demon.co.uk/harn/folksongs/corbies.htm 115

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Mira KOLAR-DIMITRIJEVIÆ

Primjena Kneippovih metoda u lijeèenju i prehrani u Hrvatskoj poèetkom dvadesetog stoljeæa. 1. Pored svih napredaka koje je èovjeèanstvo uèinilo u prošlom stoljeæu želja za tjelesnim ali i duševnim zdravljem ostala je ipak na prvom mjestu. Prevencija, odgovarajuæa prehrana, šetnje na èistom zraku, ali i prirodno lijeèenje poèeli su osvajati ne samo Švedsku veæ i prostore Srednje Europe, a švedska gimnastika poèela se širiti istovremeno s Kneippovim savjetima kako da se zdravo i dugo živi u prirodi i uz pomoæ prirode. Javljaju se novi naèini lijeèenja, ali i novi proizvodi u prehrani, a otvaraju se i ustanove, posebno kupališta, specijalizirana za nove vrsti lijeèenja. Zahvaljujuæi istraživanjima dr. Nives Rittig-Beljak svjesni smo spoznaje o ogromnom utjecaju švapske kuhinje na slastièarsku i uopæe prehrambenu tradiciju u Hrvatskoj koja ide do danas.1 Na omotnici njezine knjige "Švapski kulinarij" nalazi se i likovni prikaz Franckove kave, a vlasnici zagrebaèke tvornice bili su Franckovi iz Linza i o kojoj sam napisala jedan dosta veliki rad. Iako je danas ova tvornica najpoznatija po pravoj prženoj kavi ipak ona i danas proizvodi i Kneippovu sladnu kavu i cikorijinu Divku.2 No premalo se zna o Sebastianu Kneippu, njegovoj sladnoj kavi, o kruhu graham, o ljekovitom bilju kao i o Kneippovom lijeèenju zdravom vodom i šetnjama koje su nekoæ bile tako popularne u Hrvatskoj. Sve ono što je Kneipp izmislio vrlo je brzo naišlo na primjenu na našim prostorima nakon što se je poèelo upotrebljavati u Worishofenu i ako tako gledamo Austro-Ugarsku monarhiju onda i na ovaj naèin potvrðujemo da smo zajedno s Austrijom i Ugarskom možda bili periferija u odnosu na zapadnu Europu, ali i da smo zajedno s Beèom, Budimpeštom razvijali i svoju posebnu austro-ugarsko-hrvatsku tradiciju. Sve što je imao Beè i Budimpešta vrlo je brzo dobivao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeæa i Zagreb. U ovom radu dokazivat æemo to na primjeru Kneippa i njegovih metoda lijeèenja i prehrane. Sebastian Kneipp se je rodio 17 svibnja 1821. u Stephaniriedu, malenom bavarskom selu u sedmeroèlanoj obitelji. Veæ kao jedanaestogodišnjak mali Kneipp je morao pomagati ocu prilikom tkanja. Njegova želja da postane sveæenik nije bila podržana od obitelji, te je radi toga poèeo štedjeti, no kada je imao 21 godinu izgorjela mu je rodna kuæa sa cijelom ušteðevinom. No to nije izmijenilo njegov životni put. Za 1 2

Nives RITTIG-BELJAK, Švapski kulinarij - dodir tradicija u Hrvatskoj, Zagreb, 2002. Mira KOLAR-DIMITRIJEVIÆ, Zagrebaèka tvornica kavinih surogata Franck do 1945. godine. Èasopis za suvremenu povijest, 24, 1992, br. 2, str. 169-192.

117

VDG JAHRBUCH 2004

njega se je založio kapelan dr. Merkle, i 1844. Kneipp je upisan u gimnaziju. No godinu dana kasnije poèeo je kašljati i slabiti i lijeènici su ustanovili pluænu tuberkulozu na oba krila. Usprkos svom teškom zdravstvenom stanju, Kneipp je maturirao. Njegovo zdravlje bilo je sad bolje, sad lošije. Onda je naletio na knjižicu o ozdravljivanju s vodom. Jednog zimskog dana došao je na obalu Dunava te je skoèio u hladnu vodu. Kada je izašao nije se ni obrisao. I nekim èudom zdravlje mu se vratilo. U kolovozu 1852. Kneipp je u augsburškoj katedrali posveæen za sveæenika. No uhvatili su ga da je kao kapelan u Bossu neovlašteno dao zdravstveni savjet jednom bolesniku, te je radi toga bio kažnjen i zabranjeno mu je da nastavi s lijeèenjem. No izbila je kolera u župi i Kneipp se morao baviti lijeèenjem. Uskoro je bio preseljen u drugu župu i tu se intenzivno brinuo ne samo za duševno veæ i za tjelesno stanje djece. Glas o njegovim metodama lijeèenja brzo se je širio. Bolesnici su nagrnuli, a Kneipp nije nikoga odbio. Davao je uglavnom usmene savjete jer nije imao prostor za lijeèenje. Kod viših oblasti nije bilo razumijevanja za njegove metode. No s vremenom malena župa u Worishofenu u okrugu Allgäu je poèela postajati ljeèilište. Bila je sreæa da je tamošnji samostan, u kojem je Kneipp bio i dominikanac i župnik, bio prostran i star.3 Kneipp je osnovao u samostanu ljeèilište Sebastineum koji je bio namijenjen bolesnim sveæenicima i bolesnoj djeci. Ovo ljeèilište u Worishofenu je imalo svoju dijetetsku kuhinju. Kneipp je upotpunio lijeèenje i korištenjem prirodnih trava. Sakupljao je bilje, radio mješavine i praške. Poèeo je i pisati i objavio 1866 knjigu o lijeèenju vodom koja je bila velika uspješnica i koja je stalno izdavana ne samo u Njemaèkoj veæ i u Hrvatskoj gdje su potvrðeno izašla èetiri izdanja te knjige.4 Kneippova knjiga o lijeèenju hladnom vodom izazvala je veliku pažnju u zdravstvenim i bolesnièkim krugovima, te se je poèelo govoriti "Aquae omnes ... laudent nomen domini!". No Kneipp nije stao na lijeèenju vodom. Godine 1889. izašla je njegova knjiga "Ovako treba da živite" ("So sollt ihr leben") po èijem je desetom izdanju prireðen 1894. takoðer prijevod i na hrvatski jezik. Kneipp je mnogo je putovao i lijeèio i u poznim godinama života. Papa Leo XIII. imenovao ga je 17. listopada 1893. prelatom i tajnim papinskim komornikom jer ga je uspješno lijeèio od reumatizma.5 Držao je i predavanja pa je o svojim iskustvima objavio i knjigu "Zweiunddreissig Vortraege... nebst einer ausfuhrlichen Biographie" uz pomoæ Friedricha Mayera, a drugo izdanje izašlo u Linzu 1891. posjeduje naša Sveuèilišna i nacionalna biblioteka u Zagrebu.6 3

5 6

Christina von Fronhofen iz Wellenburga je 1243. poklonila svoj posjed s okolnim zemljištem dominikancima za samostan, te je niknulo veliko zdanje u kojem je danas i vrlo bogat Kneippov muzej. U Zagrebaèkoj Sveuèilišnoj i nacionalnoj knjižnici èuva se deveto izdanje te knjige izašle u Kemptenu pod nazivom "Meine Wasserkur" iz 1889. te 37. izdanje iz 1893. Knajpovac, 1, 1. XII. 1903., str. 7. Nacionalna i sveuèilišna biblioteka èuva ovo izdanje pod br. 42.596.

118

VDG JAHRBUCH 2004

Objavio je i "Atlas bilja" gdje su u prirodnim bojama prikazane sve biljke koje se mogu upotrebljavati u zdravstvu, i koja knjiga je i kod nas u raznim modifikacijama korištena pri izradi priruènika raznih autora o lijeèenju biljem. U njegovom ljeèilištu u Worishofenu poèeli su raditi i lijeènici. Lijeènici koji su se koristili Kneippovim metodama udružili su se 1894. godine u meðunarodno društvo kojemu je Kneipp bio predsjednik. Poèeo je izlaziti u Donauwörthu na Dunavu i èasopis "Kneipp Blätter. Zeitschrift für Orzneilose Heilmetode und naturgemaess Lebensweise", koji je objavljivao Borchert i Schmid u Kaufbeurenu do Prvog svjetskog rata.7 Još za Kneippova života postojalo je oko stotinu zdravstvenih ustanova koje su se služile Kneippovim metodama lijeèenja, kombinirajuæi ih èesto s drugim postupcima. Sam Kneipp je u predgovoru svoje knjige "Lijeèenje vodom" 1894. napisao da želi da se njegov naèin lijeèenja ne iskvari i da piše za ljude, a ne za sebe. Godine 1894. izašla je treæa Kneippova knjiga kojoj je Kneipp dao naslov "Codicili zu meinem Testament fur Gesunde und Kranke" (Kempten 1896). Ovdje se nalaze brojni savjeti, ali i brojni izvještaji o uspjesima njegovog lijeèenja, te zapravo možemo zakljuèiti da je Kneipp bio vrlo sposoban propagator svojih knjiga, jer je znao izmisliti, ali i reklamirati ono što je organizirao i iskušao u lijeèenju. Njegovo lijeèenje na prirodnoj osnovi, njegova hidroterapija, jutarnje pijenje jeèmene kave uz komadiæ graham kruha, šetnje u prirodi i još mnogo drugog, sve je to postalo uzor kako treba zdravo živjeti da bi se doživjela ne samo duboka, veæ i zdrava starost. Sam se držao svojih lijekova i svog naèina života. Kada mu je pronaðen tumor otklonio je operaciju uvjeren da mora ostati vjeran svom prirodnom lijeèenju. Umro je 7. lipnja 1897. i danas se u Worishofenu nalazi Kneippov muzej u kojem se mogu razgledati svi rekviziti koje je koristio. Njegovi uèenici su nastavili njegovo djelo i Kneippov naèin lijeèenja se je održao unatoè mnoštvu novih lijekova kemijskog porijekla. Još za Kneippovog života osnovano je 1892. u Worishofenu ljeèilište za djecu (Kinderheilstätte), a 1895. i Kneippianum kao mjesta za pijenje jeèmene kave, a onda je po nalogu nadvojvode Johanna Austrijskog zasaðen i veliki engleski vrt. U Kneippianumu su provoðeni hidroterapija, lijeèenje ljekovitim biljem, lijeèenje hranom, pokretna terapija i terapija radom i mjesto gdje su se kombinacijom svih ovih lijeèenja postizali izvanredni uspjesi. Ljeèilište napreduje i poslije Kneippa i 1906. je izvršeno proširenje ljeèilišta, a 1915. je objavljena knjiga "Das grosse Kneippbuch" (izd. Bonifaz Reile, Kempten 1915) koja je i kod nas prevedena 1922. i po kojoj i u Hrvatskoj mnogi ljudi i danas žive. Godine 1920. je cijeli kompleks u Worishofenu preuzela država.8 U našim krajevima Kneippov naèin lijeèenja propagirala je u Sloveniji Mohorjeva družba u Mariboru, a veæ spomenuta izdanja Kneippovih knjiga govore da je velika privrženost ovom naèinu života i lijeèenja postojala i u Zagrebu, pa mislim da je potrebno obzirom na popularnost Kneippa na našim prostorima pobliže se osvrnuti na ove odraze lijeèenja jednog austrijskog sveæenika i lijeènika na našim prostorima s time da su Kneippove metode u našoj zemlji koristili gotovo iskljuèivo katolici. 7 8

Nacionalna i sveuèilišna biblioteka ima 22-28 godište. Knaurs, Kulturfuhren im Farbe. Allgau. Izdanje Marianne Mehling, Munchen, 1986, str. 21.

119

VDG JAHRBUCH 2004

2. Kneippova sladna kava. Ova kava proizvedena od slada dobivenog iz jeèma bila je sastavni dio Kneippove terapije i svugdje gdje se primjenjivao Kneippov sistem lijeèenja koristila se i Kneippova sladna kava i preporuèivao crni kruh graham izraðen od pšeniènog griza. Veliki uspjesi lijeèenja vodom i hranom ubrzo su se proèuli i u Hrvatskoj i Slavoniji. Na naše prostore nadomjesci kave dolazili su Dunavom. Prvo je stigla Kneippova jeèmena kava, no kasnije se s jednakim marom reklamirala i kava proizvedena iz korijena cikorije koja je stizala iz tt. Franck èije je sjedište bilo u Linzu. Heinrich Franck je poèeo reklamirati u proljeæe 1904. i "raženu kavu". Zajednièko svim tim kavama je da ukazuju na štetnost kofeina i 9 Povijest Kneippove sladne kave je vrlo zanimljiva. Veæ 1898. godine Kneippovu sladnu kavu nalazimo pod imenom "Kathreiner's Kneipp-Malz-Kaffe u Zagrebu i u Slavoniji.10 Hugo Kathrein bio je ugledni vinkovaèki trgovac, odbornik vinkovaèke podružnice Slavonskog gospodarskog društva, èlan uprave vinkovaèke ciglane i Graðevinarskog d.d. On je prodavao ovu kavu na podruèju Slavonije, te se i 1910. javljaju u vinkovaèkim novinama "Vinkovci i okolica" reklame o Kathreinerovoj Kneippovoj sladnoj kavi, odnosno informacije o samom trgovcu.11 Meðutim, nakon nekoliko godina uspjeha poèinje se javljati èeška konkurencija sa sliènim proizvodom, a kada je uz pomoæ èeškog kapitala osnovana u Osijeku 1906. Prva hrvatska tvornica šeæera, koja je uživala punu podršku virovitièkog župana Antuna Mihaloviæa, kasnije bana, Kathreidner poèinje uzmicati. Nakon što se je oženio s Katarinom Hoffer 1911 godine Kathrein preseljava u Sloveniju i bavi se odatle prodajom Kneippove sladne kave do poèetka Prvog svjetskog rata u Sloveniji i zapadnom dijelu Hrvatske. U Slavoniji je Kneipova sladna kava potisnuta od "Vydrove žitne kave", koja prodire na podruèje Slavonije zajedno sa èeškim pivom. Èeškova Vydrova tvornica žitne kave poèela je reklamirati 1904. svoju jeèmenu kavu preko lista "Sijelo" koji je od 1904. izlazio u Pragu. U uredništvu "Sijela" bila je i slovensko-hrvatska književnica Zorka Kvederova koja je živjela u Zagrebu, te je taj list objavljivao i pjesme Milana Begoviæa (1876.-1948), Rikarda Kataliniæ-Jeretova (1869-1954) i Adele Milèinoviæ O. Durr, što je bio vrlo uspješan naèin reklamiranja u vrijeme kada su se pjesme rado èitale u Hrvatskoj.12 Za vrijeme Prvog svjetskog rata izostao je uvoz prave kave iz inozemstva, ali je upotreba jeèma za prehranu konja koji su bili potrebni ratištima ogranièila i proizvodnju jeèmenog slada za pivo i Kneippovu sladnu kavu. U poèetku su proizvoðaèi Kneippove kave odolijevali ogranièenjima. U 1916. godini se još uvijek piše kako je prošlo tek 233 godine da je u Beèu otvorena prva kavana, a u Njemaèkoj da se uživa kava otprilike od 1670. godine i da "jeèmena juha" daje snagu i zdravlje ljudima. Ova kava se reklamira kao Franckova hydropotièna kava po dr. Winterritzu. (Knajpovac, 5, 1. III 1904., str. 80.). Vidi i Knajpovac, 8, 16. IV 1904., str. 119-122. 10 Agrammer Tagblatt, 41, 21. II 1898., str. 8. 11 Vinkovci i okolica, (Vinkovci), 5, 31. I 1909., str. 3; 9, 28. II 1909., str. 7; 8, 20. II 1910., str. 3; 16, 15. IV 1911, str. 6. 12 Narodna obrana,(Osijek), 221, 27. IX 1904., str. 3. 9

120

VDG JAHRBUCH 2004

Piše se i kako prava kava šteti živcima te se na taj naèin upuæuju i potrošaèi da koriste Kneippovu sladnu kavu i jasno, èeški istovrsni proizvod. Meðutim, nakon ogranièenja jeèma u proizvodnji, poèela se reklamirati kava od cikorije te se naglašavala korisnost njezine upotrebe. Nadzornik zemaljsko-kulturnog zavoda iz Praga A. Mahner u "Gospodarskom listu" u proljeæe 1916. reklamira saðenje cikorije i pijenje domaæe kave od cikorije, ukazujuæi da se i njemaèko Kulturno vijeæe zalaže za upotrebu cikorije umjesto kave, te se preporuèuje da se sadi i u našim krajevima.13 Proizvodnju cikorijine kave preuzima u Zagrebu Franck i ona se održava u kontinuitetu do danas. Franckova cikorija bila je poznata pod imenom "Pravi Franck" ili "Divka". U listu "Hrvatski Radiša" reklamira se u travnju 1939."Divka" pod kojim imenom se i danas prodaje u zagrebaèkim trgovinama. Divkina cikorija bila je još u starom i srednjem vijeku poznata kao lijek za bolesti želuca, jetara i bubrega, a suvremena je medicina otkrila, da mirisavi gorki sastojci divlje biljke vrlo povoljno utjeèu na izmjenu tvari u organizmu. Takvih korisnih sastojaka sadrži daleko više oplemenjena cikorija, koja je kod nas imala dosta dugu tradiciju.14 No cikorija je piæe sirotinje, te se i reklamira ponajviše u radnièkim listovima. Tako je u "Hrvatskom Radiši" objavljen 1939. èlanak o cikoriji kao našoj najunosnijoj industrijskoj biljci koja se ponajviše sadi u okolici Bjelovara i Ivaniæ grada. U 1937. od 887 hektara zasaðeno u Jugoslaviji u okolici Bjelovara i Ivaniæ grada bilo je zasaðeno cikorijom 879 hektara, to jest od 133.085 metrièkih centi cikorije 132.000 je dobiveno u savskoj banovini. Po jednom hektaru cikorije moglo se zaraditi 7-8.000 dinara, a takovu dobit nije donosila niti jedna druga kultura.15 Poslije Prvog svjetskog rata ponovno se vraæa u prodaju i Kneippova sladna kava koja se proizvodi u Francku jer je u blizini radila Franckova pržiona jeèma, a roba s imenom Kathrein i Virob se gube. Franckova Sladna kava i "Divka" ustaljuju se na tržištu kao stalan proizvod do danas. Imuæniji slojevi dakako troše kavu austrijske tvrtke Meinl d.d. koja je imala trgovinu na Jelaèiæevu trgu i kapital od èetiri milijuna dinara, i koja je poslije 1925. godine imala i vlastitu pržionicu kave, izbjegavajuæi na taj naèin visoke uvozne carine za sirovinu iz inozemstva. Meðutim, u vrijeme velike svjetske krize Meinl d.d. slabo prodaje svoju kavu, iako se u Americi brazilska kava spaljuje na što je svakako utjecao precijenjeni dinar. U teškim vremenima krize ponovno se jutarnja kava u Hrvatskoj i Slavoniji kuha od mješanca Kneippa i Franckove cikorijine kave uz eventualno koje zrno prave kave.16 Na ovaj mješanac se naše stanovništvo dosta naviknulo, a ime Kneippa živi u stanovništvu upravo preko Kneippove sladne kave do danas. No, pored toga javlja se dvadesetih godina i poznati švicarski proizvod Ovomaltine dr. A. Vandera iz Berna kao napitak za bolesne i slabe. No to je skupi napitak kao i kakao koji si siromašnije stanovništvo nije moglo priuštiti. I danas na omotnici Kneippove sladne kave koju proizvodi Franck d.d. Zagreb i koja je plava sa žutim slovima, ali još uvijek sa slikom župnika Kneippa piše: "Kneippova sladna kavovina u svojoj dugoj povijesti, kao izrazito zdrava hrana s Gospodarski list, 7, 8. IV 1916., str. 86-87. - A. Mahner, Pijmo domaæu kavu. Hrvatski Radiša, 7, 6. IV 1939. 15 Hrvatski Radiša, 17, 8. IX 1939., str. 3. 16 Bilanca Narodnog blagostanja, 25. I 1936., str. 14. - Julio Majnl d.d., Zagreb. 13 14

121

VDG JAHRBUCH 2004

mlijekom s dodacima ili bez njih, dragocjena je bila i ostala u prehrani rekonvalescenata, rekreativaca, športaša i mladeži u razvitku. Sastav: jeèmeni slad: sadržava najmanje 35 % ekstrakta topljivog u vodi." Ovaj napitak proizveden u Zagrebu importira se i u Sloveniju preko Franck Celja d.o.o.

3. Kneippov graham u Zagrebu. Kneippov kruh graham poèeo je prvi peæi glasoviti zagrebaèki pekar Benjamin Zellinger u Zagrebu u Dugoj ulici 14. No kada je otvoreno ljeèilište u Krapini pekao je taj kruh za potrebe ljeèilišta i N. Planiæ.17 Kruh je postao omiljen kod osoba starije dobi. Kneippovo ime se u vremenu Prvog svjetskog rata nalazi svugdje na malim ruènim mlinovima za mljevenje žita od kojeg se proizvodi griz od kojeg se pekao graham kruh u kuæi uz cijenu od 22 krune, a koji se mogao nabaviti kod mariborske tvornice Teodora Zdarskog.18

4. Kneippovo ljeèilište u Krapini. Gotovo istovremeno sa Kneippovom sladnom kavom u Hrvatskoj i Slavoniji poèeo se reklamirati i Kneippov naèin lijeèenja hladnom vodom na prijelazu iz 19. u 20. stoljeæe. U okviru brojnih Kneippovih zavoda u srednjoj Europi trebalo je osnovati i jedan u Hrvatskoj. Osnovana su zapravo dva: Lobmayerov u Zagrebu i Okiæev u Krapini, ali ne istovremeno, a zanimljivo je da se ova dva ljeèilišta vodom uopæe ne spominju u bibliografiji Hrvoja Ivkoviæa i Renate Peroš "Mineralne i termalne vode SR Hrvatske" (Zagreb 1981) koju je objavila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Iako je to lijeèenje hladnom vodom, a ne mineralnom mislim da ipak spada u ovo podruèje lijeèenja. Ugledni zagrebaèki lijeènik dr. Antun Lobmayer19 osnovao veæ 1895. na Josipovcu Kneippovo ljeèilište hladnom vodom a izašla je i brošura u kojoj se reklamiralo to lijeèenje. No zauzetost Lobmayera u zagrebaèkom rodilištu i slab interes zagrebaèkih graðana kao posljedica opæeg siromaštva u vrijeme bana Khuena Hedervaryja zatvorili su ovo ljeèilište.20 No po termalnim kupkama i ljeèilištima najpoznatije je bilo Hrvatsko Zagorje. Brojne kupke koje spominje na tom podruèju Ognjeslav Utješenoviæ Ostrožinski u svojoj knjizi na njemaèkom jeziku "Die Naturschatze im nordlichen Croatien" (Beè, 1879.) poèele su privlaèiti Austrijance i uopæe strance u ova ljeèilišta, i ona su se poèela razvijati. Utješenoviæ se osobito oslanjao na to da æe zagorska željeznica približiti ova ljeèilišta Austrijancima što se djelomièno i ostvarilo, ali pruga nije prošla onom trasom kako je to predlagao Ostrožinski pa su mnoge kupke ostale izvan željeznièke mreže. Knajpovac, 3, 1. II 1904., str. 63. Gospodarski list, 7, 8. IV 1916., str. 92. - Reklama "Domaæi mlinovi". 19 Antun Lobmayer (Ruma, 12. VIII 1844. - Zagreb, 21. III 1900.) Radio je kao lijèenik u Osijeku, a od 1877. do 1905. bio je predstojnik Zemaljskog rodilišta u Zagrebu, docent za sudsku medicinu i zdravstveno gospodarstvo. Bavio se zdravstvenim prosvježivanjem i 1892. je objavio knjigu "Èovjek i njegovo zdravlje". Bavio se i prevoðenjem s njemaèkog. 20 Knajpovac, 5, 1. III 1904., str. 67. - Èlanak Celestina. 17 18

122

VDG JAHRBUCH 2004

Utješenoviæ je opisao i Krapinske toplice, udaljene 14 km od Krapine koje se prvi puta spominju kod H. J. Crantza 1772. i koje su veæ 1792. ureðene kao kupalište, a èiju je kemijsku analizu voda naèinio Ritter od Hauera za Donji, Jakobov i Gornji izvor. S ogromnom kolièinom vode od 80.000 kablova u 24 sata, Ostrožinski usporeðuje Krapinske toplice s toplicama u Gastainu, Teplicama u Èeškoj, Wildbadenu, Pfaffersomu, Ragatzomu, Plumbieresu itd. 21 Ostrošinski spominje da je vlasnik Jakov Badel kupio kupke 60-ih godina od jednog propalog hrvatskog plemiæa koji se nije znao prilagoditi novim uvjetima privreðivanja nakon Jelaèiæevog ukinuæa kmetstva, te da su veæ 1876. te kupke dobile monografiju "Das mineral-Bad Krapina-Toplitz in Croatien" (izd. Wilhelmas Braumullera, Braumullerova kupališna biblioteka, br. 73) koju je napisao dr. Antun Rak. Zanimljivo je, da Ostrožinski ne spominje da je prvu monografiju o Krapinskim toplicama još 1871. objavio kupališni lijeènik Dominic Bancalari pod nazivom "Krapinske toplice, njihova vrela i kupelji", smatrajuæi oèito da ju zbog toga što je napisana hrvatskim jezikom ne treba ni spominjati, jer ju stranci ne mogu èitati. Tendencija Ostrožinskog da svojom knjigom reklamira kupke u Austriji i krajevima njemaèkog govornog jezika vidi se i po tome što istièe udaljenost Krapinskih toplica od Beèa, Trsta, Ljubljana i Graza te se iz ovog zadnjeg moglo za 7 sati stiæi do Krapinskih toplica. U Badelovo vrijeme sagraðen je i hotel sa 128 soba, te su kupke doista postale privlaène za mnogobrojne strance i hrvatsku elitu.22 No da se vratimo na Kneippa. Kneippovu smrt 1897. zabilježile su i mnoge naše novine i to kao da je ponovno aktiviralo poticaj za osnivanje Kneippovog ljeèilišta u Hrvatskoj.23 Kneippova smrt kao da je dala dodatni poticaj za osnivanje novih ljeèilišta, a Hrvatska nije mogla u tome biti izuzetak. Iako je Lobmayerovo kupalište na Josipovcu veæ prestalo radom bilo je mnogo pristaša ovog naèina lijeèenja, pa je u bjelovarskim novinama zabilježeno da je osnovan u Križevcima mali klub Kneippovaca na èelu s dr. Danom Šajatoviæem, križevaèkim kanonikom koji je želio osnovati mali sanatorij s tim naèinom lijeèenja do èega ipak nije došlo.24 No u nakladi Lavoslava Hartmana (Kugli i Deutsch) izašla je u Zagrebu i brošura Sebastiana Kneippa "Moje ljeèenje vodom. Prokušano kroz više od 30 godina i napisano da se po njem lieèe bolesti i saèuva zdravlje", a u prijevodu prof. dr. Antuna Lobmayera. Kneippovo ljeèilište hladnom vodom osnovano je u Hrvatskoj 1903. u Krapini. U proljeæe 1903. javnost je obaviještena da se u Krapini gradi Kneippovo kupalište s mrzlom vodom. Ivan Lorkoviæ, urednik osjeèke "Narodne obrane", završio je ovu vijest "Veselimo se tome, jer æe to kupalište biti Krapinèanima od koristi."25 Ljeèilište je osnovao Janko Okiæ - Jereb koji je opisao zašto se odluèio da osnuje Kneippovo ljeèilište upravo u Krapini, starom obrtnièkom mjestu. Okiæ je potjecao iz vrlo siromašne obitelji iz Okiæa kod Samobora koja je bila porijeklom iz Slovenije, a njegov Ognjeslav UTJEŠENOVIÆ OSTROŽINSKI, Die Naturschatze im nordlichen Croatien, Beè, 1879, str. 74. Vlatka FILIPÈIÆ-MALIGEC, Katalog "Zagorske toplice u prošlosti". Izložba 29. VI-31. VIII 1997. u Gornjoj Stubici, str. 17 i 27. 23 Svjetlost, (Karlovac), 24, 13. VII 1897. 24 Bjelovarsko-križevaèki vijesnik, (Bjelovar), 2, 14. V 1904. - Više pristaša Kneippova lijeèenja mrzlom vodom. 25 Narodna obrana, (Osijek), 90, 21. IV 1903., str. 4. 21 22

123

VDG JAHRBUCH 2004

djed je radio kao radnik kod cistercita u Kostanjevici. Janko Okiæ bio je do osme godine pastir, od osme do dvanaeste ðak i pastir, od dvanaeste do dvadesete ðak, a poslije "velikoškolac", vojnik pa èak i srpski èasnik u prvom srpsko-turskom ratu koje ratovanje je i opisao te su ta njegova sjeæanja izašla u èasopisu "Alte und neue Welt" u Einsiedelnu u Švicarskoj. Okiæ je proputovao gotovo èitav Balkan, a od 1877. do 1890. boravio je u Italiji. U 189l. postao je u Worishofenu tumaè za bolesnike koji su dolazili iz slavenskog Balkana te je uoèio da je tih gostiju sve više. Buduæi da je nekoliko godina živio u Worishofenu upoznao je temeljito sve Kneippove metode, vidjevši vlastitim oèima kako lijeèi Sebastian Kneipp. On se zadržava u ljeèilištu i poslije Kneippove smrti, te je do 1901. i urednik Kneippovog èasopisa "Kneipp Blaetter". Gosti iz Hrvatske u Worishofenu su se interesirali da li bi se i u našim krajevima mogao osnovati slièan zavod. Na Okiæev upit (anketu) u novinama koja bi mjesta bila zainteresirana za osnivanje ljeèilišta hladnom vodom javilo se èak 61 interesent iz Hrvatske. Okiæ je obišao sva ponuðena mjesta i odluèio se na ponudu krapinskog opæinskog naèelnika Wilibalda Sluge. Okiæ je zadivljen prekrasnim položajem Krapine i zdravom klimom, rodnom i plodnom okolicom s mnogo voæa i grožða, a svakako i sliènošæu sa svojim rodnim samoborskim krajem. Pored toga, mjesto je imalo i željeznicu do Zaboka koji je bio vezan linijom Zaprešiæ - Èakovec i na pruge u Austriji i Maðarskoj a bilo mu je obeæano da æe se izgraditi i 12 km duga pruga od Krapine do Lupinjaka kako bi se dobio direktni prikljuèak na glavnu prugu i najbližu vezu sa Slovenijom. Sve je to potaknulo agilnoga Okiæa na odluku da ovdje locira sunèane kupelji, veliko ograðeno plivalište i èitaonicu, te svratište za zimsko doba.26 Okiæ je bio upravitelj ljeèilišta, a zaposlio je i više struènog medicinskog osoblja. Janko Okiæ-Jereb je bio dobar reklamator ljeèilišta u osnivanju, pa je 22. sijeènja 1904. održao i predavanje u Koprivnici o ljeèilištu, a obilazio je i druga mjesta.27 Ljeèilište je proradilo 14. lipnja 1903. godine i do poèetka 1904. kroz njega je prošlo veæ 517 "gostova".28 Naime, otpisom Zemaljske vlade br. 39010 od 14. svibnja 1903. proglašeno je trgovište Krapina Kneippovim ljeèilištem. Kako bi se privukli gosti, u brojnim je listovima dan opis Krapine i njenih prirodnih ljepota, a osobito da se tu nalazi i kapelica sv. Jurja.29 Detaljan opis Krapine dan je i u "Knajpovcu". Èitamo: "Kupališna je zgrada udaljena 5 èasova od mjesta i stoji u zaklonu Tri kraljske gore medju zelenim livadama. Pred zgradom uredjeni su cvjetni nasadi, a za njekoliko èasaka može se serpentinama, izvedenim gustom smrekovom šumom uspeti i na sam vrh sv. Triju Kralja. Zgrada je novo sagradjena. Njome se proteže hodnik dug 25 metara, a širok 5 metara, uz koji su poredane kabine za poljevanje. Kabine za gospodje odieljene su naravno od kabina za gospodu, a providjene su svim za ljeèenje mrzlom vodom potrebnim spravama. Na desnoj je strani uredjeno toplo kupalište, dok se na lijevoj nalazi soba upravitelja. U èitaonici æe naæi gostovi razne novine i èasopise. Knajpovac, 1, 1. XII 1903., str. 2-3. - Okiæ, Zašto sam došao u Hrvatsku; 2, 16. I 1904., str. 3. Knajpovac, 1, 1. XII 1903., str. 14. 28 Isto. 29 Narodna obrana, 98, 5. VI 1903., str. 3. - Dopis iz Krapine. 26 27

124

VDG JAHRBUCH 2004

U blizini kupališne zgrade uredjen je posebni prostor za sunèane i zraène kupelji, a nešto dalje nenadkriven basin za plivanje sa dostatnim brojem kabina."30 Radi reklamiranja i privlaèenja domaæih gostiju u ljeèilište, koje je trebalo biti otvoreno cijelu godinu, poèeo je Janko Okiæ Jeren izdavati krajem 1903. na hrvatskom jeziku list "Knajpovac", a blagajnik redakcije bio je Aleksandar Auschlager. List se je reklamirao i u osjeèkom glasilu "Narodna obrana", buduæi da je njegov urednik Ivan Lorkoviæ, poznati hrvatski politièar, bio vezan uz Zlatar gdje je na prijelazu stoljeæa poèeo služiti kao sudac. Krapinsko ljeèilište reklamira i "Glasnik županije požeške" što znaèi da su mnogi oèekivali da æe ovo kupalište biti osobito privlaèno za klijentelu iz Slavonije.31 Iz ovog lista saznajemo sve što se dešavalo u ljeèilištu u poèetku rada. Veæ u prvom broju "Knajpovca" je naznaèeno da æe se graditi i svratište, a iz drugog broja saznajemo da se dvorana Wandelbahn pretvorila u zimski vrt i da je vlasnik ugljenika u Krapini Sonnenberg poklonio ljeèilištu 50 metrièkih centi ugljena kako bi dvorana te zime bila topla.32 Opæinske vlasti su pomagale ljeèilište jer je ono povoljno utjecalo na Krapinu èije su obrtnièke usluge slabile nakon ukinuæa cehova 1872 godine. Ljeèilište je pomagao i kotarski predstojnik Eduard Schmidt, rodom iz Osijeka i Wilibald Sluga koji istina 1904. više nije bio opæinski naèelnik, ali je bio opæinski zastupnik, a sklon ljeèilištu bio je i šef krapinske pošte i brzojava Gjuro Ristiæ. List, a dakako i ljeèilište, preporuèio je 19. veljaèe 1904. i veliki župan Varaždinske županije Radoslav pl. Rubido Zichy od Zagorja, sin glasovite pjevaèice grofice Sidonije Erdody koja je uèila pjevati kod berlinske pjevaèice Ennesove i koja je tumaèila glavnu žensku ulogu u prvoj hrvatskoj operi "Ljubav i zloba" Vatroslava Lisinskog.33 Isti takav dopis izdao je i veliki župan požeške županije br. 296 od 22. travnja 1904.34 Okiæ je poèeo prodavati i ljekovito bilje, a vlasnik krapinske ljekarne "Sv. Ivanu Krstitelju" Mirko Viktorin prodavao je "Okiæev sapun", medno vino i razne tinkture. Kneippov kruh (graham) se pak pekao kod N. Planiæa.35 U listu je objavljeno da je Janko Okiæ-Jereb usavršio sistem lijeèenja te da je još 1892. izumio "aparat s kojim može svaki sam sebe poljevati bez ikakog sudjelovanja od strane drugog èovjeka pa i u najmanjoj sobici". On svoju spravu naziva "samopoljevaèem" te da te aparate izraðuje u dvije velièine: od 25 litara po 18 kruna i 50 litara za 30 kruna, te da je veæ prodao 5.000 tih aparata.36 Okiæ je pisao brojne èlanke u "Knajpovcu" koji nosi podnaslov "Èasopis za njegovanje zdravlja i uputu ljeèenja po Kneippovom sustavu, te pouku i zabavu." Veæinom preraðuje Kneippove èlanke ili predavanja, dajuæi vrlo korisne savjete za lijeèenje i oèuvanje zdravlja. Bilo je i napisa drugih autora, ali relativno malo. Okiæ je pisao o najrazlièitijim temama, ali uvijek o onima koje spadaju u krug Kneippovog lijeèenja i Kneippovog naèina života. "Naèin poljevanja", "Naravan naèin Knajpovac, 2, 16. I 1904., str. 27-30. Narodna obrana, 274, 30. XI 1903., str. 3; glasnik županije požeške, 20, 14. V 1904. 32 Knajpovac, 16. I 1904., str. 32. - Okiæ. 33 Knajpovac, 6, 16. III 1904., dopis br. 662 upuæen svim opæinama Varaždinske županije. 34 Knajpovac, 9, 1. V 1904., str. 129. br. 296. od 22. IV 1904. 35 Knajpovac, 3, 1. II 1904., str. 63. 36 Knajpovac, 1, 1. XII 1903., str. 14. 30 31

125

VDG JAHRBUCH 2004

života temeljni je uvjet za postignuæe visoke starosti", "Nervoznost", "Njegovanje zdravlja po ljetu", "Otvrdjelost", "Plivanje je najzdravija vježba tiela", "Potrebe tjelesnih vježba i gombanje", "Proljetne radosti", "Sunèano svjetlo i zarazne bolesti", "Tjelesno jaèanje naše djece u ovo doba godine", "Tromost u proljeæe", Umjeæe življenja" itd. naslovi su nekih èlanaka. U kolumni "Urednikova torbica" odgovarao je potencijalnim pacijentima, a u kolumni "Uspjesi ljeèenja" pisao je kako je Kneippovo lijeèenje u Krapini uspjelo, i navodio za to zahvale pacijenata i izvode iz njihovih brojnih pisama. Svakako je zanimljiva i rubrika "Viesti iz Krapine" u svakom broju lista, a buduæi da u to vrijeme Krapina nema svoj list, "Knajpovac" vrši i ulogu lokalnog obavjesnika, što je za ovaj stari obrtnièki centar bilo izvanredno znaèajno i važno. U "Knajpovcu" se objavljuju i iskazi gostiju u ljeèilištu, a po uzoru kako to èini "Banovac" u Petrinji za Topusko, te se vidi da su i ovdje gosti dolazili sa svih strana. List se tiskao u Zagrebu kod Franje Bogoviæa na Preradoviæevom trgu 4. Ljeèilište i list se reklamiraju i u Osijeku jer list stoji samo 2 krune na godinu.37 Ukupno je izašlo 24 brojeva "Knajpovca" od èega svi osim prvog u 1904. godini. Preko "Knajpovca" saznajemo da je ljeèilište imalo u poèetkom 1904. godine 250 soba sa 400 kreveta i da su se mogli iznajmiti i èitavi stanovi u Krapini, te da se ureðuje gostiona u kojoj æe se kuhati strogo po Kneippovim propisima.38 Cijene su bile skromne, osobito u odnosu na poznatija ljeèilišta u inozemstvu. U travnju 1904. poèelo se graditi novo ljeèilište, a u starome su zadržane kupke "Petar" s mrzlom vodom, "Marijanica" s toplom i "Ivica" s umjerenom vodom.39 Ljeèilište je uspješno napredovalo i primalo brojne goste za koje su prireðivane i zabave. Tako je 20. kolovoza 1904. u perivoju Dolac održalo koncert pjevaèko društvo "Vila" iz Varaždina.40 Ljetna sezona 1904. godine bila je dokazano vrlo uspješna, ali u nastavku se dolazi do opadanja jer Hrvatsko-srpska koalicija u procesu sve jaèe orijentacije prema slavenskim narodima nerado gleda na jake veze izmeðu ljudi njemaèkog govornog jezika i naših krajeva. Zanimljivi su dopisi pacijenata bilo onih koji su se lijeèili u Krapini i onih koji su se lijeèili na temelju Okiæevih savjeta preko pisama. Dopisi su brojni, pa se javlja neki Ljudevit Sand, uèitelj iz Pfalza, Ema Bruger iz Northamptena u Engleskoj, Pavao Duborg iz Kijeva, Agate Meier iz Lauteracha u Wurtembergu, Gottfried Sieger iz Erailsheima u Würtembergu itd. Postolar Blaž Potoènik iz Gorenske zahvaljuje se upravitelju ljeèilišta Janku Okièu Jerebu za poboljšanje svojeg zdravlja. Piše da je po savjetu leskovaèkog župnika iz Gorenske došao u Krapinu i da je nakon mjesec dana lijeèenja potpuno ozdravljen i preporoðen, te više nema drhtavice ni slabokrvnosti, a može i raditi.41 Uèiteljica Milka Martinoviæ iz Bosanske Krupe pozdravlja upravitelja pišuæi da se je uvjerila kako su mnogi bolesnici "oživili novim životom", te da se i ona osjeæa kao preporodjena te moli Jereba za dalje upute "...jer ugodne i divno djelujuæe uporabe vode ne bi mogla sad izostaviti".42 Narodna obrana, 230, 7. X 1904., str. 3. Knajpovac, 2, 16. I 1904., str. 30. 39 Knajpovac, 7, 1. IV 1904., str. str. 70. 40 Knajpovac, 16, 16. IX 1904., str. 251 - Viesti iz Krapine. 41 Knajpovac, 1, 1. XI 1903., str. 2. 42 Knajpovac, 1, 1. XII 1903., str. 1. 37 38

126

VDG JAHRBUCH 2004

Okiæevo oduševljenje se održavalo èitavo proljeæe i ljeto 1904. godine utoliko više što je opæina èinila sve moguæe da boravak u Krapini uèini gostima što ljepšim i boljim.43 Pod predsjedanjem kotarskog suca Štajdohara osnovano je 8. ožujka 1904. i Društvo za poljepšanje Krapine te su ureðeni prilazi Starom gradu, a ljeèilišni perivoj Dolac dobio je lijepe klupe na kojima su gosti mogli uživati u ljepoti krapinskog kraja. Tijekom srpnja i kolovoza svirala je dva puta dnevno i domobranska glazba.44 Ponešto je otežao dolazak gostiju štrajk željeznièara.45 U lipnju je otvorena još jedna restauracija na Hušnjakovu u kojoj je Marija Štrokova èinila sve da zadovolji goste.46 U Krapini je 23. svibnja 1904. održan i sastanak europskih antropologa jer je tu bilo i Kramberger Gorjanoviæevo nalazište praèovjeka, otkriveno 1899. godine, pa su uèesnici ruèali u Kneippovoj restauraciji "K Okiæu", a razgledali su i Kneippovo ljeèilište nakon što je sveuèilišni profesor povijesti dr. Vjekoslav Klaiæ održao na Starom gradu predavanje o povijesti Krapine i nakon što je svaki uèesnik dobio bilikum s Èehom, Lehom i Mehom.47 Novo ljeèilište u Krapini postalo je vrlo popularno u Austriji, osobito kada je otvoreno novo svratište "Central".48 No prevelike investicije proždirale su prihode, a pored toga cijela 1903. i 1904. bila je nemirna godina u Hrvatskoj, pa su vijesti o brojnim narodnim skupštinama uznemirivale strance od dolaska u uzavrelu Hrvatsku. U rujnu 1904. Okiæ se žali da mu je teško sam ureðivati "Knajpovac" i još voditi ljeèilište i odgovarati na sve dopise, a pored toga da pretplatnici lista, kojih je bilo 476 ne podmiruju svoju obavezu.49 S ovog razloga "Knajpovac" 1905. prestaje izlaziti, barem prema našim današnjim saznanjima, a to je i vrijeme kada dolazi na vlast Hrvatsko-srpska koalicija te se na sve njemaèko poèelo gledati neprijateljski. Iz devet objavljenih iskaza gostiju u listu "Knajpovac" vidimo da je gostiju bilo mnogo i da su dolazili sa svih strana te da su i poslije lijeèenja nastojali održati veze s upravom kupališta, a mnogi su slali na oporavak i èlanove svojih obitelji. Osobito je bilo mnogo gostiju iz Slavonije i Srijema i gotovo da nije bilo u Osijeku i u Požegi uglednika koji nije posjetio ljeèilište u Krapini ili poslao u njega nekog èlana obitelji ukoliko je sam bio sprijeèen poslom.50 Dolazili su trgovci, sveæenici, odvjetnici, državni èinovnici, privrednici, bogati seljaci, bankari, a bilo je i gostiju iz mnogih dijelova Austro-Ugarske monarhije pa i iz Bosne i Dalmacije. Mnogi od ovih gostiju nose njemaèko prezime, jer oèito je da se u ljeèilištu govorilo njemaèki kao i hrvatski, a svi lijeènici su bili školovani u Grazu ili u Beèu pa su se oni kojima je materinji jezik bio njemaèki u ovakvoj sredini dobro osjeæali. Ne treba naime zaboraviti da je i u rodnoj kuæi Ljudevita Gaja, èiji je otac bio ljekarnik, govorilo njemaèki. Osobito mnogo gostiju dolazi iz Štajerske i Donje Austrije te okolice Peèuha. Tako na pr. Ludvig Zeh, trgovac iz Neunkirchena, Marija pl. Schroefel, posebnica iz Graza, Josef Hartel iz Nagyosza iz Knajpovac, 6, 16. III 1904., str. 91. - Vijesti iz Krapine. Knajpovac, 6, 16. III 1904., str. 92; 13, 1. VII 1904., str. 201. 45 Knajpovac, 9, 1. V 1904., str. 140. 46 Knajpovac, 10, 16. V 1904., str. 156. 47 Knajpovac, 11, 1. VI 1904., str. 167-168. 48 Knajpovac, 14, 16. VII 1904., str. 217. 49 Knajpovac, 16, 16. IX 1904., str. 242. - Našim p.n. predplatnicima. 50 Knajpovac, 23-24, 25. XII 1903., str. 253. 43 44

127

VDG JAHRBUCH 2004

Ugarske, Marija Brunner iz Neunkirchena u Dolnjoj Austriji, Janko i Rosina Edlmayer, posebnici iz Osijeka, Rudolf Seissel, zemljomjernik iz Krapine, Franjo Verderber, upravitelj krapinskog ugljenokopa, Fritz Kramer, sin bankovnog èinovnika, Josip Oberleitner, župnik iz Inðije, Arthur pl. Raizner, ljekarnik iz Zagreba, Ferdinand Schram, umirovljeni oficijal iz Beèa, Šandor pl. Raizner, inženjer na ugarskim željeznicama, Ernestina Winter, uèiteljica u Wolfsbergu u Štajerskoj, naduèitelj Lasbacher iz Štajerske Antun Lobmaer, kapelan iz Kranjske, Ivan Stadler, èinovnik na željezici u Tirolu, Mihajlo Feriæ, konjanièki satnik iz Beèa, Jakob Škrabar, orguljar iz Griža u Štajerskoj, Julka Peitinger, uèiteljica iz Perchtoldsdorfa kod Beèa, Antun Kuhar, gostionièar iz Iszakocza u Ugarskoj, Andrija Njaradi, posjednik u Bacs Keresturu, Marija Schweigel, uèiteljica u Sv. Benediktu u Štajerskoj, Josip Vodušek, kapelan iz St. Pavla u Štajerskoj, Rudolf Kociper, kapelan u Grižama u Štajerskoj, Marija Wimberger, supruga èasnika iz Bavarske, Ella Kornfeind iz Vasarhelya u Ugarskoj itd. Dolazili su i domaæi uglednici kao što je Gjuro Èaniæ, zborni zapovjednik domobrana iz Zagreba koji je oèito i dao dozvolu za domobransku glazbu, sveuèilišni profesori i povjesnièari iz Zagreba dr. Vjekoslav Klaiæ i dr. Gjuro Šurmin sa suprugom Ivanom te profesor dr. Josip Pazman, profesor Ivan Rabar, ravnatelj gimnazije u Osijeku, Vjekoslav Špinèiæ, zastupnik u Carevinskom vijeæu iz Istre, dr. Ante Bauer, sveuè. profesor u Zagrebu buduæi nadbiskup, kanonik i koprivnièki župnik Antun Kovaèiæ, dr. Felix Suk, kanonik iz Zagreba, kanonik Gjura Badovinac iz Križevaca, dr. Franjo Barac profesor iz Požege, dr. August Harambašiæ iz Zagreba, Ivan vitez Trnski, veliki župan u mirovini s kæerkom, Janko Ibler, urednik "Narodnih novina", Luka Sabljak, upravitelj zagrebaèke kaznionice, Peroslav Paskieviæ, podtajnik trgovaèko-obrtnièke komore u Zagrebu, obitelj ravnatelja tvornice duhana u Senju Vidmar, te tajnici Zemaljske vlade u Zagrebu Josip Mudrovèiæ, i Gustav pl. Koretiæ. U Krapini se lijeèi i Stjepan Osterman, asistent Narodnog muzeja u Zagrebu, Ana Erbern, supruga mornarièkog èinovnika iz Pule, Lujza Kramer, supruga èinovnika podružnice Austro-Ugarske banke iz Zagreba, Marko Šamšaloviæ, ravnatelj Iloèke štedione i veleposjednik iz Iloka. Kao kuriozum spominjem ljeèilišnog gosta Iliju Kolèakova, ljekarnika iz Sofije, koji se morao poprilièno namuèiti da stigne do Krapine na lijeèenje. Dakako da je popis gostiju vrlo velik i da su ovo samo neka imena iz ovog popisa, izabrana bez oštrije selekcije. Meðutim, èini se da ljeèilište nije poslovalo onako uspješno kako je zamišljeno, a mislim da je razlog tome gospodarska kriza i prevelika brojnost kupališta u Hrvatskom zagorju, te blizina Slovenije èija su ljeèilišta bila takoðer dobro ureðena i reklamirana, a pored toga zemlja je bila mirnija nego Hrvatska. Svakako je smetalo i to što je Kneippovo ljeèilište u Krapini bilo blizu Krapinskim toplicama. Krapinske toplice imale su dulju tradiciju, više vode, a temperatura vode od 35 do 44 stupnjeva èinila se ljudima prihvatljivijom od lijeèenja hladnom vodom. Bilo je i zabune jer je dr. Mai reklamirao Krapinske toplice u istim listovima u kojima je reklamirano i Kneippovo ljeèilište u Krapini.51 51

Narodna obrana, 119, 4. VI 1910., str. 8.

128

VDG JAHRBUCH 2004

Ipak ljeèilište posluje do kraja Prvog svjetskog rata, ali ne u onom obimu kako je zamišljeno i ne više pod vodstvom Okiæa Jereba kojemu su oèito odricali struènost jer nije bio lijeènik, veæ osoba koja je praksom stekla iskustvo u lijeèenju Kneippovim metodama. Oko 1910. ljeèilište radi samo od proljeæa do jeseni, a lijeèilo se mrzlom vodom i elektricitetom pod vodstvom dr. Winternitza iz Beèa i struènjaka školovanih u Worishofenu.52 Poslije Prvog svjetskog rata sve što je dolazilo iz njemaèkih prostora nije bilo dobro došlo. Meðutim život je bio jaèi. Mnogo toga se nije moglo bez njemaèkog iskustva i znanja, pa vjerojatno upravo na ovom iskustvu Petar Tesliæ, kapetan srpske vojske, koji je Rijeku predao Talijanima, povukavši se sa vojskom iz grada u studenom 1918. u Kraljevicu, dobio koncesiju za kupke hladnom vodom u Sisku, ali i koncesiju da ovdje osnuje snažnu alkoholnu industriju. Poslije 1918. Kneippovo se ljeèilište u Krapini više nigdje ne spominje.

5. U zakljuèku možemo reæi da je Hrvatska slijedila Kneippove metode lijeèenja i prehrane vrlo rano. Sve što je Kneipp prakticirao moglo se naæi i u Hrvatskoj bilo da se radi o kavi, kupkama, ljekovitom bilju ili grahamu. Sve to pokazuje snažne veze hrvatskih prostora s njemaèkim prostorom i veze su išle Dunavom, ali i željeznicom nakon što su izgraðene sedamdesetih i devedesetih godina potrebne pruge. Kneippova iskustva i tehnike života, lijeèenja i rada su se ukorijenile na hrvatskim prostorima te su preživjele do dana današnjeg i ako se malo razgrne ispod pepela iskrsavaju nevjerojatne spoznaje o utjecaju i primjeni njemaèkih dostignuæa na našim prostorima u svakom podruèju. U ovom sluèaju nosioci su bili lijeènici na polju lijeèenja Kneippovom metodom i trgovci koji su prodavali Kneippovu sladnu kavu, te pekari koji su pekli kruh graham i apotekari koji su miješali Kneippove tinkture. Svi su oni shvatili da u Hrvatskoj postoji veliki interes za primjenu Kneippovih savjeta i da ih ljudi rado slušaju i primjenjuju u potrazi za zdravljem ili za njegovo oèuvanje.

Narodna obrana, 92, 22. IV 1910.,; 134, 17. VI 1911., str. 9.

129

VDG JAHRBUCH 2004

Die Anwendung von Kneipps Methoden in ärztlicher Behandlung und Ernährung in Kroatien Anfang des 20. Jahrhunderts Sebastian Kneipp (Stephaniried, Bayern, 17. Mai 1821 – Worishofen, 7. Juli 1897) war ein katholischer Priester, der mit kaltem Wasser, gesunder Ernährung und Heilpflanzen behandelte. Er erfand ein System, das viele Leute wieder heilte, weswegen dieses System um die Jahrhundertwende (19. in das 20. Jahrhundert) sehr geschätzt war. Kroatien blieb dabei auch nicht zurück und es gab zwei Kurorte, die nach seiner Methode arbeiteten: Dr. Antun Lobmayer in Zagreb auf Josipovac im Jahre 1895 – der aber sehr schnell seine Arbeit beendete und Okiæ-Jerebovo in Krapina von 1903 bis Ende des Ersten Weltkriegs. Kneipps Kurort in Krapina war weit bekannt, da Okiæ Ende 1903 die Zeitschrift "Knajpovac" veröffentlichte und dort Kneipps Methoden propagierte. Diese Zeitschrift machte auch eine Verbindung zwischen Gästen und Kranken und diente als eine Informationsquelle über das Leben in Krapina im Jahre 1904. Viele Gäste wurden im Kurort behandelt, was man aus neun, gut bewahrten Listen rekonstruieren kann. Im Unterschied zu diesem Kurort, produziert und verbraucht man in Kroatien Kneipps Malzwasser auch heute. Die Fabrik Franck aus Linz begann mit der Herstellung dieses Gerstenkaffees, der als Ersatz für Kaffee von ärmeren Leuten akzeptiert wurde. Frank stellte auch andere Ersatze für Kaffee her; "Divka" als Kaffee, aus Wurzeln der Zichorie, wurde mit Kneipps Malzkaffee gemischt. Die Geschichte von Kneipps Malzkaffee, aber auch des Kurortes in Krapina zeigen, dass nichts in dieser Region ohne Politik durchgeführt werden konnte, weswegen das Schicksal des Kurorts in Krapina nach dem Jahr 1918 versiegelt wurde. Alles, was an die deutschen Länder und den germanischen Schritt zum Balkan erinnerte, wurde mit Unverträglichkeit betrachtet. Kneipps Malzkaffee hatte bisschen mehr Glück, aber es sollten viele Jahre vergehen, bis die Wiederherstellung unter dem früheren Namen wieder fortgesetzt wurde.

130

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Ivan PEDERIN

Njemaèki dio habsburške Carevine (u zbirci "Die österreichischungarische Monarchie in Wort und Bild") Ovaj rad prikaz je svezaka o njemaèkom dijelu Austrije u zbirci Die oesterreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild. Za te zemlje postojao je naziv Deutschoesterreich koji nije bio politièki pojam, nego kolokvijalna tvorba. Taj dio bio je Beè i niz grofovija, markgrofovija, vojvodstava, nadbiskupija i dr. koje su potkraj srednjeg vijeka nasljedstvom došli o posjed Habsburgovaca. U prikazima se ti dijelovi smatraju njemaèkim, ali nigdje traga pojmovima njemaèkog nacionalizma koji je oslonac tražio u jeziku, germanstvu seobe naroda, folkloru i šumi. Nema ni želje da se jezièno asimiliraju manjine što je bila namjera gotovo svih nacionalnih država 19. st. Beè je slabo vezan sa tim zemljama, a sam Beè smatrao se u povijesti stožerom katolicizma, a u 19. st. grudobranom Zapada. Iz ovog prikaza vidi se da ove zemlje nisu bili ni jako industrijalizirane, ali je država ipak djelovala tako da je usmjeravala razvitak industrije i trgovine i politièkim sredstvima tražila tržišta domaæoj industriji u smislu srednjoeuropskog neomerkantilizma kasnog 19. st. Deutschösterreich nije politièka jedinica, neæe se naæi na politièkom zemljovidu Habsburške Carevine, veæ je to kolokvijalni naziv za onaj dio Carevine u kojem se govorilo njemaèki, a to je Donja i Gornja Austrija sa Salzburgom, Tirol i Vorarlberg, Koruška sa Kranjskom i Štajerska. To su bile grofovije, vojvodstva itd., dakle stare feudalne jedinice èija se povijest i tradicija poštovala, a kultura nije razorena onako kako se to dogodilo u postrevolucionarnoj Francuskoj koja je podijeljena na departemente. U taj pojam spada i Beè u kojem se govorilo njemaèki, ali je Beè uvijek, a osobito u drugoj polovici 19. st. bio grad u koji su se doseljavali mnogi iz svih zemalja Carevine, ali su se u Beèu i asimilirali. Ukratko reèeno, Deutschösterreich je bio dio Carevine koji otprilike odgovara današnjoj Republici Austriji. Tom podruèju valja dodati južni Tirol i neke dijelove današnje Republike Èeške. U tom kraju je alogeno puèanstvo bilo rijetko, to su bili Talijani u Tirolu i Slovenci u Štajerskoj i Kranjskoj. Puèanstvo njemaèkog jezika prema tome nije bilo veæinsko u Carevini, a nije imalo ni politièki jak položaj s obzirom da nije bilo politièka jedinica. Nijemaca je bilo osim u Deutschösterreich u Galiciji, Èeškoj, Maðarskoj, Slovaèkoj, malo u Hrvatskoj (5 posto) i Sloveniji, vrlo malo u Primorskoj guberniji, tj. Istri Trstu, i isto tako malo u Dalmaciji i Bosni i Bukovini, ali je njemaèki bio jezik sporazumijevanja svih žitelja Austro-Ugarske. Njemaèki je na tom podruèju i u srednjoj Europi uopæe bio ono što je danas engleski u veæem 131

VDG JAHRBUCH 2004

dijelu svijeta. To je zasluga Josipa II. i njegove germanizacije. Josip II. ukinuo je latinski u upravi i uveo njemaèki. To nije bilo s namjerom da se puèanstvo Carevine germanizira, tj. da zaboravi svoj materinji jezik i prihvati njemaèki, tako bar izgleda jer do danas nije istražena jezièna situacija i politika Carevine, nije poznat neki zakon ili dekret kojim bi njemaèki postao uredovni jezik Carevine kao što je maðarski bio uredovni jezik u Translajtaniji, ali se ipak zna da se u Carevini govorilo vrlo mnogo jezika. Svi ti jezici osim romskog imali su svoje novine, književnost, škole i druge institucije. Nijedan jezik Carevine nije nestao osim armenskog jer su Armenci u Bukovini napustili svoj jezik i prihvatili poljski u 18. st., dakle u doba dok Bukovina još nije pripadala Carevini. Tu valja primijetiti da se njemaèki u Hrvatskoj uvijek rado uèio i govorio, ali kad su Maðari pokušali uvesti maðarski na èitavom podruèju krune sv. Stjepana, naišli su u Hrvatskoj na žestok otpor. Kruna sv. Stjepana bila je vrlo harmonièna država dok je država govorila latinski, ali kad se pokušalo uvesti maðarski došlo je do krize. Opis pojedinih zemalja sadrži poglavlja posveæena prikazu krajolika, povijesti po razdobljima, plastiènih umjetnosti, puèkog života, glazbe, industrije i gospodarstva. Autori ove zaboravljene zbirke su uvijek znatni znanstvenici i književnici, a ti su takvi da zbirka do danas nije nadmašena, ono što se danas zove Geschichte Oesterreichs ili Oesterreichbuch obièno je samo povijest Dvora i njegove politike, tu se može doznati kad su Habsburgovci stekli ovu ili onu zemlju, ili su je morali prepustiti Osmanima, ali se vrlo malo doznaje o zemljama kakve su Slovaèka, Bukovina, Sedmograðe ili Hrvatska i njihovom životu. Oesterreichbücher su obièno kulturno-politièki prikazi Carevine. Nadvojvoda i prijestolonasljednik Rudolf, koji je zbirku i pokrenuo napisao je uvod o krajoliku Beèa (Landschaftliche Lage Wiens str. 3-4).1 On je taj krajolik opisao kao blagoslovljen s poviješæu koja poèinje u rimsko doba. Grad je jedno od polazišta zapadne kulture koja je iz Beèa zraèila u široke predjele. Istakao je da je nastanak kulture mjesno uvjetovan pa u Beèu djeluje svjetska povijest. Rudolf se ovim kretao u Hegelovim misaonim putovima, a priznao je i neke geokulturne i geopolitièke snage u povijesti. Važno je njegovo svjesno pozivanje na Zapad koje je on time protegao na cijelu Carevinu èija je orijentacijska toèka upravo Beè. Nije pretjerao, i Beè je i poslije propasti Carevine ostao jedan od najvažnijih gradova u Europi i svijetu što mu nitko ne osporava. U svesku o Donjoj Austriji (Niederösterreich str. 3-24), opisao je floru i faunu, osobito divljaè, njegu šume, nestanak starih obièaja i nošnji koje su se negdje ipak održali sve bez tradicionalistièkog žaljenja za prošlošæu. Onda je opisao kuæe s vrtovima, izletišta i poneki samostan ili zamak. Šuma nije njemaèka šuma romantièara Ludwiga Tiecka. Liènost pisca ne istièe se, tekst nije autobiografski 1

To je publikacija Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Auf Anregung und unter Mitwirkung Seiner kaiserlichen und königlichen Hoheit des durchlauchtigsten Kronprinzen Erzherzog Rudolf, Wien und Niederösterreich, 1. Abteilung, Wien, Wien, 1886. Literatura o Austriji obilna je i ja imam u tisku rad o Austriji u europskoj politièkoj publicistici u doba oko prvog svjetskog rata. Od kasnije literature o Austriji izdvajamo knjigu Claudia Magrisa o austrijskoj književnosti, Der habsburgische Mythos in der österreichischen Literatur, Salzburg, 1966.

132

VDG JAHRBUCH 2004

kao književna djela s poèetka stoljeæa, ali se ta liènost ipak zamjeæuje. Rudolf je krajolik opisao kao kraj Božjeg mira bez gospodarskih i politièkih problema. Bio je to naèin na koji konzervativac vidi svijet. Kad je opisivao divljaè, medvjede i risove koji su istrijebljeni poèetkom 19. st. osjetili smo plemiæa koji voli lov. Drugaèije je postupao M. A. von Becker u opisu podnožja Alpa i moèvara (Das Voralpenland, Das Marchfeld, str. 25-47 i 90-96) on je opisao krajolik kao lijep, turistièka društva, staze i doline, jezera i njihovo bogatstvo ribom, dvorce i njihove vlasnike koji su obièno stari aristokrate i povijesne liènosti. Sve ima karakter nabrajanja i katalogizacije. Kod ovog pisca prevladavaju okolnosti važne za gospodarsko iskorištavanje krajolika. Dvorci znaèe nazoènost tradicije i kulture, dapaèe ta tradicija nije ni umrla jer su aristokrati još uvijek u tim dvorcima i odreðuju društvu stil. Slièno su postupali Johannes Nordmann u opisu dunavskog kraja (Das obere Donaugebiet, str. 64-73), Alexander Bittner i Felix Karrer u opisu beèke zavale (Das Wiener Becken, str. 73-90.) i opet Rudolf u opisu dunavskih ledina do maðarske granice (Die Donau Auen von Wien bis zur ungarischen Grenze, str. 97-122). Nordmann je napomenuo zamkove i crkve, ali je napomenuo mjesta važna za širenje kršæanstva za Karla Velikoga, Rudolf je spomenuo Lobau kao mjesto okupljanja francuske vojske prije i poslije Asperna, francuske grobove i neke toponime koji na to podsjeæaju, rimske arheološke nalaze, neke naseobine Hrvata koji su izbjegli pred Osmanima u 16. st. Na taj naèin on je stvorio pojam europskog krajolika s dugom suživljenošæu èovjeka i zemlje, krajolik koji èuva povijesne uspomene. Taj krajolik posve je drugaèiji od prekomorskih krajolika u putopisima u kojem prevladavaju opisi flore, faune, geologije i sl. Porijeklo ovakvog opisa krajolika valja tražiti kod romantièkog zemljopisca Alexandera von Humboldta i njegova djela Ansichten der Natur u kojem je priroda božanska ali ne i ljudska i u tom smislu Humboldtov pojam prirode blizak je pojmu prirode kod pjesnika Friedricha Hölderlina. Kod njega je èovjek svrstan u prirodu, ali ne kao njezin gospodar.2 Priroda je jedinstveni organizam koji je sukladan našem duhu, a duh se u njoj ostvaruje tako da je priroda samo objektivirani razum. Povijest za Henryka Steffensa nije povijest èovjeka, nego povijest Zemlje i èovjeka koja poèinje od geologije, pa je tako Alexander von Humboldt koji se u svojim putopisima duhovno spaja s prirodom kao velikim skladom materije i duha što se ostvaruje u biljkama i životinjama, a ne samo u èovjeku.3 Ova priroda osjeæa protok vremena, pa tako i priroda ovih pisaca. Krajolik je prema tome jedno sa ljudima, biljem i životinjama, sve skupa objektivizacija je duha. Philipp Prinz zu Hohenlohe-Schillingsburg je u svesku o Štajerskoj opisao šumu u dolini rijeke Enns (Das Ennsthal, str. 13-20.) kao lovište, to je naèin na koji aristokrat gleda krajolik. Peter Rosegger, pisac zavièajnog romana opisao je dolinu Mure (Das Mürzthal, str. 21-33) kao šumu, oranice, polja, livade i ledine sa selima i

H.A.Korff, Geist der Goethezeit, Versuch einer ideellen Entwicklung der klassisch-romantischen Literaturgeschichte, III. Teil, Frühromantik, Leipzig, 31957.(Reprint) str.366. Paul Kluckhohn, Das Ideengut der deutschen Romantik, Tübingen, 51966.str.25-35.

133

VDG JAHRBUCH 2004

zvonicima, vrtovima, plavetilom neba, ali i željezarama što ne spada u zavièajni roman.4 Karl Weiß napisao je povijest Beèa (Zur Geschichte Wiens, str. 5-50). Beè je nastao kao rimska naseobina i ta naseobina uskoro je postala kula za obranu protiv prodora barbara sa sjevera. Autor je ostao gluh na traženje iskonskog nacionalnog karaktera i nacionalne energije u barbarstvu što je bilo prošireno u njemaèkom Sturm-und-Drangu. Onda autor spominje širenje kršæanstva, provale Maðara koji su poraženi na Lechfeldu i Beè kao leno Babenbergera i mjesto gdje se zbiva radnja što se pripovijeda u drugom dijelu Nibelunške pjesme. Na dvoru poèinje procvat srednjovisokonjemaèke književnosti, Beè postaje èvorištem putova što vode za Maðarsku, Italiju, Moravsku i Poljsku. Ostmar posjeti 1156. posebno vojvodstvo odijeljeno od Bavarske. Plemiæi grade kuæe u gradu, plemiæke udovice gostinjce za plemkinje što se hoæe povuæi od svijeta, ureðuje se položaj Židova, a kroz Beè prolazi car Friedrich Barbarossa i križari. U zamku kraj Beèa bio je zatoèen Richard CÉur de Lion. Babenbergeri izumiru, a Ottokar P emysl u Beèu vidi uporište protiv Maðara, ali središte njegove države je Prag. Onda Beè postaje leno Habsburgovaca, a autor ne spominje da su oni Švicarci. Graðani se s oružjem u ruci suprostavljaju maðarskim pljaèkašima i husitima. Matijaš Korvin opsjeda Beè. Sada graðanstvo dolazi jaèe do izražaja, u Beè se useljavaju mnogi stranci, a crkveno se Beè odvaja od Passau, osniva se sveuèilište, razvija se znanost, Rudolf IV. dovodi uèenjake, umjetnici ukrašavaju kuæe plemiæa, ali i imuænih graðana. Poèinje prouèavanje klasiène umjetnosti. Godine 1529. Beè opsjedaju Osmani, a brani ga uspješno grof Niklas Salm. Beè je uvijek stožer borbe protiv barbarstva, najprije njemaèkog sa sjevera, pa maðarskih pljaèkaša i napokon Osmana koji su neprijatelji vjere i kulture. Onda Osmani sklapaju savez sa Francuskom i opet napadaju Beè 1596. Potom protestanti ugrožavaju Beè, ali oni su manja opasnost od Osmana. Plemstvo prihvaæa protestantizam da se domogne crkvenih imanja, a protestanti imaju uspjeha i kod puka, protestantizam djeluje otprilike kao onodobni socijalizam. Sveuèilište djeluje, ali više služi državi nego li znanosti. Autor ne kaže ništa pobliže o djelovanju sveuèilišta u kojem su se razraðivale politièke i doktrine i pravni sustavi pa bi se stranke koje se nisu mogle sporazumjeti na sudu obraæale sveuèilištu kao nekom vrhovnom sudu. U katolièkoj reformaciji na sveuèilište dolaze isusovci kojima autor zamjera malo smisla za prirodne znanosti. Oni uvode i cenzuru knjiga. Ipak nema liberalistièkog psovanja isusovaca. Vlast uvodi gradske straže. Beè je sada sjedište sjajnog carskog dvora na kojem se održavaju turniri, pozivaju se umjetnici. Beè ne želi zaostati za francuskim dvorom. Turci raèunaju s nemirima u Maðarskoj, na savez s Francuskom, na vezanost carske vojske u Italiji i opsjedaju Beè 1683. koji brani grof Ernst Rüdiger Starkemberg. Beè spašava poljski kralj Jan Sobieski koji je prognao Osmane. sva Europa oduševljena je tim podvigom. Sad se oko Beèa jate mnogi narodi, širi se njemaèki jezik i grad postaje središtem napretka, ali ga sedmogradski knez Rákóczy ugrožava. Autor malo piše o pragmatica sanctio, ali 4

Karl-Heinz Rossbacher, Heimatkunstbewegung und Heimatroman, Stuttgart, 1975,

134

VDG JAHRBUCH 2004

piše kako je èitav narod ustao na obranu od Napoleona, koji je donio samo rat, financijske nevolje i skupoæu. O modernizaciji državne uprave i vojske Josipa II. I Napoleona malo kaže. Autor ne objašnjava zašto je Napoleon pobjeðivao, kakav je bio ustroj njegove vojske, kao što ne kaže ni kakav je bio i ustroj vojske koja se uspješno oprla Osmanima. Napokon je nadvojvoda Karl pobijedio Francuze kod Asperna, narod pozdravlja povratak cara, grad postaje središte moæne Carevine, grade se palaèe, perivoji, grad se modernizira, dolaze stranci sa svih strana Europe, Židovi su sad emancipirani s Toleranzediktom Josipa II. koji je uveo njemaèki jezik na sveuèilište i u škole.5 O jeziènoj politici autor ne kaže ništa, ali navodi ustanove, to je vojna škola Theresianum, Ingenieurakademie, Orientalische Akademie, a to je bilo uèilište za istoènjaèke jezike.6 Potom je osnovana veterinarska škole, Medicinsko-kirurška akademija, gostinjac za neudane kæeri èasnika, brojne zbirke, Dvorska knjižnica, Sveuèilišna knjižnica, Uèeno društvo za njemaèki jezik i književnost i druge znanosti. Sveuèilište i znanost dobiva praktiènu namjenu kao i inaèe u prosvjetiteljstvu, treba da stvori struèni kadar koji æe voditi državu.7 U graðanstvu živi vojnièki duh, èime autor opravdava austrijski militarizam. U revoluciji 1848. studenti i radnici naklonjeni su Maðarima. Onda poèinje industrijalizacija, razvija se meðunarodna trgovina, osobito Turskom, traže se tržišta, Beè se modernizira, sveuèilište se reformira. Poslije ove pohvale napretku, autor opisuje cenzuru kao organ opreznog nadzora nad napretkom, a cara koji daje svojim narodima prava koja su zaèetak suvremenog konstitucionalizma, a taj u Carevini nikad nije bio dobro razvijen. Beè se u ovom prilogu ne opisuje kao politièko, kulturno ili vojno središte jedne nacije ili države, veæ kao stožer zapadne kulture, borbe protiv germanskih i maðarskih barbara, protiv husita i Osmana, a u 19. st. kao stožer napretka uljudbe i kulture, ali ne i kao stožer demokracije. Povijest Donje Austrije8 su grof Gundarcker Wurmbrand i Matthäus Much zapoèeli sa prapoviješæu (Zur Vorgeschichte Niederösterreichs, Diluvial-. Stein, Bronze- und Eiszeit, str. 123-135.) pa opisuje kosti lovaca i lovce kao ljudsku rasu na niskom stupnju, poluljude bliske majmunima, a iz naselja i oruða zakljuèuje da je tu bilo više razdoblja kulture. Onda se doseljava jedna nova kulturnija rasa koja se bavi poljodjelstvom i obraðuje bronzu. To su indoeuropljani i preci današnjih Europljana. Onda dolaze Rimljani i bore se s domaæim Germanima. 5

Tendencija uvoðenja materinjeg jezika u škole I na sveuèilišta poèinje u kasnom prosvjetiteljstvuu Beèu, ali I u Njemaèkoj. Georg Jäger, Schule und literarische Kultur, Band 1. Sozialgeschichte des deutschen Unterrichts an höheren Schulen von der Spätaufklärung bis zum Vormärz, Stuttgart, 1981. str. 9-10. Krajem XVIII. st. je dragomanska škola osnovana i u Mlecima poslije dugih priprema I pokušaja. Ivan Pederin, Školovanje mletaèkih dragomana za turski, arapski, perzijski i hrvatskosrpski jezik od XV. do XVIII. stoljeæa i njihova služba, Institut za istoriju u Banjaluci, Istorijski zbornik, 1988. br. 9. str. .35-51. Mleci su zaostajali za Beèom u uèenju istoènjaèkih jezika Gerald Grimm, Die Schulreform Maria Theresias 1767-1775., Das österreichische Gymnasium zwischen Standesschule und allgemeinbildender Lehranstalt im Spannungsfeld von Ordensschulwesen, theresianischem Reformabsolutismus und Aufklärungspädagogik, Framkfurt am Main-Bern-New York-Paris, 1987 2. Abteilung, Niederösterreich, Wien, 1888.

135

VDG JAHRBUCH 2004

Rimsko razdoblje (Aus der Römerzeit, str. 135-144) opisuje Friedrich Kenner kao romanizaciju, ali Rimljani donose obrazovanje koje nije national-italische nego viši stupanj meðunarodne kulture. Dunav postaje granica carstva, a Vindobona logor. Lako su uoèljive simpatije za Rim i rimski univerzalizam i omalovažavanje Germanstva. Povijest Donje Austrije (Zur Geschichte Niederösterreichsstr. str. 145-182) poèinje s markgrofom i biskupom Passaua u karolinškoj Ostmark. Pokrštavanje je oruðe protiv germanskog barbarstva i kolonizacije. Ali onda dolaze franaèki misionari i nose nacionalnu uljudbu, redovnici osnivaju samostane, Markgrof Leopold prognao je maðarske pljaèkaše. Benediktinci dolaze s krilaticom ora et labora, a to znaèi da oni zapravo donose poljoprivredu što autor ne istièe svjesno. Grade se i zamci na Kahlenbergu i Klosterneuburg zbog zaštite od pljaèkaških upada Maðara. S vojvodom Leopoldom VI. von Babenberg poèinje u 11./12. st. razdoblje sjaja i razvitak kulture, nastaje i novo plemstvo – ministerijali. To su namjesnici vojvode u udaljenijim novim zamcima, koji malo po malo dobivaju status plemiæa. Redovnici pišu kronike i životopise. Autor ne uoèava da su baš kronike i životopisi stvorili kontinuitet državnog ustroja i time povijest, ne spominje praeceptore koji su na dvorovima vršili vlast perom, a njihova vlast u sjeni nije bila mala. Razvija se promet i trgovina, ali se rasplamsava sukob Ottokara P emysla i Rudolfa Habsburškoga. Ovog posljednjeg autor opisuje kao dobrog i pobožnog vladara koji daje povlastice samostanima i gradovima. Husite opisuje kao neprijatelje kulture koji pljaèkaju u Donjoj Austriji. Autor potom opisuje doba feudalne anarhije s ratovima feudalaca, ali i razvitak zanatstva i trgovine, obradu željeza. Da li je to bilo zanatstvo koje je trebao rat autor ne kaže. Potom autor opisuje zaustavljanje protestantizma zabranom tiskanja i širenja Lutherovih spisa, plemiæe koji su naklonjeni protestantizmu da prisvoje crkvena dobra, bitku na Bijeloj Gori kao pobjedu katolika, opsadu i porez Osmana kod Beèa 1683., trgovinu s istokom i Italijom, rat za austrijsku baštinu i ratne kontribucije. Autor ne opisuje ustroj te vojske, jedva spominje naèin financiranja rata kontribucijom, dakle nametima na puèanstvo kraja u kojem se nalazila vojska, ne spominje rat kao financijski pothvat.9 Na kraju opisuje poraz Napoleonovog maršala Mortiera kraj Dürnsteina protiv združene austrijsko-ruske vojske. Napoleon je stvorio masovne vojske s moderniziranim topništvom u kojima je nestalo uloge utvrda. Autor ne piše da li su Rusi i Austrijanci shvatili novi naèin ratovanja i zbog toga pobijedili. Na kraju autor opisuje gradnju novih cesta u Donjoj Austriji koje trebaju oživjeti trgovinu, poljoprivredne i šumarske škole. U svesku Oberösterreich und Salzburg iste zbirke (1889.) grof Gundacker Wurmbrand opisuje prapovijest (Zur Vorgeschichte str. 55-66), on opisuje sojenice u kojima se pored ostalog proizvode lanene tkanine, lovce i ribare koji se k tome još 9

Rat je bio usko povezan s bankarstvom, Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva, Split, 1996. str. 137ff.

136

VDG JAHRBUCH 2004

bave i poljodjelstvom i stoèarstvom, a znaju i za zanate. Putova nema, ali ima vodenih putova. On opisuje i prapovijesne životinje od kojih su neke izumrle, uzgoj jeèma, prosa i lana, miroljubiv narod koji tamo prebiva prije dolaska Kelta i Germana. Opisuje obradu bakra, bronze, rogova i kostiju, grnèariju, poljoprivredna oruða i veze ovog kraja s udaljenim zemljama. Hallstattske nalaze (Die Hallstattaer Funde, str. 62-68) opisuju Josef Szombathy i grof Gundacker Wurmbrand kao kulturu veæih i jaèih Kelta koji nisu sjedilaèki narod. Ne spaljuju mrtve, imaju dobra koplja i sjekire od željeza, maèeve nose samo uglednici, a oni podsjeæaju na bronèane maèeve, kacige su im od bronce, oni trguju s Italijom što pokazuje nakit od školjaka i slonovaèe. Ovaj narod je, dakle, bio negdje izmeðu bronèanog i željeznog doba u neèemu je bio napredniji od potisnutih starosjedilaca, a u neèemu ne, jer nije poznavao poljodjelstvo. Napredak se ipak ostvaruje s doseljavanjem. Hans Wickmann opisuje rimsko razdoblje (Aus der Römerzeit, str. 69-74) kao doba napretka, gradnje cesta i utvrda, Celeja (Celje) bilo je središte uprave Noricuma s procuratorom na èelu. Poslije podjele carstva za Dioklecijana Lauriacum dobiva praeses proovinciae, to je vir perfectissimus, stara podjela na županije (Gau) ostaje, svaka županija ima svoj grad i svoju skupštinu koja ima vjerski karakter. Trguje se s Aquilejom, a rimska kultura miješa se s domaæom. U ovom odjeljku jasnije je nego drugdje da autori traže identitet u Rimu, ne u Germanima. Povijest Gornje Austrije piše Julius Strnad (Zur Geschichte Oberösterreichs, str. 75-110). Kratko se zadržava na kaotiènim prilikama seobe naroda, gdje je k tome i izvora malo da bi prešao na sv. Ruperta koji je evangelizirao taj kraj, dok je sv. Bonifacije ustrojio crkvenu organizaciju u Bavarskoj koja je opsegla i Gornju Austriju. Dolaze benediktince, Karlo Veliki je smijenio bavarskog kneza Tassila, potisnuo barbarske Avare. Sada dolazi sve više Bajuwara koji potiskuju doseljene Slavene, razvijaju se gradovi i u njima pravna sigurnost, zanatstvo, pišu se pravni kodeksi, osnivaju se samostani. Strnad opisuje feudalnu anarhiju s borbama grofova, Ottokara èije kraljevstvo seže iz Èeške do Jadrana, ali i Habsburgovce koji osnivaju i okupljaju Austriju. Oslonac se ne traži u domovini, veæ u dinastiji. Ministerijali su neslobodni vitezovi koji postaju savjetnici kneževa i plemiæi. I ovdje su husiti pljaèkaši. Razvija se trgovina s Mlecima, razvijaju se cehovi i kakvoæa zanatskih proizvoda sve je bolja. Humanizam ne opisuje kao doba krize vjere, veæ kao doba jaèanja svjetovnosti kad su humanisti oteli sveæenstvu monopol obrazovanja. On spominje znatne uèenjake 15. st. Johannesa von Gmundenna, autora prvog kalendara, Georga von Peuerbacha, koji tumaèi klasike, tajnog pisara cara Maksimilijana Johannesa Stabiusa von Steyr. Ne piše ništa o utjecaju tog pisara na cara i državne poslove, ali piše o osnivanju škola u manjim gradovima, znatnim profesorima koji odlaze na sveuèilište u Beèu. Središnja vlast jaèa, ali ona je regionalna, donjoaustrijska, a ne nacionalna austrijska. Jaèa zakonitost. Onda poèinju vjerski ratovi i seljaèki ustanci, na drugoj strani Osmani opsjedaju Beè 1529. i prodiru sve do Emsa, 137

VDG JAHRBUCH 2004

sveæenici se žene i postaju protestanti, ne piše o tada raširenom obièaju da sveæenici imaju priležnice. Autor nadugo opisuje zbivanja vjerskog rata, slobodu vjeroispovijesti Augsburške konfesije, naèelo huius regio illius religio i gušenja seljaèkih ustanaka. Katolicizam je pobijedio na Bijeloj Gori 1620., ali ne bez daljnjega, ima tajnih protestanata, pokušaja obnove protestantizma, seljaèki ustanci traju do 1706. Sredinom stoljeæa obnavlja se pravni sustav, pravosuðe se u višim instancijama dijeli od uprave, politièka vlast prenosi se na komore, ogranièava se komunalna vlast, smanjuje se tlaka, piaristi osnivaju gimnazije i druge škole, u Kremsmünsteru opat Alexander Fixmiller osniva zvjezdarnicu 1749.-1758. Josip II. osniva zemaljsku vladu umjesto staleškog kolegija 1783., reformira poreze i ukida poreznu vlast stališa 1789. U Linzu se osniva sirotište. U ovom odjeljku èitamo vrlo iscrpni prikaz jozefinskih reformi, ali nedostaje usporedba s reformskim pokretom u Francuskoj koji je bio nasilan i revolucionaran za razliku od austrijskog pokreta. Metternich je kratko opisao Napoleona i svoje susrete s njima, a njih nije bilo malo jer je Metternich u poèetku bio austrijski poklisar u Parizu, a kasnije se mnogo puta sreo s Napoelonom. Napoleon je prema Metternichu prezirao ljudski rod, pa je imao èudesni dar da spozna slabe strane ljudi. Strasti su pak uvijek slabe strane ili iz njih slabe strane nastaju pa je Napoleon volio ljude opsjednute snažnim strastima iz kojih se legu velike slabosti. Metternich je smatrao da je pobjedio Napoleona svojim mirom, da ga je mirom naprosto natjerao u oPaj jer je Napolen bio naviknut da špekulira sa strastima drugih. Napoleon je dakle, prema Metternichu, bio mali èovjek s velikim karakterom, neznalica kakva može biti potporuènik, ali je kod njega jedan èudesan instinkt nadomjestio znanje.10 Autor nadalje opisuje ustanove koje su se osnivale poèetkom 9. st., a to su ustanove za gluhonijeme i slijepe, državna pismohrana, nastanak austrijske moderne povjesnice i Franza Kurza kao njezinog osnivaèa, osnutak konjske željeznice 1836., a to je znatno zakašnjenje za Engleskom,11 parobrodarsku plovidbu na Dunavu, obrtnièke udruge 1839, agrarno društvo 1745., osnivanje umobolnice, poljodjelskih škola, trgovaèke akademije, banaka. Autor je naveo i kad je koji car posjetio neki grad u Donjoj Austriji jer je to znaèilo inicijativu u napretku. Matthäus Much u èlanku (Zur Vorgeschichte Salzburgs, Vorgeschichtlicher Bergbau, str. 375-381.). piše da se èovjek nalazi u salzburškom kraju tek poslije isteka ledenog doba kad se naseljava na uzvisinama gdje se nalaze oruða i oružja od bakra, kasnije bronze. Tu se nalaze i jame u kojima se kopao bakar, sol, pa i zlato što je privuklo Italike, koje su domaæi protjerali. Mémories, documents et écrits divers laissés par le Prince de Metternich, chancellier de cour et d’ état publiés par son fils le Prince Richard de Metternich, classés et réunis par M.A. Klinkowstroem, Deuxiéme partie: L’Ere de paix (1816-1848) Tome quatriéme, Paris, 18881, br. 598 i 599, 15. i 18. kolovoza 1822, str. 554-555 11 James Buzard, The Beaten Track, European Tourism, Literature, and the Ways to Culture, 1800-1918., Oxford, 1993. 10

138

VDG JAHRBUCH 2004

Eduard Richter napisao je èlanke o rimskoj povijesti i povijesti poslije seobe naroda koju spominje kao doba povijesnog mraka (Die Römerzeit, str.375-381. i Zur Geschichte Salzburgs, str. 387-424). Rimljani su u Noricumu, kako su oni nazvali tu provinciju zatekli Kelte ili Germane što autor ne može utvrditi i grad koji su onda nazivali Claudium Juvanum i spojili ga s cestom s Aquilejom. Cesta je nadalje vodila na zapad do Augsburga i na sjeveroistok. Kršæanstvo je donio sv. Severin, a poslije pokrštenja Bavaraca ga je obnovio sv. Rupert koji je došao iz Wormsa, a primio ga je knez Theodor. Ovaj biskup osnovao je Salzburg u kojem se do 8. st. govorilo romanski, a u zemlji je bilo i mnogo nekrštenih Slavena koje su pokrštavali sv. Æiril i Metod. Njih su istisnuli biskupi u Passau i Salzburgu, a Svatopluk se odvratio od njihovog nacionalnog kršæanstva. Ovaj sukob ne nastoji se umanjiti. Karlo Veliki ukljuèio je Salzburg u svoju državu 788. Tad se osnivaju samostani Mondsee, Chiemsee i Mattsee. Narod vjeruje da Karlo spava u brdu Untersberg. Nadbiskup Salzburga nije samo duhovna, nego i svjetovna vlast (Fürsterzbischof) širi kulturu germanizacijom i pokrštavanjem, ti su nadbiskupi stup Svetog Rimskog Carstva kojemu pritjeèu upomoæ novcem i vojskom što nije posve u skladu s kanonskim pravom. U borbi za investituru oni su na strani pape zbog èega je car smijenio èak dva nadbiskupa. U borbi Rudolfa protiv Ottokara oni su na strani Rudolfa, ali kasnije ulaze u kratkotrajni sukob s Habsburgovcima. U 13. st. izumiru mnogi grofovski rodovi, a nadbiskupi stjeèu njihove zemlje i zamkove s kojima upravljaju njihovi èinovnici što stjeèu i sudbenu vlast. Autor ne kaže ništa o karakteru i ustroju te nove vlasti vjerojatno s razloga što je mogao doæi jedino do kronika, a ne do drugih izvora koji u pismohranama nisu bili dostupni javnosti. Sad nadbiskupi sudjeluju ratovima protiv Matijaša Korvina na strani Habsburgovaca, biskup grada Gurka u Koruškoj kardinal Matthäus Lang von Wellenberg savjetnik je i diplomat cara Maksimilijana I. O njegovom utjecaju malo kaže, ali nadbiskupi su sada vjerni saveznici cara. Zbog toga Salzburg nikad nije slobodni grad, slijede sukobi s graðanina, ustanci seljaka, reformacija s prodorima protestanata. Borbe protiv Osmana. Mnogo se gradi, nadbiskupi su saveznici Habsburgovaca, ali donose zakon po kojem nijedan Habsburgovac ni bavarski Wittelsbacher ne može postati salzburški nadbiskup. Salzburg je ostao pošteðen od tridesetogodišnjeg rata zahvaljujuæi nadbiskupu grofu Parisu von Lodronu, ali ipak mora snositi troškove tog rata. Autor ništa ne kaže o ustroju te vojske koja više nije èopor vitezova, nego disciplinirana i plaæena vojska. Tada se gradi stolna crkva, 1625. osniva se sveuèilište koje je ukinuto 1810. kad je Salzburg bio pod Bavarskom, ne kaže zašto. Autor kratko piše o neslaganju Wolfganga Amadeusa Mozarta s nadbiskupom i njegovom odlasku iz Salzburga, o osnivanju prvog književnog èasopisa, o borbi Salzbuške vojske u ratu za austrijsku baštinu pod austrijskim zapovjedništvom, pa o ratovima protiv Napoleona gdje je austrijsku vojsku predvodio general Jelaèiæ. Poslije pada Napoleona Salzburg ulazi u sastav Austrije, ali dio teritorija dolazi pod Bavarsku. Napredak poslije 1860. kad je željeznica od Beèa do Münchena prošla preko Salzburga, a te godine obnavlja se i zemaljski sabor. Salzburg ulazi u svjetski promet. 139

VDG JAHRBUCH 2004

Iz ovog èlanka vidi se da Salzburg nije organski nego mehanièki dio Austrije, njegova povijest važna je za crkvenu povijest, za povijest Svetog Rimskog carstva, ali ne i za austrijsku povijest, koja uostalom nije jedinstvena. God. 1890. izišao je svezak Steiermark, iste zbirke. Tu je grof Gundacker Wurmbrand napisao èlanak o prapovijesti (Die vorgeschichtlichen Verhältnisse, str. 77-83) u kojem je opisao ostatke kostiju u peæinama i sojenicama, kameno oružje i onda metalno koje donose keltski doseljenici i napokon Rimljani. On je uoèio i uvoz etrušèanske robe, spaljivanje mrtvaca. Onda je domaæi obrt uzmakao pred rimskim. Isti pisac opisao je u rimskom dobu (Die Römerzeit) ostatke graditeljstva, natpise, novce, ceste i oruða od kosti, stakla i kovina. Povijest izmeðu seobe naroda do 1564. (Von der Völkerwanderung bis zum Jahre 1564) je u svom prilogu opisao je Franz Martin Mayer. Seobu naroda opisao je kao nesreæu. Germanski doseljenici bili su barbari kao Huni. Tu se vidi jasna razlika prema Goetheovom dobu u njemaèkoj književnosti kad svi pisci traže svoj identitet u seobi naroda i Germanima. Kod tih pisaca Germani su preporoditelji trule rimske Europe u doba seobe naroda.12 Poslije Germana dolaze daljnji barbari – Avari i Slovenci u Noricum, ovi posljednji otresli su se avarskog jarma i Štajerska postaje dio Bavarske što autor ocjenjuje kao prisilu. Tek pod Karlom Velikim Štajerska stjeèe nezavisnost 788. U zemlji je mnogo slavenskih toponima, Bavarci su pokrstili Slovence, kasnije pokrštavanje teèe preko Salzburga. Puèanstvo je u ranom srednjem vijeku njemaèko i slovensko. Onda dolaze maðarski pljaèkaši, u 11. st. markgrof Ottokar I. gradi benediktinski samostan Admont, pa gostinjac za hodoèasnike. U 12. st. Štajerska postaje politièka individualnost, jaèa stalež ministerijala i upravitelja plemiækih imanja i zamkova. Oni slijede markgrofa u rat i stjeèu lena, njihov je utjecaj sve veæi, iako ih ne smatraju ravnim starim grofovima. Nastaju gradovi, razvijaju se zanati i trgovina. Autor opisuje kako je Richard Lavljega srca na križarskom pohodu uvrijedio markgrofa Leopolda V. koji ga je na povratku uhvatio i zatoèio u dvorcu Dürrenstein. Autor potom opisuje sukob Rudolfa i Ottokara, plemstvo koje pristaje uz Rudolfa. Viteške obièaje koji se šire u doba križarskih ratova u Štajerskoj, kugu u 14. st., upade Osmana zbog èega se utvrðuju crkve, antisemitizam zbog židovske lihve pa se Židovi dijelom s pravom, a dijelom i bez prava optužuju zbog gospodarskog nazadovanja. Autor ne piše da je židovska lihva bila oblik neizravnog oporezivanja. Knezovi su pozivali Židove, dopuštali su im da se bave lihvom, ali su onda na židovske banke udarali teške poreze. Židovi su prognani 1497., ali su onda gradovi morali platiti knezu 38.000 guldena èime je poèelo opæe oporezivanje. Slijede seljaèki ustanci. Autor nešto više piše o Sigismundu von Herbersteinu koji je kao poklisar Maximiliana I. i Fedinanda I.

Ivan Pederin, Pojam Evrope u njemaèkoj znanosti, Pogledi, vol.18(1988) br. 1. str. 301-307.

140

VDG JAHRBUCH 2004

mnogo putovao pa je napisao i putopise. Njegov putopis o Rusiji – Moscovia otvorio je Rusiju Europi.13 Èlanak o novijoj povijesti Štajerske (Vom Jahre 1564 bis zur neuesten Zeit, str. 118-139) napisao je isti pisac. Tu je poèeo kako je nadvojvoda Karlo 1564. primio prisegu vjernosti svojih vojvodstava. Tad je ustanovljeno jedinstvo vjere, došli su Isusovci i osnovali u Grazu 1573. gimnaziju, ali su i protestanti imali svoje škole i propovjednike u Grazu, i drugim gradovima. Oni su iskljuèeni iz Dvora. S obzirom na osmansku opasnost i pljaèke nadvojvoda Karlo osnovao je Vojnu Krajinu u Hrvatskoj. Autor ne spominje da je podupirao senjske uskoke, ali piše kako je 1586. osnovao sveuèilište u Grazu s filozofskim i bogoslovnim fakultetom. To sveuèilište vodili su oci isusovci. Njihov pokret autor opisuje kao katolièku reakciju. Meðu protestantima spominje Johannesa Keplera koji se morao iseliti jer nije htio biti katolik. 17. stoljeæe je doba, kako autor piše protureformacije, osobito poslije pobjede cara na Bijeloj Gori. Španjolski isusovac toga doba Francisco Suárez pisao je da vjera mora biti slobodna, nikog se ne smije prisiliti da se obrati na katolicizam, ali država ima prava da traži od svih podanika da budu katolici ili da odu, a takav zahtjev jamèi mir i pravednost u državi. Država je prema ovom isusovcu imala prava voditi ratove, ali je papa imao arbitražu da odredi koji je rat pravedan, a koji ne.14 Autor piše o velikaškoj uroti poslije mira u Vasváru u kojoj je sudjelovao i štajerski grof Hans Erasmus Tattenbach. On je smaknut. U Napoleonskim ratovima optužuje domaršala Jelaèiæa da je doživio poraz u Štajerskoj zbog svog oklijevanja. Malo piše o restauraciji i predožujskom dobu, a u 1848. piše o djetinjastim neozbiljnostima graèanskih demokrata (unschädliche und erheiternde Torheiten der Grazer Demokraten). Poslije 1860. obnavlja se samouprava, pa opæine, kotar i zemlja dolaze do izražaja, a zemaljski poglavar (Landeshauptmann) Moritz von Kaiserfeld u to doba umije povezati njemaèke nacionalne interese sa velikim zadaæama austro-ugarske carevine koja je svakako najviši cilj. God. 1891. izišao je svezak Kärnten und Krain u istoj zbirci. Mi æemo razmotriti samo Korušku jer je Kranjska, dio Slovenije, naseljen pretežno slovenskim puèanstvom pa izlazi iz okvira ovog rada. Èlanak o prapovijesti (Vorgeschichte, str. 51-60) napisao je Robert von Schneider. Tu je napisao da se ne može utvrditi koji je narod prebivao u kasnijem rimskom Noricumu. Taj narod gradio je nekropole, spaljivao mrtve i njihov pepeo sahranjivao u žarama. Taj narod nije pružio Rimljanima nikakva otpora, ali pod Rimljanima žive u Noricumu Kelti koji su oèuvali svoju nacionalnu posebnost, prema osobnim imenima i likovima na nadgrobnim spomenicima muškarci su se oblaèili po rimskom, ali ne i žene, a XVI. st. doba je kad se piše mnogo putopisa, a mnoge putopise pišu diplomati koji tada razraðuju i utvrðuju ceremonijale, Ivan Pederin, Die mittel- und osteuropäische Reisebeschreibung der Entdeckungszeit, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filolo{kih znanosti (26), god. 36/1997) vol. 36(26) str. 113-133. 14 Guerra intervención paz internacional, estudio, traducción y notas por Luciano Pere a Vicente, Madrid, 1956. str. 34, 60, 63. 13

141

VDG JAHRBUCH 2004

domaæi kultovi nastavili su se. Kelti su bili uljuðeniji pa su utjecali na kasnije doseljene Germane. Rimljani su osnivali gradove od kojih su Virunum i Teurnia dobili i komunalni ustroj. Tada se proširio kult Mitre. Ovu rimsku provinciju opustošili su Goti, pa Avari i Slaveni. Ovdje valja istaknuti da autor spominje Kelte kao prapovijesno i rimsko puèanstvo austrijskih zemalja, a to je jasan razmak od Germanstva i njemaèkog nacionalizma. Èlanak o srednjovjekovnoj i modernoj povijesti Koruške (Die Geschichte Kärntens, str. 61-86) napisao je Edmund Aelscher. On je opisao kako su se Slovenci u 6. st. proširili do izvorišta Drave, ali su ih zaustavili Bajuvari. Karlo Veliki potisnuo je slavenske knezove i postavio franaèke grofove. Njemaèki naseljenici donijeli su kršæanstvo, ali onda su poèeli prodirati maðarski pljaèkaši. Od 10. st. je Koruška samostalno vojvodstvo njemaèkog carstva, a Villach (Beljak) je 1072. stekao status trgovišta s pravom naplate carina i kovanja novca. Grad je trgovao s Njemaèkom i Italijom. Na dvor vojvoda iz kuæe Eppenstein i Sponheim poèeli su u 13. st. prodirati uljuðeni obièaji, a 1260. je Ottokar II. P emisl protjerao Maðare, glavni grad je St. Veit, kasnije Klagenfurt (Celovec) postaje znatniji. Tada se kopala željezna, ruda, srebro i olovo, osnovan je i gostinjac za siromašne hodoèasnike Rudolf je potisnuo Ottokara i dao 1275. Philippu von Sponheim Korušku u leno. U 15. st. prodiru osmanski pljaèkaši. Ovdje se moramo upitati nisu li ti pljaèkaši bili pravoslavni koji se u mletaèkim izvorima zovu martolossi, jer su oni baš u to doba žarili i palili po sjevernoj Dalmaciji.15 Onda je Matijaš Korvin posjeo Korušku. U 16. st. prodire protestantizam i Osmani, proglašava se sloboda vjeroispovijesti pa protestanti osnivaju crkve i škole, ali za Ferdinanda II. i biskupa Stobäusa samo katolici mogu upravljati gradovima. God. 1600. za katolièke reformacije protestanti se moraju podèiniti ili otiæi, gasi se protestantski staleški kolegij, a isusovci osnivaju gimnaziju u Klagenfurtu. Konaèni obraèun s protestantima poèinje 1611. i završava 1620. s pobjedom na Bijeloj Gori. Meðutim seljaèki ustanci traju do sredine 18. st. Mariji Tereziji upisuje se kao zasluga ukidanje torture, procesa vješticama i tlake, a novoustrojeni okruzi štite seljake. Ona reformira osnovno školstvo, osniva Normalschule u Klagenfurtu, poljodjelsko društvo 1764. najstarije u Carevini,16 pobuðuje uzgoj lana i proizvodnju platna, sadnju dudova, svilarstvo, a Nizozemac Thys promièe uzgoj krumpira i kukuruza., ali proizvodnja dragih kovina nazaduje zbog amerièke konkurencije i odlaska protestantskih obrtnika. Razvijaju se talionice i proizvodnja pušaka, pa tkanina. O jozefinizmu kaže pisac malo, spominje edikt o toleranciji Josipa II. pa neki potajni protestanti sada osnivaju svoje crkve. Osniva se i Religionsfond od imovine ukinutih samostana. O terezijanskim i jozefinskim reformama informacija je nedovoljna i ide mimo problema. Više kaže o francuskoj okupaciji. Tu spominje junaèki otpor nadvojvode Karla, ali velike terete zbog opskrbe okupacijske vojske i korupciju francuskih O tome vidi Ivan Pederin, Šibensko drustvo u drugoj polovici XV.stoljeæa, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 37(1995) str.249-293. 16 Ta društva osnivala su se u to doba posvuda u Europi u okviru fiziokratskog porketa, vidi Danica Božiæ Bužanèiæ, Južna Hrvatska u europskom fiziokratskom pokretu, Split, 1995. 15

142

VDG JAHRBUCH 2004

zapovjednika. Onda spominje puèki ustanak koji je vodio Andreas Hofer. Puèki ustanak protiv Napoleona je dogaðaj koji ujedinjuje austrijske zemlje. God. 1849. opisuje kao godinu kad je Koruška ponovno stekla svoju samostalnost, a njezina je strateška važnost porasla 1866. kad je postala granièna zemlja (Grenzmark). God. 1893. izišao je svezak Tirol und Vorarlberg iste zbirke u kojom je Franz von Wieser napisao èlanak o prapovijesti i povijesti (Vorgeschichte und Geschichte von Tirol und Vorarlberg. Die vorgeschichtlichen Verhältnisse str. 115-126). On je Tirol opisao kao prolazno podruèje u kojem se èovjek pojavljuje poslije ledenog doba, gradi naseobine na uzvisinama kao u Salzburgu, ali njegovo oružje i oruðe, nije isto kao u Salzburgu, a onda u taj kraj prodiru proto-italici. Ni nalazi Hallstattske kulture nisu isti kao u Salzburgu, pa se nalaze žare sa spaljenim ostacima pokojnika i nakitom, ako se radi o ženskim grobovima. Jug je napredniji. Retija nije jedinstven pojam. Nju spominju grèki i rimski izvori, ali je autor u nedoumici o narodima koji su je napuèivali jer nalazi o tome šute. Meðutim, onda su došli Rimljani i stvorili jedinstvenu upravu. O rimskom razdoblju piše Julius Jung (Die Römerzeit, str. 127-137). Rimljani su uveli Tirol u povijest, ali je Tridentum ušao u sastav Gallia cisalpina sa gradovima Verona, Brixia, Feltria, Tridentum, kako su ih Rimljani nazvali. Granice su ocrtali Augustovi pastorci Tiberius i Drusus, izgraðena je cesta od rijeke Po do Dunava. Na toj cesti nastao je grad Curia (Chur), danas u Švicarskoj kao najvažniji grad pokrajine koji je kasnije bio i crkveno središte. Kršæanstvo se poèelo širiti u 3. st. Proširio se i latinski jezik, romanski Ladini održali su se do danas, a romanski toponimi nalaze se i danas na njemaèkom govornom podruèju. Srednji vijek poèinje s emancipacijom od rimske vlasti koju ipak nastavljaju Odoakar i Teodorik. Josef Egger piše u èlanku povijesti Tirola poslije propasti Rima (Landesgeschichte Tirols seit dem Erlöschen der Römerherrschaft, str. 138-204.) da su se u Tirol doselili Bajuwari i Alemanni. Tirol dakle nije ni etnièki homogen. U njemaèkim prilikama i danas je važno kojem plemenu netko pripada. Karlo Velikih prognao je bavarskog kneza Tassila, ukljuèio Tirol u svoju državu i oslonio se na biskupe koji su grofovije podijelili u leno slobodnjacima ili ministerijalima. Tako je nastalo plemstvo koje je pozvalo njemaèke naseljenike. U 13./14. st. nastaju gradovi Sterzing, Hall, Glarus, Roveretto, Riva i dr. Grofovi ratuju protiv Padove, Mletaka i Švicarske i neki od njih u tim ratovima postaju moæni. Grade se ceste, razvija se trgovina i s njom blagostanje. Maksimilijan I. stjeèe Tirol, razvija se ratna industrija koja sada lijeva topove i oklope. Za Karla V. prodire protestantizam, protestanti razaraju samostane, zamkove i pale urbarske knjige, raste povjerenje u Habsburgovce koji su element poretka, Tirol se sve više osjeæa dijelom austrijske cjeline, katolici prevladavaju, pale protestantske knjige, ali zemlja je pusta zbog rata i kuge, raste sklonost uživanju i raskoši. Autor ne spominje krizu vjerskog života, ali za protureformacije raste moæ sveæenstva, a osobito isusovaca. U 18. st. bavarski izborni knez pokušava prisvojiti Tirol, ali nema uspjeha jer se Tirol 143

VDG JAHRBUCH 2004

odluèno brani. Marija Terezija stavlja sve više podruèja javnog i poslovnog života u nadležnost nove politièke vlasti i policije. Sad su i škole pod državnim nadzorom, one se obnavljaju poslije opadanja u 16. st., obnavlja se i pravosuðe, ali graðanski zakonik ostaje u nacrtu. Marija Terezija ipak nikad nije sazvala zemaljski sabor. Veæi dio seljaka ipak ostaje u kmetskom odnosu prema plemiæima. Josip II. izdaje edikt o toleranciji, obnavlja pravosuðe, ali protiv toga mnogo otpora jer se novotarije doživljavaju kao povreda starih pravica. Reorganizacija sudova ukida male lokalne sudove i osniva apelacijski sud u Klagenfurtu, Car oprezno reformira poreze i carine, ali porezna politika pravednija je, pa bogatiji plaæaju više poreza. Ovo nam kaže o svim teškoæama ustroja suvremene države koja se stvara bar u prve dvije polovice 19. st. Tu razlikujemo dva modela. Austrijski, koji shvaæa potrebu postupnosti i francuski koji reformira nasilno s revolucijom. Doba Franje II. opisuje kao doba kad se rasplamsalo rodoljublje i vjernost dinastiji, uopæe kao junaèko doba. To je doba rata protiv Napoleona, ali car mora vratiti biskupima nadzor nad školama koji im je oduzeo Josip II. Francuzi potiskuju Austrijance, a Francuzi ga pripajaju Bavarskoj, bavarska vlast nije obljubljena jer je centralistièka. Austrijskom vojskom zapovijeda hrvatski general Davidoviæ. Ovo upuæuje na pomisli o ulozi Hrvata u c.-k. vojsci. Popisi generala iz 19. st. u beèkom Kriegsarchivu pokazuju da je u toj vojsci bilo nerazmjerno mnogo hrvatskih generala iz Vojne Krajine obaju vjeroispovijesti, jer u austrijskoj vojsci su pravoslavni generali bili Hrvati. Austrija reformira vojsku, osniva gradsku miliciju, lovaèke bataljune, opæu vojnu obvezu. Postupa dakle sukladno Napoleonu. jedino se ne kaže kakvo je bilo topništvo. Napoleon je naime poboljšao topništvo tako da je ono postalo preciznije. Sad je topništvo moglo koncentrirati paljbu i razoriti svaku utvrdu. Utvrde postaju suvišne, a to znaèi da sada na bojišnici ide èovjek na èovjeka s puškom i bajunetom. Andreas Hofer postaje civilni i vojni zapovjednik. Meðutim poslije mira u Schönbrunnu Franjo II. mora se povuæi, Hofer nema oružja i streljiva, bježi u gorje, Francuzi ga hvataju, sude mu i pogube. Heinrich Laube napravio je od Hofera nacionalno-liberalni mit nastojeæi izmiriti njegov nacionalizam sa svojom mladonjemaèkom frankofilijom.17 Autor optužuje francusku upravu zbog militarizma i previsokih poreza potrebitih za voðenje rata. Nezadovoljstvo je još veæe u Ilirskim pokrajinama i u Italiji. K tome Francuzi nemilosrdno novaèe, a sveuèilište u Innsbrucku snizili su do liceja. Vlast Franje koji je sad I., ne više drugi jer nije više rimski car, opisuje kao patrijarhalnu vlast policije koja ide za tim da oèuva postojeæe. Obnavlja se sveuèilište u Innsbrucku. Za Ferdinanda I. osobito 1848. osnivaju se poljodjelske, montanistièke i glazbene udruge, nacionalna garda, uvodi se sloboda novinstva, ustav, kritizira se vlast, a sastaje se i liberalni Frankfurtski parlament. Talijani šalju svoje predstavnike jer žele ujedinjenje, ali Frankfurtski parlament ne daje ni pedlja njemaèke zemlje. Autor ne piše da taj parlament vidi granice Njemaèke izmeðu rijeke Maas u Francuskoj i Memela na istoku Baltika, pri èemu slijedi 17

Ivan Pederin, Europski i amerièki putopis izmeðu romantizma i realizma, Rijeè. V(1999) sv. 2. str. 132-172.

144

VDG JAHRBUCH 2004

Fichteovu politièku misao.18Talijanske ustanke guši feldmaršal Radetzky i domaršal Franz Ludwig von Welden. Tirol je odan caru i dinastiji. Poslije 1848. proglašava se jednakost pred zakonom, politièka vlast odvaja se od sudbene, reformira se školstvo, sve ovo uz poklike dinastiji. Pokret naime nije bio demokratski, veæ je to bila modernizacija odozgo vrlo karakteristièna za austrijski model izgradnje suvremene države. Zato autor sa zadovoljstvom opisuje kako je domaršal Kuhn s manje vojske potisnuo Garibaldija 1866. U èlanku o povijesti Vorarlberga (Landesgeschichte von Vorarlberg, str. 204-228) èita se najprije o pokrštenju Alemanna tek poèetkom 7. st. pod biskupom Gaudencijem u Konstanzi. Autor upozorava na nedostajanje pergamena, kojih je više tek u doba Karla Velikoga. Tada se poveæava broj puèanstva, razvija se poljodjelstvo i rudarstvo koje daje zlato, srebro i željezo. Vorarlbergom vladaju grofovi Udalsichingeri. Ottoni osnivaju samostan Mariaradzell ili Einsiedeln. Vorarlberg kupuju Habsburgovci. U 17. st. borbe katolika i protestanata, Habsburgovaca i Francuza, osobito u danas švicarskom kantonu Graubünden. Francuzi napadaju i za rata za austrijsku baštinu. Josip II. gradi vojnu cestu preko Arlberga. Za Napoleonskih ratova u Vorarlbergu se bori general Jelaèiæ. Vorarlberg sa Tirolom pripadne Bavarskoj, vraæa se pod austrijsku vlast i ulazi u svjetski promet preko Bodenskog jezera. Ovaj odjeljak pokazuje nekoherentnost ove zemlje koju naseljavaju Alemanni i Bajuwari. Tirol je okrenut Italiji Vorarlberg zapadu. Veza s Austrijom nije organska, veæ mehanièka, odnosno dinastijska. Na austrijskoj, kao ni njemaèkoj naciji ne insistira se, ali se posvuda istièe vjernost dinastiji koja dosiže svoj vrhunac u doba Napoleonskih ratova. I napokon ovaj odjeljak pokazuje da je Beè igrao neveliku ulogu u ovim zemljama, on se nije ni osjeæao glavom Deutschösterreich, veæ stožerom kršæanstva, kasnije zapadne kulture.

*** U prikazu povijesti zemalja Deutschösterreich opažamo da njih povezuju razdoblja koja se mogu zamijetiti i drugdje u Europi. To je razdoblje prapovijesti gdje se te zemlje meðusobno malo razlikuju, rimsko razdoblje kao razdoblje ulaska u povijest. Rimljani donose i kulturu. Seoba naroda opisuje se kao doba mraka i barbarstva, preci se nalaze u Keltima i Germanima, nema traženja oslonca u Germanima kao što je to u njemaèkoj povjesnici. Ponekad se Germani opisuju kao barbari ne bolji od Huna. Pokrštavanje je nešto slièno germanizaciji i potiskivanju Slavena iz nekih zemalja. Rani srednji vijek opisuje se kao doba grofova, ali i nastanka politièke individualnosti pojedinih zemalja, meðu feudalcima razlikuje se sloj grofova i ministerijala kao mlaði i niži feudalni sloj. Razvitak gradova opisuje se pozitivno kao razvitak zanata i trgovine, tu se zamjeæuje graðanski kult rada i 18

Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemaèkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta, Beograd, 29(1988) br. 1-2, str. 212-228.

145

VDG JAHRBUCH 2004

napretka. Ne spominju se propovijedi prosjaèkih redova i poèetak krize vjere. 16. st. ne opisuje se kao kriza vjere veæ kao širenje protestantizma, ratovi protiv Osmana i seljaèki ustanci. Nema teološke polemike protiv protestanata, spominje se da plemiæi prianjaju uz protestante da prisvoje crkvena dobra, ali autori ne zamjeæuju da je religija u to doba bila dio politièkog ustroja19 koji je narušen pojavom protestantizma. Ratove protiv seljaka, Osmana i protestanata dobila je nova disciplinirana plaæenièka vojska. Ta vojska bila je za razliku od srednjovjekovnih feudalnih vojski vlasništvo cara. Autori nisu opisali ustroj te vojske, niti su spomenuli da je rat time postao financijsko poduzeæe u kojem je snažno sudjelovao kapital bankarskih kuæa Fugger i dr.20 Tu vojsku vodili su plemiæi koji su u njoj dobivali vojne i plemiæke èinove. Tako je nastalo plemstvo drugaèije vrsti nego li ono staro i iskonsko. Doba katolièke reformacije opisuje se kao doba kad je zavladao mir i kad su isusovci proširili svoj utjecaj poglavito preko škola. Autori ne uoèavaju da su njihovi ðaci bili sinovi aristokrata koji su potom zauzeli mjesta svojih oèeva i bili naklonjeni svojim nekadašnjim uèiteljima. Autori tu i tamo spominju pisare i diplomate knezova, ali im ne pada na um da su ti ljudi mogli odigrati znatnu ulogu u kulturi, vanjskoj i unutarnjoj politici, osobito kao odgojitelji djece svojih knezova. Oni su npr. mogli pisati kronike ili životopise tih knezova 17. st. opisuje se kao doba apsolutizma, ali se ne opisuju mjere i instrumenti vladarske vlasti. Reforme Marije Terezije obièno su opisane površno i nepotpuno, ne pojavljuje se svijest da je s tim poèelo novo doba kad je suvremena država poèela svoj razvitak. U Austriji su prije nego u Francuskoj poèele reforme Marije Terezije i Josipa II. Do tada su austrijske zemlje, a to su bile kraljevine, kneževine, vojvodstva, grofovije itd. imale vladara, koji je bio vrhovni vojni zapovjednik, vrhovni poreznik i šef uprave, Crkva je djelovala na naprijed opisani naèin. Taj sustav imao je svoje nedostatke. Pravni sustavi bili su tradicionalni i mjesni, vojska je otprilike bila privatna vojska vladara, bila je plaæena, a rat je bio financijsko poduzeæe. Uprava paternalistièka i neuka, pa je i porezni sustav bio neuèinkovit, opleten povlasticama svake vrsti koje su potjecale iz tradicije. Reforme su znaèile slijedeæe: škola služi zato da obrazuje èinovnike koji æe raditi, a ne filozofirati. Pravni sustav obnavlja se donošenjem suvremenog zakonodavstva, na temelju kojeg novo obrazovano èinovništvo skuplja porez. Grofovi, vojvode i knezovi nisu više vrhovni vojni zapovjednici, vojska se podvrgava caru. Upravne jedinice nisu više grofovije ni kneževine, veæ okruzi unutar tih grofovija i kneževina. Austrijski model ustroja suvremene države bio je mnogo sporiji i oprezniji nego li francuski koji je sve rješavao silom. Napoleon se opisuje kao neprijatelj koji pobjeðuje, ali što više pobjeðuje to jaèa je želja èitavog puka da mu se odupre. To razdoblje ne opisuje se kao doba razvitka austrijskog ili njemaèkog nacionalizma. Napoleon je ustrojio suvremenu vojsku kao nacionalnu vojsku slijedeæi tako Rousseauove preporuke iz nacrta za poljski ustav. Ta nacionalna vojska – Al 19 20

Ivan Pederin, K pojomovima klerikalizam i antiklerikalizam, Crkva u svijetu, XXXVII(2002) br. 1. Ivan Prederin, Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva, Split, 1996.

146

VDG JAHRBUCH 2004

Grande armée postala je sinonim za narod, a u 19. st. i leglo nacionalizma, osobito zbog povjesnice koja je toliko pažnje posveæivala bitkama u kojima je nalazila afirmaciju nacionalne energije i identiteta. Iz ovih priloga vidi se da su hrvatski generali Jelaèiæ i Davidoviæ igrali stožernu ulogu u ratovima protiv Napoleona na austrijskom tlu. Meðutim vidi se da je francuska okupacija izazvala opæenarodni ustanak u kojem je nastala i suvremena austrijska vojska zasnovana na opæoj vojnoj obvezi. Nigdje se ne spominje da li je Napoleon donio napredak i reforme onako kako se to spominje u hrvatskoj povjesnici.21 Tu i tamo se spominju visoke ratne poreze francuskih okupatora i zlouporabe francuskih generala. Kritika Napoleona nedostaje. Ne spominje se uloga policije. Suvremenu politièku policiju osnovao je Napoleon, a za njim Austrija. S tom policijom upravljala je beèka Polizeihofstelle na èelu s barunom Hegernom von Allen-Staig. Ta policija (die k. k. Höhere Polizei) našla je agente u svim okupiranim zemljama, saèekala politièki oportuni tren i onda digla ustanak u okupiranim zemljama i opskrbila ustanike oružjem i streljivom. Taj fond sadrži izvješæa vrlo obrazovanih agenata s kritikom Napoleona i njegove vlasti. Nažalost taj fond u beèkom Verwaltungsarchivu nije dostupan javnosti, nikom se ne pokazuje, zbog èega istraživanje Napoleona, njegove liènosti i vlasti ne kreæe naprijed.22 Vjekoslav Maštroviæ, Francuski postupak u vršenju prava pomorskog plijena u Dalmaciji (1806-1913), Adriatica maritima Zavoda JAZU u Zadru, sv. 3(1979) str. 151-168.; Isti, Zadarski propis iz 1806. god. o prodaji ribe siromašnim graðanima, Radovi Zavoda Centra JAZU u Zadru sv. 22-23(1976) str. 63-76.; Isti, Brodarstvo Dalmacije u doba francuske vladavine (1806-1813) str. 63-104.; Isti, Gusari u Dalmaciji za vrijeme ruske blokadde Francuza god. 1806 i 1897. Pomorski zbornik, sv. 2(1964).; Isti, Posljednji gusari na Jadranskom moru, Zagreb, 1983. 22 Koliko je istraživanje Napoleona siromašno novim podacima i idejama pokazuju dva simpozija, to su Congresso sulle relazioni tra le due Sponde adriatiche, Congresso internazinale su Napoleone e l'Adriatico sotto l'alto patronato del Presidente della Repubblica Italiana 16-18 ottobre 1998. Ancona – Recanati – Loreto – Jesi, Ancona, Istituto internazionale per le relazini adriatiche e l'Oriente mediterraneo, 1999. Isto kaže i zbornik Istituto per le Ricerche di Storia Sociale e Religiosa Istituto Veneto di Scienze Lettere ed Arti L'area alto-adriatica dal riformismo veneziano all'etB nepoleeonica a cura di Filiberto Agostini, Venezia, 1998. Moram meðutim spomenuti i veliku neljubeznost beèkih arhivista, osobito ravnatelja tog arhiva Hlavina i arhivista dr. Roman Hansa Grögera koji su mi jako nerado davali graðu na uvid. Ovaj fond nije naveden u opæem inventaru tog arhiva i mene je na nj upozorio jedan manipulant. Kad sam tražio neke spise iz tog fonda Gröger mi je kazao da ih mogu dobiti tek za 14 dana znajuæi da ja ne mogu toliko èekati. Naruèio sam fotokopije na temelju inventara i dobio odgovor da æe fotokopiranje koštati 162.000 Schillinga i da æe trajati 2 godine (!).Onda sam tražio spise i dobio odgovor na su ih juèer negdje stavili i da ih ne mogu više naæi. Bilo je jasno da arhiv nastoji da mi te spise ne dade. Zbog toga sam morao još dva puta doæi u Beè. Spise sam ipak dobivao teško preko manipulanata. Dana 5. studenog 2001. direktor Hlavin mi je priopæio da mi te spise neæe više dati na uvid, a da ih neæe dati ni drugima. Otišao sam dobivši ipak dijelom ono što sam tražio. Èak devet dana poslije odlaska dobio sam pismo slijedeæeg sadržaja: Dir Hlavin Dir Generaldirektion des Oesterreichischen Staatsarchivs teilt zur gefälligen Kenntnisnahme mit, dass Ihnen – infolge mangelnder Sorgfaltpflicht hinsichtllich den Ihnen am 5.November 2001. im Zentralarchiv A-1020 Wien, Nottendorfer Gasse 2. übergebenen Archivalien – mit sofortiger Wirksamkeit Hausverbot in allen Abteilungen des Oesterreichischen Staatsarchivs erteilt wird. Wien, den 14. November 2001. Der Generaldirektor des Oesterreichischen Staatsarchivs: Mikoletzky, Für die Richtigkeit der Ausfertigung potpis neèitljiv. Ovakav postupak neèuven je u arhivskoj praksi. U zadarskoj pismohrani je od 1945 naovamo zabranjen pristup samo jednoj stranci jer je odnijela sobom neku arhivaliju koju je onda milicija vratila u arhiv i to samo na pet godina. Fond Polizeihofstelle inaèe je ošteæen od vatre i vrlo teško èitljiv. Èini se da je taj fond èitao malo znanstvenika prije mene. Ovdje valja spomenuti da literature o Metternichu u austrijskoj Nationalbibliothek nije dostupna javnosti i ne daje se na èitanje što opet koèi prouèavanje Napoleona I dubokih promjena koje su se zbile u Europi o mijeni XVIII/XIX. st. 21

147

VDG JAHRBUCH 2004

Metternich se uopæe ne spominje,23 vlast Franje I. opisuje se kao oprezna, ali ne reakcionarna. Ne spominje se da je Franjo I. proèitao svako izvješæe upuæeno Polizeihofstelle, potpisao ga u znak da ga je proèitao i napisao nekoliko uputa. Meðutim spominju se tu i tamo pokretanja novina, osnivanje nekih društava i ustanova. O 1848. vrlo malo se piše, a revolucija se ponekad opisuje kao neozbiljnost. Doba vladanja Franje Josipa opisuje se kao naprednjaèko, ali se ne spominje da je taj napredak tekao kao državna inicijativa, a ne kao pobuda iz naroda. Carevina je prema tome bila naprednjaèka, ali ne i parlamentarna. Autori obièno opisuju ustavno doba kao doba kad je osnovana zemaljska vlast i obnovljena nezavisnost(!) tih zemalja koje nisu bile politièki vezane jedna s drugom, nisu bile ni organsko jedinstvo, veæ ih je ujedinjavala dinastija. Jezik kao èimbenik jedinstva ne spominje se, ali se uvijek istièe vjernost kruni. Te se zemlje nisu ujedinile svojom voljom, nego tako da su jedna po jedna negdje potkraj srednjeg vijeka potpale pod Habsburgovce. U 19. st. one su se smatrale nezavisnim, ustvari su uživale ogranièeni suverenitet kao i svi drugi u Carevini jer je pun suverenitet imala jedino kruna. Carevina nije uništila povijesni i kulturnu individualnost svojih zemalja onako kako je to uèinila suvremena Francuska. Carevina se ipak osjeæa ili èak spominje kao neki zajednièki svijet u kojem svatko ima svoju suvremenu domovinu. To je bio razlog što je svaka zemlja dobila svoj svezak što je nepotrebno odužilo zbirku jer su sve zemlje doživjele seobu naroda, pojavu protestantizma, gotovo sve su doživjele i provale Osmana, katolièku reformaciju, Napoleonske ratove, 1848. i ustavnu eru pa u zbirci ima i mnogo ponavljanja. Razdoblje prve polovice 19. st. zanemareno je, pa i prešuæeno, kao da autori žele izbrisati Metternicha, restauraciju i predožujsko doba iz povijesne uspomene. Meðutim baš u tom razdoblju provedene su reforme koje Josip II. nije uspio provesti u djelo, a to æe reæi da je ukinuta vlast feudalaca i kmetstvo, ustrojeni su okruzi i podvrgnuti èinovnièkoj vlasti, upravna vlast odvojena je od sudbene, doneseno je suvremeno graðansko zakonodavstvo, modernizirana je i vojska, iako su još neko doba pojedini generali ostajali vlasnici nekih pukovnija i napokon Austrija je ustrojila tajnu policiju i meðunarodnu špijunažu koja je znala sve što se zbiva u Europi, Turskoj, na Srednjem Istoku, pa i u obje Amerike.24Ta špijunaža vodila je vanjsku i unutarnju politiku, Austrija je po toj špijunaži postala velika sila, ne po vojsci koja je izgubila mnoge važne bitke u 19. st. Tajnih službi bilo je oduvijek, meðutim ova je policija (die k.k. Höhere Polizei) bila suvremeno èinovnièki organizirana.25 U povijesti njemaèkog dijela Austrije nema velikih vladara kao u hrvatskoj ili maðarskoj povijesti, èak ni habsburški rodonaèelnik Rudolf nije predmet posebnog kulta. Iako su Habsburgovci imali znatnu vojnu silu Metternich je važio kao vrlo negativna povijesna liènost dok Henry Kissinger nije napisao A World Restored, Metternich,Castlereagh and the Problems of Peace 1812-1822., Boston, 1973. 24 Ivan Pederin, Austrijska policija u borbi protiv masona i tajnih društava poslije srpanjske revlucije (1830)(I.),Hrvatska obzorja, III(1995) br.3 i 4.str.665-680,921-928.; isti, Balkan u doba grèkog ustanka (1821-1829), Kolo, obn.teèaj god. IV(CLII)(1994)br.7/8.str.703-727; isti, Austro-ugarska nagodba (1867) kao nagodba austrijske policije sa zapadnom masonerijom, Hrvatska obzorja, V(1997) br.3.str.627-648. 25 Npr. mletaèka, Paolo Preto, I servizi segreti di Venezia, Milano, 1994. 23

148

VDG JAHRBUCH 2004

koja je potisnula islam i protestante, nema ni kulta bitaka koji s kultom vladara jaèaju nacionalnu svijest. Autori nisu navodili izvore i literaturu, ali se to lako da rekonstruirati – oni su se služili uglavnom pergamenama i kronikama što se tu i tamo i kaže. Nisu istražili knjige èinovništva ni vlastelinstava koje u ono doba nisu bile dostupne znanstvenoj javnosti, pa se prouèavaju u naše dane. Drugi nedostatak ove knjige je nedostajanje usporedbi sa europskim razvitkom, npr. terezijanskih i jozefinskih reformi i Francuske revolucije. Uzrok moramo tražiti u nedostajanju svijesti o europeizmu. Ne valja zaboraviti da je kraj 19. st. bio doba zatvorenih nacionalnih država, Austrija nije bila nacionalna, ali je bila zatvorena poput ostalih.

Graditeljstvo Odjeljak posveæen graditeljstvu poèeo je Alois Hauser èlankom o rimskom graditeljstvu (Römische Baudenkmale, str. 51.). Dok je za povjesnièare rimsko razdoblje poèetak povijesti, izlazak iz barbarstva i time zaèetak beèkog identiteta, za Hausera su oskudni rimski ostaci uzor graditeljima srednjeg vijeka i kasnijim. Karl Lind pisao je o srednjovjekovnom graditeljstvu (Mittelalterliche Baudenkmale, str. 52-62.). On je spomenuo utvrde, malo romantièkih crkava i samostana iz 13. st., oskudnost pisanih izvora o gradnji sv. Stjepana. On zna majstore koji su gradili ovu prvostolnicu, a opaža da veliki politièki dogaðaji nalaze odjeka u molitvi i graditeljstvu pa spominje graðevine nastale kao posljedica velikih politièkih promjena. Na taj naèin je graditeljstvu dao vrlo široku bazu u vjerskom i politièkom životu. Georg Niemann je opisao 14. – 18. st. (Baudenkmale des XVI. bis 18.Jahrhunderts, str. 62-70.) kao a kad u graditeljstvu prevladavaju talijanski utjecaji i majstori koji dolaze iz Italije. Graðevinska djelatnost jaèa poslije pobjede katolièke reformacije u 17. st. kad se grade više samo crkve, nego i palaèe i ljetni dvorci kao Schönbrunn i Belvedere. Barok daje Beèu peèat, ali to nije stil nikao iz narodnog duha, nego stil koji dolazi iz juga. Ovdje se vidi jasna rezerva prema romantizmu,26 èiji je termin narodni duh (Volksgeist), i prema njemaèkom nacionalizmu. Karl von Lutzow napisao je èlanak o beèkom graditeljstvu 19. st. (Die Wiener Architektur des XIX. Jahrhunderts, str. 70-91). Na poèetku stoljeæa gradi se malo zbog oskudice, ali i birokracije. Tu se vidi negativni odnos prema dubu restauracije karakteristièan za liberale zbog èega Metternich u povijesnom dijelu nije ni spomenut. U doba naprednjaštva poslije 1850. graðevinarstvo postaje lijepa i sveukupna umjetnina (schönheitserfülltes Gesamtkunstwerk). Autor se ovdje poslužio terminom koji je prihvaæen za Wagnerovu operu. Arhitektura sada prožima sve oblike života, ulazi u stanove, ali do izražaja dolazi i narodni ukus, a 26

Cenzura nije dopušala uvoz djela njemaèkih romantièara, Ivan Pederin, Odnos austrijske cenzure prema evropskim književnostima, filozofiji, novinstvu i politièkoj ideologiji, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, sv. 32/II. za 1984. str. .201-228

149

VDG JAHRBUCH 2004

osjeæa se i djelovanje slobodne konkurencije. Autor je svjestan liberalno kapitalistièkog naèina proizvodnje u zemlji koja je bila naprednjaèka, ali ne i demokratska. Autor se ipak malo korigira pa dodaje da kultura ipak ima svoje porijeklo i tradiciju. Onda autor nabraja gradnje, to su zgrada opere u kojoj djeluje arhitektura, ali i umjetnièki obrt i dekoracija, vijeænica što podsjeæa na moæ srednjovjekovnog graðanstva i trgovaca, novi Burgtheater. Arhitektura je sada svjesna povijesti, a autor usporeðuje ovaj procvat s procvatom u doba baroka koji se obnavlja u neobaroku. Nabraja dalje gradnje tržnica, bolnica, ali zaboravlja napomenuti da naruèitelji ovih gradnji nisu više feudalci, nego suvremena država. Meðutim grade se elegantne vile i ljetnikovci, kao suvremene palaèe i ladanjski dvorci u kojima nestaje feudalnog osjeæaja za raskoš a potvrðuje se graðanski smisao za umjerenost i štednju, ali se javlja i špekulacija u graðevinarstvu. Beèki umjetnièki obrt stjeèe ugled posvuda u svijetu. U odjeljku o slikarstvu i kiparstvu (Malerei und Plastik in Wien) je Albert Ilg napisao èlanak o umjetnosti srednjeg vijeka do novog doba (Vom Mittelalter bis zur Neuzeit, str.205-228). On je uvodno priznao da slikarstvo u Beèu nema ugleda kao u Mlecima ili Firenzi, ali se u njemu osjeæaju talijanski, slavenski i maðarski utjecaji. Taj položaj na razmeði kultura trebao je Beèu dati rang. Beèko slikarstvo i kiparstvo nije individualizirano kao njemaèko, a umjetnosti stižu pobude od dinastije koja joj daje domaæi intimnost. Laièki karakter slikarstva jaèa u Beèu veæ krajem 12. st. i tu djeluju utjecaji kölnske idealistièke škole i nizozemskog slikarstva. Autor je ovdje dijete svog 19. st., ne zatvara se romantizmu u kojem je najjaèe djelovao nizozemski pejsažizam i Albrecht Dörer sa svojim autoportretom. Baš sv. Stjepan pokazuje raznolikost umjetnièkih utjecaja. Renesansa prodire u Beè prije nego li u ijednu zemlju u kojoj se govori njemaèki, ali protureformacija i isusovci ostavljaju najdublji peèat u beèkom slikarstvu. Velikaši se jate oko cara, grade se dvorci i palaèe, za Leopolda I. veæ djeluje beèka Akademija likovnih umjetnosti. Za prosvjetiteljstva prodiru francuski utjecaji, a onda chinoiserie, umjetnièki porculan, a potom romantièarski ukus. Meðutim poèetkom 19. st. birokracija guši umjetnost i udaljuje se od naroda. Autor ovdje opet djeluje demokratski kako to povjesnièari nisu djelovali. Meðutim on je zaboravio istaknuti da u srednjem vijeku slikarstvo i kiparstvo nisu bili priznati kao slobodne vještine, pa su slikari bili zanatlije, ali god. 1595. slikarstvo se priznaje kao ars liberalis,27 što nije ostalo bez odraza u strukturi likovne umjetnine, ali o tome na drugom mjestu. Karl von Lützow napisao je èlanak o slikarstvu 19. st. (Das XIX. Jahrhundert, str. 228-263). Stoljeæe poèinje sa slikama Petera Kraffta, koji je povezan s francuskim klasicistima, ali na njegovim platnima vidimo austrijski život. Realist Ferdinand Waldmüller traži narod u radu i slika ga, Friedrich Gauermann je animalist pa se kod njega krajolik stapa sa životinjama. Mogli bismo dodati da je 27

Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Auf Anregung und unter Mitwirkung weiland seiner kaiserl. königl. Hoheit des durchlauchtigsten Kronprinzen Erzherzog Rudolf begonnen, fortgesetzt unter dem Protectorate Ihrer kaisrl. und königl. Hohait der durchlauchtigsten Frau Kronprinzessin-Witwe Erzherzogin Stephanie, Böhmen (2. Abteilung), Wien, 1890. Karl Chytel, Malerrei und Plastik der Renaissance, der Barockund Roccocozeit, str. 372.

150

VDG JAHRBUCH 2004

nasljeðe romantièkog njemaèkog i engleskog slikarstva tu uoèljivo. Sad slikari slikaju šumu, krajolike Karpata, Jadran, donjoaustrijski krajolik i sl. I on istièe da birokratski paternalizam koèi inicijativu slikara. Fernkornovi bronèani kipovi nastaju uz nove tehnike lijevanja bronze, a njegovi kipovi nalaze se posvuda u Carevini.28 U Puli je njegov spomenik admiralu Tegetthofu. Kiparstvo je proželo sav Beè i to ne samo ulice i trgove, nego i kuæe u kojima se nalaze porculanske figurice i kipiæi. Jakob Falke napisiao je prilog o beèkoj umjetnièkoj industriji (Wiener Kunstindustrie, str. 263-276). Autor tu nije svjestan razlike izmeðu umjetnièke i industrijske proizvodnje koja je prožela današnje gledanje na umjetnost. Uvodno opet opisuje Beè kao raskrižje putova izmeðu sjevera, juga,istoka i zapada, ljubavi njegovih žitelja za umjetnost, pobude iz Dvora zbog èega je procvala industrija luksusa to više što je Beè postao stalnim sjedištem velike Carevine. I ovdje je pobuda došla iz Dvora koji je u 18. st. osnovao carsku porculansku industriju u Beèu koja se ugasila tek 1860.-ih godina. Razdoblje procvata bilo je 1810. - 1815. godina, kad je u toj industriji radilo više od 500 radnika. Onda jaèa uloga stroja, ali izložba u Londonu 1862. pokazala je da su umjetnost i industrija spojivi. God. 1864. osnovan je i muzej za umjetnost i industriju. Beèki primjer slijedili su mnogi gradovi u Europi. Industrijska umjetnost tražila je uzore u renesansi, dekoracija u Perziji, Siriji, Indiji. Beèki proizvodi imaju svoj peèat koji ih razlikuje od pariških ili minhenskih, osobito željezni radovi koji se vide na javnim palaèama. U stanovima se razvija email, razvija se industrija pokuæstva koja odbacuje šablone, pobude stižu od muzeja koji ih traži u talijanskoj renesansi i staronjemaèkom stilu u oblikovanju stanova. Autor zaèudo ne spominje bidermeiersko pokuæstvo, ali spominje industriju èipaka s novim tehnikama, posuðe, kristal i suvremenu proizvodnju porculana, da bi završio istièuæi konkurentnost i jasno beèki karakter te industrije koja ima tržište meðu obrazovanima. U svesku Niederösterreich (1888) Alois Hauser i Karl Lindt napisali su èlanke o rimskim graðevinama, pa o starijim crkvama Römische Baudenkmale, str. 263-264, i Ältere kirchliche Baudenkmale, str. 264-275). Oni su opisali pojedine graðevine i crkve što ima karakter katalogiziranja dragocjenog kulturnog posjeda nacije ili države, toènije zemlje. U èlanku o renesansi i baroku (Renaissance und Barockzeit, str. 275-281) je Georg Nieman pisao o miješanju talijanskih i sjevernjaèkih oblika, ali je pojedine dvorce vezao uz povijesna imena, kao Eugen Savojski, pa uz aristokratska kao obitelji Kinsky i Khevenhüller. O umjetnosti 19. st. (Das XIX. Jahrhundert, str. 281-287) je Karl von Lützow opisao Theophila Hausena kao beèkog majstora helenskog graditeljstva, pa je opisao kasnogotièki dvorac Hernstein koji pripada nadvojvodi Leopoldu. On je u tom dvorcu cijenio nacionalnu posebnost, slobodnu volju i individualnu ukus, istakao je i kult obiteljske kuæe. Isticanje nacionalne posebnosti iznenaðuje jer ga u povijesnim dijelu nije bilo, slobodna volja i individualni ukus vrijednosti su liberalnog kapitalizma, a kult obiteljske kuæe nastao je u biedermeieru, u doba izrade 28

I na Jelaèiæevu trgu u Zagrebu.

151

VDG JAHRBUCH 2004

suvremenog zemljišnika i katastra i uklanjanja gradskih zidina zbog Napoleonova naèina ratovanja što je omoguæilo sigurnost posjeda. Ta obiteljska kuæa izrazila je individualizam doba, ali je s razvitkom blagostanja pokazala sklonost oponašanju aristokratskog ladanjskog dvorca uz graðansku štedljivost Karl Rosner napisao je èlanak o kuæama i zamkovima Donje Austrije (Burgen und Wohnstätten in Niederösterreich, str. 287-305) i tu je pisao o lutanjima po tom kraju gdje se nalaze romantièke razvaline srednjovjekovnih zamaka. Ti su zamkovi u doba seobe naroda bili od drva. Autor se služio topografskim djelom Meriana i Fischera iz 1649. i 1672., ali je morao poznavati i austrijsku sablasnu pripovijetku u kojoj duhovi pokojnika obilaze takvim zamkovima.29 U svesku Oberösterreich und Salzburg, (1889.) dio Architektur, Plastik und Malerei in Oberösterreich, napisao je nadvojvoda Johann. U èlanku o srednjem vijeku (Mittelalter, str. 219-270) On je kao mecenu opisao passauskog biskupa Almanna (1065.-1091.) za kojeg se grade kamene crkve umjesto dotadašnjih drvenih. Nije opisao naèin na koji su se financirale te gradnje, osobito benediktinaca koji za njegove vlasti dolaze u taj kraj. U èlanku Architektur opisuje kako se zamkovi grade zbog obrane od maðarskih pljaèkaša. Crkve su na nedelikatan naèin obavljane, ali su ostaci romanike na njima vidljivi. Poslije pobjede Rudolfa nad Ottokarom vlada mir i zakonitost do husitskih i turskih ratova, a onda se razvija ratna vještina obrane i opsade tih zamkova. Gotika dolazi dosta kasno iz Francuske kao stil laika koji su se otrgli od Crkve. Sad se zna više o graditeljima koji su organizirani u lože (Bauhütten). Blagostanje omoguæava gradnju katedrala, a plemstvo daje za te gradnje kmetove dužne tlaku. Autor detaljno opisuje unutarnji raspored zamkova i dogradnje u renesansnom stilu. Potom opisuje utvrðivanje crkava. Autor je problematizirao graditeljstvo tako da ga je povezao s ratom, razvitkom vojne vještine i feudalnom tlakom. U èlanku o slikarstvu i kiparstvu (Plastik und Malerei) piše o slikarstvu i kodeksima, istièe uèenog benediktinca iz samostana Mondsee koji je pored ostaloga bio i slikar, piše o crkvenim knjigama i knjižnicama, minijaturama, romanièkom slikarstvu i slikarstvu na drvu. Kod slikara Michaela Pachera nalazi individualnost i naglašene nacionalne osobine. Mi moramo dodati da je u to doba utjecaj majstora i škole bio mnogo jaèi nego li kasnije što dovodi u pitanje individualnosti slikara. Autor vidi slikarstvo kao crkveno, ali ne vidi da bi ono bilo dio vjerskog kulta. U èlanku Renaissance opisuje dvorce 16.-18. st. kao jednostavno i robustno graðene s rustiènim portalima. U njihovom silu prepliæu se talijanski utjecaji sa posebnostima austrijske renesanse. Lutherov nauk prodro je u samostane i doveo do razvrata redovnika. Seljaci su poèeli pljaèkati pa je rat u Gornjoj Austriji bio krvav kao ni u kojoj drugoj njemaèkoj zemlji. Autor je opisao stil seljaèkih kuæa, putujuæe graditelje i opazio snažan utjecaj talijanskog graditeljstva i škole Berninija i Borrominija. U kiparstvo je prodrla antièka mitologija, anðeli i sl. 29

Ivan Pederin, Na izvorištima trivijalne književnosti, Njemaèka sablasna pripovjetka (Geistergeschichte) i engleska gotska pripovjetka (Gothic Story) prema kriminalistièkom romanu, Izraz, Sarajevo, Bd. 22(1978) br. 11-12, str. 1517-1540.

152

VDG JAHRBUCH 2004

Samostani se pregraðuju. Onda se na domaæem tlu udomaæuje barok, pa razigrani rokoko. Za razliku od povjesnièara nadvojvoda Johann negativno ocjenjuje Josipa II. i njegove reforme kad samostani postaju kaznionice ili se iznajmljuju, umjetnine se razvlaèe. O klasicizmu piše vrlo malo i ne cijeni ga. U èlanku o kiparstvu i slikarstvu (Plastik und Malerei) piše da su se tek s obnovom katolicizma u drugoj polovici XVII. st. pojavili znatniji slikari pa slikarstvo postaje vodiljom drugih umjetnosti. Za razliku od svih ranijih pisaca nadvojvoda Johann ne piše o protureformaciji, kao veæina autora, nego o obnovi katolicizma (Wiederaufbau des katholischen Glaubens). Za razliku od povjesnièara nadvojvoda Johann opaža vezu izmeðu krize vjere, rata i opadanja umjetnosti. Kiparstvo je zavisno od talijanskih uzora, postaje pompozno i služi kao dodatak graditeljstvu, dekoracija koja pada u manierizam, ali zato cvate trgovina umjetninama. Autor istièe obitelj Schwanthaler koja je dala više kipara. Talijanski utjecaj u slikarstvu posredan je, a utjecaj jozefinizma razoran. U umjetnosti novog doba (Die Neuzeit) poslije 1815. nalazi malograðanske elemente, pa to doba opisuje kao kulturnu stagnaciju, birokratizam i štedljivost koja ne prija umjetnosti. Slikarstvo je manje od graditeljstvas patilo od opæeg pomanjkanja ideja, ali su slikari Gornje Austrije svi nikli u stakleniku beèke Akademije, a likovna umjetnost izgubila je svaki odnos prema narodu. Meðutim 1854. proglasio je papa Pio IX., danas svetac katolièke crkve dogmu o bezgriješnom zaèeæu pa je biskup Rüdiger u povodu te dogme sagradio. velièanstvenu katedralu u Linzu posveæenu bezgriješnom zaèeæu. Ova katedrala djelovala je na mnoge druge u Austriji, u graditeljstvu jaèa utjecaj sveæenstva pa se restauriraju crkve. U Gornju Austriju prodire maurski stil, mnogo se gradi jer gradovi naglo rastu, prodiru oblici grèkog graditeljstva, grade se ville u Salzkammergutu i gospodske kuæe poput dvoraca. Nadvojvoda Johann ovdje je uoèio prodor umjetnosti restauriranja umjesto dogradnji u 16. st. i dalje, a opazio je da utjecaj sveæenstva u laièkom stoljeæu nije mali. U èlanku o kiparstvu i slikarstvu (Plastik und Malerei) napisao je kako se austrijska umjetnost sve više okreæe inozemnim tržištima, sve je više oltarskih rezbarija, dekoracija i umjetnièki izraðenog pokuæstva. To su sve zanatski radovi. Slikari sada slikaju školsku djecu i skitnice, a slikari kao Karl Kahler sve više studiraju u inozemstvu, npr. u Parizu ili Münchenu. Nije èesto da se meðu uèenjacima naðu aristokrati, u ovoj zbirci veæ su se pojavila dva, grof Gundacker Wurmbrand i nadvojvoda Johannes. Obojica su bili na visini znanstvene zadaæe, a Johann je iznenadio samostalnošæu svojih stavova. S jedne strane on je katolik, ali ne i konzervativac, s druge kritizira jozefinizam, a onda opet uoèava likovnu umjetninu kao robu koja lako prelazi državne granice i ulazi na meðunarodno tržište što u toj umjetnosti nije novost. Dio o grditeljstvu, slikrstvu i kiparstvu Salzburga (Architektur, Malerei, Plastik und Kunstindustrie in Salzburg, str. 499-576) napisao je Adolf von Steinhausen. U èlanku o prapovijesti i rimskom razdoblju (Die Vorzeit und der Romanismus) spomenuo je ostatke prapovijesnog graditeljstva, a onda rimsko graditeljstvo kao 153

VDG JAHRBUCH 2004

solidno, praktièno i razborito. Ove vrline rimskog graditeljstva mogu jako podsjetiti na ideale austrijskog državnog aparata koji nije volio neusklaðenosti francuske revolucionarnosti. Srednjovjekovno graditeljstvo u poèetku je jednostavno i ne voli raskoš. Romanika je skromna, a benediktinska zaklada sv. Petra zahvaljuje svoj postanak sv. Rupertu. Nadalje opisuje dugu laðu franjevaèke Gospine crkve (das Langhaus der Franziskanerkirche Unserer Lieben Frau), koja je ipak izgubila dio svog romantièkog karaktera zbog kasnijih dogradnji pa je ona iznutra gotièka, a portal je pod talijanskim utjecajem raskošniji. Remek djelo romanike je katedrala iz 8. st., koju je nažalost poružio lnez i nadbiskup Wolf Dietrich von Raitenau 1598. da bi na istom mjestu i s istim materijalom sagradio raskošnu renesansnu katedralu i pored neraspoloženja graðana. Taj nadbiskup mnogo je gradio i ostavio neprolaznog peèata u gradu. Ovaj pisac problemaizirao je graditeljstvo tako što ge je napravio predmetom borbi stilova. Èlanak o gotici (Die Zeit der Gotik) opisao je kao rascvat gotike u 15. st. poslije nemirnog 14. st. On je opisao te crkve kao vrhunac klesarstva, a opisao je i naèin financiranja milodarima koje daje mali puk. Nije spomenuo mistiku i propovjednike koji su pozivali na pokore i milodare, nije spomenuo ni infrastrukturu, ceste, kamenolome i vapnare, koje je valjalo izgraditi da bi se izgradile crkve pa je poslije toga poèelo blagostanje. Nije ni povezao gotski stil u graditeljstvu sa mistikom u religiji, ali je opazio da je ovaj karakteristièni romanièko-gotski karakter ostao i u renesansnim crkvama koje je gradio majstor Wolfgang Wiesinger. Autor je opazio da Salzburg nema plemstvo ni graðanstvo koje voli graditi, ali ima osobitosti razvitka gradske kuæe i kasnogotske ostatke na tvrðavi Hohensalzburg, a salzburška gotika sadrži najave renesanse koja je dolazila. K tome Salzburg ima mnogo gotske rezbarske umjetnosti, slikarstva na drvu za oltarska krila. K tome je Salzburg stožerno mjesto gotskog slikarstva. U prilogu Die Zeit der Renaissance autor piše da renesansa stiže iz Italije u 16. st., ali u to doba malo se crkava gradi u Salzburgu. Tada je gradu dao peèat naprijed spomenuti knez nadbiskup Wolf Dietrich von reitenau, koji je putovao po Italiji i sagradio raskošni ljetni dvorac Marstall. U gradskoj kuæi talijanska renesansa istiskuje staronjemaèke elemente. Grad postaje sve tjesniji zbog tolikih gradnji. Rokoko traje do zadnjeg suverenog kneza nadbiskupa Hieronymusa Colloredo, a prijelaz iz baroka u rokoko je drugi procvat graditeljstva. Zvijezda vodilja tog procvata je knez nadbiskup Johann Ernest Thun (1687.-1709.). Tu se zamjeæuju veze s bavarskom umjetnošæu. Sad majstori više ne dolaze iz Italije, nego iz Beèa, to su Johann, Bernhard von Erlach i Johannes Lucas Hildebrandt, ali u Salzburgu radi i Vincenzo Scamozzi iz Mletaka, uèenik Palladija, pa Santino Solari iz Como i dr. Autor je nabrojio daljnje gradnje crkava, gradskih kuæa, palaèa i ljetnikovaca, spomenjuo je požar u stolnoj crkvi 1859. U tridesetogodišnjem ratu grad dobiva izgled tvrðave, ali se kasnije grade i ljetnikovci kao ljetnikovac kneza nadbiskupa Franza Antona Harracha Mirabelle, pa park Hellabrunn sa špiljama, jezerima, cvijeæem i rezedama i drugi dvorci. U ovom èlanku pojavljuje se crkva s knezovima nadbiskupima na èelu gotovo kao graðevinsko poduzeæe, autor je posve zanemario odnos crkvenih gradnji i religije. 154

VDG JAHRBUCH 2004

U èlanku o novom dobu (Die Neuzeit) opisuje kneza nadbiskupa Hieronymusa koji malo gradi, ali mnogo restaurira. Klasicizam opisuje kao haldni i ukoèeni stil Napoleonova doba, ali nove vidike otkriva spomenik Mozartu. Pa ipak nestaje kneževskog sjaja iz graditeljstva. Poslije 1850. grade se nove crkve, bude se romanika i gotika. Tada Salzburg postaje vojvodstvo i samostalna krunovina i dobiva autonomni opæinski ustroj. Autor spominje gradnju željeznice 1860., regulaciju rijeke Salza i ureðenje šetališta uz tu rijeku – oèigledno smatra da i to djeluje na umjetnost ili æe djelovati u buduænosti. On nastavlja s opisom kupki, komunalnih zgrada hotela, villa u okolici, štoviše spominje treæi cvat graditeljstva u Salzburgu, groblje. Graðanski naèin gradnje skladno povezuje staro s novim. Na kraju spominje osnivanje zanatskih škola da bi zakljuèio da umjetnost i umjetnièki obrt i dalje imaju svoju domovinu u Salzburgu. Ovaj prilog više nego prilog o povijesti Salzburga pokazuje samostalnost i dostojanstvo umjetnièkog života u Salzburgu i rang ovog grada. U svesku Steiermark (1890.) je dio Die Architektur in Steiermark napisalo više autora. Hans Petschnig napisao je èlanak o romanskoj i gotskoj arhiekturi (Die romanische und otische Archtektur, str. 299-313). Tu je odmah u poèetku istakao da je graditeljstvo u poèetku crkvena umjetnost, vrata graditeljstva u Noricum je Aquileja kao prometno èvorište, a i zato što su biskupi u Noricumu u poèetku podložni patrijarhu u Aquileji. Karlo Veliki podèinio je Noricum Salzburgu, onda je graditeljstvo prešlo u ruke laika koji su poèeli osnivati graditeljske lože (Bauhütten) zavisne od beèke lože èiji se utjecaj osjeæa u graèanskim crkvama. Josef Wästler napisao je èlanak o graditeljstvu izmeðu renesanse i novog doba (Von der Renaissance bis zur Neuzeit, str. 313-328). Renesansu je opisao kao umjetnost veselog uživanja života, koja dosta kasno stiže u Štajersku i to zbog turske opasnosti pa je Ferdinand I. pozvao talijanskog graditelja Domenico Lalio da sagrade utvrde. Sve do 17. st. talijanski su majstori sagradili sve što vrijedi. Nadvojvoda Karlo je osobito mnogo gradio u 16. st., a Alessandro de Verda donio je barok u Štajersku tako što je sagradio dvorac Waldstein 1560. za kneginju Windisch-Grätz i druge graðevine. Autor je potom nabrojio brojne talijanske graditelje koji su radili u Grazu Èlanak o slikarstvu i kiparstvu (Malerei und Plastik in Steiermark, str. 329-344) napisao je Josef Wastler. Zbog osmanskih provala nije nastala zatvorena škola, veæ su umjetnici pozivani iz Italije ili Njemaèke. Autor je nabrojio i opisao njihova djela. Renesansa je donijela stanovit procvat slikarstva, pa je autor opet nabrojio tallijanske slikare koje je pozvao Karlo II., ali i njegovu udovicu koja je preko poklisara u Španjolskoj tamo nabavljala umjetnine. Meðutim u doba baroka dolaze mnogo umjetnici iz Njemaèke. Graèanski primjer pokazuje bolje od drugih da su likovni umjetnici pravi kozmopolite koji vrlo èesto, pa i obièno djeluju u nekoj udaljenoj zemlji. Karl Lacher napisao je èlanak o umjetnièkom obrtu (Die Kunstindustrie in Steiermark, str. 345-352). Poèeo je s kulturno-povijesnom izložbom 1883. u povodu 600-obljetnice pripadnosti Štajerske Habsburškoj kruni. Ta izložba je pokazala da 155

VDG JAHRBUCH 2004

Graz ima vrijedne trgovce i plemstvo koje voli umjetnost zbog èega je u 16./17. st. nastala industrija luksusa koja je postala vlasništvom cijelog naroda. Autor ovdje svjesno istièe svoje demokratsko uvjerenje. On je tu opisao rezbarske radove ponajviše talijanskih majstora, oslikavanje posuða, umjetnièki oblikovano oružje, industriju bronze, štajerske novce, radove od slonovaèe. Poslije osnivanja Muzeja za umjetnost i obrt u Beèu osnovano je u Štajerskoj jedno društvo za unapreðenje umjetnièke industrije u Grazu, pa se rascvala industrija pokuæstva, dekorativnog posuða, a osnovana je i jedna tvornica majolike kraj Celja. Kod ovog pisca prodrla je svijest da je fond umjetnina narodna imovina koja narodu daje dostojanstvo uljuðenog naroda U svesku o Koruškoj i Kranjskoj (Kärnten und Krain, 1891.) u dijelu Architektur in Kärnten èitamo èlanak o srednjovjekovnom graditeljstvu (Mittelalterliche Baudenkmale, str. 177-187) Matthäusa Grössera. On poèinje s veæ spomenutom odlukom Karla Velikoga da Korušku u crkvenom pogledu pripoji Salzburgu što je pobudilo gradnju crkava i samostana koje autor nabraja i istièe primitivni naèin gradnje u 10. st., procvat romanike u 11./12. st. s lombardskim i bamberškim utjecajima, a onda i utjecajima iz Fontenaya u Francuskoj. Zamci se grade u 19. st. Gotika prodire, kao stil grada u doba poleta trgovine i rudarstva, grade se nove crkve zbog novih potreba dušobrižništva. Samostani su èesto zaklade raskajanih aristokratskih hodoèasnika. Koruški razvitak sukladan je Štajerskom, ali je Koruška izložena raznolikijim utjecajima. Èlanak o renesansi i novom dobu (Renaissance und Neuzeit, str. 188-204.) napisao je Johann Reiner. On je tu opisao gradnju palaèa, dvoraca i vijeænica, crkve kao da se malo grade u to doba. U 18. st. se malo gradi, ali se ipak gradi lovaèki dvorac biskupa grada Gurka. Tu djeluju opet talijanski uzori, osobito firentinski kod gradnje dvorca Rosegg na Dravi koji je sagradio knez Franz Xaver von Orsini Rosenberg. Meðutim u 18. st. jaèaju francuski uzori. U 19. st. prevladavaju radovi na restauriranju starih graðevina, ali se grde nove renesnsne zgade u Klagenfurtu. U 19. st. grade se štedionice, bolnice i kolodvori. Simon Lachnitzer napisao je prilog o slikarstvu i kiparstvu (Malerei und Plastik in Kärnten, str. 205-218) koji je poèeo istièuæi da Koruška nema znatnih gradova, pa ni samostalnosti u likovnim umjetnostima. Malo je drvene plastike iz srednjeg vijeka i grubo obraðene romanske kamene plastike, nadgrobnih spomenika iz 15./16. st., zdenaca i sl. Slikarstvo je primilo malo utjecaja iz Italije, ali freske u Gurku spadaju u najznatnije u Njemaèkoj. Ovdje upada u oèi da se autor osjeæa Nijemcem i pored brojnih naprijed izloženih rezervi prema njemaèkom nacionalizmu. Ime umjetnika nije poznato. U Koruškim crkvama nalaze se oltarski pokrovi za korizmu kakvih drugdje nema. Krilnih oltara u Koruškoj je više nego igdje drugdje u Austriji. Slikarstvo doživljava umjereni procvat u 18. st., kad slikari krase dvorce, a onda slijedi pad u 19. st., ali su za to stoljeæe karakteristièni pejsažisti kao Ludwig Willrorder, Eduard Ritter von moro, Markus Pemhart i portretisti kao Josef Possod, August Prinhofer. 156

VDG JAHRBUCH 2004

U èlanku Kunstindustrie in Kärnten (str. 219-232) Robert Lebinger autor istièe da se Koruška nalazi izmeðu Njemaèke i Italije, najveæe kulturne snage starijeg doba, odnosno zemlje u kojoj je nastala kršæanska germanska kultura. Kod autora nema svijesti da pripada vrlo snažnoj i utjecajnoj državi što je bila Austro-Ugarska. Zanata je bilo i prije dolaska Rimljana, ali do njihovog procvata dolazi tek poslije ujedinjenja sa svjetskim carstvom. Nema ni rijeèi o tome da bi Rimljani mogli biti tlaèitelji i zavojevaèi. Autor nadalje spominje lijevanje bronze, keramiku i dekoriranje interijera, osobito u rimskim gradovima Teurnia i Virunum. Za seobe naroda opada zanatstvo, koje se opet budi u 8. st. i doživljava procvatu doba gotike kad su zastupljene sve grane zanatstva, cvate trgovina s Mlecima, blagostanje raste dalje u 16./17. st., a s njim sklonost prema raskoši. Jaèa i domaæa radinost osobito kod Slovenaca u donjem Rosenthalu. Sad autor navodi dugi popis zanatskih grana, to su lijevanje bronze, kovanje željeza, izrada grobnih križeva, rezbarski radovi u drvu, krilni i baldahinski oltari, sakristijske škrinje, kasetirani stropovi i završava s osnivanjem Muzeja za umjetnost i obrt u Beèu negdje oko 1860. koji je dao pobude i Koruškoj. Ovaj autor dovodi zanatstvo i sklonost raskoši u izravnu vezu s porocima oholosti, rasipnosti i ispraznosti. Ovaj autor kao i ostali nisu uoèili da je industrija zamijenila i uništila zanatstvo. U svesku Tirol und Vorarlberg (1893.) u dijelu o likovnim umjetnostima Bildende Kunst in Tirol und Vorarlberg, napisao je Johann Deininger èlanak o graditeljstvu, ukljuèivši zamkove i dvorce (Architektur, einschliesslich der Burgen und Schlösser, str. 417-442). Tu je opazio njemaèki i romanski (wälsche) naèin gradnje (Kunstweise) u èemu sudjeluje podneblje, svojstva tla, sjever i jug. Podneblje i graðevinski materijal pogoduju talijanskom utjecaju. Autor je ovdje pošao od Goetheove teorije na kraju putopisa po Italiji Italienische Reise u kojoj je Goethe ustvrdio da umjetnièke oblike i stil zapravo odreðuje materijal. Prvu crkvu ipak je osnovao bavarski ili bajuvarski vojvoda Tassilo 770. godine. Autor je potom utvrdio langobardske utjecaje. Gotika poèinje u 14. st. Seoske crkve su visoke jer je visinu lako postiæi u gorovitoj zemlji, a crkva dobro oznaèava mjesto. Kardinal Bernard von Clas uvodi renesansu. U zemlji ima mnogo zamkova, osobito na jugu koje potjeèu iz doba kad su feudalci vodili brojne male meðusobne ratove. Meðutim, zamkovi se podižu tamo gdje su nekoæ bile rimske stražarnice. Autor opisuje unutarnji raspored tih zamkova. Ti zamkovi mijenjaju vlasnike, tu i tamo se rekonstruiraju ili dograðuju pa se na njima pojavljuju barokni elementi, kasnije i francuski ukus. Seljaci su ih za ustanaka palili i razarali. Tako su zamkovi pravi spomenici povijesti od rimskih vremena nadalje. Rensansa se pojavljuje u gradskim palaèama u Tridentu, to je npr. Palazzo Tabarelli. Ove palaèe imaju u interijerima znatne drvorezbarske radove. Hofburg u Innsbrucku izgorio je 1534., pa je obnovljen u renesansnom stilu, ošteæena je u potresu, a Marija Terezija je tu graðevinu napravila rezidencijskim dvorcem. Autor nije zaboravio opisati ni seljaèke kuæe i nappokon turizam koji se razvija zbog dobrog podneblja. Crkve imaju ispod laðe kriptu u kojoj su grobovi. Ovaj autor je više od ostalih povezao graðevinarstvo s povijesnim razdobljima pa su graðevine postale pravim spomenicima svoga kraja. 157

VDG JAHRBUCH 2004

Samuel Jenny napisao je prilog o arhitekturi, ukljuèivši zamkove i dvorce u Vorarlbergu (Architektur, einschliesslich der Burgen und Schlösser in Vorarlberg, str. 442-453.). On je poèeo s kršæanstvo koje su donijeli Columban i Gallus 611. godine pa se kultura poèela razvijati pod okriljem Karla Velikog nakon što su sagraðene crkve sv. Petra u Rankweilu i sv. Vineriusa u Nuzidersu. Gotske crkve nalaze se u zabaèenimmjestima i ponekad imaju vrijedne ostatke fresaka. Profane gotske graðevine su razvaline zamkova u Bludenzu i Feldkirchu. Autor spominje dolazak švedskih vojnika u tridesetgodišnjem ratu, pa kasnorenesansni rezidencijalni dvorac Hohenems, graðevinske neumjesnosti 17./18. st. i neke ville u gotskom i renesansnom stilu iz 19. st. U èlanku o slikarstvu i kiparstvu (Malerei und Plastik in Tirol und Vorarlberg, str. 453-500) David von Schönherr opisuje susrete talijanskih i njemaèkih utjecaja uslijed èega su umjetnici bili slobodniji u svom stvaranju odatle bogata ornamentika na kojoj se prepoznaje èak bizantski ukus, koji se nalazi još i u freskama i kiparstvu. Autor istièe dominikansku crkvu u Bolzanu s oskudnim plohama za oslikavanje, ali mnogo drvorezbarskih radova, oslikanog drva, i stakla na prozorima na kojima se vide slike plesaèa. Gotrika cvate u mirnom 15. st., u dvorcu Runkenstein nalaze se likovni prikazi scena iz romana Tristan und Isolde, pa frske, kapele u dvorcima sa slikama, freske u stolnoj crkvi u Bresci. Domaæi majstori putuju u Njemaèku, èak i u Flandriju i donose utjecaje iz tih zemalja kao majstor Michael Pacher. Isitèu se rezbari i majstori koji izraðuju plemiæke grbove. Klesari igraju umjetnièki podreðenu ulogu, ali ima njemaèkih kipara koji rade i u talijanskim krajevima. Car mnogo putuje, a kad ne putuje bavi se umjetnošæu i znanošæu, osobito u Tirolu. Autor istièe kao znatan nadgrobni spomenik cara Maksimilijana koji se izraðivao gotovo jedno stoljeæe, ugledne ljevaèe. Car Ferdinand bio je velik prijatelj umjetnosti. Renesansa se najprije pojavljuje u dekoracijama, a onda bolje plaæeni talijanski majstori potiskuju njemaèke. Autor opaža da su slikari u 16. st. sve bolje obrazovani, a tako i arhitekti, inžinjeri, kartografi, a i nadvojvoda Ferdinand naklonjen je renesansi, pa je u prvim desetljeæima svoje vlasti zaposlio slikare Nijemce, Talijane, Nizozemce, Španjolce, èak i Švicarce. Kad je umro, došlo je do opadanja umjetnosti u Innsbrucku. Tridesetgodišnji rat nije se vodio u Tirolu, ali je bacio sjenu na Tirol. Onda je u Tirol prodro barok pa su u Tirol došli slikari iz Mletaka, a drugi su se u Mlecima obrazovali. Slikarstvo je ponovno cvalo u 18. st. i tad se mnogi slikari obrazuju u Mlecima kao Giovanni Lampi koji je naslikao portrete Josipa II. i Katarine II. pa mu je Franjo II. 1799. udijelio plemstvo, postao je i poèasni graðanin Beèa. Angelika Kaufmann portretirala je prinèeve u Engleskoj i Danskoj, a potom krajolike. Franz Edmund Weirotter obrazovao se u Rimu, a kasnije je bio profesor na beèkoj Akademiji. Kipar Balthasar Moll izradio je nadgrobni spomenik Marije Terezije i konjanièki spomenik Josipa II., Franz Zanner bio je ravnatelj beèke kiparske škole, Karl Blaas, koji se obrazovao u Mlecima bio je profesor na Akademiji u Beèu i Mlecima. U 19. st. sve više slikara odlazi u München. Svi ovi slikari bili su Tirolci. 158

VDG JAHRBUCH 2004

Slikarstvo sada više nije tek puka zanatska radionica kao u srednjem vijeku, slikari su sada bolje obrazovani, a stjecanje slikarskog umijeæa na višem je stupnju vjerojatno s razloga što je slikarstvo priznato kao slobodna vještina kako smo to vidjeli naprijed. U èlanku o umjetnosti i domaæoj radinosti Kunst und Hausindustrie in Tirol und Vorarlberg, str. 500-512) je Johann Deiniger uvodno opazio kako industrija potiskuje tu rdinost koja je slabija u Vorarlbergu. Na jugu se više obraðuje mramor, na sjeveru drvo, sada se oblaže pokuæstvo, najèešæe na gotièki naèin. Drvorezbarstvo služi za opremu interijera i stanova, proizvodi korska sjedala itd. Vrhunac drvorezbarske vještine pada u 16. st., tada se izraðuju izrezbarene škrinje za èuvanje odjeæe i za miraze. Te su èesto bile uništavane ili pokradene. U selima se još nalazi oslikano pokuæstvo u rokoko-stilu, domaæe radinost donedavna je proizvodila raspela, kipove svetaca, likove jaslica, igraèke za djecu, èipke. Žene još uvijek obilaze po kuæama i prodaju èipke koje se obièno vezu u zimskim mjesecima. Kovaèka vještina imala je uspon od 15. – 18. st. kad su se izraðivali gotièki okovi za vrata, željezne ograde, baldahini, ukrašavalo se oružje i oklopi…… Autor potom spominje umjetnièko lijevanje i izradu plemiækih grbova, zlatarske radove, emajl, filigran. Napokon spominje struènu školu koja je 1884. osnovana u Cortina d'Ampezzo, grnèariju, majoliku, staklarstvo i staklarsku ložu koju je 1542. osnovao Wilf Witl, a Ferdinand II. ga je podržavao. Napokon autor piše i o proizvodnji svile u Roveretu i Tridentumu, crkvene ornate. Ne zaobilazi ni umjetnièke elemente odjeæe i dekoracije, oslikavanje stakla. Završava utjecajem Muzeja za umjetnost i obrt koji je osnovan u Beèu, a djelovao je u cijeloj Carevini, a njega èipaka i umjetnièko oblikovanje odjeæe odrazilo se i u turizmu koji se razvijao. Ovaj pisac opisao je više umjetnièkih zanata nego ijedan drugi pisac u ovoj zbirci, nije zaboravio ni odjeæu. To upuæuje na razmišljanje o odnosu umjetnosti i zanata koji je nekoæ bio vrlo blizak, a danas je nestao, industrija je potrla zanate. Mi moramo zamjeriti odviše specijalistièki i pozitivistièki pristup umjetnièkom djelu. Taj pristup nije istakao da austrijske zemlje, pa i Beè nisu proizvele nacionalnu ili regionalnu posebnosti umjetnosti onako kako se to dogodilo u Nürnbergu i nekim drugim njemaèkim gradovima, pa u Nizozemskoj, Francuskoj, Firenzi ili Mlecima. Nema austrijske umjetnosti. Ali zato je Austrija primila pobude iz više strana nego ijedna druga europska zemlja i umjela ih je udomaæiti i sprijateljiti. Ima neèeg zajednièkog u umjetnosti austrijskih zemalja. Sukladno je doba romanike, prodor gotike koja manje ili više prodire u isto doba, takoðer renesansa i barok. Autori istièu da je gotika stil grada, ali ne i da je stil prosjaèkih redova, jasniji su kad barok doživljavaju kao isusovaèki stil. I pored svih ovih sukladnosti vidi se umjetnièka fizionomija pojedinih zemalja obièno po tome koje pobude prevlaðuju u koje doba. Autori su tu u nedoumici kad prisvajaju ovog ili onog umjetnika zato što je u njihovom gradu djelovao ili je tu roðen, a djelovao je drugdje. Autori se nisu zamislili ni o funkciji umjetnosti. Iz ovih radova vidi se da je umjetnost djelo Crkve, a potom države, knezova. Autori se nisu zamislili zašto su pojedini knezovi ili graðani dali velike iznose, zaposlili radnike koji su bez pogovora 159

VDG JAHRBUCH 2004

davali tlaku i besplatno radili na gradnji crkava i samostana. Danas znamo da su novce ostavljali Crkvi grešnici koji su vjerovali da æe im na onom svijetu biti lakše ako dadu novaca za gradnju neke crkve ili samostana. U crkvama su se ljudi okupljali, tamo se na njih moglo djelovati s propovijedima, tamo su ljudi krstili djecu, sklapali brakove, sve skupa kaže da je Crkva bila element društvenog i politièkog ureðenja. Iz Tacitove Germanije vidi se da Germani još nisu bili poljodjelci u punom smislu rijeèi, ni Maðari, Huni i Avari to nisu bili. Benediktinski, a još više cistercenski samostani koji se osnivaju u ranom srednjem vijeku bili su kulturne i poljodjelske ustanove koje su Europi donijele mir poslije stoljeæa pljaèke i razaranja u seobi naroda. Tada je ostvaren odnos rada i umjetnosti zasnovan na Evanðelju, vjera je bila most od rada do umjetnosti. U kasnijim razdobljima su feudalci i imuæni graðani naruèitelji umjetnièkih djela, gradnji, slika, odjevnih predmeta, spomenika. Tada je umjetnost imala jasnu politièku funkciju, a postojao je i odnos izmeðu feudalnog naruèitelja i majstora, umjetnost je jedina mogla stvoriti razumijevanje meðu njima. Oni su o umjetnosti raspravljali, a rezultati te rasprave èitaju se u njihovim ugovorima. Velikaški dvorci djeluju i u gradnji seljaèkih kuæa. Sve to se izmijenilo u industrijalizaciji, a Carevina se u to doba veæ ubrzano industrijalizirala. Suvremeni etatizam ostavio je traga u likovnim umjetnostima po tome što je nestalo jedinstvo stilova pa se npr. banke ili kolodvori grade u renesansnom, gotièkom ili baroknom stilu, umjetnost ulazi u odnos sa javnom blagodati i poslužuje suvremenu državu. Razmotrenim èlancima može se zamjeriti što nabrajaju, katalogiziraju, ali ne analiziraju i ne problematiziraju spomenute umjetnine. Današnjem pristupu umjetnièkom djelu može se zamjeriti prenaglašeni specijalizam koji izolira umjetninu u nekom ghettu ili kuli bjelokosnoj.

Književnost i kazalište U svesku o Beèu (Wien, 1886.) napisao je Jakob Minor èlanak o njemaèkoj književnosti u Beèu i Donjoj Austriji pod naslovom Die deutsche LIteratur in Wien und Niederösterreich, str. 123-139.). Poèeo je s redovnicom Avom u samostanu Mellu u 11. st. koja je bila prva pjesnikinja na njemaèkom jeziku. Crkvena književnost u 12. st. nije iskonska, veæ je plod stranih utjecaja koje autor u žaru poklonstva njege materinjeg jezika što je poèeo s Herderom nije cijenio, a Herder je smatrao da pisac može biti genijalan samo na materinjem jeziku. Ovdje moramo spomenuti dosta negativan stav starije germanistike prema srednjovisokonjemaèkoj književnosti u kojoj su posvuda nalazili odjeke latinske, biblijske i starofrancuske književnosti. Ti pisci su smetnuli s uma da u srednjem vijeku nije postojao zakon o autorskom pravu, nije postojao pojam originalnosti u književnosti, ni zahtjev da se takav zakon donese kao što je to tražio Fielding u prvoj glavi osme knjige svog Tom Jonesa, a nije postojao ni pojam toènog i vjernog prijevoda. Zbog toga je sva pažnja starije germanistike bila poklonjena Nibelunškoj pjesmi koja se tim znanstvenicima èinila autohtonom i izvornom. Suvremena germanistika našla je u tom djelu isto tako vrlo mnogo odjeka latinske, biblijske i 160

VDG JAHRBUCH 2004

starofrancuske književnosti.30 Meðutim, u ovom odbacivanju crkvene književnosti možemo nazrijeti i antiklerikalizam aširen u tadašnjoj književnosti i znanosti o književnosti. Minor je ipak priznao da je austrijska književnost sretan spoj domaæih i stranih utjecaja. Ona se razvila na dvoru Babenbergera u 12./13. st. u bliskoj vezi s puèkim utjecajima. Ovdje možemo nazrijeti demokratiènost i pojam jednakosti, koja se u Njemaèkoj ostvarivala, ne kao jednakost pred zakonom i jednakost šansi u zaradi kao na Zapadu, veæ kao jednakost u jeziku, pa Walter Reinmar povezuje puèku i konvencionalnu književnost u svom djelu.31 Književnost se ipak osurovljuje u stihovima Neidhardta von Reuenthal. Kad je humanizam istisnuo skolastiku procvalo je beèko sveuèilište. Minor je ovdje neraspoložen prema skolastici kao liberali inaèe, ali su poslije izdanja sv. Tome Akvinskoga 1880-ih godina stvoreni uvjeti da se ti nazori ili radije predrasude poènu mijenjati. Reformacija je ostala u Austriji bez odjeka, a isusovci su ukoèili razvitak njemaèke književnosti jer su poduèavali na latinskom. Tu opet zamjeæujemo kult materinjeg jezika, možda i njemaèku tradiciju koja je od Melanchtona naovamo uvijek bila sklona grèkom jeziku i književnosti, a nesklona latinskom. Njihova cenzura zakoèila je svaku vezu s protestantskom Njemaèkom. Tu je Minor njemaèki antiklerikalac i skriveni nacionalist. Minor je ipak povoljno pisao o Abrahamu a Sancta Clara (zapravo se zvao Ulrich Megele) i drugim beèkim dvorskim propovjednicima koji su uveli satiru u propovijed i dobro poznavali slušateljstvo. Puèku komediju s komiènim likom Hans Wurstom ocijenio je negativno smetnuvši s uma da književnost postaje oblikom narodnog obrazovanja tek u 19. st. Hans Wurst spada u puèku zabavnu književnost, a književnost je u svakom sluèaju zato da zabavi. Propao je pokušaj da se u Beèu osnuje Akademija, ali je njemaèki klasicistièki poetièar Johann Christoph Gottsched ipak imao poklonika u Beèu. Minor je kratko spomenuo prve èasopisa poslije 1766. ne zadržavši se na njihovoj važnosti za razvoj književnosti, pohvalio je Josipa II. što je ukinuo cenzuru i time omoguæio procvat književnosti, spomenuo klasicizam bivših isusovaca i onda romantizam koji se razvija u salonima Dorothee von Schlegel i Helmine von Chazy. Naveo da je u Beèu kratko boravila Sophie Bernhrdi sestra njemaèkog romantièkog pisca Ludwiga Tiecka. Minor opaža da se romantika u Beèu slabo razvija, ne opaža da ga je koèila i zabranjivala cenzura poslije nego što je erlangenski student Sand izvršio atentat na klasicistièkog komediografa Augusta

Ivan Pederin, Das Nibelungenlied als Nationalmythos im Vergleich mit den nationalen Mythen der Serben, Spanier und Portugiesen, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloskih znanosti (22-23), 1992/1993; 1993/1994. Zadar, 1995. str.355-380; isti, Die Nationalisierung, Industrialisierung und Kommerzialisierung der Literatur der habsburger Monarchie, Rijeè, VIII ( 2002). br. 1. 31 Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemaèkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta, Beograd, 29(1988) br. 1-2, str. 212-228. 30

161

VDG JAHRBUCH 2004

Kotzebuea 1818. pa je u povodu toga pooštrena cenzura.32 Nije uoèio da je cenzura istakla književnu kvalitetu kao uvjet cenzure èija je zadaæa bila stvoriti i odgojiti suvremeno èitateljstvo. Opazio je da Jesefine Perin i Karoline Pichler pišu romantièka djela na afrancuskom jeziku. Socijalni roman ostao je nerazvijen, a Tschabuschnigg i E. Silesius pišu pod dojmom E. T. A. Hoffmanna i Jeana Paula. Tu je pozitivist Minor tražio utjecaje jednog pisca na drugog zbog èega su suvremeni znanstvenici dugi niz godina napadali pozitiviste. On opaža veze beèke književnosti sa španjolskom, osobito kod Grillparzera kojeg smatra romantièarem pa prelazi preko njegovih veza s latinskom književnošæu. Pojam biedermeiera u književnosti onda još nije postojao. Minor smatra da je Grillparzer jako vezan s Goetheom i Shakespeareom, uoèava njegove povijesne drame koje smatra nacionalnim, iako opaža da se on bavi poviješæu kuæe Habsburg. Minor smatra austrijskim piscima one koji su u Austriji roðeni ili su tu dugo živjeli, vidi nastanak austrijske škole bliske švapskoj i Heineu, bar u djelima Anastasiusa Grüna i Heinricha Laube ali ne opaža da su se ti pisci pojavili poslije liberalizacije cenzure 1832. i 1835., ne vidi razliku izmeðu restuaracije i predožujskog doba u književnosti. Oba ova pojma povijesna su, ali književnost je pratila povijesna zbivanja i razdoblja. Laubea cijeni kao pisca koji je dobro poznavao pozornicu, ne kao velikog direktora Burgtheatera33 i mladonijemca koji je u Beè došao iz emigracije u Francuskoj. Spominje da je u Beè došao Friedrich Hebbel, ali ne da ga je zapostavljao Laube koji nije bio njemaèki nacionalist i repertoar je sastavio kozmopolitski s mnogo ruskih i francuskih kazališnih djela, pa mu nije odgovarao sjevernonjemaèki nacionalist Hebbel. Minor spominje Franza Wernera, alias Murada Efendi, danas zaboravljenog pisca, zagrebaèkog Nijemca, husarskog èasnika koji je dezertirao, pobjegao u Tursku, obratio se na islam i umro kao turski diplomat u Berlinu i pisac na njemaèkom jeziku.34 Minor se zaustavio na zadnjim desetljeæima realizma i nije spomenuo Modernu ni Heimatroman što je bio obièaj u tadašnjoj germanistici. Ludwig Speidel je napisao prilog o beèkoj kazališnoj književnosti (Das Wiener Schauspiel, str. 169-205.). Poèeo je s Wolfgangom Schmelzlom koji je došao iz Oberpfalz u Beè i prvi pisao kazališne komade s biblijskim motivima na njemaèkom. Spomenuo je beèko društvo i publiku, ljepotu žena i smisao Beèana za šalu, puèki duh u kazalištu, koji nije folkloran. Burgtheater je spomenuo kao kazalište koje je preuzelo steèevine njemaèke književnosti, a ne kao državno kazalište i ustanovu za odgoj obrazovanih, što kazalište do tada nije bilo. Nije Vorschirift für die Leitung des Censurwesens und für das Benehmen der Censoren in Folge a.h. Entschließung vom 14.September 1810. erlassen, Državni arhiv u Zadru, sv.35.br.1122/p. Ivan Pederin, Odnos austrijske cenzure prema evropskim književnostima, filozofiji, novinstvu i politièkoj ideologiji, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, sv. 32/II. za 1984. str.201-228., Isti, Utjecaj austrijske cenzure na prodaju, širenje i reklamiranje knjiga (1810-1848), Bibliotekarstvo, Sarajevo, sv.31(1985) str. 23-33. Isti, Dalmatinski pisci, urednici i èitatelji u oèima austrijske cenzure, Dubrovnik, 31(1987)br. 3-4/1988. str.5-22. Isti, Austrijska cenzura od 1810 do 1848. i njezin utjecaj na razvitak knjižnica u Dalmaciji, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 30(1987) Zagreb, 1989, str.19-44. 33 Franz Horch, Das Burgtheater unter Heinrich Laube und Adolf Wilbrant, Beè, 1925. Hermann Bahr, Burgtheater, Beè, 1920. 34 Ivan Pederin, Murad Efendi - Franz Werner, Südost-Foirschungen, 32(1973) str. 106-122. 32

162

VDG JAHRBUCH 2004

zaobišao ni crkvena prikazanja i isusovaèko kazalište, ali nije uoèio razliku izmeðu crkvenog, privatnog kazališta u dvorcima i Burgtheatra kao državnog kazališta. Isusovcima je proznao da su umjeli pisati drame za puk i dvor, ali je njihova drama više retorièna negoli poetièna. Krajem 16. st. dolaze engleski glumcii nose Pichelhäringa, komièni lik iz kojeg se razvio Hanswurst. Beèko kazalište opisao je kako stoji izmeðu njemaèkog i talijanskog bar kod Josefa Stranitzkog koji je osnovao prvo stajaæe kazalište u Beèu. Hanswurst mu je važan kao demokratièni lik jer je uveo seljaštvo u književnost. Spominje kazališnu improvizaciju (Stegreifkomödie) koju nova strujanja potiskuju. Burgtheater se osniva u više etapa izmeðu 1747. i 1776. To je kazalište koje se ne osvræe na mnoštvo, veæ traži umjetnièku kakvoæu, pitanje koje postavlja Goethe u predigri Fausta, pa povjerenstvo sastavlja repertoar po umjetnièkim i æudorednim kriterijima, javljaju se veliki glumci i glumice, te veliki intendanti. Schmelzl ne spominje da su to povjerenstvo i ta inicijativa bili državni. Potom autor spominje znatne direktore Burgtheatra i s odobravanjem spominje osnivanje kazališta u predgraðu kao Theater an der Wien, Leopoldstädter Theater i Karltheater. Bauernfeld i Grillparzer nezadovoljni su svojom sredinom, spominje agresivnu komiku Nestroya koji je vezan s francuskom komedijom i njeguje tradicionalnu beèku parodiju, ima oštro oko za sve što je smiješno i nevrijedno. Nestroy je za Schmelzla zadnji veliki Hanswurst u Beèu. Kod ovih pisaca, i to više kod Minora, nego kod Schmelzla nejasno se javlja pojam austrijske književnosti, ali kao privjeska njemaèke koja se po toj njemaèkoj orijentira. Oni ne vide književne rodove, roman, komediju, tragediju i dramu kao što su to prije njih pravili klasicisti, osobito Lessing i ne dijele književnost u stilska razdoblja, kako to èini suvremena književna povjesnica. Pisci su slijedili urednièko naèelo da se svakoj zemlji dade posebni èlanak o povijesti, umjetnosti, pa i književnosti pa je Hans Lambel napisao prilog o njemaèkoj književnosti u Gornjoj Austriji (Die deutsche Literatur in Oberösterreich, str. 207-218). On je poèeo sa srednjovjekovnom književnošæu koja se rzavila u samostanima iz kojih su izišli i ugledni biskupi kao kölnski nadbiskup i nadkancelar Hildebold, koji je u samostanu Monsee bio opat. Autor vjeruje da je on preveo Evanðelje po Mateju u Monsee.Ulomci tog rukopisa èuvaju se u Beèu i Hannoveru. Autor vjeruje da su srednjovisokonjemaèki pjesnici iz 13. st., vitez iz Kürnberga i Dietmar von Aist bili iz Gornje Austrije. U to doba nastaju sukobljena socijalna držanja seljaka i dvora, u samostanu sv. Florijan izvode se duhovne predstave. U 14. st. osniva se u Beèu sveuèilište koje privlaèi intelektualce. U Linzu i Steyru osnivaju se latinske škole na kojima djeluju pjesnici kao Calaminus, znanstvenici kao Megistu i Kepler sve do u 17. st. Ovo otkriva jedno svojstvo književnosti, ona je blisko vezana sa školom. Autor potom opisuje trgovinu knjigama, škole za majstore pjevaèe koji imaju odnose sa cehovima u Nürnbergu, Magdeburgu i Breslau. Autor se jako negativno odnosi prema katolièkoj reformaciji, optužuje je da zatvara škole, a naprijed smo vidjeli da ih isusovci obnavljaju poslije opadanja u 16. 163

VDG JAHRBUCH 2004

st., i da onemoguæava duhovne veze sa Njemaèkom. Na ovaj naèin je autor posredno proglasio njemaèku književnost protestantskom i protestantizam za njemaèku religiju. Jezuiti ipak održavaju u samostanima kazališne predstave, a u Linzu se 1711. osniva stajaæe kazalište. Autor nabraja znatne profesore. Rodoljublje se rasplamsava za Napoleonskih ratova, pa autor spominje lirskog pjesnika C. A. Kaltenbrunnera, pripovjedaèa Adalberta Stiftera i njegovu ljubav prema dotjeranosti i detaljima. Priroda je kod Stiftera uvijek nazoèna u radnji, ali ne i strasti koje su prigušene, što i inaèe važi za književni biedermeier kojemu je Stifter pripadao.35 Adolf Bekh, napisao je prilog o njemaèkoj književnosti u Salzburgu (Die deutsche Literatur in Salzburg, str. 487-498.). Taj grad imao je dobre veze sa zapadom i slijedom toga i življu književnu djelatnost. Još za Karla Velikog Salzburg je imao knjižnicu, to je najstarija knjižnica u Carevini, bila je to rukopisna knjižnica, svakako vrlo stara.36 U Salzburgu je nastao srednjovisokonjemaèki spjev Muspili sa vizijom sudnjeg dana. Autor ne piše o Ivanovoj Apokalipsi, ali nalazi porijeklo tog spjeva u Eddi i pogansklim predodžbama. Meðutim bogovi su sada sveci, sinovi Muspelheima su ðavli. Pod Arnom Freising postaje glavno uèilište srednjeg vijeka. Inaèe su èuvari znanosti samostani, ali su redovnici iz naroda. Poganstvo se doživljava otprilike kao folklor i izgubljena vrijednost koju je ugušila Crkva, a narod je èvrsta orijentacijska toèka. Meðutim poganstvo se isprepliæe s kršæanstvom, mitovi o bogovima sad su legende. Autoru nije jasna razlika izmeðu mita i legende,37 on je daleko od svakog teološkog pogleda u kršæanstvo. Vitešku ljubavnu liriku (Minnesang) vidi kao povratak narodu, osobito u stihovima Neidhardta von Reuenthala. Njegov Tannhäuser postaje putujuæi pjevaè, boravi neko doba na beèkom dvoru, sudjeluje u jednom križarskomphodu, a onda se vraæa narodu i stapa se s njim, postaje legenda koja se ponovno pojavljuje u Faustu i don Juanu. Posebnosti se èuvaju u župama (Gaue). Prema Bakhu Hanswurst je nastao u Salzburgu. Redovnik Hermann prevodi latinske crkvene himne na njemaèki, i sam piše pjesme, s nešto mlaðim redovnikom Heinrichom von Laufenbergom osniva njemaèko crkveno pjevanje. Njihove pjesme ulaze u narod i postaju nadahnuæe kasnijim protestantima i njihovim izbjeglièkim pjesmama. Meðu humanistima spominje kardinala i državnika Matthäusa Langa. Bio je savjetnik dvaju careva i pozivao umjetnike i uèenjake iz Italije na svoj dvor. Autor je do tada posvuda tražio njemaèki narod u književnosti, sad odjednom odobrava prodor talijanskog humanizma i èitanjeklasiènih tekstova u Salzburg. Neæak sv. Karla Borromäusa Marx Sitich sagradio je dvorac Hellorum u šumi sa zoološkim vrtom, kazalištem meðu liticama, bio je teolog, ali i pjesnik, pa je pozivao na svoj dvor talijanske komedijaše. Autor ne uoèava epohe u razvitku kazališta – doba crkvenih prikazanje u srednjem vijeku, doba komedijaša u renesansu sve do u 18. Wilhelm Bietak, Das Lebensgefühl des „Biedermeier“ in der österreichischen Dichtung, Wien-Leipzig, 1931. str. 59. Inaèe su pobude za stvaranje knjižnica stizale od skupljanja klasiènih rukopisa, Aleksandar Stipèeviæ Povijest knjige, Zagreb, 1985. str.234 f. 37 Mit je dramatièna intervencija svetosti u ljudski život sa sudbonosnim posljedicama, Mircea Eliade, Aspects du mythe, Paris, 1963. stur.15ff. 35 36

164

VDG JAHRBUCH 2004

st. i napokon doba stajaæih državnih kazališta. Beèki propovjednik Abraham a Sancta Clara studirao je 1659.-1662. u Salzburgu. Kapucin Procopius von Templin bio je propovjednik i pjesnik, a k tome prijatelj Martina Opitza, pisca njemaèke barokne poetike. Auor priznaje da su salzburški pjesnici prosvjetiteljstva bliži Gottscheu nego li Goetheu i Schilleru, ali se u to doba budi zanimanje za zavièajnu povijest, prirodne znanosti, botaniku i geologiju. Tada piše povijesne traktate Judas Thaddäus Zauner, poznat meðu uèenjacima, isto kao i meðu seljacima i graðanima. Autor navodi manje kazališne pjesnike, ali kazalište kao opasnost za æudorednost. Spominje biedermeiersku pjesnikinju Maria Johanna Sedelmeier ka je imala tužan osamljenièki život, a ipak su je posjetili bavarski kralj Ludwig, Nikolaus Lenau i Franz Grillparzer. Ludiwg Mielihofer, koji je opisao Beè 1820.-ih i 1830.-ih godina dugo je ureðivao Salzburger Zeitung. U Salzburgu je dugo živio i Constant Wurzbach, autor austrijskog biografskog leksikona. Ovakav prikaz književnog života u Salzburgu ostavlja dojam dojam provincijalnosti te književnosti u 18./19. st., a bori se s teškoæom pokretljivosti pisaca pa se postavlja pitanje da li ti pisci pripadaju salzburškoj književnosti, ako su se u Salzburg doselili ili su tamo nekoliko godina živjeli kao Abraham a Sancta Clara. U svesku Steiermark (1890.) je o njemaèkoj književnosti i kazalištu (Deutsche Literatur und Theater, str. 273-298) napisao èlanak Anton Schlosser. On je poèeo tako što je Karla Velikoga opisao kao vladara koji je stvorio temelje za razvitak njemaèke književnosti i širenje njemaèkih obièaja. Književnost se budi u 12. st. u samostanima, spominje Kaiserchronik, ali ne spominje ni autora ni razloge njezina nastanka. Takve kronike i životopise pisali su dvorski praeceptori, obrazovani doglavnici vladara koji su odgajali njihovu djecu, vodili sveèanosti na dvoru, diplomaciju, pisali kronike i životopise vladara i na taj naèin stvorili povijest i kontinuitet države. Sam Karlo Veliki nije umio pisati, bio je tek vojni zapovjednik, jer to je na starovisokonjemaèkom znaèila rijeè kuning – König – kralj. Meðutim, Karlo je imao praeceptora Alcuina i mi se moramo pitati tko je od njih dvojice bio prava vlast u njegovoj državi.38 I Schlosser spominje redovnicu Avu iz poèetka 12. st. koja je napisala Isusov život i neke legende o Gospi, ali ne zna u kojem je samostanu živjela. Ulrich von Liechtenstein napisao je 1255. Frauendienst, djelo o odnosu viteza prema dami. Srednjovisokonjemaèka književnost opada u 14. st., mistiku i propovjedi prosjaèkih redova ne spominje, ne spominje ni krivovjerja srednjeg vijeka i njihove odraze u književnosti.39 Onda dolazi protestantizam i propovijed, vjerske borbe. Autor ne spominje da je s izumom tiska knjiga postala sredstvom borbe katolika i protestanata i time se konaèno odvojila od glazbe i žive rijeèi, i ne samo to, to je bio razlog zašto su za vjerskih ratova jedni drugima palili i uništavali knjige.40 O Lutheru jedva da nešto kaže, ali istièe kao vrlo pozitivno da Ludwig Fertig, Die Hofmeister, Ein Beitrag zur Geschichte des Lehrerstandes und der bürgerlichen Intelligenz, Stuttgart, 1979. Ivan Pederin, Qu’est-ce que la littérature?, Dubrovnik, XII(2001) br.1. str. 125-139. 39 Ivan Pederin, Roðenje Europe iz duha katolicizma i hereze, crkvenosti i viteštva, Crkva u svijetu, XXXVI(2001) br. 1. str. 76-94 40 Aleksandar Stipèeviæ Povijest knjige, Zagreb, 1985. str.348, 353. 38

165

VDG JAHRBUCH 2004

graèanski isusovci pišu svoje polemièke spise protiv protestanata na njemaèkom, ne na latinskom. Ovakvo odvraæanje od latinskog i orijentacija prema njemaèkom dosegla je vrhunac za romantizma, kako naprijed vidjesmo. To je znaèilo gubitak duhovnog jedinstva obrazovanih u Europi, ali bolju mobilizaciju domaæih snaga uz zatvorenost nacija. Takva orijentacija morala je dovesti do krvavih ratova kakvi su se i vodili u 20. st. Autor opisuje kako su oci isusovci 1586. osnovali sveuèilište u Grazu, ali su predavanja nažalost bila na latinskom. Razvija se kultura pjesme prigodnice pod utjecajem Gottscheda, iisusovci zaèinju dramu na sveuèilištu i u školama. Krajem 18. st. širi se utjecaj Lessinga, Klopstocka, Herdera, Wielanda i pored zabrana cenzure. Prema autoru cenzura je tu samo zato da zabranjuje. Krajem tog stoljeæa pokreæu se u Grazu prve periodièke publikacije, javljaju se i istaknuti pisci kao Johann Ritter von Kalchenberg i Josef Edler von Högen, oba pod utjecajem klasika. Autor se tuži na pritisak cenzure u 19. st., koja ipak nije sprijeèila izlaženje romana orijentaliste Josefa Freiherr von Hammer Purgstall Die Gallerien auf der Riegersburg. Doba poslije 1848. opisuje kao obnovu kad se javljaju novi znaèajni pisci kao Karl Gottfried Ritter von Leitner i Robert Hamerling i napokon Peter Rosegger, piscac zavièajnih romana. Autor ovu trojice stavlja u isti red i ne pokazuje svijest o njihovim razlikama, dakako prikaz i analiza njihovih djela nedostaje. I ovaj pisac spominje kao štajerskog pisca Adalberta Stiftera koji je veæ spomenut kao Gornjoaustrijski pisac. Pišuæi o kazalištu ovaj pisac spominje crkvena prikazanja iz srednjeg vijeka, a potom isusovaèke drame na sveuèilištu. Ne spominje bliske veze ovih prikazanja s narodnom književnošæu. Spominje engleske komedijaše kao prve profesionalne glumce, ali zaboravlja istaknuti da je kazalište onda bilo kazalište putujuæih družina. Tek u 18. st. osnivaju se stajaæa kazališta, što ne bi bilo moguæe bez državne subvencije poslije reforme poreznog sustava u doba jozefinskih reformi. Spominje talijansku operu, ali francuske utjecaje u kazalištu spominje kao negativne jer su uveli kulturu francuskog jezika. U svesku Kärnten und Krain(1891.) èlanak o njemaèkoj književnosti, dijalektu i dijalektalnoj književnosti (Dialect und Dialect-Dichtung str. 131-143) napisao je Raimund Dürnwirth. I on je poèeo sa književnošæu koja se razvijala u samostanima od 11. st., a onda je prešao na dvor Sponheimera koji je postao mjesto gdje su se okupljali pjesnici, a na tom dvoru boravio je neko doba Walter von der Vogelweide. Nije istakao suprotnost crkvenosti i svjetovnosti. Ova dvorska književnost zaostaje za narodnom i èesto pada u puko stihotvorstvo jer pjesnici preuzimaju strane uzore i nisu originalni. Originalnost književnosti bila je, kako naprijed vidjesmo, zahtjev 19. st. kad je doneseno odgovarajuæe zakonodavstvo o autorskim pravima. Potom pisac prelazi na kasnosrednjovjekovnu crkvenu dramu, ali ne uoèava njezinu vezu s narodnom književnošæu i narodnom pobožnošæu. Isusovce optužuje jer do 1753. nisu dopustili njemaèki jezik u Klagenfurtskoj gimnaziji. Te godine se poèinju izvoditi školske komedije na njemaèkom jeziku. Latinsko pjesništvo ocjenjuje negativno, ali ipak priznaje da je opat u Ossiachu Virgilius Gleissenberger napisao 166

VDG JAHRBUCH 2004

u latinskim heksmetrima lijepi ep pod naslovom Boleslaus II. Autor spominje da su u 16./17. st. za vjerskih borbi spaljene mnoge vrijedne pergamene. Poslije terezijanske reforme školstva budi se rodoljublje vjerojatno iz razloga što se sada u školama poèinje uèiti povijest, pokreæu se èasopisi rodoljubnog karaktera, stiže romantika sa zanimanjem za narodnu književnost. Ludwig Uhland djeluje kao uzor za baladu, Josef von Eichendorff je uzor za lirsku pjesmu. Èasopis Carinthia okuplja domaæe pjesnike. Autor istièe kao znatnog koruškog pisca Adolfa Ritter von Tschabuschnigg (1809.-1877.). Poslije 1848. razvija se dijalekatska književnost što je novo i što se, ako je za suditi po ovoj zbirci, nije pojavilo ni u jednoj drugoj austrijskoj zemlji. Autor dodaje da je u ovoj gorovitoj zemlji dijalekt ostao dobro oèuvan, ali ne spominje da suvremena državna uprava, sredstva masovne komunikacije, škola i opæa vojna obveza guše dijalekt. Ovaj svezak sadrži još dio o Kranjskoj, a dio o Koruškoj ima i èlanak o slovenskoj narodnoj književnosti što izlazi iz okvira ovog rada. U svesku Tirol und Vorarlberg, (1893.) je èlanak o njemaèkoj književnosti (Literatur in Tirol und Vorarlberg, Deutsche Literatur, str. 381-398) napisao je Ignaz von Zingerle. Èlanci o talijanskoj književnbosti bit æže razmotreni na drugom mjestu. Tu je istakao da krajolik Tirola pobuðuje maštu pisaca, a divovi, patuljci i druga mitska biæa dolaze u neki odnos sa povijesnim liènostima. Tirol je most Alpi prema Italiji pa se tako langobardska prièa o Ortnitu i patuljku Alberichu nastavila na jezeru Garda, a narodne epske pjesme o Ortnitu i Wolfdietrichu mogu se pratiti do 13. st. Junaèke pjesma duže se drži u gorama, a likovi iz srednjovisokonjemaèke književnosti kao Parzival, Iwein, Gawein vide se na freskama nekog dvorca što smo naprijed spomenuli. Walter von der Vogelweide je bio po svoj vjerojatnosti i z Tirola. Autor spominje ulomke rukopisa iz 14./15. st. naðene u Tirolu i istièe da se na njemaèkom od 13. st. pišu urbari. U Tirolu se nalazi u izvorima dosta vijesti o putujuæim pjevaèima, meðu njima autor nalazi Oswalda von Wolkenstein, lirskog pjesnika, koji je mnogo putovao, znao jemnogo jezika i dobro je svirao na glazbalima. Sinovi imuænijih iz Tirola studirali su u Francuskoj, Italiji i Njemaèkoj. Reformacija nije zahvatila Tirol, ali je snažno djelovalo tužno doba protureformacije (…die traurige, unheimliche Zeit der Gegenreformation..) kad su se palile knjige. Isusovci su u to doba prikazivali drame na stranim jezicima. Terezijanizam i jozefinizam prikazuje kao doba obnove kad se osnivaju masonske lože u kojima sjede i sveæenici. Razvija se oduševljenje za cara i domovinu i starinarstvo. Tu djeluje Johann Baptist Primsser, bibliotekar i profesor, pa kustos beèkog Antikenkbinetta. Josef von Hormayr roðen je u Innsbrucku 1781. On je sudjelovao u borbama protiv Napoleona za koje se udomaæio naziv borbe za slobodu (Freiheitskämpfe), bavio se prouèavanjem povijesti i narodnog života. Autor je nabrojio još nekoliko njegovih sljedbenika, pa orijentalistu Piusa Zingerle na kojega je djelovao Herder.

167

VDG JAHRBUCH 2004

*** Njemaèka književnost u Deutschösterreich prikazana je kao njemaèka, dakle dio njemaèke književnosti pri èemu u autori u pravilu zauzimali negativan odnos prema crkvenoj književnosti s liberalistièkih pozicija, a osobito zato što je ta književnost obièno pisana na latinskom jeziku. Književna razdoblja vide se, ali obièno kao vremenska i povijesna, a ne kao stilska razdoblja. To je samo donekle umjesno jer se ne može zanijekati utjecaj povijesnih dogaðaja na književnost. Ta njemaèka književnost pisana je po zemljama pa su mnogi pisci u nedoumici kome da pripišu pisce koji su neko doba živjeli u jednom gradu, a onda u drugom ili pisce kao redovnicu Avu za koju nisu znali u kojem je samostanu živjela. Austrijska književnost nazire se kao pojam, ali kako je onda podijeljena po zemljama ona nije saèinila korpus nacionalnog posjeda, a kamoli sastavni dio jedinstvene njemaèke književnosti kakva je danas pojam brojnih povijesti njemaèke književnosti u koju je ukljuèena švicarska i austrijska književnost. To je otežalo ili onemoguæilo znanstvenoj javnosti da u toj austrijskoj ili njemaèkoj književnosti traži svoj nacionalni identitet i povijest, narodni duh koji je kao pojam nastao u romantizmu, a èuje se i u èlancima o njemaèkoj književnosti u Austriji. I napokon u ovim èlancima nema hoda u srednjovjekovlje koje je njemaèka romantika doživljavala kao osobito njemaèku književnost. U svescima o kruni sv. Stjepana dosta je èujan trijumfalistièki maðarski nacionalizam. Njemaèki nacionalizam uopæe nije èujan u svescima posveæenim Deutschösterreich. To dakako ne znaèi da u Carevini nije bilo njemaèkog nacionalizma. Poznat je agresivni nacionalizam politièara Georga von Schönerera i njegova Svenjemaèka stranka (Die Alldeutschen), ksenofobni nacionalizam zavièajnog romana. Meðutim u ovoj publikaciji on nije našao mjesta jer ga nije dopustio politièki ustroj u kojem Deutschösterreich nije bila politièka jedinica, a Habsburgovci kao da nisu bili èuvstveno vezani s Deutschösterreich više nego li s drugim svojim zemljama, na Dvoru su se govorili mnogi jezici, a najmanje njemaèki. Osim toga, u èitateljstvu Carevine isticali su se èinovnici koji su upravljali pojedinim zemljama i imali osjeæaj odgovornosti prema tim zemljama. Knjige su se još duboko u 19. st. prodavale putem predbrojki, a to znaèi da su se prodavale mjesnom èinovništvu, odatle regionalistièki karakter austrijske književnosti.41 Ovdje valja reæi da u austrijskoj književnosti toga doba, a posebno kako je ona prikazana u ovoj zbirci nema onog rodoljubnog zanosa koji odlikuje maðarsku i veæinu slavenskih književnosti u Carevini 1820-ih do 1840-ih godina.

Ivan Pederin, Uloga države i njezine subvencije u dalmatinskom novinstvu i knjižarstvu sedamdesetih godina XIX.stoljeæa, Kaèiæ, Zbornik u èast fra Karla Jurišiæa, god. 25(1993) str.583-586;

168

VDG JAHRBUCH 2004

Glazba U svesku o Beèu (Wien, 1886.) napisao je èlanak Die Musik in Wien, (str. 123-139) Eduard Hanslick. Uvodno je istakao da znaèaj beèke glazbe ide daleko preko granica Carevine, a iz te glazbe èuju se slavenski, maðarski i talijanski narodni napjevi. Nazor cijelog 19. st. je da umjetna glazba mora potjecati iz narodne slièno kao što i književnost. Beèka glazba je ipak eminentno njemaèka i to od srednjeg vijeka, ali talijanski glazbenici nigdje nisu tako dobro primljeni kao u Beèu, osobito u 18. st. kad se u Italiji pojavila opera. Christoph Willibald Gluck roðen je u Bavarskoj, obrazovao se u Pragu i može se u punom smislu rijeèi nazvati Austrijancem, Josef Haydn stvorio je simfoniju i kvartet i osvojio svijet. Mozart je bio wunderkind na dvoru Marije Terezije, Beè je privukao i Beethovena, koji je postao Austrijnac, Schubert je pravi Beèanin. Glazbu njeguju osobito pjevaèka društva (Singverein, Singakademie) i to baš duhovno korsko pjevanje. Haydn i Mozart postali su slavni u svijetu po svojim misama. Autor je još istakao važnost puèke glazbe, pa vojne glazbe koja vojuje bolje od sablje, plesnu glazbu, Straussa i Josefa Lannera koji su u svijetu stekli velik ugled. Nije spomenuo da je vojnu bandu uveo Franjo Trenk.42 Autor postupa sukladno èlancima o likovnim umjetnostima pa opisuje Beè kao grad otvoren svim utjecajima. U svesku Niederösterreich (1888) isti je autor s Eduardom Muthom napisao prilog o narodnoj glazbi, dijalektu i dijalektalnom pjesništvu (Volksmusik, Dialect und Dialectpoesie, str. 251-261). On je Austriju nazvao glazbenim carstvom svijeta i dodao da se glazba Nijemaca, Maðara, Talijana i Slavena razlikuje kao i njihova æud. Narodna pjesma je pod utjecajem beèke gradske kulture u kojem je nastao lik puèkog pjevaèa s duhovitim upadicama. Takav pjevaè – Alexander Baumann, bio je nepismen, ali je ipak spjevao i uglazbio mnogo pjesama u austrijskom dijalektu. Melodije iz beèkih opereta prodiru u narodnu pjesmu. Glazba je dakle susret obrazovanih s narodom koje je inaèe u 19. st. dijelio duboki jaz obrazovanja i književnog jezika kao vlasništva obrazovanih. Autor nije odvojio glazbu od jezika, zemlja djeluje na èovjeka, narjeèje je pleme, jezik narod koji ujedinjuje dijalekte. Politièke granice razdvajaju jezik. Austrijanci govore bavarskim dijalektom. Tu se pokazala svijest o plemenu i povezanosti èovjeka sa zemljom koja æe doæi do punog izražaja u književnim povijestima Augusta Sauera i Josefa Nadlera koji æe književna djela objašnjavati krvlju pisaca, zemljom i plemenom iz kojeg su potekli.43 Autori su pisali o govornom jeziku otmjenih koji se oslanja na književni jezik i zakljuèuje da se ne može dati slika živog jezika, ali je govorni jezik pod utjecajem dijalekta za razliku od pisanog jezika. Autori su istakli struène jezike i narjeèja u Salzburgu i Tirolu koja èuvaju mnoge stare rijeèi. U beèkom govornom jeziku mnogo je slavenskih rijeèi i utjecaja romanskih formula udvornosti. Autori su spomenuli i dijalektalnog pjesnika Josefa Missona kojeg su usporedili sa Ivan Pederin, “Zaèinjavci”, štioci i pregaoci, Vlastite snage I njemaèke pobude u hrvatskoj književnosti, Zagreb, 1977. Prilog o Trenku. 43 Ivan Pederin, Njemaèki zavièajni roman i književna povijest kao lektira Adolfa Hitlera, Gledišta, 28(1987) br. 1-2, str. .89-104. 42

169

VDG JAHRBUCH 2004

Fritzom Reuterom, njemaèkim piscem koji je pisao na niskonjemaèkom jeziku koji je u Njemaèkoj uvijek funkcionirao kao dijalekt pa ga takvim autori i smatraju. U svesku Oberösterreich und Salzburg (1889.) je Georg Huemer napisao èlanak Musik in Oberösterreich (str. 197-206). Tu je kao poèetak glazbenog života spomenuo gregorijanske korale koji su se pjevali u samostanima, pa srednjovjekovni viteški Minnesang koji su njegovali pjesnici der von Kürenberg, dietmar von Aisst u Steyru, latinske magistri u samostanima 14./15. st., škole pjevanja. Magistru su podvrgnuti cantori, succantori, adstanti. Cantori su o Božiæu i Novoj Godini obilazili po samostanima i pjevali da bi im dali novaca. U gradovima su pjevali putujuæi gradski glazbenici (Stadtpfeifer und Stadtmusiker). Autor opisuje cehosku glazbu koja se ugasla tek u 19. st. Spomenujo je mnogobrojna glazbala, glazbeno sudište koje se zvalo Oberstspielgrafenamt. Stara puèka glazba dugo se èuvala i utjecala na svjetovnu glazbu u kazalištu u 16. st. i na samostansku glazbu. Komedije u školama poèinjale su s uvodnom glazbom i pjevanjem na latinskom, kasnije i na njemaèkom, znalo se za prolog i epilog. Znatno mjesto glazbenog života bio je samostan Kremsmünster gdje je djelovao pored ostalih i znatni regens chori Georg Pastewitz. U selima su uèitelji bili nositelji glazbenog života. Terezijanskih reformi obnovljena ja i glazba, obnovitelji su bili Haydn i Mozart koji su skladali mise, komornu glazbu i simfonije. Franz Schubert bio je povezan sa opernim pjevaèem Michaelom Voglom iz Steyra, koji je bio uèenik Kremsmünstera. Autor je završio opisom izrade orgulja, spomenuo je Hansa Laara iz Linza kao majstora izrade orgulja, narodne plesaèe i glazbu na svadbama. Ovaj prilog vrijedan ja kao povijest glazbe od njezinih poèetaka koja je pokazala da je glazba u vrlo velikoj mjeri prožela život u Austriji, ali nije poznavala onako dubokog jaza izmeðu obrazovanih i naroda, kako je to bilo s književnošæu 19. st. koja nije dostupna neobrazovanima. Victor Prohaska napisao je èlanak (Die Musik in Salzburg, str. 477-486). To je èlanak o glazbenoj kulturi nadbiskupskog dvora, na kojem je veæ car Maksimilijan I. podijelio plemstvo glazbeniku Paulusu Hofkeymeru. Talijanska glazbe brzo je istisnula domaæu, èak i iz podruèja crkvene glazbe. Nadbiskup Sigismund grof von Schrattenbach ukinuo je pjevanje kastrata, otpustio talijanske glazbenike i pozvao domaæe, ali je njegov nasljednik Hieronymus grof Colloredo opet pozvao Talijane. Autor je nabrojio nekoliko virtuoza, pa Josefa Haydna koji je u Salzburgu bio koncertni majstor i orguljaš stolne crkve, a štovala ga je Marija Terezija. Mozart pripada Beèu, ali se ipak razvio u Salzburgu kamo ga je pozvao Schrattenbach. On je otišao u Italiju, ali ga je pozvao natrag Colloredo 1777. Tada je glazba na nadbiskupskom dvoru crkvena, ali i svjetovna, a koncerti se održavaju i u domovima plemstva i imuænih graðana. U svesku Steiermark (1890.) je èlanak Die Musik in Steiermark (str.261-272) napisao Ferdinand Bischoff. On je poèeo sa relijefima glazbala na rimskim spomenicima i kasnije. O samoj glazbi onoga doba ništa se ne zna. Prva poznata glazba je gregorijansko korsko pjevanje u samostanima, opat Engelbert pisao je krajem 13. st. traktate o glazbi. Zna za crkvene narodne pjesme u katolièkoj knjizi 170

VDG JAHRBUCH 2004

Nikolausa Beutnera 1602. u Grazu. te pjesme su vesele i zvuèe gotovo svjetovno. Putujuæi pjevaèi (Spielleute) njeguju instrumentalnu glazbu koja s èuje i na turnirima, autor nabraja glazbala. Ulrich von Liechtenstein napisao je i uglazbio mnoge pjesme. Uskoro su se u gradovima poèele osnivati škole za majstore pjevaèe (Meisersingerschulen). Glazbenici postaju sjedilaèki i dobivaju cehovske povlastice, javljaju se uèitelji plesa i sviraèi na lutnji za djecu plemiæa. Autor istièe zasluge protestanata za crkvenu glazbu, pa zasluge dvora jer Graz je 1564. postao rezidencija za više od 60 godina, osniva se dvorska kapela, dolaze talijanski glazbenici, instrumentalna glazba prodire u crkve. Isusovaèke drame u školama popraæene su glazbom, razvija se melodrama, uglazbljuju se psalmi i himne, prodire talijanski ukus u glazbi pa se melodija oslobaða polifonije. Mleèiæ Pietro Mingotti izvodi 1736. talijanske opere u Grazu, osnivaju se diletantska pjevaèka društva, dolaze Haydn, pa Beethoven koji 1811.-1813. svira u dobrotvorne svrhe. Razvijaju se glazbene škole iz kojih izlaze skladatelji i virtuozi. Izvori o narodnoj glazbi dostupni su nam tek od polovice 18. st. To je obièno plesna glazba. Donedavna se po selima na svadbama plesao menuett. Autor zna na selima za ples s maèevima, s kolutima, pa za narodna glazbala. Gorštaci više vole glazbu nego žitelji nizine. Iz ovog rada vidi se da je u Štajerskoj glazba njegovana, ali da nije bila razdvojena od plesa i književnosti kao u pradavna vremena. U svesku Kärnten und Krain (1891.) je èlanak Musik (str. 168-176) napisao Thomas Koschat. Ovaj pisac poèinje s 19. st. otkad imamo svjetovnu glazbu, dok se ranije znalo samo za crkvenu. O glazbi se brinu osobito knez Ferdinand Porcia u Spittalu i benediktinski samostan sv. Pavla. God. 1828. osnovano je u Klagenfurtu jedno glazbeno društvo koje njeguje osobito njemaèku glazbu – Haydna, Beethovena, Schuberta. Ranije je u Klagenfurtu postojali diletantsko glazbeno društvo. U 1840.-im godinama prodire talijanska opera, Vincenzo Bellini, Gaetano Donizetti su autori tih opera, u Klagenfurtu se 1847. osniva muško pjevaèko društvo, ali nedostaju obrazovne ustanove za glazbu, a gorštaci nisu skloni kazalištu. Suvremena kultura ujednaèava pa briše ove negativne tradicije. Autor nabraja gorštaèka glazbala, spominje posebnosti narodne pjesme i njezino oplemenjivanje u 1840.-im godinama. Ljudi iz Koruške koje žive drugdje njeguju svoju narodnu pjesmu, a pjevaèka društva obilaze Austrijom i daju koncerte. Njihova je osobitost peteroglasno pjevanje pri èemu prvi glas nije tenor, nego obièno bariton. U svesku Tirol und Vorarlberg (1893.) napisao je èlanak Musik und Volksmusik in Tirol und Vorarlberg (str. 370-380) Philipp Mayer. Autor je istakao razliku tirolske i vorarlberške pjesme, tipove pjesama u raznim prigodama koje nije opisao i analizirao, talijanske ujecaje u umjetnoj glazbi, seljake koji idu u kazalište i slušaju opere u Tridentu. Tirolska glazba uživa glas u svoj Europi, paèe i u Americi kamo tirolska društva idu na turneje. U Tirolu se izraðuju rezonantne ploèe od kruškova drveta koje se izvoze u Englesku i Francusku, lijevaju se i zvona. Kaspar Tiefenbrucher kojeg Talijani zovu Gasparo Duiffpruggar iz južnog Tirola izumio je 171

VDG JAHRBUCH 2004

violinu pa ga je papa Lav X. pozvao u Bolognu. Njegova glazbala vide se na platnima Leonarda da Vinci. Jakob Stainer uèio je kod Amatija i stvorio pojam njemaèke violine èiji je zvuk drugaèiji nego zvuk talijanske violine. Autor je potom naveo znatne graditelje orgulja i operne pjevaèe iz Tirola. Za razliku od književnosti pojedinih zemalja koja èesto djeluje provincijalno, te zemlje su svaka dale svoj ne mali prilog austrijskoj i svjetskoj glazbi koji je proistekao iz prebogate glazbene tradicije. Zanimljivo je da austrijska glazba i pored svega ovoga nije dala jednu pjesmu koja bi se doživljavala kao bojni pokliè austrijskog nacionalizma, a odgovarala bi npr. Marseillaise, ili Rákóczy maršu u maðarskoj glazbi. U austrijskoj glazbi nalazimo Haydnovu himnu Gott erhalte Franz den Kaiser – Bože, èuvaj Franju cara, koja je ipak dinastijska, a ne nacionalna. U svim ovim radovima nema odjeka njemaèkih romantièkih gledanja na glazbu, pobliže E. T. A. Hoffmanna (Musikalische Novellen und Schriften) koja je glas s onog svijeta što èovjeka hipnotizira, razgovor duhova. Prema Hoffmannu samo je crkvena glazba prava glazba. Nema odjeka ni Schopenhauerovih nazora o glazbi iz Die Welt als Wille und Vorstellung po kojoj je glazba objektivizacija volje, a skladatelj okriva otajstva svijeta.44

Puèka i narodna kultura Za razliku od književnosti, plastiènih umjetnosti ili glazbe ovo je podruèje šire i opsiže ne samo književnost, veæ i glazbu, ples, izradu odjeæe, oruða, kuæa, dijalekte. U svesku Wien (1886.) èitamo èlanak Friedricha Schlögla o puèkom životu u Beèu (Wiener Volksleben, str. 91-122). Autor je tu opisao sklonost Beèana prema zadovoljstvima, zabavama, užicima. Beèani nisu ljudi koji rado stoje kod kuæe, više vole gostionice i tu nalaze ideal zemaljske sreæe, svetkuju razne svetkovine gotovo svakog dana u tjednu, vole kazalište, puèke pjevaèe kakav je bio Augustin, vrlo popularni lik iz biedermeiera. Rašireni su lokali koji se nazivaju u slangu tingl-tangl. U tim lokalima nastupaju pelivani. Rado piju vino u klijetima predgraða – zum Heurigen se to kaže u govornom jeziku, piju i pivu. Njihovi èesti izleti završavaju u gostionici ili na picknicku. Mjesto za puèku zabavu je Prater. Autor završava svoj prikaz zakljuèkom da u Beèu nema ološa ni nasilja. Bila je to slika koja može odgovarati gotovo svakom velikom gradu, osim nedostajanja ološa i uliènog nasilja. PA ipak tuje autor išao za tim da naðe beèku gradsku individualnost. U svesku Niederösterreich (1888.) èitamo èlanak o etnologiji Donje Austrije i tjelesnom ustroju njezinih žitelja od Roberta Weissenhofera i Karla Langera (Zur Volkskunde Niederösterreichs, Charakteristik und physische Beschaffenheit der Bevölkerung, str. 183-188). Porijeklo nazora da je tjelesni ustroj èovjeka u vezi s duhovnim svojstvima valja tražiti kod Schopenhauera prema kojem je tijelo vidljiva volja, zubi, ždrijelo i crijeva objektivizacija su glada, spolovila spolnog 44

Vidi Sämtliche Werke, hrsg. von Julius Frauenstädt, zweite Auflage, Die Welt als Wille und Vorstellung, Erster Band, Leipzig, 1923. Drittes Buch, zweite Betrachtung, str. 304, 307, 312.

172

VDG JAHRBUCH 2004

nagona.45 Polazeæi od Schopenhauera stvorio je Arthur Gobineau pojam rase, Lombroso pojam roðenog delinkventa. U ovoj zbirci urednièki je priznat nazor da se ljudi razlikuju u raznim zemljama po izgledu i psihološkim svojstvima. Žitelji Donje Austrije vjerni su vjeri otaca, obitelj je èvrsta, ljudi su privrženi zemlji, neskloni su iseljavanju, vole cara, ne vole politiku, pojam domovine seljaku je teško shvatljiv pa je njegovo rodoljublje dinastijsko. Ljudi nisu osobito pristupaèni, ali su gostoljubivi, a gostoljubivost je za njih ljubav prema bližnjemu. Blizina velegrada na njih nepovoljno utjeèe pa su skloni luksusnom odijevanju. Osjeæaju se primjese slavenskog elementa. Ovakav opis seljaka toga kraja moraliziran je, njegovo politièko držanje patrijarhalizirano je, istièe se da on ne voli stranaèku politiku što je svakako odraz slabog austrijskog parlamentarizma. Èlanak o godini – Das Jahr, str. (189-219) Roberta Weissenhofera opisuje vjerovanja seljaka da nije svejedno koga æe netko prvog sresti u Novoj Godini, niti je svejedno da li je neèija žlica u tanjuru pomaknuta. To je vjera u omina koja je jasno animistièkog porijekla pa su tako Azteci promatrali razne pojave i zakljuèili o dolasku Španjolaca i njihovim nevoljama.46 Za slièno promatranje omina s izvoðenjem zakljuèaka o buduænosti zna se kod Rimljana. Pred Sveta Tri Kralja seljaci dobro oèiste staje jer æe sveta tri kralja slijedeæe noæi u njoj plesati. Skupina momaka obilazi selom u krabuljama, gone pred sobom konja zakrabuljenog kao devu, udaraju u bubanj, sviraju i pjevaju pred svakom kuæom. Slijede poklade gdje se lakoumnost izražava s jednom pjesmom, u Göpritzu dva zakrabuljena momka izražavaju borbu ljeta i zime, idu od kuæe do kuæe i pjevaju neku pjesmu. Na Uskrs se na brdima pale vatre što po mišljenju pisca napominje starogermanski kult sunca. Na sv. Jurja istjeruju se vještice. Godina je liturgijska, a ta liturgijska godina ide od jedne svetkovine na drugu. Tako nastaje sveto vrijeme koje je bitno drugaèije, ono je nešto poput enklave koja vezuje sadašnjost s buduænošæu. Sveto vrijeme obnavlja mitsko vrijeme bogova i predaka. S ovakvim radnjama ljudi ulaze u mitsko vrijeme, mitsko vrijeme više nije prošlost, veæ je sadašnjost, pa i buduænost.47 Meðutim, proslave svetkovina liturgijske godine kažu nam da se o svakoj godini održava poneka mala kazališna predstava poput onih iz crkvenih prikazanja što upuæuje na korijene austrijskog kazališta koji upuæuju prema Crkvi i puku. Ovdje se vidi da je kršæanstvo duboko proželo život seljaka koji je pobožan jer ima osjeæaj zavisnosti od Boga koji šalje kišu. K tome su svetkovine obièno meteorološke pa se vezuju uz neke poljske radove. 48Meðutim kršæanstvo nije potrlo animistièke svetkovine, ali im je dalo novi sadržaj. Isti pisac napisao je prilog o narodnim nošnjama (Volkstracht, str. 244-246), pa o praznovjerju i bajkama (Mythen, sagen, Märchen und Legenden, str. 247-250). On tu spominje starogermanskog boga Wodana koji se u lovu pojavljuje kao pas – Kao gore, Zweites Buch, Die Objektivation des Willens, str.128-129. Cronicas indigenas, Visión de los vencidos, Edición de Miguel León-Portilla, Historia 16. Madrid, 1985. 47 Mircea Eliade, Traité d’Histoire des religions, Paris, 41970. Chapitre XI. Le Temps sacré et le mythe de l’éternel recomencement, Par. 147-150, str. 327-328, 331. 48 Rudolf Braun, Industrialisierung und Volksleben, Die Verändeungen der Lebensformen in einem ländlichen Industriegebiet von 1800 (Züricher Oberland), Erlenbach-Zürich und Stuttgart, 1960. str. 101, 118, 134. 45 46

173

VDG JAHRBUCH 2004

Donnerhundl, dakle ðavo, pojavljuju se duhovi elemenata koji su pali anðeli, èovjeèuljak sa šiljastim šeširom koji voli suvice (Bergmandl), posvuda se pripovijedaju bajke o ðavlu. Sve to potjeèe iz animistièkih vjerovanja pa bi se gotovo moglo kazati da su ti seljaci istodobno kršæani i animisti. Seljaci kao da smatraju da svijetom ne upravljaju prirodni zakoni, nego vještice, vukodlaci i sl.49Kršæanstvo ipak ne iskljuèuje vjeru u ovakve vještice i vukodlake, ali ih kvalificira. Prema psalmu 95 i 96. ðavoli su bogovi Fenièana. Za pisce èlanaka o praznovjerju te vjerovanja spadaju u folklor i izražavaju narodnu individualnost, u ovom sluèaju individualnost svake zemlje. U svesku Oberösterreichund Salzburg (1889) je Karl Rabl napisao prilog o tjelesnom izgledu puèanstva u Gornjoj Austriji ( Die physische Beschaffenheit der Bevölkerung in Oberösterreich, str. 111-118) u kojem je prenio rezultate novaèenja o visini prosjeka vojnih obveznika, ona je bila tek 1.66, danas je veæa, o pregledima školske djece, koji je postotak smeðih, koji plavih, o obliku lubanje i razlikama gorštaka i ravnièara, kod prvih ima malo miješanja sa ljudima iz drugih krajeva. Danas se možemo upitati što nam sve to kaže. Lambert Guppenberger napisao je èlanak o karakteru, nošnjama i obièajima puèanstva Gornje Austrije (Zur Volkskunde Oberösterreichs, Volkskunde, Volkscharakter, Tracten, Sitten und Bräuche, str. 119-171.). Tu je pisao kako ti ljudi nerado prihvaæaju novotarije, pisao je o njihovom poštenju, postojanosti u vjeri otaca, religioznosti, požrtvovnosti, štedljivosti, ali èestim tuènjavama, ponekad i s nožem. Seljaci su odani caru i domovini. Ovaj opis malo se razlikuje od opisa seljaka u Donjoj Austriji, djeluje moralno i stabilizira èitatelja, seljak je oslonac obrazovanog i gradskog društva. Zanimljivo je kada autor opisuje narodnu nošnju kroz povijest. Tako je ta nošnja bila španjolska nošnja u 18. st., francuska u 18.st. jer je seljak nasljedovao nošnju dvora. To je drugaèije nego li u slavenskim krajevima carevine gdje je dvor nasljedovao nošnju seljaka i služio se proizvodima domaæe radinosti seljaka. Feudalni dvorac i seljak stajali su u vrlo živahnom odnosu. Nošnja se promijenila u 19. st., a u zadnje doba industrija istiskuje folklornu nošnju. Autor je pisao i o seljaèkim vjerovanjima. Tri dana nakon krštenja djeteta kuma šalje na dar crnu kokoš koju otac odmah zakolje, jer ako kokoš samo jednom jede u kuæi dijete æe biti lopov. Ako otac umre, to se priopæi seljacima, ali i stoci, inaèe voæke neæe roditi. Ovdje možemo nazrijeti magiju kao radnju kojom se neku nadnaravnu silu želi prisiliti na nešto. To je animistièki naèin obraæanja božanstvu. U drugom primjeru možemo takoðer nazrijeti magiju, ali animistièki odnos prema životinji za koju animisti vjeruju da ona ima besmrtnu dušu kao i èovjek. Autor je nadalje prikazao dramske predstave i plesove na pojedinim blagdanima, za pokladni ples sa sabljama piše da su plesaèi smjeli plesati pred carem Franjom. Spomenuo je ostatke germanskog poganstva. Opisao je zanimljivi obièaj o Badnjoj noæi. Èovjek ne smije dan prije moliti, ne smije se poškropiti 49

Fra Luka Tomaševiæ, Izmeðu zemlje I neba, Vjera I moral u životu kršæna sinjske krajine u 18. stoljeæu, Sinj, 2000., str. 149f.

174

VDG JAHRBUCH 2004

krštenom vodom niti nositi sobom kruha jer kruh je svet. U ponoæ, dok su svi u crkvi, èovjek ode sam na raskrižje, povuèe oko sebe krug kredom, nosi u ruci crnog pijetla, ne smije iz njega. Onda baci ðavlu crnog pijetla i dozna svu buduænost. Taj je obièaj jasno animistièki, vezan je s obožavanjem ðavla. U èlanku o narjeèjima, dijalektu i narodnom pjesništvu (Mundart, Dialect und Volksdichtung, str. 171-186) Sebastian Mayr opaža da je Gornja Austrija gorkim lancem odvojena od Štajerske zbog èega su i dijalekti razlièiti. Nadalje opaža da je jezik manjih gradova razlièit od jezik seljaka, a jezik gradova blizak književnom jeziku. Škole, novine, ustavni život i opæa vojna obveza potiskuju dijalekt. Dijalektalno pjesništvo je poseljaèeno umjetno pjesništvo. Postoji i suvremeno dijalekatsko pjesništvo koje poèinje s benediktincem iz Lambacha Maurusu Lindenmayrom (1723.-1783.). Autor nabraja daljnje pjesnike meðu kojima je mnogo sveæenika, a onda pjesništvo Antona Schossera (1801.-1849.) koji se oslanja na narodno pjesništvo, a i sam je potekao iz naroda. Bilo je to naèelo Goetheova doba da je narodno pjensištvo uzor umjetnom u èemu je to doba tražilo vezu izmeðu obrazovanih u gradu i seljaka. Franz Stelzhammer bio je sin siromašnog seljaka. On je dijalekatski pjesnik koji je postao profesionalac pa je živio od honorara. On se time identificirao s narodom, tražio je seljaka na selu i pri radu. Austrijski pisac Ludwig Anzengruber, koji je radnju svojih djela smjestio na selo, pisao je da je hod književnosti socijalni hod prema dolje. Za razliku od romantizma, gdje se u književnosti pojavljuju kraljevi i knezovi, u realizmu se pojavljuju ljudi iz nižih slojeva i izražavaju se u mjesnom jeziku.50 Književnost na bavarsko-austrijskom dijalektu stara je koliko i njemaèka književnost uopæe, pa su na tom dijalektu napisana brojna djela srednjovisokonjemaèke književnosti. Ovaj rascvat dijalektalne književnosti u Gornjoj Austriji potjeèe iz romantizma i idiotikona Mundart der Osterreicher oder Kern aller österreichischen Phrasen (1800., 1811., 1824.)51Autor je potom opisao sakupljaèki rad Eduarda Zöhrera koji je skupljao stare božiæne pjesme u kojima se tu i tamo èuju kritike protestanata i seljaèkih ustanaka. On je skupljao i tzv. Schnadahüpfl, to su kratke pjesme koje su èesto erotiène ili satiriène, a u selima su nadomještale novine. U veæim gradovima e su pjesme poprimale i politièki karakter. Isti pisac opisao je u seosku kuæu u Gornjoj Austriji (Wohnungen und Ortsanlagen, str. 186-196). Ideal seljaka je patrijarhalan, ali i obiteljska kuæa, nego zadruga. Te se kuæe nalaze na uzvisinama. On je potanko opisao kuæu u kojoj seljak srasta sa svojom dosta brojnom poslugom pa svi skupa èine jednu obitelj. Franz Zillner opisao je narodni karakter, obièaje i književnost u Salzburgu (Zur Volkskunde Salzburgs, Volkscharakter, Trachten, Bräuche, Sitten und Sagen, str. 425-460.). Seljaci su dosta zatvoreni, vrlo religiozni, bropjne su vjerske Ludwig Anzengruber, Gesammelte Werke in zehn Bänden. Dritte durchgesehene Auflage, Vierter Band. Inhalt Dorfgänge II.- Grossstädtisches und Gefabeltes, Stuttgart, 1897. Eine Plauderei als Vorrede, stur. 3-10. 51 Maria Hornung-Jechl, Mundartdichtung, bairisch-österreichische, Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte, begründet von Paul Merker und Wolfgang Stammler, zweite Auflage neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner Kohlschmidt und Wolfgang Mohr, zweiter Band, L-O. Berlin, 1965.str. 467-495. 50

175

VDG JAHRBUCH 2004

organizacije, one su uglavnom tradicionalne, sirotišta, štedionice i dobrotvorne ustanove. Ljudi imaju trezveni osjeæaj pravdde. Zemlja je ranije bila organizirana u tradicionalne organizacije, autor ih nabaja, to su Schrannen, Zechen, Rügate, Rotten, sudovalo se dvaput godišnje, održavale su se skupštine. Pošto je na taj naèin opisao puèku pravnu povijest autor je spomenuo spori priraštaj puèanstva zbog naèina nasljeðivanja, smanjivanje seljaèkih posjeda i dogaðaje iz vrlo starih vremena u pripovijetkama i obièajima. Industrija uništava tradicionalnu kulturu, danas se gospodin jedva razlikuje od sluge. Kod sklapanja braka vodi se raèuna o materijalnim interesima, što je, mogli bismo dodati, uobièajeno kod seljaka. O sklapanju braka pregovara se, ako pregovori uspiju mladoženja ide k djevojci i pokloni joj nekoliko novèiæa. Ako mu se to vrati to je uvreda i brak se neæe sklopiti. Autor je potom opisao èitav ceremonijal sklapanja braka, otmicu djevojke u drugu gostionu pa mladoženja mora platiti raèun da je vrati. Sve skupa podsjeæa na komediju, što opet može nešto reæi o ukorijenjenosti tradicionalnog austrijskog kazališta u folkloru bez veze s romantièkom njegom folklora. Narod vjeruje da Karlo Veliki sa svojim izbornim knezovima i prelatima spava u peæini. Kad mu brada naraste oko stola on æe ustati i potegnuti maè. To je kraj svijeta. Postoje mnoge pripovijetke mitskog karaktera koje objašnjavaju prapovijesne dogaðaje. Druga pripovijetka prièa o ženi koja je sahranjena u crkvi. Onako kako joj se opraštaju grijesi njezin se lijes približava oltaru. Potom spominje pripovijetke o zakopanom blagu, o kugi koja obilazi okolo kao mršava, odrpana i ružna žena. Franz Zillner napisao je rad o seljaèkoj kuæi u Gornjoj Austriji (Ortsanlagen und Wohnungen, str.461-469). Autor je istraživao starost pojedinih sela filološki prema sufiksima, a onda je opisao arhitekturu seljaèke kuæe od drva u 13. st., zatim i kuæu bogatih seljaka, seoske kapelice sa slikama svetaca, kuæe bez dimnjaka u udljenim selima. Iz tih kuæa dim izlazi kroz krovne pukotine i vrata. Hermann Wagner je opisao narjeèja i narodno pjesništvo (Mundart und Volksdichtung, str. 469-476). Ne postoji jedinstveno narjeèje, nego narjeèja i podnarjeèja. Starinska narjeèja upuæuju prema iskonskim (unverfälschtes deutsches Volkstum)52, prema poljodjelskom zanimanju, a èak i jezik obrazovanih sadrži provincijalizme. To je tako u južnom dijelu njemaèkog jeziènog prostora gdje obrazovani govore svojom varijantom svog dijalekta, a ne književnim jezikom. Narodno pjesništvo duboko je povezano s ispovijedanjem vjere, to je crkveno prikazanje koje se poèinje gasiti veæ na poèetku 17. st., ali u zadnje doba budi se zanimanje obrazovanih za Isusovu muku u Oberammergau u gornjoj Bavarskoj. Veæina narodnih prikazanja vezana je uz Božiæ, to su prikazanja o Došašæu, pastirska prikazanja, prikazanja o Bogojavljenju. Ova prikazanja mogu se pratiti do 16. st., neka su sukladna duhovnim dramama Hansa Sachsa. I narodne pjesme 52

Autor je ovo stavio u navodnike zauzevši na taj naèin razmak prema njemaèkom nacionalizmu.

176

VDG JAHRBUCH 2004

vezane su za dogaðaje iz 16. st. Autor još spominje pjesmu prigodnicu sa sklonošæu prema satiri zbog mnogih zabrana od 1469. Poznata je pjesma rugalica o pinzgauskom hodoèasniku, potom su poznate baladama sliène pjesme o divljim strijelcima, planinske pjesme, uliène ili prozorske svaðe (Gassenlied oder Fensterstreit). Autor nažalost ne prikazuje i ne analizira ove književne rodove. Za ove posljednje pjesme kaže da su poludramatiène, dijaloške i podrugljive. Svjetovna pjesma ima svoj izvor u puèkim veselicama. U 18. st. šire se putujuæe kazališne družine diletanata vezane uz crkvena prikazanja poslije kojih bi se èesto prikazala i korizmena igra. Sredinom 18. st. širi se puèka dijalektalna komedija (Posse), u kojoj se pojavljuje nezgrapni seljak. Ovaj odjeljak je komplementaran èlancima o kazalištu i kaže o vrlo bliskoj saživljenosti puèkog i gradskog kazališta. U svesku Steiermark (1890.) je Johann Krainz napisao èlanak o puèkom životu, obièajima i pripovijetkama Nijemaca (Zur Volkskunde Steiermarks, Volksleben, Sitten und Sagen der Deutschen, str. 139-181). Opisao ih je kao dobrodušne, otvorene, radine i religiozne. Gorštaci još nisu prožeti modernim obièajima. Bez glazbe ne mogu, vole igre i veseli su dosta su otvoreni. Opis æudi žitelja je moraliziran i ima nekoliko varijanata, više ili manje otvoren, više ili manje prožeti suvremenošæu, ali svi vole glazbu, rad, svi su patrijarhalni i religiozni, svi vole cara i domovinu. Car i domovina su naèelo graðanskog života i granice svijeta suvremenog èovjeka koji je neèiji državljanin. Tu je suvremeni èovjek daleko više ogranièen od animistièkog lovca koji svijet gleda kozmièki i komunicira sa kozmièkim silama, suncem, mjesecom itd. Stara nošnja održala se još u gorama, u nizinama ju je istisnula moda, stara nošnja je nošnja momaka cara Maksimilijana. Autor prelazi na opis obièaja kod krštenja, pa svadbenih obièaja. Poznat je obièaj da se najugledniji svat pred sklapanje braka sam zatvori sa nevjestom u sobu u kojoj se nevjesta oblaèi. Da li je to ostatak iuris primae noctis? Autor još nalazi ostatke starogermanskih kultova, analizira poslovice što se odnose na svadbu i ljubav, pa jeziène idiome vezane uz smrt. Obièaje kod pokapanja pokojnika. Ako u èasu smrti stane neki sat, odmah ga naviju da duša pokojnika lakše uzaðe na nebo. To je svakako magija, jer èovjek se u vjeri može obratiti Gospodinu jedino molitvom. Autor dalje piše o prelima, božiæne obièaje kad se može èuti životinje kako govore, vidjeti vještice, doznati gdje je zakopano blago i prizvati ðavla. Spominju se i sredstva protiv vještica, razna omina itd. Sablast Perchtil dolazi o Bogojavljenju s dušama nekrštene djece u kuæe, ne valja je osluškivati jer ona nekog može kazniti sljepoæom. Opisuje vjerske igre izmeðu Božiæa i Bogojavljenja, pa veselje poklada. Kršæanstvo je zbilja jako duboko proželo narodne obièaje u Austriji, mnogo dublje nego npr. u Maðarskoj. Autor dalje opisuje mitska biæa kao patuljke, vodenjaka koji je pola èovjek, a pola riba, vodene vile pa prièe o ðavlu koji se u prièi pojavljuje kao zeleni lovac, prosjak, pustinjak ili crni vitez, pa crna divokoza, gavran itd. Neke povijesne liènosti kao Karlo Veliki, Margareta Maultasch, žena jednog štajerskog markgrofa, pa Osmani, Kuruzi i Maðari pojavljuju se u pripovijetkama. 177

VDG JAHRBUCH 2004

Anton Schlosser pisao je o narodnoj pjesmi i puèkim prikazanjima (Das Volkslied und Volksschauspiel der Deutschen, str. 181-188) kao umjetnini koja otkriva narodnu dušu. Te pjesme prožete su pobožnošæu i odanošæu caru i domovini. Autor spominje starije prikazanje o izgonu Adama i Eve iz perivoja Eden i novije sa Hanswurstom koji se pojavljuje kao sluga, vojnik uopæe podreðeni lik i govori dijalektom. O tom dijalektu napisao je èlanak Hans Grasberger (dialect und Dialectdichtung, str. 189-208). Dijalekt je bajuvarski, ali je teško govoriti o njegovoj jedinstvenosti, u gorama je jedinstveniji nego u nizinama što je posljedica naèina naseljavanja. Nijemci su u gorje dolazili u kompaktnim masama, u nizinama su se miješali sa Švabama, Francima. Autor završava spomenom da se nadvojvoda Johann bavio sakupljanjem jeziène leksike. U svesku Kärnten und Krain (1891.) je Emil Zuckerkandl napisao èlanak o tjelesnom izgledu puèanstva (Physische Beschaffenheit der Bevölkerung in Kärnten und Krain, str. 87-96). Poslije opisa lubanje, dolikokefalnih i brahikefalnih, boje kose i oèiju on je utvrdio da Nijemci nisu iskonsko puèanstvo, veæ su izmiješani s drugima, ponaviše sa Slavenima, možda s još nekim smeðekosim narodom koji nije bio slavenski. Meðutim Slovenci nisu više smeði nego Nijemci što kaže da nisu oni ti koji su se izmiješali s Nijemcima. Nadalje autor nastoji riješiti nešto s usporedbom prapovijesnih lubanja sa sadašnjim. Dodaje da njemaèki jezièni otok u Koèevlju nije istražen. Rudolf Wanjer i Franz Franziszi napislai su èlanak o narodnom karakteru, nošnjama i obièajima (Volkscharakter, Trachten, Sitten und Bräuche, str.97-131.). Tu se èita da je odijevanje pred 300 godina bilo zakonom propisano za sve stališe. On je opisao tu nošnju koju su seljaci sami proizvodili i šivali. Meðutim graðanska odjeæa bila je francuska. Autori su onda opisali obièaje u liturgijskoj godini, gatanja sa lijevanjem olova i dr. Na dan sv. Tome djevojke se sve operu i uðu u krevet s lijevom nogom da bi u snu vidjele svog buduæeg zaruènika. Opisao je i obièaj kolende, u Wilfsburgu jedna svetkovina èuva uspomenu na protjerivanje Židova 1339. Autori je onda nešto napisao o narodnoj medicini i veterini. Autori nisu opisali samo obièaje Nijemaca, nego i Slovenaca u Štajerskoj. Valentin Pogatschnigg je napisao èlanak o narodnim pripovijetkama, pjesmama i poslovicama (Sage, Märchen, Lied und Spruch der deutschen, str. 143-151) pa je individualizirao pripovjedaèe tih književnih djela, to su splavari, ugljenari, šumari, lovci, sluge i služavke. Prirodnopovijesna i zemljopisna pripovijetka je raširena,53 ona objašnjava imena i nastanak pojedinih mjesta i zalazi u pradavna vremana pa je po tome bliska mitu. Spominje razna mitska biæa, izmeðu ostalog i naprijed spomenutu Perchtil u kojoj prepoznaje germansku boginju Perahta, kod Slovenaca Perhtrababa, koja je meðutim u Štajerskoj tradiciji sestra Bogorodice. Autor ipak 53

Ovaj i drugi autor èesto upotrebljavaju termin Sage, što nije isto kao i Märchen. Natuknica Sage ne nalazi se u naprijed spomenutom leksikonu Merkera i Stammlera.

178

VDG JAHRBUCH 2004

dodaje da se štajerske pripovijetke malo razlikuju od ostalih njemaèkih pripovijedaka. U svesku Tirol und Vorarlberg (1893.) Karl Toldt piše o tjelesnoj graði žitelja (Physische Beschaffenheit der Bevölkerung in Tirol und Vorarlberg, str. 229-240) pa opisuje taj narod kao izmiješan, a k tome na nj djeluju razlièito podneblje, hrana, krajolik i društveni uvjeti. Kao i mnogi drugi autori opaža da je velika veæina mladiæa sposobna za vojnu službu, a vojska je bila s opæom vojnom obvezom jedan od ugaonih kamena države 19. st. koja se neprestano naoružavala i spremala za rat. On piše da je zdravstveno stanje industrijskih radnika slabije od stanja seljaka, ali je prosjeèna životna dob ipak zadovoljavajuæa. U èlanku o narodnom životu Nijemaca (Volksleben der Deutschen in Tirol, str. 240-292) Ludwig Hörmann istièe raznolikost karaktera nastalu u zatvorenim dolinama. Drugi razlog raznolikosti je razlièito porijeklo puèanstva jer su jedni Bajuvari, a drugi Alemani. Znatne su razlike izmeðu gorštaka i žitelja nizina. Opisao je Tirolce kao nadarene ljude i zemlja je dala znatnih ljudi, religiozni su. Bio je to popis graðanskih vrlina društva kojim su vladali nadareni i marljivi držeæi se vjerskog æudoreða koje je jamèilo stabilnost društva. Dakako svi vole cara i domovinu. Za razliku od ostalih ovaj autor je pisao i o spolnom moralu Tirolaca koji je stroži u gorju nego u nizini gdje se ljudi kasno žene zbog kasne podjele oèinske zemlje, odatle mnogo izvanbraène djece. Meðutim neudate majke ipak se kasnije udaju èesto i za drugog muškarca. Predraène veze priznate su, postoji èak i poseban izraz za to – Fernsterln. On je opisao i prehranu pa gorštaci jedu i piju manje nego li ljudi iz nizina. Autor je opisao arhitekturu seljaèkih kuæa, molitvene izreke koje ih rese, kao Bože èuvaj ovu kuæu i sve koji u nju ulaze i izlaze itd. Ti natpisi èesto sadrže životna pravila i savjete ili se brane od ogovaranja susjeda. To je èitav mali književni rod koji autor ipak nije prouèio kao što se književna djela u ovim èlancima i inaèe nisu analizirala ni prikazivala. Hörmann je potom opisao namještaj i opremu kuæa, oca obitelji koji zazimskih veèeri pripovijeda bajke. U spavaæoj sobi se tijekom èitave zime ne otvori ni jedan prozor, èak se tamo suši oprano rublje. Muž je otac obitelji, ali žena mu je ravna. Èesto je da dva brata žive u jednoj kuæi sa svojim obiteljima, da se brakovi sklapaju iz gospodarskih razloga. Kod opisa braènih obièaja pisao je o dosta sirovom humoru svadbenih govora, o improviziranoj književnosti. Neudate djevojke i neoženjeni mladiæi predmet su poruge. Hörmann je onda opisao život pastira u gorama, usmenu književnost naveèer u pastirskoj kolibi, narodnu nošnju koja se sama šivala i tkala, a sada se gubi. Narodna pjesma cvate i ima ugleda u zemlji i inozemstvu. autor spominje razne tipove pjesnièkog i pjevaèkog izraza. Ta narodna pjesma èesto sadrži ironiène i uvredljive izraze na raèun suparnika zbog èega dolazi do tuènjava u kojima sudjeluju èesto skupine mladiæa iz razlièitih sela. Autor spominje nekoliko tipova takovih pjesama rugalica, neke se pjevaju kao uzbuna za selo. Spominje i duhovne pjesme za vjerske sveèanosti, seljaèko kazalište sa vjerskim sadržajem koje potjeèe od isusovaèke drame u gimnazijama. 179

VDG JAHRBUCH 2004

Èlanci o narodnim obièajima vrijedni su zbog svoje raznolikosti, pa se tu opisuje život s najrazlièitijih strana, autori opisuju èak hranu i spolne obièaje što inaèe ne spada u kanon književnog realizma u èije doba su ovi èlanci napisani. Spolni obièaji opisuju se bez osude izvanbraènih odnosa. U ovim èlancima doznaje se mnogo o narodnoj književnosti koja ima vrlo raznolike pojavne oblike. Ti oblici nažalost se ne analiziraju što je uopæe mana pozitivistièkog pristupa književnosti, ali je dragocjeno što se kaže funkcija književnosti što nije èesto u pozitivizmu, a nažalost se na to zaboravlja u suvremenom pristupu književnosti kojije specijalistièan i voli zatvoriti književno djelo u kulu bjelokosnu, analizirati ga estetski i ne pokazati njegove izvanknjiževne odnose. Razlièitost umjetne i narodne književnosti sada izlazi na vidjelo, a time i prednosti narodne književnosti. Umjetna književnost 19. st. bila je vlasništvo obrazovanih, služila je za njihovo obrazovanje i širenje državne ideologije uz jaku državnu intervenciju preko cenzure i nadzora nad tiskom, zakonodavstva o autorskim pravima. Industrija i trgovina snažno su djelovali na književnost.54 Narodna književnost imala je mnogo raznolikije funkcije, djelovala je u vjerskom kultu, društvenom i ljubavnom životu, kod odmora poslije rada, èak u svaðama.Raznolikost je bila zaista vrlo velika. Ovdje možemo opaziti duboku ukorijenjenost kazališta u njemaèkoj narodnoj književnosti koja se ne istièe u slavenskim narodnim književnostima, gdje je meðutim jako razvijena epska pjesma. Austrijska narodna kultura ima svoje pojavne oblike u gradnji kuæa, odijevanju, hrani.Osobita je vrijednost austrijske narodne kulture što u njoj nije razoreno iskonsko jedinstvo književnosti s likovnim umjetnostima (odjeæa, krabulje), pjesmom i plesom. Osim toga, ova zbirka nam daje podataka o tradicionalnom selu kakvo danas više ne postoji. Suvremena uljudba nije našla put do nje, odatle otuðenost višeg sloja od seljaka, ali je nemilosrdno gušila i razarala narodnu kulturu. Valentin Hintner napisao je èlanak o njemaèkim dijalektima u Tirolu i Vorarlbergu Deutsche Dialekte in Tirol und Vorarlberg, str. 293-298) u kojem se samo na sjeveru i zapadu govore njemaèki, dok se na jugui govori talijanski. Talijansku kulturu opisat æemo drugdje. Autor tu piše o velikoj raznolikosti dijalekata koje govore potomci nekadašnjih Kelta, Reæana, Slavena i Germana. Dijalekatskoj raznolikosti pogoduje i gorovitost kraja. Ovakva ispremiješanost nije dobar oslonac za nacionalizam koji traži identitet naroda u iskonskom i autohtonom. Nazoènost tih naroda u prošlosti pokazuju toponimi, pa slavenski i romanski jezièni ostaci. Autor opaža da u zadnje doba mnogo muškaraca i žena odlazi u strane krajeve zbog sezonskog rada ili se iseljavaju. Autori nisu spomenuli trvenja Talijana, Slavena i Nijemaca o kojima je kasnije pisao talijanski novinar Virginio Gayda u djelu L'Italia d'oltre confine (Le provincie italiane d'Austria), (Torino-Milano-Roma, 1914), a nije spomenuo ni trvenja izmeðu Èeha i Nijemaca zbog gospodarskih razloga u kojem je pisao isti Virgnio Gayda u knjizi La crisi di un impero (Torino-Milano-Roma, 1913.). 54

Ivan Pederin, Die Nationalisierung, Industrialisierung und Kommerzialisierung der Literatur der habsburger Monarchie, Rijeè, VIII ( 2002). br. 1.

180

VDG JAHRBUCH 2004

Gospodarstvo Svesci ove zbirke sadrže prikaze gospodarskog života ovih zemalja. Beèko gospodastvo (u svesku Wien, 1886.) opisali su F. X. von Neumann-Spallart sa Wilhelmom Franzo Exnerom, Rudolfom von Grimmsburg, W. Hecke i Emanuelom Saxom kao Volkswirtschaftliches Leben in Wien (str.277-326). Autori su istakli povoljni prometni položaj Beèa, pa rast grada koji je u 15. st. imao 50.000 žitelja, 1754. – 175.400; 1840. – 356.669; 1851. – 431.147; 1864. – 550.241; 1880. – 704.756; 1883. – 750.000; 1884. – milijun žitelja. Puèanstvo raste zbog prirodnog prirasta, ali i mnogo doseljavanja. U Beèu je ipak više onih koji su u Beèu roðeni nego li doseljenika. U Berlinu, Parizu i Londonu je obratno. Grad zavisi o uvozu žita iz Maðarske. Autor je dalje opisao opskrbu grada, tržnice, opskrbu vodom iz izvora u gorama, gradnju vodovoda, pa novog vodovoda. Beè je jak industrijski grad, ali industrija rado seli iz središta grada u predgraða gdje je radna snaga jeftinija. Razvitku industrije pogoduje sve više prirodnih znanosti u nastavi škola. U Beèu je osobito jaka industrija glazbala i baš klavira koja poèinje 1795. i poznata je u svijetu. Razvijeno je graðevinarstvo, osobito oprema interijera, industrija luksusa s obradom bronze i mekše mjedi, ljevaonica. Nadalje se istièe industrija peæi. Pa ipak, autor završava da je industrijalizacija mnogo slabija nego li u Engleskoj, Francuskoj i Njemaèkoj. Iz ovog prikaza vidi se da Beè nije bio industrijsko središte, veæ upravno, kulturno i politièko, bio je velegrad, lakouman s ljubavlju prema raskoši i zabavama. Ni Budimpešta, taj drugi centar politièke moæi u Carevini, nije bila snažan industrijski centar. U svesku Oberösterreich und Salzburg (1889.) èitamo dio o gospodarstvu Gornje Austrije. Èlanak o opæoj karakteristici tog gospodarstva (Volkswirtschaftliches Leben in Oberösterreich, Allgemeine Charakteristik, str.271-318) napisao je F. X. von Neumann-Spallaret sa Ludwigom Diemitzom, Wilhelmom Habisonom, Antonom Petermandlom, Gustavom Ritzingerom, Franzom Rocheltom i Franzom Zoepf. Autori su poèeli sa entuzijastièkim opisom Gornje Austrije kao velikog perivoja, istakli su uèestalost srednjeg posjeda i snažno seljaštvo. Narodna ekonomija i snažno seljaštvo zahtjevi su srednjoeuropskog neomerkantilizma koji se bojao nekontroliranog rasta industrijskog proletarijata i prenapuèenosti gradova.55 U èlanku o poljodjelstvu i stoèarstvu (Landwirtschaft und Viehzucht) Autori su polemièki i sa žaljenjem istaknuli zaostalost poljodjelstva u kojem se još može naæi drveni plug, tropoljni i èetveropoljni sustav sa ugarom. Sije se ruèno, rijetko strojno, ali roba traži svjetsko tržište. Poslije opisa poljodjelstva slijedi ops stoèarstva u kojem se istièe vuèna marva, osobito knji i konjske rase koje se opisuju. Onda naime nije bilo motora, i poljodjelstvo je pokretala snaga ljudskih i stoènim mišiæa. Autori su istakli pitanja prodaje mlijeka kojeg se u zemlji mnogoproizvodilo. To mlijeko vozile su žene u ruènim kolicima u 55

Friedrich Lütge, Deutsche Sozial- und Wirtschaftsgeschichte, Ein Ueberblick, Berlin-Göttingen-Heidelberg, 1952. str. 327, 355.

181

VDG JAHRBUCH 2004

gradove na prodaju. Muž timari krupnu stoku, žena stoku sitnog zuba. Zemlja je bogata ribom, a ima i ribnjaka gdje se riba uzgaja. U èlanku o šumarstvu i lovu (Forstwirtschaft und Jagd) èita se da 34 posto šuma pripada javnim fondovima, crkvi, ustanovama i privatnom veleposjedu, pa opæinama. Pretjerana sjeèa je opasna. Drvu kao gorivu konkurira ugljen pa se šume sve više njeguje zbog graðevinskog drveta koje se izvozi u sjevernu Njemaèku, Bavarsku i u Beè. Autor opisuje carevo lovište u Salzkammergut kamo dolaze aristokrati, a to lovište opisao je i Adalbert Stifter. Taj opis uglednogknjiževnika daje rang i plemstvo toj šumi uz aristokrate koji oèigledno nisu dovoljni za takvu svrhu. Šuma djeluje na narodni karakter. Ova šuma ipak nije njemaèka šuma Ludwiga Tiecka i njemaèkih romantièara u kojoj se traži narodni identitet. Autori su opisali otpremu drva rijekama i regulaciju rijeka zbog takve otpreme. U èlanku o solanama i rudarstvu (Salinenwesen und Bergbau) doznaje se da sol nije èista kamena sol, veæ sol izmiješana sa glinom, gipsom i anhidritom koju valja èistiti, a sol se iskorištava od bronèanog doba. Sol se èisti od doba Karla Velikoga, proizvodi se sve više soli. Kamenog ugljena je malo, ali neke vrsti ugljena upotrebljavaju se kao gnojivo. U èlanku o industriji, zanatstvu, trgovini i prometu (Industrie, Gewerbe, Handel und Verkehr) doznaje se da je veæina industrijskih pogona malena, proizvodi se željezna i drvena roba. Veliki pogoni novijeg su datuma. U rimsko doba tu su se proizvodili štitovi, u srednjem vijeku maèevi, kasnije kose, srpovi i noževi. Èita se o strahu od inozemne konkurencije, osobito njemaèkih tvornica, pa tvornicama strojeva, željezarama, tvornicama oružja, u Steyru o izvozu oružja, drvene robe, igraèaka, platna, tkaonicama pamuka, industriji papira, klatana, pivovarama, kamenolomima granita. Ta roba izvozi se do Srbije i Rumunjske. To nam kaže o karakteru te industrije. Ona je nastala kao privatno poduzetništvo u slobodnoj konkurenciji. Tada je blijedio ideal slobodne konkurencije jer je politika tražila i stvarala tržišta toj industriji. I ne samo to, politika se vodila proizvodnjom i izvozom oružja pa je umjesto slobodne konkurencije prevladala državna konkurencija. U balkanskim ratovima je Francuska istisnula Austriju sa srpskog tržišta koje je kupovalo oružje pa su tako Srbi vojevali sa francuskim, a Turci sa njemaèkim topovima.56 Autori potom istièu zazvitak turizma, turistièkog novinstva i udruga, i trgovine poslije izgradnje željeznice (Kremsbahn) koja je vezala Gornju Austriju sa svjetskim prometom i tržištima. Ovo nam kaže i o ulozi države u industrijskoj zemlji 19. st. Ona je trebala osvajati tržišta za svoju industrju, pomagati je gradnjom prometnica, ali je ona tim sredstvima vodila politiku, pa njezin utjecaj na gospodarstvo nije bio mali. Prilog Volkswirtschaftliches Leben in Salzburg, (str. 577-605) redigirao je Karl Menger sa Ludwigom Dimitzom, Sykesterom Gattein, Vincenzom Koernerom i Franzom Zoepfom. Oni su opisali male obradive površine, ali bogatstvo drvom i vodenom energijom, turizam i šumu koju èuva država. U vlasništvu veleposjeda su 56

E(rnest) Denis, La Grande Serbie, Paris, 1915. str.138.

182

VDG JAHRBUCH 2004

2/3 šuma, veleposjednici su država, bavarski kralj i privatnici i napokonopæine. Mali posjednici uništavaju šumu jer je odviše iskorištavaju pa se postavlja pitanje pošumljavanja. Autori su opisali moguænosti izvoza drva. Lov su opisali kao vitešku zabavu plemstva, ali su opisali zakup lovišta, povijesna njegovana lovišta velikog kneza Toskane Ferdinanda. Lovstvo je stajalo negdje izmeðu feudalnog i kapitalistièkog lovstva. Proizvodnja željeza osigurana je zbog bogatih ležišta kamenog ugljena što je bilo vrlo važno u doba nedovoljno razvijenog prometa. Još od rimskog doba tu se kopalo zlato i bakar. Nadalje su tu nalazišta nikela i kobalta, industrija proizvodi strojeve, mramor, kugliène ležaje, staklo i izvozi svoje proizvode u sve krajeve svijeta. U svesku Steiermark (1890.) èlanak o narodnom gospodarstvu (Volkswirtschaftliches Leben in Steiermark (353-412) napisao je Karl Menger u suradnji sa Albertom Dommesom, Franzom Kupelwieserom, Friedrichom Müllerom, Valentinom Pogatschniggom i Friedrichom Zechnerom. Prvi dio bavi se poljodjelstvom i stoèarstvom Landwirtschaft und Viehzucht. Prvi dio priloga je prikaz Brandhofa, a to je bilo imanje nadvojvode Johanna kao uzor alpskog gospodarstva. Nadvojvoda je usto pobudio osnivanje poljodjelskog društva koje æe davati pobude za napredak. To nam kaže o ulozi nadvojvoda u Carevini, oni su davali pobude napretku i modernizaciji, a ujedno su bili glava mjesnog društva koja æe tom društvu odrediti raspoloženje. Samo 15 posto obradive zemlje nalazi se u ravnici. Poljodjelstvu nedostaje radna snaga koja odlazi u industriju. On je opisao hipotekarnu zaduženost zemljoposjednika, u poljoprivredi važi èetvero ili peterogodišnji plodored koji su autori pobliže i opisali. Vinogradarstvo je jako razvijeno, ali je u krizi zbog filoksere. Vlažnost livada otežava proizvodnju sijena što se negativno odražava na stoèarstvo. Autori su onda opisali voæarstvo i izvozna tržišta, povrtlarstvo, trgovinu cvijeæem. Ove grane pod zaštitom su princeze prijestolonasljednica udovice nadvojvotkinje Stephanie. Osnovano je i povrtlarstvo društvo. Autori su opisali rase goveda, kakvoæu mlijeka, trgovinu sa tovnim blagom, izvoz konja i odnose sa ministarstvom poljodjelstva. U Štajerskoj je osnovano i društvo za uzgoj konja i državna ergela u kojoj se uzgajaju rasplodni pastusi. Konjarstvo je bilo važno jer su konji bili vuèna stoka u doba dok motori još nisu bili rašireni. Znatno je svinjarstvo, ali je malo koza i ovaca, uzgaja se perad, riba, pèele, a osnovano je i ribièko društvo. Èlanak o šumarstvu i lovstvu (Forstwesen und Jagd) navodi najprije da je 47 posto površine pod šumom. Autori su opisali vrste drveæa koje u tim šumama raste. Mali posjednici šume padnu u nevolju pa neracionalno sijeku šumu, veleposjednici bole gospodare šumom u kojoj ljeti pase stoka. Te šume su pored ostalog dale pragove za gradnju južne željeznice do Trsta s kojom je omoguæena trgovina drvom pa su u Trstu nikle tvrtke što trguju drvom. Niz Dravu se takoðer izvozi drvo u Hrvatsku i Maðarsku. Trgovina drvom procvala je kad su se ugasle staklare i željezare, ali još ima željezara koje se lože drvom. Autori opisuju te peæi na drvo. Grade se i šumske željeznice za iskorištavanje šume. Pišuæi o lovu spominje kao najèešæe lovce upravitelje veleposjeda, župnike i uèitelje, pa bogate seljake, zaèudo ne plemiæe. Nadvojvodu Johanna opisuje kao dobroèinitelja Štajerske jer je 183

VDG JAHRBUCH 2004

popularizirao lov na tetrijebove za kojega je ranije bilo malo zanimanja. Autori su onda spomenuli rase lovaèkih pasa koji su prikladni za lov u krajoliku Štajerske. Èlanak o rudarstvu i metalurgiji (Bergbau und Hittenwesen) opisuje rudno bogarstvo i povijest iskorištavanja kovina, osobito vrlo starog iskorištavanja srebra, mineralnog ugljena jer kamenog ugljena nema, ali je smeði uglen dobar i opskrbljuje željezare. Važna su i ležišta grafita. Meðutim željezare su najvažnije u rudarstvu osobito poslije razvitka prometa i trgovine pa je 1868.-1870. osnovana velika društva, a uslijed modernizacije visokih peæi njihov je broj mogao biti smanjen. Štajerska ima staru proizvodnju pušaka koja seže još u doba cara Maksimilijana I. U èlanku o zanatstvu i industriji (Gewerbe und Industrie) spominje se dominantni položaj proizvodnje željeza, a potom likera, krunica, osobito grnèarije, papira, šarenog tiska, industrije stakla, pivovare, šibica, obuæe, mlinarstvo. Industrija je koncentrirana u Gornjoj i Srednjoj Štajerskoj i Grazu. Važna je proizvodnja cementa. Izvoz se kreæe na jug i zapad Carevine, pa prema Italiji i Balkanu i dalje na srednji istok. Zaustavljena je bezobzirna sjeèa šuma, ali jaèa proizvodnja zaprežnih kola, pokuæstva, luksusnih koèija, omnibusa, tramvaja, mehanièkih tkalaèkih stanova koji potiskuju stare. Industrija sukna opskrbljuje vojarne i kaznionice. Izvoz kreæe prema Njemaèkoj i Italiji, papir se izvozi u Italiju, Grèku, Tursku, Rusiju, Njemaèku. Slika štajerskog gospodarstva slika je zemlje koja se industrijalizira, privlaèi radnu snagu sa sela, industrija se neprestano modernizira, traži i dobiva nova tržišta u èemu joj pomaže država. Upada u oèi velika raznolikost i specijalizacija industrijskih grana u uskoj vezi sa potrebama tržišta i potrošaèima. U svesku Kärnten und Krain (1891.) je dio o narodnom gospodarstvu, poljodjelstvu i stoèarstvu Volkswirtschaftliches Leben in Kärnten, Ackerbau und Viezucht redigirao Karl Menger sa J. L. Canavalom, Cosmasom Schützom i Ferdinandom Seelandom (str. 233-254) . Oni su ponajprije opisali podneblje i oborine, sastav tla, sazrijevanje dvaju žetvi unutar vegetacijskog razdoblja, više vegetacijskih podruèja, blage zime na sunèanim obroncima, slobodni plodored, tropoljni sustav, kulture i moguænosti izvoza. Pitanja prehrane blaga, prednosti krmiva koje je bogato kalcijem zbog èega stoka ima dobre kosti i rijetko oboljeva. Opisao je rase konja i goveda, pa ovèarstvo na visinama gdje se goveda više ne penju. Znatno je pèelarstvo, svinjarstvo, ribarstvo i uzgoj ribe. U èlanku o šumastvu i lovstvu (Forstwirtschaft und Jagd) isti pisci su istakli da je Koruška najšumovitija zemlja u Austrij, da izvozi drvo u Italiju i Maðarsku. Opisao je metode obnove šume. U Koruškoj ima èak 473 lovišta. U ta lovišta zaluta iz Hrvatske poneki vuk ili medvjed. U èlanku o rudarstvu, metalurgiji, tvornicama i prometu (Bergbau, Hütten, Fabriken und Vekehr) autori su zabilježili da u zemlji ima bakra, žive, mangana, grafita. U podruzèju izvora Drave bilo je u prošlosti i nalazišta zlata. Zlato i srebro kopa se i danas. Ima dosta izvora mineralne vode. Stara je industrija željeza i olova 184

VDG JAHRBUCH 2004

u Gornjem Bellachu, Jankenu i Bleiburgu. Tu su olovo dobivali još Rimljani, a to olovo upotrebljavalo se kod gradnje romanièkih i gotièkih graðevina za izradu prozora, krovova i u vojnoj industriji kad se pojavilo vatreno oružje. Ono se izvozilo u Mletke i Genovu zbog proizvodnje boja. Meðutim, za katolièke reformacije došlo je do iseljavanja rudara. Rudarstvo je obnovila Marija Terezija tako što je erar investirao u rudarstvo. Kao sporedni proizvod dobivao se cink. Autori su opisali metalurški postupak dobivanja cinka i napredak metalurgije na tom podruèju. Autori su opisali keltsko rudarstvo i rimske peæi za dobivanje željeza sa vodenim mjehovima i peæi koje su se održale sve do 18. st. U srednjem vijeku je rudnike stekla nadbiskujpija u Salzburgu, a 1567. pa izmeðu 1759.-1854. donio je najprije Ferdinand pa Marija Terezija nove zakone o rudarstvu. Autori su opisali postupnu modernizaciju metalurškog procesa od 1570. do 1869. i osnivanje Huttenberškog društva željezara 1881., pa austrijsko Alpino Montažno društvo. Autori spominju rodoljublje kod poziva da se ova metalurgija suprostavi inozemnoj konkurenciji i pogodnosti koje toj proizvodnji pružaju brodogradilišta koja proizvode èeliène brodove, uopæe sve veæu potrebu za željezom koju više ne mogu pokriti peæi na drveni ugljen. Tekstilna industrija opskrbljuje vojsku. Potom su autori opisali druge industrijske grane, gradnju južne željeznice koja je omoguæila robnu razmjenu s Italijom i Trstom 1857., gradnju željeznice od Maribora do Villacha 1864., željeznicu prijestolonasljednika Rudolfa 1869. kao najbolju vezu s Beèom. U svesku Tirol und Vorarlberg (1893.) je dio o narodnom gospodarstvu redigirao Karl Menger. Najprije je Ferdinand Kaltenegger opisao poljodjelstvo i planinsko gospodarenje (Feldbau und Alpwirtschaft, str. 513-548). Najprije je opisao podneblje koje je razlièito pa u toplim ravnicama uspijevaju masline, smokve i šipak, dok je na visinama podneblje gotovo arktièko. Rijeke teku u tri slijeva, neke u crnomorski slijev, druge u jadranski, a treæe u rajnski. U visinama iznad 1250 metara tlo je jako krševito, ali su neke doline zaštiæene od hladnih sjevernih vjetrova. Na kosim obroncima seljaci sami vuku plug i nose gnoj u korpama, do nekih oranica moguæe se uspeti jedino uz pomoæ dereza ili sajla. Obradivo je samo 48 posto površina, ostalo se iskorištava za stoèarstvo. Poslije opisa brojnosti i rasa stoke, autor je opisao ljetnu ispašu na visinama kamo pastiri izgone stoku iz susjednih podruèja. Nema spomena plaæanja travarine. Do 650 metara visine raste dud i vinova loza. Ovo siromašno poljodjelstvo zna za patuljasti posjed i za seoski proletarijat. Ovi bezzemljaši zakupljuju zemlju na veleposjedu. Autor je opisao gorske stanove i skloništa pastira. Tirol proizvodi mnogo kukuruza, voæa, vina i rakije, potom sušenog voæa. U èlanku o voæarstvu, vinogradarstvu i svilarstvu (Weinbau, Obstbau und Seidenzucht in Tirol und Vorarlberg, str. 549-569) je Edmund Mach sa Karlom Maderom i Cav. Francesco Genioni opisao vinogradarstvo kao najvažniju granu gospodarstva. Proizvodnja željeza nazaduje, a zbog toga nazaduje i proizvodnja drvenog ugljena. 185

VDG JAHRBUCH 2004

U èlanku o lovstvu i ribarstvu (Jagd und Fischerei,str. 581-585) Luigi Lazarini piše da je lovstvo je razvijeno, a lovišta se daju u zakup aristokratima i industrijalcima. Divljaèi je mnogo, osobito ptica grabilica, orlova, a rijeke su bogate ribom. U èlanku o rudarstvu, metalurgiji, zanatstvu, industriji i trgovini (Bergbau und Hüttenwesen, Gewerbe, Industrie und Handel in Tirol und Vorarlberg, str. 585-600) je Johann Angerer sa Hansom Lechleitnerom pisao o ispiranju zlata koje je prestalo 1870., pa o nalazištima željezne i bakrene rudaèe. Dobivanje srebra poèelo je u 16. st. i još traje. Od 1889. iskorištava se i cink, asfaltni kamen i asfalt. Granja željeznice mnogo toga je promijenilo pa su nastale željezare, industrija cementa, a zanatstvo je doživjelo duboke promjene. Liju se zvona, razvila se tekstilna industrija, predionice pamuka i tkaonice, tvornice platna i pamuènih tkanina, papira, celuloze. Lome se razne vrsti kamena za graðevinarstvo i kiparstvo, pa za mlinarsku industriju. Meðutim puèanstvo masovno seli, samo 1874. odselilo se èak 24.000 ljudi zbog bolesti svilca. U zemlji se dobiva izvrsni mramor. Autor još nabraja ljevaonice kovina, tvornice pokuæstva, sapuna, cementa, farmaceutskih proizvoda, kamenarstvo, obradu obojenog kamena i mramora. turizam itd. Ovi proizvodi izvoze se do Indije i južne Amerike, pa u sjevernu Ameriku, Englesku, Francusku. U zemlji nedostaje radne snage koja se uvozi iz susjedne Italije. Slika ovog gospodarstva odgovara poèetnoj fazi industrijalizacija s migracijama i vrlo dubokim promjenama. Dragocjen je i dio koji se bavi poviješæu industrije i rudarstva od rimskih vremena.

*** Ako sažmemo ovaj prikaz njemaèkog dijela Austrije možemo zakljuèiti da ovaj dio Carevine nije bio politièka jedinica, niti je imao znatno gospodarstvo, on nije bio nikakav centar moæi, nije imao unutarnje kohezije niti naglašenih veza s krunom. On je meðutim bio kulturna snaga. Njega je, kao i sve ostale zemlje Carevine objedinjavala kruna koja je industriji u razvitku tražila i nalazila tržišta. Sve politièke jedinice ovog dijela Carevine imale su neke oblike suvereniteta kao npr. neku zemaljsku skupštinu. Federalizam je dakle bio naglašen na svim podruèjima, poèam od kulturnih do gospodarskih. Ne može se dakle govoriti ni o kakvoj prevlasti njemaèke manjine u Carevini u kojoj je manje-više svatko imao neke oblike suvereniteta, ali nitko, pa ni Maðarska nije imala potpun suverenitet. Potpun suverenitet imala je jedino kruna koja ni s jednom zemljom nije bila osobito blisko vezana, èak ni sa samim Beèom koji se nije osjeæao kao nacionalna ili carevinska prijestolnica veæ kao europski grad, stožer kršæanstva, kasnije zapadne kulture. Sami Habsburgovci bili su profesionalni vladari koji su mogli upravljati svakom zemljom, Španjolskom, Belgijom, Hrvatskom itd. kao štoje profesionalni vojnik plaæenik mogao služiti svakog kneza. 186

VDG JAHRBUCH 2004

Deutschösterreich in der Sammlung Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild Deutschösterreich war keine politische Einheit, sondern eine umgangsprachliche Bildung, die sich auf die Grafschaften, Markgrafschaften etc.die im späten Mittelalter zu habsburgischen Erbländern wurden. In der Sammlung wurde die Geschichte, die Literatur, bildende Künste, Industrie und Wirtschaft beschrieben, das Prinzip des Regionalismus blieb erhalten und daher wird nicht eine Geschichte dieser Länder geschrieben, sondern je ein Kapitel über die Geschichte, Literatur etc.eines jeden Landes. Die Beziehungen Wiens zu diesen Ländern waren lose, Wien empfand sich als Hochburg des Katholizismus und im XIX. Jh. als Bollwerk des Westens. Diese Länder bekennen sich alle zum Deutschtum, aber das scheint ein Lippenbekenntnis zu sein, denn es fehlen die ideologischen Grundsätze des deutschen Nationalismus der Romantik, kein deutscher Wald, kein Germanentum der Völkerwanderung. Kein sprachlicher Nationalismus. Es wird zugegeben, dass die Ahnen der heutigen Österreicher Germanen, aber auch Kelten waren. Es gibt aber eine Zufriedenheit, über die Verdrängung der Slaven und der Slavenapostel im frühen Mittelalter, aber keine Forderung nach der sprachlichen Assimilierung der Minderheiten. Aus dieser Sammlung ergibt sich, dass die Erbländer nicht stark industrialisiert waren, aber der Staat lenkte die industrielle Entwicklung durch den Handel, dem der Staat durch seine Politik und Außenpolitik Absatzgebiete für die Produkte der Industrie suchte und auch fand. Daraus ergibt sich, dass man in der Monarchie nicht von einer herrschenden deutschen Minderheit sprechen kann, was man ziemlich oft in der Österreichliteratur liest. Besonders nicht, weil sich Wien nicht als nationaler Schwerpunkt empfand und auch nicht, weil die Habsburger keine Deutsche waren, sondern Schweizer und bei Hofe wurden viele Sprachen gesprochen, Deutsch am wenigsten. Eigentlich gehörten die Habsburger zu keinem Volk, sie waren von Beruf Fürsten, Herrscher und konnten genauso gut Könige von Spanien wie auch Könige von Böhmen oder Kroatien sein und ihres Amtes walten.

187

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Stjepan MATKOVIÆ dr. sc Vladimir GEIGER

Savez Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji Osnivanje i razvoj u osvit Prvog svjetskog rata Nakon donošenja Austro-Ugarske (1867.) i Hrvatsko-Ugarske Nagodbe (1868.), njemaèka je etnièka/narodna skupina bila suoèena s novim položajem u istoènoj polovici Monarhije, za razliku od zapadne polovice u kojoj su dominirali austrijski Nijemci. U (jugo)istoènom dijelu Dvojne Monarhije, Nijemci postaju manjina (die Nationalität), koja je unatoè snažnom utjecaju njemaèke kulture u èitavoj državi, morala unutar nove unutarnje podjele redefinirati svoje odnose s veæinskim narodima. Razlike u ustavnom položaju, sa svim popratnim pojavama, vidljive su u povijesnom razvoju stranaka u hrvatskim zemljama. Premda su Podunavske Švabe bile brojnije, povezanije te tradicionalno ukorijenjenije, oni nisu imali svoju stranaèku organizaciju na podruèju banske Hrvatske za razliku od Nijemaca u Istri, koji su se na tom poluotoku poèeli naseljavati s izrastanjem Pule u mornarièko središte Habsburške Monarhije. Pula je imala poèetkom 20. stoljeæa Deutsche Volkspartei (Njemaèka puèka stranka), koja nije imala zapaženije rezultate, ali je ipak pokazala razvijeniju svijest tamošnje njemaèke zajednice za ozbiljnijom organizacijom i isticanjem zasebnog identiteta.1 U banskoj Hrvatskoj, koja je u sklopu posebnog subdualistièkog položaja unutar zemalja krune sv. Stjepana stalno branila svoj autonomni državnopravni status, njemaèka se etnièka zajednica u drugoj polovici 19. stoljeæa morala snalaziti pred naletima razlièitih pritisaka. S jedne strane, Nijemci su kao najbrojniji narod Monarhije èesto doživljavani kao prijetnja razvoju drugih naroda. Tomu u prilog išla je i èinjenica da je glavni vanjski saveznik Austro-Ugarske bila moæna carska Njemaèka. Hrvatski tisak je redovito objavljivao èlanke pisane u protunjemaèkom duhu, koji su se prije svega odnosili na kritiku ponašanja njemaèkih politièara u Beèu. S druge strane, nije bilo neobièno da se protunjemaèka oštrica novinarskih pera usmjeravala i na pripadnike njemaèke etnièke zajednice u banskoj Hrvatskoj, uz obrazloženje da se i ta skupina nastojala više vezivati uz èitavo nijemstvo Monarhije, nego uz svoju domovinu. 1

Usp. Maurizio Levak, Njemaèko stanovništvo Pule od sredine 19. stoljeæa do 1918., Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2003, Osijek 2003., str. 308.-309.

189

VDG JAHRBUCH 2004

Poèetkom 20. stoljeæa stvaralo se ozraèje groznièave uzrujanosti. Na hrvatskom politièkom reljefu nicale su nove politièke skupine, koje su bile nezadovoljne s tradicionalnom politikom. Neke od njih izravno su utjecale na radikalizaciju javnog mnijenja i nisu susprezale od prevratnièkih ideja. Prigodom Narodnog pokreta iz 1903. godine dogaðali su se u veæim gradovima, uz izrazite protumaðarske, i protunjemaèki ispadi, koji su se svodili na prisilno skidanje naziva trgovina i lokala na njemaèkom jeziku. Prigodom takvih demonstracija nije dolazilo do fizièkih napada na pojedince, nego se manifestirao otpor prema austro-ugarskom ureðenju. Meðutim, istodobno je javljano iz provincije da odnosi Znaèka Saveza izmeðu Hrvata i drugih etnièkih skupina u banskoj Hrvatskoj nisu bili narušeni. Iste godine pojavio se pokret Novi kurs, koji je meðu svoje glavne zadaæe postavio poticanje organiziranog otpora koncepciji Drang nach Osten. Od tada pa sve do kraja Prvog svjetskog rata sve je više izbijao u prvi plan animozitet prema svemu što je imalo veze s njemaèkim interesima. Meðutim, usporedo je tekao i proces demokratizacije javnog života, koji je omoguæio da razlièiti slojevi hrvatskog društva, ukljuèujuæi i manjinske zajednice zapoèinju osnivati vlastite interesne organizacije, bilo da je rijeè o politièkim strankama ili udrugama kulturno-gospodarskih profila. Na taj je naèin demokratizacija dopuštala izražavanje osobitog identiteta, odnosno moguænost da pripadnici odreðene skupine pokažu po èemu se razlikuju od svojih nepripadnika. Kad je rijeè o Nijemcima u banskoj Hrvatskoj, može se uoèiti da oni nisu osjeæali pritisak sustavne asimilacije, poput one u Ugarskoj. Razlog je ležao u èinjenici što je Ugarska imala osjetljiviju demografsku strukturu tako da su Maðari odluèili permanentno raditi ili na asimilaciji ili akulturaciji nemaðarskih etnièkih skupina kako bi trajnije osigurali veæinu u cjelokupnom stanovništvu Ugarske i pokazali da njihova nacija nije djeljiva. Naprotiv, u banskoj Hrvatskoj je slika bila drugaèija. Znaèajan je udjel samosvjesnih Nijemaca u svekolikom razvitku zemlje. Zanimljivo je da su se njemaèki doseljenici aktivirali u politici i bili pritom relativno utjecajni u politièkim strankama Hrvatske znatno prije nego što su se uspjeli politièki organizirati radi oèuvanja i zaštite svojeg etnièkog interesa. Nijemci su u Hrvatsku doseljeni iz razlièitih, meðusobno nepovezanih, èesto i suprotstavljenih njemaèkih kneževina i pokrajina. U širem smislu nastanjeni su nekompaktno, prepušteni sami sebi, baveæi se veæinom zemljoradnjom (i obrtima). Hrvatski Nijemci zasnivaju poseban, izrazito individualistièki naèin života, pri èemu osjeæaj meðusobne solidarnosti malokad prelazi granice sela ili naselja. Èinjenica je da se osjeæanje nacionalne svijesti u Nijemaca europskog jugoistoka 190

VDG JAHRBUCH 2004

razvijalo sporije nego u ostalih naroda/etnièkih skupina s kojima su živjeli. Tek uoèi Prvoga svjetskog rata sazrijevaju uvjeti za stvaranje posebne nacionalne organizacije Nijemaca u Slavoniji i Srijemu.

* Godine 1910. bilo je zatraženo, a nakon odobrenja pravila u skladu sa Zakonom o društvima, tri godine poslije, 28. rujna 1913., i ostvareno osnivanje “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” s predsjedavateljem / Obmannom Franzom Hangom iz Rume, koja je bila i sjedište Saveza.2 Zakon o društvima bio je objavljen 17. lipnja 1913. godine. Prije toga Nijemci su se uglavnom okupljali u svojim Gesangverein, Turnverein, Leseverein – pjevaèkim društvima, tjelovježbenim društvima i èitaonicama. U dopisu Kraljevskoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, poèetkom 1911. godine inicijatori (“Karl Stürm i drugovi iz Rume”) za osnivanje “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”, naveli su: “Smjerno podpisani poduzeli smo korake, da se osnuje «Bund der Deutschen in Kroatien und Slavonien»3, pa smo prema propisu zakona sastavili i pravila za to osnovati se imajuæe društvo. Ova smo pravila veæ davno poslali zakonitim putem visokoj kr. Zemaljskoj vladi na odobrenje, te su ista još dne 17/X 1910. poslana po veleslavnoj kr. Županijskoj oblasti u Vukovaru na visoku kr. Zemaljsku vladu i tu su zaprimljena pod brojem 62386-10. Buduæi da je nam mnogo do toga stalo, da se odnosna pravila što prije potvrde, to podnašamo ovu smjernu molbu: Visoka kr. Zemaljska vlada izvoli spomenuta pravila što prije odobriti i natrag povratiti.”4 Meðu potpisnicima navedenog dopisa i inicijatorima osnutka “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”, bio je i Ferdinand Riester, tada politièki naistaknutiji hrvatski Nijemac, rodom iz Rume, koji æe postati i saborskim zastupnikom.5 U dopisu An Seine Exzellenz hochgeboren Herrn Slavko von Cuvaj königlicher Regierungs Kommissär in Agram, od 25. rujna 1912. godine, inicijatori osnutka “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”, izmeðu ostalog su naveli: 2

3 4

Usp. Carl Bischof, Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, Freilassing, 1958., 170.-171.; Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien und Kroatien bis zum Ende des Ersten Weltkriegs. Ein Beitrag zur Geschichte der Donauschwaben, Stuttgart, 1972., str. 105.; Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, Stuttgart, 1989., str. 100.; Vladimir Geiger, Nijemci u Hrvatskoj, Migracijske teme, god. 7, br. 3-4, Zagreb, 1991., str. 324.; Vladimir Geiger, Nijemci Ðakova i Ðakovštine od 1848. do 1914. godine (2. dio), Scrinia Slavonica, sv. 2, Slavonski Brod, 2002., str. 317.; Vladimir Geiger, Nijemci u Ðakovu i Ðakovštini, Zagreb, 2001., str. 79., 89. Iznad “Bund der Deutschen in Kroatien und Slavonien” rukom je dopisano “Savez nemaca u hrvatskoj”. Hrvatski državni arhiv (HDA), Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 35795/1913. Usp. Stjepan Matkoviæ, Der Schwabe aus Syrmien: Ferdinand Riester u hrvatskom politièkom životu, Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2001, Osijek, 2001., str. 35.-44.

191

VDG JAHRBUCH 2004

“Mit Gegenwärtigem erlauben wir uns namens unserer deutschen Bevölkerung an Euer Hochgeboren die ergebenste Bitte zu richten, Ihre gültige Aufmerksamkeit auf eine Sache lenken zu dürfen, welche uns Deutsche in unseren wirtschaftlichen und kulturellen Belangen besonders beeinflusst. Es handelt sich um die endgültige Erledigung der Statuten des «Bund der Deutschen in Kroatien und Slavonien» («Savez nemaca u Hrvatskoj i Slavoniji»), welche schon seit Mai 1910 der hohen königlichen Landesregierung zur Erledigung vorliegen./.../ Wir Deutsche Slavoniens und besonders Syrmiens sind jederzeit loyale und aufrichtige Freunde der Regierung gewesen, haben sie noch in jedem Wahlkampfe so selbstlos unterstützt, dass zahlreiche Volksgenossen sogar materielle Opfer nicht gescheut haben, um der Ordnungspartei zum Siege zu verhelfen. /.../ Wir sind uns dessen bewusst dass es Eurer Exzellenz in Ihrem hochentwickelten Gerechtligkeitssime nicht Absicht sein kam, uns trotz unserer besten Haltung unseren berechtigsten Wunschen solche Zurücksetzung erfahren zu lassen und bitten Eure Exellenz deshalb, die Erledigung der Statuten unserer Landesvereines «Bund der Deutschen in Kroatien und Slavonien», «Savez nemaca u Hrvatskoj i Slavoniji» in Ihrem Wirkungskreise nach Möglichkeit zu beschleunigen. /.../.”6

* Pravilima “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien”, odreðeno je ustrojstvo, djelokrug, svrha i rad Udruge. Pravila su, dvojezièna, odobrena 17. lipnja 1913. godine od Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade u Zagrebu, pod brojem 35.795 ex 1913. Prema pravilima “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien”, § 1. (Naslov, sjedište, smjer i djelokrug udruge) “Savez Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” “/.../ imat æe svoj djelokrug u kraljevinama hrvatskoj i Slavoniji sa sjedištem u Rumi, i nije politièka udruga.” Prema § 2. (Svrha udruge) “jest promicanje narodnih, kulturnih i gospodarskih probitaka svojih èlanova.” Prema § 3. (Rad udruge), “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” “a) izdavati i raspaèavati æe dobre njemaèke tiskopise narodno gospodarskog i pouènog sadržaja; b) priredjivati æe narodno gospodarska predavanja u udružnom podruèju; c) osnivati i unapredjivati æe gospodarstvena udruženja u udružnom podruèju; d) podignut æe jedan posredovni zavod za namještanje radnika; e) promicati æe njemaèke puèke uèione; f) osnovat i promicat æe puèke knjižnice. Ustanove navedene pod c, d i f osnivat æe se naravno uz odobrenje nadležne oblasti; g) priredjivati æe društvene zabave i održavati prijateljske sastanke.” 6

HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 29057/1912.

192

VDG JAHRBUCH 2004

Prema § 4. (Sredstva za postignuæe udružne svrhe), “Namaknut æe se: a) Prinosom èlanova /.../; b) Iz prihoda društvenih zabava te poklona i zapisa; c) raspaèanjem stvari saveza.” Prema § 5. (Èlanovi udruge) “Èlanom udruge «Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji» može postati svaki Nijemac, koji imade svoje prebivalište u podruèju kraljevina Hrvatske i Slavonije, bez razlike spola, navršivši 14. godinu. Svi èlanovi bez razlike imadu jednaka prava /.../.” Prema § 6. (Savezne skupine) “Za olahkoæenje saveznog poslovanja i saobraæaja sa èlanovima, vlastna je udruga u svakom mjestu, gdje najmanje 10 èlanova obitavaju, osnovati mjestnu skupinu uz odobrenje vis. vlade. Ova mjestna skupina stoji uvijek na raspolaganje saveznoj upravi, i dužna se je pokoravati njezinim zakljuècima.” Ustrojstvo, djelokrug, svrha i rad “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien”, napose vodstva, Glavne skupštine, Savezne uprave, Nadzornog odbora, Obranièkog suda, itd., odreðeno je od § 8. do § 16. Prema § 17. (Prelazne ustanove) “U sluèaju, da glavna skupština zakljuèi prestanak saveza, imade ona odluèiti i glede preostalog imetka saveza. Ako glavna skupština, koja je zakljuèila prestanak društva, glede preostale imovine Saveza nikakove raspoložbe ne uèini ili ako savez bude po oblasti raspušten, imaju se prije svega isplatiti eventualni dugovi Saveza, a preostala se imovina ima predati na upravu zavodu «Deutsche Volksbank als Aktiengesellschaft» u Rumi. Ako se nov Savez osnuje u roku od jedne godine, onda mu se ima imovina ovog preostalog Saveza predati u vlasništvo. Ne osnuje li se u spomenutom roku nov savez, tada se preostali imetak raspuštenog saveza imade prema uvidjavnosti ravnateljstva «Deutsche Volksbank A.-G.» razdijeliti na postojeæa njemaèka društva i institucije na podruèju kraljevina Hrvatske i Slavonije.” Prema Pravilima “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien”, § 7. (Savezni znak/Bundesabzeichen): “Svaki èlan udruge vlastan je javno nositi znak prema osnovi, koju æe oblast odobriti.” Društveni / savezni znak (znaèka) “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” kružnog je oblika, u sredini su preklopljene lijevo hrvatska i desno njemaèka trobojnica na bijeloj podlozi, iznad je zlatna šesterokraka zvijezda. Okolo tamnomodri obrub sa zlatnim natpisom BUND DER DEUTSCHEN IN KROATIEN UND SLAWONIEN.7 Pravila “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien”, imaju kao Dodatak i Pravila za saveznu skupinu “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien”, prema kojima je odreðeno ustrojstvo, djelokrug, svrha i rad mjesnih skupina (ogranaka). 7

Primjerak znaèke “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” priložen je pravilima “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” u HDA.

193

VDG JAHRBUCH 2004

* Kako je tisak domaæih Nijemaca popratio osnivanje Saveza? U njihovom vodeæem listu Deutsches Volksblatt, Organ für Politik und Volkswirtschaft der Deutschen in Kroatien-Slavonien, koji je izlazio u Rumi, može se sustavno pratiti proces osnivanja i razvoja Saveza. Deutsches Volksblatt je prvi naveo zadaæu Bunda / Saveza: “Dieser erste deutsche Landesverein hat sich zur Aufgabe gestellt, alle Mitteln zu sammeln und anzuwenden, welche uns und unseren Kindern unsere teure deutsche Muttersprache erhalten können; unserer Jugend soll die vollkommene Erziehung und Ausbildung in unserer deutschen Muttersprache gesichert werden. Darum trete jeder Deutsche dem neubestätigte deutschen Kulturverein Bund der Deutschen in Kroatien und Slavonien als Mitglied bei! Als Mitglied kann jeder arische (christliche) Deutsche, gleichviel welchen Geschlechtes, welcher das 14. Lebensjahr überschritten hat, aufgenommen werden, wenn er in Kroatien-Slavonien wohnhaft ist.”8 (“Ova prva njemaèka zemaljska udruga postavila si je zadaæu da sakupi i primijeni sva sredstva, koja mogu ušèuvati nama i našoj djeci naš mio njemaèki materinski jezik; našoj mladeži treba se osigurati puni odgoj i obrazovanje na našem njemaèkom materinskom jeziku. Stoga pristupa svaki Nijemac kao èlan novoosnovanoj kulturnoj udruzi Nijemaca. Kao èlan može se primiti svaki arijski (kršæanski) Nijemac, svejedno kojemu spolu pripadao, koji je prešao 14 godinu života i to ako živi u Hrvatskoj i Slavonii.”) U broju 38. Deutsches Volksblatta, od 25. srpnja 1913. godine, najavljena je osnivaèka skupština za 28. srpnja u sali Josefa Fritza u Rumi pod motom “Ruma im Deutschtum voran!”. Slijedeæi 39. broj Deutsches Volksblatta od 2. listopada 1913. godine donosi izvješæe o osnivaèkoj skupštini.9 Na skupštinu su (od 1. listopada), došli “Volksgenossen”. Skupštinu su pozdravili putem depeša barun Skerlez i kraljevska Kabinettskanzlei iz Beèa. Glavni je govor održao urednik Deutsches Volksblatta Ferdinand Lindner, koji je istaknuo da se još prije nekoliko godina ismijavalo i ironiziralo njemaèki pokret u Hrvatskoj i Slavoniji. Njemaèka se misao probila u mnogim mjesta i to zahvaljujuæi, kako Lindner navodi “hrvatskom šovinizmu”. Njemaèki Volksbewegung se razvio samopomoæu i s ciljem da “jeden deutschen Volksgenossen in seinen Reichen mit seinen deutschen Brüdern und Schwestern zu vereinigen.” Osobito je naglašena važnost školske politike jer zemaljski sustav prosvjete “unsere junge Generation ein Heer geistige Krüppeln in sich birgt.” Zato je Lindner zagovarao osnivanje posebnog Schulfonda, koji bi sprijeèio kroatizaciju i maðarizaciju, poticanjem osnivanja privatnih njemaèkih škola. 8

“Bund der Deutschen in Kroatien und Slavonien.”, Deutsches Volksblatt, Organ für Politik und Volkswirtschaft der Deutschen in Kroatien-Slavonien, ur. Ferdinand Lindner, Ruma, Nr. 29, 24. Juli 1913. “Gründungsversammlung Bund der Deutschen in Kroatien und Slavonien”, Deutsches Volksblatt, Nr. 39., 2. Oktober 1913.

194

VDG JAHRBUCH 2004

“Wir Deutschen aber können unter den herrschaften Umständen, von den heute in Kroatien-Slavonien herrschenden Parteien, keine für uns günstige Schulreform erwarten. Wir dürfen auch nicht länger mehr in der zuwartenden Haltung verharren, wir müssen es ja um unserer selbst Willen vermeide, dass unsere Kinder weiter kroatisiert oder halb freiwillig, in Unkenntnis der Folgen, madjarisiert werden, wir müssen daher besonders in unseren Schul-Belagen zur Selbsthilfe greisen. Wir müssen durch unsere Opferwilligkeit einen derart starken Schulfond schaffen, dass wir instand gesetzt werden, allen bedrängten deutschen Ansiedlungen unterstützend beizuspringen, ihnen die notwendigen Mitteln zur Erhaltung deutscher Privatschulen zu geben, damit ihnen und uns allen die deutsche Erziehung unserer heranwachsenden Generation gesichert und die fremden Anstrengungen und die gewaltigen, madjarischen Geldaufwendungen paralellisiert werden. Dazu rufen wir durch die Gründung des Bundes der Deutschen in Kroatien und Slavonien vor allem auf.” Lindner je svoj žustri, agitacijski govor završio pozivom na što masovnije prikljuèivanje Bundu. Zatražio je od svih nazoènih da pozovu svoje prijatelje i roðake na ulaženju u novu organizaciju kako bi ona mogla èim prije ostvariti svoje ciljeve. U tom je govoru spomenuto i brojka od 300 èlanova Bunda na dan njegova osnivanja. Ako se prati pisanje njemaèkog tiska u banskoj Hrvatskoj onda se može uoèiti da su se Nijemci tada osjeæali ugroženim graðanima. Na podruèju politike javljaju se tendencije koje nisu odgovarale njihovim interesima. Povezivanje dijela hrvatskih i srpskih stranaka u Hrvatsko-srpsku koaliciju i èesto zazivanje slavenske, odnosno sve više južnoslavenske uzajamnosti, kao i suprotan program starèeviæanskih skupina o stvaranju integralne hrvatske države, izazivalo je protureagiranje na politièkom planu. Uoèi izbijanja Prvog svjetskog rata, naroèito nakon balkanskih ratova, vrlo su ojaèale ideje jugoslavenskog nacionalistièkog integralizma. Èak su i u vjerskom životu izbijali sukobi, premda se oèekivalo da bi univerzalna naèela vjere morala približavati svoje zajednièke vjernike. Primjerice, krajem 1913. godine održana su dva katolièka sastanka; jedan u Linzu a drugi u Ljubljani.10 Premda je bila rijeè o okupljanju na konfesionalnom temelju u prvi su plan izbile ocjene o meðunacionalnim odnosima. Nijemci su doživjeli ljubljanski sastanak kao otvorenu demonstraciju slavenstva protiv austrijskih Nijemaca. Brojni suvremenici u Slavoniji i Srijemu istièu poteškoæe u odnosima Nijemaca i Hrvata. Domaæe Nijemce optužuju za protuhrvatsko djelovanje. Uz to, njemaèki je tisak bilježio i brojne incidente o fizièkim ili verbalnim napadima na njihove sunarodnjake. Sve ih je to navodilo da se èim prije organiziraju u sve veæem broju unutar kompaktnije udruge. Hrvatski Nijemci nastojali su se prvo povezati na podruèju banske Hrvatske, ali nisu zazirali ni od održavanja veza s nijemstvom u ostalim zemljama Kraljevine Ugarske (npr. Verein zur Erhaltung des Deutschtums in Ungarn) pa ni u Cislajtaniji ili carskoj Njemaèkoj. Jedno izvješæe iz rumskih 10

“Zwei Katholikentage”, Deutsches Volksblatt, Nr. 35., 4. September 1913.

195

VDG JAHRBUCH 2004

novina spominje i Verein für das Deutschtum im Ausland, koje je bilo zaduženo da se brine za 33 milijuna Nijemaca izvan njemaèke carevine. Predstavnici Nijemaca iz južne Ugarske sudjelovali su u radu toga udruženja. Bund der Deutschen nije bila politièka organizacija koja je sudjelovala na izborima. S obzirom da je Bund osnovan u rujnu 1913. godine, mogao je sudjelovati jedino na saborskim izborima u prosincu iste godine. Nijemci su tada pragmatièki odluèili da im je najoportunije podržati kandidate unionistièkog usmjerenja. Rijeè je o tzv. maðaronima, koji su bili okupljeni u Stranci narodnog napretka. Procjena je bila jednostavna. S obzirom da je bila vrlo mala moguænost da na izborima pobjede predstavnici jedne njemaèke stranke, onda je bilo bolje da se podrži najprihvatljiviji kandidat iz drugih stranaka i da se tako onemoguæi pobjeda onih stranaka koji su se nepovoljno izražavali o Nijemcima. Buduæi da su “unionisti” imali umjereni program, èvrsto utemeljen na legitimizmu i poštivanju nagodbenog zakona, oni su bili najpovoljniji izbor, to jest ona politièka snaga koja je jamèila da njemaèki položaj u banskoj Hrvatskoj neæe biti ugrožen. Zato je rumski tjednik u vrijeme izborne kampanje otvoreno pisao: “Wir sind rechtschafenne Anhänger des Unionismus.”11 (“Mi smo èestite pristaše unionizma.”). Rumski list je poèetkom kolovoza zapisao: “/…/ Wir Deutsche haben stets noch unsere Dienste dem Lande in der loyalste Weise zur Verfügung gestellt, ohne dass man mit uns, wie es sonst schon Gepflogenheit bei den politischen Verhandlugen geworden ist, einen anwidernden Schacher mit einseitigen Konzessionen zu treiben gezwungen gewesen wäre. Alles was wir für unsere Dienste je verlangt haben, sind nach dem Gesetzte selbstverständliche Dinge, welche wir aber leider trotzdem bis heute noch nicht erreichen konnten, weil es eben den Regierungen wie den politischen Wehrheitsparteien an genügender, billiger Einsicht gemangelt hat.”12 Osnovi zahtjevi inicijatora Bunda bili su izraženi slijedeæim formulacijama: “dass unseren deutschen Kindern der Unterricht in ihrer deutschen Muttersprache gesichert werde, dass der deutsche Landesbürger bei den öffentlichen Aemter auch in seiner Muttersprache verkehren kann, dass uns Deutschen der freie Gebrauch des Vereins- und Versammlungsgesetzes gewähleistet werde, dass uns Deutschen die Erlangung des Heimatsrechtes nicht durch unbegründete Schikane erschwert werde, dass wir Deutsche gleich allen übrigen Nationen im Lande gleichen Anspruch auf die vom Lande geschaffenen und zu schaffenden volkswirtschaftlichen und kulturellen Einrichtungen machen, weil wir Deutsche gleich allen übrigen Nationen im Lande in gleciher Weise durch unsere Steuerleistung zur Beitragsleistung für diese Einrichtungen herangezogen werden.” Nizanje zahtjeva zakljuèeno je objašnjenjem da osnivaèi Bunda imaju pred oèima razvoj Nijemaca u skladu s uspjehom i razvojem “unseres kroatischen Vaterlandes”. 11 12

“Die Kugel und das Wort”, Deutsches Volksblatt, Nr. 34, 28. August 1913. “Fortgesetzte Verhandlungen.”, Deutsches Volksblatt, Nr. 31, 7. August 1913.

196

VDG JAHRBUCH 2004

Na kraju opisa ovog osnivaèkog razdoblja njemaèkog Bunda navedimo i polemiku rumskih Nijemaca s najpoznatijim dnevnikom tadašnje banske Hrvatske. Rijeè je o zagrebaèkom Obzoru, koji je u jednom od svojih èlanaka pokušao analizirati položaj Nijemaca.13 Smatrajuæi Nijemce jednom homogenom narodnom grupom, anonimni je pisac izrazi ciljeve suvremenog nijemstva navoðenjem rijeèi glavnog predstavnika “bojovne Germanije” cara Vilima II.: “Naša je dužnost, da štitimo naše suplemenike u inozemstvu, a našoj domovini da pripojimo još jedno veæe njemaèko carstvo.” Uslijedio je opis Nijemaca u hrvatskim i okolnim zemljama: “u Istri ih ima oko 8000 duša i pokazuju jaku djelatnost, naroèito u Opatiji. Vrlo jaki u Ugarskoj, gusto naseljeni u Banatu, Baèkoj i Erdelju. Sada osnivaju južno-ugarsku njemaèku narodnu stranku i razvijaju narodnosni program. Kod nas ima oko 180.000 Nijemaca, kompaktno naseljenih u Srijemu i donjoj Slavoniji. Središte im je u Rumi, a inteligencija im se odgaja u Osijeku, Vinkovcima i Zemunu, gdje srednjoškolci imaju svoje pangermanske klubove. Uz potoporu vanjskih njemaèkih društava svršavaju visoke škole u njemaèkim sveuèilištima, a onda se vraæaju u Hrvatsku kao izraziti pangermani te zauzimaju javne urede. /…/ Pangermanizam služi naèelu Drang nach Osten. Niemci najviše i najèešæe raspravljaju pitanje rasne borbe, koja je rasa sposobnija za život i za buduænost. A iza Romana, koji se toliko ne boje, javlja im se jak i opasan neprijatelj Slaveni. /…/ sve što se sa slavenske stranke do sada poduzimlje, nije u stanju da zaprijeèi to uspješno prodiranje. Zato treba drugaèijih sredstava i ljudi, a te treba stvoriti i odgojiti.” Na taj je èlanak reagirao Deutsches Volksblatt,.14 Èlanak je shvaæen kao poziv na iskorijenjivanje, onog dijela banske Hrvatske koji je “bester Steuerkraft des Landes”, onih Landesbürger, koji su kultivirali zemlju na poziv kralja i zemljoposjednika. Kako je Obzor imao i politièku obojenost, Deutsches Volksblatt, je objavio da njegova uprava odbija podržati “šovinistièku Hrvatsko-srpsku koaliciju” na izborima. Podržat æe one koji imaju “treu monarchisticher Gesinnung, daher auch Unionist und kein derart verschworener Feind unserer deutschen Art und Muttersprache.” Izbori su na kraju pokazali da bez Nijemaca nije moguæe osvojiti Srijem. Srpski radikali su posve ispali iz Sabora. Nijemci su u skladu sa svojom “Wahltaktik” podržali “Ausgleichsfreundkandidata” jer su oni jamèili zaštitu narodnih interesa Nijemaca. “Unionisti” izvan stranaka poput Marka pl. Pejaèeviæa (izborni kotar Ruma), Aleksandra Radkoczaya (Zemun), Stjepana Tropscha (Vinkovci), Ladislava Jankoviæa (Šid) i Nikole Petroviæa (Stara Pazova) svoj su izborni uspjeh dobrim dijelom morali zahvaliti i glasovima njemaèkih izbornika. Drugim rijeèima, srijemski Nijemci bili su skupina prevage.

13 14

“Pangermani medju Slavenima.”, Obzor, br. 318, 23. studenog 1913. “Die Verfassung wieder hergestellt!”, Deutsches Volksblatt,, Nr. 48, 4. Dezember 1913.

197

VDG JAHRBUCH 2004

* Tijekom 1913. i 1914. godine osnivaju se i mjesne skupine (ogranci) “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien”, u selima sa znatnijim brojem njemaèkoga stanovništva u Slavoniji i Srijemu. Osnovano je sveukupno tridesetak mjesnih skupina “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”. Prema saèuvanoj, iako ne opsežnoj, dokumentaciji u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, poznato je nešto opširnije o osnivanju središnjice “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” u Rumi, ali i oko osnivanja i nekih mjesnih skupina (ogranaka), u okolici Vinkovaca: Jarmini, Erdeviku, Voðincima, Andrijaševcima / Rokovcima, i okolici Ðakova: Gorjanima, Tomašancima. Dokumentacija u HDA o mjesnim skupinama (ograncima) “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” u Vinkovcima15, Vinkovaèkom Novom Selu16 i Ivankovu17, samo je fragmentarno saèuvana, te ne omoguæava opširnije spoznaje. I podunavskošvapska historiografija i publicistika, prvenstveno njemaèke zavièajne knjige, ne donose opširnije podatke o pojedinim mjesnim skupinama (ograncima) “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”.18 Prema dokumentaciji koja se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu: Mjesna skupina “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” osnovana je u Erdeviku 28. veljaèe 1914. godine. Za predsjednika je izabran Matthias Hubert, za potpredsjednika Lorenz Isemann mlaði, za perovoðu Peter Fath i za blagajnika Georg Haas.19 Mjesna skupina “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” osnovana je u Jarmini 7. ožujka 1914. godine. Za predsjednika je izabran Sebastian Bayer, za potpredsjednika i perovoðu Michael Dussig, i za blagajnika Anton Seiler.20 Mjesna skupina “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” osnovana je u Voðincima 8. ožujka 1914. godine. Za predsjednika je izabran Josef Urich, za potpredsjednika Johann Hidlmayer, za perovoðu Peter Zechmeister i za blagajnika Konrad Ott.21 HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 21881/1914. HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 21883/1914. 17 HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 21882/1914. 18 Primjerice: C. Bischof, Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, str. 170.-171., samo u najkraæim crtama donosi o osnutku “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” / “Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” u Rumi 1913. Valentin Oberkersch (Red.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Biberach, 1975., str. 221., samo spominje postojanje mjesne skupine (ogranka) “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” u Ivankovu. Opširnije o osnutku i djelatnosti “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”, donosi jedino Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien und Kroatien bis zum Ende des Ersten Weltkriegs. Ein Beitrag zur Geschichte der Donauschwaben, Stuttgart, 1972. i Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, Stuttgart, 1989. 19 HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 33716/1914. 20 HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 25730/1914. 21 HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 25731/1914. 15 16

198

VDG JAHRBUCH 2004

Mjesna skupina “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” osnovana je u Andrijaševcima - Rokovcima 19. ožujka 1914. godine. Za predsjednika je izabran Konrad Fuderer, za potpredsjednika Franz Neth, za perovoðu Paul Reisterer i za blagajnika Josef Felder.22 Mjesne skupine “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” osnovane su 15. ožujka 1914. godine u Gorjanima i Tomašancima. Za predsjednika mjesne skupine u Gorjanima izabran je Johann Kupferschmied (Kupferschmidt), za potpredsjednika Sebastian Knär, za perovoðu Johann Seifert i za blagajnika Franz Schreiber. Za predsjednika mjesne skupine u Tomašancima izabran je Philipp Leh, za potpredsjednika Wendelin Nebenführ, za perovoðu Matthias Bischop i za blagajnika Stefan Müller.23 Mjesne skupine (ogranci) “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”, osnivane su i odobravan je njihov rad, kao i drugih sliènih društva / udruga / saveza u to vrijeme, prema Zakon o društvima iz 1913. godine. Nekih poteškoæa u svezi osnivanja i registracije mjesnih skupina (ogranaka) “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” uglavnom nije bilo. U svezi osnutka mjesnih skupina “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” u Jarmini, Voðincima, Andrijaševcima-Rokovcima, Kotarski predstojnik Kraljevske kotarske oblasti u Vinkovcima u dopisima od 23. ožujka 1914. godine, Imbri pl. Hideghethyu velikom županu županije srijemske i grada Zemuna, istièe “/.../ da sa strane ove oblasti nema zapreka za izdavanje zamoljene dozvole u okviru nadležno odobrenih družtvenih pravila.”24 U svezi osnutka mjesne skupine “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji” u Erdeviku, Kotarski predstojnik Kraljevske kotarske oblasti u Iloku 19. travnja 1914. godine u dopisu Imbri pl. Hideghethyu velikom županu županije srijemske i grada Zemuna, istièe “Mnienje ove oblasti bi bilo, da se Njemcima u smislu odobreni štatuta po kr. Zemaljskoj vladi u Zagrebu bez zaprieke dozvoli razvijanje u svim granama nacionalnog kulturnog i ekonomskog napretka, kao što je to i ostalim narodima dozvoljeno.- Ali svakako bi se moralo po oblastnim organima paziti, da se prigodom skupova i dogovora nebi našlo i takovih osoba, koje bi inaèe mirne obæinare Niemce htjeli potiskivati na politièko polje i da se pod plaštom dozvoljene svrhe ovog saveza nebi agitiralo iredentizmom ili drugim kojim naèinom proti postojeæem društvenom poretku.-”25 HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 25732/1914. HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 32588/1914., 32589/1914.; V. Geiger, Nijemci Ðakova i Ðakovštine od 1848. do 1914. godine (2. dio), str. 317.; V. Geiger, Nijemci u Ðakovu i Ðakovštini, str. 89.-90. 24 HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 25730/1914. Kralj. Kotarska oblast u Vinkovcima, dne 23. ožujka 1914., Broj: 3.715 / 2-914. Predmet: Jarmina, osnutak mjestne skupine “Saveza Njemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”; Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 25731/1914. Kralj. Kotarska oblast u Vinkovcima, dne 23. ožujka 1914., Broj: 3.713 / 2-914. Predmet: Vodjinci, osnutak mjestne skupine “Saveza Njemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”; Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 25732/1914. Kralj. Kotarska oblast u Vinkovcima, dne 23. ožujka 1914., Broj: 3.714 / 2-914. Predmet: Andrijaševci, osnutak mjestne skupine “Saveza Njemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”. 25 HDA, Zagreb, Zemaljska vlada - Odjel za unutarnje poslove, XI-21 / 8161, 1912., 33716/1914., Kralj. Kotarska oblast u Iloku, dne 19. travnja 1914., Broj 4403 / 1914. Predmet: Njemaca savez u Erdeviku i pravila saveza.22 23

199

VDG JAHRBUCH 2004

* Na Glavnoj skupštini “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”, održanoj 1. lipnja 1914. godine u Rumi, izvješteno je, da Udruga ima 2373 èlana. Do poèetka Prvoga svjetskog rata, osnovano je sveukupno tridesetak slavonskih i srijemskih mjesnih skupina (ogranaka) “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”, i to: Andrijaševci-Rokovci, Bapska-Novak, Berak, Beška, Drenovci, Erdevik, Gorjani, Grabovci, Hrtkovci, Irig, Ivankovo, Jarmina, Klenak, Osijek, Kukujevci, Lovas, Sotin, Nova Pazova, Nikinci, Obrež, Putinci, Ruma, Satnica Ðakovaèka, Tovarnik, Tomašanci, Tompojevci, Velika Kopanica, Vinkovaèko Novo Selo, Vinkovci, Voðinci.26 Primjetno je, ipak, da u nekim znaèajnim njemaèkim naseobinama u Slavoniji i Srijemu, nisu bile osnovane mjesne skupine (ogranci) “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”. Izbijanje Prvoga svjetskog rata presjeklo je to zakašnjelo organiziranje njemaèke etnièke skupine u Hrvatskoj, Slavoniji i Srijemu, a njegov ishod vratio je na sam poèetak pitanja položaja te manjine.27 Naime, nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, u novonastalim državama, a i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, njemaèka etnièka skupina našla se je u sasvim novom položaju.

V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien und Kroatien bis zum Ende des Ersten Weltkriegs, str. 111.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien, str. 106.-107. 27 V. Geiger, Nijemci u Hrvatskoj, str. 324.; Vladimir Geiger, Ivan Jurkoviæ, Što se dogodilo s Folksdojèerima? Sudbina Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji, Zagreb, 1993., str. 29.; Vladimir Geiger, Nestanak Folksdojèera, Zagreb, 1997., str. 15.-16. 26

200

VDG JAHRBUCH 2004

201

VDG JAHRBUCH 2004

202

VDG JAHRBUCH 2004

203

VDG JAHRBUCH 2004

204

VDG JAHRBUCH 2004

205

VDG JAHRBUCH 2004

206

VDG JAHRBUCH 2004

207

VDG JAHRBUCH 2004

208

VDG JAHRBUCH 2004

Der Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien Erst vor dem Ersten Weltkrieg reiften die Bedingungen für das Entstehen einer besonderen nationalen Organisation der Deutschen in Slawonien und Syrmien. Im Jahre 1910 wurde danach gefragt, und nach der Zustimmung der Rechte in Einklang mit dem Gesetz der Gesellschaften, drei Jahre später, am 28. September 1913, die Gründung des "Bundes der Deutschen in Kroatien und Slawonien" mit Sitz in Ruma und mit Obmann Franz Hang auch realisiert. Es wurden Regeln des "Bundes der Deutschen in Kroatien und Slawonien" gesetzt, der Wirkungskreis, das Ziel und die Arbeit des Vereins. Die Regeln, zweisprachig, wurden am 17. Juni 1913 von der königlichen kroatisch – slawonisch - dalmatinischen Landesregierung in Zagreb bewilligt. In der führenden Zeitung der kroatischen Deutschen (aus Slawonien und Syrmien) Deutsches Volksblatt, Organ für Politik und Volkswirtschaft der Deutschen in Kroatien-Slawonien, das in Ruma herausgegeben wurde, kann man dem Prozess der Gründung und der Entwicklung des "Bundes der Deutschen in Kroatien und Slawonien" folgen. Das Deutsche Volksblatt hat als ersts die Aufgabe des Bundes angegeben: "Dieser erste deutsche Landesverein hat sich zur Aufgabe gestellt, alle Mitteln zu sammeln und anzuwenden, welche uns und unseren Kindern unsere teure deutsche Muttersprache erhalten können; unserer Jugend soll die vollkommene Erziehung und Ausbildung in unserer deutschen Muttersprache gesichert werden. Darum trete jeder Deutsche dem Neubestätigte deutschen Kulturverein Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien als Mitglied bei! Als Mitglied kann jeder arische (christliche) Deutsche, gleichviel welchen Geschlechtes, welcher das 14. Lebensjahr überschritten hat, aufgenommen werden, wenn er in Kroatien-Slawonien wohnhaft ist." Wenn man das Schreiben der deutschen Zeitschrift in Kroatien zur Zeit des Banus verfolgt, kann man spüren, dass sich die Deutschen diskriminiert fühlten. Auf dem Gebiet der Politik erscheinen Tendenzen, die ihren Interessen nicht passten. Die Verbindung der kroatischen und serbischen Parteien in eine kroatisch-serbische Koalition und der immer öftere Einsatz für die slawische, bzw. südslawische Gegenseitigkeit, als auch das gegensätzliche Programm der Gruppen um Starèeviæ über die Bildung eines integralen kroatischen Staates, rief eine Gegenreaktion auf politischem Plan hervor. Bevor der I. Weltkrieg ausbrach, besonders nach den Balkankriegen stärkten die Ideen des jugoslawischen nationalistischen Integralismus. In den Jahren 1913 und 1914 werden Zweige des "Bundes der Deutschen in Kroatien und Slawonien" in Dörfern mit größerer Anzahl des deutschen Bürgertums in Slawonien und Syrmien gegründet. Es wurden insgesamt 30 Zweige des "Bundes der Deutschen in Kroatien und Slawonien" gegründet. An der Hauptversammlung des "Bundes der Deutschen in Kroatien und Slawonien", die am 1. Juni 1914 in Ruma stattfand, wurde berichtet, dass der Verein 2373 209

VDG JAHRBUCH 2004

Mitglieder hat. Bis Anfang des I.Weltkrieges, wurden insgesamt 30 slawonischen und syrmischen Zweigstellen des "Bundes der Deutschen in Kroatien und Slawonien" gegründet. Dies waren: Andrijaševci-Rokovci, Bapska-Novak, Berak, Beška, Drenovci, Erdevik, Gorjani, Grabovci, Hrtkovci, Irig, Ivankovo, Jarmina, Klenak, Osijek, Kukujevci, Lovas, Sotin, Nova Pazova, Nikinci, Obrež, Putinci, Ruma, Satnica Ðakovaèka, Tovarnik, Tomašanci, Tompojevci, Velika Kopanica, Vinkovaèko Novo Selo, Vinkovci, Voðinci. Es ist zu bemerken, dass in einigen wichtigen Siedlungen in Slawonien und Syrmien keine Zweige des „Bundes der Deutschen in Kroatien und Slawonien“ gegründet wurden. Der Ausbruch des I.Weltkrieges brach das verspätete Organisieren der deutschen ethnischen Gruppe in Kroatien, Slawonien und Syrmien ab, wobei uns das Resultat auf den Anfang der Frage über die Lage der Minderheit zurückbringt.

210

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Ivan BALTA

Njemaèke kolonije u bosanskoj Posavini krajem 19. stoljeæa Berlinski kongres europskih velesila sazvan je na zahtjev Austro-Ugarske, a na njemu je, meðu ostalim, bilo odluèeno i odreðeno teritorijalno proširenje Austro-Ugarske. Èlankom 25. Berlinskog ugovora, Austro-Ugarska je dobila mandat europskih sila da okupira Bosnu i Hercegovinu s osnovnim zadatkom da tamo zavede "red i mir". Ali ona je ugovorom dobila i pravo da u tim zemljama zavede svoju upravu. Na okupiranom podruèju Austro-Ugarska je maksimalno iskoristila dana ovlaštenja pa je reorganizirala sudstvo i upravu kako je to najbolje odgovaralo njezinim interesima. Uprava nad Bosnom i Hercegovinom je nakon okupacije povjerena zajednièkoj austro-ugarskoj vladi. U ime te vlade vrhovni nadzor nad upravom Bosne i Hercegovine vršio je zajednièki, austrougarski ministar financija èije su nadležnosti propisane zakonom od 1882. godine. Tako je Bosna i Hercegovina postala austro-ugarski "condominium" (suvlasništvo). Od 1883. do 1903. godine šef uprave Bosne i Hercegovine bio je maðarski grof Benjamin Kallay, zajednièki austro-ugarski ministar financija, koji je prokušanim metodama politike "podijeli pa zavladaj" nastojao meðusobno izigrati bosansko-hercegovaèke Bošnjake (Muslimane), Srbe i Hrvate i potpiriti meðu njima nacionalne sporove, a cijelu Bosnu i Hercegovinu izolirati od susjednih južnoslavenskih zemalja (Hrvatske, Srbije i Crne Gore). Zbog toga je Kallay propagirao "bosansku naciju" i "bosanski jezik" te pomagao useljavanje stanovnika iz raznih krajeva Austro-Ugarske, nastojeæi dakako, da meðu njima bude što manji broj useljenih Slavena. Kallay i dualistièki vrhovi Monarhije na Bosnu i Hercegovinu gledali su kao na svoju koloniju, èija šumska i rudna bogatstva treba bezobzirno iscrpljivati. U Bosni je krajem 19. stoljeæa od poljoprivrede živjelo oko 90 posto stanovništva, a meðu bosanskim seljacima 50 posto ih je i dalje ostalo u kmetskim odnosima. Monarhija je uvela postepeno i pojedine svoje zakone u okupiranu Bosnu te je tako Austro-Ugarska faktièki proširila svoj suverenitet, iako je formalno turski suverenitet ostao na snazi sve do aneksije 1908. godine. Aneksija Bosne i Hercegovine proglašena je 6. listopada 1908. godine carskom proklamacijom, koja je znaèila jednostrano prikljuèenje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj Monarhiji, bez prethodnog pristanka sila potpisnica Berlinskog ugovora od 1878. godine, od kojih je Austro-Ugarska dobila mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine. U razdoblju okupacijskog režima (1878.-1908.), Bosna i Hercegovina je bila u "jednom pravnom provizorijumu" u kojem je izgraðen poseban pravni režim, razlièit od pravnog sistema od Austrije i Ugarske. Sa stanovišta unutrašnjeg 211

VDG JAHRBUCH 2004

pravnog poretka Bosna i Hercegovina je bila "treæa država" u okviru Habsburške monarhije. Tako je Austro-Ugarska, nezavisno od svojih krajnjih ciljeva, postupno izgraðivala svijest o bosansko-hercegovaèkoj posebnosti, pa tako pridonijela ideji bosansko-hercegovaèke autonomije i državnosti. Maðari, kada su 1867. godine sa Austrijom sklopili nagodbu (dualizam), donijeli su 1868. i zakon o jednakopravnosti svih graðana u kojem je sadržana maðarska državna misao (Magyar Állam eszme). Istu "maðarsku državnu misao" ponovio je u polemici èeškim delegatima 20. listopada 1892. godine ministar Kallay te je oznaèena od tada kao rimska koncepcija. Slièno kao u Hrvatskoj, proces maðarizacije se od okupacije 1878. godine, a posebno od aneksije 1908. godine, trebao odvijati u Bosni i Hercegovini. Julijanska akcija je trebala svu javnu upravu, sudstvo, vojsku i žandarmeriju, željeznicu, poštu, financijsku upravu, obrt, trgovinu, industriju, novèarstvo, štampu, knjige, crkve i škole, staviti u službu maðarske državne misli. Po izvješæu iz 1895. godine (varijabilni podaci) u BiH brojèano stanje Maðara bilo je oko 4.000. Od 1878. godine do kraja 19. stoljeæa, promet trgovinom izmeðu BiH i Ugarske se udvostruèio, te je direktor Ureda za statistiku Ðula Varga po tome zakljuèio da se i brojèano stanje Maðara u Bosni i Hercegovine poveæalo. Ali Bosna je pripadala i drugoj polovici Austro-Ugarske, tj. cislajtaniji (Austriji), gdje se vodilo raèuna o želji Maðara za prestižem te su nastojali dio Bosne kolonizirati Nijemcima iz drugih "austrijskih" krajeva Monarhije. Nijemci su u Bosni bili u povoljnijem položaju od Maðara, gdje se stalno poveæavao gospodarski utjecaj Austrije, a Maðarska vlada nije do aneksije Bosne ništa poduzimala da se stanje promijeni. Iako je dominirao austrijski utjecaj, maðarski nacionalistièki interesi su željeli zadovoljiti i svoje "balkanske" interese podržavajuæi bošnjaèko muslimansko plemstvo, ali i franjevce, odnosno dio hrvatskog stanovništva, procjenjujuæi da æe putem tih naroda ostvariti svoj cilj maðarizacije. Politikom beèkog dvora od okupacije Bosne i Hercegovine, Nijemcima je omoguæeno uz ekonomske poticaje, preseljavanje iz drugih austro-ugarskih pokrajina, posebno iz siromašne Galicije i Bukovine te iz južne Ugarske i Slavonije, gdje je obradiva zemlja bila skupa i nije je bilo puno u slobodnoj prodaji. U Bosni i Hercegovini Nijemci su se zapošljavali kao austro-ugarsko èinovništvo u gradovima, ali su osnivali od 1878. godine i oko dvadesetak sela, kao bosanske njemaèke kolonije, uglavnom u bosanskoj Posavini. Kolonije su dobile manje privilegije, tako je npr. ministar Kallay njemaèkoj koloniji u Franz Joseph Feldu dao desetogodišnji beskamatni zajam od 12.000 kruna (nakon 10 godina kolonisti su vratili 2.000 kruna, a ostalo im je kasnije oprošteno!). U Sarajevu je 1899. godine osnovano "stolno društvo" (Stammtischgesellschaft), a imalo je zadatak voditi brigu o "Nijemstvu u Bosni", koje se 1906. pretvara u javno društvo (Jungmannschaft) te 1910. u narodno-odbrambeno društvo "Süd-Ostmark" za gospodarstvo i uzdržavanje njemaèkih škola. Od sveukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine 1910. godine bilo je 1.898.044 stanovnika, od toga 1,21 posto 212

VDG JAHRBUCH 2004

Nijemaca, ili po okružjima: u Bosni je prema popisu stanovnika 1910. godine, bilo 22.968 Nijemaca ili 1,21 posto od ukupnog broja stanovnika. Tabela 1.: Broj Nijemaca u Bosni i Hercegovini (1910. godine): Sarajevo s okrugom: . . . . . . . . . . . . . . . . . 6.495 ili 2,26% od toga je u gradu Sarajevu živjelo 5.246 Tuzla s okrugom: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4.556 ili 1,07% Banja Luka s okrugom: . . . . . . . . . . . . . . . 8.051 ili 2,00% Mostar s okrugom:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.085 ili 0,41% Travnik s okrugom: . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.142 ili 0,75% Bihaæ s okrugom: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 639 ili 0,28% Bosna i Hercegovina: . . . . . . . . . . . . . . . . 22.968 ili 1,21% Krajem 19. stoljeæa je u Bosni veæ bilo 20 poljodjelskih njemaèkih kolonija, od kojih je 11 bilo erarnih (naseljena po inicijativi austrijske vlade s posebnim pogodbama) i 9 slobodnih (nastali spontanim naseljavanjem Nijemaca, kupovinom zemlje). Njemaèke kolonije u Bosni nisu bile stare, a od 1913. godine unazad, najstarije kolonije bile su stare tek tridesetak godina te su nastale poslije okupacije Bosne i Hercegovine. Kolonije su nastale doseljavanjem njemaèkog življa. U Sarajevu æe tek 1899. godine nastati njemaèko društvo “Stammtischgeselschaft” za gospodarsko-kulturnu brigu o Nijemcima u Bosni. Isto društvo se 1906. pretvara u javno društvo s posebnim pravilima “Jungmanschaft”, a 1910. godine se pretvara u narodno-obrambeno društvo “Süd-Ostmark” sa dva temeljna zadatka: 1. podizanje duševnog i gospodarskog stanja u Bosni živuæeg Nijemstva i 2. uzdržavanje i podizanje njemaèkih škola Bilo je "industrijskih" njemaèkih doseljenika i seljaka. Slobodni njemaèki seljaci su se naselili u Bosni kupovinom slobodnog zemljišta svojim novcem, a kasnije su se, odlukom vlasti, doseljavali njemaèki kolonisti na erarska državna dobra. Na novoosnovanim kolonijama u bosanskoj Posavini, Nijemci su osnovali svoje škole, èitaonice, pjevaèka i druga društva. Slobodne neerarske njemaèke kolonije u bosanskoj Posavini bile su: Franz Josefsfeld (Novo selo) kraj Bjeline. Kolonija je nastala 1886. godine od preseljenih banatskih Švaba. Imala je 1.191 žitelja, od toga 1.140 augsburško-helvetske konfesije. Brezovopolje (novo) kod Brèkog je nastalo 1889. godine od naseljenih Švaba iz Baèke i Slavonije kupovinom obradivog zemljišta, pašnjaka i šuma. Kolonija nije bila èisto njemaèka jer u njoj bilo i srpsko-pravoslavnih žitelja. Kalendarovci (turski) u kotaru Derventa su nastali 1894. godine od njemaèkih naseljenika iz Galicije. U koloniji je osim Nijemaca, od 125 žitelja, bilo i 33 pravoslavnih, 61 musliman i 31 rimokatolik. 213

VDG JAHRBUCH 2004

Božinci u kotaru derventskom (u dva dijela naselja: Božinci katolièki i Božinci srpski) su nastali 1904. godine od naseljenih baèkih Švaba. Po popisu iz 1910. godine, od 98 žitelja, bilo je 39 katolika i 59 evangelista. Ularice nove u kotaru Doboj su nastali kao kolonija 1893. godine od iseljenika Švaba iz Galicije i Rusije, jer je tada ruski car Aleksandar II. zbog vjere iseljavao, odnosno progonio nepravoslavno stanovništvo. Šibovska u kotaru Prnjavor je nastalo kao katolièko-njemaèka kolonija 1898.-1901. od iseljenika Švaba iz Galicije i Bukovine. Šibovska je brojala 447 žitelja, samih katolika. Rudolfstal u kotaru Banjaluka je nastao 1880. godine od njemaèkih kolonista iz Hannovera, Oldenburga, pruske Šlezije i Austrije. Kolonija je brojala 588 žitelja, a d toga bijahu 61 pravoslavac, 490 rimokatolika, 24 evangelika i 13 grkokatolika. Windhorst u kotaru Bosanska Gradiška je nastala 1879. godine od njemaèkih kolonista iz Hannovera, oko Rajne, Holanda i Westfalena i bila je najstarija kolonija u bosanskoj Posavini. Postojao je Gornji Windhorst od 730 žitelja (od toga 37 pravoslavnih, 569 katolièkih, 31 evangelik i 3 grkokatolika), Srednji Windhorst od 669 žitelja (od toga 69 pravoslavnih, 547 katolika i 46 evangelika) i Donji Windhorst od 188 žitelja (od toga 2 pravoslavca, 177 katolika i 9 muslimana). Trošelje u kotaru Bosanska Gradiška je nastalo 1892. godine od doseljenih kolonista Nijemaca iz Baèke i Galicije. Brojalo je 529 žitelja (323 pravoslavna, 151 katolik i 45 evangelista), koje je zbog velikog broja naseljavanja pravoslavaca postepeno gubilo svoj njemaèki karakter. Opsjeèko u kotaru Banjaluka je nastalo poèetkom 20. stoljeæa i imalo 142 žitelja (od toga 11 pravoslavnih, 86 katolika, 16 grkokatolika i 29 evangelika). Pored slobodnih kolonija, postojale su i erarske njemaèke kolonije u bosanskoj Posavini: Branjevo u kotaru Zvornik na samoj obali Drine, nastalo je 1891. godine od kolonista Švaba iz Baèke. Imala je kolonija 181 žitelja, od toga 161 augsburške konfesije. Koraæe u kotaru Derventa je nastalo 1894. godine od doseljenih kolonista Švaba iz Galicije, Rusije i Slavonije. kolonija je imala 955 žitelja (od toga 17 pravoslavnih, 888 katolika i 50 evangelika. Schutzberg (Glogovac) u kotaru Prnjavor je nastajao od 1895. do 1902. godine, iskljuèivo od njemaèkih kolonista iz Galicije, Ugarske i Bukovine. Prvi kolonisti Nijemci su se naselili u moèvarnom predjelu oko Ukrinskog luga, a kasnije su se povukli prema Glogovcu. Bilo je 828 žitelja (6 pravoslavnih, 39 katolika, 19 grkokatolika i 768 evangelika). Königsfeld (Dubrava) u opæini Cerovljani u kotaru Bosanska Gradiška je kao kolonija nastajala od 1894. do 1895. godine od koloniziranih Švaba iz Baèke, Galicije, Moravske i Nizozemske. Brojili su 410 žitelja (od toga su 394 bili evangelici). 214

VDG JAHRBUCH 2004

Vrbaška u kotaru Bosanska Gradiška je nastajala od 1894. do 1898. godine od njemaèkih kolonista iz Galicije i imala je 131 žitelja (od toga 123 evangelika). Prosara u kotaru Bosanska Dubica u opæini Megjegja, nastala je 1894. godine od koloniziranih Švaba iz Galicije i Rusije. Bilo je 137 žitelja, svi augsburške konfesije. Vranovac u kotaru Bosanska Dubica je nastao 1895. godine od koloniziranih Švaba iz Galicije i Rusije. Kolonija je imala 124 žitelja, od toga 135 evangelièke vjeroispovijesti. Kadar-Svilaj i Vrbovac-Svilaj u opæini Odžak u kotaru Derventa su nastali 1896. godine koloniziranjem Švaba iz Galicije. Kadar-Svilaj je imao 1.035 njemaèkih kolonista, od toga pravoslavnih 477, rimokatolika 508 i evangelika 84, a Vrhovac-Svilaj je imao 945 njemaèkih kolonista, od toga 176 pravoslavnih, 684 katolika i 87 evangelika. Nadalje, izuzev bosanske Posavine, njemaèke kolonije su postojale u Zavidoviæima, Žepèu, Zenici itd. Veliki broj koloniziranih Švaba radnika u industriji bilo je u gradovima, npr. u Sarajevu, gdje ih je bilo èak 5.246. U Sarajevu od 51.919 stanovnika, doseljeni Nijemci su èinili èak 10,11 posto stanovništva, u Tuzli od 9.635 stanovnika, 1.234 Nijemca su èinila 9,39 posto stanovnika, u Banjaluci od 14.890 stanovnika bilo je 671 Nijemca, u Bjelini je živjelo 307 doseljenih Nijemaca itd. Veæina je njemaèkih kolonija imala svoje njemaèke škole. Njemaèkim školama je bosansko-hercegovaèki Zemaljski sabor stavio na volju, hoæe li pored njemaèkog jezika uvesti i uèenje hrvatsko-srpskog jezika. Škole su dobivale i druge pomoæi, tako je školu u Windhorstu pomagao i trapistièki red kod Banjaluke, kojemu je na èelu bio jedan würtemberški èasnik. Kako bi ujednaèili sustav i kvalitetu, njemaèki kolonisti su za sve škole 1911. godine postavili jednog gospodarskog struènjaka da obilazi sve škole i kolonije, kako bi u školama osnovao Reiffesenove udruge, što je omoguæavalo opstanak istih kolonija. Meðutim slavensko stanovništvo u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni nije blagonaklono gledalo na koloniziranje Nijemaca, davajuæi otpor, što su bilježile i tadašnje novine. Tako je hrvatski list "Obzor" o njemaèkim kolonistima u bosanskoj Posavini napisao: "Njemaèki - kulturträgeri- kolonizirali su i Bosnu. Njemaèkih je kolonista u Bosni i Hercegovini bilo nešto oko 7.000, razdijeljenih u 20, što veæih i što manjih kolonija. I to nije bilo jedinstveno - švapsko pleme, veæ se okupiše s brda i s dolja. Glavne su im bile ove kolonije: Branjevo nastanjeno 1891. od baèkih Švaba. Sastojalo se od 23 familije sa 174 duša, koje je posjedovalo oko 170 hektara izvrsnog šumskog zemljišta. Veæ 1893. sagradiše ovdje švapsku školu, koju je uzdržavala država. Druga veæa kolonija sa njemaèkom školom bila je Franz-Josephsfeld kod Bjeline, gdje se 1886. naseliše banatski Švabe. Bilo ih je oko 60 familija sa 1.400 duša. Dalje su u Derventskom kotaru bile dvije kolonije sa školama: Bosinci udaljeni 15 kilometara od Dervente i Koraci udaljeni 10 kilometara od Dervente. U Dobojskom kotaru bila je kolonija Ulavici. Kod 215

VDG JAHRBUCH 2004

Prnjavora bila je jedna kolonija sa 120 familija i sa 900 duša. I ova kolonija imala je svoju školu i evangelièku crkvu. U istom prnjavorskom kotaru nalazila se i katolièka njemaèka kolonija Šibovska. No najbogatije je bila u svakom pogledu, najbolje stojeæe njemaèke kolonije u Rudolfovom (Rudolfsthalu) i Windhorstu (gornjem, srednjem i doljnjem). Tu su bile opæine, škole i crkve. Nešto slabije od ovih bijahu naseobine Trosep, kolonija Kraljevo polje (Königsfeld) u kotaru Bosanske Gradiške. Vrbaška, Prozota i Branovci ležali su u kutu južno od Save, a istoèno od Une te kolonija Obrieèko kod Banja Luke. Ukupno je bilo 15-16 sela u kojima je nastava bila na njemaèkom, a gdje se održavala -njemaèka kultura-". Poèevši od Prvog svjetskog rata, Nijemci su uglavnom emigrirali iz Bosne ili su se dijelom asimilirali s tamošnjim domicilnim stanovništvom.

Literatura : • Josip Lakatoš, Narodna statistika, II., Zagreb, 1914. (Nijemci..., str. 24.) • Wilhelm Kessler, Njemaèke "Zavièajne knjige"o Jugoslaviji, Historijski zbornik, XXXI-XXXII, Zagreb 1978./79. A. Taffer, Donauschwabische Heimatbucher und Ortsgeschichten in chronologische Reichefologe 1777.-1972, u Donauschwabische Lehrer- und Forschungsarbeit, München 1973.

• Das Schisal der Deutschen in Jugoslawien, München,1984. • Magyar Státisztikai Közlemények (42), 1910. évi népszámlálást I. (318) old. Bosznia-Hercegovina

• M. Imamoviæ, Pravni položaj i unutrašnji politièki razvitak Bosne i Hercegovine od 1878-1914., Sarajevo, 1976.

• Isti, Pravni sistem i zakonodavstvo Bosne i Hercegovine 1878-1914, Anali Prav. fak. u Beogradu, 1-3, 1972.

• Isti, Regulisanje agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini 1878-1914, Anali Pravnog fak. u Beogradu, 2, 1973.

• Ferenc Bernics, A Julián ákcio, Pécs, 1994. • Pál Petri, A Julián Egyesület története, Budapest, 1937. • E. Sladoviæ, Upravna nauka i upravno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1916.

• M. Spaho, Financijske prilike Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918., II., Sarajevo, 1934.

• Janko Pleterski, Die Frage der nationalen Geleichberechtigung in Jugoslawien 1918.-1941., Wien, 1988. 216

VDG JAHRBUCH 2004

Die Deutschen Kolonien in der bosnischen Sava ebene Ende des 19. jahrhunderts Die Deutschen, unabhängig von ihrer kleinen Anzahl in Bosnien, hatten Ende des 19. Jahrhunderts einen bedeutenden wirtschaftlichen und politischen Einfluss, ihre Schulen und ein organisiertes, öffentliches Leben. Die Deutschen siedelten Bosnien und Herzegowina durch eine Kolonisation und organisierte Anregung, Unterstützung und Organisation der österreichischen (Wienerischen) Regierung an. Sie hatte nicht nur einen Bildungs- und kulturellen Charakter, sondern auch einen wirtschaftlichen. Die Deutschen, mit 22 968 Einwohnern (nach der Volkszählung aus dem Jahre 1910), waren teilweise als osterreich-ungarische Beamten in größere Städte (besonders Sarajevo) umgesiedelt. Die Kolonisierung einer größeren Anzahl wurde mit der finanziellen Unterstützung der österreichisch-ungarischen Regierung in 20 freie und Ärarkolonien in der bosnischen Posavina, besonders im Bezirk Banja Luka und Tuzla, von Beginn der Okkupation 1878 bis zum Ersten Weltkrieg, durchgeführt. Die deutschen Kolonisten in Bosnien, meistens Evangelisten, waren wirtschaftlich in Genossenschaften organisiert und sie gründeten in jeder Stadt ihre Schulen, Kultur – und Kunstvereine. Die Deutschen wurden meistens aus Galizien, der Bukovina und mit einer kleineren Zahl aus Slawonien und Südungarn kolonisiert. Von Anfang des Ersten Weltkrieges emigrierten die Deutschen aus Bosnien, oder sie assimilierten sich teilweise mit dem heimischen Bürgertum.

217

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Tomislav HENGL

Njemaèka etnièka skupina /zajednica u Hrvatskoj prema popisima stanovništva (1880. - 2001.) Dinamika njemaèke etnièke skupine/zajednice u Hrvatskoj može se najbolje pratiti preko popisa stanovništva koji se obavljaju u pravilu svakih 10 godina. Rezultate popisa stanovništva Hrvatske za kraj 19. i 20. stoljeæe unijeli smo u GIS (Geografski Informacijski Sustav), te ih povezali s kartom opæina Hrvatske kako bi grafièki prikazali kretanje udjela njemaèke etnièke skupine/zajednice. Ovaj rad pokušava prikazati u kojim je podruèjima Hrvatske nestajanje Nijemaca bilo najizraženije i što bi se moglo dogoditi sa Nijemcima u Hrvatskoj u 21. stoljeæu.

Uvod Predoèiti i opisati dinamiku Njemaèke etnièke skupine/zajednice u 20. stoljeæu važan je projekt u trenutku kad Europska Unija od Hrvatske zahtijeva povoljne i transparentne zakone o zaštiti i pravima nacionalnih manjina. Upravo u sluèaju njemaèke etnièke zajednice/skupine radi se o najveæem etnièkom nestajanju na podruèju Hrvatske u prošlih sedamdesetak godina. Etnièko-geografske analize posebno su važne za duža vremenska razdoblja jer daju uvid u obim i prostorni smjer migracija. Ove analize su takoðer važne za prostorno lociranje kritiènih podruèja gdje su promjene doista izrazite. Primjerice, u razdoblju tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, kada je došlo do etnièkih èišæenja, neke zajednice/skupine i neka podruèja u bivšoj državi bila su više, a neka manje kritièna. Najobjektivniji pokazatelj dinamike populacije u Hrvatskoj potkraj 19. i tijekom 20. stoljeæa popisi su stanovništva. Na podruèju Hrvatske ukupno je u tom razdoblju obavljeno 13 popisa stanovništva: 1880., 1890., 1900., 1910., 1921., 1931., 1948., 1953., 1961., 1971., 1981., te 1991. godine, od kojih se popisi iz 1921. i 1931. godine smatraju nepouzdanima1. Rezultati zadnjeg popisa stanovništva, kuæanstava i stanova Republike Hrvatske 2001. godine dostupni su on-line na stranicama Državnog zavoda za statistiku – www.dzs.hr2. Iako su podaci državnih popisa najobjektivniji i najdetaljniji, ne moraju biti i najtoèniji pokazatelj stvarnog stanja, a to je zbog nekoliko problema koje je važno objasniti prije nego se upustimo u detaljniju analizu podataka: 1

Gelo, J., Crkvenèiæ, I., Klemenèiæ, M. 1998. Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880-1991. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, p. 3465. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2003, Popis stanovništva, kuæanstava i stanova 2001., www.dzs.hr

219

VDG JAHRBUCH 2004

1. Problem imena / naziva etnièke skupine / zajednice – unatoè razlièitim imenima, naime, kako su sami sebe nazivali i(li) kao su ih nazivali i oznaèavali drugi (Švabe, Podunavske Švabe, Nijemci, Austrijanci, Folksdojèeri, itd.), njemaèki doseljenici u naše krajeve i njihovi potomci, na popisima stanovništva iskazivali su se ili (do popisa 1948.) prema materinjem jeziku, a zatim do danas kao Nijemci ili Austrijanci. Problem izjašnjavanja odnosno prebrajanja etnièke skupine / zajednice prema materinjem jeziku je razvidan, jer su njemaèki kao materinji jezik na popisima stanovništva iskazivali i pripadnici drugih etnièkih skupina / zajednica (primjerice Židovi). 2. Problem slobode / moguænosti izjašnjavanja – pod raznim politièkim i društvenim pritiscima etnièke skupine / zajednice ili nacionalne manjine èesto se ne izjašnjavaju prema izboru ili stvarnom osjeæaju. Za Nijemce, posebice nakon Drugoga svjetskog rata postojao je strah od progona, tako da se raèuna da je stvaran broj Nijemaca zapravo bio znatno veæi, pa i dvostruk3. Tako, da i rezultate popisa stanovništva treba uzeti kao skupnu mjeru stvarnog broja etnièkih skupina / zajednica i njihovog politièkog položaja. 3. Problem promijene politièkih i administrativnih granica – možda najveæi problem pouzdanog prikaza dinamike jedne etnièke / narodnosne skupine / zajednice (vidjeti karte) je uèestala promjena politièkih i administrativnih granica. Zbog toga je teško doæi do podataka, jer se oni mogu nalaziti odvojeno na raznim mjestima, tako da ih je teško integrirati. Drugi problem integracije u GIS-u je promjena administrativnih granica. Npr. u bivšoj Jugoslaviji, postojala je drukèija administrativna podjela na opæine, dok su u Republici Hrvatskoj te opæine promijenile granice, neke opæine su nestale, neke su spojene, neke pridodane, itd. Zbog navedenih problema važno je poznavati i povijest njemaèke etnièke skupine / zajednice na hrvatskim prostorima.

Slika 1. Pojednostavljeni kronogram kretanja njemaèke populacije u Hrvatskoj 3

Sršan, S. 1997. Nijemci u Slavoniji, u: Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice, ur. R. Trišler, N. Mak. Njemaèka narodnosna zajednica: Osijek. p. 13-22.

220

VDG JAHRBUCH 2004

Unos i obrada podataka Podaci svih 11 popisa stanovništva na podruèju Hrvatske, uneseni su u MS Excel posebno za 102 opæine, te selektivno za 199 naselja u kojima je obitavao znaèajan broj Nijemaca. Nakon uspostave Republike Hrvatske, uvedene su nove administrativne jedinice (županije, opæine i naselja), što treba uzeti u obzir ukoliko se podaci žele integrirati sa najnovijim popisima. U nekim opæinama, a osobito uz granicu i rijeke, neke administrativne crte su pomaknute, te i to treba uzeti u obzir prilikom interpretacije rezultata. U svakom sluèaju radi se o manjoj aproksimaciji i veæina (95%) izvornih granica je zapravo nepromijenjena. Nakon unosa prvo su izraðeni grafikoni za prikaz generalnog kretanja veæinskog stanovništva i manjina. Takoðer su izluèena naselja najveæe koncentracije njemaèkog stanovništva. Nakon toga su podaci iz tablica povezani sa kartama u GIS paketu ILWIS4, kako bi se i grafièki prikazali trendovi promjena populacije. Na taj naèin su proizvedene atributne karte koje pokazuju relativan udio njemaèke zajednice u ukupnom stanovništvu. Grafikoni i karte su zatim interpretirani vizualno, ali uzimajuæi u obzir i povijesna zbivanja.

Rezultati Ukupno gledano kretanja broja stanovnika u Hrvatskoj prikazana su na slici 2. S obzirom na popis stanovnika iz zadnje dekade, mogu se uoèiti sljedeæi trendovi:

• ukupni broj stanovnika u Hrvatskoj je manji nego 1991. godine (7%); • udio Hrvata u stanovništvu se poveæao sa 78 na 90%; • najveæe smanjenje bilježe srpska narodnost koja se prepolovila (sa 582 na 202 tisuæe);

• udio Nijemaca se neznatno poveæao (10%) u odnosu na prethodni popis; Po pitanju njemaèke nacionalne manjine, najdrastiènija je naravno promjena udjela Nijemaca u Hrvatskoj potkraj i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata (slika 2b). To slikovito pokazuju rezultati prvog poslijeratnog popisa stanovništva 1948. Mali rast njihova broja na popisu iz 1953. povezan je s popuštanjem agresivne politike prema Nijemcima u neposrednom poraæu, ali i moguænošæu iseljenja. Trend opadanja, zbog otpoèinjanja iseljavanje preostalih Nijemaca od poèetka, posebice sredine pedesetih godina 20. stoljeæa, javlja se u popisu 1961. i nastavlja sve do zadnjeg popisa 1991.

Unit Geo Software Development, 2001. ILWIS 3.0 Academic user's guide. Enschede: ITC, p. 520.

221

VDG JAHRBUCH 2004

Slika 2. Kretanje broja stanovnika u Hrvatskoj: (a) ukupan broj stanovnika i udio Hrvata, (b) nacionalne manjine – Nijemci u usporedbi sa Srbima

Pozitivna pojava, iz grafikona (slika 2b), za stanje manjina u Hrvatskoj je konaèno smanjenje osoba koje se ne izjašnjavaju ni prema jednoj narodnosti. Blagi porast udjela Nijemaca, te opadanje udjela neizjašnjenih osoba dokazuju blagi porast nacionalne / etnièke svijesti kod pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Za pretpostaviti je, da je stvaran udio Nijemaca (po porijeklu) i znatno veæi, a udio stanovnika koji govore njemaèki kao materinji jezik i nekoliko puta manji. Rezultati geografske analize pokazuju da je, od poèetka doseljavanja Nijemaca na prostor Hrvatske pa sve do danas, Istoèna Slavonija podruèje njihove najveæe koncentracije. Slika 3. prikazuje prostornu promjenu udjela Nijemaca u popisima stanovništva kroz 20. stoljeæe. Uoèljivo je da se nakon Drugoga svjetskog rata udio Nijemaca osobito smanjio na podruèju Istre i Primorja. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata udio Nijemaca bio je signifikantan jedino na podruèju Baranje i u okolici Osijeka, da bi potkraj 20. stoljeæa udio Nijemaca postao potpuno zanemariv.

Slika 3. Pregled dinamike relativnog udjela Nijemaca u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeæa

222

VDG JAHRBUCH 2004

Tablica 1. predstavlja naselja u kojima su Nijemci bili zastupljeni s približno 1000 i više stanovnika u svim popisima kroz 20. stoljeæe. Gradovi su istaknuti na prostornom prikazu udjela Nijemaca u stanovništvu Istoène Slavonije (vidjeti kartu). Istièe se grad Osijek, koji je kao najveæi grad na tom podruèju poèetkom 20. stoljeæa imao oko 40% Nijemaca. Tablica 1. Naselja u Istoènoj Slavoniji sa najveæim apsolutnim brojem Nijemaca Nijemaca

godina

Osijek

13503

1900

Vinkovci

4349

1910

Vukovar

3537

1900

Kneževi Vinogradi

1562

1948

Ðakovo

1546

1900

Beli Manastir

1496

1910

Darda

1339

1900

Èeminac

1338

1900

Jagodnjak

1155

1910

Sarvaš

1147

1900

Jarmina

1164

1910

Krndija

932

1900

Slika 4. Karta relativnog udjela Nijemaca 1910. u Istoènoj Slavoniji (mjesta naseljena Nijemcima sa apsolutnom veæinom ili kao druga najbrojnija etnièka skupina)

223

VDG JAHRBUCH 2004

Petlovac

927

1910

Zakljuèci Nijemci i Austrijanci su, osobito u Istoènoj Slavoniji i dijelu Istre, do Drugoga svjetskog rata predstavljali znaèajnu populaciju (u nekim naseljima i veæinsku), da bi se njihov broj poslije Drugoga svjetskog rata desetak puta smanjio (sa oko 100.000 na 10.000). U poraæu se nastavlja negativan trend smanjivanja tako da je 1971. godine bilo svega 2791 izjašnjenih Nijemaca. Prema zadnjem popisu 2001. u Hrvatskoj živi 2902 Nijemca (964 u Osjeèko-baranjskoj županiji), te 247 Austrijanaca, što je za oko 10% više u odnosu na ranije popise. Na osnovu podataka iz osam popisa stanovništva u 20. stoljeæu mogu se predvidjeti dva moguæa populacijska razvoja Nijemaca u 21. stoljeæu (vidjeti sliku 5). Jedna moguænost predviða njihovo nestajanje u slijedeæih pedeset godina, a druga porast populacije na oko 5.000. U svakom sluèaju, kljuè za oèuvanje nacionalne manjine biti æe oèuvanje jezika. Zbog toga je osobito važno da država

podupire djelatnost njemaèkih manjinskih udruga, a i da omoguæi obrazovanje na njemaèkom jeziku osobito na predškolskoj i osnovnoškolskoj razini. Slika 5. Dva moguæa scenarija za populaciju Nijemaca u Hrvatskoj za sljedeæih 50 godina: prema jednom æe se Nijemci u potpunosti integrirati sa veæinskim stanovništvom, a prema drugom æe ostati stabilna nacionalna manjina sa oko 5 do 10 tisuæa èlanova

224

VDG JAHRBUCH 2004

Zahvala Ovaj rad temelji se na diplomskom radu pod naslovom "Dinamika njemaèke narodnosne skupine u Hrvatskoj kroz 20. stoljeæe: analiza i vizualizacija pomoæu Geografskog Informacijskog Sustava", autorice Monije Ivankoviæ, obranjenom lipnja 2000. godine na Fakultetu politièkih znanosti u Zagrebu. Ovom prilikom zahvaljujem se autorici na ustupljenoj literaturi i podacima. Takoðer se zahvaljujem Njemaèkoj narodnosnoj Zajednici - Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Osijeku i predsjedniku gosp. Nikoli Mak, na pomoæi i savjetima vezanim za temu.

Die deutsche ethnische Gruppe/Gemeinschaft in Kroatien nach der Völkerzählung (1880-2001) Die Dynamik der deutschen ethnischen Gruppe / Gemeinschaft in Kroatien kann man am besten dank der Völkerzählung, die der Regel nach jede 10 Jahre durchgeführt wird, verfolgen. Die Resultate der Volkerzählung in Kroatien für das Ende des 19. und für das 20. Jahrhundert haben wir in das GIS (Geographische Informationssystem) eingeführt und sie mit der Karte der Ortschaften in Kroatien verbunden, um graphisch die Bewegung eines Teiles der deutschen ethnischen Gruppe/Gemeinschaft zu zeigen. Diese Arbeit versucht zu zeigen, in welchen Gebieten Kroatiens das Verschwinden der Deutschen am ausgeprägten war und was mit den Deutschen in Kroatien im 21.Jahrhundert geschehen könnte?

Literatura: • Scherer, A., Straka, M. 1999. Kratka povijest podunavskih Nijemaca. Osijek Zagreb - Split: Panliber, p. 152.

• Geiger, V. 1997. Nestanak Folksdojèera. Zagreb: Nova stvarnost, p. 156. • Bognar, A. 1975, Karta etnièke strukture Hrvatske, u: Geografija SRH, knjiga 3. Geografski institut Sveuèilišta u Zagrebu, Školska Knjiga: Zagreb. p. 83.

• Kocsis, K., Bognar, A. 2003. Etnièka karta panonskog prostora Hrvatske. Budimpešta: Maðarska akademija znanosti.

• Geiger, V. 1991. Nijemci u Hrvatskoj. Migracijske teme, 7(3-4): p. 319-334. 225

VDG JAHRBUCH 2004

Ludwig BAUER

Kriteriji i intencije vrednovanja doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu 1. Od svojih poèetaka Simpozij "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" nosio je oznaku znanstvenog skupa. Ta oznaka izražavala je i odražavala dvije ambicije: a) organizatora - Njemaèke narodnosne zajednice i b) sudionika skupova, ljudi koji su posredovanjem Njemaèke narodnosne zajednice bili okupljeni. Prva je ambicija svakako bila imanentna ne do kraja definiranoj koncepciji i namjeri da skup ima znanstveni karakter; da se na njemu prezentiraju znanstveni radovi iz zadanog tematskog okvira te da se vodi znanstvena rasprava o prezentiranim radovima. Zašto govorim o ne do kraja definiranoj koncepciji i namjeri? Prvenstveno zbog toga što, s jedne strane, nisu bili unaprijed definirani znanstveni kriteriji pristupa skupu, a s druge strane, skup je bio otvoren i onim prilozima za koje se znalo da nisu znanstveni. Štoviše, neki su sudionici bili svjesni da je karakter skupa unaprijed objektivno odreðen da bude šireg karaktera od znanstvenog, te da ima i sasvim kulturnu i društvenu, kao i neke druge dimenzije. U svoje ime mogu reæi da sam od poèetka nastojao tim simpozijima pridonijeti prvenstveno kao svjesni sudionik njemaèke/austrijske kulture u Hrvatskoj i kao književnik i kulturni radnik koji je afirmaciji niza pitanja povezanih s tom pripadnošæu posvetio dobar dio svoga književnog, publicistièkog i drugog rada. Dakle, moja namjera i praksa sudjelovanja u Simpozijima "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" nije bila esencijalno znanstvena te je bila definirana željom da se pokuša kanalizirati kulturno djelovanje u oblasti na koju se Simpozij odnosi, da se definiraju bitna pitanja takvoga djelovanja i da se pridonese afirmaciji kulturnog nasljeða i aktualnog doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskoj sredini. Druga je od spomenutih ambicija bila želja pojedinog sudionika da njegov prilog doista bude znanstven, bez obzira na specifièno znanje i iskustvo i vladanje znanstvenim instrumentarijem. Naravno da je ta ambicija i namjera davala razlièite rezultate. U sretnim sluèajevima ona se poklapala sa ishodišnom ambicijom organizatora, pa je niz znanstvenika obogatio svojim prilozima ovo podruèje. Štoviše, kako se veæ ranije isticalo, stvorena je platforma za prezentaciju 227

VDG JAHRBUCH 2004

posebne vrste znanstvenog istraživanja i rada koji se bez Simpozija i popratnih zbornika, a zatim i drugih vrijednih publikacija što ih je poèela izdavati Njemaèka narodnosna zajednica, ne bi imao gdje prezentirati pa vjerojatno ne bi ni egzistirao ili ne bi egzistirao na istoj razini. Simpoziji su takoðer davali poticaj mladim znanstvenicima da se bave temama koje Simpoziji uokviruju, èime je obogaæena hrvatska znanost u cjelini. U nekim drugim sluèajevima, ambicija da se skupu pridonese znanstvenim radom urodila je manje znanstvenom analizom i sintezom, a više bilježenjem odreðene graðe. Ne bih nikako želio unaprijed diskvalificirati i tu vrstu doprinosa, tim više što je u mnogim sluèajevima otkrivena, spašena ili aktualizirana graða koja ne bi smjela biti zanemarena. Ipak, sasvim je logièno što se ambicija znanstvenog doprinosa nije u svim prilozima uspjela jednako realizirati. Odsustvo jasnih, unaprijed definiranih kriterija dovelo je do neizbježnog raskoraka u kvaliteti, strukturi i usmjerenosti radova. Danas, nakon više od desetljeæa uspješnog, pa èak i sve uspješnijeg funkcioniranja Simpozija "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" i u kontekstu objavljivanja zasebnih publikacija koje su s tim djelovanje povezane, poput knjiga Vladimira Geigera, Mire Kolar ili stvaranja ambicioznog leksikona Gorana Beusa Richembergha, osjeæa se potreba za preciznijom artikulacijom kriterija koji æe buduæi rad ove vrste uèiniti još kvalitetnijim. Ta potreba proistjeèe prvenstveno iz prakse koja je iza nas, a koja je fiksirana u publikacijama kojima se s pravom ponosimo. Drugim rijeèima, višegodišnje djelovanje Simpozija s jedne strane nudi, a s druge traži utvrðivanje kriterija prema kojima æe neki Nijemci i Austrijanci i s njima povezane pojave biti vrijedni prouèavanja, kulturoloških, socioloških, povijesnih, lingvistièkih, interdisciplinarnih i drugih; ta praksa istodobno nudi i traži oblike rada koji æe se tome tematskom krugu posveæivati.

2. Kao što su pitanja metode i metodologije rada ostala neizbježno otvorena tako su i ciljevi Simpozija, iako u manjoj mjeri, shvaæani vrlo fleksibilno. Odreðeni su ciljevi ipak bili imanentni djelatnosti Simpozija u cjelini. Iako se to u vrlo malom dijelu prezentiranih priloga isticalo taksativno, meðu ciljevima je prvenstveno bilo utvrðivanje istine o hrvatskim Nijemcima i Austrijancima. To usmjerenje moramo smatrati sukladnim tendenciji prema znanstvenom odreðenju Simpozija; svakom je znanstvenom istraživanju cilj otkrivanje istine. Kako ovdje nije rijeè o fundamentalnom istraživanju, bez obzira imamo li na umu znanstveni dio ili sasvim spekulativno razmatranje partikularnih pitanja, cilj je bio otkrivanje ili afirmiranje sasvim usko odreðenih istina. Rijeè je, dakako, o (1) istini o Podunavskim Švabama, i svim ostalim Nijemcima i Austrijancima u našem okruženju. Jedan dio afirmacije i otkrivanja istine odnosi se na nešto dalju povijest, i to (1a) dolazak i prisutnost Podunavskih Švaba, te uopæe Nijemaca i Austrijanaca na ove prostore. 228

VDG JAHRBUCH 2004

Drugi se dio istine odnosi na (1b) noviju povijest, na progone Nijemaca i Austrijanaca u periodu nakon Drugog svjetskog rata, kao i na cijeli mehanizam skrivanja i iskrivljavanja istine o tome. Unutar tog dijela istraživanja te znanstvene, publicistièke i druge prezentacije (2) valjalo je obraèunavati i s duboko ukorijenjenim predrasudama, meðu kojima se posebno moraju istaknuti dvije: a) germanofobija, kao jedna od konstanti dijela europskog svjetonazora, a još više nazora koji perzistira u slavenskom okruženju, i b) teško izbrisiva svijest koja se svim propagandnim sredstvima izgraðivala više od pola stoljeæa, prema kojoj se izjednaèava pripadnost njemaèkom i, nešto manje, austrijskom nacionalnom i kulturnom korpusu s nacizmom. Simpoziji "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" dosta su pridonijeli da se te predrasude argumentirano pobiju, ali s obzirom na perzistenciju takvih predrasuda, koje se djelomièno hrane i sasvim minornim, ali ipak postojeæim sentimentom unutar germanskog korpusa prema nacistièkoj prošlosti, pa i usamljenim ispadima tako obojenim - takvo opredjeljenje, odnosno ciljevi moraju ostati trajnim orijentirima i buduæih Simpozija i s njima povezanih istraživanja i radova. Znaèajnim se ciljem djelovanja Simpozija pokazalo (3) pitanje doprinosa Nijemaca i Austrijanaca svojoj novoj domovini. U nizu radova prikazane su biografije zaslužnih ljudi njemaèkog i austrijskog porijekla ili pripadnosti u raznim oblastima. Jedan od vrlo znaèajnih, a još neostvarenih ciljeva, bez obzira što je bilo nekoliko konstruktivnih koraka u tom pravcu, trebala bi biti istraživanja i vrednovanja ukupnog doprinosa, posebno Podunavskih Švaba, razvitku i napretku civilizacije na ovim prostorima. U praæenju toga cilja vrlo je znaèajan i kriterij otvorenosti koji se i do sada primjenjivao; primjerice: i osobe koje nisu njemaèkog porijekla (Vilma Vukeliæ, Roda Roda), ako su dio njemaèke/austrijske kulture na ovim prostorima vrijedne su pažnje i odgovarajuæe afirmacije. Pogrešno pak shvaæena otvorenost vodi prema razmatranjima pojava koje imaju odreðenu vezu s Nijemcima ili Austrijancima ili pripadajuæim kulturama, ali nisu uokvirena geografski, povijesno ili kulturno na takav naèin da možemo govoriti o hrvatskom kulturnom krugu. Bilo je tendencija da se èinjenica što su hrvatske zemlje u povijesti bile unutar Austrije ili Austro-ugarske monarhije, iskoristi kao povod da se razmatraju tema koje nisu neposredno povezane sa hrvatskim prostorom. U ekstremnijim pak sluèajevima javljala su se shvaæanja da sve što ima neke veze s Nijemcima ili Austrijancima može naæi svoje mjesto u okviru Simpozija "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu". Te su tendencije, bar koliko je Simpozij u pitanju, sasvim neproduktivne. Takvi ciljevi ne 229

VDG JAHRBUCH 2004

pripadaju osnovnoj orijentaciji Simpozija, pa prema tome ne udovoljavaju elementarnim kriterijima da u okviru te orijentacije budu prezentirani. Vrlo je znaèajan cilj i (4) prikupljanje, sistematizacija i èuvanje svjedoèenja preživjelih, odnosno - registriranje/spašavanje faktografije koja se može uskoro izgubiti. To se odnosi i na, uvjetno reèeno, neutralnu graðu kulturološkog, povijesnog i civilizacijskog karaktera, kao što je, primjerice, esekerski govor, obièaji i slièno. Ali posebno se to odnosi na svjedoèenja o stradanju nedužnih Nijemaca i Austrijanaca za vrijeme Drugog svjetskog rata i u razdoblju poslije njega. Ta svjedoèenja imaju i šire znaèenje nego što je samo ono koje se neposredno odnosi na Nijemce i Austrijance kao žrtve; ta svjedoèenja trebaju biti trajan doprinos borbi protiv mržnje i nehumanog odnosa prema drugima.

3. Razmatranje, odnosno deskripcija navedenih ciljeva omoguæava nešto konstruktivniji osvrt na dosadašnji i buduæi naèin rada i metodologiju. Dosadašnja iskustva pokazuju, kako je naznaèeno, da se radovi razlikuju po stupnju znanstvenosti. Èinilo bi se na prvi pogled da se time a priori diskvalificiraju radovi koji nisu znanstvenog karaktera ili oni koji tek pokušavaju biti znanstveni, a zapravo su oblik amaterizma u toj oblasti. Ipak, nije tako. Ponekad su i ti, uvjetno reèeno amaterski prilozi, vrlo dragocjeni i eventualno vredniji od neki drugih koji formalno udovoljavaju nekim kriterijima znanstvenosti, odnosno, po prirodi stvari, udovoljavaju tim kriterijima djelomièno. Kada je rijeè o znanstvenom pristupu, istraživanju i prezentaciji, onda je vrlo znaèajno uvažavati u elementarnom smislu neke epistemološke zakonitosti. Pojednostavljeno reèeno, istinski bi znanstveni rad morao udovoljavati bar trima formalnim kriterijima: trebao bi se temeljiti na što argumentiranijoj ili što egzaktnijoj analizi, na sintezi, koja uvažava sve relevantne elemente analize, odnosno analiziranog, i konaèno zakljuèci bi morali biti u funkciji zajednièkog cilja te vrste istraživanja. Sinteza bez analize može biti validna, ako se spekulativnim putem može uspostaviti prihvatljiva argumentacija, te ako promišljanje jest u funkciji postavljenog cilja. Analiza bez sinteze pak, ma kako se znanstvenom doimala, èesto je dubiozna po svojim dometima, osobito onda kada se zaodijeva u (prividno) znanstveno ruho, uz pomoæ brojnih fusnota i pozivanja na arhivske materijale. Ako je uz to rijeè o materijalima koji nisu nedostupni, onda postoji opasnost da se znanstveni napor takve vrste pretvori u pseudoznanstveni, pa je onda takav i rezultat. Imajuæi u vidu takve opcije, moramo se zalagati za eliminiranje neplodnog akademizma u radu Simpozija. S druge strana, Simpozij se nema razloga odricati radova koji se iscrpljuju analizom odreðene graðe ili pukom prezentacijom pronaðenih materijala. I onda kada iza takvog rada ne stoji sustavno znanstveno obrazovanje i struènost, originalnost materijala koji bi inaèe mogao biti izgubljen, temelj je vrijednosti takvog istraživanja i prezentacije. Ipak, prezentiranje i najelementarnije graðe ili èistog svjedoèenja mora na jasan naèin biti u funkciji usvojenih ciljeva. Apstraktan, 230

VDG JAHRBUCH 2004

akademistièki karakter radova podjednako je deplasiran bez obzira koja vrsta autora stoji iz njih, odnosno kakva je razina autorske (formalne) kvalificiranosti u pitanju. Time se zalažem da sva istraživanja budu produktivna, odnosno da metode rada budu podreðene konstruktivnosti, postizanju ciljeva imanentnih Simpoziju. Dakle, u svakom dijelu i svakoj etapi rada valja voditi raèuna o njegovoj funkcionalnosti, odnosno o kriteriju doprinosa. Primjerice, od sumnjive je koristi utvrðivanje da su negdje u Hrvatskoj u nekom vremenu živjele osobe njemaèkog porijekla, ako se ta èinjenica ne može staviti u produktivan kontekst. Isto bi tako bilo promašeno eventualno istraživanje sadržaja neke publikacije na njemaèkom jeziku koja je izlazila u Hrvatskoj ako se ne bi udovoljilo gornjem uvjetu.

4. Ovim sam osvrtom želio ukazati kako je svijest o ciljevima djelovanja Simpozija vrlo znaèajna, te da je po prirodi stvari, metoda rada, izrada i prezentacije priloga, bez obzira jesu li oni doista znanstveni ili bi se mogli bolje okarakterizirati drugaèije - vrlo znaèajna. Metode i ciljevi moraju biti u meðusobnoj funkciji, pa je to temelj kriterija koje bi valjalo imati na umu daljnjem radu i unapreðenju Simpozija. Na ciljeve i kriterije nadovezuju se i intencije Simpozija. Zašto razlikujem ciljeve i kriterije od intencija? Razlika svakako jest mala, rijeè je o finoj distinkciji, pa bi se intencije, uz odreðene ograde, mogle uvrstiti u ciljeve. Ipak, radi se, uz ostalo, o tome da su se ciljevi iskristalizirali, kako je veæ reèeno, na temelju odreðene prakse, iskustva i samodefinicije Simpozija. Intencije koje ovdje želim naznaèiti, takoðer su bile prisutne, ali one predstavljaju šire podruèje važnosti od neposrednog definiranja znaèenja Simpozija "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu". Ono što je bitno razlièito jest èinjenica da se na te intencije ne mogu neposredno primijeniti kriteriji za koje se ovdje zalažem. Usprkos tome, intencije koje æu navesti, podcrtavaju vrijednost i važnost Simpozija u širem društvenom kontekstu.

• Intencije djelovanja Simpozija Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu za koje se ovdje posebno zalažem jesu sljedeæe:

• planiranje i trasiranje daljnjeg djelovanja manjine; • afirmacija vrijednosti interkulturnih veza i dijaloga; • afirmacija veza izmeðu matiènih kultura, kultura podrijetla i tih zemalja s hrvatskom kulturom i Hrvatskom u cjelini;

• doprinos afirmaciji Hrvatske u europskim relacijama, na putu u Europsku Uniju, kao i kasnije zauzimanje odgovarajuæeg mjesta u toj uniji.

231

VDG JAHRBUCH 2004

Kriterien und Absichten der Wertung des Beitrages von Deutschen und Österreicher zum kroatischen Kulturkreis Das Symposium "Die Deutschen und Österreicher im Kroatischen Kulturkreis" möchte sich von Anfang an als ein wissenschaftliches definieren. Dieser Charakter affirmiert sich einerseits, aber anderseits schreitet es die wissenschaftliche Richtung hinüber. Deswegen muss man die Kriterien genauer feststellen. Die Kriterien beziehen sich auf die Verhältnisse, Ziele und Methodologie. Die Ziele umfassen auf der ersten Stelle folgendes: 1. die Feststellung der Wahrheit über die Donauschwaben und über die anderen Deutschen und Österreicher in der kroatischen Region 2. die Auseinandersetzung mit Vorurteilen 3. der Beitrag der Deutschen und Österreicher im kroatischen Heimatland 4. die Einsammlung und Aufbewahrung von relevanten Materialen Die Methodologie soll sich auf eine konstruktive Analyse und Synthese verlassen, oder in anderen Worten, sie muss epistelmässig korrekt sein, aber in einem produktiven Verhältnis und in Funktion von definierten Zielen. Die Ziele des Symposiums umfassen folgendes: - das Planieren und Trassieren der zukünftigen Wirkung der Minderheit; - die Affirmation der Werte von interkulturellen Verbindungen und Dialogen; - die Affirmation der Verbindungen zwischen den Mutterkulturen, Herkunftskultur dieser Länder mit der kroatischen Kultur und Kroatien im ganzen; - die Beiträge der Affirmation Kroatiens in europäischen Relationen auf dem Weg in die Europäische Union und ihre spätere Position in dieser Union

232

VDG JAHRBUCH 2004

Margareta MATIJEVIÆ

Gadna kukavica švapska1 – slika vojnokrajiških časnika njemačkog podrijetla u hrvatskoj historiografiji i književnosti Arhiv u Grazu èuva brojna pisma koja su u dramatiènim godinama 16. st. upuæivana u Bihaæ i iz Bihaæa. Saèuvana graða obiluje podacima o naèinu obrane i stanju utvrda, prokopa i cesta, pravcima dopreme oružja i streljiva, gladi i švercu hrane, doprinosima okolnih sela u svemu, pa i u vinu.2 Èetiri stotine godina nakon što je Bihaæ u cijelosti izgubio svoj srednjovjekovni kontinuitet i dospio u potpuno drukèiji kulturološki krug, teško je zamisliti da je u pounskim selima uspijevala vinova loza. Pedološka analiza boniteta tla seže do 200 godina unatrag, pa bismo uzalud pozivali struènjake da nam potvrde što je raslo i kakva je fauna obitavala u Pounju. Taj mali primjer pokazuje koliko je znanja, teritorija i prostora, krajolika i naèina života: raðanja, lijeèenja, razmišljanja i umiranja, gradnje cesta i kolorita zbivanja, jela i oružja potrebno za pisanje povijesnih romana, a to su istraživanja do kojih naša povijesna znanost dopire prigodno i nikad na vrijeme.3 Ono na što je možda osjetljiv naš novovjekovni želudac nije nužno šokiralo i suvremenike. Postoji i struja u povijesnoj znanosti koja kaže da se povjesnièari trebaju nadahnjivati suvremenim romanom, a manje društvenim znanostima zbog boljeg uživljavanja i doèaravanja zbilje, te je moguæe da pisci romana imaginativno pogaðaju atmosferu odreðene epohe u doživljaju svojih junaka i junakinja bolje nego povjesnièari.4 Vratimo se primjeru Bihaæa.5 Beèki dvor se kao novi subjekt interesa i buduæi financijer krajiške obrane pojavljuje razmjerno rano, veæ 1494., premda su u stvarnoj obrani tih prostora velik teret iznijeli štajerski staleži u Grazu, koji su na teren poslali i nekoliko vrsnih èasnika. Meðu izvorima bihaæke prošlosti upada u 1

4 5

Tim je rijeèima Šime Ljubiæ sažeo djelovanje posljednjeg kapetana bihaæke kapetanije Lamberga za èije uprave su Turci zauzeli Bihaæ u lipnju 1592. Vidi Š. LJUBIÆ, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, knj. II., Rijeka 1869., 167. Objektivnije i detaljnije o Lambergu vidi u R. LOPAŠIÆ, Bihaæ i Bihaæka krajina, Zagreb 1890., 87-91 Detaljnije vidi M. MATIJEVIÆ, Izvori i literatura o Bihaæu do 1592., neobjavljeni diplomski rad, Knjižnica Hrvatskih studija 3958 MAT. Kao primjer vidi zanimljive radove: L. ÈORALIÆ, Put, putnici, putovanja, Zagreb 1997., I. JURIŠIÆ, Krajiška jela i piæa u Karlovaèkom generalatu i Banskoj krajini, u Zbornik uz 70 godišnjicu života Dragutina Pavlièeviæa, Zagreb 2002., 143-156. M. GROSS, Suvremena historiografija, korijeni, postignuæa, traganja, Zagreb 2001., 338 Na bišæanskom primjeru ovdje želimo pokazati kako broj vojnokrajiških èasnika njemaèkog i osobito austrijskog podrijetla nije mogao biti zanemariv.

233

VDG JAHRBUCH 2004

oèi uèestalo spominjanje Nijemaca kao pošiljatelja dopisa i dokumenata. Njihov broj sveukupno bi iznosio 134 od 263 poznata vrela iz 16. stoljeæa.6 Ovom radu cilj je na nekoliko manjih primjera pokazati kakvu su ulogu poznatiji pregledi hrvatske povijesti i neki povijesni romani davali vojnokrajiškim èasnicima njemaèkog podrijetla. Vojna krajina i historijat njezina nastanka i trostoljetnog trajanja predmet je i danas brojnih kontroverzi i razlièitih tumaèenja. Kao poseban teritorij osnovana je 1578. i kroz tri stoljeæa mijenjala je nekoliko puta ustroj i granice, da bi definitivno bila ukinuta krajem 19. stoljeæa nakon pomicanja habsburške granice na Istok. Potrajala je duže nego turska prijetnja. Podrijetlo joj treba tražiti u starijim sustavima predhabsburških ugarskih vladara, a donekle i u kasnosrednjovjekovnim obrambenim strukturama, primjerice iz Senja.7 Davala je pouzdanu i jeftinu vojsku, a nudila niske poreze i dvojbenu sigurnost. Samo je jedan Hrvat - Vuk Krsto Frankopan (1588.-1652.) bio karlovaèki general, ostali su bili stranci, èesto Štajerci. Službovalo se i uredovalo na njemaèkom, a država je vodila brigu da se ne prenose bolesti i završe kakve-takve škole. Slabo izdržavani lijeènici zaduženi za širi prostor zbivanja i po utrinama i ledinama, kao i skromni poèeci uèiteljske i ljekarnièke službe nisu uvijek pomagali puno, ali su u mnoštvu civilizacijskih silnica dosizali veæu razinu od ostatka Hrvatske.8 Èlanovi obitelji Auersperg, koja je desetljeæima igrala važnu ulogu u vojnokrajiškom sustavu, spominju se i u najpoznatijem hrvatskom povijesnom romanu Grièkoj vještici Marije Juriæ Zagorke. Kapetan trenkovog bataljuna, Siniša, na prijevaru dovuèen u kaptolski Sisak, gdje ga doèekuje kanonik Pulingar i karlovaèki general i njegov nadreðeni Auersperg, oèekuje pošten vojnièki tretman, a zauzvrat ga zasužnjuju i rade mu o glavi na nagovor zajedljive, opake, podmukle spletkarice grofice Auersperg, koja je glavna negativka romana.9 Inaèe negativke Zagorkinih romana redovito su visokopozicionirane njemaèke barunice ili dvorske kneginje, kao spomenuta Auersperg ili barunica Höllenbach u romanu Republikanci. Zagorkino pisanje posjeduje odreðenu dozu upuæenosti u problematiku, ali tu nedostaje mnogo toga. Toponomastika je prihvatljiva, povijesni dogaðaji ne nužno precizni, a likovi plošno atribuirani i strogo polarizirani, s unaprijed zadanim karakternim osobinama.10 Uz poneku faktografsku netoènost, upletanje legendi i nesigurnih vrela, izraženi su protuaustrijski i protunjemaèki stavovi i predrasude. Ne osobito lijep stil i brzo smjenjivanje sliènih likova uèinili su da njezin romansirani opus, osim jake Spomenimo samo neke od tih njemaèkih potpisnika: Ivan od Reichenburga, Sigmund Weixelberg, Ivan Peygartzhaimer, Krištof Rauber, Stjepan Pempflinger, Erazmo Turn, Hans Pierss, Bartol Raunach, Mert Gall, Andrija Lamberg, Wolf Scwar, Wilhelm Schniczenpamer, Juraj Sauer, Herbart Auersperg, Adam Schrampf, Krištof Auersperg, Ivan Ferenberg, Sebastian Lamberg, Hannss Ferenberg von Auer, Vajkard Auersperg, Christoff von Obratschon, Josip Turn, Martin Hartensteiner, Franjo Horner, Juraj Feurer, Jobst Langenmantel i brojni drugi. 7 A BUCZYNSKI, Gradovi Vojne krajine, sv. I, Zagreb 1997., 10. 8 O Vojnoj krajini vidi: Vojna krajina: povijesni pregled, historiografija, rasprave, ur. Dragutin Pavlièeviæ, Zagreb 1984.; F. MOAÈANIN, Vojna krajina u Hrvatskoj (katalog izložbe) Zagreb 1981.; M. KRUHEK, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeæa, Zagreb 1995., Zagreb 9 Usp. M. J. ZAGORKA, Malleus maleficarum. Zagreb 1985., 74 i sl. 10 K. NEMEC, Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine, Zagreb 1998., 77 6

234

VDG JAHRBUCH 2004

èitalaèke snage, nije doživio veæe književno ili umjetnièko priznanje. Tipizacija muško-ženskih likova djevojaka neupitne ljepote i jedinstvene pojave koje su dovoljno vješte da se paèaju u otrovne zamke beèke politike i mladiæa koji uvijek odgovaraju opisu: lijep, odvažan, odluèan, otmjen,11 intrige i spletke, dobro su štivo za razbibrigu i buðenje nacionalne svijesti u godinama kad su izlazili, ali kako se njezina djela brzo èitaju, brzo se i zaboravljaju. Sama je izjavljivala da su joj romani adut u protunjemaèkoj kampanji.12 Nebitno je jesu li Zrinski u Gvozdanskom i svojim posjedima po Zrinskoj gori održavali dobre trgovaèke odnose s Turcima u Novom, jer æe im historiografija, a osobito književnost dati veæu ulogu i hrabrije srce. Odvažan, promišljen, muževna držanja i neupitne tjelesne snage, tolike da je èudno kako ga je vepar mogao svladati, Zrinski je (su) svojevrstan hrvatski mit. Tomu je znatno doprinijela vladajuæa percepcija koju je ponudio Kumièiæ svojom Zrinsko-frankopanskom urotom13. Povijesni romani èesto insistiraju i upuæuju pažljivog èitaoca na analogiju izmeðu prošlosti i sadašnjosti. Mogu stvoriti mitske simbioze i kao u sluèaju Kumièiæeve Urote kultove.14 Zazivaju monumentalistièke i antikvarne slike prošlosti, odmak od kriticizma, relativizma i ironije.15 U doba kad su nastajali romani Kumièiæa, prièe Trnskog i Zagorkina Vještica doprinosili su recepciji drugoga i širenju prihvaæenih stereotipa.16 Kumièiæeva Urota je preokrenula svu dotadašnju percepciju Nijemaca i prikazala vojnokrajiške èasnike kao siledžije, kršitelje svih zakona, pravila i potpisanih odredbi, pljaèkaše i ubojice. Roman je nastao kao pravaška interpretacija hrvatske povijesti i stvorio je kult Zrinskih i Frankopana u Hrvatskoj.17 Uz mitsku auru Zrinskih i Frankopana, sadrži mnoštvo neprirodnih opisa, patetike i povišenih raspoloženja, faktografije i kronièarenja uz trivijalne epizode dvojbenih povijesnih izvora.18 Tako primjerice, njemaèki vojnici pod zapovjedništvom dvojice èasnika Wegingera i Gallera love djevojke za zabavu generalu Auerspergu po hrvatskoj bijedi i sirotinji. Odvode najnezaštiæenije u okrilju mraka i one èiji su muški èlanovi s banovom vojskom, dakle ljudi Petra Zrinskog. U prvoj kuæi otimaju djevojku èija je mati umrla, otac se bori s banom, a pred oèima joj ubijaju brata i djeda. U drugom selu odvode najstariju kæer banovog ratnika, na pragu joj ubiju majku, što gleda Opis Delivuka M. J. ZAGORKA, Republikanci, Zagreb 1979., 77 Detaljnije vidi u NEMEC, nav. dj. 74-79. 13 E. KUMIÈIÆ, Urota zrinsko-frankopanska, Zagreb 2002. 14 Vidi detaljnije: M. SOLAR, Roman i mit, književnost, ideologija, mitologija, Zagreb 1988. 15 Usp. esej Povijesni roman danas, u V. ŽMEGAÈ, Književnost i filozofija povijesti, Zagreb 1994., 65-88 16 Slika ili predodžba koju javnost pojedinih naroda stvara o drugim narodima najèešæe je samo djelomièno proizvod neposredno steèenih iskustava. Ta slika prvenstveno je zbir stereotipnih (i pozitivnih i negativnih kosntatacija ili predrasuda). U 19. stoljeæu pak bila je u modi nacionalna kategorizacija koja je manje-više gotovim panelima gradila nacionalni karakter pojedinih naroda, generalizirajuæi neke njihove osobine… i nije vodila brigu o razlikama meðu društvenim slojevima... Suvremena socijalna psihologija je više nego skeptièna glede nacionalnih karaktera i smatra da je teško vjerovati u to da postoje opæe karakteristike ili osobine koje svaki pripadnik date nacionalne zajednice posjeduje. Vidi D. ŠOKÈEVIÆ, Slika drugoga. Promjene u predožbi koju su Hrvati stvarali o Maðarima u 19. stoljeæu, u Hrvatsko-maðarski odnosi 1102.-1918. zbornik radova, Zagreb 2004., 223-228. 17 A. BARAC, Evgenij Kumièiæ. Predgovor knjizi: E. Kumièiæ, Djela, knj. I, Zagreb 1950., 13 18 Detaljnije vidi K. NEMEC, Povijest hrvatskog romana od poèetaka do kraja 19. stoljeæa, Zagreb 1995., 193-196. 11 12

235

VDG JAHRBUCH 2004

èetvero siroèadi, uz opasku èasnika Wegingera da su njegovi ljudi Stari junaci, neustrašivi! U treæem selu odvode stariju sestru èiji je otac poginuo u banovoj vojsci, a umrla im je i majka. I njoj æe sasjeæi sestricu. Na kraju: Hvala vam, junaci! - pohvali ih Galler.19 Zavidan zbog vojnih uspjeha bana Jurja Zrinskog, oca Nikole i Petra, carski zapovjednik Wallenstein po Kumièiæu otrovao je hrvatskog bana rotkvom.20 U proglasu koji se pripisuje banici Katarini èitamo: Hrvatski narode, tvoje tvrdjave oteli su ti njemaèki èastnici, a tvoji najbolji sinovi potisnuti su u kut. Mjesto da Austrijanci plaæaju svoju vojsku, oni joj dopuštaju da plieni i hara naš narod i našu zemlju. Gore je opustošila gladna vojska našega pokrovitelja našu otaèbinu, nego li azijatski Turci… Sve èasti u našoj domovini dali su Niemci svojim nesposobnim ljudima, koji ne razumiju naše pravice, a namièu nam se za gospodare…jedan ti se beèki general koèi u tvojemu gradu Karlovcu, drugi u Varaždinu; njemaèki èastnici preplavili su ti krajinu, i na sve strane trgaju Hrvatsku.21 Odgovarajuæi na pitanje francuskog poslanika P. de Bonsya, biskupa bezierskoga o ponašanju austrijske vojske u Hrvatskoj kapetan Bukovaèki kaže: Njihova vojska ne misli na drugo, nego na plien i otimaèinu; muèi i ubija ljude na razne naèine. Ne obara se samo na puk, nego i na plemstvo, a sve iz busije. Živi od grabeža, umorstva, krvoloètva, paleža, svetogrdja, oskaæuje mužkarce na najsramotniji naèin, u svojoj biesnoj razuzdanosti siluje djevojke i žene, bludno oskvrnjuje na pola mrtvu djecu. Gazi nogama posveæene stvari, robi crkve, ruši uèione i sveæenièke stanove. …S nezastinom pohlepom razmeæe grobove, da oplieni mrtvace i neèuvenim drugim najgroznijim opaèinama straši sviet.22 Solidan opis, niz uvjerljivih detalja i morbidne atmosfere poznavao je u svojim pripovijetkama Mladen Trnski.23 Premda prvo pucaju, jer takve su naredbe protukužne obrane, njemaèki arkebuziri dijele strašno vrijeme epidemija i prijeteæe smrti. Opisujuæi sluèaj gdje dva puka Herbersteinovih kirasira pljaèkaju Vrbovec i Sveti Ivan Žabno za prehranu prebjeglih Vlaha stražmeštar Brkiæ kaže: Vrag odnio te Štajerce…Gdje oni proðu trava ne raste. Gladno, lakomo, bez srama, bez èasti.24 Trnskom treba priznati da mu ni opis hrvatskih vojnika nije puno bolji.25 Razbojstvo njemaèkih arkebuzira u Crnoj Mlaki gdje prevræu ciganski logor, više Cijeli opis vidi u poglavlju VIII. E. KUMIÈIÆ, Urota zrinsko-frankopanska, Zagreb 2002., 157-166. E. KUMIÈIÆ, nav. dj. 16 21 E. KUMIÈIÆ, nav. dj..67/68 22 E. KUMIÈIÆ, nav. dj. 129 23 M. TRNSKI, Pod tuðim zastavama i orlovima, Zagreb 1990. 24 M. TRNSKI, nav. dj. 20 25 Tako su i granièari, šajkaši, hajduci,- svikli èetovanju, noæi, zasjedi, obmani, osveti, otimaèini, poslovima bez svjedoka - mahom prepušteni sebi - malo "zarezivali" red, strogost, ustrojstvo redovne vojske. A èvrste ruke da ih natjera na posluh nije bilo. TRNSKI, nav. dj. 110 19 20

236

VDG JAHRBUCH 2004

odgovara klasiènom vojnièkom divljanju i provoðenu grube sile, jer i Hrvati ih love žive - pa muèe.26 Pljaèke i silovanja pratile su vojsku na svakom koraku. Ljudi su poživinèili.27 I Trnski je slab na Zrinske: ban dovodi vojsku kojoj nema ravne, u njegov banderij Nijemci ne smiju promoliti, kao perom smièe glave sabljom koju car ne može ni podignuti. Autentièno opisuje pljaèkanje mrtvaca, karte i kocku, glad i žene. Nijemci bi se koji put èasno predali Turcima, ali Hrvati ne.28 Za razliku od Nikole Zrinskoga koji je široko srce, sjajna pamet, dobra æud ponizan sa svakim vojnikom, strani se èasnici na Krajini drže visoko, napuhnuto, oholo.29 Beè nije ništa mogao Zrinskima osim udvornošæu, intrigama, prevrtljivošæu, krivokletstvom, licemjerjem itd. Još prije nego odvedu Zrinskog (Petra) u sužanjstvo znalo se da je Herberstein poèeo haraèiti po banovim posjedima u Hrvatskoj, da pukovnik Breuner skaèe na Legrad, da Spankau kreæe iz Ormoža s konjanicima. Po svim njihovim gradovima divljale su i haraèile pijane, lakome i surove èete Breunera i Herbersteina.30 Granièari se doživljavaju smjelima i drzovitima, ali oni podmeæu leða i iznose najveæi teret za razliku od Švaba koji su prvi za žderanje, lokanje i kurvanje.31 Posljednjeg djelujuæeg Zrinskog, Adama, sina Nikolinog štite svi Hrvati i Maðari od poglavito Nijemaca i Austrijanaca koji su stalna prijetnja. Od poznatijih sinteza hrvatske prošlosti ne bismo oèekivali romansiran i nepouzdan pristup. Za sve njih karakteristièno je izbjegavanje vojnokrajiških èasnika njemaèkog podrijetla, spominju se rijetko i samo poznatiji, èesto u negativnom kontekstu kao oni koji su se djelatno protivili samostalnosti Hrvatske i vlasti bana, njihove slike ne rese knjige i romane. Redovito je navoðenje zaslužnih domaæih ljudi na prvom mjestu, uz neizostavnu žal zbog dolaska nepouzdanih i pljaèkaški nastrojenih Vlaha. Pogibija generala Herbarta Auersperga,32 organizatora Hrvatske krajine kojeg je 1575. porazio kraj Budaèkog na rijeci Radonji, pritoci Korane, bosanski namjesnik Ferhat-paša Sokoloviæ èesto je bila tumaèena kao nevješt i diletantski vojni pokušaj. Jedna od popularnijih sinteza hrvatske prošlosti pretiskana poèetkom devedesetih ona je Trpimira Macana. Objasnivši prethodno nužnost kraljevske pomoæi i financiranja utvrda povezanih u krajine autor kaže: M. TRNSKI, nav. dj 29; 32 M. TRNSKI, nav. dj. 40 28 M. TRNSKI, nav.dj. 85 29 M. TRNSKI, nav. dj. 89/90 30 M. TRNSKI, nav. dj.139; 157 31 M. TRNSKI, nav.dj. 236 32 Herbart AUERSPERG (Beè 1528. - Budaèki 1575.) Od 1546. kad kao poruènik dolazi pod zapovjedništvo Ivana Lenkoviæa, poslije èije je smrti 1569., postao zapovjednikom Hrvatske vojne krajine. "Kao krajiški zapovjednik Auerpserg je priodnio njezinu uèvršæenju i boljoj organizaciji, a i veæoj disciplini granièara. Dobro je poznavao hrvatski jezik i pisao ga latinicom i glagoljicom", Hrvatski biografski leksikon , (dalje HBL), sv. I. Zagreb 1983., 268-269. 26 27

237

VDG JAHRBUCH 2004

Na Krajini je uskoro poraslo nezadovoljstvo Hrvata zbog više razloga. Novac i opsrkba nisu stizali na vrijeme, pa su njemaèki vojnici ostajali bez plaæe i pljaèkali puk. Generalske i unosnije položaje zauzimali su tuðinci, a generali su èak htjeli suditi hrvatskim plemiæima i otimati im imanja.33 Habsburgovci se doživljavaju krivcima zbog davanja povlastica Vlasima, a i stvaranje Vojne krajine neposredno se povezuje s masovnim vlaškim seobama.34 Zadržavanje posebnog statusa, slobodne samouprave i crkvene autonomije odobravali su i katolici i pravoslavni i njemaèki èasnici. Plemstvu i hrvatskom banu su se tako odupirali svi. Macan posebno istièe domaæe ljude, zaslužne junake i poimence navodi lokalne voðe. Njegova knjiga puna je imena i prezimena zaslužnih i poznatih Hrvata, uz rijetka navoðenja Nijemaca. Antoljak priznaje da Vojnu krajinu uglavnom uzdržavaju Habsburgovci, a uz veæinu Hrvata i doseljenika (uskoci, prebjezi) vidi i nešto Nijemaca, uglavnom viših èasnika.35 Ne zaobilazi njihovu stvarnu ulogu u prvim veæim srazovima s Turcima: Godine 1593. opkoljenom Sisku pomažu ban Erdödy, karlovaèki general Andrija Auersperg36 i štajerski pukovnik Ruprecht Eggenberg37. Slavonski general Herberstein pomogao je 1596. banu Draškoviæu i generalu Lenkoviæu poraziti Turke kod Petrinje. Pobjede braæe Zrinski izazivale su jal i neraspoloženje. Taksativno se i poimence navode bitke kojima su zapovijedali zaslužni strani generali osobito one tijekom dugog rata (1683.-1699): tako se ocjenjuje da Hrvati iz Krajine pod vodstvom generala Ivana Herbersteina, oslobaðaju veæi dio Like; hrvatske èete pod grofom Ivanom Draškoviæem i generalom Dünewaldom oslobodile su veæi dio Slavonije, ban Erdödy i gen. Herberstein osloboðaju Liku i Krbavu uz pomoæ tamošnjih vojvoda. Jedino što 1697. nije uspio pokušaj bana Batthyanya, generala Karla Auersperga38 i varaždinskog generala Hanibala Heistera, da se oslobodi Bihaæ, za što se osobito zauzimao vojskovoða princ Eugen Savojski.39 Franjo Trenk, slavonski plemiæ pruskog podrijetla, istaknuo se u austrijskom nasljednom ratu sa postrojbom svojih dragovoljaca obuèenih na "tursku". Uobièajilo ga se prikazivati kao vrsnog èasnika i hrabrog "gerilca". Zabilježeno je da umire u tamnici, 1749. obijeðen i ocrnjen, konfiscirane imovine.40 Jedna od lošijih sinteza hrvatske prošlosti, kompilacija je nekoliko starijih autora pod naslovom Hrvatska povijest.41 Povodeæi se za velikim autoritetom u T. MACAN, Povijest hrvatskoga naroda, Zagreb 1992., 199 T. MACAN, nav.dj. 209 35 S. ANTOLJAK, Pregled hrvatske povijesti, Split 1994., 94 36 Andrija Auersperg zapovjednik Hrvatske vojne krajine poznatiji kao "kršæanski Ahil" i "strah Turaka". Vidi HBL, Zagreb 1983., sv. I., 268 37 Vidi detaljnije HBL, sv. IV, Zagreb 1998.,14. Vidi i L. ÈORALIÆ, "Ruprecht i Wolf Eggenberg – istaknuti sudionici hrvatske vojne povijesti koncem 16. i poèetkom 17. stoljeæa", Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice, Osijek 2001., 19-33. 38 Karlovaèki general 1694.-1701. Dobro vladao hrvatskim. Vidi HBL, sv. I, Zagreb 1983., 268. 39 ANTOLJAK. nav. dj. 104-105 40 ANTOLJAK, nav. dj. 109-110.; F. ŠIŠIÆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1975., 334. 41 A. DABINOVIÆ, R. HORVAT, T. JONJIÆ, L. KATIÆ, I. MUŽIÆ., S. PAVIÈIÆ, F. PERŠE, Hrvatska povijest, Split 2002. 33 34

238

VDG JAHRBUCH 2004

hrvatskoj vojnoj povijesti Stjepanom Pavièiæem, Franjo Perše za Johanna Sigismunda Herbersteina kaže: Austrijski general Herberstein naseljuje po hrvatskim zemljama Vlahe u Podravini i oko Gomirja. On želi s njima stvoriti posebno podruèje, koje ne bi podpadalo pod hrvatskog bana. Time Vlasi od poèetka dobivaju posebnu politièku ulogu u Hrvatskoj, da u službi tuðinske vlasti ruše hrvatsku narodnu vlast na hrvatskom narodnom podruèju.42 Austrijski generali naseljavaju Vlahe koji pod njihovim okriljem pale i pljaèkaju katolièke crkve i samostane u tadašnjoj Hrvatskoj, a beèki carevi im pružaju posebnu zaštitu. Uzaludni su i zahtjevi Sabora za èasnièkim položajima Hrvatima.43 S punim pravom, dugo se držalo da je za svoje doba ponajbolja sinteza hrvatske povijesti ona Ferde Šišiæa.44 Uz poneko navoðenje izvora, kraæi citat i detaljnije objašnjenje, autor išèitava dugoroènije ciljeve habsburške krune. Opisujuæi velik broj njemaèkih vojnika i èasnika u Krajini i po ugarskim tvrðavama ponešto rezerviran Šišiæ kaže: Opæenito se držalo da je ta vojska u zemlji na štetu slobode Ugra i Hrvata. Kako vlada nije te njemaèke èete uredno plaæala, poèele su one pljaèkati plemstvo i puk, a uz to su još (naroèito èasnici) provodile nemoralan život.45

A. DABINOVIÆ i dr. nav. dj. 134 Nav. dj. 140 44 F. ŠIŠIÆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1975. 45 F. ŠIŠIÆ, nav. dj. 315 42 43

239

VDG JAHRBUCH 2004

"Hässliche schwäbische Feiglinge" - ein Bildnis der Militärgrenzenoffiziere deutscher Herkunft in der kroatischen Geschichtskunde und Literatur In der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts spielen die Geschichtsromane eine wichtige politische Rolle. Neben der faktographischen Ungenauigkeit, Oberflächigkeit und in der Beschreibung der Ereignisse und Einseitigkeit übertragen sie auch die politischen Ereignisse zurück in die Vergangenheit. Es bestehen drei Hauptniveaus einer Dämonisierung der Deutschen in kroatischen Geschichtsromanen: das Erste, dass die unwirksamen Offiziere auch schlechte und unzuverlässige Soldaten sind, das Zweite, dass sie die Kroaten vertrieben und mehr plünderten, mehr als die Türken und das Dritte, dass sie die Walachen brachten. Die kroatische Geschichtskunde zeigt eine bessere Kenntnis der Dinge, Plätze und Tatsachen, aber alle Synthesen der Vergangenheit trennen die heimischen, verdienstvollen Kroaten und ihre Rollen.

240

VDG JAHRBUCH 2004

Ivan ÆOSIÆ-BUKVIN

Doseljavanje Nijemaca u Srijem tijekom 18. stoljeæa Nakon osloboðenja Slavonije i Srijema poslije 150-godišnje turske vladavine 1691. godine (osloboðenje èitavog Srijema dolazi nešto kasnije) spomenuto podruèje ostalo je poluprazno poslije dugogodišnjih ratova ( 1683. – 1691.). Tek nakon potpisivanja mira s Turcima u Sremskim Karlovcima 1699.i novih ratova od 1716. – 1718. godine te novih poraza Turaka od vojskovoðe Eugena Savojskog, dolazi na Slavonsko – Srijemskim prostorima do dugoroènijeg mira i uspostave novih odnosa izmeðu dvaju carstava (Habsburškog i Otomanskog) i to potpisivanjem mira u Požarevcu 1718. g., kada Habsburška monarhija proširuje granice carstva. Poslije potpisivanja mirovnog sporazuma u Požarevcu 1718. godine, carska vlast u Beèu, preko svojih vojnih i komorskih povjerenika i zapovjednika prilazi ureðenju novoosvojenih zemalja. Nove zemlje ureðuju se vojno i civilno. Niti jedan od ta dva pravca (civilni i vojni) nije mogao biti uspješno izveden bez potrebnog stanovništva koje je iselilo ili je pobijeno tijekom ratnih godina. Popunjavanje puèanstvom carska vlast provodi iz dva pravca i u dva smjera. Tako od tisuæu šesto osamdesetih godina podržava iseljavanje Hrvata iz Bosne (Šokaca ) te Srba i Bunjevaca, dok iz njemaèkih zemalja u Podunavlje te i širi prostor na istoku, naseljava svoje germanske podanike (Švabe, Sase, Alzašane, Hesence, Wittenberžane itd.). Spomenuti se u veæini sluèajeva puštaju Dunavom u Južnu Ugarsku, Erdelj, Baèku i Banat, te u manjim skupinama u Srijem i konaèno Slavoniju. Dio njemaèkih kolonista dolazi i organiziranim karavanama, te popunjavaju novoustrojene veleposjede na poziv novih veleposjednika u Slavoniji i Srijemu. Doseljavanje Nijemaca odvija se tijekom 18. stoljeæa uglavnom u tri vala. Prvi val koji se naziva "Karolinški" (car Karlo VI) traje od 1711.-1740. godine, drugi val je tzv. "Terezijanski" (carica Marija Terezija) trajao je od 1744.-1768. godine, treæi val doseljavanja dogaða se za vrijeme cara Josipa II, i naziva se "Jozefinskim", isti je trajao od 1782.-1787. godine. Treæi val ujedno je i najveæi od svih dotadašnjih. Naseljenici bivaju dobrim dijelom rasporeðeni u novoosnovana sela, te dobivaju državnu pomoæ u raznim potrepštinama, potrebitim za poèetno življenje u novoj sredini, kasnijih godina to otplaæuju državi i posjednicima. Do godine 1781. uglavnom su naseljavani Nijemci katolièke vjeroispovijesti, a od spomenute godine naseljavanje je dozvoljeno i protestantima. Naseljenici se uglavnom još uvijek 241

VDG JAHRBUCH 2004

zadržavaju i koncentriraju svoja naselja u Baèkoj i Banatu, odakle iduæih desetljeæa sve više odlaze u pravcu Srijema i Slavonije. Njemaèki kolonisti u Srijem su naseljavani na dva podruèja - u istoèni dio Srijema oko gradova Zemun, Nova Pazova i Inðija, a zatim u zapadni dio oko Rume, Mitrovice, Vukovara i Vinkovca (u to vrijeme su sadašnji hrvatski dio Srijema i vojvoðanski dio Srijema jedna teritorijalna cjelina, sve do 1945. godine).Tijekom sva tri vala doseljavanja došlo je u spomenute zemlje oko 20-tisuæa obitelji. Prvi znaèajniji broj njemaèkih doseljenika u Srijemu, odnosno u spomenutim gradovima bilježi se od 1770-ih godina u Novoj Pazovi, Novim Banovcima, Rumi, Bukovici i Novom Slankamenu (poèetkom 1800-tih). Istražujuæi fondove Slavonske General-komande u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, naišao sam na odreðeni broj spisa tj. dokumenata (njih oko 25) iz vremena od 1776. do 1806. godine (što znaèi u vremenu od 30 godina vrlo intenzivnog naseljavanja Nijemaca u Srijem). Pojedini spisi sadrže od jedne do šesnaest strana teksta, veæinom zapovijedi (koje su uglavnom kraæe), uputa o i za nove doseljenike(koje su duže i detaljnije) te i poneki popis po imenu i prezimenu doseljenika i gospodarskom stanju istih. Izmeðu spomenutih dokumenata odabrao sam njih 10 za detaljniji prikaz. Ostale dokumente æu zajedno s ovim spomenutim površno prikazati u ovom referatu. Dotiène spise tj. dokumente podijelio sam u tri cjeline. Tako sam odabrao dokumente koji obraðuju njemaèke zanatlije i njihovo naseljavanje u Srijem, te i preseljavanja iz grada u grad. Potom slijedi grupa spisa s izvješæima i zapovijedima s viših zapovjednih mjesta, tj. Slavonske brigade, Slavonsko-Banatske Generalne Komande i Petrovaradinske pukovnije koji govore o naseljavanju Nijemaca na podruèjima pod zapovjedništvom gornjih naslova. Najbrojnija je treæa grupa spisa koja obraðuje naseljavanje Nijemaca u pojedinim mjestima –gradovima. Od toga i vrlo zanimljiv dio koji kazuje o vjerskoj pripadnosti naseljenika i njihovoj prisutnosti u pojedinim mjestima (postoji i dozvola za naseljavanje protestanata) tako se pokraj katolika spominju u velikom broju i luterani te evangelici. Spisi o naseljavanju odnose na naseljavanje pustare Tapavice, zatim dobar dio spisa odnosi se na Novu Pazovu i naseljavanje Nijemaca iz Èeške u Novi Slankamen. U ranije spomenutim dvama cjelinama u pojedinim dokumentima govori se o naseljavanju i raseljavanju u gradove i iz gradova Bukovica (naseljenici iz Franaèke, te zanatlije iz Beèa koji dolaze zbog tvornice sukna koja je tih godina postojala u gradu), potom Novi Banovci i Ruma. U prvoj grupi spisa koji se odnose na zanatlije Nijemce i njihovo naseljavanje u Srijem imaju èetiri spisa. Prvi od dokumenata je iz godine 1779. i kazuje opæenito o naseljavanju njemaèkih zanatlija u Slavonskoj vojnoj granici. Potom slijede tri dokumenta iz 1786. godine, a isti su tematski usko vezani jedan uz drugog i odnose se na naseljavanje (tj. slanje, kako stoji u tekstu) njemaèkih zanatlija iz Beèa u Nove Banovce, zatim preseljenju 26 njemaèkih 242

VDG JAHRBUCH 2004

obitelji iz Rume u Banovce i Pazovu, izmeðu kojih i 14 obitelji zanatlija. Posljednji, treæi dokument odnosi se na preseljenje "fabrike" tekstila iz Novih Banovaca u Gospiæ te naseljavanju Nijemaca iz Rume u fabrièku zgradu. Iduæa cjelina odnosi se na zapovijedi i izvješæa s viših vojnih zapovjednih mjesta tj. komandi, od regimente na više . Prvi spis ujedno i najstariji od spomenutih, datira iz 1783. godine. Isti sadržava izvješæe Slavonske brigade o naseljavanju porodica iz Franaèke u mjesto Bukovicu. Potom slijedi spis (koji je ujedno i najopsežniji) iz 1790. godine koji na 16 stranica opsežnog teksta govori o naseljavanju njemaèkih porodica u Slavonskoj granici. Isti je proslijeðen od Slavonsko-Banatske Interne Komande (u spisu stoji "Intermis").Dokument od 5. jula (ili srpnja) 1790. godine govori o njemaèkim kolonistima u Petrovaradinskoj pukovniji. Treæa i najbrojnija grupa dokumenata (ukupno 13) odnosi se na naseljavanje pojedinih gradova i takoðer preseljavanja iz istih u neka druga mjesta. Prvi i ujedno najzanimljiviji dokument je iz 1791.godine i nosi naziv "Oko naseljavanja Nijemaca na pustari Tapavici". Dokument je ustvari popis njemaèkih obitelji, iz kojega je vidljivo da na dvije odvojene popisne listine ima ukupno 19 obitelji (na prvoj 11, a drugoj 8). Obitelji su popisane sa svim èlanovima, zatim imovinskim stanjem i svim ostalim zanimljivostima važnim popisivaèu i vlasti koja je uredbu o naèinu popisa i donijela. Od prezimena koja su upisana (a moguæe ih je proèitati) nalaze se: Hofer, Kasl, Lang, Langenek, Riger, Weber, Hainer, Hauser, Doller, Kunzelman, Ebinger, Hendlen, Huber, Schiler, Majer, Burkle, Šnajder i Streker. Dalje je iz popisa vidljivo da svi pripadaju reformistièkoj crkvi, zatim da imaju nekoliko profesija (nisu svi seljaci). Kraj svakoga od popisanih stoji koliko ima godina. Tako je vidljivo da su samo dvije osobe starije od 50 godina. Zanimljivo je da u pojedinim familijama ima i po dva ili èak tri razna prezimena, te je za pretpostaviti da su isti bliža ili daljnja rodbina (ako nije nešto sasvim drugo posrijedi, npr. ujedinjavanje u veæu skupinu ili tako nešto). Spomenutih 19 familija brojilo je ukupno 108 èlanova. U dotiènoj skupini dokumenata najveæi broj odnosi se na naseljavanje Nijemaca u Novoj Pazovi i njihov gospodarski te vjerski život uz razne uredbe i zapovijedi donesene tim povodom. Prva èetiri dokumenta iz vremena od 1776. do 1785. odnose se na vjerski život njemaèkih naseljenika u Pazovi. Tako isti spisi bilježe veæ 1776. godine luterane u Pazovi, zatim se 1780. spominje evangelièki uèitelj u Pazovi, dok spis iz 1785. godine govori o Nijemcima i Slovacima luteranima u Pazovi te primanju luterana iz Baèke Crvenke u Pazovaèku evangelièku opæinu. Iz ovih te i ostalih kasnijih dokumenata možemo zakljuèiti da je vjerski život i vjersko opredjeljenje zauzimalo znaèajnu ulogu u prvim desetljeæima života Nijemaca na novim prostorima. Jedan od sljedeæih dokumenata takoðer iz 1785. godine (na dvije stranice) donosi uredbu povodom naseljavanja "njemaèkih izbjeglica" u Petrovaradinskoj reg. i gradu Pazovi. 243

VDG JAHRBUCH 2004

U tekstu se govori o "transmigracijskim" familijama te njihovim dužnostima i obvezama spram služenja u granici (èardacima). Iduæih nekoliko dokumenata iz vremena od 1790. godine do 1800. veæinom se odnose na nova naseljavanja i preseljavanja te gospodarske prilike naseljenika. Jedan od dokumenata (vrlo opširan, na 5 stranica) govori o "njemaèkim kolonistima" koji su upuæeni u Novu Pazovu, zatim iduæi spis (neuobièajen, s planom Pazove i planom tipske kuæe za naseljenike ) iz 1791. godine odnosi se na podjelu zemlje Nijemcima protestantima. Zapovijed od 25. juna (lipnja) 1791. vrlo izravno daje na znanje "Nijemci evangelici se imaju preseliti iz Njemaèko-Banatske regimente u N. Pazovu". Sljedeæi spis, takoðer iz iste godine, odnosi se na uredbu o naseljavanju Nijemaca na "pretiènoj zemlji izmeðu Batajnice i Pazove". Zapovijed iz 1792 godine odnosi se na "Preseljenje njemaèkih porodica iz Njemaèko-Banatske regimente u N. Pazovu". (iz iste zapovijedi te još nekoliko njih razaznaje se da je naseljavanje Nijemaca u Banat teklo intenzivno i u velikom broju veæ od samih poèetaka naseljavanja, te da je njemaèka kolonija bila veoma brojna dok je znatno popunjavala i jednu regimentu, koja je po istim naseljenicima nosila i službeno ime). Iz sljedeæeg spisa takoðer datiranog s godinom 1792. a naslovljenog sa "Državna pomoæ njemaèkim porodicama u N. Pazovi i N. Banovcima", vidi se da je sama carevina doseljenicima priskakala u pomoæ s raznim kreditiranjima u naravi i novcu, što je istima poslužilo za gospodarsko osamostaljivanje te kao "fundament" buduæeg ekonomskog razvoja. Na samo jednoj stranici teksta stoji dopuštenje o naseljavanju protestanata u Vojnu granicu od godine 1792. Sama zapovijed puno kazuje o dotadašnjim odobrenjima i zabranama koje su se odnosile na razne skupine naseljenika. Dva iduæa dokumenta odnose se na gospodarske prilike njemaèkih naseljenika u N. Pazovi. Isti su iz 1800. godine i pružaju uvid u porezna zaduženja doseljenika. Prvi od njih naslovljen je: "Novo Pazovaèkim njemaèkim naseljenicima odobreno produženje oslobaðanja od plaæanja poreza", drugi dokument odnosi se takoðer na porezna zaduženja koja su N. Pazovaèkim Nijemcima oproštena i kao takova odobrena na daljnje tri godine. Tako prateæi pojedine dokumente koji obraðuju gospodarske prilike njemaèkih naseljenika, stjeèe se dojam da prva desetljeæa na novim prostorima i nisu bila naroèito sjajna za novodoseljene, kako s gospodarskog gledišta tako i s vojnog te i vjerskog. Zasigurno su trebala desetljeæa da Nijemci svojom radinošæu i upornošæu stvore u Srijemu zavidnu gospodarsku (poljoprivreda i zanatstvo) razinu i društveni ugled. Posljednji dokument koji sam odabrao datira s poèetka 19.st., tj. iz godine 1806. te obraðuje "Imovinsko stanje njemaèkih naseljenika koji su se doselili iz Èeške u Novi Slankamen", svega 16 obitelji. Trinaest stranica vrlo gustog teksta pruža niz podataka o imovinskom stanju novodoseljenih Nijemaca iz Èeške, a buduæih stanovnika Slankamena. Promatrajuæi samo površno (kao u ovom sluèaju) predoèene dokumente (ne udubljujuæi se u sadržaj teksta te prenošenje i tumaèenje istog) pažljivi èitatelj i 244

VDG JAHRBUCH 2004

prouèavatelj istih dokumenata može iz svega predoèenog izvuæi još niz zakljuèaka i pažljivom uporabom dodatno rasvijetliti mnoge nepoznanice iz vremena tridesetgodišnjeg doseljavanja Nijemaca u Srijem. Zasigurno je jedan od dokumenata koji plijeni pozornost kompletan popis njemaèkih "familija" (doseljenih ili spremnih za doseljenje) koje se spominju u svezi naseljavanja pustare Tapavica. Stoga, neka ovaj moj prikaz (s osvrtom na raspoloživu graðu koje možda ima i nešto više) bude putokaz za jedno opsežnije i temeljitije prouèavanje života njemaèkog naroda u Srijemu.

Ansiedlung der Deutschen in Syrmien während des 18. Jahrhunderts Nachdem Slawonien und Syrmien im Jahre 1691 von der 150-jährigen türkischen Herschafft befreit wurden (die Befreiung von ganz Syrmien erfolgt etwas später) bleibt das erwähnte Gebiet nach den langjährigen Kriegen (1683-1691) halbleer. Erst nach dem Friedensabkommen mit den Türken in Sremski Karlovci 1699, neuen Kriegen von 1716-1718 und neuen Niederschlägen der Türken von Seite Eugen Savojski, kommt es auf den Gebieten von Slawonien und Syrmien zum lang anhaltenden Frieden und Herstellung neuer Beziehungen zweier Kaisertümer (Habsburger und Otomanisches) mit dem Friedensabkommen in Požarevac 1718. Nach dem Friedensabkommen in Požarevac aus dem Jahre 1718, fängt das neue Kaiserreich in Wien an, über seine Militär- und Kammergouvereurs als auch Kommandanten, die neu eroberten Länder zu organisieren. Die neuen Länder werden militärisch als auch nichtmillitärisch organisiert, aber keine von beiden Richtungen (die militärische und nichtmilitärische) konnte ohne das notwendige Bürgertum, das aussiedelte oder während der Kriegsjahre ums Leben kam, erfolgreich durchgeführt werden. Das Auffüllen des Volkes führt die Kaiserherrschaft aus zwei Richtungen durch. Sie unterstützt von den 80-er Jahren des 17. Jahrhunders das Aussiedeln der Kroaten aus Bosnien (Schokatzen), der Serben als auch der Bunjevci, währenddessen sie aus den deutschen Ländern in Richtung des Donaugebietes und auf das größere Gebiet im Osten seine germanische Untertanen (Schwaben, Sachsen, Elsässer, Hessener, Württemberger usw.) ansiedelt. Die erwähnten lassen sich in meisten Fällen der Donau entlang nach Südungarn, Erdelj, Batschka, in das Banat und in kleineren Gruppen nach Syrmien und letztendlich nach Slawonien bringen. Ein Teil der deutschen Kollonisten kommt auch mit organisierten Karawanen auf Aufruf der neuen Großbesitzer und füllt die neu entstandenen Großbesitze aus. 245

VDG JAHRBUCH 2004

Die Ansiedlung der Deutschen wickelt sich im 18. Jahrundert in drei Wellen ab. Die erste Welle, die auch die Karolinerwelle genannt wird (Kaiser Karl VI) dauert von 1711-1740,die zweite Welle, die Theresianerwelle (Kaiserin Maria Theresia) dauerte von 1740-1780, und die dritte ereignet sich zur Zeit von Kaiser Joseph II (Josephinerwelle) von 1780-1794. Die dritte Welle war auch die größte. Die Ansiedler werden meistens in die neu gegründeten Dörfer eingeteilt und bekommen Hilfe vom Staat in Form verschiedener Gebrauchsgegenstände, die ihnen für den Anfang in der neuen Mitte notwendig waren. Später werden sie es dem Staat oder den Großbesitzern tilgen. Bis 1781 wurden grundsätzlich Deutsche, Katholiken, angesiedelt, und vom erwähnten Jahr wurde es auch den Protestanten erlaubt. Die Ansiedler halten und konzentrieren ihre Siedlungen in Batschka und im Banat, woher sie in den nächsten Jahrzehnten immer mehr in Richtung Syrmien und Slawonien ziehen. Die deutschen Kollonisten wurden in Syrmien in zwei Gebiete angesiedelt: in den östlichen Teil von Syrmien um die Städte Zemun, Nova Pazova und Inðija und danach in den westlichen Teil um Ruma, Mitrovica und Vinkovi als auch Vukovar (zu dieser Zeit waren der jetzige Teil Syrmiens und der Teil Syrmiens in Vojvodina bis 1945 eine Teritorialeinheit). Während aller drei Ansiedlungswellen kamen ca.20.000 Familien in die genannten Länder. Die erste bedeutendere Zahl der deutschen Ansiedler in Syrmien, bzw. die genanten Städte, notiert man von den 70-er Jahren des 18.Jahrhunderts in Nova Pazova, Novi Banovci, Ruma, Novi Slankamen (Anfang der 1800 er Jahre).

246

VDG JAHRBUCH 2004

dr. sc. Vladimir GEIGER

Struktura stradalih u logoru Krndija 1945.-1946. Od kolovoza 1945. do svibnja 1946. napušteno njemaèko selo Krndija kraj Ðakova, jedan je od najveæih slavonskih logora za preostalo njemaèko stanovništvo (pretežito starce, žene i djecu) jednog djela Slavonije i Srijema (Ðakovo, Vinkovci, Slavonski Brod, Županja, Podravska Slatina, Virovitica, Slavonska Požega, Vukovar), zapadne Hrvatske (Zagreb, Kutina, Garešnica, Daruvar, Bjelovar, Sisak, Kostajnica) i bosanske Posavine (Bosanski Brod, Bjeljina, Brèko, Prnjavor). Na tešku sudbinu logoraša utjecali su, osim nepovoljnih uvjeta smještaja, izrazito slaba prehrana, nedovoljna higijena, pomanjkanja lijekova i lijeènièke pomoæi, razne bolesti, te naporni radovi na koje zatoèenici nisu bili navikli. Umiralo se veæinom od bolesti, napose tifusa, premorenosti, zime i gladi. Od zime 1945./46., napose od sijeènja 1946. poèinje harati epidemija pjegavog tifusa i ubrzo poprima zastrašujuæe razmjere. Potkraj ožujka ili poèetkom travnja 1946., nakon poduzetih potrebnih mjera tifus je uklonjen. Ubijanja i smaknuæa osim nekoliko sluèajeva, koji su nedvojbeni, u logoru Krndija nije bilo. Logoraše su sahranjivali na mjesnom groblju, mnogi i bez nadgrobnih oznaka ili natpisa. Procjenjuje se da je kroz logor Krndija prošlo oko 3000 logoraša, te da ih je oko 500 do 1500 u logoru izgubilo život.

*** Kroz logor Krndija prošlo je od kolovoza 1945. do svibnja 1946., prema svim vrlo pouzdanim navodima i procjenama, oko 3000, uglavnom starijih osoba, žena i djece.1 Prema izvješæu Ministarstva unutrašnjih poslova Narodne vlade Hrvatske Centralnom komitetu Komunistièke partije Hrvatske, u Slavoniji je potkraj listopada 1945. po raznim logorima smješteno oko 11.000 Nijemaca (u Krndiji 3000 logoraša), koji se koriste za razlièite radove. Izvješæe napominje da meðu logorašima ima oko 30% staraca i djece, koje se smješta veæinom u logor Krndija.2

Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Station eines Völkermords, München, 1998., str. 219.; Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944 – 1948, München, 2003., str. 125. Hrvatski državni arhiv, Zagreb (HDA), fond CK SKH, Vojna komisija, kut. 134 - Narodna vlada Hrvatske Ministarstvo unutrašnjih poslova br. Pov. 563/45, dana 12. XI. 1945. Centralnom komitetu Komunistièke partije Hrvatske.

247

VDG JAHRBUCH 2004

Ozbiljnije procjene žrtava logora Krndija 1945./46. kreæu se u rasponu od nekoliko stotina3 do preko 2000 osoba.4 Postoje i znatno veæe, mišljenja smo neutemeljene i pretjerane, procjene i navodi o broju logoraša (i do 10.000) i broju stradalih (i do 5000) u logoru Krndija.5 U historiografiji, povijesnoj publicistici, memoarskoj literaturi i svjedoèanstvima / iskazima logoraša, vrlo su razlièiti navodi, tvrdnje, procjene i poimenièni pokazatelji o logoru Krndija 1945./46., napose o djelovanju i uvjetima u logoru Krndija, kao i broju logoraša i broju stradalih. Rijetki su poznati i dostupni arhivski dokumenti koji spominju logor Krndiju.6 Ipak, podaci koje donosi to gradivo izrazito su važni i vrijedni za poznavanje osnovnih pitanja (vrijeme osnutka logora, broj i sastav logoraša, vrijeme i naèini slanja u logor, stanje i ozraèje u logoru, i slièno) o logoru Krndija. Stradali u logoru Krndija u poèetku su bilježeni u rkt. Župnom uredu Punitovci prema podacima koje su dobivali od samih logoraša.7 U dnevniku arhiva rkt. župe Punitovci postoji opaska iz 1945. o nalogu vlasti o zabrani popisivanja / bilježenja stradalih u logoru Krndija. Neki umrli u logoru Krndija, upisani su na zahtjev rodbine u Maticu umrlih župe Punitovci i kasnije, kada su matice oduzete od crkve i voðene u Opæini Punitovci.8 Matica umrlih za Krndiju poimenièno navodi 58 uglavnom starijih osoba, žena i djece.9 Od toga je, nedugo nakon osnutka logora u ljeto 1945., u kolovozu umrlo 12 osoba (4 muške i 8 ženskih), u rujnu 34 osobe (11 muških i 23 ženske), u listopadu 11 osoba (7 muških i 4 ženske). Prvi upis je s nadnevkom 25. kolovoza., a 8. listopada je zadnji upis za 1945. Kao zadnja upisana je 30. sijeènja 1946. samo jedna ženska osoba. Umrli su u starosti od 14 dana, 3 mjeseca, 6 mjeseci, 1 godine, 2 godine, 5 godina, 6 godina, 7 godina (dvoje djece), 10 godina, 12 godina, 14 godina (dvoje djece), 20 godina, 34 godine, 36 godina, 38 godina (dvije osobe), 45 godina, 54 godine, 60 godina, 61 godine, 62 godine, 63 godine (tri osobe), 66 godina (dvije osobe), 67 godina, 68 godina, 69 godina, 71 godine (dve osobe), 74 godine (èetiri osobe), 75 godina (dvije osobe), 76 godina, 77 godina, 78 godina (tri osobe), 80 godina (èetiri osobe), 82 godine (tri osobe), 85 godina, a za 6 osoba nije navedena dob. 3

7 8 9

Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste - Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito Regime in der Zeit von 1944-1948, München-Sindelfingen, 1994., str. 972. Usp. Leopold Rohrbacher, Ein Volk ausgelöscht. Die Ausrottung des Donauschwabentums in Jugoslawien in den Jahren von 1944 bis 1948, Salzburg, 1949., str. 200.; Völkermord der Tito-Partisanen 1944-1948. Die Vernichtung der altösterreichischen Deutschen Volksgruppe in Jugoslawien und die Massaker an Kroaten und Slowenen. Dokumentation, Graz, 1991., str. 193. Usp. primjerice: Stefan Sehl, Unvergessene Heimat der Donauschwaben. Großgemeinde Drenje, Slatinik-Manditschevac-Pridvorje in Slawonien, Reutlingen, 1994., str. 386. Usp. Vladimir Geiger, Logor Krndija (1945.-1946.). Izvori i literatura, Dijalog povjesnièara – istorièara, 7, Zagreb, 2003., str. 474., 476. Prema iskazu vlè. Petra Markovca, Ðakovo. Prema iskazu Andrije Kocura, Josipovac Punitovaèki. Izvornik se nalazi u Uredu za opæu upravu, Matiènom uredu Ðakovo.

248

VDG JAHRBUCH 2004

Pojedini stradali u logoru Krndija 1945. i 1946. upisani su i u matiène knjige umrlih župa (mjesta) iz kojih su potjecali, ali samo oni za koje je imao tko dojaviti smrt, i to uglavnom naknadno. Službeni popisi logoraša stradalih (umrlih ili ubijenih) u logoru Krndiji tijekom 1945. i 1946., zasigurno su voðeni. Naime, potvrde o smrti logoraša, koje je izdavala Komanda logora Krndija na zahtjev rodbine stradalih logoraša, pisane su oèito na temelju podataka koji su uredno bilježeni. Ipak, službeni popisi logoraša stradalih u Krndiji, nisu do sada poznati i dostupni. Logoraš Adolf Tachtler (1887.) iz Drenovaca kraj Županje, zabilježio je, bez nadnevaka smrti i drugih podataka (životne dobi logoraša, mjesta roðenja / prebivališta logoraša), 20 (odnosno 19) osoba umrlih u logoru Krndija, 9 žena i 9 muškaraca.10 Za jednu osobu (prezimena Petö) navedenu oèito dva puta, zbog neèitkosti imena nije moguæe utvrditi radi li se o muškarcu ili ženi. Ovaj iako prema broju mali popis, vrijedan je u poznavanju stradanja u logoru Krndija. Naime, od tih 19 logoraša stradalih u logoru Krndija, koje je zabilježio Tachtler, 7 osoba potvrðuju i drugi izvori, a 12 osoba nije navedeno u drugim izvorima. Na logorskom dijelu seoskog groblja u Krndiji ostalo je do naših dana saèuvano pedesetak obilježenih logoraških grobova (pojedinaènih ili skupnih), od toga 37 grobova ima saèuvan nadgrobni natpis sa imenom / imenima 41 logoraša. Prvotne logoraške grobne oznake, drveni križevi, veæinom su tijekom vremena propali ili uništeni, potpuno ili djelomice, ili su pak natpisi na njima, urezani ili pisani, nestali ili neèitki, a samo manji dio je èitljiv i prepoznatljiv. Tek poneki od drvenih križeva u potpunosti je saèuvan. Kod starijih, neobnavljanih, kamenih, betonskih i metalnih nadgrobnih spomenika (oznaka), natpisi su takoðer ponegdje u potpunosti, djelomice ili teško èitljivi. Logoraško groblje u Krndiji je, ustvari, kao i krndijsko seosko groblje u cijelini, godinama neodržavano, ali i djelomice uništavano.11 Zanimljivo je, a i važno navesti, jedno ime navedeno na grobu na logoraškom dijelu groblja u Krndiji, nije žrtva logora u Krndiji. Naime, Juli(j)a Schwendemann (1888.) iz Slavonskog Broda, upisana na nadgrobnom križu uz supruga Franju (Franza) Schwendemanna (1875.), koji je umro u logoru u Krndija 22. rujna 1945. (èiju smrt u logoru Krndija potvrðuje i Matica umrlih župe / opæine Punitovci), iako logorašica u Krndiji 1945./46., umrla je u logoru Kniæanin (Rudolfsgnad) u Banatu 1947. (kako to i navodi poimenski popis u "Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien"12), gdje je nakon ukidanja logora Krndija bila prebaèena s brojnim drugim logorašima. Na nadgrobnom križu (novije izvedbe) na groblju u Krndiji (lijevo polje), upisano je: "Franjo i Julija / Schwendemann / Slav. Brod", iako su, oèito je, njihova djeca i rodbina znali njihovu sudbinu i pravo mjesto Izvornik u posjedu dr. Ivana Kirhmajera, Ðakovo. Utvrðivanje postojeæeg stanja, popis i snimanje oznaèenih logoraških grobova na groblju u Krndiji, obavili su 8. i 9. kolovoza 2003. Vladimir Geiger (Zagreb), Zvonko Zirn (Ðakovo) i Pero Šola (Ðakovo). 12 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, str. 910. 10 11

249

VDG JAHRBUCH 2004

smrti.13 To je ujedno i potvrda, a i upozorenje, da na izgled neupitni i sigurni podaci mogu biti netoèni. Znatna je kolièina raznolike dokumentacije u privatnom vlasništvu, u posjedu bivših logoraša ili njihovih obitelji. Naime, dostupni i poznati izvori o logoru Krndija pretežito su iz privatnoga vlasništva. Do naših je dana saèuvano razlièitih logorskih otpusnica, osmrtnica, prijepiske, dnevnika, spomenara, zabilježaka i sliènog materijala. Posebnu skupinu privatnih izvora èine logoraška sjeæanja i iskazi. Upravo zbog nedostatka i nedostupnosti izvornoga arhivskoga gradiva takva je dokumentacija nezaobilazna, štoviše i izuzetno korisna u stvaranju što potpunije slike o logoru Krndija. U privatnom vlasništvu obitelji žrtava logora Krndija saèuvano je, odnosno do sada je poznato, pet osmrtnica (jedna za rujan 1945., tri za veljaèu i jedna za ožujak 1946.). Saèuvane i poznate potvrde o smrti u logoru Krndija iskazuju da su u logoru stradavale pretežito starije osobe, naime godišta 1874., 1876., 1878., 1879., 1893. (tri žene i dva muškarca). Potvrde o smrti logoraša, koje je izdavala Komanda logora Krndija, potpisane od strane upravnika logora kapetana Ivana Tomljenoviæa i kasnije njegova nasljednika Milana Komlenoviæa, vrijedan su izvor i sadrže niz važnih podataka. Uz ime i prezime, starost i mjesto roðenja (boravišta) umrlog logoraša, naveden je nadnevak smrti, rijetko i uzok smrti, nadnevak i mjesto sahrane (logorski dio groblja u Krndiji). Koliko je poznato, na osnovu iskaza svjedoka, potvrde o smrti u logoru izdavala je Komanda logora Krndija na zahtjev rodbine umrlih logoraša. Tako da za veæinu u logoru stradalih službenih potvrda o smrti od strane Komande logora Krndija niti nema. Kako su izdane potvrde o smrti u logoru Krndija saèuvane iskljuèivo u vlasništvu obitelji žrtava logora, od kojih je veæina kasnije iselila pretežito u Njemaèku, takvi su dokumenti u velikoj mjeri nedostupni. Logoraška pisma donose niz važnih i iz drugih izvora nenadoknadivih podataka o uvjetima i ozraèju u logoru, o odnosu uprave i osoblja logora prema logorašima, o meðusobnim odnosima logoraša i slièno, te navode imena nekih osoba stradalih (kao primjerice pisma Marije Mire Knöbl14) u logoru Krndija, itd. Samo manji broj sjeæanja i iskaza o logoru Krndija je objavljen. Sjeæanja i iskazi logoraša (i drugih) izneseni su u razlièitim prigodama i èesto su nabijena emocijama i traumama, ponekad su nepouzdana i neargumentirana, te otežavaju znanstvenu prosudbu. Logoraši u svojim sjeæanjima iznose vrlo razlièite navode, tvrdnje i procjene. Naravno, iskazi / svjedoèanstva od neprocjenjive su vrijednosti kada se radi o pojedinim sudbinama, dogaðajima, u opisu ozraèja u logoru i slièno. Pojedina sjeæanja donose i imena nekih osoba stradalih u logoru Krndija 1945./46. Usp. Stribor Uzelac Schwendemann, Glavni gradski trg Slavonskog Broda: juèer, danas, sutra, Posavska Hrvatska, Slavonski Brod, 4. prosinca 1998., str. 4.-5. Zahvaljujem na dodatnom pojašnjenju sudbine obitelji Schwendemann, Striboru Uzelac Schwendemannu, Slavonski Brod. 14 Usp. Vladimir Geiger, Ivan Jurkoviæ (prir.), Pisma iz Krndije, Zagreb, 1994. 13

250

VDG JAHRBUCH 2004

Imena nekih osoba stradalih u logoru Krndija 1945./46. poznata su, pak na temelju navoda i svjedoèenja potomaka i rodbine žrtava. Kako neka imena žrtava nisu navedena u drugim izvorima, radi se o važnim podacima. Imena nekih osoba stradalih u logoru Krndija 1945./46. objavljivana su (osobe su službeno proglašene mrtvima), ali rijetko i izuzetno, i u "Narodnim novinama", sve do naših dana.15 Jedna osoba navedena 1946. (!) u "Narodnim novinama", Službenom listu Narodne Republike Hrvatske, kao žrtva logora u Krndiji 1946. nije spomenuta u drugim izvorima.16 Od žrtvoslova objavljenih u Hrvatskoj, pozornost napose zaslužuju, i donose vrijedne podatke o stradalima u logoru Krndija 1945./46. jedino žrtvoslovi za županjska sela (Cvelferiju).17 Ostali, ne malobrojni žrtvoslovi, objavljeni u Hrvatskoj za pojedina mjesta i podruèja, izrazito su kroatocentrièni, te Nijemce, kao ni ostale, osim izuzetno, u pravilu ne spominju. U upotpunjavanju podataka o stradalima u logoru Krndija 1945./46. važno je i nekoliko popisa logoraša žrtava, uglavnom neobjavljenih ili djelomice objavljenih, nastalo istraživanjem pojedinaca, i to uglavnom za njihovo mjesto ili zavièajni kraj. Napose su važni podaci koje su prikupili Stefan Schwob (Dietenheim, Ulm) za Mrzoviæ, Magdalena Märzluft (Harrisburg, Pennsylvania, USA) za Hrastovac kraj Daruvara, Ivica Æosiæ-Bukvin (Vrbanja) za župnjska sela (Cvelferiju), Terezija Letiniæ Cigleneèki (Požega) i Tomislav Wittenberg (Požega) za Požegu i okolicu. Navedeni podaci u mnogoèemu potvrðuju ili upotpunjuju dosadašnje podatke i spoznaje o stradalima u logoru Krndija. Dokumentacija i podaci nedugo prije ukinute "Komisije za utvrðivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske", za sada su nedostupni i za istraživaèe, te nije poznato koliko je popisano osoba stradalih u logoru Krndija tijekom 1945. i 1946. Znanstvenoistraživaèki projekt "Žrtve Drugog svjetskog rata, poraæa i Domovinskog rata" Hrvatskog državnog arhiva, kojemu je glavni cilj imenski popis (osobna identifikacija) stradalih / žrtava, nije do sada utvrdio, niti donio, nove podatke za logor Krndiju 1945./46. (izuzev osoba navedenih u IV. knjizi "Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien"). Literatura na njemaèkome jeziku (povijesni pregledi i zbirke arhivskoga gradiva) koja obraðuje, meðu ostalim, i logor Krndiju brojna je i raznolika. Usp. Narodne novine, Službeni list Republike Hrvatske, broj 32, Zagreb, 24. ožujka 1997., str. XXIV.; Narodne novine, Službeni list Republike Hrvatske, broj 161, Zagreb, 18. prosinca 1998., str. XXII. 16 Usp. Narodne novine, Službeni list Narodne Republike Hrvatske, broj 124, Zagreb, 4. listopada 1946., str. 10. 17 Usp. Marko Ðidara, Popis drenovaèkih stradalnika u Drugom svjetskom ratu, Hrašæe, br. 1, Drenovci, 1996., str. 34.-41.; Ivica Æosiæ-Bukvin, Vrbanjci stradalnici Drugog svjetskog rata, Hrašæe, br. 2, Drenovci, 1996., str. 31.-37.; Vinko Juzbašiæ, Prilog popisu stradalnika sela Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu i poraæu, Hrašæe, br. 6, Drenovci, 1997., str. 83.-89.; Stjepan Bogutovac, Rajevèani stradalnici u Drugom svjetskom ratu, Hrašæe, br. 9-10, Drenovci, 1997., str. 103.-107.; Stjepan Bogutovac, Gunjanci stradalnici u Drugom svjetskom ratu, Hrašæe, br. 11, Drenovci, 1998., str. 57.-62.; Ivica Æosiæ-Bukvin, Vrbanja IV. Vrbanja od 1941. do 1945., Vrbanja, 2000., str. 339.-340. 15

251

VDG JAHRBUCH 2004

Zanimljive i važne podatke o logoru Krndija 1945./46. donose, kao i za ostale logore (civilne i vojne) za Nijemce u istoènoj i jugoistoènoj Europi poslije Drugoga svjetskog rata, objavljeni materijali Njemaèkog Crvenog križa (Deutsches Rotes Kreuz). Prema tim nepotpunim i nepotvrðenim podacima, listama traženja Njemaèkog Crvenog križa iz 1962./63., nakon interniranja u logor Krndiju, nepoznate su sudbine 12 osoba (6 žena i 6 muškaraca).18 Od tih, za 7 osoba smrt u logoru Krndija potvrðena je drugim navodima i izvorima. O logoru Krndija 1945./46. važne i nezaobilazne podatke nalazimo u brojnim podunavskošvapskim "zavièajnim knjigama" (Heimatbücher). Poimeniène popise stradalih u logoru Krndija donose podunavskošvapske "zavièajne knjige" za zapadnu Hrvatsku, Slavoniju i Srijem.19 Iako su nastali na osnovu pretežito svjedoèanstava / iskaza i navoda preživjelih logoraša i rodbine žrtava, takve je podatke teško osporavati. Uz to, o logoru Krndija 1945./46. postoji na hrvatskom i njemaèkom jeziku niz veæih ili manjih, starih, novih ili staronovih napisa i priloga, razlièite korisnosti i namjena.20 Tek manji broj tih radova i priloga donosi i imena nekih osoba ili pak popise stradalih u logoru Krndija 1945./46. Od podunavskošvapskih "zavièajnih pisama" (Heimatbrief / Rundbrief) Domovinskih mjesnih zajednica (HOG), podatke o stradalima u logoru Krndija 1945./46. donosi jedino "Rundbrief" iz 2002. za Tomašance, Gorjane i Ivanovce, i to

Usp. Deutsches Rotes Kreuz. Suchdienst. Zivilverschollenenliste. Namenverzeichnis von in fremden Gewahrsam geratenen und verschollenen Zivilpersonen nach Lagerbereichen alphabetisch geordnet, D Jugoslawien N – Lgl, Hamburg, 1962./1963., str. 232.-233. 19 Usp. Jakob Bentz, Groß Mlinska. Die Geschichte eines hessischen Dorfes in Kroatien. Die Geschichte der Deutschen von Groß Mlinska mit seiner Verbindung zu den Nachbardörfern Groß und Klein Pašijan und den anderen hessischen Dörfern dieseits und jenseits der Ilowa, Ehringshausen, s.a., str. 7.; Stefan Stader, Heimatbuch Satnitz - Djakovaèka Satnica. Eine gemischtprachige Gemeinde in Slawonien / Jugoslawien, Kaiserslautern, 1972., str. 83.; Josef Werni, Konrad Reiber, Josef Eder, Heimatbuch Tomaschanzi - Gorjani. Zur Erinnerung an unsere einstige Heimat in Slawonien, Ruit bei Stuttgart, 1974., str. 141.-142., 148., 155., 156., 158., 159., 162., 164., 173.; Valentin Oberkersch, Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Biberach, 1975., str. 75.-76., 151., 190.-191., 216., 248.; Johann Herzog, Stefan Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina - Jahrmein, Wien / Bad Wurzbach, 1976., str. 11.; Florian Neller, Illatsch(a) (Ilacs, Ilaæa). Der syrmische Wallfahrtsort. Das Leben der deutschen Ortsbewohner im Zeitraum von 120 Jahren 1864 1984, Graz, 1987., str. 302.; Matthias Stolz, Krndija Heimatbuch. Slawoniendeutsches Dorf ausgelöscht, Graz, 1987., str. 17.; Johann Possert, Viškovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Lieboch, 1989., str. 9.; Heinrich Heppenheimer, Anton Kraehling, Klein – Bastei. Heimatbuch eines deutschen Dorfes in Slawonien – Kroatien, Sersheim, 1990., str. 228.; Hans Schreckeis, Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die Donauschwaben in Stadt und Umgebung, Salzburg, 1990., str. 296., 300.; Anton Utri, Johann Schnapper, Heimatbuch Semelzi und Keschinzi. Zur Erinnerung an unsere einstigen Heimatdörfer, Graz – Linz, 1992., str. 44., 235.; Karl Schumm, Josef - Zlatko Stürmer, Michael Jung, Heimatbuch Essegg – Osijek, Sindelfingen, 1993., str. 32.; Stefan Sehl, Unvergessene Heimat der Donauschwaben. Großgemeinde Drenje, Slatinik-Manditschevac-Pridvorje in Slawonien, Reutlingen, 1994., str. 386.; Wilhelm Andreas Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi 1850 – 1945, Grünstadt, 2001., str. 141., 413., 416., 417., 428., 431., 446., 458., 463., 464.; Rosina T. Schmidt, Hrastovac – Eichendorf Families 1865 – 1900. A Registry of Families of the German Lutheran Mother Church in a Village in Slavonia, s. l. [Canada], 2003., str. 584. 20 Usp. V. Geiger, Logor Krndija (1945.-1946.). Izvori i literatura, str. 486. 18

252

VDG JAHRBUCH 2004

popis stradalih iz sela Gorjana, potvrðujuæi samo u drugim izvorima navedene žrtve.21 Neka imena stradalih u logoru Krndija 1945./46. donose i izdanja arhivskoga gradiva i svjedoèanstava, kao primjerice zbornik "Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost – Mitteleuropa", knjiga V. "Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien"22, te napose knjiga II. zbornika "Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien".23 U tim izdanjima su objavljena i neka svjedoèanstva / iskazi o logoru Krndija, koja se pretežito nalaze u Saveznom arhivu (Bundesarchiv) u Koblenzu, a navode imena nekih stradalih u logoru Krndija 1945./46. Knjiga IV. zbornika "Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien" donosi do sada i najpotpuniji poimenièni popis (101 osoba) stradalih u logoru Krndija 1945./46.24 uz procjene da je u logoru Krndija stradalo oko 300 osoba.25 Nadopune tih podataka iz 1994. donosi III. knjiga zbornika "Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien" objavljena 1995., te navodi još èetiri osobe (1 ženska i 3 muške) stradale u logoru Krndija 1945./46.26 Knjiga IV. zbornika "Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien" za mnoge osobe stradale u logorima, navodi neodreðeno kao mjesto smrti "nepoznati logor" ("Lager unbekannt"). Od tih navedenih u "Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien", najmanje 27 osoba (Anna i Georg Frudinger i Eva Grünwald iz Bastaja; Georg i Magdalena Scherer i Agathe Stiegler iz Gorjana; Terezija Rickert iz Ivankova; Franz Kiefer iz Kešinaca, Mathias Gäntner, Christian i Maria Hahn, Peter i Theresia Halter, Anna Hirschenberger, Klara Kuhner, Rosalia Kulovic, Franz i Peter Molnar, Anton i Maria Orusanski, Anton i Marianne Seiler iz Mrzoviæa; Martin Gauder, Jakob Kopp i Adam Wellenreither iz Privlake; Veronika Ruppaner i Magdalena Utri iz Retkovaca)27, prema drugim izvorima i navodima, stradalo je, ili najvjerojatnije stradalo, u logoru Krndija. Uz to, za neke osobe prema drugim izvorima i navodima stradale, ili najvjerojatnije stradale, u logoru Krndija, "Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien" navodi kao mjesto smrti neke druge logore; za Usp. Rundbrief 2 für die HOG Gorjani – Tomaschanzi – Iwanowzi, Sindelfingen-Maichingen, 15. November 2001 / 15. Januar 2002. 22 Usp. Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, Düseldorf ,1961.1, München, 1984.2, Augsburg, 1994.3 23 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte über die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito Regime in der Zeit von 1944-1948, München-Sindelfingen, 1993. 24 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV. 25 Isto, str. 972. 26 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschießungen-Vernichtungslager-Kinderschicksale in der Zeit von 1944 bis 1948, München-Sindelfingen, 1995., str. 992. 27 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV., str. 869., 872.-873., 907., 927.-928., 932., 936. 21

253

VDG JAHRBUCH 2004

logor Josipovac navodi 1 osobu (Franjo/Franz Ries iz Vinkovaca)28 i za logor Valpovo 3 osobe (Ana, Josef i Susana Martin iz Jarmine)29. Noviji sažeti pregledi dosadašnjih istraživanja i spoznaja o sudbini Nijemaca u komunistièkoj Jugoslaviji donose drukèije navode i procjene. Izdanje "Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948.", procjenjuje da je od oko do 3000 interniraca u logoru Krndija 1945./46. smrtno stradalo od 500 do 1500 osoba, uglavnom od izgladnjelosti, dizenterije i tifusa.30 Izdanje "Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948", procjenjuje pak da je od oko do 3000 interniraca u logoru Krndija 1945./46. smrtno stradalo najmanje 500, a vjerojatno znatno više osoba, uglavnom od izgladnjelosti, dizenterije i tifusa.31

*** U logoru Krndija 1945./46. prema svim do sada dostupnim pokazateljima, razlièitim izvorima, stradalo je 299 osoba, od toga 133 muških, 163 ženskih, a za 3 stradale osobe spol nije poznat. Starosna dob poznata je za 179 osoba stradalih u logoru Krndija 1945./46. Prema tim pokazateljima, u logoru Krndija je stradalo: 16 djece i mladih (9 ženskih i 7 muških) (do 14 godina života). Od toga je meðu stradalima 3 dojenèadi (2 ženskih, 1 muško) do 1 godine života, od kojih je jedno dojenèe u logoru i roðeno. Zatim je meðu stradalima 8 djece (4 djeèaka: dvojica od 2 godine, jedan od 3 godine i jedan od 5 godina, i 4 djevojèice: dvije od 1 godinu, jedna od 3 godine i jedna od 6 godina) predškolske dobi (do 6 godina života). Slijede najzastupljenije u logoru stradale skupine: 100 osoba (57 žena, 43 muškaraca) radne dobi (15 do 64 godine života), od toga 25 žene plodne dobi (15 do 49 godina života), te 63 osobe (30 žena, 33 muškarca) starije dobi (stariji od 65 godina). U logoru Krndija izrazito je tragièno stradanje žena, i mlaðih i starijih. Napose je slikovita sudbina žena sa djecom. Primjerice, u logoru Krndija roðena je 8. prosinca 1945. Katharina Helmlinger, kæerka Josefa i Katharine Helmlinger roð. Ebling iz Vuèevaca. Nedugo zatim, njezina majka Katharina umrla je u logoru Krndija 31. sijeènja 1946.32 Meðu starijima stradalim u logoru, zastupljena su godišta: 1859. (1 žena), 1860. (1 žena, 2 muškarca), 1861. (1 muškarac), 1863. (1 žena, 2 muškarca), 1865. (3 žene, 1 muškarac), 1866. (1 muškarac), 1867. (2 žene, 1 muškarac), 1868. (1 muškarac), 1869. (2 žene, 2 muškarca), 1870. (1 žena, 2 muškarca), 1871. (4 žene, 1 muškarac), 1872. (5 žena, 1 muškarac), 1873. (1 žena, 2 muškarca), 1874. (1 žena, 2 muškarca), 1875. (3 muškarca), 1876. (4 žene, 3 muškarca), 1877. (1 žena, 3 muškarca), 1878. (2 muškarca), 1879. (3 žene, 1 muškarac), 1880. (2 muškarca). Usp. Isto, str. 892. Usp. Isto, str. 842. 30 Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948., str. 219. 31 Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944 – 1948, München, 2003., str. 125. 32 Usp. W. A. Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi 1850 – 1945, str. 428. 28 29

254

VDG JAHRBUCH 2004

Najstarije stradale osobe (iznad 80 godina) u logoru Krndija su: Katharina Schadt (1859.) iz Vinkovaèkog Novog Sela, Barbara Riss (1860.) iz Gunje kraj Županje, Leopold Reif (1860.) iz neutvrðenog mjesta, Ljudevit Griesbach (1860.) iz Zagreba, Batjani (muškarac neutvrðenog imena) (1861.) iz Drenovaca kraj Županje, Julijana Hengel (1863.) iz Vinkovaca, Ivan Koller (1863.) iz Vinkovaca, Ludvig Zveng (1863.) iz Stanišiæa kraj Sombora, Liza Michel (1865.) iz Drenovaca kraj Županje, Marija Wildinger (1865.) iz Bijeljine, Paula Winkler (1865.) iz Ðakova i Ivan Bohner (1865.) iz Vrbice kraj Ðakova. Za 102 osobe stradale u logoru Krndija vrijeme smrti nije poznato, 105 osoba stradalo je od osnutka logora u kolovozu do kraja 1945., a 92 osobe stradale su tijekom 1946. do ukidanja logora. Za veæi broj stradalih (105 osoba) u logoru Krndiji poznato je toèno (ili približno toèno) vrijeme smrti. Prema tim pokazateljima umrlo je 1945., u kolovozu 13 osoba, u rujnu 35 osobe, u listopadu 18 osoba, u studenome nijedna osoba, u prosincu 5 osoba, te 1946., u sijeènju 7 osoba, u veljaèi 14 osoba, u ožujku 9 osoba, u travnju 2 osobe i u svibnju 1 osoba. Smaknuæa u logoru Krndija nisu bila masovna, za razliku od nekih logora po Vojvodini.33 Za vrijeme trajanja logora u Krndiji zabilježeno je u razlièitim izvorima tek nekoliko likvidacija. Prema nekim navodima, ubojstva u Krndiji su bila uèestala u prvim danima postojanja logora, uglavnom pri pokušaju bijega. Anonimna Ðakovèanka N. N. neodreðeno spominje likvidacije u jesen 1945. godine: "Uskoro poèinju streljanja. Neki se skrivaju, ali ih vojnici nalaze."34 K. S. iz Vinkovaèkog Novog Sela, koja se takoðer nalazila u logoru Krndija, u svojem iskazu navodi broj od 10 strijeljanih i imena nekih strijeljanih osoba u listopadu 1945. godine.35 Netoèni su navodi o masovnim ubojstvima u Krndiji. Nije dokazana i oèito je pretjerana tvrdnja nekog Stjepana Božiæa (Božidarov) odnosno Marka Božidara, u kojoj za pokolj u Krndiji optužuje partizanku Bosiljku Ðuriæ iz Vuèevaca u Slavoniji: "Ova je srpska partizanka ubila na stotine Nijemaca u logoru za njemaèku manjinu u Krndiji, kako mi je to sama prièala. Poslije toga obolila je od partizanske bolesti."36 Prema razlièitim izvorima i navodima, najmanje 10 osoba ubijeno je u logoru Krndija: Karl Mich(e)l, 14 godišnjak iz Vinkovaèkog Novog Sela (24. rujna 1945.), Rosa Zimmermann 19 godišnjakinja (4. listopada 1945.), Adam Herge(r)t (Hergöd) 40 godišnjak iz Vinkovaèkog Novog Sela (11. listopada 1945.), Johann Sutter muškarac nepoznatih godina iz Vinkovaèkog Novog Sela (11. listopada 1945.), Usp. Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948, str. 125.-218.; Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944 – 1948, str. 96.-121.; Zoran Janjetoviæ, Between Hitler and Tito. The disappearance of the Vojvodina Germans, Beograd, 2000., str. 256.-294. 34 Usp. Želimir Žanko, Stradanja Nijemaca u poslijeratnoj Jugoslaviji. Logoraši kao robovi, Veèernji list, Zagreb, 2. veljaèe 1991., str. 19.; Vladimir Geiger, Nijemci u Ðakovu i Ðakovštini, Zagreb, 2001., str. 177. 35 Usp. Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, str. 529.; V. Geiger, I. Jurkoviæ, Pisma iz Krndije, str. 118.; V. Geiger, Nijemci u Ðakovu i Ðakovštini, str. 177. 36 Usp. HDA, Ostavština Krunoslava Draganoviæa, Reg. 6, 24-33, 26.27, Izjava Stjepana Božiæa (Božidarov) iz 1962.; Ivo Bogdan (ed.), La Tragedia de Bleiburg. Documentos sobre las matanzas en masa de los croatas en Yugoeslavia comunista en 1945, Buenos Aires, 1963., str. 171., 303.; Vinko Nikoliæ (ur.), Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, Zagreb, 1993.3, str. 213., 362.; V. Geiger, Nijemci u Ðakovu i Ðakovštini, str. 177. 33

255

VDG JAHRBUCH 2004

Theresija Osvald žena nepoznatih godina (u listopadu 1945.), Rosalia Lohner žena iz Vinkovaca (23./24. prosinca 1945.), Adam Schmidt (Šmit), mladiæ nepoznatih godina iz Ðakova (23./24. prosinca 1945.), Karl Bader 15 godišnjak iz Vinkovaèkog Novog Sela (3. sijeènja 1946.), Franz Koch 21 godišnjak iz Krndije (1946.), a pri bijegu iz logora ubijena je Anna Birkenbach mlaða žena nepoznatih godina iz Mlinske kraj Garešnice (potkraj 1945. ili poèetkom 1946.). Za neke osobe, 5 muškaraca i 2 žene, koje literatura navodi i drži žrtvama logora Krndija (Johan Bajer, Elizabeta Hadas, Josip Hanželik i Franjo Najberger iz Rajevog Sela37; supružnici Batjani i Filip Hohman iz Drenovaca38), pouzdano je samo, da su odvedeni u logor Krndiju 1945. ili 1946., te u nedostatku pouzdanijih izvora i navoda, možemo samo pretpostavljati, da su te osobe u logoru Krndija i smrtno stradale. Za neke osobe postoje u literaturi razlièiti, èesto i zbunjujuæi, podaci o vremenu stradanja (smrti) u logoru Krndija. Primjerice, za Jakoba Bischofa iz Tomašanaca navedeno je u "zavièajnoj knjizi" za Tomašance i Gorjane, da je stradao u logoru Krndija 7. sijeènja 1945./1947., a kasnije izdanje, IV. knjiga zbornika "Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien" navodi samo godinu 1946.39 Iako su u podunavskošvapskoj literaturi navedeni kao žrtve logora Krndija, najmanje 2 muške osobe (Josef Ament, 1883. i Paul Haas, 1891. iz Tomašanaca kraj Ðakova)40 stradale su (vjerojatno umrle) u Krndiji kasnije na prinudnom radu tijekom 1948. Prema mjestu prebivališta, najviše stradalih u logoru Krndija je iz Slavonije (121), Srijema (103), zapadne Hrvatske (29), bosanske Posavine (4), Baèke (4), Baranje (1), a za 26 osoba prebivalište je nepoznato. Najviše je žrtava iz Ðakova i okolnih sela (89), Vinkovaca i okolnih sela (67), Županje i okolnih sela (27), sela Mlinske kraj Garešnice (11), Požege i okolnih sela (15), Hrastovca kraj Daruvara (9), Ilaèe kraj Tovarnika (7), a manji broj stradalih je iz drugih mjesta.

*** Istraživanje o logoru Krndija 1945./46., koje je u tijeku, trebalo bi toènije odgovoriti na brojna pitanja, izmeðu ostalih i na pitanje o broju logoraša, kao i pitanje o broju u logoru stradalih osoba, i uzrocima stradanja logoraša, uz prikaz njihove zavièajne, rodne i dobne strukture.

S. Bogutovac, Rajevèani stradalnici u Drugom svjetskom ratu, str. 105. M. Ðidara, Popis drenovaèkih stradalnika u Drugom svjetskom ratu, str. 38.-39. 39 Usp. J. Werni, K. Reiber, J. Eder, Heimatbuch Tomaschanzi – Gorjani, str. 159.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, str. 949. 40 Usp. J. Werni, K. Reiber, J. Eder, Heimatbuch Tomaschanzi – Gorjani, str. 141., 155., 156.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, str. 949. 37 38

256

VDG JAHRBUCH 2004

Die Struktur der Opfer im Lager Kerndia 1945 – 1946 Von August 1945 bis Mai 1946 war das verlassene deutsche Dorf Kerndia bei Ðakovo eines der größten slawonischen Lager für das übrig gebliebene deutsche Volk (meistens alte Männer, Frauen und Kinder) für ein Teil Slawoniens und Syrmiens (Ðakovo, Vinkovci, Slavonski Brod, Županja, Podravska Slatina, Virovitica, Slavonski Požega, Vukovar), den westlichen Teil Kroatiens (Zagreb, Kutina, Garešnica, Daruvar, Bjelovar, Sisak, Kostajnica) und die bosnische Sava-Ebene (Bosanski Brod, Bjeljina, Brèko, Prnjavor). Einen großen Einfluss auf das Schicksal der Lagerhäftlinge hatten, neben den ungünstigen Umständen der Unterkunft, auch ungenügend Ernährung und Mangel an Hygiene, als auch Arzneimitteln und Arzthilfe, verschiedene Krankheiten und schwere Arbeiten, an die die Lagerhäftlinge nicht gewöhnt waren. Sie starben meist an Krankheiten, vor allem Typhus, Übermüdung, Kälte und Hunger. Von Winter 1945/46, vor allem von Januar 1946 wütete die Epidemie des Fleckendtyphus und ganz schnell bekam sie beängstigende Formen. Ende März oder Anfang April 1946 wurde der Typhus nach unternommenen notwendigen Maßnahmen besiegt. Hinrichtungen, außer in einigen Fällen, die nicht fraglich sind, gab es im Lager Kerndia nicht. Die Lagerhäftlinge wurden auf dem Dorffriedhof begraben, aber viele ohne Grabinschriften oder Grabplatten. Man schätzt, dass das Lager Kerndia etwa 3000 Lagerhäftlinge interniert hatte und, dass etwa 500 bis 1500 davon im Lager starb. Im Lager Kerndia kamen im Jahre 1945/46, nach allen bis jetzt erreichbaren Namensindikatoren und verschiedenen Quellen, 299 Leute ums Leben, davon 133 Männer, 163 Frauen und für drei konnte man das Geschlecht nicht feststellen. Für 178 Verunglückte des Lagers im Jahre 1945/46 ist ihr Alter auch bekannt. Nach diesen Indikatoren ist die Zahl der Verunglückten wie folgt: 16 Kinder und Jugendliche (bis 14 Jahre). Davon sind 3 Säuglinge (bis 1 Jahr) und eines davon wurde im Lager geboren. Zwischen den Verunglückten sind auch 8 Kinder im Vorschulalter (bis 6 Jahre). Danach folgen die meist vertretenen Gruppen der gestorbenen, 100 Personen im Arbeitsalter (15 bis 64 Jahre), davon 24 Frauen im produktiven Alter (15 bis 49 Jahre) und 62 ältere Personen (älter als 65 Jahre), 12 davon älter als 80 Jahre (Jahrgang 1865, 1863, 1861, 1860 und 1859). Für 102 Personen, die im Lager gestorben sind, ist die Todeszeit nicht bekannt; 105 Personen starben in der Zeit von der Gründung des Lagers in August bis Ende 1945, und 92 Personen starben von 1946 bis zur Abschaffung des Lagers. Für eine größere Zahl der Verunglückten (104 Personen) ist eine genaue oder fast genaue Todeszeit im Lager Kerndia bekannt. Nach diesen Indikatoren starben im August 1945 13 Personen, im September 35 Personen, im Oktober 18 Personen, im November niemand, im Dezember 5 Personen und im Jahr 1946 im Januar 7 Personen, Februar 14 Personen, März 9 Personen, April 2 Personen und Mai 1 Person. Nach verschiedenen Quellen und Anführungen wurden 1945/46 mindestens 10 Personen im Lager Kerndia getötet. Nach dem Wohnort war die 257

VDG JAHRBUCH 2004

größte Zahl der verstorbenen im Lager aus Slawonien (117), Syrmien (103), West-Kroatien (21), der bosnische Sava-Ebene (4), der Batschka (4), Baranya (1) und für 26 Personen ist der Wohnort nicht bekannt. Die meisten Opfer kamen aus Ðakovo und den Nachbarsdörfern (86), Vinkovci und den Nachbarsdörfern (67), Županja und den Nachbarsdörfern (27), aus dem Dorf Mlinska neben Garešnica (11), Požega und den Nachbarsdörfern (15), aus Hrastovac neben Daruvar (9), Ilaèa neben Tovarnik (7) und eine geringe Zahl der Verunglückten kam aus anderen Orten. Die Forschung über das Lager Kerndia im Jahr 1945/46, die im Gang ist, sollte viel genauer auf zahlreiche Fragen Antwort geben – wie, die Frage über die Nummer der Lagerhäftlinge, die Nummer der ums Leben gekommene Lagerhäftlinge und die Ursachen ihres Todes, neben der Darstellung ihrer Landes-Verwandts-und Alterstruktur.

258

VDG JAHRBUCH 2004

Tomislav WITTENBERG

Drugi svjetski rat i egzodus Nijemaca i Austrijanaca iz Požeške doline Uvodne napomene Prilike u Požeštini prije Drugog svjetskog rata bile su, uz odreðene specifiènosti, sliène ostalim krajevima Slavonije i Jugoslavije. Kao što smo vidjeli iz prethodnih opisa, veæina njemaèkog življa živi na selu i bavi se tradicionalnim naèinom gospodarenja. Èesta pozivanja na vojne vježbe remete taj ritam, a izuèeni majstori koji nemaju posla - imaju interes za odlazak u Njemaèku, ali i osluškuju politièku situaciju u zemlji i svijetu. No ni tu nije bilo razumijevanja oko ishoðenja dozvole za odlazak na rad pa mnogi mlaði majstori, iako bez posla, ne mogu dobiti dozvolu za odlazak na rad u Njemaèku. Isto tako, veæina vojno sposobnih odaziva se ne samo na vojne vježbe, veæ i u vojne jedinice ondašnje Jugoslavije. Sam tijek rata, kao i poznate èinjenice nema potrebe ponavljati. Nakon uspostave NDH i prvih diverzija, kao i napada na njemaèko stanovništvo slijedi organiziranje mjesnih zaštita, a poslije i posebne vojne formacije. No ni to nije uspjelo izmijeniti teško stanje njemaèkog stanovništva Požeštine, pa veæ u proljeæe 1942. stanovnici Zveèeva moraju biti evakuirani, a slijedeæe godine još u veæem obimu i iz više sela. Evakuacija kulminira u proljeæe i ljeto 1944. godine, da bi se iduæe godine pretvorio u pravi egzodus. No o tom egzodusu - iseljavanju Nijemaca i Austrijanaca iz NDH za vrijeme II. svjetskog rata poèelo se nešto pisati tek 1966. godine i to o iseljavanju kojeg su vršile njemaèke vlasti. O protjerivanju Nijemaca i Austrijanaca od partizana još za vrijeme rata, kao i zatvaranju o logore nema niti jedne rijeèi. Neæu davati osvrt na ta pisanja jer su pisana "kako se onda moglo pisati". Iz navedene literature se vidi tko ih je pisao pa prepuštam da ih onda i svatko po èitanju komentira. Isto tako, neæu komentirati do sada objavljene procjene o brojkama evakuiranih i protjeranih, jer pouzdanih podataka nema, a posebno za podruèje Požeške doline. Zdravko Krniæ u broju 4. Zbornika HIS Slavonski Brod, 1966. godine - O iseljavanju pripadnika Njemaèke narodne skupine (Volksdeutschera) iz NDH za vrijeme II. svjetskog rata, navodi: "Osloboðenje Jugoslavije zateklo je prema do sada utvrðenim podacima na teritoriju koje je bilo u sastavu NDH oko 30.000 Volksdeutschera. Meðutim, zbog toga što su mnogi od njih do kraja rata pomagali Reich i na razne naèine uèestvovali u borbi protiv narodnooslobodilaèkog pokreta, neposredno poslije osloboðenja oko 18.000 bilo je prikupljeno u logore, odakle su ih vlasti nove jugoslovenske države iselile u Njemaèku." 259

VDG JAHRBUCH 2004

O tome gdje su bili ti sabirni logori, koliko je ljudi stvarno iseljeno, te koliko je Nijemaca bilo na popisu 1948. godine, nema ni rijeèi. Isto tako, mnogo se iseljenih vraæalo u svoja sela, ali su završili u logorima Velika Pisanica, Valpovo, Krndija ... o tome takoðer nema niti rijeèi. Nije dovoðena upitnost tako masovnog odvoðenja u logore, eventualne pogreške ili slièno, kao da je u najmanju ruku to bilo visoko humano rješavano, kao smještaj u idiliène domove. A to protjerivanje, kako je vidljivo iz svjedoèanstava poèelo je još u jesen 1944. godine u Kutjevu, dakle, dok još formalno nije niti svršio rat. Ostaje èinjenica, da su prvi Nijemci iz Požeške doline, sa Zveèeva, morali iseliti veæ ožujka 1942. godine iako nisu imali posebne mjesne zaštite niti dolazili u sukob, (dapaèe Ilija Rikanoviæ: "Rad KP na organiziranju ustanka u Požeškoj kotlini, Požeška kotlina u NOB-i, Požega 1984". navodi, Johanna Supan u Zveèevu kao èlana KP koji je bio neposredno vezan uz Kotarski komitet), a svi ostali Nijemci do zime 1944. godine. Oni koji nisu dragovoljno iselili bili su odvoðeni u logore. Iako nema pouzdanih podataka o broju Nijemaca, najbliži broj je od preko pet tisuæa. Bilo je dosta krivih navoda pa èak i brkanja pojmova. Tako Antun Miletiæ u naprijed citiranoj knjizi navodi, da je u Požeškoj kotlini poèetkom 1941. godine bilo 7420 "Folksdojèera". Tu on brka Njemaèku narodnosnu zajednicu i "Kulturbund". A u Kulturbundu su bili uèlanjeni pored Nijemaca i Èesi, Maðari i Hrvati iz miješanih brakova. Ako bi se tome broju dodali mlaði èlanovi familija od 16 godina koji nisu bili obuhvaæeni ovim popisom, onda bi taj broj bio duplo veæi. Isto tako, ovdje neæemo ulaziti u razloge zašto su se Èesi i Maðari uèlanjivali u Kulturbund. Za ilustraciju ratnih prilika navodim kronološki po mjestima prve oružane sukobe, kako bi se mogla pratiti zbivanja u selima gdje su Nijemci bili u veæini ili gdje su se ti sukobi odražavali na življenje Nijemaca. Veæ iz samoga teksta vidljivo je koja ih je strana pisala pa zato neæu posebno navoditi izvore. Isto tako nema potrebe ponavljati opæe poznate datume kao poèetak rata, uspostava NDH, prve diverzije, širenje ustanka, kao i završetak rata. Ašikovci Njemaèka škola Do poèetka studenog 1941. godine otvorena je njemaèka škola u selu. Nastava je održavana u privatnoj kuæi, a polazila su je djeca njemaèke narodne skupine, njih oko dvadeset. Bila je meðu njima i jedna djevojèica iz Grabarja. Imovina izmeðu matiène škole u Sesvetama i njemaèke iz Ašikovaca podijeljena je u prisutnosti županijskog školskog nadzornika Ivana Prettesa 2. veljaèe 1942. godine. Za uèitelja je postavljen Franz Werner iz Drenovaca kod Vinkovaca, koji je došao kao mladiæ u Ašikovce, gdje se i oženio Terezijom - Rezom Weber. Po povlaèenju - egzodusu, nastanili su se u Njemaèkoj. Imali su dvoje djece. Sin mu Franz bio je profesor na Heidelbergu, a kæi Ana je poginula u prometnoj nesreæi. Udova Reza bi se rado vratila u zavièaj, ali joj kolonista ne želi prodati rodnu kuæu. Bektež - 2. prosinca 1941. godine u 02 sata èetnici su zapalili opæinsku zgradu u Bektežu. Odnijeli su pet pušaka. Opæinski pisar i 4 stražara su uhapšeni kao sumnjivi. 260

VDG JAHRBUCH 2004

- 21. lipnja 1942. godine vraæao se Tomo Be(š)liæ s još pet osoba kolima iz Èaglina u Bekteže. Na cesti izmeðu Gradišta i Bekteža izmeðu 6 i 7 sati po podne napali su ih partizani. Seljaci oboružani puškama odgovorili su vatrom, pa je došla pomoæ iz Bekteža i partizani su odbijeni. Od seljaka nije nitko stradao. - 23. lipnja 1942. godine oko 18 sati izmeðu Bekteža i Našica (kod lugarske kuæice u Krndiji) napala je partizanska zasjeda 1 putnièki automobil (samovoz) u kome su se vozili: Istenberger, podpukovnik njemaèke narodne skupine iz Osijeka, 1 doèasnik i 2 vojnika. Podpukovnik je lakše ranjen od krhotina stakla. Automobil su ostavili na licu mjesta, pješke otišli do opæine Bektež, a Istenberger otišao na lijeèenje u bolnicu Požega. Obitelj Reiter (Opisala Ana Reiter, udana Kotrla, živi u Zaprešiæu) Franjo Reiter roðen 1901. godine, oženjen s Anom Šariæ ima u braku šestero djece. Živjeli su u Bektežu. 1944. godine s ostalim njemaèkim obiteljima Požeštine odlaze za Njemaèku. Na tom dugom i teškom putu 28. kolovoza 1944. godine rodio im se sin Rudolf, sedmo dijete. Ostala djeca bila su: Draga, Mato, Marija, Antun, Kata, Luka. U Njemaèkoj su vrlo teško živjeli i nekoliko se puta selili: Waldsachsen, Neustadt, Langensteinback. 1950. godine Draga i Mato odlaze u SAD u Akron, OHIO, a pomogla im je teta Manda Bobich. Teta Manda je sestra njihove majke Ane, a otišla je u SAD svojoj teti oko 1920. godine. 1951. cijela obitelj Franje Reiter seli u SAD u pomoæ Vlade SAD i opet tete Mande. Tamo su dobili posao i poèeli normalno živjeti. Danas je živa Draga Kercheff. Živi sama u Akronu, kao umirovljenica. Ima sina Danya, koji ima svoju obitelj. Mato je preminuo 2001. godine. Živio je u Akronu i ima sina koji ima obitelj. Marija udana Burghardt ima tri kæeri, živi u Akronu. Antun je preminuo 1995. godine, nije imao djece. Kata je preminula 1991. godine, ima sina i kæer. Luka nema obitelj, a Rudolf ima 3 kæeri. Tereza Reiter udala se u Bektežu za Ivana Komariæa. Tereza je održavala vezu s rodbinom u Americi, te su ona i brat Stjepan 1978. godine bili u posjeti bratu Franji i bratu Josipu u Kanadi. Eva Reiter udana Mujiæ, živjela je u Bektežu, imala je 4 djece. Sin Antun živio je u Velikoj, kæer Kata udana Zlomisliæ živi u Švedskoj, sin Ðuro živio u Bektežu, a sin Jozo preminuo mlad. Eva je takoðer mlada preminula. Stjepan Reiter (Anin djed) oženio je Antoniju Štancl iz Grabarja. Ostao je živjeti u obiteljskoj kuæi u Bektežu. Najstariji sin Ivan, roðen 1933. godine (otac Ane) oženio se 1952. godine Marijom Mandiæ. Imaju sina Ivana, koji živi u Zagrebu, Kæer Anu udana Kotrla, koja živi u Zaprešiæu i kæer Mariju udanu Stilinoviæ u Požegi. Kæer Marija udana Siliæ živi u Radovancima, ima troje djece. Sin Branko Reiter živi u Bektežu, ima petero djece. Kæer Ana udana Vukeliæ živi u Bektežu, ima troje djece. 261

VDG JAHRBUCH 2004

Antun Reiter i supruga Katica imali su sina Mirka. Svi su pokojni, a živjeli su u Bektežu. Josip Reiter, najmlaði sin bio je u vojsci kada je poèeo 2. svjetski rat i otišao tako s njemaèkim vojnicima. Kasnije otišao u Kanadu. Nema djece. - Hut, postolar 1945. odveden u logor Krndiju i zadržan 2 mjeseca. Bertelovci - Antun Stürmer, star 52. godine iz Bertelovaca, objesio se od žalosti zbog selidbe 18. ožujka 1944. godine. Supruga mu je bila Reza, r. Krip. Pokopan je na Bertelovaèkom groblju 20. ožujka 1944. godine. U knjigu umrlih župnik Ambroz Širca je zapisao: "Bio je dobar èovjek, dolazio je u crkvu i na Sv. sakramente". - Marko Juriæ, ustaša iz Vetova, star 29 godina, bio u Požegi i ubijen od mine, pokopan na bertelovaèkom groblju 9. kolovoza 1944. godine. - Lena Pajker iz Treštanovaca, stara 31. godinu, umrla od zadobivene rane od bacaèa, pokopana na Bertelovaèkom groblju 24. studena 1944. godine. - Ðuro Pus, star 24. godine, iz Bertelovaca, ubijen u borbi za Požegu 21. travnja 1945. godine i pokopan na Bertelovaèkom groblju 23. travnja 1945. godine. Biškupci Buk Njemaèka škola U proljeæe 1942. godine 32 uèenika prešlo je u novootvorenu njemaèku školu i to: I. razred: Franjo Josipa Hell, Karlo Stjepana Koch, Antun Ivana Muller, Mirko Franje Müller, Milan Stjepana Peška, Josip Josipa Šlauf, Stanislav Antuna Šubert, Manda Nikole Tischer i Helena Ivana Nevrli. II. razred: Ivanka Ladislava Hell, Ivanka Mate Muller, Jozo Milana Vitenberg, Ivanka Dragutina Hališ, Kata Josipa Holer i Kata Franje Leist. III. razred: Luka Josipa Kühr, Stjepan Franje Vitenberg, Kata Josipa Mazal i Manda Adama Muller. IV. razred: Ivanka Stjepana Koch, Ivanka Jaroslava Slovaèek, Reza Franje Koch, Amalka Matiško i Reza Franje Muller. V. razred; Stjepan Ivana Muller, Olga Franje Dreksler, Franjo Antuna Martin, Josip Antuna Seifert, Stjepan Antuna Seifert, Reza Josipa Peška, Magdalena Ivana Sefert i Ana Štancl. Nastava je održavana u privatnoj kuæi Krajnoviæ, jer se nije želilo dijeliti školsku imovinu. Poginuli tijekom rata: Stjepan Leist, Mato Muller, Antun Peška, Franjo i Ivan Seifert. 262

VDG JAHRBUCH 2004

Ciglenik - 14. 8. 1942. godine u 21,30 sati, nepoznati broj partizana pripucao je na osobni vlak izmeðu želj. postaje Ciglenik i stražare prema Pleternici. Štete i žrtava nije bilo. Karolina Nina Elbel udana Bakiæ, roðena 1928. godine u Cigleniku, sada živi u Vinkovcima: "Naš otac Peter, roðen 1906. godine, bio je u Njemaèkoj vojsci (VP 160560-D), ranjen je kod Trenkova i po prièanjima želio je stiæi do Pleternice, ali su zaprežna kola u kojima se vozio sustavljena na cesti kod Ašikovaca od partizana i od tada se ne zna za njegovu sudbinu, travnja 1945. godine. Kao i drugi žitelji Ciglenika evakuirani smo 1944. godine u okolicu Osijeka, a poèetkom studenoga 1944. godine krenuli smo zaprežnim kolima prema Austriji preko Valpova. Prije prelaza kompom preko Drave slomio se toèak na kolima i to je još otac našao majstora i sredio kola. Tada smo se zadnji put vidjeli s njim i oprostili. Njegova postrojba bila je tada u Donjem Miholjcu. Naime, on je ostao u svojoj postrojbi u Hrvatskoj, a mi smo nastavili put preko Maðarske za Austriju. Poslije kapitulacije nas su vratili u Jugoslaviju, ali naše kuæe i imovina veæ je bila konfiscirana i predana drugima, pa su nas internirali u logor Valpovo i Krndiju. To su bili, moja majka Ana, roðena 1907. godine, sestra Marija, roðena 1926. godine (sada živi u Njemaèkoj); brat Ivo, roðen 1931. godine (živi u Njemaèkoj); sestra Magdalena, roðena 1936. godine (živi u Njemaèkoj - Beligelhaem). Sjeæam se da je s nama u logoru bio još Adam Stürmer iz Eminovaca. U logor smo krenuli 25. srpnja 1945. godine svi skupa iz sela Ciglenika u koloni do Èaglina u pratnji milicije. U Èaglinu su nas sve popisali i pretresli i sve oduzeli što smo bili ponijeli sa sobom. Tada smo svi morali uæi u vagone za stoku i u naš vagon ušao je jedan vojni starješina i održao govor, kako on zna da žene i djeca sigurno nisu krivi za taj rat, ali mi smo samo kao žrtve rata, ako netko od nas preživi, da nam nikome neæe pasti na pamet da poželimo ili povedemo rat. Tako smo vlakom stigli do Koške, iskrcali se iz vlaka pa pješke pravac Krndija. Opet u koloni, a kroz selo Budimci naši su pratioci zagrabili vode iz selskog bunara - ðerma da pijemo, jer je bila jaka vruæina i svi smo bili žedni i umorni. Seljani su dotrèali i zabranili su nam piti vodu iz njihovog bunara, a neki muškarci u uniformama pali su na zemlju i jurišali su kao na nekoga u borbi, dobili su kao neki napad. To me se jako dojmilo. Kada smo stigli u Krndiju sve su nas rasporedili po kuæama, porušenim i u veæini bez prozora i vrata. Tada su dolazili ljudi iz okolnih sela i uzimali sebi radnu snagu za rad u polju i na njihovim njivama. Mi smo bili sretni, jer smo dobili i hranu od njih dok smo radili. Ali to je bilo kratko vrijeme, brzo su nas prebacili u Valpovo u barake, gdje nije bilo posla ni hrane pa smo išli rezati trnje za èaj kuhati sebi, ali ne sami, nego zajedno za sve u kotlu.. Onda su nas preselili u Baranju - državno dobro Belje. Tu smo radili na poljoprivredi do zime pa su nas opet vratili u Krndiju. Tu su opet mlaðe osobe poslali na rad, ako je netko trebao radnu snagu. Ja i moja sestra bile smo u Ðakovu u Internatu kao kuharice, pomoæne dakako i spremaèice, vešarice i sve što je trebalo. Tako smo radili oko šest mjeseci, onda su nas sve pokupili opet u Krndiju, a iz Krndije prebacili u Tenjsku Mitnicu u barake gdje su prije nas bili ustaše. Nakon 263

VDG JAHRBUCH 2004

nekoliko mjeseci opet su nas premjestili u Kniæanin u Banatu. Opet u neko selo veliko, ali pregraðeno žicom i veæ pune kuæe s narodom iz Baèke i Banata. Tu smo se opet nekako strpali po kuæama i u šupe i svinjce, kuda je tko stigao. Mi smo bili na kraju sela gdje su bila smještena djeca koja su ostala bez skrbnika, kojima su roditelji bili otjerani u Rusiju, a djeca su ostala sama s bakama i djedovima, dakako starim, koji su ubrzo umrli pod teškim uvjetima života. Takova su sva djeca smještena u jednu kuæu i odreðene osobe koje æe se brinuti o njima. Odatle su radno sposobni poslani na posao veæ prema njihovim sposobnostima. Neke u rudnike, neke u poljoprivredu, sve po potrebi koja se traži. Ostao mi je boravak u Kniæaninu posebno u lošem sjeæanju po odlasku po drva po onom velikom snijegu. Ujutro u èetiri sata došao bi po nas jedan za to odreðeni èovjek, buditi od kuæe do kuæe i svi smo morali iziæi pred upravu i postrojiti se kao vojska u èetverored. Stražari bi sve prebrojali i u stroju smo krenuli prema šumi po drva bez ikakovog alata. A ta njihova polja su sva bila radi odvodnje i navodnjavanja ispresijecana kanalima preko kojih je trebalo prelaziti. Kanali su bili duboki i puni snijega, a naša obuæa loša i svakakva, a još pod teretom drva koja smo nosili na leðima ili ramenima, padanje na dno kanala bilo je neminovno, a to znaèi smoèiti se do kože. Slijedi dizanje, kupljenje drva, izlaženje iz kanala, pa opet upadanje u drugom i tako, sve dok se ne doðe do logora. Kad se stigne do logora do žice, tko prije stigne taj zbaci drva sa sebe i èeka dok drugi ne stignu pa se onda smrzava, noge i obuæa mokre, leða mokra od mokrih drva i snijega. Kad stignu i oni zadnji stenjuæi pod teretom, poèinje prebrojavanje i dok se sve prebroji bude mrak, a sutra ujutro opet treba krenuti po drva, a odjeæa i obuæa još se nije osušila. Tako iz dana u dan. Jedna je grupa bila poslana u Baèku u Stari Beèej na poljoprivredu. U toj sam grupi bila i ja i moja mama i dvije sestre. Bili smo rasporeðene kod nekog "bugara" - povrtlara i tamo smo radili neko vrijeme. Poslije se ukazala potreba za pismeno osoblje, jer taj "bugar" nije znao pisati æirilicu, pa su izabrali nekoliko nas i poslali na neki teèaj za brigadire i evedentièare. U toj grupi bile smo izabrane ja i moja sestra. Po završetku teèaja radili smo kao evidentièarke, ali i na izdavanju "legitimacija" - osobnih isprava, pa smo iste i sebi napravile, kao i još nekim drugima, kojima su jako dobro došle. Tu smo i upisane u knjigu državljana i postale slobodne, ali bez slobodnog kretanja. Dobili smo radne knjižice i plaæu. Mama je prebolila tifus još u Krndiji, a ja u Kniæaninu. Ležala sam bez svijesti preko mjesec dana, što bi se danas reklo u "komi". Sva mi je kosa odpala, cijele pletenice i to je bio dokaz da imam tifus To smo prebolile bez ikakovih ljekarija. Posljedice osjeæam još i danas. Èesto mi dolazi kao nesvjestica pa sva klonem". Obitelji iz Ciglenika koji su bili u logoru: 1. Hanz (Ivan) Kühn, (umro u logoru). Ana Kühn (umrla u logoru) Marija Kühn Petar Kühn (dijete). 2. Franjo Kühn (umro u logoru). Marija Kühn Eva Kühn 264

VDG JAHRBUCH 2004

Slavica Kühn Ana Kühn 3. Fanika Schircholz (umrla u logoru). Ana Schircholz Frajo Schircholz (dijete). 4. Petar Schircholz Barbara Schircholz Marija Schircholz Nikola Schircholz Ivan Schirchloz 5. Josip Horvat Elizabeta Horvat 6. Marija Kichler Nikola Kichler 7. Ana Elbel Marija Elbel Karolina Elbel Ivan Elbel Magdalena Elbel

Obitelj Elbel

265

VDG JAHRBUCH 2004

8. Nikola Mühlberg (umro u logoru). Marija Mühlberg Magdalena Mühlberg (dijete). Petar Mühlberg 9. Josip Mühlberg (umro u logoru). Petar Mühlberg Ana Mühlberg 10. Antun Reif (umro u logoru). Terezija Reif (umrla u logoru). Kata Reif Genoveva Reif (dijete). 11. Josip Paus (umro u logoru). Rozalija Paus (umrla u logoru). Barbara Paus Kata Paus Elizabeta Paus 12. Petar Horvat Magdalena Horvat Josip Horvat (umro u logoru). 13. Ana Horvat Jakob Horvat Drago Horvat Elizabeta Horvat (umrla u logoru). 14. Elizabeta Stiksel (umrla u logoru). Adam Stiksel (umro u logoru). Terezija Stiksel, dijete (umrla u logoru). 15. Elizabeta Berger (umrla u logoru)." Prema navodu Jakoba Horvata r. 1933. godine iz Ciglenika, poèetkom 1946. godine iz sela je odvedeno u Krndiju oko 25 mještana Hrvata i Nijemaca (vjerojatno se radi o mješovitim brakovima). Meðu odvedenima su bili i èlanovi njegove obitelji: djed Josip (1897.) i baka Elizabeta (1899.) Horvat, koji su u logoru Krndija 1946. godine i umrli. U Krndiji su bili: Pero (1913.) i Lena (1919.) Horvat, i Lenina majka Fanika Horvat (...), koja je u logoru 1946. godine i umrla. Iz Ciglenika je odvedena i obitelj Franje Kin (Kühn), supruga Marija (...), s tri kæeri: Anom (...), Slavicom (...), i Evom (...). Franjo Kin (Kühn) je u logoru 1946. godine umro. Iste godine umro je u logoru i Franjin brat Hans Kühn (...). Iz Ciglenika su još bili u logoru Krndija obitelji: Paus, Ivan (...) i supruga Francika (...) s æerkom Lizom, i obitelj Širholc, Pero (...), i supruga Bara (...), s djecom Nikolom (...), i Marom (...). Toèna mjesta grobova umrlih u logoru Krndija nisu poznata. (Iskaz Jakoba Horvata zapisala T. Letiniæ Cigleneèki iz Požege, srpnja 2002. godine). 266

VDG JAHRBUCH 2004

Marija Mühlberg udana Kovaèeviæ, Slav. Brod, Jakova Gotovca 2: "Moj djed Nikola Mühlberg, roðen je u selu Ciglenik 1884. godine i u tom mjestu živio je sve do ljeta 1945. godine, kada je oteran u logor Krndija, gdje je iste godine i umro. U istom logoru su bili još njegova dva brata: Mihael i Josip te neæak Petar sin Josipa. Svi su tamo umrli iste godine. Tijekom drugog svjetskog rata poginula su tri sina djeda Nikole: Stjepan, Petar i Josip. Rat je preživio sin Nikola koji je živio u Slav. Brodu (otac Marije) i njegova sestra Lena (Magdalena), koja je bila udana u Alilovce." Antun Bence (majka Mühlberg), roðen 1925. godine u Cigleniku, bio u Njemaèkoj vojsci, umro u Lanach-u kod Graza u Austriji. Darkovac (Darkowac) 28. 8. 1942. godine informativni oficir Štaba II odreda komandu III zone, izvještava, da se Kulturbundaško selo Darkovac brani sa 100 pušaka, puškomitraljeza i 1 teški mitraljez te 4 minobacaèa. (Udarnik). Nikolaus Kselman, Darkovac: "Darkovac je 1937. godine brojio 327 stanovnika i bio potpuno njemaèki. 22. lipnja 1941. godine skupilo se u Kuli 35 mladiæa iz Darkovca i dobrovoljno javilo u postrojbe njemaèke vojske. No primljen je samo jedan Sebastian Gerhardt. Odbijeni su bili duboko povrijeðeni. No javili su se ponovno na novaèenje 1942.1943. godine. Njemaèka postrojba u Darkovcu oformljena je 1941. godine, a njen voða bio je Nikolaus Kselman. Posada je brojila 55 momaka i bila je dobro uvježbana. Kselman je bio nadreðen pripadnicima njemaèke momèadi u naseljima Poreè i Ciglenik, a podreðen okružnom voði Lexi. Primao je veæinom naredbe od narodnog voðe Jakoba Lichtenbergera, jer su mu podreðena naselja nalazila se u žarištu partizanskih borbi. Do evakuacije Darkovca u mjesecu travnju 1943. godine, sama postrojba Darkovca ili s postrojbama koje je vodio Hans Buxbaum, njemaèka posada odbila je uspješno 42 napada. Prvi napad zbio se u lipnju 1942. godine. Partizanima je uspjelo samo u posljednjem napadu privremeno zauzeti dio naselja. Jedinica Darkovca za vrijeme tih napada oplakala je šest mrtvih i to: Hernrich Poth (tesar, vodnik), Peter Poth (strojar, rojnik), Heinrich Weitzel, Martin Messinger, Johan Dietz. U tim borbama zarobili su 30 - 40 neprijatelja, koji su zbog povrede vojnih pravila - nisu imali nikakove oznake, kod sebe nisu imali vojne iskaznice, bili predani vojnom sudu. Zarobljeni partizani izjavili su svi jednako, da se bore za komunizam i Rusiju. Niti iz njihovih izjava, niti iz oduzetih papira nije proizilazilo da žele iskorijeniti njemaèki narod. Istom kod 42 napada izjavili su u zauzetom dijelu sela, da: "do podne niti njemaèka maèka neæe ostati na životu". U jednom prepadu na željeznièku stanicu Londžica umoreni su moji ljudi Johann Müller (poljoprivrednik) i Karl Krink (bravar) s još sedam Nijemaca iz okolnih mjesta. Johann Kirschner (poljoprivrednik) nije bio ubijen. On nam je dostavio partizansko prijeteæe pismo. Nadalje trojica mojih ljudi su nakon evakuiranja 1943. godine zarobljeni, kad su se vratili u napušteni dom, da bi osigurali ostavljenu imovinu: Wendel Kern (poljodjelac), Adam Leinböck, Eduard 267

VDG JAHRBUCH 2004

Urban. Sva trojica su ubijena. (Kada sam 1946. i 1949. godine sjedio u zatvoru Stara Gradiška kao politièki uhiæenik, prièao mi je zatvorenik, koji se tu našao, Kubala iz Londžice, da je Adam Leinböck živ prepolovljen pilom. On mi je opisao takoðer mjesto gdje su nesretnici pokapani. U travnju 1943. godine otputovao je naš mjesni voða Daniel Rübel na savjetovanje u Osijek. Ujutro je došao oko 6 sati, natrag i najavio, da prema naredbi narodnog vodstva, djeca, žene i nemoæne osobe moraju napustiti mjesto. Oko 9 sati došao je vlak za transport iz Osijeka. Rübel je utovario dvije do èetiri obitelji u jedan vagon. Obitelji su smjele uzeti najnužnije pokretne stvari, u prvom redu živežne namirnice, odjeæu, a djelomièno i posteljinu. Ove stvari dovežene su kolima do željeznièke stanice (Èaglin). Popodne se vlak vratio u Osijek. Transportom su rukovali zamjenik okružnog voðe Ludwig Rübel i naš mjesni voða. Moram napomenuti, da je pored 72 domaæe obitelji utovareno 20 obitelji, koje su potjecale iz okolnih naselja Milanlug, Zdenkovac i Vlatkovac, koje su kod nas našle utoèište. Evakuirani su dospjeli u Sarvaš (Hirschfeld), Ernestinovo (Ernestinenhof) i Josipovac (Josefsdorf). Preostali Nijemci su obavljali preko dana neophodne kuæne poslove, a noæu su èuvali stražu. Ostali smo još dva mjeseca u Darkovcu i vojnom postrojbom branili mjesto. U lipnju 1943. godine zapovjedio je komandant bojne Ackerman vojnoj postrojbi, da napusti mjesto. Svaki si je mogao uzeti konjsku zapregu, na kojoj su natovarene živežne namirnice i streljivo. Na željeznièkoj stanici Kapela èekao nas je transportni vlak. Prije polaska posjetio nas je kratko izaslanik SS-a u Hrvatskoj, voða SS grupe general policije Kammerhofer, koji nam se zahvalio na uloženom trudu i izjavio, da je besmisleno braniti Darkovac, s obzirom da manjka vojnika. Prikljuèio sam se mojoj obitelji u Retfali (Riedddorf) kod Osijeka. Moja obitelj bila je smještena u kuæi gostionièara Mathiasa Mandla. Živjeli smo zajedno s mjesnim Nijemcima u najboljoj slozi. Poslije smo bili prebaèeni u njemaèke jedinice. Ovdje mi je, kao i èetvorici mojih podèinjenih u ime poglavnika dr. Ante Paveliæa, uruèena hrvatska medalja za hrabrost. Nas petorica smo prekomandirani u okružni stožer Osijek, da bismo nadzirali mjesnu stražu u naseljima oko Osijeka. Proveli smo i uniformiranje mjesne straže. Kako se vojna situacija pogoršala, izdao je poèetkom listopada SS general Kammerhofer zapovijed za evakuaciju, koja je za podruèje Osijeka sadržavala slijedeæe: "Svaki Nijemac do 60. godine starosti mora biti evakuiran. Za starije od 60 godina neæe biti prisile". Ova zapovijed nam je saopæena u okružnom vodstvu. Okružni voða Hammerling sastavio je plan za evakuaciju za podruèje Donje Podravlje (Osijek), koja je predviðala da se evakuacija mora dovršiti do sredine studenog. U našem podruèju ukljuèile su se sve policijske jedinice, kao i okružno zapovjedništvo domovinske straže. Izbjeglice su išle zaprežnim kolima do Osijeka. Tamo su razdvojene obitelji. Žene, djeca i starci prevoženi su vlakom. Muškarci sa zaprežnim kolima i stokom krenuli su s kolonom prema Austriji. Narodno vodstvo napustilo je Osijek i preselilo se s inventarom u Linz. 268

VDG JAHRBUCH 2004

Ja sam pripao tjelesnoj straži SS generala Kammerhofera i ostao sam njim sve dok on nije napustio Zagreb u svom osobnom automobilu 7. svibnja 1945. godine. S njegovom zaštitnom satnijom išao sam pješice u pravcu Wölana. Kod Donjeg Dravograda dospjeli smo u bugarsko zarobljeništvo. Bugari su nas predali Sovjetima. Krajem rujna 1945. godine bio sam u Rusiji sve do Dnjepro-Petrovska. S obzirom da sam roðen u Jugoslaviji, prikljuèili su me jednom jugoslavenskom transportu, koji je prebaèen krajem listopada 1945. godine u pravcu Subotice. Odavde sam preko Beograda dospio u Zagreb, iz Zagreba opet u Slavonski Brod, gdje sam dospio u istražni zatvor Okružnog suda u Slavonskom Brodu. U istražnom zatvoru postavljena su mi pitanja, jesam li bio èlan Kulturbunda, jesam li bio njemaèki vojnik i jesam li sudjelovao u borbama protiv partizana. Prethodna dva pitanja sam potvrdio, posljednje pak zanijekao. Dana 6. veljaèe 1946. godine stavljen sam pred sud. Državni odvjetnik teretio me za veleizdaju, jer sam kao jugoslavenski graðanin služio okupatoru i bio èlan antidržavnih organizacija. Moj branitelj po službenoj dužnosti nije rekao ni rijeèi. Kad je bila izreèena presuda na osam godina prisilnog rada, rekao mi je branitelj: "Prihvatite presudu, imali ste sreæe". Dana 12. veljaèe 1946. godine prevezen sam u kaznenu ustanovu Stara Gradiška, zajedno s još tri Nijemca: Johannom Leinböckom (osuðen na 12 godina) i još dvojicom iz Ðakova. Našoj grupi pripadala je takoðer jedna srbijanska djevojka. Kad smo se popeli u vlak ispraznio je jedan od pratilaca jedan odjeljak s primjedbom, da on sprovodi ratne zloèince. U kaznenoj ustanovi ostao sam do 21. sijeènja 1949. godine. Odnos je bio neljudski. Kaznionica je bila prepunjena, a u æelijama je ležalo 80 osoba, gdje je prije bilo 6 do 8. Svaku drugu veèer imali smo politièku nastavu. Doušništvo je bujalo. Za najmanji prekršaj kažnjavalo se najstrožim kaznama: betonska samica, betonska samica s lakšim i težim lancima. U posljednjem sluèaju ruka je bila vezana na kuku na zidu. U ostala tri oblika, kažnjenik nije imao mjesta za spavanje. Kod najteže kazne mogao je doduše pojedinac sjesti, ali mu je ruka visila na lancu iznad glave. Vidio sam truplo Hrvata Pongraca iz Karlovca, kojemu je desna ruka zimi smrznula na lancu i koji je nakon toga umro u kaznionièkoj bolnici. Dana 21. sijeènja otpremljen sam s jednim kažnjenièkim transportom u Fužine na gradnju tunela. Ovdje je prehrana bila, doduše nešto bolja, ali radni uvjeti su bili neljudski. Temeljem odluke Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ pomilovan sam 12. sijeènja 1951. godine. U Fužinama sam ostao kao radnik civil, do iseljenja u Njemaèku. Poginuli iz Darkovca u borbi s komunistima 27. srpnja 1941. godine: 1. Christian Kselman, roðen 18. kolovoza 1920. godine. 2. Christian Kselman, roðen 17. prosinca 1920. godine. 3. Johann Kselman, roðen 4. prosinca 1925. godine. 4. Adam Meder, roðen 17. veljaèe 1920. godine 269

VDG JAHRBUCH 2004

Djedina Rijeka Veliko veselje Djedorèana proglašenjem NDH pomalo bune mjere nove vlasti. U prvom redu zabrane mljevenja finijeg brašna, jer kako su govorili, imaju dosta žita pa mogu mljeti i na valjak. Istini za volju, nisu baš imali te krušarice u izobilju. Drugo je bilo aprovizacija. No sve bi se to nekako podnijelo, da nisu dopirale vijesti o napadima prvo bandita, pa onda èetnika i konaèno partizana. Na ulazu ceste s jugoistoka i zapada grade se bunkeri od hrastovih trupaca. No kada su partizani napali selo ti se bunkeri nisu pokazali uèinkovitima, jer su ih zaobišli, pa su i napušteni. Pod konac 1944. godine u selu se utaboruje jedna manja jedinica njemaèke vojske (po povlaèenju iz Grèke). Bili su to veæinom Austrijanci, starijeg godišta. Izgraðuju fortifikacijske objekte na jugoistoènim uzvisinama iznad sela preko Gaja do Osovlja, kako bi zaprijeèili prijelaz neprijatelju na cesti od Ðakova ili Slav. Broda prema Pleternici. Jedan bunker bio je i sjeveroistoèno od sela opet na uzvisinama, s kojeg je bio odlièan pogled na cestu koja je iz sela vodila prema Pleternici, ali i cijeli sjeverozapad, odnosno dolina - livade uz potok Tekajac. Komandu su smjestili u sredini sela u kuæi Herijan. Bili su rasporeðeni po selu, a dovozili su mljeti kod nas u mlin Baæur. Pšenicu i kukuruz su dovozili vojnièkim kolima. Dok bi èekali da se samelje kratili bi vrijeme ciljanjem. Kako su zrna popreèno udarala u metu, zakljuèili smo, da su te puške u Grèkoj, a i putem, bile dobrano raspucane. Odnosi u selu bili su snošljivi. Imali su telefonsku liniju spojenu na željeznièkoj postaji Latinovac na pruzi Pleternica - Našice. Iako su partizani bili u šumi, rijetko bi sjekli telefonsku liniju. Stekao se dojam da postoji neki "sporazum" o nenapadanju. Nijemci i drugi stanovnici okolnih sela: Ivanovaca, Djedine Rijeke, Latinovca, Malog i Velikog Bilèa i dr. dovozili bi na meljavu, ali se partizanima morao davati ušur. Istina sve vojske (njemaèka, ustaška, domobrani i partizani) po obavljenoj meljavi bi peèatili mlin, kako drugi ne bi mogli mljeti, ali drugi su opet trgali peèat i tako je bilo sve po starom. Zaštitni (žrtvovani) vod svojim djelovanjem pokušao je zadržati napadaèku kolonu koja se kretala 17.- 18. travnja 1945. godine pravcem: Ðakovo- Ruševo - Djedina Rijeka Buk - Pleternica. Nakon potrošene municije i jake vatre iz napadaèke kolone, svega jednog vojnika smo vidjeli kako preko livada pokušava se domoæi šume na sjeverozapadu sela pa šumom do Pleternice. Ostali su njihovi neobilježeni grobovi: Solnice (3), Dugaèe - Jutarac (2), ispod Osovlja (1), iza groblja (1). U logoru Valpovo i Krndija Opkoljavanjem kuæe 14. srpnja 1945. godine, znaèi dva mjeseca poslije formalnog završetka rata, poèelo je "dizanje" i sabiranje" pripadnika "Kulturbunda". S uniformiranim osobama koji su nam došli u kuæu, bio je i predsjednik MNO Ivanovci A. B. Isprièavao se, da mu je žao što to mora obaviti, ali da æe se sve riješiti u opæini Ruševo. Kod kuæe smo bili obezglavljeni, jer za oca nismo ništa znali (Bio je sa ostalima, cca. 30 Djedorièana poslije proboja Srijemskog fronta mobiliziran za obranu Pleternice. Spavali su u šupi kod Pepe Vèelika i držali stražu kod mosta na Orljavi.), najstariji brat bio je u Sesvetama, tako da su u kuæi bili: baka, mama, srednji brat i ja. Upute pridošlih su bile, da se 270

VDG JAHRBUCH 2004

sa sobom može ponesti samo najnužnije, što stane u svežanj "maramu" ili manju korpu, jer sve drugo ostaje zakljuèano u kuæi. Naravno, da je to "kljuèanje" bilo farsa, jer je veæ drugi dan po odlasku bilo sve opljaèkano. Naime, još prvi dan po dolasku u Ruševo, ja sam se iskrao po naputku bake, da odem kuæi i iz ormara donesem Štednu knjižicu i još neke dokumente. Tada je kuæa još bila zakljuèana i ja sam morao donesti ljestve pa preko tavanskog prozora uvuæi se u kuæu. Ljestve sam vratio, ali nitko jaèi od mene se ne bi mogao provuæi kroz tavanski prozor jer su na njemu bile gatre. Vratio sam se u Ruševo. Tu su bili svi na popisu za dizanje, sjeæam se braæe Gilich, jer je Thomas bio moj kršteni kum. Sutradan smo krenuli put Èaglina do sjedišta tada kotara. Opet popisi i prozivke. Iz dvorišta kotara premješteni smo u Vatrogasni dom, kako ne bi prespavali na otvorenom. Ja sam opet iskoristio priliku i otišao do kuæe, ali tada su vrata veæ bila razvaljena, veæina iz kuæe odneseno (osim svetih slika), stoci i živadi ni traga. Svakako, da je to bilo teško i reæi familiji, a kamoli naæi rijeèi utjehe. Strah je prestao i nije više bilo pitanje kuda i kamo, nego nekako gledati da se preživi. Kad su svi "pozvani" stigli iz opæina Kutjevo, Pleternica, Begtež, slijedilo je ukrcavanje u marvene vagone pa "vlakom bez voznog reda" krenuli smo iz Èaglina prema Osijeku. Bakin brat Ivan Mohler iz Pleternice, bio je malo hrom na nogu pa je mislio da æe bude li koristio štaku bolje prolaziti. No jedan stražar ga je opomenuo, ako se bude tako "vukao", da æe on tu štaku znati "bolje upotrijebiti" (preko njegovih leða). Ne treba ni napominjati, da je to bio stvarno vlak bez voznog reda, jer se usput moralo dati prvenstvo drugim vlakovima. Stajanja su bila ubitaèna. Hrane je ponestalo, udarila je nesnosna žega, a pitke vode nije bilo. O "higijenskim prilikama" da se niti ne govori. Na jednoj stanici vlak je stao, nismo znali koja je stanica, ali je dreka stražara i zapovjedi da se formira kolona brzo utišala žamor. Od usta do usta išla je dojavka - to je bila stanica Koška. Za nemoæne i malu djecu bile su osigurane konjske zaprege. Nismo znali kuda idemo, okolo ceste šuma. Ulazimo u bodljikavom žicom ograðeni prostor - logor Valpovo. Od umora popadalo se na zemlju, tako da je malo tko zapamtio "dobrodošlicu" osim drmanja i buðenja za "dezinfekciju". Naime, trebao je u limenim kotlovima pod kojima se ložila vatra dezinficirati odjeæu, što prevedeno znaèi, da æe se nakon druge i treæe takove dezinfekcije odjeæa raspadati sama od sebe. Po obavljenoj dezinfekciji smještaj u drvene barake. Na ležajima u baraci umjesto podloge od dasaka "grabriæi" (stabla mladog graba promjera 8 - 12 cm). Tko je imao mogao je staviti na njih kaput, ali takvih je bilo malo. U baraci sam bio s bakom i mamom, a brat je bio u baraci za odrasle i bio je zadužen za "Higijenu" što æe reæi prašenje s špricom s DDT-om novopridošlih logoraša. Nakon prespavane prve noæi u baraci iznenaðenje. Jesu li to "krmelji", "krpelji" ili koja je to pošast unakazila narod, svi su poplavili u licu. Od umora naime, nisu ni osjetili po noæi napad "stjenica". Muški su uglavnom išli spavati pod drveæe. Bilo je tu i "dudova", pa su što se tièe bojanja bili na istom, ali od dudova nije bilo bolova. Bakin brat Ivan, rekao bi, da je dobro što je poneo štaku, jer sad bar ima s èime tjerati "buhe i uši", tješeæi se, na stalne popratne napasti. 271

VDG JAHRBUCH 2004

Naravno, pored postrojavanja za prozivke, postrojavalo se i za hranu koja se dijelila iz kazana. Hranu je dijelio "kuhar" (inaèe dimnjaèar iz Požege), koji nije imao jednu ruku pa si možete zamisliti kako je to bilo vaðenje kuhane hrane iz kazana. Zaimaèa ili šeflenka je bila napravljena od jednog štapa i na kraju prièvršæena konzerva. Kako mu se to okretalo u jednoj ruci, jer nije mogao dobro držati, uvijek bi ispalo više od polovice. Smatrao sam, da je to namjerno uèinjeno. Još jedno iznenaðenje bila je utrka za djeèake. Ako mislite briga za zdravlje, grdno se varate. To je bila provjera, mogu li ti mladiæi bježati, imaju li dovoljno fizièke kondicije? Za prve koji su stigli do cilja "posebna nagrada" - mašinom za šišanje ošišano je od èela do zatiljka. Da od stida takvi ne bi bježali. Dok je trajao obred "šišanja" skandiralo se: "Ošišani jež, kroz logor bjež, tako mora bit, kad naredi Šmit" (zapovjednik logora). Nismo primali nikakove posjete niti pakete. Jedino je bakinog brata posjetila kæer i obeæala mu, da æe ga osloboditi iz logora. Za brata smo bili svjesni da ne smije dolaziti jer bi ga zadržali u logoru. O ocu nismo ništa èuli niti su ikakove informacije dolazile u logor. Tjeskobu i neizvjesnost poveæava povrat jedne grupe koja je bila "vagonirana" za Njemaèku, jer navodno neæe ih primiti tamo. Tko želi "pojaèanu ishranu" mora se dragovoljno javiti za dovoz pitke vode. Tako se ima prilike najesti gloginja ili eventualno drugog voæa, dok se kantama puni bure s vodom (na vatrogasnim kolima), ali je vuèa bila djeèaèka. Nakon otprilike mjesec dana jedna skupina meðu kojima i moja okrnjena familija odlazimo u novi logor - Krndiju. I opet prašnjavi prteni put, kolone, zaprege, prašine do neba. Nigdje hlada, jer su gusjenice pojele lišæe. A u usputnim selima (Poganovci, Budimci) poskidali kablove (kante, vedra) s bunara, pa umjesto vode, samo pogrde. Krndija je bilo selo s veæinskim njemaèkim stanovništvom, koje se iselilo 1944. godine. Za ovu priliku "posebno ureðeno", bodljikavom žicom ograðeno, stražari, strojnice... I opet dezinfekcija. Smještaj kako koga dopadne. Dopada nam smještaj u šupi za kola u okviru štale. Lijevo je bila staja za konje, a desno za krave. Normalno, veæ prije popunjen prostor logorašima. "Apartman" dijelimo s još èetiri porodice. Za utjehu jedan fini gospodin iz Požege, poznat i u našem kraju kao struènjak za voæarstvo i vinogradarstvo (sada se konaèno i Požega sjetila njega.). Posebna pogodnost kad je u rujnu poèelo zahlaðivati, moglo se malo naložiti vatre da preko noæi bude toplije ili krišom nešto skuhati ili podgrijati, od onoga, što bi ukrali noæu provlaèeæi se ispod žice. Eh ti "noæni izleti" nisu bili nimalo bezazleni. Tako, nakon što su mamu uhvatili, morala je provesti dan zatvorena u oveæoj peæi, koja je inaèe, dok se tu normalno stanovalo, ložila kukuruzovinom i tako grijala prostorije. Da se odatle izlazilo sav garav ne treba govoriti, ali još gori je bio zadah od gareža i smjese sliène katranu, koji je bio produkt paleža. A trebalo se i stisnuti unutra, jer je ona bila ojaèa žena. Za bratov prestup (odbio po noæi bos, jer su se cipele raspale) dolaziti i podnositi izvještaje o stanju u pojedinim zgradama - prostorijama. To je bilo kao nekakav kurir. Brat je s odliènim završio opetovnicu, a imao je i lijep rukopis. Zato je za njega uprizorena posebno omiljena mjera zapovjednika logora: svezati za stup ruke na leðima žicom, pogledom u 272

VDG JAHRBUCH 2004

pravcu sunca, punih ustiju vode, da bi se otežalo disanje na nos. Da se ne bi oborio pogled u sunce, tu je "osiguraè", prutiæ velièine olovke, zašiljen s jedne i druge strane, koji se stavi pod bradu i u udubljenju prsa kod vrata. Kad logoraš padne u nesvijest, smatra se, da je mjera "odgojno djelovala". Bile su i druge mjere preodgoja. Predveèer skupljanje ispred komande logora, gdje su ratni zarobljenici prije sutrašnje egzekucije morali javno iznositi svoje grijehe - nedjela, za koja su osuðeni na smrt. Bilo je i grotesknih prizora, kada bi pojedinac govorio kako je bio hrabar u borbama, a po svršetku bi se od straha pomokrio. Njedjeljom misa u porušenoj crkvi. Jednom prilikom katolièki i protestantski sveæenik zajedno predvode misu. A onda po noæi, ukoliko nisu odjekivali hici stražara za bjegunce, pjesme djevojaka u molu- tužbalice: "Krndija je žicom ograðena, Mila moja majèice, tu izlaza nema. Dovode me do uprave puste. Tu mi sijeku, majèice, moje kose guste. Tijelo mlado, al od bola modro, Mila moja majèice, to ne sluti dobro. Kad ja umrem i kad me sahrane, Mila moja majèice, ti ne misli na me. Itd.". Javljaju se bolesti, dizenterija, tifus, a nadolaze i hladniji dani. Umrle bi odvozili na mjesno groblje (odnosno pokraj), no nije bilo pratnje, bila je zabranjena od izlazne kapije do grobnog mjesta. Odlaskom na rad u Punitovce samo bi se vidjeli "novi" grobni humci, koje bi krišom ispod oka promatrali, kako nas ne bi zapazili stražari. Meðu stražarima je bio i Ž. S. iz Ivanovaca (kod Èaglina), nama dobro poznat. I on se je isprièavao, ali nije mogao ništa uèiniti da nam olakša položaj. Poslije "savjetovanja" u familiji, pala je odluka da ja bježim iz logora i saznam prilike kod kuæe. Poslije jednog odlaska u Punitovce na rad, ja sam tamo ostao u jednoj familiji, stim da sam izvan sela èuvao stoku - svinje preko dva tjedna. Zarada jer išla za kupnju karte za vlak od Koške do Pleternice. No dobio sam još i "pinkl" u platnenoj salveti, komad kruha, slanine, luka, soli i škljocu. Inaèe familija koja mi je pomogla, imala je sina, uèenika 2. razreda Uèiteljske škole u Osijeku. Našli su naèina, da sa povjerljivom osobom, koja je inaèe išla na stanicu u Košku, zajedno po noæi se uputimo i pred zoru tamo stignemo na stanicu. Slušao sam upozorenja, da sam ratno siroèe (što sam i bio), da sam gladan i služim kako bi se prehranio, da idem dalje tražiti posla. Naravno, da sam bio bos i jadno obuèen, posao èuvara stoke sam dobro poznavao i nisam trebao ništa glumiti. Isto tako nisam više smio komunicirati sa svojim pratiocem iz Punitovaca, kako nas ne bi doveli u vezu. U vlaku gužva i prenatrpanost. Uspio sam si osigurati mjesto, ali se nitko zbog mog izgleda nije meni primicao. Što je bilo dobro pa su me ostavljali na miru. No meni je pozornost privukao jedan razgovor izmeðu mlade partizanke i oficira, koja ga je korila da je sada on više zaokupljen sa Švabicama, nego sa svojim drugaricama. On je na to nadmeno odgovarao, da se on samo brani od njih, jer one blesave Švabice misle, ako ih on "napumpa", da æe preživjeti. Svakako, da nakon 273

VDG JAHRBUCH 2004

takovih komentara nisam bio gladan. U Pleternicu sam stigao oko ponoæi. Uputio sam se prema Mohlerovoj kuæi. Nekako sam ih razbudio i pripremili su mi krevet. No ujutro su me uputili da idem u Sesvete kod tatine sestre, jer tu u Pleternici baš nije sigurno, ako se sazna za mene, da me neæe vratiti u logor. Nastavio sam pješke za Sesvete, šest kilometara udaljeno od Pleternice, naravno sa svojim pinklom. Kad sam došao u Sesvete kod tetke "baæurke", sjeo sam na prag, da doðem do sebe, držeæi rukama èvrsto svoj pinkl, kao kakve dragocjenosti. No, tu je bio i novi šok za mene. Vijest, da je tu i otac, istina nije odmah tu, ali treba svaki èas stiæi. Naime, on je po padu Pleternice išao do Garešnice i Grubišnog polja, Novske, Velike Gorice, Zidanog Mosta, Dravograda, Pliberka. Zarobljeništvo, Englezi, uvjeravanja da se slobodno mogu vratiti kuæama - to oni, Englezi garantiraju svojom èašæu. Od Pliberka do Celja dobro. Iza Celja hvataju ih partizani i poslije predaju Brodskoj brigadi. Ona ih tjera pješice uz Dravu, Virovitica - Osijek - Zeleno polje. Tu traže majstore za opravke i osposobljavanje miniranih mlinova u Vukovaru. Nakon obavljenog posla puštanje kuæi, ali kod kuæe više nema familije. Niti on zna gdje smo mi bili. Tako sam ocu donio vijest gdje se nalazi ostatak familije, pa je onda on sve ishodio za njihovo puštanje kuæi. Mene nije smio staviti na listu (jer se više nisam nalazio u logoru) da ne bi bilo poteškoæa, ali sam do kraja prvog polugodišta ostao u Sesvetama, kako bi se uvjerili, da nema potrage za mnom. Po povratku, baka mi je prièala, da kada se nisam ja vratio iz Punitovaca, da su došli tražiti me i pitati da li znaju gdje bih mogao otiæi. Baka se pravila da je malo gluha i da ne èuje, držala se u ruci molitvenik i molila se. To je stražara još više razbjesnilo pa je puškom istepao baki molitvenik iz ruke na vatru. Molitvenik, iako je imao korice od kauèuka nije se upalio, što je baka smatrala èudom, a kao i znakom da sam dobro. U koricama molitvenika bile su zalijepljene fotografije oca, majke, bake i starijeg brata, skinute s èlanskih iskaznica Kulturbunda. Eto tako su saèuvane i te fotografije. Osim imovine u Baæuru koja je bila na dohvat ruke, bila su i tri tajna "bunkera". Dva su pronašli radnici s Ratarnice iz Požege, koji su se smjestili u napuštene prostorije, mlina, verštata, pivnice, podruma, ljetne kuhinje, štale, šupa i dr. Kako su hraneæi konje potrošili sijeno na štaglju, primjetili su, da je tavan kraæi za jedan metar, pa su razvalili dvostruki zid. Unutra je bilo žito, kukuruz, kante sa svinjskom masti, a u nekojima zatopljeno meso. U šupi - kaèari, opet dupli zid i u njemu roba i još neki drugi predmeti. I to su pronašli. Poslije sam u Požegi vidio, odnosno prepoznao našu kantu za mast. Jedini najmanji bunker, koji nije otkriven, bio je onaj pod pèelinjakom. Tu su bili servisi za rakiju, vino, kavu i kolaèe. No, to nam tada nije trebalo. Nije bilo štednjaka, tako da se kuhalo u jednoj konzervi, a štednjak je napravljen od mišæajfla, kojeg nitko nije htio odnijeti. Ni spavati nije bilo gdje. Moralo se iz šume donijeti šušnja (suhog lišæa) pa na zemlji spavati, jer su i podovi bili poèupani. Alat je dakako raznešen, a bilo ga je osim za potrebe mlina, još i za kolariju, tišljeraj i baèvariju. U mlinu nema svile za prosijavanje brašna, ali nema ni remenja, a bez toga nema pogona. Otac se najprije zapošljava kod jednog kolara u Djedinoj Rijeci na izradi kola. A bile su velike potrebe za kolarijom, jer je u ratu sve stradalo. Isto tako bila je potreba i za baèvarskim obrtom. Kad si je sam napravio potreban alat, zapoèela je izrada stola, 274

VDG JAHRBUCH 2004

stolica, kreveta, ormara, podova. Sam uèinja kože i izraðuje i potrebno remenje. Tako je proradio i mlin i veæ se lakše diše. Nabavljena je krava, svinje, živad. Inaèe uvijek smo imali toliko kokoša i pataka i njih nije trebalo "nasaðivati" jer su to sami radili. Nabavljen je i dinamo pa je proradila i "elektrika". Ja sam po povratku tek od polugodišta pošao u školu, ali više nije bilo udžbenika za drugi razred, pa sam dobio na æirilici knjige, uz napomenu, da je to slièno "gotici". Svakako, da sam "nadoknadio" gradivo i uspješno završio drugi razred. Kako sam bio udaljen od škole preko dva kilometra, svakako da je trebala i dobra obuæa i za prvu priliku, otac je od starijeg brata preradio cipele tako, što je izvadio poderani ðon i izradio ga od vrbe. Isto tako bile su ostale na tavanu za rogom kamašine (ovijaèi) koje sam ja kao dijete skinuo jednom pijanom žandarmu. Majka je ih obojala zeleno (bile su sive) pa je i to dobro poslužilo. Od Èarkeza ostala je jedna torba - ranac pa mi je to bila školska torba To u pljaèki kuæe nije nitko htio odnijeti. Još u ratu Èarkezi su nam oterali konja Dragana i ostavili izraubanu kobilu "Putku". Najstariji brat je s njom odvezao se u Sesvete, tako da ona nije otjerana. Bila je dobra za jahanje, tako da sam je jahao i u Ruševo - 7 kilometara udaljeno. Bio je problem nauèiti komande za sustavljanje "Prrrr". Pored toga nije se htjela zaustavljati i na ulazu u staju, veæ za jaslama, što je znaèilo stepljanje na vratima. Prilikom jednog navrata Kozaka, htjeli su nam zapaliti kuæu i veæ poèeli iznašati stvari iz kuæe, ali nas je od palenja spasila èlanska iskaznica Kulturbunda. Naš vjerni pas "Vitez" nije htio nikuda od kuæe, nakon što smo mi otjerani u logor. Neki mještani Djedine Rijeke htjeli su ga uzeti k sebi, ali on nije htio iæi za njima niti uzeti hranu. Uvijek bi se vratio kuæi. Zadnje dane svog života proveo je tugujuæi i zavijajuæi na grobu našeg djeda Aleksandra na groblju u Djedinoj Rijeci, gdje su ga seljani našli uginulog." Dobrogošæe - u noæi izmeðu 30. lipnja i 1. srpnja 1942. godine došlo je u selo Dobrogošæe veæi broj partizana (oko 500) te su u istom održali promidžbeni govor. Eminovci Josip Šulc, roðen 1934. godine, Eminovci, diplomirani upravni pravnik. Sada živi u Požegi kao umirovljenik: "Dižu Švabe!" Vijest i poruka ušla je u naše selo kratko nakon završetka rata 1945. godine. Najavljeno je tako ono što æe se dogoditi i mojoj porodici (majci i meni, jer je otac umro ranije), zbog našega njemaèkog porijekla i jer su roditelji bili uèlanjeni u Njemaèku narodnu skupinu, Kulturbund. Dogodilo se to drugom polovicom mjeseca lipnja navedene godine, a odvijalo se ovako: Ujutro toploga lipanjskog dana u dvorište su nam ušla dva vojnika, jedan s puškom i drugi bez oružja. Vojnik s puškom zadržao se u dvorištu, dok je drugi ušao u kuæu i tu s majkom zapoèeo razgovor. Nisam razumio o èemu oni razgovaraju, no mati je izvjesno bila zabrinuta i uznemirena zbog onoga što je od nje traženo ili zahtijevano. Njena usplahirena pitanja: zbog èega?, zašto?, kako?, kuda?, dobila su otprilike ovakav odgovor: Tako je nareðeno, a sve drugo saznat æete na drugom 275

VDG JAHRBUCH 2004

mjestu i na vrijeme. Na koncu uz suze i plaè, poèelo je pakovanje i to samo kako je odreðeno: nužne osobne stvari, kao što je odjeæa i obuæa i sl., ali svega onoliko, koliko se može ponijeti i nositi. Prevræuæi po ormarima i raznim ladicama mati je tražila i odreðivala robu, odjeæu i obuæu, koja æe se nositi, a uz to istovremeno meni davala upute što æu obuæi i obuti. Te njene upute glasile su otprilike ovako: Dvije košulje obuci jednu preko druge, duge hlaèe, ispod kaputiæa još i vesta, na noge bakandže (teške zimske cipele). Zašto toliko i takve odjeæe i obuæe usred ljeta, pitao sam se. Uradio sam, meðutim, ono i onako, kako mi je reèeno, bez pogovora. Zamalo smo s dva zamotuljka (pinkla) robe napustili kuæu, a onda i dvorište. Vani, ispred kuæe na putu i u selu uopæe, bilo je živo. Naši prvi susjedi preko puta stajali su pred svojom kuæom, do njih moj stric, strina i djeca. Odande s poèetka sela dolazile su još èetiri porodice, dok je tamo kamo se krenulo (prema Jakšiæu) èekalo još tri porodice, a svi opremljeni na slièan naèin i opskrbljeni sliènim zamotuljcima. Hodalo se tako u koloni kroz selo i onda dalje prema susjednom selu Jakšiæ, što je sve zajedno potrajalo. U koloni meðu susjedima, što više i rodbinom, nije bilo puno razgovora. Šutljivi, nekako ušutkani, i zbunjeni, samo bi s vremenom na vrijeme ponavljali jedno i isto pitanje: Kuda æe s nama? - U Njemaèku - šaptom se prenosio odgovor meðu putnicima u koloni. Nakon kraæeg zaustavljanja i stanke u selu Jakšiæ, gdje su nam se pridružili novi putnici, bilo nas je sada više i kolona je bila duža, a produžili smo prema željeznièkoj stanici Jakšiæ. Ovdje æe broj putnika biti još poveæan, govoreno je, formirat æe se veæi transport, pa onda, svi lijepo u Njemaèku. Na željeznièkoj stanici Jakšiæ smješteni smo u ograðeni vrtni prostor i tu smo dva ili tri dana èekali nove putnike, što æe reæi veæi broj i brojniji transport. Kada smo se ukrcavali u vlak, smještali u vagone, mogli smo vidjeti nove putnike naše vrste. Vjerovalo se: Putujemo u Njemaèku. Meðutim, naš vlak se neoèekivano zaustavio na jednoj stanici iza Našica. Tu smo iskrcani i otpremljeni u selo Krndija. I dalje se govorilo kako æemo ipak završiti u Njemaèkoj, a da smo se i ovdje zaustavili samo radi popunjavanja broja i da bi transport bio kako valja. Selo Krndija, kamo smo dopremljeni, bilo je prazno. Preprièavalo se da su ovdje živjeli Nijemci, a napustili ga, izbjegli, još za trajanja rata. Prostora, praznih kuæa u koje æemo se smjestiti, bilo je više nego dovoljno. Moglo se birati i birali smo kuæe koje su bolje i izglednije. Boravak ovdje u svakom pogledu bio je dosta dobar, raspoloženje popravljeno. Naši pratioci, vojnici s oružjem, jesu bili ovdje, ali meðusobni odnosi bili su usklaðeni na jednoj crti: mi njihovo djelovanje prihvaæamo kao djelovanje po dužnosti, a oni naš položaj i stanje razumiju kao nešto što je uzrokovano višom silom. Selo Krndija tada je bilo potpuno otvoreno (kasnije neæe biti tako) i mi smo slobodno hodali uokolo, ukljuèujuæi i hodanja do drugih susjednih sela, koja su dakako imala svoje stanovnike, postali su redoviti nama djeci. Tamo smo nuðeni hranom, što nismo odbijali veæ uzimali i jeli, a ponešto bismo i ponijeli sa sobom u Krndiju. Ovaj boravak u selu Krndija (ovaj kažem radi toga jer æe kasnije biti još jedan) nije potrajao. Za dio nas uskoro je odreðeno pakovanje i odlazak. Naèin putovanja djelomièno je bio drugaèiji od onih ranijih. Sada su naše stvari natovarene na zaprežna kola, stariji i djeca su mogli na njih posjedati, dok su drugi išli u koloni iza ili uz kola. Doputovali smo tako do 276

VDG JAHRBUCH 2004

željeznièke stanice u mjestu Koška. Tu smo ubrzo ukrcani u vlak za Osijek, a odatle uskotraènom prugom prema Valpovu, u logor Valpovo. Susret s pravim logorom dogodio se veæ na ulazu. Velika kapija žicom gusto ispletena, a dok smo ulazili njeno lijevo i desno krilo bilo je širom otvoreno. Bili su tu i èuvari s puškama. Dojmljiv izgled imala je i žièana ograda uokolo: visoka, stabilna, èvrsta. Smješteni smo u baraku. Red, èistoæa, disciplina, sadržaji su s kojima smo odmah bili suoèeni, a baš s tim su povezane i neke od mojih uspomena i sjeæanja iz logora Valpovo. Veæ za prvih dana boravka u baraci pamtim jedne vrlo opsežne pripreme pred nekakav obilazak, kontrolu koja je bila najavljena. Na sve strane se èistili, ureðivalo, dotjerivalo, slagalo i preslagivalo. Svi stanari barake su u tome sudjelovali. Neprekidno se pri tome spominjao nekakav strog èovjek koji odmah i sve vidi što nije u redu, i odmah to kažnjava. Pregled i obilazak je obavljen iznenada i tako brzo da nisam niti razabrao tko ga je i kako obavio. Jedna druga uspomena. Dogaðaj se zbio kasnog poslijepodneva dok su odrasli bili zabavljeni razgovorima, a djeca igrama uokolo. U jednom trenutku iz središnjeg dijela logora èuli smo nekakav žamor, brujanje mnoštva, što je postojalo sve snažnije, glasnije, da bi ubrzo sve bilo nadjaèano usklaðenom vikom djece oblikovano u sloganu: "Ošišani jež, preko kruga bjež, zapovjeda Šmit, tako mora bit!" Tada smo i mi, ponijeti znatiželjom, jurnuli tamo. Vidjeli smo poveæu grupu djece u pratnji odrasla muškarca koji žuri prema baraci. Djeca su neprekidno u jedan glas i snažno ponavljali ono isto: "Ošišani jež", itd. do kraja, pa onda opet sve ispoèetka, dok praæeni muškarac nije ušao u baraku. Dernjava je tada prestala uz dojam da je tako negdje nareðeno, a onda su svi ti vikaèi jurnuli prema središnjoj logorskoj zgradi. Oni s dužim boravkom u logoru objasnili su dogaðaj, kako je rijeè o izvršenju logorske kazne: javno šišanje glave do gola, uz napomenu da je to jako stroga kazna, što æe reæi kazna za teške povrede discipline. Djeca koja u tome sudjeluju vikom navedenoga slogana pripremljena su za to, a kasnije kada posao odrade, bivaju i nagraðena. Mati je ovu prièu o javnom šišanju iskoristila na naèin, da mi je priprijetila, kako æu i sam biti javno šišan ako ne budem slušao. Pri tome je posebno navela hodanje po logoru i osobito približavanje žièanoj ogradi, ulaznoj kapiji i sl. Usput sam dobio i zabranu prisustvovanja eventualnim buduæim paradama javnog šišanja glave do gola. Kratko smo boravili u logoru Valpovo: dva do tri tjedna rekao bih. Veæa grupa logoroša, a s njima i mi, otpremljena je u mjesto Sarvaš. Odrasli su ovdje jutrom svakoga dana odlazili na poslove u vinograde i polja i vraæali se u predveèerja, a djeca, kojih je ovdje bilo malo, ostajala su u dvorištu prebivališta uz kuhinju i s kuharima. Pamtim ovo mjesto i po prvom mome susretu s velikom rijekom Dravom. Nisam do tada vidio rijeku s toliko vode, kao ni vožnju u èamcima, a niti lov riba s mrežama, i to velikih riba. Bilo je to zanimljivo i ja sam vrlo èesto, bez obzira na svakojutarnja upozorenja i prijetnje što ih je mati upuæivala, odlazio na obale Drave. Onih prièa kako æemo biti transportirani u Njemaèku više nije bilo, prestala su. Otvarana su, meðutim, nova pitanja. Nagaðalo se o tome kuda æe s nama kada jednom završe poslovi u vinogradima i poljima. Nazad u logor Valpovo, možda? 277

VDG JAHRBUCH 2004

Možda u Krndiju? Ili, recimo, na slobodu? Dogodila se Krndija drugi put, ali tu je sada bilo drugaèije. Selo je bilo ograðeno žièanom ogradom i u njega se ulazi kroz kapiju sliènu onoj u logoru Valpovo. Sve kuæe i svi moguæi prostori unutar žièane ograde bili su pretrpani svijetom. Mi smo smješteni u malu mraènu sobicu s više nepoznatih osoba, slaboga raspoloženja, šutljivi, zabrinuti i mrzovoljni. Kratki jesenski dani, duge mraène noæi, èeste kiše, opæenito ružno i tužno. Nevolje logoraša bit æe poveæane pojavom agresivnih napasnika - ušiju. Bilo ih je svugdje i po glavi, u odjeæi, pokrivaèima i mjestima za spavanje, apsolutno svugdje. I to u velikom broju. Bitka, rat s ušima vodio se neprekidno i na više naèina. Ruèno, što æe reæi pretragom u odjeæi, pokrivaèima, proèešljavanjem kose na glavi, zatim prokuhavanjem odjeæe i duge robe, itd. Rezultati svega toga nisu bili osobiti. Uši su se množile i bilo ih je uglavnom sve više. Javile su se bolesti. Umiralo se, stariji i djeca èešæe. U tim prilikama roditelji su dogovorili, odluèili da èetvero djece iz našega sela, meðu njima i ja, napuste logor, pobjegnu. Odmah su poèele pripreme za taj odlazak, bijeg. Razmatrani su moguæi i najbolji naèini izlaska iz logora, pakovane su stvari i nama bjeguncima davani su mnogobrojni važni savjeti i upute kako æemo se držati tamo vani, na drugoj strani žièane ograde. Govoreno nam je, više puta i ponavljano, kako moramo biti dobri i poslušni uvijek i svugdje, te neka radimo onako i ono što nam se kaže. I dalje, da bar prvo vrijeme ne hodamo previše i nepotrebno po selu pa da nas tako mogu svi vidjeti, nego se što više trebamo držati oko kuæe i u dvorištu. Naglašeno je da nigdje nizašto ne prièamo kako smo pobjegli iz logora, što više, da i ne spominjemo kako smo uopæe bili u logoru. Uz to moja mati je za mene imala i dodatne upute i savjete. Tako mi je reèeno, ako ne i nareðeno, neka nigdje ne prièam da smo dignuti, istjerani iz kuæe. Neka ne govorim da sam Nijemac, a ako tko tako nešto pita, trebam reæi da sam Hrvat. Izlazak iz logora, bježanje, obavljeno je poèetkom mjeseca prosinca, i to usred dana. Roditelji su nas dopratili do žièane ograde logora i podizanjem donjih redova žice pomogli da se provuèemo na drugu stranu. Tako se nas èetvero našlo na drugoj strani logorske ograde. samo malo dalje odavde doèekalo nas je nekoliko odraslih osoba iz našega sela. Otputovali smo i život u logoru je završio. Sve to i svi dogaðaji od poèetka, znaèi od one prijeteæe vijesti - poruke: "Dižu Švabe", pa zatim ona putovanja i sprovoðenja ukljuèujuæi i boravke u logorima i drugo, zabilježena su u mome pamæenju kao neko stanje na granici stvarno nestvarno. Bilo je na mahove teško, ružno, bilo je straha, ali i stanja koja bih mogao opisati i kao pustolovine u teškim prilikama. Ružnih vijesti i poruka, kakva je bez sumnje bila ona "Dižu Švabe", bila je tijekom rata od njegova poèetka do kraja i još malo poslije. Progoni, bježanije, protjerivanja, sad ovih sad onih, ovakva - onakva porijekla, ovih - onih uvjerenja, vjere itd. odvijali su se u nizu, bez prekida, u ta vremena, to je bilo nešto s èime se treba i mora živjeti, naèin života za mnoge. Slušao sam o svemu tome iz razgovora odraslih, a podosta i vidio svojim oèima. Pamtim na pr. i neke prolaske putnika u koloni kroz naše selo. Dosta je toga što je zajednièko ili slièno za svijet iz tih kolona. Brige i ona ušutkanost, zaplašenost, pa zatim nezgrapna pretrpanost odjeæom, hlaèe na hlaèe, suknja preko suknje. Vidljiv je 278

VDG JAHRBUCH 2004

ponekad i nesklad odjenutog s vremenskim prilikama, pa tako na pr. prepune tople odjeæe i na nogama teške cipele s vunenim èarapama, a vrijeme toplo, ali i obrnuto uz zimske prilike laka odjeæa i sandale na nogama. E, sad, dok sam slušao prièe i prièanja o tome, dok sam ponešto od toga ili sliènoga gledao vlastitim oèima, bio sam u osnovi po strani i imao status promatraèa. Kasnije æu, kao što se vidi, dobiti ulogu sudionika, a to su vraški razlièita stanja. Još jednom, još jedan susret s one dvije rijeèi na poèetku teksta: Dižu Švabe. Sada da bi bar ublažili, ako ne više od toga, onaj prvi dojam kako su te rijeèi slabo odmjerene, nepotrebne, nesadržajne i neprecizne, a naznaèile su upravo suprotno, dakle njihova punoæa i preciznost u oslikavanju sluèaja Nijemci u tome vremenu. Bez propitivanja o krivnji, dokazivanja krivnje, bez postupka i bez presuda, rijeè d i g n u t i, d i ž u, itekako dobro paše za opis onoga što se je Nijemcima dogodilo. S osobito puno toènosti i preciznosti te rijeèi govore o stanju u kojem su se Nijemci našli nakon što je postupak "dižu" obavljen. Stanje nakon toga je itekako odgovaralo stanju nekovrsne podignutosti gore, u prostor izmeðu, niti dolje, niti gore, no svakako prostor bez oslonca. Dakle išèupan, dignut i tako ostavljen pa kako bude, ne znaš kuda, kada, kako. Bilo je potrebno dosta vremena, više godina, da bi se postigli ili našli kakvi - takvi oslonci, uporišta, za ukljuèivanje i za nastavak samostalnijeg života." - Alojzija Vilc, r. 1881. godine iz Treštanovaca. Bila je u logoru i tamo izgubila zdravlje. Umrla u požeškoj bolnici i pokopana 13. srpnja 1946. godine na groblju u Eminovcima. Grabarje Ostao je misteriozan nestanak mještana Grabarja - pripadnika Njemaèke vojske: Stjepana Brener, Štefana Mühlberg i Josipa Rek. Po jednima, oni su zarobljeni od partizana srpnja 1944. godine, a po drugim prièama željeli su prijeæi u partizane. Zna se da su bili zatvoreni u Pauèju, nisu bile dozvoljene posjete i kontakti i od onda nema više traga o njima. Još poslije rata dolazili su kod majke Brenerove pripadnici OZN-e tražiti njegov bicikl, odijelo, pribor za jelo (tanjur, vilica, nož i dr.) jer to pripada državi, buduæi je on bio neprijatelj. Njemaèka škola otvorena je do poèetka studena 1941. godine. Prva uèiteljica je bila Edita Flam, a poslije nje za uèitelja dolazi Reif. Polaznici škole još i danas sjeæaju se pjesmica koje su uèili u školi. Iseljavanje pokretne imovine organizirano je iz Pleternice, ali su proveli nekoliko dana u Pleternici dok nisu osigurani vagoni na željeznici. Razmješteni su bili po kuæama (Ribièiæ, stara škola i dr.) Gradište - 1. lipnja 1942. godine jedna oveæa grupa naoružanih partizana došla je u selo Gradište te sa sobom odvela u šumu 10 mladiæa. Sutadan je došla još veæe grupa (85) partizana, sakupila sve seljake i održali promidžbeni komunistièki govor. - 3. lipnja 1942. godine jedan grupa od 25 naoružanih partizana došla je u kamenolom, koji se nalazi iznad sela Gradišta te polupali sva postrojenja, istjerali 279

VDG JAHRBUCH 2004

radnike s posla i zabranili im daljnji rad. Vlasnik kamenoloma je Aleksa Milivojeviæ iz Gradišta. U toj grupi prepoznat je kao zapovjednik neki Židov Kuhn iz Požege, koji je pobjegao iz sabirnog logora. Imrijevci 2. srpnja 1942. godine upalo je oko 150 partizana u selo Imrijevce i odveli sa sobom 5 ustaša (Šimu Bariæa, Jozu Kovaèeviæa, Matu Kovaèeviæa, Filipa Gržuèjeviæa i Matu Pauliæ), usput su uhvatili još dvojicu i svih sedam strijeljali u šumi iznad sela Borojevac. Ivanovci 2. srpnja 1942. godine oko 18 sati došao je nepoznati broj partizana u selo Ivanovci i od Jure Grabovca oduzeli vonièku pušku i kolonistima (iz Dalmacije) naredili iseljavanje, a seljaka Radu Saviæa odveli sa sobom. (Rade Saviæ je 1945. godine u logoru Krndija bio stražar). Jakšiæ Izvješæe Ortsleitera Petera Eiler od 22. kolovoza 1942. godine o pogibiji: Karla Schuster, Aloisa Jurtschak i Franza Lohner. Pokopani su na Bertelovaèkom groblju, pokop obavio Petar Glavaš, kapelan. - Marija Reif, stara 83. godine, roðena u Poreèu, udana u Kulu, supruga pok. Ivana, umrla 15. ožujka 1944. godine, prilikom evakuacije u Jakšiæu, a pokopana 16. ožujka 1944. godine na groblju u Jakšiæu. - Ivan Kemer, slastièar iz Kaptola, umro u 72. godini života za vrijeme evakuacije u Jakšiæu i pokopan 25. ožujka 1944. godine. - Josip Estergombi iz Kutjeva, umro u 42. godini života za vrijeme evakuacije u Jakšiæu i pokopan na istoimenom groblju 29. ožujka 1944. godine. - Stanislav Kuretiæ, sin Rudolfa i Katarine r. Panijan, star 21 godinu, iz Radnovca, ubijen iz automatske puške 26. kolovoza, a pokopan 28. kolovoza 1945. godine na groblju u Jakšiæu. Sjeæanja: Antun Pus, roðen 24. kolovoza 1929. godine u Jakšiæu. Osnovnu školu polazi i završava 1940. godine kod uèiteljice Anke Toman u Jakšiæu. Kako je bio dobar ðak, po savjetu uèiteljice roditelji ga upisuju u gimnaziju u Požegi, gdje završava prvi razred. Drugi razred polazi i završava u Osijeku u DEUTSCHEN REAL GYMNASIUMS, a stanuje kod djedovog brata Antuna u Osijeku. Treæi razred opet polazi u Požegi, ali iz poznatih razloga nije mogao završiti. Poslije rata polazi specijalnu poljoprivrednu školu - Ratarnicu u Požegi a potom u Brezoviici. Sada umirovljenik, živi u Zagrebu, Poljana D. Kalea 7. "U vremenu ratnog vihora 1941. godine moj djed Julius uèlanio se je u nacionalno društvo organizaciju graðana Njemaèkog nacionalnog opredjeljenja Folksdojèera. Kao djeèak, sjeæam se, da je to bila nedjelja u proljeæe 1941. godine, kada je vojska ondašnje Jugoslavije u toku dana u bašæama po voækama postavila 280

VDG JAHRBUCH 2004

mitraljeze, kako bi mogli pucati po njemaèkim avionima. Daljnji tok školovanja sam opisao do 1943. godine, kada moj otac Ðuro odlazi u vojsku, a ja moram pomagati kao najstariji sin u domaæinstvu. Naredne 1944. godine u proljeæe, toènije 8. ožujka 1944. godine moja obitelj kao i ostali Folksdojèeri pakujemo i selimo . Bez toènog sada sjeæanja, mislim da se namještaj i poljoprivredni alat odvezao na vlak za Osijek, a mi smo kola napravili kao cigansku èergu i sa prehranom i robom krenuli. Krave kojih je bilo pet komada i svinje, mislim da se dalo, ne znam kome. Imam zapisano, da smo dana 10. ožujka 1944. godine stigli u selo Tenje. To je selo desetak kilometara udaljeno od Osijeka. Kada smo putovali u sjeæanju mi je ostao visoki dimnjak pokraj kojeg smo prolazili. To je bila lanara. Stigli smo u selo Tenje i valjda po nekom rasporedu smjestili smo se u kuæu kod obitelji Jakoba Fritman i supruge. Sin im je bio u vojsci, a kæerka udana u selu. Nakon vrlo kratkog vremena (ne znam toèno), majka Alojzija, brat Ivica tada star 5 godina i sestra Katica stara 13 godina otišli su iz Tenja, kao i mnogi Jakšiæani su takoðer odlazili, dok je vlak preko Krndije vozio donekle sigurno (Osijek - Našice - Èaglin - Pleternica - Požega). Tako smo ja i moj djed Julius Puss bili sami u Tenju kod obitelji Fritman i radili na njihovom seoskom gospodarstvu i tako živjeli dan po dan. Ni danas ne znam kako, ali i nerado se toga podsjeæam. Najveæa briga su nama bili naši konji koje smo zajedno sa konjima udomitelja njegovali i radili na posjedu. Nikakva saznanja nismo imali o ocu u vojsci, a ni o majci, sestri i bratu, gdje su? i kako su? Po povratku kuæi u Jakšiæ su mi tada prièali, da su bili u selu Ramanovci blizu Kaptola, kod majèinog roðenog brata Joze Draškoviæ. Kuæa u Jakšiæu bila je prazna, a nisu smjeli u njoj biti. Dani i mjeseci su prolazili u neizvjesnosti i pukom preživljavanju. U spletu ratnih okolnosti mene su mislim poèetkom kolovoza 1944- godine odveli u vojsku u Osijek. Kratko smo uèili vojnu disciplinu i naoružanje. Glavni posao bio nam je èuvanje naroda koji je dolazio iz Srijema i Baèke i drugih krajeva u Osijek radi utovara u vlak u Osijeku i njihovog odlaska. To sakupljanje je bilo u Njemaèkom domu u Osijeku. Sada je taj dom srušen, a na mjestu je ostala samo ledina (Do prije rušenja preimenovan u "Radnièki dom") kraj raskrižja, gdje je tenk Jugo-vojske pregazio Fiæu. Koje sluèajnosti, mojim dolaskom da živim i radim u Osijeku 1975. godine na mjestu sadašnje graðevine uz Vukovarsku ulicu, gdje sam stanovao, bila je limena baraka u kojoj sam vojevao. I danas pored zgrade raste i stoji stara lipa. Iz te vojske sam pobjegao jedne noæi poèetkom listopada i to do djeda Antuna, da bi drugi dan našim konjima po mene došao moj tetak. Meðu narodom u Tenju mnogo je bilo prièe da dolaze partizani i to brzo i svi Švabe ako žele ostati živi moraju bježati s Nijemcima u Njemaèku. Došla je obavijest da spakujemo samo najnužnije u kola zaprežna i budemo spremni svaki dan, kad æe se krenuti u nepoznato. To se dogodilo 31. listopada 1944. godine. Došla je Njemaèka vojska u kojoj je bilo i djeèaka s kojima sam i ja bio i samo pukim sluèajem sam ostao u životu, skrivajuæi se, jer su došli i po mene. Kako nisu imali puno vremena da me traže, mogao sam krenuti na put u nepoznato. Pred oèima mi je cesta puna jadnika, plaèa i jauka. Vojske, koja pravi red da bi se išlo brže. U Osijeku na dravskom mostu vojna kontrola sa ove strane ne znam tko su bili, a sa druge strane Maðarski 281

VDG JAHRBUCH 2004

vojnici, koji su nas samo propuštali. Tako smo putovali, kolona se polako kretala. Pred veèer smo sustavljani u veæim mjestima. Tu nas je vojska slagala da prenoæimo i na kazanu dijelili toplu hranu. Jedna kobila naše zaprege je šepala pa je djed rekao da se podpasila. To je bilo po kasnijem sjeæanju u Sigetvaru, jer se sjeæam zidina. Tu je vojska izlijeèila našu kobilu i mi smo nakon dva dana krenuli dalje. Od tada nikog poznatog i znanog nismo vidjeli. To su bili sve ljudi iz Srijema i Baèke. Tako smo u kolima putovali do mjesta Sopronj. To je na granici Maðarske i Èeške. Tu su nas ukrcali u teretne vagone, konje u zatvorene, a kola i nas u otvorene željeznièke vagone. Nastavili smo tako putovati vlakom. Kada bi vlak zastao u nekim mjestima Crveni križ nam je davao toplu hranu. Sjeæam se, da sam bio gladan, a imali smo u kolima masti punu kantu i slanine koju nam nisu oteli. To se nije moglo jesti bez kruha. Tako smo putovali i 24. studena 1944. godine vlak se zaustavio i rekoše stigli smo i moramo sve istovariti. To je bilo u mjestu, odnosno vozili smo se kolima i stigli u mjesto Arnsdorf, pokrajina Šlezija, gdje su nas smjestili u lager. Tu je u lageru bilo mnogo naroda, a mi nikoga nismo poznavali. U tom lageru bili smo do 17. prosinca 1944. godine, odnosno 24 dana. Toga dana 17. prosinca smješteni smo u selu Arnsdorf kod obitelji seljaka Bruno Scholz u sobu zgrade u dvorištu, a konji u staju. Tu smo radili sve poslove u gospodarstvu. Djeda je imao na brizi i gazdine konje pa sam i njemu pomagao. Tu je bilo oko 50 komada muznih krava. Te krave su svaki dan tri puta dnevno dolazili muziti osobe iz lagera, a mi smo radili ostale poslove. Zima je bila velika sa puno snijega. Posla je bilo svaki dan. Po završetku posla oko stoke išlo se na vršidbu vršalicom u velikim šupama. U žetvi se samo želo i dovozilo u te šupe, a zimi vršilo. Hranili smo se kod gazde. Sjeæam se Božiæa 1944. godine jer smo tada pozvani na ruèak sa gazdom i ukuæanima. Inaèe hrana je bila da se preživi. Ako sam mogao uzeti koji komad kruha, onda bi si u svojoj sobici namazao ga s mašæu, koju smo još imali. Nikuda nismo mogli izlaziti. Kasnije uz obitelj gazde mogli smo iæi nedjeljom u crkvu. Tako su prolazili dani bez nade. U daljini smo èuli jeku topova jer se fronta približavala. U tom vremenu je i gazda otišao u vojsku. Dani su prolazili sve u nekom zatišju, kad onda 13. veljaèe 1945. godine opet preži konje i kolima put u neizvjesnost. Odnosno, par dana prije spakovali smo gazdina kola i naša. Tako je opet krenula kolona naroda. Ja nisam znao kuda, a nisam imao ni koga pitati. Na toj cesti bilo je kola, ljudi, vojske, naroda, sve je to bježalo. Neki su išli pješice, biciklima, motorima, kamionima, tenkovima. Vozila su ostajala bez goriva. Vojska je bježala u planine, jer je to veæ bio planinski kraj. Za sedam dana 20. veljaèe 1945. godine došli smo u mjesto Langswaltersdorf gdje smo se smjestili djeda i ja i obitelj Brune Scholza u jedno obiteljsko gospodarstvo. Kako je dolazilo vrijeme poljskih radova u proljeæe 2. travnja 1945. godine mi smo, kao i drugi muški vratili se u mjesto Arnsdorf i radili radove u polju. Radili smo sve do 6. svibnja 1945. godine, osluškujuæ tutnjavu topova, da bi ta tutnjava prelazila skoro u nesnošljivost što se sve više približavala. Zato smo 6. svibnja iz mjesta Arnsdorfa gdje smo radili, krenuli opet kolima na nepoznati put te u mjestu Langswaltersdorfu pokupili ostale èlanove i krenuli dalje. Opet se kolona civila i vojske kretala cestom. Sjeæam se prizora gdje su se njemaèki vojnici skidali i 282

VDG JAHRBUCH 2004

zakapali svoje vojne uniforme i oblaèili civilnu odjeæu koju su oduzimali od civila iz kolone i nestajali. Do noæi smo stigli u mjesto Merkelsdorf i od velike gužve civilna kola nisu mogla dalje, veæ samo vojska. Tu smo se smjestili kod jedne obitelji u kuæu. U toj kuæi u Merkelsdorfu samo smo izvirivali kroz male prozore podruma i prizemne sobe. Gledali smo, ili bolje reæi zurili, èudili i plakali. Na cesti samo jure, bježe njemaèki kamioni, tenkovi, pješaci. Nešto nepojmljivo što se to pred mojim oèima dogaða. Odjednom je nastala tišina lomljave, pucnjave, kao kraj svijeta. Pogledam na selo unazad sa prozora i krovova poèele su se lepršati, vijoriti bijele velike i male krpe na velikim i malim batinama i tišina. To je bilo u rano popodne 7. svibnja 1945. godine. Tada odjednom velika buka motora na cesti. Naš pogled ugleda ruske tenkove, a iz njih i iza mnoštvo ruskih vojnika, koji su ulazili u kuæe i govorili "mir - rat gotov". Tu smo u kuæi kod te obitelji ostali 7 dana, jer se nitko nikuda nije smio kretati sve do 15. svibnja 1945. godine. Tako smo 15. svibnja 1945. godine krenuli iz Merkelsdorfa i stigli isti dan u Langswaltersdorf, kod obitelji gdje smo prije bili. Tu smo se zadržali sedam dana do 22. svibnja 1945. godine. Tada smo mogli putovati dalje, tako da smo mogli toga 22. svibnja stiæi u selo Arnsdorf i smjestiti se kod obitelji Pol Paul, jer se obitelj našeg prijašnjeg gazde nije vratila iz straha. To mjesto Arnsdorf je u Šleziji, koju je veæ zaposjela poljska vojska. Tada u Ansdorfu smjestila se ruska vojska, koja nam je rekla da smo sigurni dok su oni tu. Poljska vojska je znala doæi i sve stanovnike sa zavežljajima tako i nas istjerati iz sela više od desetak kilometara i ostaviti nas tako. Tako smo se opet vraæali u selo, dok su oni u vrijeme našeg protjerivanja sve kuæe redom opljaèkale i opustošile. To se dešavalo nekoliko puta po istom scenariju. Žalili smo se Rusima, a oni su nam kazali, da oni tu ništa ne mogu. To je bilo vrijeme žetve, jer tamo je i žetva ranije. Žetvu su organizirali ruski vojnici. Svako jutro su skupili sve stanovništvo u selu i tjerali na rad u žetvu. Ja i moj djed smo se javili da smo iz Jugoslavije i komanda ruske vojske nas je lijepo prihvatila. Tako sam ja u komandi bio kao prevodilac, a djeda je bio koèijaš na prijevozu. Tu smo ako ništa drugo dobro jeli na kazanu. Vrijeme se bližilo odlasku Ruske vojske. Tada je ruski vojni komandant pitao što ja i djed želimo. Mi smo rekli, da bi kuæi, a on, da možemo s njima, jer oni idu ravno u Moskvu. Ja bi išao u vojnu školu, a djed na kolhoz. Udovoljio je našoj želji i isposlovao dokument - Propusnicu izdanu u Swidnici dana 25. lipnja 1945. godine. Njegov osobni vozaè i jedan oficir nas je vozio u ðipu dok nismo dobili propusnicu i 26. srpnja 1945. godine odjavljeni i on nas je odvezao na željeznièku stanicu i ispratio i uz potvrdu isprave uveo u vagone vlaka i saèekao dok vlak ne krene. Izašli smo iz Èeške 27. srpnja 1945. godine za Jugoslaviju, što je vidljivo iz propusnice. Sve što smo još imali u Šleziji, a to su bili konji i kola i osobne stvari, sve smo morali ostaviti, a sa sobom smo mogli ponijeti samo pinklec. Slijedio je prolaz kroz Maðarsku i 28. srpnja 1945. godine dolazimo na granicu Jugoslavije. Vlak zastaje na granici, nastaje lom ljudi, bježi narod u Maðarsku, partizani i vojska puca, opæa strka. Nastaje zatišje, vlak kreæe i stižemo u stanicu Subotica, gdje nas doèekuje vojska i provodi kroz grad u jedan stari napušteni veliki mlin, zemljište okolo ograðeno bodljikavom žicom, puno stražara i puno svjetla sa stupova. Vojska, muško i žensko vrlo su nehumano i neljubazno postupali sa vikom, dernjavom i 283

VDG JAHRBUCH 2004

galamom, kao da smo stoka. Sva sreæa da je bilo toplo. Tako su nas slagali kako smo išli u koloni na gole podove. Sva sreæa bile su drvene daske. Mislim da smo ja i moj djed dospjeli na prvi kat velike zgrade. Tu smo složeni jedan do drugoga, kao sardine, izvadili iz naših zavežljaja odjeæu, raširili i legli. Tako smo tu morali èekati da nas pozovu da kažemo kako se zovemo i odakle smo. U toj tako da kažem gomili ljudskih biæa, muških i ženskih, starih i mladih, djece, prvi dan je protekao u išèekivanju. Tek drugi dan smo došli na red bez hrane i vode, osim onog što smo imali uza se. Ja i moj djed smo se dogovorili, da uvijek isto govorimo, a to je, da smo iz Jakšiæa po imenu Antun Pusiæ, roðen 24. kolovoza 1929. godine, a moj djed, Julius Pusiæ, roðen 27. ožujka 1893. godine. To su napisali i prijetili nam, da smo banda. Nakon toga mogli smo se šetati po krugu, iæi na vodu gdje je bila samo jedna pipa. Kod pipe Antun Pus u Osijeku je uvijek bila velika gužva i vojnici koji su tamo na glavnom trgu 1942. stajali da èuvaju red, kad bi došli blizu, tukli nas batinama, pa tko je što dobio. Dobivali smo i obroke hrane tri puta na dan, ako si mogao u koloni stiæi do kazana i dobiti malo kaše. Tako je bilo svaki dan i poslije ruèka oko 13 sati preko mikrofona se oglašavalo da se doðe do podija, gdje su se

Konji bijelci Juliusa Puss.

284

VDG JAHRBUCH 2004

Propusnica izdana u Swidnici 25. srpnja 1945.

285

VDG JAHRBUCH 2004

dijelile propusnice za kuæi. Tko nije dobio morao je opet u red pa u prijavni radi provjere podataka. U dvorištu nije bilo niti jedne travke, a ni u blizini ograde od žice koliko je ruka mogla dohvatiti, sve smo poèupali i pojeli. Mnogo graðana dolazilo je izvan žice i donosilo i nudilo hranu, ali nismo smjeli ni mogli uzimati, jer je vojska branila i pucala u ljude i ubijala neposlušne. Tu je svaki dan mnogo ljudi umiralo od iznemoglosti i bolesti. Ne znam toèno nakon koliko dana na podnevnom prozivu smo prozvani i dobili propusnice za djeda i mene, s imenima kako sam veæ naveo. Odmah smo se morali spakirati i vojska nas je iz logora u koloni pratila do Crvenog križa u gradu, gdje smo dobili pakete hrane za put i tako su nas utovarili u vlak u Subotici. Vlakom smo stigli do Osijeka, gdje smo se iskrcali i ne znam ni danas kako smo izbjegli kontroli na stanici i otišli kod djedovog brata Antuna Pus u Našièkoj 6. u Osijeku. Tu smo bili nekoliko dana i odluèili, da ja sam odem kuæi u Jakšiæ. Sjeo sam u vlak i u jutro stigao na željeznièku stanicu Blacko - Jakšiè, odatle svojoj kuæi, gdje sam našao svoje roditelje oca Ðuru, majku Alojziju, sestru Katicu i brata Ivicu. Koliko znam, da mi je mama kazala, da sam spavao do drugi dan naveèer bez buðenja, pa su se svi veæ bili uplašili da nisam živ. Dolaskom kuæi saznao sam, da se otac Ðuro prije nekoliko dana demobilizirao, tj. došao kuæi iz vojske (partizana). U kuæi nije bilo ništa osim štednjaka, a spavali smo na podovima. Tada je otac Ðuro otišao u Osijek i doveo kuæi u Jakšiæ svoga oca Juliusa. Nakon nekoliko dana došla je racija u selo Jakšiæ, da pokupi sve preostale, kako su ih zvali "Švabe". Tako su mene i djeda Juliusa pokupili i odveli u sred sela. Kako otac Ðuro nije bio kod kuæe, jer se zaposlio u rasadniku u Eminovcima. Netko mu je javio i on je odmah došao i na velike jade uspio nas izvuæi i tako smo ostali kod kuæe. Tako je tim ratnim i poratnim danima došao kraj. Propusnicu iz Subotice su nam uzeli na raciji u Jakšiæu. Ja sam na jesen otišao u školu na Ratarnicu u Požegi i dalje nastavio školu - Poljoprivredni tehnikum i završio u Brezovici 1950. godine. Djed Julius je živio na gospodarstvu s ostalim ukuæanima i umro 1983. godine. Odlaskom na školovanje nikada više nisam se vratio živjeti u Jakšiæu, jedino sam dolazi za vrijeme praznika i poslije u posjete. Ovih nekoliko redaka iz životnog puta radi sjeæanja, a onima koji budu èitali, da se sjete teških dana pojedinaca u njihovom životu, da se nikada i nikome ne dogode u životu". Jurkovac - 6. lipnja 1942. godine došlo je u selo Jurkovac 200 partizana i održali komunistièki govor i pljaèkali (redovno snabdijevanje). Kamenska - u noæi 27. studenoga 1941. godine napalo je mjesto 40 naoružanih bandita oružnièku postaju. U sukobu ubijen oružnik Jure Lubina, a dvojica domobrana i 1 graðanin su lakše ranjeni. Straža se sastojala od 2 oružnika, 5 domobrana i 16 graðana. Od napadaèa je ubijen jedan i jedan ranjen. Napadaèi su orobili i šumsku upravu i odnijeli 8500 Kuna. - 2. sijeènja 1942. godine njemaèka posada vodila borbu s partizanima. 286

VDG JAHRBUCH 2004

- 21. lipnja 1942. godine oko 400 dobro naoružanih partizana napalo je oružnièku postaju Kamenska oko 1,30 sati i borba je trajala do 5,30 sati. Postaju je branilo 8 oružnika i 70 domobrana. Borbom je rukovodio satnik Petranoviæ, koji je pucajuæi osobno iz strojnice pokazao se kao hrabar i neustrašiv. Domobrani su vodili borbu u prvim redovima boreæi se do 3 sata, kada su se predali. Ostali su se borili do 5,30 sati, kada su se povukli. Poginuo je satnik Petranoviæ, jedan domobran i jedan oružnik te jedna ženska. (Poginulo 25 domobrana i oružnika, a u Voæin je pobjeglo 49 domobrana, od kojih je 5 bilo lakše ranjenih iz lovaèkih pušaka.) Istraga protiv domobrana, koji su se predali, bila je u Požegi. Kujnik - 3. srpnja 1942. godine na cesti Pasikovci - Kujnik 3 partizana u ustaškim odorama, oduzeli su od koèijaša Karle Farkaš sa kojim je bio i Mato Marjanoviæ iz Požege, kola natovarena s 450 kg sira i 100 litara kajmaka vlasništvo mljekare Viktora Hrešiæa iz Velike. Koèijaša i njegovog suputnika su pustili. Kula - 20. srpnja 1942. godine obaviješteno rukovodstvo NJNS u Osijeku o naoružavanju njemaèkih narodnih skupina u Kuli i Poreèu. - ES. Schütze Eiler Zwonko, geboren 13. X. 1924. in Kula, Drechsler, unverheiratet, leichtverwundet im Kampfe bei Gradište am 28. X. 1942. (ES. Prinz Eugen Hauptmann Michael Erg) 23. kolovoza 1943. godine vodila se borba za Kulu i Poreè. 29. svibnja 1943. godine evakuirano je stanovništvo Kule i Poreèa zaprežnim kolima preko Pleternice i Nove Kapele (odatle vlakom do Ðakova) gdje su razmješteni po selima Semeljci, Kešinci i Vuèevac. Evakuacija je uslijedila nakon napada partizana na Vetovo i Kutjevo pa je èasnik mjesne zaštite strepio za od napada na kulu i zapovjedio evakuaciju. Nakon dva tjedna evakuirani su se vratili svojim kuæama. 22. - 24. sijeènja 1944. godine u sklopu bitke za Èaglin, vodila se bitka i za Kulu i Poreè. Prema navodima napadaèa: Štab XXVIII. udarne divizije NOVJ izdao je zapovijest 22. sijeènja 1944. godine podreðenim jedinicama za napad na Kulu i Poreè. U istoj zapovijedi se navodi, da su u vezi nareðenja Štaba VI. Korpusa od 16. sijeènja 1944. godine, nastavlja se daljnje èišæenje dijela Požeške kotline s napadom i likvidacijom neprijateljskih uporišta Kulom i Poreèom. Neprijateljske snage u Kuli su prema njihovoj procjeni: 200 nepppr. vojnika i to 50 Nijemaca i 150 naoružanih seljaka, pripadnika njemaèke skupine. Naoružanje: 1 top 75 mm, 1 teški i 4 laka bacaèa, 6 puškomitraljeza, 6 šmajsera, a ostalo puške. Uporište je utvrðeno s bunkerima i rovovima, a ispred rovova su postavljene prepreke s jednim redom bodljikave žice. Neprijatelj se osigurava patrolama u pravcu sela Ferovac, Grabarje i Ciglenik. U uporištu Poreè nalazi se 160 neprijateljskih vojnika i to: 40 Nijemaca i 120 naoružanih seljaka, pripadnika njemaèke skupine. Naoružanje je: 1 teški i 3 laka bacaèa, 2 teška i 6 puškomitraljeza, 13 šmajsera, a ostalo puške. Uporište je utvrðeno s 12 bunkera graðenih od dasaka i zemlje, nadkritih gredama 287

VDG JAHRBUCH 2004

i zemljom. Osigurava se patrolama u pravcu sela Latinovac i Ciglenik i to samo danju. Izostaviti æu daljnje pojedinosti nareðenja o napadu i citirati samo napomene iste: "Borci XVII. udarne brigade velikim junaštvom i samopožrtvovanjem privode borbu u Èaglinu kraju. Borci i rukovodioci nisu žalili nikakove žrtve u borbi protiv ustaških pasa. Jedinice koje napadaju Kulu i Poreè, trebaju se ugledati u ove junaèke borce XVII. udarne brigade i sa isto takovim junaštvom zadati švapskim psima u Poreèu i Kuli smrtni udarac, dotuæi slabijeg neprijatelja. Likvidacijom Poreèa i Kule naš zadatak bit æe do kraja ispunjen." Zapovijest su potpisali: Èedo Grbiæ, politkomesar i Vinko Antiæ ppukovnik. U izvještaju Štaba XXI. NO udarne brigade Štabu XXVIII. udarne divizije NOV Hrvatske od 25. sijeènja 1944. godine o tijeku i rezultatima borbi na osiguranju prilikom napada na Èaglin napisano je: "Jedinice ove brigade imale su zadatak da postave osiguranje na cesti Požega - Kutjevo i na cesti Kutjevo - Pleternica s dva bataljona, dok je jedan bataljon držao osiguranje prema Kuli, a jedan bataljon držao je zasjedu od Našica pod komandom Istoène grupe Odreda. Prvi bataljon držao je položaj kod sela Šumanovca uz Veliki potok do kote 174. Na samoj cesti bio je porušen most, a zasjeda se nalazila lijevo i desno od same ceste. Drugi bataljon držao je položaj prema Našicama, a treæi bataljon držao je položaj na cesti Kutjevo Pleternica ispod kote 174. na ciglani, koja se nalazi na istoj cesti. Èetvrti bataljon uputio je jednu svoju èetu ispred zasjeda u šumicu Granièni gaj, kota 172. sa zadatkom da se pritaji, te kad proðe banda i prihvati borbu sa zasjedom, da istu udari s leða. Ostale dvije èete ostavili smo za rezervu kod Štaba brigade, ali je isti po usmenom nareðenju držao osiguranje odnosno blokadu sa sjeverozapadne strane Kule, kako ne bi banda iz iste se probila za Požegu i udarila naše zasjede s leða. Dana 22. sijeènja 1944. godine u 24 sata po planu kojeg smo dobili iz Divizije naš IV. bataljon u zajednici s Požeškim partizanskim odredom izvršio je napad na neprijateljsko uporište Kulu. Napad je imao dva sata zakašnjenja iz razloga što su jedinice PPO bile razbacane i nisu na vrijeme mogle stiæi na vrijeme. Dana 22. sijeènja 1944. godine izmeðu 9 sati došlo je do borbe na položaju prvog bataljona na cesti Požega - Kutjevo. U 2 sata ujutro 23. sijeènja 1944. godine jedinice IV. bataljona izvršile su napad na neprijateljsko uporište Kulu u zajednici s PPO. Dana 23. sijeènja 1944. godine dobili smo nareðenje od Štaba divizije da s jednim bataljonom zaposjednemo cestu Vetovo - Kutjeco, a s jednim bataljonom zajedno s PPO, da izvršimo napad na Kulu. Po istom nareðenju smo postupili. Èetvrti bataljom poslali smo u napad na Kulu, koji je udarao neprijatelja s lijeve strane raskrsnice puta koji vodi iz Kutjeva prema Kuli. Isti je ušao u selo i poèeo s èišèenjem, te oèistio par kuæa i jedan bunker i zarobio teški mitraljez Breda, ali pošto je nabda naiša u streljaèkom stroju od Poreèa i našima udarila èisto iza leða, a i sam se odred bio povukao, tako da je sva sila bila uperena protiv našeg IV. bataljona, isti se morao izvuæi uz dosta teške gubitke i tom prilikom teški mitraljez kojeg smo zarobili pao ponovno u neprijateljske ruke, a veæ je bio dan, te nismo mogli nastaviti s operacijom pošto je banda probila zasjedu XVIII. brigade, te pojaèala i povezala se s Kulom, a mi nismo odmah mogli saznati s koliko snaga se pojaèala, te stoga nismo izvršili predviðeni napad. Borba na zasjedi trajala je 6 288

VDG JAHRBUCH 2004

sati. Naši gubici bili su na zasjedama 6 mrtvih i 25 ranjenih, a u borbi za Kulu bilo je 14 mrtvih i 17. ranjenih. Utrošeno je 8000 pušèane municije, 17 mina za teški i 20 mina za laki bacaè. U napadu na Kulu izgubljeno je 5 pušaka." Izvještaj je potpisao komandant Dušan Kreæa. Bogdan Bosioèiæ opisujuæi djelovanje operativnih jedinica u požeškoj kotlini (Požeška kotlina u NOB-i, Požega 1984.) je napisao: "Napad na Poreè trebao je izvesti 4. bataljon 17. brigade i bataljon Osjeèkog odreda. Nijemci su osjetili da se nešto priprema pa su se povukli u Kulu i tako ojaèali ovo uporište. Napad na Kulu izveo je 4. bataljon 21. brigade bez 2. èete i bataljona Požeškog odreda. Napad nije uspio, a jedinice su se morale povlaèiti po danu na brisanom prostoru gonjene vatrom neprijatelja i doživjele su gubitke od 30 poginulih i 38 ranjenih boraca, meðu njima i komandant bataljona". Sjeæanja: Josef Reiter, Freytagweg 38, 964665 Neustadt, Deutscland: "Naša kuæa u Kuli bila je na broju 17. i ta kuæa više ne postoji. Mi smo u Kuli dobro živjeli i sa svima se vrlo dobro slagali. Kada je poèeo Svjetski rat 1939. godine, naši su Švabe bili u vojsci Jugoslavije, a tek od 1942. godine u vojsci Njemaèke. Veæ 1941. godine javljaju se komunistièki partizani i poèeo je rat s nama. Osobito nas Nijemce su htjeli sve potuæi. Tako su Kuljani 29. svibnja 1943. godine morali se evakuirati na 14 dana u Semeljce, Kešince i Vukèevce, kod Donauschwaben. 21. sijeènja 1944. godine bio je crni dan za Èaglin, Poreè i Kulu. Puno mrtvih u Èaglinu i Poreèu, nekoliko su pobjegli u Kulu. Partizani su onda napali i Kulu. Puno je poginulo u Kuli dok je stigla pomoæ Wehrmahta. Znali smo da se tako dalje ne može. 12. ožujka 1944. godine dobili smo Befell (zapovijest) da moramo isprazniti naše selo. Švabe iz Kule i drugih osam sela požeškog kotara išli su zajedno. Kuljani su morali na vlak u Jakšiæ, gdje su se utovarili u vagone i stigli su 19. ožujka 1944. godine u Sarvaš (Hirschpeld) blizu Osijeka. Tamo su ostali do 28. listopada 1944. godine, kada pada odluka o putu u Njemaèku. 29 familija ukrcani su u vlak u Sarvašu 28. listopada 1944. godine, kojim su preko Maðarske i Austrije stigli 5. studena u Rödental - Oeslan, kotar Coburg. Tu su razdijeljeni po selima toga kotara. Kuljani, koji su imali u Sarvašu još konje i kola su isto išli preko Maðarske u Austriju i ostali (najviše) tamo. Najviše Švaba koji su ostali u Jugoslaviji su umrli tamo i to od "socijalistièke demokracije" - od 1945.- 1948. godine, preko 100.000! Od 600.000 Švaba u više stotina sela tamo više ne egzistiraju. - "Otteimatland, o Jugoland! Du bist jetzl unser Untergang. Wir haben alles hingegeben für dein Wohl und glück und Leben. Und für Müh und Plag, gabst du uns den Bettelstab". 10. lipnja 1945. godine morali su svi Švabi ovoga kotara skupiti se u logor Schützenhaus Neustadt bei Coburg. Tamo smo dobili naredbu, da idemo natrag u Jugoslaviju. Preko Salzburga i Klagenfurta stigli smo do granice Jugoslavije. Tamo je bila engleska vojska, koja je dala zapovijest da odmah idemo natrag u logor Schützenhaus. Tamo smo onda živjeli skoro 4,5 godina. Neki su i prije otišli, najviše u Baden- Württenberg u blizini Karlsruhe i Pforzheima. Onda je poèeo 289

VDG JAHRBUCH 2004

normalan život. Nekoji su išli u školu, a drugi na posao. Nakon 20 godina su poèeli Švabi zidati kuæice, tako da sigurno svaki ima svoju. Skoro je prošlo 59 godina od kako smo ovdje u Njemaèkoj. Moji roditelji i brat nisu više na životu. Moja supruga Rose i ja imamo jednoga sina. On je dipl. ing., i zaposlen je kao Manager Enginering kod Schott glas Mainz. Ja sam bio kod firme Siemens pa sam po potrebi posla bio u Indiji, Turskoj i Južnoj Africi. Uvijek mi je bilo u glavi: ako æu biti rentner, moæi æu iæi u posjete kod roðaka u staru Domovinu. No sada ne mogu jer zdravlje nije dobro. ........ 10. 02. 2003. Marija Fischer (Doživljaje redigirao dr. Valentin Oberkersch) "S obzirom da je moj suprug Friedrich Fischer poginuo za vrijeme zraènog napada u Linzu, došla sam svojim roditeljima u Nussbach, okrug Kiechdorf na Kremsu, gdje su bili smješteni nakon evakuacije iz Hrvatske. Dana 5. srpnja 1945. godine došao je k nama naèelnik Edlinger i rekao: Svi Hrvati moraju kuæi i dužni su 6. u 7 sati s ruènom prtljagom doæi pred opæinsku zgradu radi prijevoza za Jugoslaviju. Kada smo se skupili objasnio nam je opæinski tajnik, da æemo tim vlakom biti prevezeni direktno u domovinu. S amerièkim automobilima (kamionima) dovezeni smo u Kirchdorf na kolodvor, gdje smo utovareni u vagone te preko Linza, Maribora, Zidanog Mosta došli u Zagreb, gdje smo prispjeli 8. srpnja 1945. u 8 sati ujutro. Prije nego što smo ušli u Jugoslaviju na granici smo premješteni u druge vagone. U Zagrebu smo smješteni zajedno s prtljagom u jednoj vojarni u blizini kolodvora. Svaki je dobio malu štrucu kruha i juhu od graha. Slijedeæe popodne ponovno smo dobili štrucu kruha. Oko 16 sati pozvani smo u dvorište radi popisivanja. Preko dana po nekoliko puta putem zvuènika pozivani smo da dademo doprinos partizanima (odjeæu i drugo). Kako smo imali samo ruènu prtljagu nitko nije imao ništa suvišnog kod sebe, tako da nismo ništa ni poklonili. Upisivanje u liste bilo je više puta prekidano, osjeæala se odreðena napetost, koja je s prekidima rasla. Kad je popis dovršen utjerani smo unutra i stavljeni pod stražu. Ubrzo je došla zapovijed, da si moramo nešto uzeti za jelo i skupiti se u dvorištu. Nakon dva sata dopraæeni smo na kolodvor i opet utovareni u vagone. Pod strogom stražom vozili smo se preko Varaždina do Czakatornye na maðarskoj granici. Prije granice, još u Meðimurju, morali smo iziæi i 25 kilometara pješaèiti preko maðarske granice. U Maðarskoj su nas preuzeli Rusi i opet utovarili. Za vrijeme puta morali smo nekoliko puta silaziti i dio pruge propješaèiti, da bismo opet bili utovareni. Oèaj je rastao i postao tako velik, da su si dva muškarca prerezala vrat. Jedan od njih bio je iz Kule. Jedan je umro, a drugi je smješten u maðarsku bolnicu. Na èitavom putu od Zagreba do Šopronja, to je bilo 8. srpnja naveèer do 13. srpnja 1945. godine, nismo dobili ni jedanput nešto za jelo. Takoðer nismo mogli ništa ni kupiti. Našu prtljagu ostavili smo u Zagrebu. Dana 13. srpnja do podne oko 11 sati, pobjegla sam u Šopronju (Ödenburg) iz transporta, a vratila se opet 16. srpnja 1945. godine opljaèkana, pregladnjela u Nussbach. U transportu je bilo oko 1700 osoba, sve njemaèki izbjeglice iz Jugoslavije. 290

VDG JAHRBUCH 2004

Prema sjeæanju Margarete Lauer, udane Bojaniæ,(sada živi u Požegi) kæeri uèitelja Lauera, tada u Kuli: "Prilikom napada partizana na Èaglin i Kulu sijeènja 1944. godine, sedam ustaša iz Èaglina probilo se do Kule i zauzeli osvojeni po partizanima bunker na cesti prema Bektežu (preko puta kuæe Bauernfreunda) i skroz ga držali do dolaska pojaèanja - Nijemaca iz Gradca. Obitelj Lauer zbog opasnosti povlaèi se u jedan sjenik iz doma u mjestu, ali se morala povuæi u sredinu sela u kuæu Paus, gdje je bilo preko 20 osoba. Bilježnik u mjestu bio je Nijemac, a žena mu je bila pravoslavka, pa kad je mljekarica sutradan donosila mlijeko zatekla je visokog partizanskog oficira i odmah alarmirala u mjestu da se nalazi partizan. Kuæa je opkoljena i on je uhvaæen, ali ne zna za njegovu sudbinu. Inaèe je to bio mlad oficir oko 20 godina, bio je lijepo obuèen, imao je rajthozne i èizme. Sutradan su partizani iz Kutjeva poruèili, da u Kuli neæe ostati ni žive maèke. Kako nije bilo telefonske ni radio veze, a mjesto je bilo opkoljeno partizanima, jedan stariji mještanin Kule imao je kod kuæe raketni pištolj i s njim obavijestio Nijemce, pa veæ za 15 minuta (?) stiže pomoæ Nijemaca iz Gradca. Bilo je veliko veselje i slavlje. Klali su se teliæi, odojci, pure i druga živad. Sjeæa se i tragedije posade iz Kule koja je išla kamionom u pomoæ posadi u Vetovu i upala u zasjedu kod Lukaèa. Mrtvi su doveženi u školu Kula i tu poredani na podu koji je bio obložen plavim pakpapirom i omeðen gredama." Isto tako se sjeæa muèkog ubojstva mještana Poreè (ujaka Kindera iz Kule) koji se predao partizanima jer su obeæali da neæe nikome ništa nažao uèiniti. Kada se predao, otjerali su ga u Duboku, tamo ubili, rasjekli glavu i izvadili mozak. Adolf Kirschig, konrektor AD, napisao je 1962. godine knjigu: Kula - Poretsch Die Deutschen im Poschegaer Kessel. Donauschwäbische Beiträge 46. Panonia Verlag Freilassing 1962. Kritiku iste napisao je za Zbornik historijskog instituta Slavonije br. 4. 1966. Sreæko Ljubljanoviæ. Poslije rata Kirschig iako po struci uèitelj, morao je raditi kao radnik u kamenolomu u Austriji, a poslije je dobio mjesto upravitelja škole u jednom mjestu u okolici Ulma. Gospodin Kirschig poklonio mi je jedan primjerak iste knjige i njegovim dopuštenjem navodim nekoliko podataka. Stanovništvo Kule 1944. godine: Begteški put 2. Josef Musler, tokar, 1908. (2,2- "s Traxlers") 4. Anton Schneider i sin Karl, obadva stolara, 1896. (4,1- " 'Tischlers") 6. Anton Heigel, mlinar, 1926. (2,1 - "Pubas' Heihels") 8. Mate Politsch (2,2-) 10 a. Kathi Bauernfreund, udovica, sin Julius, (3,3-) 10 b. Paul Weber (2,1-) 12. Josef Wilz; sin Josef i zet Stefan Horvat (5,1- "'s Heislers") Altes Stammdorf 14. Balthasar Weber (4,2- " 's Tieze") 16. Adam Hingelbaum (2,2- " 's Wolz") 291

VDG JAHRBUCH 2004

18. Opæinski ured, Franz Wagner, opæinski tajnik, 1926. (2,2-) 20. Oeter Schodek, (4,1- "Schodeks") 22. Anton Atixel (2,3- "rot Stixel") 24. Peter Stixel i neæak Josef Berger, (4,1- " 's Stixels") 26. Aloisia Puhl, (1,0 - " 's Landewas") 28. Eva Stürmer, (1,0- " 's Wewers") i Peter Schweiger, (4,1-) 30. Peter Stürmer, (4,2- " 's Khine") 32. Adam Berger i sin Fritz, (5,2- " 's Lange") 34. Ludwig Kassal i Anton (4,1- " 's Kaiers") 36. Viktor Mühlberg (4,1- "Schirholze") 38. Elisabeth Reif (2,1- " 's Reife") 40. Adam Weber (4,1- " 's Tieze") 42. Ludwig Faubel (3,2- " 's Wachners") 44. Anton Faubel (3,2- " 's Faubels") 46. Josef Reiter i sin Georg (4,0- " 's Zedels" i " 's Reiters") 48. Anton Bürger i sin Michael (4,2- " 's Klese") 50. Georg Kassal i sin Anton (4,2- " 's Hansniikels") 52. Georg Bauerfreund i sin Georg (4,2- " 's Hafners") 54. Rosalia Baudoin (1,0- " 's Dokters") i Julius Stixel (2,0-) 56. Johann Kühn i brat Franz (5,3- " 's Poretschusters") 58. Josef Pelzer i neæak Christian Weber (4,3- " 's Pelzers") 60. Andreas Kühn i sin Jakob (5,2- " 's Lukas") Kutjevaèki put 62, Konrad Baller, 1881. (4,3- " 's Ballers") 64. Peter Mühlberg, 1902. (4,1- "Schiirholze") 66. Georg Seifert i sin Anton, 1924. (4,1- "Seiferts") 68. Peter Reif i sin Ludwig, 1921. (4,1- "Peder's Reife") 70. Hans Reif, mehanièar, 1923. (3,2- "Hans's Reife") 72.a Adam Stürmer (2,1- " 's Pfaffe") 72.b Prodanov, 1934. (1,0-) 74. Josef Stürmer i neæak Stefan Kinder (4,3-) 76. Julius Reiter, (2,2-) 78. Adam Kühn i sin Josef, 1906. (5,1- " 's Postträgers") 78.a Stefan Schirholz, 1936. (2,2- " 's Merze") 80. Toni Schmidt i sin Karl, stolar (3,3- "Schmiede") 80.a Jakob Psotka, 1940. (2,3- "Sotkas") 82. Peter Berger, kolar i sin Anton, 1922. (4,3- " 's Khine") 84. Anton Kinder i sin Julius, 1918. (4,3- " 's Paulese") 86. Josef Stixel, tokar, 1932. (2,2- Sticksels") Verlängerung des alten Stammdorfes (Dombovar) 88. Stefan Wagner, gostionièar, 1893. (3,2- " 's Werz") 90. Anton Bauernfreund, Jäger i neæak Stefan Stixel (4,2- " 's Donidis") 92. Peter Kalaikowitsch i sin Peter, 1895. (4,1- " 's Kalaikowitsche") 292

VDG JAHRBUCH 2004

94, Anton Bürger, 1892. (2,2-) i Ferdinand Musler (2,1-) 96. Anton Mühlberg, zidar (4,0- " 's Amris") 98. Nikolaus Mühlberg, zidar, 1923. (4,2- "Nikola's Amris") 100. Georg Paus, postolar, 1931. (2,1 - "Schusters") 102. Opæinska kuæa 104 a. Aloisia Weber (1,1-) 104. Andreas i Michael Mühlberg (3,1-) 106. Adam Kalaikowitsch (2,1-) 108. Anton Psotka, 1925. (2,2-) 110. Josef Steib (2,1- "Steibs") 112. Josef Weber i sin Georg (4,1-) 114. Stefan Pelzer (2,1- "Pipo'ss Pelzers") 116. Hans Hingelbaum (3,0-) 118. Zauzeto za jednog iseljenika iz Amerike 118 a. Adam Stürmer, stolar, 1923. (2,1-) 120. Michael Kühn i sin Gabriel (4,3- " s Lukas") 122. Franz Kühn i Aloisia (4,2- " s Tischlers") 126. Adam Reiter i sin Adam (5,1- " Reiters") 128. Peter Reiter (4,2-) 130. Adam Mühlberg (2,0-) 132. Josef Marman i Anton, 1923. (4,1-) 134. Josef Weihand (2,2-) Školska ulica 1. Michael Bauernfreund (2,1-) 3. Georg Weber, baèvar (2,1- "s Tize") 5. Adam Berger, kolar (2,1- "s Klose") 7. Georg Merkus (1,3- " s Merkuse") 9. Anton Heigl i Stefan (6,5 - "s Heigels") 11. Škola, uèitelj Lauer 13. Peter Steib (2,2- "Steibs") 15. Georg Mühlberg i šogorov sin Josef Huth (4,1- "s Jakschas") 17. Georg Reiter, zidar (2,2- "s Zedels") Altes Stammdorf 19. Hans Kirschig i sin Josef, Friseur (5,2- " s Muslers") 21. Peter Kinder (3,1- "s Paulese") 23. Georg Stürmer (4,2- "Stermers") 25. Peter Mühlberg i sin Peter (4,2- " s Luis") 27. Anton Schweiger i Georg (4,3- "s Elwels") 29. Anton Eiler i sin Stefan (5,1- " s Franse") 31. Georg Musler i Anton (4,6 - "Sshmits") 33. Franz Berger (4,1- "s Klose") 35. Adam Berger (3,1- " s Klose") 37. Georg Paus i Michael (4,2- "s Pause") 293

VDG JAHRBUCH 2004

39. Adam Kühn (3,1- s Merkuse") 41. Karl Schnur ((5,2- "Sshnurs") 43. Georg Schweiger i unuk Julius Bauernfreund (5,3- "s Elwelz") 45. Anton Eiler (2,2- " s Stefans") 47a. Dom mladeži 47b. Kaufmannsladen 49. Andreas Schirholz (3,1- " s Merze") 51. Johann Lippert (2,1- "s Lippers") 53. Philipp Psotka (2,3- "Sotkas") 55. Andreas Kühn i Stefan (4,2- "s Haneskele") 57. Paul Marman i šogorov sin Georg Politsch (4,2- "s Marmans") 59. Peter Fischer i sin Michael (4,2 - "s Fischers") 61. Josef Mühlberg i sin Peter (4,2- "s pemake") Cigleniker Weg 63. Josef Kassal, Weber, i brat Anton Kassal, postolar (4,3- "s Wewers") 65. Josef Schweiger, zidar i sin Peter (5,1- "s Jerichspaues") 67. Josef Merkus, zidar (3,3- "s Merkuse") 69. Franz Weber i šogorov sin Kaspar berger (4,0- "s Franjos") Verlängerung des alten Stammdorfes (Dombovar) 71. Adam Theis i šogorov sin Julis Puhl, um 1810. (5,1- "s Teise") 73. Peter Mühlberg i Michael, 1876. (5,2- "s Klese") 75. Anton Steib, 1814. (2,2- "Steibes") 77. Hans Weber i Josef, kovaè, 1830. (4,1- ) 79. Franz Paus i Michael, 1891. (6,1- "s Pause") 81. Ludwig Kühn, zidarski majstor, 1892. (2,3 " s Krpans") 83. Georg Seifert i šogorov sin Josef Eiler, tokar, 1901. (4,2- "Seiferts") 85. Adam Reiter, stolar, 1908. (3,1- "s Reiters") 87. Jakob Stürmer, (2,1- "Stermers") 89. Josef Stürmer, 1902. (4,2- "Stermers") 91. Amalia Eiler (2,2- "Stefans") 93. Anton Kühn i Ferdinad, stolar (5,1- "s Khine") 95. Franz Eiler i sin Wilhelm, 1897. (6,2- "s Franse") 97. Adam Heinrich i brat Josef, frizer, 1895. (4,2- " s Britzos") 99. Josef Stürmer i sin Josef, 1885. (4,1- "s Pfafle") 101. Anton Eiler (2,0- "s Beios") 103. Michael Stixel, 1895. (3,2- "Sticksels") 105. Michael Weber i sin Adam (6,1- " s Wewers") 107. Anton Müller, 1906. (3,1- "S Heislers") 109. Adolf Weihand i sin Karl, 1910. (5,2- "s Weinhande") 111. Stefan Kirschig (2,1- "s Ribes") 113. Anton Berger i sin Georg, 1904. (4,2- "s Klose") 115. Josef Eiler i sin Peter, 1910. (4,1- " s Wastels") 117. Anton Kühn, 1922. (2,1- "s Lukas") 294

VDG JAHRBUCH 2004

119. Anton Reiter i šogorov sin Anton Stixel, 1919. /4,1- "s Sedels") 121. Josef Kalaikowitsch i sin Viktor, 1919. (5,1- "s Mariners") 123. Josef Seifert, 1923. (2,2- "Seppi-Seiferts") Po iselenju Kuljana u mjestu ostaju: - Franz Müller (Imao sina u partizanima, a živio u Bjeliševcu). - Weber, sa ženom (Imali nekoga u Vetovu). - Paus, sa ženom. - Kinder, ostao sam (Imao sina u Njemaèkoj vojsci). - ? Elza (dijete roðena 1940. godine). Za tri familije nije bilo mjesta u vagonima prilikom evakuacije, a jedan od njih je i Aleks Kalajkoviæ. No i on je morao preseliti u Grabarje. U napušteno mjesto doseljavaju prvo stihijski, a potom prema odlukama novih vlasti. Mijenjaju i nazive ulica pa su to: Gradiški, Cernièki, Kutjevaèki i Ciglenièki sokak. Vojne žrtve (poginuli u jedinicama): Alois Baller, r. 1924. god. Anton Berger, r. 1919. god. Anton Berger, r. 1924. god. Georg Berger, r. 1910. god. Zwonko Eiler, r. 1924. god. Josef Faubel, r. 1906. god. Jakob Kühn, r. 1921. god. Josef Kühn, r. 1913. god. Peter Mühlberg, r. 1921. god. Franz Musler, r. 1915. god. Josef Paus, r. 1903. god. Julius Reiter, r. 1904. god. Adam Weber, r. 1919. god. Wilhelm Weber, r. 1924. god. Civilne žrtve: Julius Bürger, r. 1886. god. Ludwig Kassal, r. 1874. god. Aloisia Mühlberg, r. 1923. god. Michael Musler, r. 1896. god. Georg Paus, r. 1880. god. Elisabeth Reif, r. 1897. god. Franz Schnur, r. 1872. god. Elizabeth Schweiger, r. 1876. god. Maria Schweiger, r. 1874. god. Konrad Steib, r. 1930. god. Georg Stürmer, r. 1878. god. Adam Weber, r. 1880. god. Theresia Weber, r. 1883. god. 295

VDG JAHRBUCH 2004

Nestali: Josef Bauernfreund, r. 1912. god. Julisu bauernfreund, r. 1908. god. Julius Bauernfreund, r. 1914. god. Stefan Eiler, r. 1922. god. Wilhelm Eiler, r. 1920. god. Adam Heigl, r. 1912. god. Josef Hut, r. 1914. god. Kalaikowitsch, r. 1921. god. Julius Kinder, r. 1911. god. Josef Kirschig, r. 1909. god. Anton Marman, r. 1923. god. Julius Stixel, r. 1907. god. Josef Weber, r. 1906. god. Umoreni: Georg Mühlberg, r. 1876. god. Julius Bürger, r. 1886. god. Župnik i dekan u Podravskoj Slatini. Strijeljan na Papuku 10. prosinca 1944. godine. Kunovci 10. 6. 1942. godine oko 20 naoružanih partizana došlo je u selo Kunovce, gdje su uhitili Branka Kajiæa, ustaškog tabornika. Prema izvješæu Gašpara, bilo je to 9. 6. 42., jedna desetina proletaraca sa nekoliko partizana upala je u hrvatsko selo Kunovci. Uhapsila Branka Koiæa, ustaškog tabornika. Narod je pozdravio partizane, tabornik je odveden, osuðen na smrt i strijeljan. Inaèe, u izvještaju istog Gašpara (Operativni štab III operativne zone Glavnom štabu NOP odreda Hrvatske od 27. 8. 1942. godine stoji: "Pitanje vojnih sudova kod nas rešava se tek u novije vrijeme. Stvari koje zasjecaju u taj resor rada vršile su se dosta neorganizirano". Kutjevo Voðe Njemaèke skupine u Kutjevu bili su Karl (Carl) Mader ml. i Josip Baller, a oni su 1943. godine napustili Kutjevo, otišli u Osijek i tamo bili do preseljenja za Njemaèku. Karl Mader roðen je 18. listopada 1905. godine u Kutjevu. Završio je Višu gospodarsku školu u Klosterneuburgu - Austria. Poslije smrti svoga oca Carla 1936. godine radio je na gospodarstvu Turkoviæ kao upravitelj Vinogradarstva, voæarstva i podrumarstva. Bio je predsjednik DVD Kutjevo od 2. veljaèe 1940. godine do 1943. godine, odnosno do povlaèenja iz Kutjeva. Križni put Ane Abramoviæ Ana Ankica Abramoviæ, Molerova, roðena je 1. 1. 1925. godine u Kutjevu. Nakon smrti oca Milana, Mije Abramoviæa, koji je tragièno preminuo 10. kolovoza 1926. godine uslijed eksplozije parnog stroja, inaèe je bio strojobravar i naèelnik opæine Kutjevo, majka Marija, roðena Stipèeviæ, udaje se za Josipa Mohlera i 296

VDG JAHRBUCH 2004

Carl Mader s Kutjevèanima - dolje u sredini

nastavljaju živjeti u Kutjevu. Svoja sjeæanja na protjerivanje iz rodnog doma opisuje: "U nedjelju naveèer 28. 10. 1944. godine partizani su u predveèerje upali u kuæe prema popisu i to tako da je na svakog èlana domaæinstva bio po jedan partizan. Po upadu u kuæu kada bi okupili familiju, naredili bi im da se imaju brzo spakovati i uzeti najnužnije, hranu za tri dana, topli veš te novac i zlatninu. Kuæu i imovinu u kuæi rekli su da preuzima NOO. Te veèeri iz Kutjeva iz svojih kuæa istjerani su i dotjerani u garažu Distrikta - dobra Turkoviæ u Kutjevu slijedeæa domaæinstva: 1. Matajs Cimermann (2 èlana), 2. Antun Freundlüch (2 èlana), 3. Antun Ašenbrener (5 èlanova), 4. Pero Ganoci (2 èlana), 5. Josip Mohler (4 èlana, 2 muška), 6. Ivan Heister (5 èlanova, 2 muška), 7. Miško Jung (3 èlana, sin bio u Njemaèkoj vojsci), 8. Andreas Jung (3 èlana), 9. Josip Jung (3 èlana), 10. Michael Musler, remenar (3 èlana), 11. Wolf, upravitelj ergele i supruga (2 èlana), 12. Josip Pokorny, upravitelj dobra u Kaptolu i supruga Jelena roð. Volareviæ (2 èlana), 13. Antun Volareviæ (5 èlanova - supruga, snaha i 2 unuke), 14. Paus ( 4 èlana, 2 sina i kæer), 15. Bertosi (bio na frontu u Njem. vojsci, a otjerana žena i 2 djece), 16. Matiæ (Drago Matiæ bio u njem. vojsci pa su mu otjerali ženu Helenu i kæerku Veru. Drago poslije prešao u partizane.) U obranu navedenih obitelji stali: Pepl Kühn, Milan Jung i Zvonko Abramoviæ, koji su bili u partizanima i protivili su se da se odvode navedene familije samo zato što su njemaèke, a zašto se oni onda bore u partizanima ako stradavaju i Nijemci. No brzo su bili ušutkani od ostalih partizana. Kühna su razoružali i sutradan ubili, a ostala dvojica su se povukla. Sutradan, 29. 10. 1944. godine do podne i slijedeæi 30. 10. 1944. godine vodili su nas "ko bajagi" na 297

VDG JAHRBUCH 2004

saslušanje, ali stvaran cilj je bio pretres ponesene robe i oduzimanje novca i zlatnine i drugih boljih predmeta. Kako su koju familiju pregledali, odmah bi odvojili muškarce od familije. 30. 10. poslije podne sve su nas terali za Orahovicu. U predveèer je stigli smo na ugao u Orahovici pred hotelom, gdje su neki ljudi dovezli u kolima žito i kada su istovarili kola sa žitom, onda su nam naredili da se ukrcamo u ta kola i tako kolima vozili smo se èitavu noæ do Podravske Slatine, gdje smo bili smješteni u jednom polupanom hotelu. Odatle smo otjerani u Viljevo i poslije za Donji Miholjac. Dotjerani smo u komandu u Viljevu, gdje smo èekali do pola noæi, a onda u ponoæ pokret preko miniranog mosta na Karašici za Èaðavaèki Lug. To je selo bilo pola popalito. Tu nam je partizanski oficir rekao da sad idemo svojim prijateljima u III. Reich, da samo produžimo dalje putem i vièemo na njemaèkom, kako bi nas èuli Nijemci ili ustaše i ne bi otvorili vatru na nas, misleæi da smo partizani pa nas tako pobili. Zato smo saèekali jutro i krenuli za Donji Miholjac. Pred bunkerom doèekao nas je njemaèki èasnik. Odmah su nas popisali, nahranili i podijelili po kuæama. Nakon tri dana utovarili su nas u kola pa kompom preko Drave u Maðarsku u Harkanj. Tu smo bili 2 dana i treæu noæ su nas utovarili u vagone Njemaèke vojske i transportirali za Njemaèku. Putovali smo vlakom 6 dana i 6 noæi. Bili smo blizu fronte pa nas nisu mogli direktno prevesti nego smo nekoliko puta polazili i vraæali se. Nakon 14 dana došli naveèer u Najdorf, selo u Šleziji, kotar Golberg. Tu smo u jednom hotelu bili smješteni dok nije došla fronta - Rusi. Kad su došli Rusi nismo smjeli reæi tko smo. Spasilo nas to što smo iz Hrvatske i Jugoslavije i što je jedan kovaè imao kod sebe bukvicu - vojnu knjižicu stare Jugoslavije. Opet smo rasporeðeni po selu i tamo smo èuvali svinje i krave, orali i sijali repu i krumpir. No nikad nam nije bilo slobodno kretanje. Povratak kuæi opet je igrom sluèaja bio u desetom mjesecu 1945. godine. Ali ne i kraj muka. Sakupljalište za povratak bilo je u Nahodu u Èeškoj, a odatle preko Maðarske za Jugoslaviju. Tako smo noæi u 23 sata stigli u Suboticu i opet postrojavanje i pitanje, da oni koji su Židovi, koji imaju èlana u partizanima ili partizani mogu izaæi iz stroja, potom koji su bili suradnici ili ih su Nijemci otjerali u Njemaèku mogu istupiti. Sjeæam se, da je s nama bio u transportu i jedan partizan Milan Rukavina iz Kuta. On je bio ranjen pa su ga Nijemci poveli sa sobom. Mi koji smo ostali u stroju partizani su otjerali u Baèki mlin, a odatle u Svetog Ðurða u školu i vodili svaki dan na ispitivanje (porodice miješanih brakova). Kad su nas odatle pustili krenuli smo kuæi u Kutjevo. Na kuæi nije bilo ni vrata ni prozora, podovi potrgani, a namještaju ni traga. No ni sam ulazak u kuæu nije bio jednostavan. Tri puta smo morali tražiti intervenciju da nas puste u kuæu i na miru. I one stvari iz kuæe za koje smo znali gdje su i koje smo vidjeli nismo mogli dobiti natrag. Tako smo vidjeli naš štednjak, ali smo ga mogli samo "vidjeti", ali ne i vratiti kuæi. Isto tako smo na drugim osobama prepoznavali svoje odjevne predmete. Kod našeg dizanja u progonstvo - logor, predsjednik sela bio je Roman Bürger. Kako sam veæ navela da su muškarci bili odvojeni, oni su otjerani u Kometnik kod Voæina, gdje su bili do 1945. godine. Odatle su protjerani preko Drave kod Bariæa u Maðarsku i predani Rusima u ruke. Tu se i gubi ocu trag. To nam je posvjedoèio Vaso Genjaga." 298

VDG JAHRBUCH 2004

Svjedoèanstvo Višnje Kiefer o logoru Valpovo Višnja Kiefer, djevojaèki Jakopec, roðena je 1918. godine. Udala se za Hansa Kiefer, arhitekta, roðenog 8. srpnja 1910. godine, a umro 28. ožujka 1957. godine u Münchenu. Izmeðu ostalog izradio je projekt za Njemaèki dom u Osijeku. Višnjino svjedoèanstvo objavio je Vladimir Geiger u knjizi Nestanak folkstojèera, NS Zagreb 1997. Višnja sada kao umirovljenica živi u Kutjevu. "Nakon nekoga vremena krenuli smo u Valpovo. Veliki prostor ograðen žicom, barake i dvije kuæice. Tu je svekrva izmoždena od puta poèela poboljevati. Imala je gadne proljeve, a bila je velika zima, pa se i prehladila, jer se mi nikad nigdje nismo mogli ugrijati. Uvijek sam imala za mamu èisto rublje, a ono prljavo prala sam na pumpi, dok ga je šogorica kod kuæe pošteno oprala. Osim toga, svekrva je imala predivnu gustu bijelu kosu dugaèku do koljena, a punu ušiju. Èistila sam je i stalno èešljala. Imali smo predivnu doktoricu, zvala se Vera, ali nije imala lijekova, pa se zbog toga svaðala i bila kažnjavana. Èula sam da su je slali na daleke marševe pod stražom od logora do logora, pješice, dok nije dobila krvave žuljeve, te su za nju izmišljali užasne kazne. Ona je bila lijeènica, specijalist za djeèje bolesti. Bila je divna. Toliko se borila da dobije bar malo lijekova, a nas je bilo previše, pa ona nije mogla svima pomoæi. Kod nas se nije išlo u bolnicu, nego umri! Išli smo na Dravu. S nama je bila jedna nježna magistra. Vrijeme je bilo grozno, zima neopisiva, napose nama slabo obuèenima. Toga su puta s nama radili neki nepoznati ljudi u ljetnom odijelu, bez kaputa, u niskim cipelama, a u dubokom snijegu. Iz splava na Dravi vadili su smrznute cjepanice, a mi smo ih u lancu prenosili iz ruke u ruku. Netko nam je rekao da su to bili ustaše. Drugi ih dan više nismo vidjeli. Jednog su dana strogo naredili da svi do jednoga, èak i djeca, izaðemo iz baraka. Izvan žice doveli su jednog èovjeka i strijeljali ga. Dogodilo se još nešto. Neka primitivna ženica njegdje iz blizine Valpova èula je da je njezin muž u kuæu doveo drugu ženu i pobjesnila je. Dogovorila se sa stražarom da je naveèer puste kuæi, prije jutra da æe se vratiti dok je on u službi i dati mu novac. Sutra je zakasnila i taj je stražar veæ otišao. Njegova je zamjena uzrokovala uzbunu i upravitelj ju je ispitivao kako je izašla. Jadnica je rekla da je podmitila stražara. On je pozvan na odgovornost. Nije došla spavati u logor. Ostavili su je vani kod sebe u podrumu i toliko isprebijali da nije mogla hodati. Opet su nam zapovijedili da svi izaðemo i gledamo kako æe tu ženu strijeljati. Vodila su je ispod ruku dva vojnika, ali je ona stalno padala i kad su se stražari odmaknuli, ona je pala i ležala s glavom u snijegu. Na kraju je ipak nisu strijeljali. Onda je moja mama dobila tifus, a za takve je bilo mjesto u žici, toga smo se strahovito bojali. Nekoliko baraka bilo je u žici i nitko nije smio unutra. Srce mi se kidalo gledajuæi tu ženu koja je bila toliko pedantna i èista, a sada tako teško bolesna, a ja joj ne mogu pomoæi. Rozika i ja ušle smo u tu žicu i u jednoj baraci mami napravile ležaj i sve joj potrepštine tamo blizu ostavile kao i vodu, ali smo morale izaæi. Slijedeæih dana mama je prilazila žici i ja sam joj donosila hranu i lijekove, ako ih je lijeènica imala. Nikada je neæu zaboraviti. Došla je èupava, ona krasna kosa onako dugaèka vijorila se, gorko je plakala. Ljudi u krugu padali su mrtvi poput muha. Svake noæi odvozili su mrtve, a èesto ih i cestom gubili, pa su seljaci nalazili leševe na cesti. Plakala sam i mislila o svojoj djeci i mužu za kojeg nisam ništa znala, a i o svojih dvadeset pet godina koje 299

VDG JAHRBUCH 2004

ovako tratim. Bila sam uvjerena da imam pjegavi tifus i da æu umrijeti. Grozna je bila pomisao na onu žicu gdje ostavljeni èekaju smrt, a onda mrtve natovare, leš na leš i putem ih možda izgube. Dala bih sve za jednu èašu mlijeka, ali to je bila samo luda želja. Moram reæi da su Valpovèani èesto našoj djeci donosili mlijeko. Bog neka ih blagoslovi! Na trbuhu sam imala ugrize od ušiju i mislila sam da je to pjegavi tifus. Naša doktorica nije bila sigurna u to i pozvala je jednog starog lijeènika koji je takoðer bio logoraš, ali nije radio jer je bio odviše star. On me je pregledao i rekao mi da je to ugriz obiène uši. Odahnula sam. Tada je moj otac poslao molbu da me puste iz logora i dobila sam obavijest da sam Višnja Kiefer u Osijeku otpuštena. Lijeènica mi je rekla da moram 1942. godine momentalno otiæi, jer ako ostanem samo do sutra, morati æu ostati u karanteni tko zna koliko dugo. Bilo mi je žao mame, no Rozika je obeæala da æe joj nositi jelo. Lijeènica me požurivala. Toga dana, kad sam ja otpuštena, bilo je u baraci "Elita", kako smo je zvali, nekoliko sluèajeva tifusa. To su bili sve fakultetski obrazovani ljudi, neki su imali i po dvije diplome. To su bili Erwin Schmidt, još jedan Schmidt, Galauner i onaj lijeènik što je mene pregledao. Nakon dva do tri dana umrla je svekrva i svi stanari barake "Elita". Za grob, naravno, ne znamo, jer dok je šogorica došla, mamu su veæ odvezli s ostalim leševima. Gdje je zakopana, nitko ne zna. Možda netko od starih Valpovèana zna. I tako sam iz logora izašla 13. veljaèe 1946. godine. Došla sam u Zagreb k bratu i tu sam našla i izgubila svoju djeèicu. Morala sam se, po dolasku, prijaviti u NOO-u. Neki je "drug" na mene vikao, a kad sam rekla da nisam osuðena ni ja ni itko od mojih, nije mi htio vjerovati. Imam spomenar u koji su mi pisali i latinicom i æirilicom. Sjeæanja nadiru. Jednom je došla neka komisija u logor i mi smo im sve objašnjavali, ali ništa nije pomoglo. Pustili su dvoje - troje, našli su tamo veæ useljene druge ljude. Buduæi da su tražili svoje kuæe nazad, odmah ih se vraæalo u logor. Tako smo mi ostali dobivali lekciju da ne tražimo ništa natrag. Ostali smo bez svega. I ja sam šutjela u najveæem strahu. Nešto sam primjetila: u logor su išli oni koji su nešto posjedovali. Život mi je bio potpuno uništen. Sve sam izgubila, plaæa je bila mala, a djecu je trebalo školovati. Pravi im je dom nedostajao. Ne znam zašto sam to sve morala proæi: zar samo zato što sam se udala za Nijemca? Zar je trebalo i èemu je trebalo uništiti tolike struènjake koji su našem društvu i te kako bili potrebni poslije rata?! I zašto naši najbliži, umrli u logoru nemaju grobove, a sve se to dogaðalo nakon rata. Kad smo došli u Valpovo, èuli smo da je u logoru "Gakovo" mnogo gore. Tamo su žene ispjevale pjesmu. Molim da se uzme u obzir da slabo govorim njemaèki, ali æu pokušati: 300

VDG JAHRBUCH 2004

"Wo die Insel Wellen spielen an den Strand Wo Wir Wäsche waschen, und so aller hand Wo Wir Flöhe fangen und knachen die Laus Dorst ist unser Heimat, dort sind wir zu Haus Viele Treuen flissen da im Gakovo Wo die liebe Mutter von Ihr Kind istfort Wo ist lieber yater in den weite Welt Wir haben keine Heimat, wir sind all Getrent. Bog zna jesu li ikad te žene vidjele svoju djecu? Latinovac - 23. lipnja 1942. godine oko 100 dobro naoružanih partizana upalo u selo Latinovac, ušli u prostorije željeznièke postaje Latinovac (Vaktarnica - jednosobni stan èuvara pruge), polupali brzoglas, otvorili blagajnu i uzeli 120 kuna gotovog novca, neprodane vozne karte i žigove. Šteta iznosi oko 15.000 Kuna. U selu Latinovac nasilno (?) pokupili sve muškarce i nešto ženskih i održali promidžbeni govor, te po kuæama pokupili hranu. Iduæi dan u 02. sata otišli u šumu Krndija. Luèinci - 14. veljaèe 1942. godine, dobiveno: 2 karabina, 200 metaka, i 1 vono državni pištolj, 40 kg masti, likvidirana tri bandita. (Duško Brkiæ, Æiro Dropuliæ). Ljeskovica - noæu 21. lipnja 1942. godine od 23,30 do 02,30 sati komunisti su vršili jak napadaj na Ljeskovicu. U okolici iste spalili su hranu i knjige u pisarnama "Našièke d.d.". Rastjerali su radnike s posla i zaustavili sve pogone. - 28. kolovoza 1942. godine Informativni oficir Štaba II odreda izvještava komandanta III. zone, da u Ljeskovici ima 220 domobrana od kojih otpada sa redovnim smjenama za Èaglin 30, Bekteže 30, dakle u Ljeskovici ostaje 160 pušaka, 3 puškomitraljeza, 1 teški mitraljez i 4 minobacaèa. - 1. rujna 1942. godine Štab III. Operativne zone traži od Župske redarstvene oblasti u Novoj Gradiški razmjenu 15 zarobljenika, a meðu njima i Dana Popoviæ, uèiteljica u Ljeskovici, gdje je uhapšena svibnja iste godine, a nalazi se u konc. logoru, navodno u Staroj Gradiški. Milanlug - 12. lipnja 1942. godine u 24 sata upalo je u selo Milanlug oko 20 partizana i od Ivana Leharta odnijeli par odijela Njemaèke zaštite. Bili su obuèeni u domobransku i redarsku odoru, naoružani s vojnim puškama i bombama. - noæu 31. kolovoza 1942. godine partizani su u neustanovljeno vrijeme prekopali most kod sela Milanluga. Most je dug oko 3,5 m, te su tako onemoguæili promet izmeðu Kutjeva i Bekteža sa Èaglinom. Milan-Lug, 2. kolovoza 1942. Izvješæe Stützpunktleriter Johanna Wenhart. 301

VDG JAHRBUCH 2004

Braæa Kripp s porodicom ispred radnje (Stefan, Julius, supruga Marica, desno je djed Ðuro. Prvi nauènik - šegrt je Pero Hut, još živuæi postolar u Požegi.)

Novi Mihaljevci Julius Kripp, roðen 22. 10. 1909. godine u Mihaljevcima, imao je s bratom postolarsku radnju i nije 1943. godine, kada su ostali Nijemci iz mjesta po veæ navedenim prilikama napustili svoje mjesto. Mlaði brat s majkom Katarinom Kripp, roð. Schweiger, novi dom našao je u Oberhausenu. Julius je pak 1944. godine mobiliziran u 7. SS - brdsku diviziju "Princ Eugen" koja je 18. travnja 1945. godine èinila zaštitnicu povlaèenju njemaèke vojske iz Bosne prema Brodu. Tada mu se gubi svaki trag. Georg Lauer, roðen 1933. godine u Novim Mihaljevcima, sada umirovljenik u 99998 Bolstedt - N. Dorf 27. Weinbergen Deutschland (Usmeni iskaz autoru): "Djetinjstvo sam proveo u Novim Mihaljevcima i pošao u osnovnu školu 1940. godine kod uèiteljice Korade. U njemaèku školu prešao sam 1942. godine, a uèiteljica nam je bila Kata Lauer udana Ronko. Na drugi dan Uskrsa 17. travnja 1944. godine ukrcani smo na stanici u Požegi na vlak i do Jovanovca. Tamo smo bili sve do 15. listopada 1944. godine, kada smo opet ukrcani na vlak za Njemaèku. S porodicama iz Novih Mihaljevaca što su bili uglavnom žene i djeca, ukrcala se moja mama Kata i ja. Otac Ðuka bio je u jedinici koja je osiguravala željeznièke pruge. Stigli smo do Dresdena, gdje smo bili smješteni u jedan lager, gdje je bilo više tisuæa iseljenika, uglavnom žena i djece. Nakon što je 13. i 14. veljaèe 1945. godine bio Dresden strahovito bombardiran odvezeni smo u drugi manji lager u Zwickau i tu smo bili do poèetka travnja 1945. godine, podijeljeni u manjim 302

VDG JAHRBUCH 2004

mjestima, kako bi ukoliko doðe do ponovnog bombardiranja bilo manje žrtava. Ja sam s mamom bio u Sendtschetu do konca rata 15. svibnja 1945. godine. Poslije tog datuma poèeli su nas skupljati za povrat u Jugoslaviju, dok je trajalo to sakupljanje zatvorene su granice i nismo se više mogli vratiti, nego su nas smjestili u jedan lager u Oschat. Odatle koliko se sjeæam jedino su mogli iæi kuæi osobe koji su imali hrvatska ili srpska prezimena kao: Maèkala, Pišta Vid iz Trenkova i drugi. Nas druge su vratili: - Oberhausen kod Bruksala, gdje sam bio i ja. - Burgwerben kod Weisnfelza (Istoèna Njemaèka) i - Schenstet, gdje je po slomu došao i moj otac Ðuro. Braæa Kripp - Stefan i Julius

Tu u Istoènoj Njemaèkoj gdje smo mi bili, najprije su došli Amerikanci, bili tu 6 nedjelja i onda su se povukli i došli Rusi.

S nama iz sela su bili obitelji: Andrije Hut, Miška Hiber (bio ortzleiter), Adama Krip, Stjepana Krip, Ðure Krip, Ede Hut (vratili se 1948.g.), Ludwig, Loner (dvije obitelji), Hak (dvije obitelji), Kulcar, Hut (dudovi)." Orljavac - noæu 14. studenoga 1941. godine grupa od 30 osoba napala je i razoružala 4 stražara koji su èuvali most kod Orljavca. - 2. sijeènja 1942. godine njemaèka posada vodila borbu s partizanima. Pleternica U završnim operacijama travnja 1944. godine, Pleternicu pored ustaša i drugih manjih jedinica, brani i 16. i 17. puk. 22. divizije s borbenom grupom "Geiger" Njemaèke vojske. Cijeli širi rajon oko Pleternice (opisano veæ kod Djedine Rijeke) bio je utvrðen, miniran, pripremljen za odluèujuæu obranu. U operativnom dnevniku, napadaèke jedinice su zabilježile, da su se 18. travnja jedinice NOVJ Prva proleterska divizija ojaèana bataljunom tenkova izbila na lijevu obalu rijeke Orljave i došla u dodir s neprijateljem. Ni nakon dvosatne borbe branitelji se nisu pomakli i zaustavio se napad Prve proleterske. Obrambeni bunkeri bili su pravilno rasporeðeni ispred Pletenice i Sulkovaca i odolijevali su jurišima proletera. Cijelog 19. travnja vode se žestoke borbe, juriš za jurišem, a borba se nastavlja i preko noæi. Bitka za Pleternicu trajala je 72 sata i po ocjeni komandanta 1. proleterske divizije, bila je to najžešæa borba, koju je divizija vodila poslije proboja Srijemskog fronta. Gubici napadaèa prema objavljenim podacima: 262 poginula i 692 ranjena. No uvijek se koristio izraz, "da su obostrano bili veliki gubici". To navodim tim više, jer 303

VDG JAHRBUCH 2004

nije nikada objavljen toèan broj poginulih njemaèkih vojnika. Prema saznanjima pokopano je u Pleternici 664 pripadnika Njemaèke vojske. No nisu svi poginuli za trajanja bitke za Pleternicu. Svakako da su dovezeni i oni poginuli Kod Djedine Rijeke, Buka, Æosinca i dr. Jedni su mi govorili, da su Sulkovaca uz cestu bili poredani mrtvi njemaèki vojnici. Naime izvlaèenje iz Pleternice išlo je preko Nove Kapele. Puna dva dana pokapani su poginuli u Pleternici. Johann Stanzl, roðen 1925. godine, poginuo u Njemaèkoj vojci. Rudolf Mohler Alojzov, trgovac, poginuo 1943. godine kao partizan za napada na Našice. Ivan Mohler Ivanov, trgovac, domobran, nestao u povlaèenju 1945. godine kod Nove Kapele. Ivan Mohler st. bio interniran u logor Valpovo, ali ga je izvadio iz logora zet. Podgorje - 27. svibnja 1942. godine oko 70 komunista došlo je u selo Podgorje te su izvršili pljaèku. (Partizani to zovu redovno snabdijevanje). Poljanska Peter Hack izvještava rukovodstvo NJNS Osijek o borbama partizana (èetnika) protiv ustaša i domobrana kod sela Gornji Vrhovci, Kantrovci i Poljanska 25. i 27. prosinca 1941. godine: "U noæi od 25. na 26. sijeènja 1942. godine napalo je oko 70 komunista selo Poljansku, ali ih je zaustavila seoska straža. Napad je odbijen. Od napadaèa poginuo je Luka Beriæ iz Šeovaca kotar Pakrac, a od straže Lazo Šljubura i ranjena ostala 3 stražara." - 5. lipnja 1942. godine selo napalo preko 300 partizana, odveli sa sobom mjesnog uèitelja i 30 seljaka. Razoružali seosku stražu i odnijeli 20 pušaka. Partizanski izvori su naveli, da se uèitelj zvao Antun Brkiæ, da seljaci nisu odvedeni, veæ otišli dobrovoljno u partizane na nagovor uèitelja. Borba je trajala 2 sata. Poginulo oko 10 ustaša, odnosno 4 u borbi, a 5-6 izgorjelo na zapaljenom štaglju, jer se nisu htjeli predati . Mijo Gluiæ, roðen 15. prosinca 1915. godine. Bio je u Njemaèkoj vojci. Prilikom pada Požege travnja 1945. godine bio u Požegi i nestao u povlaèenju. Zadnji puta viðen kod Zidanog Mosta. Požega - Bombardiranje Požege - predio Ciglana od strane Jugoslavenskog zrakoplovstva - 21. lipnja 1941. godine postavljen je od strane Vodstva Njemaèke narodne skupine u NDH Zagrebu za kotar i grad Požega povjerenik njemaèke narodne skupine: Josef Müller, financ. nadinspektor u miru u Požegi. - 17. studenoga 1941. godine proputovao je kroz Požegu Siegfried von Kasche. Na ulazu u Požegu kod kapele Sv. Ivana sveèano je doèekan. Doèekali su ga: zamjenik Kreisleleitera Ludvig Rübel, orctsleiter Josef Müller, predstojnik redarstva Milivoj Ašner i zamjenik kotarskog predstojnika dr. Štampar. Prijavak 304

VDG JAHRBUCH 2004

postrojbe njemaèke narodnosne skupine podnio je Adolf Fleissig. Nakon ugodnog i srdaènog susreta nastavio je dalje prema Zagrebu. Društvo prijatelja Njemaèke imalo je svoje prostorije na tadašnjem trgu Poglavnika, na prvom katu (zgrada štedionice NDH), a tu je bila i knjižnica i èitaonica. Interesantno da je veæ u studenom 1941. godine bilo prijavljeno 200 polaznika teèaja njemaèkog jezika. Organizirali su i više popularnih predavanja, a trebao je doæi i njemaèki pjesnik i filozof Hans Künkel, viši nauèni savjetnik iz Frankfurta na Odri, što zbog poteškoæa u prometu nije ostvareno. U Požegu je došao dr. Supan, izaslanik Njemaèkog veleposlanstva u Zagrebu, a na željeznièkom kolodvoru u Požegi doèekali su ga: Stjepan Koydl, predsjednik, Friedrich Hegedüs, tajnik i èlanovi: Eugen Milaševiæ, Milutin Jordaniæ, Heinrich Schumacher i Antun Kurtnaker. Carl Kir vlasnik je najveæeg mlina "Ema" u Požegi, a s mjesnim voðom Lonerom osniva i vodi Njemaèku kreditnu i privrednu zadrugu. Bertol i Adolf Fleissig organiziraju njemaèku mladež i vježbaju mladiæe vojnim vještinama i disciplini. Sjeæanja na logor Krndiju Marija Bišof udana Buturac, roðena je 1927. godine u Požegi, Vranduk, od oca Ivana i majke Rozike roð. Benko. Imala je još dvije sestre: Ankicu (1925.) udanu Otuliæ i Katu (1929.) udana Cvetkoviæ, te brata Ðuru Martiniæ. Svi su dignuti u logor.

U logoru Krndija - sestre Bišof

305

VDG JAHRBUCH 2004

"1945. godine u 7 ili 8 mjesecu, došli su kod naše kuæe civili "susjedi" Ðuro Æulibrk i još neki, da moramo na stanicu i ponijeti što manje i odveli nas na kolodvor u Požegi, odnosno u dvorište restauracije. Kada su nas odvodili nisu nam rekli za logor, nego su nas prevarili da æemo iæi za Njemaèku. Kad smo stigli do kolodvora dvorište restauracije bilo se veæ puno. Sjeæam se, da je tamo veæ bila Marica Bek isto s Vranduka. Iz dvorišta su nas pod oružanom pratnjom utovarili u marvene vagone i transportirali Košku, a odatle pješice za Krndiju preko Budimaca. Po dolasku smješteni smo u štalu. Brat Ðuro napravio je od raznog otpada ležaje i primitivni "štednjak" (neka metalna ploèa obložena opekama), da se može nešto na brzinu skuhati. Sjeæam se i "jelovnika": èaj od gloginja, za ruèak grah pun žižaka s makaronima. Kruh je dobivao onaj tko je išao raditi - 3 šnjite za cijeli dan." Za neke tada svakodnevne napasti nije se dobro, kaže Marija, ni sjeæati, kao ušiju, gnjida, šišanja do gola i parenja, jer to samo stvara ogavno raspoloženje. A o tifusu i umiranju da se posebno niti ne istièe. Sjeæa se da su u logoru iz Požege umrli: Hip, imao je kuæu kod sada "Grgin Dola" i veliki vinograd. Franc Kriks, žena s djecom došla kuæi, Franti Bek umrla supruga, a imao još dva sina i dvije kæeri. Marici Bek, sada udana Petkoviæ umrla je mama. Zbog poodmalog vremena ne može se sjetiti još imena troje osoba, koji su umrli u Krndiji. U Krndiji je s Vranduka još bio Bek sa suprugom i sinom Ðukom. U proljeæe 1946. godine prebaèeni su u Osijek, u Retfalu, za rad na ciglani. Krajem ljeta pušteni su kuæi. Leopold Csider (roð. 1884.) sa sinom Leopoldom i kæerkom R. bio je interniran u logor Krndija. Supruga Bara tražila je otpust iz logora pa je Okružni NO Slav. Brod 1. 10. i 27. 10. 1945. godine donio rješenje o otpustu iz logora. Jelena - Jelka Kurtnaker - Roðena je 17. sijeènja 1909.godine u Orljavcu, kao najmlaðe dijete Agneze i Franje. Djetinstvo provodi u Pakracu, a potom u Osijeku, gdje su se roditelji doselili pred poèetak Prvog svjetskog rata. Tu je završila Višu djevojaèku školu i zaposlila se u hotelu "Central" kao knjigovoða. 1931. godine dolazi u Požegu gdje se zaposlila u Ljevaonici. Pisanjem se Jelena bavi cijelog života, prvu pjesmu je napisala kad je imala sedam godina. Najizražajnije je pisala u proznim radovima, a napose o svojoj golgoti u logorima Krndija, Osijek i Valpovo. Objavljivala je svoje radove u više èasopisa, a zbirka njezine poezije i proze "Maslinovu granèicu donesi" izdana je 2002. godine u Požegi. Umrla je proljeæa 2003. godine u Požegi . Usmeni iskaz Vladi Geigeru 27. lipnja 2002. godine: "Majka i ja odvedene smo iz Požege u logor Krndiju u srpnju 1945. godine. Osjeæali smo se Hrvatima. Sjeæam se da je u Krndiji crkva bila porušena, a oltar sv. Antuna je ostao. U jednoj štali bilo nas je smješteno sto ljudi. Ležali smo na staroj slami jedna do druge. Pitali su: jel znaš pisati? Vidjeli su da imam nalivpero. Postala sam æato. I vodila sam popis logoraša u toj štali. Kad su dolazili iz uprave morali smo prozivati. Svaku noæ u 12 sati dolazila je patrola i izvodila nas vani. Ja sam u logoru èula samo hrvatski jezik. U tom mom odjelu jedne noæi jedna mlada žena je rodila. Jedna baka je pomogla porodu. To je dijete bilo užasno slabo. Dan dva pred Veliku Gospu (bila je nedjelja) krstili smo dijete u crkvi. Dijete je kršteno imenom Marija. Prvi ili drugi dan nakon Gospe, Marija je umrla. Sjeæam se dvije 306

VDG JAHRBUCH 2004

djevojèice, dobile su ospice i obadvije su umrle u jednoj noæi. Nikakve lijekove nismo dobivali. Imali smo jednog doktora logoraša. Èovjek se ne boji smrti tamo. Bio je samo jedan bunar pitke vode. Hrana je bila jako loša. Preko žice smo dobili jedan puta kruh i rakiju, koje je donijela djevojka, koja je služila kod moje sestriène. Pješice je došla iz Požege. Djevojka Ankica Bišof (udana Otuliæ) je pobjegla iz logora. Ja sam joj pomogla pri bijegu. Drugih imena se više ne sjeæam. Bio je u logoru i jedan mladi sveæenik. da je sveæenik to smo tek kasnije saznali u logoru. Nitko mu nije znao ime. Zvali smo ga Bezimeni. Nakon devete molbe moje sestriène, u listopadu 1945. godine, majka i ja smo puštene kuæi. Uspjela je dokazati, da smo porijeklom Maðari, a ne Nijemci. Kad sam došla kuæi u Požegu nisam dugo, dugo nikome govorila o logoru. Svoje dane u logoru Krndiji opisala sam u pripovjetkama: "Gorka sjeæanja" i "Bezimeni". Logor Krndiju ne imenujem, ali sjeæanja su o Krndiji." Marica Skipalo, udana Cezner, roðena 1939. godine u Požegi. Odvedena je 1945. godine s majkom Šteficom (...), Bakom (...), i djedom Skipalo, te ujakom Franjom Bek i njegovom suprugom (...), najprije u zatvor (logor) u Valpovo, a zatim u logor u Krndiji. U Krndiji su bili deset mjeseci. Baka i djed Skipalo su umrli u logoru Krndija 1946. godine. Otlilija Berger r. Valenta (1918.) iz Požege, Frankopanska 53.: "Nakon 10 dana što se moj muž Jakob vratio kuæi po svršetku rata, došli su po nas partizani da spremimo najnužnije za put u Njemaèku. Ustvari to je bila varka za odvoðenje u logor. Od kuæe su nas otpratili do željeznièke postaje u Požegi, odnosno u dvorište tadašnje kolodvorske gostionice. Odatle sam ja sa djecom utekla s djecom kod poznatih, dok su u logor Valpovo odvedeni moj muž Jakob, brat mu Ðuro i njihova majka Ana r. Hingelbaum. Sjeæa se, da su tada još bili dignuti u logor iz Požege: Erbl (umro u logoru), Josip Pok, vratio se kuæi i umro. U prvo vrijeme rata mi se nismo nikuda upisivali niti izjašnjavali. No prokazali su nas ustašama da suraðujemo s komunistima pa smo zatražili Njemaèku zaštitu jer to nije bila istina. Tako smo se i upisali u Kulturbund. No kako nismo imali na sebi imovine nismo bili "interesantni" za partizane pa nam nisu posveæivali toliko brigu. Naime, oni koji su bježali a imali su imovine te su odmah po povratku hvatali i ponovno odvodili u logor. Suprug je nakon dva i pol mjeseca utekao iz logora i nitko ga nije tražio." Biografski podaci obitelji Koch iz Požege (Podatke pripremila Ana - Slavica Vukoviæ, roðena Koch u Borovu 1935. godine, živi u ulici Sv. Florijana 4. u Požegi, kuæi koju je 1914. godine sagradio njen pradjed Ljudevit.) "Ljudevit Koch je imao sina Adalberta roðenog 1885. godine u Požegi, to je bio moj djed. Djed Adalbert je imao dva sina u braku sa bakom Ankom, roð. Tomièeviæ iz Oriovca. Slavka, moga oca, roðenog 12. lipnja 1912. godine i Ljudevita, roðenog 18. listopada 1920. godine u Požegi. Njihov sin Ljudevit, zvali smo ga Lujo, uèio je za trgovca špecerajistu kod Andrije Hailera u Osijeku, Pejaèeviæeva ulica, zatim 307

VDG JAHRBUCH 2004

služio vojni rok kao ustaša. U prvom ratnom vatrenom krštenju bude ranjen u u glavu u Pakracu 1942. godine. Moj otac Slavko oženio je moju majku Tereziju Lentz, roðenu 8. rujna 1912. godine. Moji roditelji Slavko i Terezija (Lela) nakon mog roðenja 1935. godine otišli su iz Borova u Osijek. Moj otac radio je u tvornici Bata - Borovo i stanovali smo u naselju III. kolonije. Došavši u Osijek nastali su za mog oca, majku, djeda i baku teški dani. Otac Slavko bio je bez zaposlenja i uspio dobiti posao na tzv. Ustaškom redarstvu kao službenik-administrator. Godine 1945. buduæi da se svi povlaèe odlazi i on i zadnje je viðen kod Dravograda, a dalje ništa nismo saznali. Samo je djed Adalbert imao plaæu kao službenik ZZSO-a (Zavoda za službeno osiguranje). Baka Anka Tomièeviæ bila je domaæica, a majka Lela je završila za trgovca-knjižara i zaposlila se kao radnica u Osijeku u Tvornici šibica Drava i Tvornici keksa Sloboda, te djeèjem sirotištu u kuhinji. Majka i ja smo 1945. godine otjerani na policiju, stan nam je oduzet, u noæi oko 22 sata negdje oko Sv. Tri Kralja. Bila je zima, snijeg do koljena, istjerani smo bez ièega. Tu sam 18 dana provela u uzama kao djevojèica, u podrumu zgrade u kojemu je radio moj otac. Tu sam ga dok je radio posjeæivala u njegovom uredu na šetnjama s majkom. Tada sam sricala prvi puta na pisaæoj mašini: JA SE ZOVEM ANÈICA KOCH. To Koch nas je skupo koštalo iako se nismo isticali ni u èemu, a kamoli da smo Nijemci. No, to je u tadašnjem vremenu poslužilo ljudima da postupe kako su i postupili. Nije bilo popularno se zvati Koch ili bilo kako slièno, i do današnjeg dana osjeæam mrlju na svom identitetu. Najstrašnije sam u obitelji doživjela odvoðenje moje majke Terezije u logor Valpovo. Prije toga po majèinom nagovoru sva zadihana pobjegla sam iz zatvora k djedu i baki u Rokovu ulicu br. 29.-30. u Osijeku, jer smo nas dvije ostale beskuænici. Nju je odvezao noæni transport. U logoru je majka preboljela tifus - strašna temperatura, glad, uši, zima. Moj djed Adalbert, kao malo koji svekar, toliko je brinuo o mojoj majci i nosio joj hranu u logor Valpovo. Ja sam nastavila školu. Djed Adalbert imao je do 1950. godine problema sa isplatom mirovine i dobivanjem svojih prava. Najstrašniju tragediju doživjeli smo gubitkom strica Ljudevita, oèevog brata. Njegov gubitak mi je teže pao jer sam oca doživljavala ozbiljnije. Stric je bio osam godina mlaði od oca i ja sam bila igraèka mome stricu, baki i djedu. Kada su nastale teške godine, a taj moj dragi stric odrastao, služio je vojsku kao roènik u ustašama. Kod Pakraca je ranjen u glavu i reèeno mu je da æe postati ili potpuno slijep ili paraliziran. Dragi Bog pomogao je ali se dogodilo još strašnije. Nije ostao ni slijep ni oduzet, te je hodao sa štapom povezane glave sa samo dvadeset godina života. Znaèi otac otišao u nepovrat, majka u logoru smrti u Valpovu (ne mogu opisati strahote logora bilo bi preopširno). Majka se po povratku iz logora, gdje je bila èetiri mjeseca, kada je logor raspušten, teško razboljela. Mislim da je moj dragi stric Lujo najstrašnije završio. Partizani su 1945. godine ulazili preko Drave u Osijek, a moj stric je tada radi siromaštva, jer nije imao ni pristojne odjeæe ni obuæe, bio sve vrijeme rata u uniformi. Svi su ga zvali "onaj ustaša ranjen u glavu i ide sa štapom". Kada je u Osijeku izašao Proglas - tko je služio u neprijateljskoj vojsci i nije ruke okrvavio neka se javi - neæe mu se ništa dogoditi. Postupio je kao malo dijete, jer nije imao neku zvijezdu vodilju, niti je vidio opasnost u svemu što se je tih dana dogaðalo. 308

VDG JAHRBUCH 2004

Poštivao je neobièno svoje roditelje i pitao oca Adalberta što da radi, jer je mislio da mu mogu dati svoje roditeljsko, a po njemu i najbolje mišljenje. Rekli su mu - pa ti samo što si otišao u vojsku bio si ranjen i nisi nikome ništa uèinio - "javi se". I on se javio, ali se nije vratio. Osuðen je na smrt i ubijen u Osijeku - Sudbeni stol - i to u "kuæi pravde" na najstrašniji naèin. U æeliji uz još neke osuðenike kada su ih stražari došli voditi na strijeljanje, pobunili su se i htjeli obraèunati sa stražarima, ali je došlo do uzbune i ostali redari su poèeli pucati sa podrumskih prozora po njima. Æelije su bile u podrumu. Bilo je uzvika, èuli su to ljudi koji u blizini stanuju. Nesretnici su zapomagali: Braæo Hrvati pomozite!?". Na žalost sve su ih dotukli i bacili na smeæe. Prièala je zastrašena djevojèica koja je u sud dolazila da odnosi napoj za svinje i kroz plaè govorila majkama i oèevima koji nisu znali što se dogodilo, veæ su došli pred zgradu da predaju nešto hrane svojima u zatvoru. Rekla je, da se od straha popiškila kada je na smetlištu vidjela ubijene i krvave ljude, od kojih su se neki još micali. O, Bože! Pitam se gdje su i grobovi umrlih u logoru Valpovo? Znaèi poginuli su moj otac, stric, njihovi strièevi i bratiæi i ostali èlanovi njihovih familija. Zanimljivo je, da je za NDH jedan visoki njemaèki vojni dužnosnik došao k nama u stan moga djeda Adalberta i nagovarao ga je, da se upiše u Kulturbund - što nije htio ni èuti. Dotièni gospodin Nijemac rugao se na rijeèi moga djeda da je Hrvat i da drugo ne želi biti (iako je moj djed znao odlièno njemaèki), što je ovog još više èudilo, pa mu je rekao: "Ha, Hrvat, a Koch!". Moj djed je puno èitao i kao mlad putovao, pa ga je opèinio Beè. No mržnja prema Nijemcima bila je tada toliko velika da je bilo dovoljno imati samo njemaèko prezime. Moj djed i ja obišli smo 1945. godine sve prijatelje, roðake i znance, da bi od njih ukupno 168 pokupili potpise, da moja majka nije bila u Kulturbundu, a da i ja nisam išla u njemaèku školu. Nalazim i danas u kuæi pismo gdje moj djed u znak podrške da izdrži u logoru pisao mojoj majci o tome svjedoèenju naših prijatelja i njihovom zauzimanju da ih spasi iz logora i zagrljaja smrti. U tom gadnom logoru masovno se je umiralo, jer su to bile starice, starci, mala djeca i mlade žene èije je muževe odnio ratni hihor. Umiralo se od gladi, iznurenosti, bolesti, zaraze i smrti. Mojo je majci tada bilo trideset i tri godine, a meni devet godina. Za moga tatu Slavka nikada nas nitko nije ni pitao." Dragica Koch, malodobna kæer i brat joj Ivica, završio uèiteljsku školu i služio kao njemaèki vojnik. Dragec Koch, uèitelj u Požegi i sinoci Draga (student) i Željko (maturant). Slavko Koch, službenik i brat mu Ljudevit, roènik. Na slici je i teta Danica Koch, Dragecova supruga, koja je umrla 1976. godine i pokopana na groblju Sv. Ilije u Požegi.

309

VDG JAHRBUCH 2004

S lijeva sjede: Reza Koch (Kutjevo), Julijana Koch, Ljudevit Koch, Danica Koch (Požega). Stoje s lijeva: Vera Koch (umrla 2000.g. u Beogradu), Stevo Koch (Kutjevo), Željko Koch (Požega), Josip Sondiæ (Kutjevo), Ivica Koch (Kutjevo), Ružica Sondiæ, roð. Koch, umrla 1983.g. (Kutjevo), Dragan Koch Požega, Dragica Koch (Kutjevo), Dragec Koch (Požega), Ljudevit Koch (Požega), Nada Koch (umrla poslije rata). Josip Sondiæ bio je pomorski kapetan, nestao je u ratu. Fotografiju je snimila: Foto "Marta" u Požegi, vjerojatno 1940.-1941. godine. Ljudevit st. je u sredini, do njega lijevo je Julijana Koch, druga pradjedova žena. Znaèi, svjedoèanstvo je o sudbini triju obitelji Kochovih, njih sedam muških i èetiri ženske. Osijek 9. III. 1946. Draga Lela! List koji si po Lujziki Batlièevim i u njemu lanèiæ i prsten poslala primili smo. Sadržaj lista nas je vrlo rastužio jer pišeš kao da si veæ bolesna, vidiš se veæ mrtvu i t.g. Dobro je a i treba da èovjek bude na sve pripravan osobito kada vidiš da smrt Pisma Adalberta Koch svojoj snahi Tereziji - Leli Koch u logor Valpovo hara meðu Vama, ali ipak nesmiješ biti tako malodušna, moraš se bodriti i misliti da valda Bog neæe dozvoliti da se ono najgore dogodi, kuda bi onda Tvoja sirota

310

VDG JAHRBUCH 2004

Anèica, da izgubi i svoju mamu kad je veæ i tatu izgubila, a što bi nas dvoje stari poèeli da se to dogodi. Uzdaj se u Boga i nadaj se da æe se sve još dobro svršiti. Uz tu Tvoju žalost moram Ti javiti žalostnu vijest jer nam ne vrijedi tajiti, molba koju sam poslao putem gradskog N.O. odbijena je po Ministarstvu u Zagrebu, u odluki koju smo primili u srijedu riješeno je, da je izvidima utvrðeno, da si još za vrijeme okupatora bila èlan "Kulturbunda" i time si se deklarirala kao Njemica, obzirom na Tvoje porijeklo i narodnost. Takovom riješenju smo se mogli nadati, jer je Ministarstvo potvrdilo ono kako je riješio gradski N.O. t.j. lažno jer kakovi su to izvidi mogli biti kada niti jedan od ovih 16 svjedoka koji su molbu podpisali nije pozvan na preslušanje. To imademo da zahvalimo onom hulji Tepiæu kao i onima koji su Te unesreæili, ali neka im Bog plati. Na onu drugu molbu koju sam izravno poslao u Zagreb na Ministarstvo nismo dobili nikakovo riješenje, pa sada imademo još malo nade da æe možda biti povoljno riješena, jer sam pisao Ružici da se Drago ako imade kakovih veza zauzme, i ona nam je pisala da imadu jednog druga koji æe se zauzeti samo da razjasnim cijeli tok stvari što sam i uèinio, te sam u ponedeljak poslao preporuèeni list Ružici. Juèer sam poslao isto preporuèeni list u Zagreb Angeli Kovaèeviæ i nju sam ja kao i kuma Katica zamolili da se kod Ministarstva za tebe zauzme, jer kako Katica kaže ona je jako crvena i da je na nekom višem položaju, ako bude htjela mogla bi pomoæi, samo nas ljuti što se Katica veæ prije nije na to sjetila da Angelu zato zamolimo. Pitaš da li smo primili Anèicine cipele i njezin veš, sve smo primili samo smo zaboravili ti to javiti. A jesili Ti primila one cipele što Ti je Vilma poslala. Lonce što si predala primio sam na pošti, samo se košare još nalaze kod Tebe. Sve je bilo dobro dok smo mogli Linku a sada i Lujziku predat jelo pa si barem jelo odmah dobila, ali sada kad su obadva bolesni morati æu na pošti predati pa æeš istom drugi dan dobiti. Ove kolaèe Ti šalje gospoða Ðuriæ. Dakle budi jaka i nadaj se u Božju pomoæ! Primi mnogo srdaènih pozdrava i pusa od mame i tate

Osijek 6. IV. 1946. Draga Lela! Cijeli prošli a i ovaj tjedan govori se samo o nekoj komisiji koja ima stiæi u Valpovo, juèer smo èuli da je došla, pa smo i mislili da æete pustiti kuæi i da neæu više morati dolaziti u Valpovo, a kad tamo evo mene opet, šta se kod Vas govori da li puštaju koga kuæi. 311

VDG JAHRBUCH 2004

Primili smo list i košaru koju nam je donela Batlièeva djevojèica. Sada mi je gadno putovati moram iæi u jutro jer onaj vlak što je išao po podne više ne ide odavde u 3 sata nego u poslije 4 sata pa onda ne mogu stiæi na onaj veèernji nazad. U rajndlici gdje je mast imade peèene svinjetine, mama je morala ju ispeæi i zaliti u mast jer smo ju dobili u subotu kad sam ja veæ otišao u Valpovo. Ovaj paket adresiran na Ivana Kista predaj njemu, on se je ovih dana vratio iz bolnice, žena mu nezna u kojoj je baraki. Ti æeš ga veæ pronaæi. Konjetine ove nedelje nismo mogli dobiti ni mesa ni salame. Grah i krompir šalje Ti mama prijesan da si sama skuhaš, jer je veæ sada toplo pa se kuhano nebi držalo. Iz Zagreba nema nikakvog još riješenja, sve se to nekako slabo mièe. Kako sa vešom, zašto ga ne šalješ kuæi oprati. Primi mnogo srdaènih pozdrava i pusa od mame i tate Draga majkice Kako Tvoja krsta dali te bole, veæ bi te volila vidjeti. Dali znaš oæeš skoro kuæi. Ja uèim i idem u školu. Dobro što sam ja kod bake i dide, da nema njih obadve bi u logoru gladovale. Sada æu završiti. Primi puno pusa i pozdrava od Tvoje jedinice Anèice. Evo Ti šaljemo 100 dinara da vratiš dug i da imaš koji dinar kod sebe. Rajsavac Sjeæanja: Magdalena Grubešiæ (majka Lonner), roðena 14. sijeènja 1931. godine. "U jesen 1944. godine krenule su iz Rajsavca familije: Hip, Hip, Hip Karl (16-17 god), Ðuro Uldrijan, Stjepan Franck, Zlaman, Karlo Jaroš, Ðuro Hamata (Terezija), Lucija Uldrijan, Josip Romstein, Josip Schirholc, Pero Zlaman, Pero Kifer, Franc Gerstman, Ana Šulc, Ðuro Hip, Pero Hip, Ðuro Škoda, Josip Lukiæ Sepo (ubijen u Mariborskoj šumi), Franc Lukiæ, Karla Lukiæ, Lojza Romstein, Pero Gerstman, Franc Gerstman, Josip Loner i supruga Lenèa, Josip Škoda i familija Grubišiæ do Tenje. Iz Tenje 18. listopada 1944. godine polazak kolima za Austriju i nakon mjesec dana preko Maðarske stigli do Sent Martina. Tu su smješteni kod seljaka, koji su im dali sobe. Išli su raditi svi radno sposobni. Magdaleni je tada bilo 13 godina i obavljala je mužnju krava (18). U Krndiju je bila otjerana Kata Uldrijan. Ubijeni: Franc i Drago Šajer, Josip Sepo Lukiæ, poginuo Drago Hip. Stjepan Franck je iselio u Njemaèku, Pero Zlaman u Austriju, Ðuro Škoda u Njemaèku, Josip Loner u Ameriku. Još za Ante Paveliæa u kuæe i posjede iseljenih Nijemaca doseljavaju 1944. godine Hrvati s Korduna. Mjesni voða bio Hip." 312

VDG JAHRBUCH 2004

-Pero Hamata, roð. 1920. godine bio podmornièar u njemaèkoj vojsci te uèestvovao u bitkama za Poljsku, u Africi i na Šangaj. -Petar Hamata, roð. 1917. godine bio podoficir Njemaèke vojske. Bio u Nizozemskoj prilikom lansiranja V-1 i V-2. Nestao u zarobljeništvu 1945. godine. Radio kao kolar kod Mile Breverin u Tounju. - Ðuro Gerstman bio bilježnik opæine u Jakšiæu. Za sigurnu evakuaciju Nijemaca iz Rajsavca i Jakšiæa bio je zadužen Leutnant Leinberger Wilhelm s 5 ES vojnika. - Josip Franc, star 28 godina. Supruga Ana, r. Zlaman iz Rajsavca, ustaški vodnik, naðen mrtav - ubijen od bombe na stanici Živaja 29. lipnja 1943. godine, a pokopan na groblju u Rajsavcu 2. srpnja 1943. godine. Resnik Josip Wittenberg, poginuo je prvi iz sela kao domobran 1942. godine kod Nevesinja. Još su poginuli tijekom rata: Franjo i Ivica Štancl, Josip (otac i sin Dreksler, Rudolf Dreksler Ruševo 12. kolovoza 1942. godine s podruèja oružnièke postaje Ruševo odbjeglo je od svojih kuæa i pridružilo se partizanima 7 osoba. 1945. godine iz Ruševa su dignuti u logor braæa Antun i Tomas Gilich, ali su putem do logora utekli. Stojèinovac - 14. kolovoza 1942. godine u 3 sata, 250 naoružanih i 100 nenaoružanih partizana došlo je u Stojèinovac. Iduæeg dana u 5,10 sati ovi partizani saèekali su dolazak redarstveno domobranskih snaga, sa kojima su stupili u borbu. Puèanstvo sela Stojèinovac prikljuèilo se partizanima. Partizani su u nadmoænosti i potiskuju redarstveno domobranske snage. Stražeman - 27. prosinca 1941. godine vodile su se borbe na podruèju opæine Stražeman s napadaèima oko 50 èetnièko komunistièkih bandita. Tom prigodom odveden je i ubijen bilježnik iz Stražemana Karla Beniæ. U borbi ranjen oružnièki poruènik Martin Bašiæ i narednik Ivan Ilièiæ. Komunisti imali 3 mrtva i nekoliko ranjenih. Tekiæ - Karlo Lohner iz Tekiæa, star 20 godina, supruga Kata r. Puhl. Pao u borbi s partizanima kod Tesliæa u selu Konstovica. Pokopan na Bertelovaèkom groblju 4. veljaèe 1943. godine. Tominovci Marija Rancinger, roðena 1931. godine, udana Andrišek: 313

VDG JAHRBUCH 2004

"Iseljenje njemaèkih obitelji iz Tominovca bilo je u travnju - pred Uskrs 1944. godine. Iz Tominovca najprije su došli u Rajsavac, gdje su bili 12 dana. Iz Rajsavca, odnosno iz Jakšiæa vlakom za Markušicu, gdje su smješteni po praznim kuæama. Tamo ih je doèekao najbogatiji posjednik Fritz. Imao svoju osobnu oružanu zaštitu. U Markušici su proveli cijelo ljeto, a tek 26. listopada krenuli za Ernestinovo, a odatle 1. studenoga preko Osijeka sa kolima i konjima za Austriju. U koloni bilo je i nekoliko kola iz Ciglenika i Kutjeva. Put je trajao 24 dana i tako su na Sv. Katu - 24. studenoga 1944. godine stigli iza Willdona. Saèekali da ih se rasporedi. Jedne su rasporedili u Neudorf, a mi ostali u Willdonu. Tu smo proveli do proljeæa 1945. godine. Tko je htio raditi, mogao je ono što je znao i htio. Ja sam èuvala dvoje djece za 25 ondašnjih maraka tjedno. Za tu sumu se mogao kupiti mantil. Metar flanela koštao je 4 marke. Po kapitulaciji krenuli smo kuæi opet kolima. Prešli smo most na Muri i stigli u Ljutomer. Tu nas je zaustavila mjesna straža i neki civili, okružili oko kola i javili Rusima. Oni došli ðipom i svi smo se uputili kolima na jedno dobro koje je bilo prazno. Tu smo bili nekoliko dana. Održali su na govor, oduzeli sve što smo imali u kolima, mogli smo uzeti samo zavežljaj. Starice i djecu utovarli su u kola, a ostali pješice do hrvatske granice. U Hrvatskoj smo dobili èaja, prenoæili vani u pratnji vojske i sutradan nastavili do Varaždina. Naša kola su vraæena u Sloveniju. U Varaždinu smo bili nekoliko dana. Kuhali smo si èaj. Ja sam nosila u kantici malo masti i nešto brašna za zapršku, kao i svoje haljine. Isto tako imala sam i djedovo odijelo, ako bi umro na putu da ga imamo u èemu pokopati. Od Varaždina do Virovitice preveženi smo željeznicom u stoènim vagonima. Iz Virovitice smo pješke išli za Slatinu. Htjeli smo iæi kuæi pješke preko Krndije, ali su nam odgovorili da tu hvataju povratnike i odvode ponovo u logor. Tako smo se uputili Gutmanovom željeznicom do Osijeka. Iskrcali smo se pred Osijekom i rekli nam da ležimo kraj pruge pa kada naiðe vlak za Našice da se onda u njega ukrcamo. Tako smo i uèini kada su sutradan naišla dva vagona za Našice, ukrcali smo se po mraku i krenuli za Našice. Na izlazu u Našicama, odnosno Zoljanu oduzeli su nam odijelo za djeda i deku. Tako smo nastavili put za Tominovac. Prije odlaska u Tominovac skrenuli smo kod bake u Kutjevo gdje smo bili 8 dana. Baka Roza Galamboš nam dala kravu, krevet i druge potrepštine dok se ne snaðemo." Sada Nijemci iz Tominovca žive: Adam Bauernfreund, živi u Njemaèkoj. Antun Beger, tri sina bili u njemaèkoj vojsci. Sada žive u Njemaèkoj sinovi Ado i Anton - Toni. Ðuro Berger, brat Antunov. Sinovi Gašpar i Ðuro poginuli u njemaèkoj vojsci, a sin Josip bio u zarobljeništvu i poslije umro u Tominovcu. Franjo Ceh, kuæa konfiscirana. Bio skrivan na Ratarnici i poslije radio na Ovèarama. Josip Ceh, sin Josip poginuo u ratu. Obitelj živi u Austriji. 314

VDG JAHRBUCH 2004

Ðuro Ceh, bio zarobljen u Rusiji. Supruga mu umrla u logoru. Sin Adam r. 1928. godine, skrivao se u Ašikovcima. Lena Ceh, muž umro. Iselili se u Njemaèku. Sin bio u njemaèkoj vojsci i u zarobljeništvu umro. Stefan Dreksler. Sin Slavko poginuo u njemaèkoj vojsci, a drugi sin Vlado imao tri kæeri. Familija u Njemaèkoj. Antun Faubel, živi u Austriji. Ana Faubel, supruga Antunovog brata, živi u Austriji. Franjo Hitaler poginuo u ratu, familija u Njemaèkoj. Dragan Hitaler poginuo u ratu, familija u Njemaèkoj. Petar Klesinger umro u logoru, isto tako supruga i sin. Franjo Kulèak poginuo u njemaèkoj vojci, sin s familijom živi u Njemaèkoj. Franta Kulèak, sin Ivo poginuo, familija živi u Njemaèkoj. Josip Paus. Brat Anton poginuo u njemaèkoj vojsci, familija živi u Njemaèkoj. Josip Panoš iselio u Njemaèku s familijom i tamo umro. Imao dva sina. Sin Franjo otišao u Australiju. Adam Panoš poslije rata skrivao se u Požegi na ratarnici. Imao tri sina. Jedan živi u Australiji. Ivan Panoš, poginuo u ratu, familija živi u Njemaèkoj. Leopold Rajf, umro u logoru (Velika Pisanica?). Supruga Kata prièala o teškom životu u logoru. Familija živi u Njemaèkoj. Sin Pero, roðen 1931. godine. Antun Rancinger, sin Petar poginuo u Bosni - na mostu na Drini. Franjo Sajfert, roðen 1927. godine, bio u njemaèkoj vojsci, potom u zarobljeništvu u Njemaèkoj gdje i ostaje. Širholc, sin Ludvik poginuo u ratu, familija živi u Njemaèkoj (dvije kæerke). Ivan Štirmer poginuo u ratu, sin Velimir živi u Australiji. Adam Tofing, sin Antun poginuo u njemaèkoj vojsci. Sep Wagner, sin Petar poginuo u njemaèkoj vojsci, sin Franjo isto bio u njemaèkoj vojsci i ostao u Austriji. Željko Wagner, najprije prebjegli u Austriju, a potom otišli u Ameriku. (Mama Marija bila sestra od Ivana Štirmer i skrivala se u Požegi.) Josip Wagner, obitelj živi u Njemaèkoj, a on je umro. Ivan Štirmer, Dragan i Franjo Hitaler i Ivan Panoš, zarobljeni u Hrvatskoj, odvedeni na Papuk, ubijeni - strijeljani 1945. godine. Franjo Bauerfreund, roðen 1909. u Tominovcu. Osnovnu školu polazi u Tominovcu, gimnaziju u Travniku i Slatini. Zapošljava se kao pisar u opæini 315

VDG JAHRBUCH 2004

Kutjevo 1. veljaèe 1927. godine. Od travnja 1931. do 19. listopada 1932. godine služi vojni rok i to kao pisar Vojnog okruga u Požegi. Po povratku u Kutjevu opet je u opæini pisar do 1935. godine, a od 18. listopada 1935. do 24. travnja 1942. godine je doèinovnik (zvaniènik) isto u Kutjevi, a od tada je preuzeo dužnost opæinskog bilježnika u Jovanovcu sve do 26. listopada 1944. godine, kada odlazi u Peter Bauerfreund NOV. U NOV-i ostaje do 7. rujna 1945. godine, kada je demobiliziran kao starije godište, ali ostaje kao službenik u Štabu XII. Udarne brigade do 1. prosinca 1945. godine. Od 1. prosinca 1945. do 31. svibnja 1949. godine, bio je èinovnik kod Nabavno prodajne zadruge u Kutjevu. Od 1. lipnja 1949. do 30. rujna 1953. godine je zaposlen u DE Ovèare, poslije toga još 8 mjeseci opet u OPZ Kutjevo, a od 16. lipnja 1964. do 15. rujna 1955. godine u opæini Kutjevo, kada odlazi u prijevremenu invalidsku mirovinu, a od 1. svibnja 1963. godine u Administrativnu mirovinu. Toranj - 15. kolovoza 1942. godine u 17. sati, 400-500 partizana došlo je u selo Toranj i tjerali ljude da voze sa njima žito u šumu. Mathias Kappel, Johan Jogun, Karl Kappel Treštanovci Mjesni voða bio je Ðuka Šulc. - Josip Ploužek iz Treštanovaca, star 34. godine, umro od zadobivene rane i pokopan na Bertelovaèkom groblju 9. kolovoza 1944. godine. Njemaèka škola Škola je bila u kuæi Mašek i on je otjeran i ubijen (prema kazivanju Kate Baurer). Sjeæanja: Kata Štajduhar, roðena Bauer, 24. kolovoza 1924. godine u Treštanovcima. Sada živi u Požegi, Domobranska 15. U logoru je bila s roditeljima i sestrom Magdalenom, udanom Tešija. "U logor su nas digli partizani iz Kaptola i otjerali na željeznièku stanicu u Jakšiæu. Tu smo bili na otvorenom, dok nismo ukrcani u marvene vagone pa s njima željeznicom do Koške, a potom pješice do Krndije. Sjeæa se, da je s njima bio i Ðuro Kifer, šnajder iz sela te Franjo Bek iz Vranduka. U logoru su bili još Loner i sin mu Martin. Sjeæa se, da je upravnik logora ubio oca, majku i sina (starog oko 21 godinu) iz Tominovca, nakon što je otvorio kapiju i rekao da mogu iæi kuæi. Bio je na bijelom konju. Kada je obitelj krenula ka izlazu upravnik ih je ubio iz šmajsera. Bilo je to u jesen 1945. godine. Sestra Magdalena u svibnju 1946. godine utekla je iz 316

VDG JAHRBUCH 2004

logora u Krndiji jer je bila obolila od tifusa. Došla je kod tetke u Hrnjevac, a odatle u Tekiæ. Mještanin Jurèak odvezao ju je u Požegu u bolnicu kod doktorice Rutar. Ona joj je obeæala da je po izljeèenju neæe vratiti u logor i za to je imala po kazivanju suglasnost doktora Zambelija. Po ozdravljenju još je sigurnosti radi 3 mjeseca bila u Tekiæu. Otac Josip umro je u logoru Krndija i pokopan na tamošnjem groblju." Franjo Kifer, roðen 14. 8. 1936. godine u Treštanovcima, sjeæa se dizanja u logor: "Bilo je to 27. srpnja 1945. godine, kada su došla tri èovjeka u civilu iz unutrašnjih poslova iz Požege u kuæu njegovog oca i saopæili mu, da je kuæa i sva imovina konfiscirana i da ima 15 minuta vremena da se spremi s familijom i da ponese hranu za tri dana. Otac je ostao zaprepašten, tim više jer je još toga dana trebao vršiti žito, a kamara je bila pripremljena u dvorištu. Imao je zajisano oko 3 i pol jutra pšenice. Morao je to sve ostaviti i još 4 goveda, tri konja, dvadeset komada svinja i oko stopedeset raznovrsne peradi. Sva burad i kace što je služilo za grožðe jer je posjedovao vinograd i sve prikljuèke za oranje zemlje (konjska vuèa) i sve sobne namještaje napunjene u tri sobe sa kuhinjom. Toga dana otjerani su na željeznièku postaju u Jakšiæu. Tu su bili tri dana i tri noæi pod vedrim nebom, èekajuæi dok se ne dopreme marvene vagone za odvoz u logor. Na toj stanici skupilo se izmeðu 200 do 300 osoba. Kad su bili ukrcani u vagone krenuli su prema Osijeku, a potom iz Osijeka za Valpovo sa malim Gutmanovim vlakom. Po izlasku u Valpovu dotjerili su ih na nogometno igralište, koje je veæ bilo ograðeno žicom i pripremljeno za logor i na tom mjestu ostali su oko mjesec i dvadeset dana, opet pod vedrim nebom i po suncu i po kiši. Mnogo je tu u Valpovu logoraša poumiralo od gladi. Nakon jednog mjeseca i dvadeset dana došla je prozivka. Tada su mog oca Ðuru i majku Mariju i mene prozvali i saopæili, da se premještamo u drugi logor i to u selo Krndiju kod Ðakova. Iz Valpova za Krndiju krenuli smo pješice. To je bila kolona duga oko jedan kilometar. Došli smo u selo Krndiju, ali to je selo bilo prazno dobro ograðeno bodljikavom žicom i pripremljeno za pravi pravcati logor. Odatle nismo izlazili jednu godinu i jedan mjesec, nastao je teški prisilni rad na poljoprivredi. Slaba hrana samo èaj od crnog gloga i kruh od raži jedanput na dan, ljudi su nemilice umirali od gladi i tifusa. Bilo je po deset sprovoda na dan i svi su trpani u jednu jamu. Jednog dana, nakon tih trinaest mjeseci opet prozivka. Prozvaše mog oca i dadoše mu otpusnicu da može izaæi iz logora sa familijom, da može iæi kuda hoæe samo ne u svoju kuæu, koja je konfiscirana, kao i cjelokupna imovina u Treštanovcima". Viliæ selo - 29. ožujka 1942. godine izvršen je prepad u Viliæ Selu. "Taj prepad nije uspio. Organizirao ga komandir II. èete, koji je poslije toga smenjen. Izgubili smo 12 drugova mrtvih i 7 pušaka. U toj borbi neprijatelj imao 14 mrtvih." (Gašpar). - 3. srpnja 1942. godine u 17 sati oružnièka ophodnja od 7 momaka pod zapovjedništvom narednika Žaniæa iz Viliæ Sela, vraæajuæe iz službe, napadnuta je na putu izmeðu sela Kunika i Pasikovaca jakom strojopušèanom vatrom od strane partizana. Petorica oružnika zarobljeni, dvojica se vratila u postaju, a jedan od njih ranjen 317

VDG JAHRBUCH 2004

Vetovo - 14. travnja 1942. godine oko 21 sat napalo je oko 50 bandita naoružanih vojnièkim puškama, strojnicama i bombama kamenolom Vetovo, opkolili radnièku baraku, službenike zastrašili, otvorili vrata skladišta silom i odnijeli 600 kg brašna, masti i duhan. Otvorili vrata drobilice, sasjekli remenje i onemoguæili rad. Službenicima i radnicima zaprijetili da više ne smiju raditi u kamenolomu. - 19. travnja 1942.(?) napadnut je kamenolom i demoliran u Vetovu. Uništena mašina drobilica. Dobiveno 2 civilne puške, 25 metaka i 1 def. bomba, 2 pištolja, 16 metaka, 30 mauser metaka, ulja za oružje, æebadi, 250 paketa duvana, 40 kg masti, 400 kg brašna koje je podijeljeno radnicima i kojima je održan miting, Radnici su bili oduševljeni. (Duško Brkiæ i Æiro Dropuliæ). Marija Markoviæ - s. Štefanija, roðena u Vetovu, sada živi u Požegi, zapisala je u Rijeci 2002. godine: "Moja sestrièma - seka Anka (od tate brata kæi) nije se udavala. Imala je ozbiljnu vezu - zaruènika Stefana Brichmer, rodom iz Bošnjaka iz njemaèke familije. Stefan je bio u jedinici njemaèke vojske koja je bila stacionirana u Vetovu tijekom borbi. Nestao je u vihoru II. svjetskog rata, a ona je ostala vjerna tome mladiæu i nije se uopæe udavala. Dohranila je svoje roditelje i na koncu je ostala sama. Èesto se s njom dopisujem i podržavam njenu osamljenost. Zanimljivo je bilo, kada je moja sestrièna Anka bila u bolnici u Požegi 2002. godine. U sobi gdje je ležala, dolazili su posjeti jednoj gospoði i u razgovoru saznala da je došla u posjete toga njenog deèka neæakinja i èula sam kad joj je rekla: to je moja nesuðena ujna. Eto prošlo je mnogo godina od rata, ali sluèajno jedan susret nakon mnogo, mnogo godina, Anki je bila utjeha i zadovoljstvo u svojoj samoæi." Vlatkovac U tijeku rata u selu je bila utaborena jedna njemaèka tenkovska jedinica. Kada su dobili obavijest da æe tim dijelom proæi s povratka i Bosne 18. brigada, èasnici te jedinice odluèili su napustiti selo, kako se nebi vodile borbe oko sela i time bila uništena imovina seljanja i ugroženi njihovi životi. (Po kazivanju Milana Mršiæa). U "Vražjoj" diviziji bili su: Stjepan Pavloviæ i Nikola Vukoviæ Zarilac Sudbine Johann Past s obitelji, zajedno s drugim Nijemcima, iseljava se 1944. godine najprije za Dalj, a potom iz Dalja opet kolima preko Maðarske za Austriju. Na putu kroz Maðarsku razbolila im se kæer Nanèa - Ana i morali su je ostaviti u bolnici u Maðarskoj, a oni su produžili za Austriju. Doktor koji je lijeèio malu Nanèu nije imao djece pa ju je htio posvojiti. No Nanèa to nije htjela pa je pisala tetki Tereziji u Grabarje, kako bi saznala gdje su joj roditelji. Tetka Terezija je odgovorila Nanèi gdje su joj roditelji i mala Nanèa je nakon tri godine s ruksakom na leðima osvanula na roditeljskim vratima u Lidingrestu. 318

VDG JAHRBUCH 2004

Zveèevo Na savjetovanju rukovodioca okruga NJNZ održanom 5. prosinca 1941. godine u Osijeku, Altagayer predlaže, da se sunarodnjaci sa Zweèewa isele, pošto nemaju tamo moguænosti za život i zaradu. U pitanju je 37 porodica s ukupno 180 duša i to podrijetlom iz Šlezije i Sudeta. Oni su u rano proljeæe napustili svoje mjesto i to je prva skupina iz Požeštine koja je evakuirana. Na mjesnom groblju još su saèuvani nadgrobni natpisi: - Franz Juhtmnan (1854.- 1929.) - Josip Stocklac (1863.- 1936.) - Anton Volfont (1852.- 1937.) - Carl Morgentern, umro 1878. godine u 69. godini života. Interesantno je navesti, da je spomenik Josipu i Mariji Lehti izraðen tridesetih godina prošlog vijeka od bijelog kristalnog granita sa Zveèeva i nakon 70 godina nije nimalo ošteæen, odnosno najotporniji je na ovu klimu u odnosu na druge vrste bijelog granita. Taj kristalni granit vadio se u blizini Orljavca i služio je kao sirovina za kvalitetniji kristal. Iseljavanje Prema popisu mjesnih skupina Njemaèke narodne skupine od 2. 10. 1942. godine prisiljeni su zbog ugroženosti od partizana iseliti s podruèja kotara (Bezirk) Požega: Ortsgruppe: Toranj 60 familija. Stützpunkt: Poljanska 7 familien Luèinci 5 " Draga 4 " Biškupci 12 " Potoèani 8 " Stražeman 14 " 1943. godine iseljavaju se iz Velike, Kaptola, Vetova, Kutjeva, a 1944. godine iz Jakšiæa, Rajsavca, Tominovca, Kule, Poreèa, Ciglenika, Mihaljevaca, Pleternice, Zarilca, Grabarja, Ašikovaca, Darkovca, Resnika, Svilne, Buka i po nekoliko familija iz drugih mjesta. Može se zakljuèiti da je oko 2500 iseljeno. Toèan broj ne može se utvrditi, jer su se neki vraæali kuæi veæ iz okolice Osijeka tijekom 1944. godine, a neki opet 1945. godine iz Austrije, Njemaèke, Šleske i dr.

Logori U logore je otjerano preko 3000 Nijemaca i Austrijanaca. Bilo je stalno premještanje iz jednog logora u drugi pa to otežava praæenje. Kometnik U logor Komernik kod Voæina otjerani su još tijekom rata veæ opisani mještani Kutjeva. 319

VDG JAHRBUCH 2004

Krndija Umrli u logoru Krndija Josip Horvat, r. 1890. Ciglenik, umro 1946. Antun Štiksl, r. 1926. Ciglenik, umro 2. IX. 1945. Franjo Kühn, Ciglenik Hans Kühn, Ciglenik Nikola Mühlberg, r. 1884. Ciglenik, umro 1945. Josip Mühlberg, brat Nikolin, Ciglenik, umro 1945. Petar Mühlberg, sin Josipov, Ciglenik, umro 1945. Josip Bauer, Treštanovci, umro 1945. Ivan Wittenberg, Resnik, umro 1946. Elbl, Požega Skipala (djed i baka) Požega Hip (imao kuæu kod Grgin Dola) Požega Franz Kriks, Požega Margareta Wittreich, r. 1913. Požega, umrla 1946. Valpovo Ivan Hazler, roðen 1903. godine iz Biškupaca, po zanimanju radnik, upuæen 17. prosinca 1945. godine na rad u Državnu ciglanu Dalj. Dragutin Humer, r. 1907. i Marija Humer, r. 1910. godine iz Vetova. Petar Ungar, r. 1929. iz Milanluga. Petar Weber, r. 1907. iz Ciglenika. Sjeæanja: Ana Wirkes, roðena 1935. godine u Slav. Brodu, sada živi u Zagrebu, Vilharova 8. Pismeni iskaz dala je autoru rada 20. veljaèe 2002. godine. "Svanuo je lijep, sunèani svibanjski dan 1945. godine. Mi smo se djeca igrala na našem velikom dvorištu. Uživali smo, jer više nismo morali bježati u podrum na znak aviona (amerièkih), nisu nas više bombardirali. Ne mogu uopæe opisati tu sreæu da je rat završio! No tada, toga dopodneva, pojavili su se neki ljudi, jedan od njih bio je naoružani vojnik. Znam da su bili dosta taktièni, rekli su roditeljima da se brzo moramo spakirati, jer nas otpremaju u logor. Treba uzeti najnužnije stvari: nešto posteljine i odjeæe, koliko roditelji mogu nositi. Nama djeci nije bilo jasno kuda to moramo iæi? Zašto? Ja sam bila najstarija od troje djece. Imala sam nepunih deset godina, jedan brat nepunih devet godina, te najmlaðe dijete èetiri godine. Zašto moramo ostaviti svoju kuæu, svoj vrt, svoju baku i iæi u nepoznato? Prije nego što su nas istjerali iz kuæe pravili su inventuru nekretnina, stvari i domaæih životinja (jer kažu, sve što postoji u kuæi, to moramo naæi u povratku). Taj popis je potrajao. Èak sam i ja pomagala da se obavezno sve popiše. Primjetila sam da su roditelji "zaboravili" popisati jednu kvoèku s piliæima, pa sam ih podsjetila na propust. I zatim kada smo se svi spremili, otac je uzeo na leða nešto posteljine i 320

VDG JAHRBUCH 2004

kovèeg s odjeæom, a majka malog brata u naruèaj, te neke sitnice. Iza nas su "ti ljudi" zapeèatili kuæu "tako da nitko nepozvan nebi ušao unutra, da bi nas sve doèekalo u redu!" No, "malo sutra". Kada smo se poslije godinu dana vratili iz logora, kuæa je bila konfiscirana, u njoj je živjela jedna podobnija obitelj. Mi smo išli u podstanare, sreæa da su nas primili dobri susjedi. Našu kuæu smo gledali svaki dan, ali nismo mogli uæi u nju. Ne volim se sjeæati ni rata, ni logora, niti ratnih posljedica, posebno ne "vozanja" i "hodanja!" Najprije smo otpremljeni u Josipovac, kod Osijeka, odakle smo nakon mjesec dana ukrcani uvlak za Njemaèku. Došli smo do Maribora i vratili nas nazad. Ovaj puta do stanice Koška, a odatle pješice u Tociljevac. Odatle, otprilike nakon mjesec dana, opet pješice u Valpovo, Krndiju i nakon godinu dana povratak u Slav. Brod..." Velika Pisanica Bili su smješteni povratnici s granice. Poginuli - u ratu kao partizani:. . . . . . 8 - kao žrtve: . . . . . . . . . . . . . . 10 Ukupno: . . . . . . . . . . . . . . . 18 I ovaj broj se može uzeti s rezervom jer u Darkovcu nije nadeven Milan Jung, a u Pleternici Rudol Mohler. Jung je imao èak èin kapetana, a drugi je poginuo 1943. za napada na Našice.

Der II. Weltkrieg und der Egsodus der Deutschen und Österreicher aus dem Požegaer Tal Die Deutschen und Österreicher des Požegaer Tals zahlten während und nach dem II. Weltkrieg einen hohen Preis- sie verloren ihr Hab und Gut, das sie in zwei Jahrhunderten erwarben, indem sie unhumanen Vorgängen in Lagern – besonders der empfindlichste Teil der Population wie Kinder, die Alten, kraftlose und Frauen, ausgesetzt waren. Von 597 Besitzern wurde insgesamt 5594 Katastereinheiten Land entnommen, was 56,9% des Landfonds der Agrarreform und Kolonisierung des Bezirkes Požega war, und an neue Benutzer ausgeteilt. Einige Dörfer, wie Darkovac, wurden zum Boden zertrümmert, so dass man nicht einmal weiß wo die Schule, Kirche, oder der Friedhof waren. Für die Mühlen, Handwerkerwerkstätten und anderen Betriebe wurden keine präzisen Angaben geführt. Aber, deswegen illustriert die Angabe, dass sich von der Zahl der 8% der deutschen Bevölkerung, nur 0,1% als Deutsche und Österreicher ausgeben, illustriert am besten, was sie in diesem "Goldenen Tal" - für sie "Das Tal der Tränen" erlebten! In den neuen Mitten Deutschland, Österreich, den Vereinigten Staaten, Australien, Kanada, Argentinien usw. musste man von vorne anfangen, aber auch der kleinere Teil im Heimatland, oder als es die Umstände der fünfziger Jahre des letzten Jahrhunderts erlaubten, begaben sie sich in die westlichen Länder. 321

VDG JAHRBUCH 2004

Izvori: • Matiène knjige roðenih, vjenèanih i umrlih. • Posjedovne knjige gruntovnice suda u Požegi. • Izjave logoraša: Josipa Šulca iz Požege; Franje Kifera, Jakšiæ; Marije Bišof, udane Buturac, Požega; Magdalene Grubešiæ, Bertelovci; Kate Bauer, udane Štajduhar, Požega; Ane Ankice Abramoviæ Molerove Kutjevo; Višnje Kiefer iz Donjeg Miholjca, sada iz Kutjeva, Marije Rancinger, udana Andrišek iz Tominovca.

• Pismo Josefa Reiter, Freytagweg 38., 96465 Neustadt, Deutschland • Izjave: Otilija Berger, Požega, Frankopanska 53. • Izjava Marije Kovaèeviæ, roð. Mühlberg, Slavonski Brod, Jakova Gotovca 2. • Pisani iskaz autoru Antuna Pus, Zagreb , Poljana D. Kalea 7. • Izvještaj NJ C K, služba traženja München, o potrazi za Juliusom Kripp, od 11. 02. 1976.

• Preslici dokumenata iz DA Slavonski Brod. • Pismeni iskaz Ane Wirkes iz Zagreba, Vilharova 12. • Usmeni iskaz Georga Lauera Bolstedt, Deutschland. • Usmeni iskaz Grete Lauer udana Bojaniæ, Požega. • Zapisi Vladimira Geigera, Zagreb, koje mi je dobrotom ustupio. • Pismeni iskaz Karoline Elbel udane Bakiæ, Vinkovci E. Kvaternika 22. • Pismeni iskaz Anèice - Slavice Koch udane Vukoviæ Požega, Sv. Florijana 4.

322

VDG JAHRBUCH 2004

Literatura: • Graða za historiju NOP u Slavoniji, Historijski Institut Slavonije, Slav. Brod Knjige I - X, 1963.-1984.

• Dr. Vladimir Geiger: Nestanak Folksdojèera, Nova stvarnost Zagreb 1997. • Dr. Zdravko Krniæ: Položaj Njemaèke narodne skupine u NDH, Zbornik CDISB Slav.Brod br.21/1984.

• Dr. Zdravko Krniæ: O iseljavanju pripadnika Njemaèke narodne skupine (Volksdeutschera) iz NDH za vrijeme II. svjetskog rata, Historijski institut Slavonije Slav. Brod, 1966.

• Mr. Slavica Hreškovski: Njemaèka èeta "Ernst Thälmann" u jedinicama NVV i POJ u Slavoniji. Zbornik CDISB Slavonski Brod broj 21/1984.

• Mr. Željko Benèeviæ: Stvaranje Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije u slavonskopožeškom, ðakovaèkom, županjskom i vinkovaèkom kraju sa stanjem 31. prosinca 1947. godine. Zbornik CDISB Slavonski Brod broj 21/1984.

• Dr. Vladimir Geiger: Folksdojèeri pod teretom kolektivne krivnje, NJ N Z, Osijek 2002.

• Dr. Vladimir Geiger: Radni logor Valpovo 1945.-1946. NJ N Z, Osijek 1999. • Tomislav Wittenberg: Groblja Požeške Doline, Bolta d.o.o. Požega, Požega 1966. • Tomislav Wittenberg: Puvarija, Bolta d.o.o. Požega, Požega 1998. • Tomislav Wittenberg: Sesvetaèki kraj u srcu Poljadije, Udruga Bolta Požega, Požega 2002.

• Požeška kotlina u NOB-i, Slavonski Brod 1984. • GODIŠNJAK NJ N Z OSIJEK (2000., 2001., 2002., i 2003.) • Jelena Kurtnaker: Maslinovu granèicu donesi, Požega 2002. • Tomislav Wittenberg: 100 godina DVD Ruševo, Ruševo 2003. • Adolf Kirschig: KULA - POREÈ Panonia - Veriag Freilassing 1962. • Vihor Požega, Požega 1940. - 1943. • IV. 1945. - 2003.

323

VDG JAHRBUCH 2004

Ovaj Zbornik radova tiskan je zahvaljujuæi financijskoj potpori Dieses Buch wurde dank der finanziellen Unterstützung gedrückt

Zahvaljujemo Danke an • Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske Rat für nationale Minderheiten der Republik Kroatien

• Veleposlanstvu Savezne Republike Njemaèke u Republici Hrvatskoj Botschaft der Bundesrepublik Deutschland in der Republik Kroatien

• Veleposlanstvu Republike Austrije u Republici Hrvatskoj i Ministarstvu vanjskih poslova Republike Austrije Botschaft der Republik Österreich und

• Kulturnoj zakladi Podunavskih Švaba Savezne države Baden-Württemberg, Stuttgart Donauschwäbische Kulturstiftung des Landes Baden-Württemberg, Stuttgart

• Zakladi Friedrich-Naumann, Zagreb Friedrich-Naumann Stiftung, Zagreb

• Osjeèko-baranjskoj županiji Osijek-Baranja komitat

• Grad Osijek Stadt Osijek

324