Jahrbuch - Godišnjak 2023

GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE DG JAHRBUCH 2023.

Zbornik radova 30. Međunarodnog znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” Osijek, 11.-13.11.2022.

Osijek, 2023.

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 1-448

ISSN 1849-8159

Izdavač: NJEMAČKA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek DEUTSCHE GEMEINSCHAF T Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg Za izdavača Vladimir Ham

Glavna urednica mr. sc. Renata Trischler

Izdavački savjet Ludwig Bauer (Zagreb), dr. sc. Lidija Dujić (Zagreb), doc. dr. sc. Marija Karbić (Zagreb), prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar (Zagreb), dr. sc. Stanko Piplović (Split), dr. sc. Zlata Živaković-Kerže (Osijek).

Recenzenti dr.sc. Željko Andreić, dr.sc. Ivan Armanda, dr.sc. Marija Benić Penava, doc.dr.sc. Sanja Cimer Karaica, doc.dr.sc. Slavko Čandrlić, dr.sc. Daniel Dujmić, doc.dr.sc. Zlatko Đukić, dr.sc.

Vladimir Geiger, dr.sc. Vijoleta Herman Kaurić, dr.sc. Jasenka Kranjčević, doc.dr.sc. Nataša Košuta, dr.sc. Suzana Leček, dr.sc. Eldina Lovaš, dr.sc. Gordan Ravančić, dr.sc. Bruno Škreblin dr.sc. Ivica Šute, dr.sc. Zlata Živaković-Kerže Adresa uredništva Ribarska 1 31000 Osijek Tel: 031/213-610 E-mail: vdg.osijek@gmail.com www.deutsche-gemeinschaft.eu

Prijevodi sažetaka na njemački jezik Elisabeth Klein, prof.

Grafička priprema Krešimir Rezo, graf.ing.

Tisak Krešendo Osijek

UDK: 08:061.2 ISSN: 1849-8159 Mišljenja autora ne odražavaju nužno gledište uredništva.

Radovi objavljeni u “Godišnjaku Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” dostupni su u bazi: http://deutsche-gemeinschaft.eu/djelatnost/godisnjak-jahrbuch/ Zbornik radova “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine i Osječko-baranjske županije.

Das Buch “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” wurde Dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien und der Osijeker-Baranjaer Präfektur herausgegeben.

4

UDK08:061.2 08:061.2 UDK

DG Jahrbuch, Vol. 24, 30, 2017.

2023. str. 1-452 1-448

ISSN ISSN1849-8159 1849-8159

2023 Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg 5

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 1-448

ISSN 1849-8159

SADRŽAJ/INHALT Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji riječkih kapetana njemačkog podrijetla u kasnosrednjovjekovnoj Rijeci ........................................................................................................................ 13

Die Raunachers und Raubers, zwei Kapitänsfamilien aus Rijeka deutschen Stammes in dem spätmittelalterlichen Rijeka

Hrvoje Petrić Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice 17. stoljeća ........................................... 25 Deutsche Soldaten in „Windische Gräniz” vom Ende des 16. bis zur zweiten Hälfte des 17. Jahrhunderts

Miljenko Brekalo, Ivan Stipić Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla ....................................................................................... 33 Orgelbauer deutschen und österreichischen Stammes

Zlata Živaković-Kerže U službi humanosti - Otilija grofica Althann .................................................................................................. 43 Im Dienste der Menschlichkeit - Ottilie Gräfin von Althann

Branko Ostajmer Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj obitelji ......................................................... 57 Von den Vorbergers bis zu den Vidovićs: die geschichte einer osijeker-zagreber familie

Branko Hanžek Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu ............................................................ 71 Unbekanntes (selten oder nie veröffentlicht) über Prof. Dr. Sc. Milivoj Prejc

Ivan Bačmaga Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’ - prilog za biografiju Franje ‘Jože’ Gillera ....................................... 87 Fussballgeschichte über den syrmischen ‘Purger’ - Beitrag zum Lebenslauf von Franjo ‘Joža’ Giller

Eldina Lovaš Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom Upisniku građana ..................................... 121 Siedler aus den deutschsprachigen Ländern im osijeker Bürgerregister

Denis Njari Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine .......................................................................................... 137 Die Bewohner von Sarvaš laut Volkszählung aus dem Jahr 1828

Suzana Leček Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika ...................................................................... 153 Der Hl. Florian und die Donauschwaben: der Kult des neuen Schutzpatrons

Domagoj Tomas Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika Novo Borovo .................................................... 177 Nationalsozialistische Ideologie in dem Beiblatt des Wochenblattes Novo Borovo - Kamerad

Stephanie Jug, Sonja Novak Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala društveni koncept regije? ............................................ 189 Wie gestaltete die Literatur in deutscher Sprache das Gesellschaftskonzept der Region?

7

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 1-448

ISSN 1849-8159

Hrvoje Pavić Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala ................................................................ 205 Die Čepiner Zuckerfabrik – ein Beispiel des österreichisch-slawonischen Kapitals

Stanko Piplović Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine ....................................................................................... 217 Besuch des deutschen Autoklubs ADAC im Jahr 1929

Vatroslav Župančić Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien in Slawonien ................................................. 245 Velimirovac - Evangeličko naselje sa dvije župe u Slavoniji

Krešimir Belošević „S mesom ili bez mesa?“ Dr. Ivo Hengster i vegetarijanska propaganda u Dalmaciji .................................... 271 „Mit Fleisch oder ohne Fleisch?“ Dr. Ivo Hengster und die vegetarische Propaganda in Dalmatien

Jure Kuić Gimnazijski profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci .............................................. 285 Gymnasiallehrer und - Schüler österreichischen Stammes in der Grossen Realschule von Split

Dubravko Habek, Željko Dugac Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa .................................................................................. 301 Das Leben von Prim. Dr. Josip Jagodić – Chrirurgen und Gynäkologen

Anja Vlašić Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial u Dubrovniku ............................... 309 Anfänge der Entwicklung des Tourismus unter österreichischen Verwaltung: das Grand Hotel Imperial in Dubrovnik

Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH u Bosanskom Šamcu .......................................................................... 323 Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH in Bosanski Šamac

Ivan Armanda Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u 19. stoljeću ........... 339 Ankunft der Frauenordensgemeinschaften aus Österreich nach Kroatien und Bosnien und Herzegowina im 19. Jahrhundert

Maja Ćutić Gorup Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća ........................................................... 355 Geschichte des Paziner Fürstentumes von seinem Entstehen bis zu Anfang des 16. Jahrhundertes

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca u sportskom životu Osijeka ........................................................ 365 Bedeutende Beiträge der Deutschen und Österreicher zum Sportleben von Osijek

Milan Ivanović Osnivanje i razvoj kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek ............................................................................ 379 Gründung und Entwicklung des Chemiekombinates „Saponia“ Osijek

Ivan Peklić Slikar Franjo Vilhelm(1908.-1984.) .............................................................................................................. 393 Maler Franjo Vilhelm (1908-1984)

8

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 1-448

ISSN 1849-8159

Prilozi Katarina Horvat Primjeri zanimljivih memoarskih i dnevničkih zapisa na njemačkom jeziku iz fundusa Državnog arhiva u Zagreba ......................................................................................................................................................... 407 Beispiele interessanter Memoieren- und Tagebuchverzeichnisse in deutscher Sprache aus dem Fundus des Staatsarchives in Zagreb

Dragana Marković Slika Crne Gore u očima Nijemaca u XIX vijeku – putopisi Crna Gora u očima Bernharda Švarca ............................................................................................................415 Zlatko Bender Eko-turizam: Austrija i Bosna i Hercegovina ................................................................................................ 421 Zlatko Bender Zoološko-botaničko društvo“ iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog područja Klekovače ........................... 425 Ivan Pederin Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer ......................................................................... 429 In memoriam: Zorislav Schönberger (1941. – 2023.) .................................................................................. 441 UPUTE ....................................................................................................................................................... 447

9

UDK08:061.2 08:061.2 UDK

DG DG Jahrbuch, Jahrbuch, Vol. Vol. 24, 30, 2017.

2023. str. str. 1-452 1-448

ISSN ISSN1849-8159 1849-8159

RIJEČ UREDNICE 30. izdanje „Godišnjaka Njemačkeskupa zajednice – Jahrbuch der Deutschen Uz Uz 25 godina Međunarodnog znanstvenog Gemeinschaft“ i 31. Međunarodni skup „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom „Nijemci i Austrijanci u hrvatskomznanstveni kulturnom krugu“ kulturnom krugu“

25 godina u životu jedne udruge nije malo vremena i prilika su za inventuru postignuća u četvrt Najsjajnija svjećica na rođendanskoj torti Njemačke zajednice Višestoljeća od 30 postojanja. godina, zapravo točno 31 godina kontinuiranog održavanja jednog– Zemaljske te udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj jest kontinuirano održavanje ijes godinama simpozija 30 izdanja zbornika radova s istoimenog skupa – respektabilna činjenica skup „Nijemci kulturnom krugu“ koji u je tijekom godina isveu uspješniji znanstvenom svijetu,i Austrijanci a kamoli uu hrvatskom svijetu nacionalnih manjina Hrvatskoj ili postao i međunarodni. Upravo vas sve tom zgodom, a uoči 25. Međunarodnog znanstvenog njemačkih manjina u svijetu.

Još uvijek je pokušaj rasvjetljavanja pozitivnog povijesnog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ najsrdačnije pozdravljamo u ime doprinosa manjinske skupine koju su povijesni tijekovi teško stigmatizirali, kroz slavljenika –jedne Njemačke zajednice! znanstveni format kakav njeguju ne samo Skup već i zbornik – „Godišnjak Uspjesi u radu i provedbi projekata i postignuće većine zadanih radova ciljeva rođendanski su Njemačke – Jahrbuch der Deutschen Gemeinschaft“ jedinstven pokloni kojezajednice smo sami sebi, onako najiskrenije, mogli poželjeti i koji su nam se ostvarili.među nacionalnih manjinama Hrvatskoj, i među njemačkim manjinama u Europi Na idućim stranicamauknjige na kojualismo, kao Njemačka zajednica iznimno ponosni,i svijetu zajednica u Hrvatskoj svoj rad na očekuju te Vasstoga nova Njemačka saznanja o, sasvim izvjesno, još uvijek zaslužuje nedovoljnopriznanje iscrpljenoj za temi doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu. Ove Vam godine na stranicama 24. po ovome području. redu izdanja „Godišnjaka Njemačke zajednice – DG Jahrbuch“ predstavljamo 33 znanstvena Uz 30. obljetnicu osnivanja zajednice, prošle je,u 2022. godine od 11. i stručna članka, izlaganja i priloge Njemačke sa skupa „Nijemci i Austrijanci hrvatskom kulturnom do 13.održanoga studenogaododržan jubilarni2016.

– 30.godine Međunarodni „Nijemci krugu“ 4. do 6. istudenoga u Osijeku. znanstveni Još je to jedanskup vrijedni prilog zbirci do sada objavljenih zbornika radova ovog njegov znanstvenog skupapred koji Vama iz godine iimpresivnoj Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“, a kao rezultat, je u godinu radova u Osijeku okuplja zainteresirane povjesničare i istraživače s gotovo svih područja zbornik „Jahrbuch – Godišnjak“ 2023., također u svom jubilarnom, 30. znanosti – od medicine do arhitekture, uključivo dakako i strastvene istraživače i povjesničare izdanju.

Prošlogodišnji je skup, već tradicionalno u Osijeku okupio brojne sudionike amatere koji svojim radom također znatno obogaćuju ovaj skup. koji su se rado odazvali pozivu i svojim prilozima obogatili ovaj najdugovječniji skup Rastuće zanimanje za sudjelovanje na Znanstvenom skupu “Nijemci i Austrijanci u ohrvatskom Nijemcima i Austrijancima u hrvatskom kulturnom krugu. kulturnom krugu” svjedoči o nekoliko važnih činjenica: Njemačka zajednica profilirala se kao organizator skupova važno koji u posljednjih godina bilježe i U uspješan međuvremenu je znanstvenih Simpozij zauzeo mjesto u nekoliko kalendaru aktivnosti važna međunarodna sudjelovanja – od Bosne i Hercegovine i Srbije pa sve do Njemačke.

Također, Njemačke zajednice i ustalio se u jesenskom terminu održavanja, u studenome. S rado ističemo kako se osnovna tema našega skupa prepoznaje i uvažava u hrvatskoj znanstvenoj godinama je Simpozij narastao u manifestaciju pod nazivom Znanstveni skup javnosti kao sastavni dio javnog djelovanja jedne udruge koja nastoji sačuvati bogato nasljeđe „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“, okuplja sve više sudionika koji svojih predaka na tlu hrvatske domovine. kao priznati znanstvenici skupu daju akreditaciju i znanstvenu potvrdu. Za skup se Povijest je jedna od najsnažnijih odrednica identiteta današnje njemačko-austrijske manjine čulo i u inozemstvu, pa već više od deset godina simpozij ima i međunarodni karakter u Hrvatskoj.

Kroz stručnu i znanstvenu valorizaciju povijesnog doprinosa naših germanskih kroz sudjelovanje znanstvenika i istraživača iz Srbije, Bosne irazumijevati Hercegovine, predaka na tlu Hrvatske pa i šire, zapravo shvaćamo tko smo. Počinjemo tko suCrne naši preci i Mađarske, čime su zadužili našu današnju domovinu koja bez njemačko-austrijskih utjecaja kroz Gore, Njemačke i Austrije. povijest zasigurno ne bi bila dio srednjoeuropskog civilizacijskog kruga. Ponosni smo na ono A naši i zbirka je sve impresivnija, kao i popis sudionika koje što su preci „Godišnjaka“ ostavili ovim prostorima, ponosimo sejednako i svime što i danas baštinimo iz kulture već čitava tri kruga desetljeća okupljamo na ovome Skupu.

Gotovo 800 znanstvenih i civilizacijskog domovine naših pradjedova i što nas veže uz naše germanske korijene. radova objavljeno u ovih 30 godišta zbornika tisuća tiskanih (i Radujemo se štojeVas pozdravljamo u Osijeku uoči„Jahrbucha“ ovogodišnjeg, na 25. više po redu Međunarodnog digitalnih) a svojim je sudjelovanjem Skupkulturnom obilježilo više stotina znanstvenika, znanstvenogstranica, skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom krugu”.

Hvala svima koji su to činili do sada, ali i svimaikoji će i nadalje zajedno s nama svojanisu saznanja, povjesničara, istraživača amatera od kojih pojedini i više međuznanja, nama,neizmjeran no njihov trud, istraživačku i znanstvenu znatiželju ugraditi u stupove budućnosti njemačke i austrijske doprinos neće ostati zaboravljen. nacionalne manjine i osvjetlati obraz (pre)dugo prešućivanim Nijemcima i Austrijancima u S krajevima. velikom radošću smo proteklih desetljeća pratili kako se razvijala znanstvena ovim

karijera mnogih sudionika koji su još kao svježi diplomanti ili još nezavršeni studenti Vaša urednica svoje prve korake u smislu prezentiranja svojih saznanja stjecali na pozornici mr.upravo sc. Renata Trischler 11

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 1-448

ISSN 1849-8159

našeg Skupa, a danas su zvučna i poznata imena u znanstvenoj zajednici u Hrvatskoj.

Sve to ne bi bilo moguće bez nekoliko vjernih sudionika koji su uvijek podržavali naš rad pa stoga da velika zahvalnost pripada dr.sc. Zlati Živaković Kerže iz Osijeka, dr.sc.

Stanku Piploviću iz Splita, dr.sc. Mariji Karbić i dr.sc. Suzani Leček s Hrvatskog instituta za povijest, ali i mnogim drugima koji su nam u Osijek na skup uvijek dovodili ili slali „neke nove klince“ bez kojih više ne možemo zamisliti budućnost našeg Simpozija.

Na idućim Vam stranicama predstavljamo ukupno 31 znanstveni i stručni članak, izlaganja i priloga s prošlogodišnjeg Simpozija. Bez sumnje je to još jedan vrijedni kamenčić u mozaiku saznanja od iznimne važnosti za njemačku i austrijsku manjinu u Hrvatskoj koju na ovaj način, putem njihova doprinosa hrvatskom kulturnom (i ne samo kulturnom) krugu predstavljamo javnosti kako bismo je oslobodili predrasuda i stigme koju nosi još od 1945. godine. Donosimo Vam nova saznanja o, sasvim izvjesno, i nadalje nedovoljno iscrpljenoj temi doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu.

Također, rado ističemo kako se osnovna tema našega skupa prepoznaje i uvažava u hrvatskoj znanstvenoj javnosti kao sastavni dio javnog djelovanja jedne udruge koja nastoji sačuvati bogato nasljeđe svojih predaka na tlu hrvatske domovine.

Hvala svima koji su to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama svoja saznanja, znanja, neizmjeran trud, istraživačku i znanstvenu znatiželju ugraditi u stupove budućnosti njemačke i austrijske nacionalne manjine i osvjetlati obraz (pre) dugo prešućivanim Nijemcima i Austrijancima u ovim krajevima. Radujemo se novim (sa)znanjima i pozivamo Vas da prelistate i pročitate idućih 450 stranica ovogodišnjeg jubilarnog, 30. „Jahrbuch – Godišnjaka Njemačke zajednice“.

Sudionicima 31. Znanstvenog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ (10.-12.11.) i organizatorima neka je uspješan rad!

Vaša urednica

Renata Trischler

12

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

Dr. sc. Marija Karbić mkarbic@isp.hr Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Starčevićeva 8, Slavonski Brod

UDK: 94(497.5Rijeka) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 16.10.2023.

Prof. dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus znikolic@ffzg.hr Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Odsjek za povijest I. Lučića 3, Zagreb

Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji riječkih kapetana njemačkog podrijetla u kasnosrednjovjekovnoj Rijeci* Rad se bavi dvjema obiteljima njemačkog podrijetla, obiteljima Raunacher i Rauber, čiji su pripadnici u Rijeku došli kao kapetani u službi Walseeovaca, gospodara Rijeke krajem 14. i veći dio 15. stoljeća, i njihovih nasljednika Habsburgovaca. Govori se o tome kako su se pojedinci iz tih obitelji odnosili prema gradu dok su vršili službu kapetana, ali i o načinu na koji su se ove obitelji uklopile u gradsku zajednicu, kao i o tragu koji su ostavile u Rijeci (primjerice kao donatori augustinskog samostana sv. Jeronima).

Ključne riječi: Raunacheri, Rauberi, Nijemci, Rijeka, riječki kapetani, srednji vijek * Rad je izrađen u okviru projekta Hrvatske zaklade za znanost Topografija vlasti: istočnojadranski gradovi u srednjovjekovnim prostorima vlasti (TOPOS) (IP-2019-04-2055).

13

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

Među Nijemcima koje nalazimo u Rijeci u razdoblju kasnog srednjeg vijeka ističu se i oni koji su ondje stigli kao službenici obitelji Walsee, koja krajem 14. i veći dio 15. stoljeća drži Rijeku u svom posjedu.1 Službenici Walseeovaca većinom su bili pripadnici nižeg i srednjeg plemstva iz austrijskih zemalja i njihovi ljudi od povjerenja, kojima su Walseeovci stoga povjerili upravu svojih posjeda u Istri i na Kvarneru. Najistaknutiji među službenicima Walseeovaca u Rijeci bili su oni koji su vršili službu gradskog kapetana. Gradski kapetan upravljao je gradom u ime obitelji Walsee te je bio njihov predstavnik u gradskoj upravi i predsjedao gradskim vijećem.

Zajedno s gradskim sucima i vijećnicima sudjelovao je u donošenju različitih odluka i propisa, primjerice onih koji su regulirali način funkcioniranja gradske uprave ili odnose sa susjedima, sudio u različitim vrstama parnica te posredovao prilikom sklapanja ugovora ili ih sklapao u ime grada, a zajedno sa sucima određivao je, na primjer, i skrbnike maloljetnicima koji su ostali bez roditelja u slučaju da ih roditelji nisu odredili oporukom.2 Iako služba kapetana nije bila nasljedna, vrela svjedoče da je iz iste obitelji znalo dolaziti više osoba koje su obnašale tu dužnost.3 Jedna od obitelji kojima se ovom prilikom bavimo, obitelj Raunacher, upravo je primjer takve obitelji.4 Njezini su pripadnici u Rijeku došli kao službenici Walseeovaca, dok su pripadnici druge obitelji o kojoj će biti riječ, obitelji Rauber, u Rijeku došli nakon što su Walseeovce kao gospodari Rijeke zamijenili Habsburgovci.5

OBITELJ RAUNACHER

Obitelj Raunacher dolazi iz Kranjske, a u vrelima se javlja u prvoj polovini 14. stoljeća. Nazivaju se po svojoj utvrdi Raunach (Ravne) kod Pivke, nedaleko koje su 1471. izgradili utvrdu Šilentabor (Tabor nad Zagorjem), a posjede su imali i u Istri.6 1 O Walseeovcima i njihovoj vladavini Rijekom vidi: Karbić Marija - Nikolić Jakus Zrinka, “Obitelj Walsee,

gospodari Rijeke i posjednici u Istri i na Kvarneru”, Godišnjak Njemačke zajednice. DG Jahrbuch 29, Njemačka zajednica, Osijek 2022., 11-22.

2 O službi gradskog kapetana vidi: Herkov Zlatko, Statut grada Rijeke iz godine 1530., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1948., 47-49; Klen Danilo (ur.), Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka - Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988., 91-93. O odgovornosti gradske uprave i kapetana za skrb o siročadi vidi: Karbić Marija, “Položaj djece u Rijeci u kasnom srednjem vijeku”, u: Mogorović Crljenko Marija (ur.), Filii, filiae ...: Položaj i uloga djece na jadranskom prostoru. Zbornik radova 4. istarskog povijesnog biennala, Zavičajni muzej Poreštine – Državni arhiv u Pazinu – Odjel za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Poreč 2011., 127.

3 Usp. Klen, Povijest Rijeke, 92-93; Hauptmann Ferdo, Rijeka. Od rimske Tarsatike do hrvatsko-ugarske nagodbe, Matica hrvatska, Zagreb 1951., 30.

4 O jednom od pripadnika ove obitelji bilo je već riječi u Godišnjaku Njemačke zajednice. Usp. Karbić Marija, “Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja sredinom 15. stoljeća”, Godišnjak Njemačke zajednice. DG Jahrbuch 21, Njemačka zajednica, Osijek 2014., 30-33.

5 O dolasku Rijeke u posjed Habsburgovaca vidi: Karbić - Nikolić Jakus, “Obitelj Walsee”, 18-19; Herkov, Statut grada Rijeke, 23-24, te ondje navedenu literaturu.

6 Kosanović Ozren, “Sudac Kvirin Spinčić iz Kastva, istaknuti građanin Kastva i Rijeke iz prve polovine 15. stoljeća”, Acta Histriae 22/3, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko, Koper 2014., 560; Medved Marko, “Augustinci pustinjaci riječkog sv. Jeronima u 15. stoljeću”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 51, br. 2, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2019., 170. O posjedima

14

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

Ovom prilikom nećemo pokušati dati cjeloviti prikaz povijesti ove obitelji, već ćemo se baviti njezinom prisutnošću u Rijeci, ali evo ipak još nekoliko podataka o posjedima koje su držali. Martin Raunacher uzeo je oko 1430. u najma za 200 dukata od grofova Goričkih i posjed Završnik (Schwarzenegg), a taj su posjed Raunacheri izgleda zadržali u svojim rukama i nakon izumiranja Goričkih te je zabilježeno da su ga 1528. uzeli u najam za 4000 zlatnih dukata od Ferdinanda I. Habsburškog.7 U zalog su, ubrzo nakon što je prešla iz ruku Walseeovaca u posjed Habsburgovaca, uzeli i Kastavsku gospoštiju.8

Pripadnici obitelji Raunacher u Rijeci se javljaju tridesetih godina 15. stoljeća kada Jakov postaje riječkim kapetanom te tu službu obavlja do 1452. godine. 9 Kao riječki kapetan Jakov je obavljao redovne poslove vezane uz tu dužnost. Na primjer, sudio je u sporovima među susjedima zbog neslaganja oko nekih građevinskih radova,10 ali i u brojnim prilikama svjedočio namirenju dugova, sporovima oko novčanih potraživanja ili dogovoru o tome kako će se isplatiti.11 Tako je 21. prosinca 1446. godine zajedno sa sucima i vijećnicima potvrdio da su od suca Nikole Mikolića primili 66 libara malih, koje je kod njega u ime svoje majke i braće pohranio Jakov Misulić kako bi se isplatio neki dug crkvi sv. Marije.12 U jednoj drugoj prilici su Jakov Raunacher, suci i vijećnici predali tabernakul koji se nalazio u rukama Ivana Belsterfara svećeniku Gašparu Krešoliću.13 Jakov je bio prisutan i prilikom nagodbe oko nasljeđa iza pok. Nikole Raunacherovih na Krasu i okolnim područjima vidjeti: Kosi Miha, Spopad za prehode proti Jadranu in nastanak “dežele Kras”, Zgodovinski inštitut Milka Kosa ZRC SAZU, Ljubljana 2018.

7 Rutar Simon, “Završniška gospoščina na Krasu”, Izvestja Muzejskega društva za Kranjsko, V/6, Ljubljana 1895., 219.

8 Kobler Giovanni, Povijest Rijeke, 3 sv., Preluk, Opatija 1995-1997., 3: 433.

9 Glavno vrelo za riječku svakodnevnicu, pa i za Jakovljevu djelatnost kao kapetana u tom razdoblju predstavlja notarska knjiga riječkog notara i kancelara Antuna de Renno de Mutina, koja obuhvaća razdoblje od 1436. do 1465. godine. Ova notarska knjiga objavljena je u: Silvino Gigante (prir.), Libri del cancelliere, 1. Cancelliere Antonio di Francesco de Reno, 1, Monumenti di Storia Fiumana, 2, Fiume 1912. [dalje: Libri del cancelliere, 1]; Isti, Libri del cancelliere, 1, Cancelliere Antonio di Francesco de Reno, 2, Monumenti di Storia Fiumana, 3. Fiume 1932. [dalje: Libri del cancelliere, 2]; Mirko Zjačić (prir.), “Knjiga riječkog kancelara Antuna de Renno de Mutina”, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci [dalje: VDAR], 3 (1955-1956), 5-345; 4 (1957), 89-225; 5 (1959), 257-459. Kao kapetan spominje se, primjerice, Libri del cancelliere, 1, 37, 40; VDAR, 3, 91; 4, 109, 115, 122, 135; 5, 424-425. U notarskim spisima kao kapetan prvi se put spominje 1437. u jednom dokumentu vezanom uz javnu dražbu zaloga (VDAR, 5, 399).

10 VDAR 3, 190-191.

11 Vidi, npr., Libri del cancelliere, 2, 22 (25. veljače 1445.). Nekoliko godina kasnije (1451.) prisustvuje dogovoru s Matejom, majkom pokojnog Valentina, skupljača poreza, oko isplate njegovih dugova. Između obaveza koje je Mateja trebala isplatiti naveden je dug prema Wolfgangu Walseeu povezan s obračunom poreza (VDAR 4, 109). Prijevod na talijanski dijela dokumenta koji govori o istom slučaju objavio je Gigante Silvino (prir.), “Regesti e documenti relativi alle famiglie di Duino e di Walsee”, Fiume. Rivista della società di studi Fiumani di Fiume 15-16 (18!), Società di studi Fiumani, Fiume 1937-38. (1940.!), 93. O jednom drugom sporu vođenom pred Jakovom Raunacherom između Kvirina Spinčića i Tome Fačića, stanovnika Umaga, pisao je i Kosanović, “Sudac Kvirin Spinčić”, 559-560.

12 VDAR 3, 119.

13 VDAR 3, 112 (21. studenog 1446.). Pobliže o čemu se ovdje radilo nije nam, nažalost, poznato.

15

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

između njegove majke Ilse i sestara Klare i Pasine.14 Zajedno sa sucima i vijećnicima, u ime gradske općine u studenom 1443. sklopio je i ugovor s magistrom Tomom pok. Ivana, stanovnikom Venecije, kirurgom, o liječenju riječkih građana,15 a 1451. i ugovor s notarom Antunom de Renno de Mutina.16 Sudjelovao je i u donošenju različitih odluka i propisa. Neki od tih propisa određivali su način funkcioniranja unutar grada, poput onog koji traži da se ugovori sklapaju u skladu s običajima dicte Terre Fluminis17 ili onih kojima se regulira obaveza novoizabranih gradskih vijećnika da prirede ručak za ostale vijećnike,18 određuje cijenu jaja,19 zabranjuje vezivanje stoke na javnim gradskim prostorima20 ili nošenje oštrog oružja u vrijeme mira,21 dok su drugi regulirali odnose sa susjedima. Tako su neki od njih nastojali onemogućiti promet između Rijeke i Trsata, čiji su gospodari bili Frankopani, braneći da se bilo kakva roba prodaje s druge strane Rječine,22 da se stvaraju poslovna društva s onima koji tamo žive (neque habere societatem aliquam pro emendo aut vendendo siue cambliendo mercancias suprascriptas),23 pa čak i da se ide piti preko Rječine (accedere vltra Fluuium ad bibendum), a za što je bila predviđena kazna od 20 solida i 3 dana u lancima.24 Jakov je sudjelovao i u donošenju određenih odluka vezanih uz crkvene prilike i usmjerenih protiv glagoljaške tradicije u Rijeci. Dana 29. prosinca 1443. zajedno s dva riječka suca i sedam vijećnika donio je odluku da svi moraju nastojati oko toga da se u crkvi sv.

Marije i Riječkom kaptolu koristi latinica (litera latina).25 Kapetan Rijeke nije bio nadležan samo za grad, već i za Kastav, Veprinac i Mošćenice te nam je zabilježeno da je 1438. i 1439. Jakov Raunacher sudio i neke sporove u Kastvu.26

14 VDAR, 4, 121-122 (23. veljače 1452.). O ovom slučaju, a i općenito o sestrama Passini i Klari vidi: Cvitanović

Monika, Položaj žena u Rijeci u 15. stoljeću, diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 2012., 51-54.

15 Gigante Silvino, Fiume nel Quattrocento, Fiume 1913.,138-139; Škrobonja Ante, “Medicinski zapisi u

notarskoj knjizi riječkog kancelara Antuna de Renna de Mutina”, Sveti Vid. Zbornik 3, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1998., 165.

16 VDAR, 4, 115 (23. prosinca 1451.)

17 VDAR, 4, 151.

18 VDAR, 3, 132 (19. siječnja 1447.).

19 Libri del cancelliere, 1, 169 (16. svibanj 1440.).

20 Libri del cancelliere, 1, 326 (25. studenoga 1443.).

21 VDAR 3, 164 (19. srpnja 1447.)

22 Kobler, Povijest Rijeke, 3: 439.

23 VDAR 3, 116-117 (4. prosinca 1446.).

24 VDAR 3, 187.

25 Gigante, Libri del cancelliere, 1, 333. Treba napomenuti da ove mjere usmjerene na potiskivanja glagoljice, a time i hrvatskog jezika nisu imali previše učinka. I desetak godina kasnije još ima kanonika koji ne znaju latinicu, a u Pulu se na ređenje šalju i kandidati koji ne znaju latinski. Osim toga, u inventaru riječke zborne crkve iz 1457. navodi se samo jedna nova crkvena knjiga na latinskom, dok su sve druge na starohrvatskom crkvenom jeziku i pisane glagoljicom (Klen, Povijest Rijeke, 95-96).

26 Kobler, Povijest Rijeke, 3: 439.

16

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

Ovdje bih željela spomenuti i jedan skandal vezan uz kapetana Raunachera. Naime, čini se da je na maskenbalu mladić Antun Radolić tijekom plesa poljubio kapetanovu kćer. Taj je događaj izazvao mnogo ogovaranja, a potom je mladić i ubijen. Zbog svega toga pokrenuta je istraga, ali ona nije dala nekoga rezultata. Lako je moguće da je Radolićevu smrt uzrokovala ljutnja kapetana, koji je događaj shvatio kao tešku uvredu (grave offesa) svoje kćeri, pogotovo stoga što je mladić izgleda vodio raskalašen život.

Iako je prijetila opasnost da se u cijeli slučaj umiješa Ivan Reichenburger, kapetan Devina i Krasa, koji je tražio dodatno suđenje, Raunacher je uspio prekinuti istragu i sve zataškati. U suglasnosti sa sucima i vijećem, obratio se svećeniku Marku, ocu pokojnog mladića, te mu postavio uvjet da, ako želi biti u Rijeci, ne smije po tom pitanju uznemiravati riječko vijeće, niti ikoga, uključujući i vijećnike, kao ni svoju braću niti bližnje, te da o tom skandalu i smrti pokojnog Antuna (Antonca) ne smije govoriti nikome u Rijeci.27 Moguće je da su navedeni događaji doveli i do odluke vijeća od 1. ožujka 1449. da se zabrani maskiranja na zabavama, pod prijetnjom novčane kazne od 50 libara. Kazna se odnosila na organizatore zabava, jer su oni morali točno vidjeti tko je tko od uzvanika.28

Uz Jakova u kasnosrednjovjekovnoj Rijeci istaknutu je ulogu igrao i Martin, Jakovljev brat,29 te Jakov ml. Martin je vršio, i to u vrijeme kada je Jakov bio riječki kapetan, dužnost vicekapetana (1452.),30 dok je Jakov ml. kasnije također bio riječkim kapetanom. Jakov ml. prvi se puta spominje 1452. godine, i to zajedno s Martinom u jednom dokumentu vezanom uz augustinski samostan u Rijeci. Tom se prilikom navodi da je Jakov ml. Martinov nećak (nepos).31

Raunacheri su bračnim vezama bili povezani s drugim uglednim obiteljima, što je također pokazatelj njihova statusa. Tako je Martinova supruga bila Margareta Lamberg, iz obitelji koja se uzdigla službom kod Habsburgovaca i iz koje je potjecao

27 VDAR 3, 253-255. O tome događaju vidi i: Gigante, Fiume nel Quattrocento, 68-72; Cvitanović, Položaj žena, 77-79, a spominje ga i Karbić, “Kapetan Jakov Raunacher”, 32.

28 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 145.

29 Martin se u riječkim vrelima spominje 1439. (VDAR, 5, 420-421), 1446. (VDAR, 3, 108), 1447. (VDAR,

3, 129), 1451. (VDAR, 4, 94), 1452. (VDAR, 4, 136, 142, 144, 158), 1458. (VDAR, 5, 367-368). Martin je obnašao važne službe i prije nego je djelovao u Rijeci. God. 1436-38. bio je na čelu grofovije Gorica (Kosi, Spodad za prehode, 122).

30 VDAR, 4, 142.

31 VDAR, 4, 144. Isprava je, nažalost, nedovršena te ne znamo o čemu se točno radilo. No, iz teksta koji imamo čini se da su Raunacheri tom prilikom bili zastupnici samostana u nekom sporu. O obitelji Raunacher vidi i: Bistrović Željko, “Kulturno-povijesna važnost crkve Sv. Ivana u Lovranu (prilog problematici srednjovjekovne povijesti Lovrana)”, Zbornik Lovranšćine 1, Katedra Čakavskoga sabora, Lovran 2010., 257.

17

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

i Žigmund, prvi ljubljanski biskup,32 a Martinova i Jakovljeva sestra stupila je u brak s riječkim kapetanom Matijom Fraynom.33

OBITELJ RAUBER

Obitelj Rauber također se ubraja među plemićke obitelji njemačkog podrijetla, a držala je posjede u Pazinskoj knežiji. U drugoj polovini 15. st. spominju se kao vlasnici posjeda Lož, Šteberk, Hašperk i Završje u Istri. Više članova obitelji bili su tršćanski kapetani (Nikola st., Gašpar i Nikola ml.), a vršili su i druge važne službe. Primjerice, Nikola st. je od 1478. do 1482. bio na čelu Pazinske grofovije, a tu je službu kasnije vršio i njegov brat Gašpar.34

Gašpar Rauber bio je, a što je za nas ovom prilikom i najzanimljivije, i riječki kapetan. Kao takav Gašpar se spominje 1479. prilikom izmirenja Stjepana i Bernardina Frankapana s carem Fridrikom III.,35 a tu je službu vršio i kasnije. Riječki kapetan bio je i kad je 1490. za Fridrika III. osvojio Trsat.,36 a i 1493. kada mu car Maksimilijan I. daje nalog da “sačuva slobodu Kastva”.37 Nakon što je Trsat potom neko vrijeme bio ponovno u rukama Frankopana,38 po smrti Bernardina Frankopana njime upravlja Nikola ml. Rauber, tada tršćanski kapetan (1529.).39 Godine 1478. Rauberi su uzeli u zakup Kastavsku gospoštiju, a Gašpar je bio i zakupnik poreza Pazinske grofovije.40

UKLJUČENOST U ŽIVOT U GRADU - STRANI ELEMENT ILI DIO ZAJEDNICE

Pripadnici obitelji Rauber i Raunacher, kao i drugi Nijemci koji su u grad došli u službi Walseeovaca ili Habsburgovaca nisu bili izdvojeni iz života grada u kojem su 32 Bistrović Željko, “Gotische Wandmalereien in der Kapelle der Hl. Dreifaltigkeit des ehemaligen

Augustinerklosters des Hl. Hieronymus im mittelalterlichen Sankt Veit am Pflaum (heutiges Rijeka in Kroatien),” MENS ACRIS IN CORPORE COMMODO. Zbornik povodom sedamdesetog rođendana Ivana Matejčića, Sveučilište u Zagrebu - IRCLAMA, Zagreb 2021., 336, 338. U navednom radu vidi više o rodbinskim i ženidbenim vezama obitelji Raunacher.

33 Medved, “Augustinci pustinjaci”, 164.O obiteljskim vezama Raunachera vidi i: Kosi, Spopad za prehode.

34 O obitelji Rauber vidi: Kobler, Povijest Rijeke, 2: 256-257. Kao i u slučaju obitelji Raunacher, u ovom ćemo se radu zadržati na njihovim vezama s Rijekom. O obitelji Rauber vidi: Kosi, Spopad za prehode.

35 Klaić Vjekoslav, Krčki knezovi Frankapani, Knjiga prva, Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (od god.

1118. do god. 1480.), Matica hrvatska, Zagreb 1901., 273.

36 Margetić Lujo – Moguš Milan, Zakon trsatski, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1991., 18. Trsat je u rukama Frankopana vjerojatno bio od početaka 13. stoljeća, a kao takav izrijekom se spominje 1288. u Vinodolskom zakonu. O vladavini Frankopana nad Trsatom i njegovom zauzimanju od Fridrika III., vidi: Klaić, Krčki knezovi Frankapani, 62-66.

37 Kobler, Povijest Rijeke, 3: 445.

38 Trsat je u frankopanskim rukama ponovno od 1508. godine (Klaić, Krčki knezovi Frankapani, 66).

39 Klen Danilo, “Urbar i popis prihoda Trsata (1524-1601)”, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu 16, Historijski arhiv u Rijeci - Historijski arhiv u Pazinu, Pazin 1971., 12; Isti, Povijest Rijeke, 111; Klaić, Krčki knezovi Frankapani, 66.

40 Kobler, Povijest Rijeke, 3: 433; Laginja Matko, Kastav. Grad i obćina, Trst 1889., 74.

18

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

boravili. Uključivali su se u poslove, te posjedovali ili uzimali u zakup nekretnine u gradu ili na njegovom području. Godine 1446. Martin Raunacher posudio je 31 malu libru Matiji iz Japre te je kao zalog za navedenu svotu primio vinograd na Kozali,41 a kuća Jakova Raunachera spominje se 1459. u kontekstu sklapanja nekih ugovora, to jest, u dokumentu je rečeno da je ugovor sklopljen ispred kuće (ante domum) Jakova Raunachera.42 Godine 1546. se spominje da Jakov ml. prodaje kuću u Rijeci.43 Među nekretninama koje su uzimali u zakup nalazimo i manje posjede, o čemu se, primjerice, radilo u slučaju vinograda i vrta koje je 1439. Martin Raunacher uzeo u zakup od Pavla, pok. ser Marka, i Pavla Vidotića,44 a moglo se raditi i o velikim posjedima. Od velikih posjeda uzetih u zakup možemo spomenuti Kastavsku gospoštiju koju je 1468. uzeo u zakup Jakov Raunacher, a 1478. Rauberi, o čemu je već bilo riječi.

Iako su na razne načine povezani sa stanovnicima grada, mora se napomenuti da su i veze s ljudima iz krajeva iz kojih su potekli bile žive. Tako , na primjer, među službenicima Jakova Raunachera nalazimo Ivana Moderspachara.45

Povezanost pripadnika ovih obitelji s gradom mogla se očitovati i u traženju i dobivanju statusa građanina Rijeke kao što je to bilo u slučaju Martina Raunachera koji se kao građanin Rijeke u vrelima navodi 1451. godine.46 Treba spomenuti i da su se neki od članova ove obitelji trajno naselili u Rijeci, pa njihove potomke nalazimo među uglednim riječkim građanima i u kasnijim razdobljima.47

Članovi obitelji Raunacher i Rauber ostavili su trag u Rijeci i kao donatori crkvenih ustanova. Zapravo, na taj su način ostavili i najvidljiviji spomen na svoj boravak u Rijeci.

Sredinom 15. stoljeća obitelj Raunacher podigla je kapelu sv. Trojstva u kompleksu samostana sv. Jeronima, u kojoj su bili sahranjeni Martin Raunacher i njegova supruga Margareta, o čemu svjedoči sačuvana njihova nadgrobna ploča,48 a kapetan Gašpar Rauber u drugoj polovini istog stoljeća podigao je drugu kapelu, kapelu Majke Milosti (od 1578. kada je preuzima istoimena bratovština posvećena je Bezgrešnom Začeću), u kojoj je sahranjen njegov brat Nikola, tršćanski kapetan.49 Katarina Rauber darovala je augustinskom samostanu jedan maslinik za održavanje vječnog svjetla u toj kapeli, a 41 VDAR 3, 108. U Karbić, “Kapetan Jakov Raunacher i drugi”, 32 pogrešno je navedeno da je Martin vinograd dao u zalog, umjesto da ga je uzeo kao zalog.

42 VDAR, 5, 386. Ovaj podatak zanimljiv je i stoga što pokazuje da su Raunacheri ostajali u Rijeci i po prestanku kapetanske službe. Naime, Jakov tada više ne obnaša dužnost kapetana.

43 Kobler, Povijest Rijeke, 2: 225.

44 VDAR, 5, 420-421.

45 VDAR 3, 119-120.

46 VDAR, 4, 94. Tom prilikom Martin se navodi kao svjedok u jednom dokumentu.

47 Klen, Povijest Rijeke, 93.

48 O augustinskom samostanu i crkvi sv. Jeronima vidi: Kobler, Povijest Rijeke, 2: 171-186. O kapeli sv. Trojstva

i nadgrobnim pločama Martina i Margarete vidi i: Klen, Povijest Rijeke, 102; Kobler, Povijest Rijeke, 2, 254256.

49 Usp. Klen, Povijest Rijeke, 102-103; Kobler, Povijest Rijeke, 2, 256-257; Medved, “Augustinci pustinjaci”, 171.

19

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

nasljednici Gašpara Raubera dali su mu selo Sušak.50 Neki autori ostavljaju otvorenom mogućnost da je i gotička Pietà, danas u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, napravljena po narudžbi Raunachera.51 ***

Obitelji Raunacher i Rauber, kojima smo se ovom prilikom bavile, djelovale su na znatno širem prostoru od samog grada Rijeke, a i njihovi posjedi su se poglavito nalazili drugdje. Također, one su nastavile živjeti i u razdobljima koja slijede, Stoga ovaj rad predstavlja tek malen dio povijesti ovih dviju obitelji. Ipak, i tako, dajući nam uvid u njihovo djelovanje i prisutnost u Rijeci u razdoblju kasnog srednjeg vijeka, pruža lijep primjer sudbine kakvu često srećemo na hrvatskim prostorima. Pridošlice koje su došle “poslom”, vršeći različite službe, postale su dio zajednice i izgradile život u našim krajevima, gdje i danas još uvijek nailazimo na njihove tragove.

IZVORI I LITERATURA

Bistrović Željko, 2021., “Gotische Wandmalereien in der Kapelle der Hl. Dreifaltigkeit des ehemaligen Augustinerklosters des Hl. Hieronymus im mittelalterlichen Sankt Veit am Pflaum (heutiges Rijeka in Kroatien)”, MENS ACRIS IN CORPORE COMMODO. Zbornik povodom sedamdesetog rođendana Ivana Matejčića, Sveučilište u Zagrebu - IRCLAMA, Zagreb, 335347.

Bistrović Željko, 2010., “Kulturno-povijesna važnost crkve Sv. Ivana u Lovranu (prilog problematici srednjovjekovne povijesti Lovrana)”, Zbornik Lovranšćine 1, Katedra Čakavskoga sabora, Lovran, 255-279.

Cvitanović Monika, 2012., Položaj žena u Rijeci u 15. stoljeću, diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.

Gigante Silvino, 1913., Fiume nel Quattrocento, Fiume.

Gigante Silvino (prir.), 1912.-1932., Libri del cancelliere, 1. Cancelliere Antonio di Francesco de Reno, 1-2, Monumenti di Storia Fiumana, 2-3, Il municipio di Fiume -Società di studi Fiumani, Fiume.

Gigante Silvino (prir.), 1937-38. (1940.!), “Regesti e documenti relativi alle famiglie di Duino e di Walsee”, Fiume. Rivista della società di studi Fiumani di Fiume 15-16 (18!), Società di studi Fiumani, Fiume, 3-130.

Hauptmann Ferdo, 1951., Rijeka. Od rimske Tarsatike do hrvatsko-ugarske nagodbe, Matica hrvatska, Zagreb.

Herkov Zlatko, 1948., Statut grada Rijeke iz godine 1530., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb.

Karbić Marija, 2014., “Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja sredinom 15. stoljeća”, Godišnjak Njemačke zajednice. DG Jahrbuch 21, Njemačka zajednica, Osijek, 25-34.

50 Medved Marko, “Dva nepoznata inventara riječkog augustinskog samostana sv. Jeronima iz 16. stoljeća”, Problemi sjevernog Jadrana 17, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 2018., 14-15; Kosanović Ozren, “Inventar pokretnih dobara augustinskog samostana sv. Jeronima u Rijeci iz 1523. godine”, Problemi sjevernog Jadrana 17, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 2018., 29.

51 Pintarić Mario - Tulić Damir, “Prilog poznavanju kasnogotičke skulpture u Rijeci: prijedlog za Leonarda Tiannera i nepoznata grupa Oplakivanje Krista”, Ars Adriatica 8, Sveučilište u Zadru, Zadar 2018., 72-73.

20

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

Karbić Marija, 2011., “Položaj djece u Rijeci u kasnom srednjem vijeku”, u: Mogorović Crljenko Marija (ur.), Filii, filiae ...: Položaj i uloga djece na jadranskom prostoru. Zbornik radova 4. istarskog povijesnog biennala, Zavičajni muzej Poreštine – Državni arhiv u Pazinu – Odjel za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Poreč, 114-130.

Karbić Marija - Nikolić Jakus Zrinka, 2022., “Obitelj Walsee, gospodari Rijeke i posjednici u Istri i na Kvarneru”, Godišnjak Njemačke zajednice. DG Jahrbuch 29, Njemačka zajednica, Osijek, 11-22.

Klaić Vjekoslav, 1901., Krčki knezovi Frankapani, Knjiga prva, Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (od god. 1118. do god. 1480.), Matica hrvatska, Zagreb.

Klen Danilo (ur.), 1988., Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka - Izdavački centar Rijeka, Rijeka.

Klen Danilo, 1971., “Urbar i popis prihoda Trsata (1524-1601)”, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu 16, Historijski arhiv u Rijeci - Historijski arhiv u Pazinu, Pazin, 7-50.

Kobler Giovanni, 1995-1997., Povijest Rijeke, 3 sv., Preluk, Opatija (Prijevod djela Memorie per la storia della liburnica città di Fiume).

Kosanović Ozren, 2018., “Inventar pokretnih dobara augustinskog samostana sv. Jeronima u Rijeci iz 1523. godine”, Problemi sjevernog Jadrana 17, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 23-33.

Kosanović Ozren, 2014., “Sudac Kvirin Spinčić iz Kastva, istaknuti građanin Kastva i Rijeke iz prve polovine 15. stoljeća”, Acta Histriae 22/3, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko, Koper, 551-572.

Kosi Miha, 2018., Spopad za prehode proti Jadranu in nastanak “dežele Kras”, Zgodovinski inštitut Milka Kosa ZRC SAZU, Ljubljana.

Laginja Matko, 1889., Kastav. Grad i obćina, Trst.

Margetić Lujo – Moguš Milan, 1991., Zakon trsatski, Izdavački centar Rijeka, Rijeka.

Medved Marko, 2019., “Augustinci pustinjaci riječkog sv. Jeronima u 15. stoljeću”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 51, br. 2, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 159-176.

Medved Marko. 2018., “Dva nepoznata inventara riječkog augustinskog samostana sv. Jeronima iz 16. stoljeća”, Problemi sjevernog Jadrana 17, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 9-21.

Pintarić Mario - Tulić Damir, 2018., “Prilog poznavanju kasnogotičke skulpture u Rijeci: prijedlog za Leonarda Tiannera i nepoznata grupa Oplakivanje Krista”, Ars Adriatica 8, Sveučilište u Zadru, Zadar, 61-80.

Rutar Simon, 1895., “Završniška gospoščina na Krasu”, Izvestja Muzejskega društva za Kranjsko, V/6, Ljubljana, 213–228. Škrobonja Ante, 1998., “Medicinski zapisi u notarskoj knjizi riječkog kancelara Antuna de Renna de Mutina”, Sveti Vid. Zbornik 3, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 161-167.

Zjačić Mirko (prir.), 1955.-1959., “Knjiga riječkog kancelara Antuna de Renno de Mutina”, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 3, Državni arhiv u Rijeci, Rijeka, 5-345; 4, 89-225; 5, 257-459.

21

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

RAUNACHERI I RAUBERI, DVIJE OBITELJI RIJEČKIH KAPETANA NJEMAČKOG PODRIJETLA U KASNOSREDNJOVJEKOVNOJ RIJECI Sažetak

U radu se govori o dvije obitelji njemačkog podrijetla, obiteljima Raunacher i Rauber, čiji su pripadnici u Rijeku došli kao gradski kapetani, ali ih ondje nalazimo i nakon što su njihovi članovi prestali obnašati tu dužnost. Pripadnici obitelji Raunacher u Rijeku dolaze tridesetih godina 15. st. u službi Walseeovaca, gospodara Rijeke krajem 14. i veći dio 15. stoljeća, dok su Rauberi ondje stigli u službi Habsburgovaca, koji su nakon Walseeovaca vladali Rijekom.

Obje obitelji pripadale su srednjem plemstvu austrijskih zemalja, a služba gradskog kapetana, koju su njihovi pripadnici vršili, bila je najvažnija od onih koje su u Rijeci obnašali službenici Walseeovaca, odnosno Habsburgovaca. Gradski kapetan upravljao je gradom u ime gospodara te je bio njegov predstavnik u gradskoj upravi i predsjedao gradskim vijećem. Zajedno s gradskim sucima i vijećnicima sudjelovao je u donošenju različitih odluka i propisa, sudio te posredovao prilikom sklapanja ugovora ili ih sklapao u ime grada. Iako služba kapetana nije bila nasljedna, vrela svjedoče da je iz iste obitelji znalo dolaziti više osoba koje su obnašale ovu dužnost, što potvrđuje i primjer obitelji Raunacher koja je dala dva riječka kapetana, Jakova st. i Jakov ml., dok je Martin, brat Jakova st., bio riječkim vicekapetanom. Suprug sestre Jakova st. i Martina, Matija Frayn, također je bio riječkim kapetanom, što pokazuje da su se najuglednije obitelji u Rijeci povezivale i ženidbenim vezama. Od pripadnika obitelji Rauber riječki je kapetan bio Gašpar, koji je vršio i dužnost tršćanskog kapetana (kao i Nikola st. i Nikola ml. iz iste obitelji) te bio zakupnik Kastavske gospoštije i poreza Pazinske grofovije. U radu se prikazuje djelatnost riječkih kapetana iz obitelji Raunacher i Rauber te se govori se o tome kako su se pojedinci iz tih obitelji odnosili prema gradu dok su vršili službu kapetana, ali i o načinu na koji su se ove obitelji uklopile u gradsku zajednicu, kao i o tragu koji su ostavile u Rijeci (primjerice kao donatori augustinskog samostana sv. Jeronima).

DIE RAUNACHERS UND RAUBERS, ZWEI KAPITÄNSFAMILIEN DEUTSCHEN STAMMES IN DEM SPÄTMITTELALTERLICHEN RIJEKA Zusammenfassung

In der Arbeit ist die Rede von zwei deutschstämmigen Familien, den Familien Raunacher und Rauber, deren Angehörige als Stadtkapitäne nach Rijeka kamen, aber wir finden sie auch nachdem die Mitglieder dieses Amt nicht mehr ausübten dort vor. Die Angehörigen der Familie Raunacher kommen in den dreißiger Jahren des 15. Jahrhundertes im Dienste der Walseer, der Herrschern von Rijeka Ende des 14. und größtem Teil des 15. Jahrhundertes, nach Rijeka, während die Raubers im Dienste der Habsburger, die nach den Walseern in Rijeka herrschten, dorthin kamen. Beide Familien gehörten zum mittleren Adel der österreichischen Ländern und der Dienst des Stadtkapitäns, dessen Amt ihre Angehörigen ausübten, war das wichtigste Amt, das im Dienste der Walseer bzw. Habsbubrger ausgeübt wurde. Der

22

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 13-23 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Raunacheri i Rauberi, dvije obitelji...

Stadtkapitän verwaltete die Stadt im Namen des Herrschers und war sein Vertreter in der Stadtverwaltung und Vorsitzender der Stadtrates. Zusammen mit den Stadtrichtern und Räten nahm er an dem Erlassen verschiedener Entschlüsse und Vorschriften teil, richtete und vermittelte bei Vertragabschlüssen oder schloss diese im Name der Stadt ab. Obwohl das Kapitänamt nicht erblich war, zeugen Quellen davon, dass aus derselben Familie mehrere Personen kamen konnten, die dieses Amt ausübten, was auch das Beispiel der Familie Raunacher bestätigt, welche Rijeka zwei Kapitäne gab, Jakob Sen. und Jakob Jun., während Martin, der Bruder von Jakob Sen., Vizekapitän von Rijeka war. Der Ehemann der Schwester von Jakob Sen. und Martin, Matija Frayn, war auch Kapitän von Rijeka, was davon zeugt, dass sich die angesehenste Familien in Rijeka auch durch konubiale Bande vernetzten. Von den Angehörigen der Familie Rauber war Kaspar Kapitän von Rijeka, der auch das Amt des Kapitäns von Trieste ausübte (so wie auch Nikolaus Sen. und Nikolaus Jun. aus derselben Familie) und er war Pächter der Herrschaft von Kastav und der Steuer der Paziner Grafschaft.

In der Arbeit wird die Tätigkeit der Kapitäne von Rijeka aus den Familien Raunacher und Rauber dargestellt und davon gesprochen, wie sich die einzelnen Mitglieder dieser Familien während ihres Kapitänamtes zur Stadt verhielten, aber auch über die Art und Weise wie sich diese Familien der städtischen Gemeinschaft anpassten, sowie über die Spur welche sie in Rijeka hinterließen (z.B. als Spender des augustinischen Klosters des heiligen Hieronymus).

23

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 25-32 Hrvoje Petrić: Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice...

Dr.sc. Hrvoje Petrić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Odsjek za povijest Zagreb

UDK: 355.11(497.5)"16/17" Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 8.11.2022.

Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice 17. stoljeća U članku se predstavljaju rezultati istraživanja vezani uz nazočnost njemačkih vojnika u Slavonskoj krajini (Varaždinskom generalatu) od kraja 16. do druge polovice 17. stoljeća.

Ključne riječi: Slavonska krajina, 16. stoljeće, 17. stoljeće, Vojna krajina, rani novi vijek

25

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 25-32 Hrvoje Petrić: Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice...

Prostor koji će obuhvatiti Slavonska krajina (Varaždinski generalat) krajem 16. stoljeća je bio gotovo potpuno opustošen s neznatnim brojem ljudi. Trebalo ga je ponovo naseliti i organizirati društvo u njemu. Za obnovu naseljenosti i sigurnost su bile važne utvrde u kojem je dio postrojbi bio sastavljen od njemačkih vojnika. U ovom tekstu neće biti obrađena problematika njemačkih zapovjednika nego isključivo njemačkih vojnika.

U svibnju 1553. je kapetan Ivan Lenković izradio opću predstavku o organizaciji obrane Slavonske krajine (Windischen granitzen). Prema njemu u Slavonskoj krajini je trebalo biti ukupno 1375 konjanika i 1416 pješaka, koje s trebali plaćati koruški i štajerski staleži. Između ostaloga u Zagrebu je tada bilo 100, a u Koprivnici 50 njemačkih vojnika. Po raznim utvrdama je uz hrvatske vojnike popisano 600 konjanika i 400 njemačkih vojnika u nekoliko utvrda. U Rakovcu i Božjakovini je bilo 100 njemačkih vojnika, u Vrbovcu 100 njemačkih vojnika, u Kostajnici 100 njemačkih vojnika, u Prekvršju (Prekhowerschkhj) 50 njemačkih vojnika i Novigradu 50 njemačkih vojnika.1

Prema popisu iz 1555. u Slavonskoj krajini su među pješaštvom popisana 23 njemačka vojnika u Varaždinu, 34 njemačka vojnika u Zagrebu. Slavonsku krajinu je tada uzdržavala Štajerska s potporom iz Austrije i drugih dijelova Svetog Rimskog Carstva, a ukupni troškovi toga potporom iznosili su 141.365 forinti, 6 šilinga i 24 denara.2

Prema novoj organizaciji iz 1630. godine Koprivnička natkapetanija je u svome sastavu imala utvrde: Koprivnica (njemački vojnici, husari, četiri vojvodstva haramija), Drnje (jedno vojvodstvo haramija), Sigetec (jedno vojvodstvo haramija), Virje (dva vojvodstva haramija), Novigrad (dva vojvodstva haramija) i Ludbreg (jedno vojvodstvo haramija). Đurđevačka kapetanija je obuhvaćala njemačke vojnike i tri vojvodstva haramija. Križevačka natkapetanija je u svojem sastavu imala utvrde: Križevci (njemački vojnici, husari, dva vojvodstva haramija), Topolovec (jedno vojvodstvo haramija), Rovišće (dva vojvodstva haramija), Bjelovar (tri vojvodstva haramija), Svibovec (jedno vojvodstvo haramija), Sveti Ivan (jedno vojvodstvo haramija), Čazma (tri vojvodstva haramija i njemački vojnici), Gradec (nepotpuno vojvodstvo haramija) i Toplice (nepotpuno vojvodstvo haramija). U Ivanićkoj natkapetaniji su postojale utvrde: Ivanić (husari, njemački vojnici, tri vojvodstva haramija), Sveti Križ (tri vojvodstva haramija) i Nadrašica (jedno vojvodstvo haramija). Dio vojnika je bio smješten i u Varaždinu, gdje je bilo sjedište zapovjednika Slavonske krajine, no broj

1 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, Starine, knj. 19, Zagreb 1887., str. 212.

2 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskog arhiva u Gradcu, str.

215-217.

26

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 25-32 Hrvoje Petrić: Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice...

tamo smještenih vojnika je bio zanemariv.3 Ukupni broj utvrda u Slavonskoj krajini je bio 20.

Jedina promjena sustava utvrda Slavonske krajine 1644. godine u odnosu na 1630. godinu je bila ta da je postojećim natkapetanijama: Koprivničkoj, Križevačkoj i Ivanićkoj te Đurđevačkoj kapetaniji dodana Petrinjska natkapetanija s njemačkim vojnicima i dva vojvodstva haramija.4 Time je ukupni broj utvrda Slavonske krajine 1644. godine povećan na ukupno 21.

Ustaljivanjem granice te stvaranjem vojnokrajiškog obrambenog sustava u Koprivnicu i Križevce je došla vojna posada, većim dijelom sastavljena od njemačkih vojnika. U Križevcima je njemačka prisutnost toliko ojačala da su glavnu gradsku ulicu prozvali «Germanica platea».5

Primjerice 1630, 1644, 1651. i 1678. godine je u koprivničkoj utvrdi bilo 173 njemačkih vojnika te još 8 pripadnika artiljerije, 100 husara i 75 haramija.6 U vojnim popisima od 1630. do 1678. u Križevcima je bilo popisano 67 haramija, 76 njemačkih vojnika i 100 husara – ukupno 243 vojnika.7

Od ukupnog broja vojnika u Varaždinu je bilo smješteno najviše njemačkih vojnika, no njihov udio u ukupnom broju njemačkih vojnika cijelog Varaždinskog generalata je iznosio samo 6,5 posto. U Varaždinu je bilo samo 2,6 posto od ukupnog broja haramija u cijelom generalatu. Zanimljivo je istaknuti kako je u Varaždinu 1630. godine smanjen broj haramija, a povećan broj njemačkih vojnika.

Njemački vojnici su inače bili smješteni u (nat)kapetanijskim mjestima8, a imali su imali plaće u rasponu od 4 do 10 rajnskih forinti, zavisno od dužnosti koje su obavljali. Za razliku od njih haramije su imale plaću od 3 rajnska forinta. Razlika u plaći činila je mjesta među njemačkim vojnicima atraktivnijima od ostalih.9 U svim je poznatim popisima 17. stoljeća broj njemačkih vojnika10 smještenih u utvrdama bio

3 Steiermärkisches Landesarchiv, Graz, Laa. A. Antiquum XIV. – Militaria (dalje: STLA, Militaria), Sch. 161, 162 4 STLA, Militaria, Sch.175.

5 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća, Križevci – grad i spomenici, Zagreb-

Križevci 1993., 43.

6 STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 254.

7 STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 254. S tim u vezi čini se problematično ubrajati vojne posade u

stanovništvo gradova. Kada im prođe rok službe pa se vraćaju u svoje domove – Vlasi u svoja sela, a Nijemci i Slovenci u unutarnjoaustrijske zemlje.

8 Manji broj njemačkih vojnika u Križevačkoj natkapetaniji bio je smješten u Čazmi. K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 87. U Čazmi je bilo 14, a u Križevcima 76 njemačkih vojnika. Usp. H. Petrić, O Križevačkoj natkapetaniji u 17. stoljeću, Cris, god. 5, br. 1, Križevci 2003., str. 42-44.

9 Za haramije je 1577. bila predviđena plaća od 2 rajnska forinta, a 1630. je povećana za 50 posto odnosno na 3 rajnska forinta. Taj su iznos haramije dobivale do 1732. godine. STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175, 191, 211, 246, 254.

10 F. Moačanin u djelu: Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., u: Vojna krajina, Zagreb 1983., na str.

33 o «njemačkim vojnicima» piše: «U važnijim posadama bilo je uvijek nešto njemačkih vojnika (Deutsche

27

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 25-32 Hrvoje Petrić: Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice...

jednak.11 U historiografiji je poznato da su njemački vojnici provodili dugogodišnju praksu ženidbe domaćih djevojaka. Sinovi iz tih brakova su često preuzimali vojnu službu unutar fiksnog broja njemačkih vojnika u utvrdi. Posljedica toga procesa je bilo to da se broj pravih «Nijemaca» stalno smanjivao.12 Istovremeno je u utvrdama Varaždinskog generalata zabilježen trend povećanja udjela slavenskih prezimena među «njemačkim vojnicima».13 Među njemačkim vojnicima su primjerice 1661. i 1672. popisani i mušketiri.14 U popisima plaćenih vojnika (među pješacima, konjanicima s arkebuzirima i mušketirima) nalazili su se i oni podrijetlom iz raznih dijelova Njemačke, Italije, svih habsburških zemalja pa čak i Irske, no pozornim analiziranjem vojnih popisa se može uočiti «štajerska nadmoć».15

U Križevačkoj natkapetaniji, koja je bila teritorijalno najveća u Slavonskoj krajini, ukupno je bilo 584 plaćenih vojnika, od toga 394 haramija, 90 njemačkih vojnika i 100 husara. U utvrdi Križevci je bilo 100 husara, 67 haramija i 76 njemačkih vojnika.16 U Đurđevačkoj kapetaniji je zabilježeno 35 njemačkih vojnika i 91 haramija. U Ivanićkoj natkapetaniji 80 njemačkih vojnika, 187 haramija i 50 husara, dok je u Petrinjskoj natkapetaniji zabilježen 151 njemački vojnik i 90 haramija. K tome je u Varaždinu bilo 28 njemačkih vojnika i 14 haramija.17 Koprivnica je u 17. stoljeću imala najveći broj plaćenih vojnika te strateški i po koncentraciji vojske u utvrdi bila najvažnija utvrda Slavonske krajine.

Treba istaknuti i činjenicu da su njemački vojnici bili smješteni u središtu generalata – Varaždinu te u svim (nat)kapetanijskim središtima – Koprivnici, Križevcima, Ivaniću, Đurđevcu i Petrinji, a jedini je izuzetak činila manja utvrda Čazma, u koju je bio raspoređen manji broj njemačkih vojnika. Tek za nekoliko njemačkih vojnika je moguće utvrditi točno podrijetlo – npr. iz Neudorfa, Helfenberga, Leibniza, Ormoža (Fridau-a). Ovi podaci ukazuju da su ti njemački vojnici zapravo bili Štajerci, što je i razumljivo jer je Štajerska financirala Varaždinski generalat. Neki od popisanih njemačkih vojnika su imali zapisano općenito podrijetlo iz Kranjske (npr. Khrainer, Krainiz), a drugi zapravo bili podrijetlom iz Hrvatske krajine (npr. Carlstetter).18

Knechte). Ti su u početku bili pravi Nijemci (vjerojatno je među njima bio i po koji Slovenac iz susjednih pokrajina), no teški uvjeti krajiškog života nisu privlačili nove, a stari su se ženili domaćim djevojkama i s vremenom se pohrvatili. Kako su njemački vojnici bili bolje plaćeni od ostalih pješaka, u tu je formaciju u nedostatku pravih Nijemaca ušlo i mnogo domaćeg svijeta. No, ipak se strano ime održalo sve do 18. st.»

11 STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.

12 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, Zagreb 1997., knj. 1, str. 87.

13 STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175, 191, 211, 246, 254.

14 STLA, Militaria, Sch. 211, 246.

15 L. Toifl, Steiermark und die Windische Grenze, u: Varaždinski generalat, Varaždin 2005., str. 9.

16 H. Petrić, O Križevačkoj natkapetaniji u 17. stoljeću, str. 44.

17 STLA, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 254.

18 STLA, Militaria, Sch.175, 191, 211, 246, 254.

28

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 25-32 Hrvoje Petrić: Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice...

Prilozi

Tablica 1 – Broj njemačkih vojnika u odnosu na ostale u glavnim utvrdama Slavonske krajine (1644.-1678.)

Utvrda Koprivnica Đurđevac Križevci Ivanić Petrinja Varaždin Ukupno

Haramije 75 91 67 78 90 28 429

Njemački vojnici 173 35 76 80 151 14 529

Husari 100 0 100 50 0 0 250

Ukupno 348 126 243 208 241 42 1208

Izvor: STLA, Militaria, Sch.175, 191, 211, 246, 254.

Tablica 2 - Udio slavenskih prezimena u postrojbama njemačkih vojnika Utvrda 1630.

Križevci 8 (10,5%) Čazma 7 (50%) Koprivnica 28 (16,2%) Đurđevec 7 (20%) Ivanić 18 (22,5%) Petrinja Varaždin 0 Ukupno 61 (15%)

1644.

12 (15,8%) 8 (57,1%) 34 (19,7%) 13 (37,1%) 19 (23,8%) 30 (19,9%) 4 (14,3%) 120 (21,5%)

1651.

14 (18,4%) 11 (78,5%) 42 (24,3%) 11 (31,4%) 21 (26,3%) 51 (33,8%) 5 (17,9%) 155 (27,8%)

1661.

1672.

15 (19,7%) 18 (24,6%) 11 (78,5%) 11 (78,5%) 51 (29,8%) 60 (34,7%) 11 (31,4%) 13 (37,1%) 14 (17,5%) 24 (30%) 54 (35,8%) Nema podataka za tu godinu 4 (14,3%) 2 (7,1%) 160 (28,7%) 128 (31,5%) – bez Petrinje

1678.

22 (28,%) 12 (85,7%) 63 (36,4%) 17 (48,6%) 27 (33,8%) 62 (41%) 2 (7,1%) 205 (36,8%)

Izvor: STLA, Militaria, Sch.175, 191, 211, 254

Tablica 3 - Broj njemačkih i drugih vojnika te njihovi troškovi (r - rajnski forinti, k krajcari) Slavonske i Petrinjske krajine 1644-1678. godine Njemački Broj Haramije vojnici vojvodstava Varaždin 28 14 90 (u KriževciKriževci 394 16 ma i Čazmi) Koprivnica 173 254 11 Đurđevec 35 91 3 Ivanić 80 187 7 Petrinja 151 90 2 Ukupno 557 1030 39

Br. Područje 1.

2.

3.

4.

5.

6.

Husari -

Ukupni troškovi Ukupni troškovi - mjesečno - godišnje 210 2520

100

2556

30672

100 50 250

2545 r + 30 k 617 1526 1467 10926 r + 30 k

30546 7404 18312 17604 131118

Izvor: STLA, Militaria, Sch.175, 191, 211, 254. (zbroju treba dodati 50 arkebuzira i 35 artiljeraca – time se dobiva broj od ukupno 1922 vojnika u Slavonskoj i Petrinjskoj granici)

29

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 25-32 Hrvoje Petrić: Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice...

Tablica 4 - Broj vojnika u Koprivničkoj natkapetaniji 1630-1678.

Utvrda Koprivnica Koprivnica 1. vojvodsvo Koprivnica 2. vojvodstvo Koprivnica 3. vojvodstvo Koprivnica 4. vojvodstvo Drnje Sigetec Virje 1 Virje 2 Novigrad 1 Novigrad 2 Ludbreg Ukupno

Haramije (75) 18 19 19 19 29 29 24 24 24 25 24 254

Njemački vojnici 173 173

Husari 100 100

Izvor: STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.

Tablica 5 - Broj vojnika u Đurđevečkoj kapetaniji 1630-1678.

Postrojba Đurđevec Đurđevec 1. vojvodstvo Đurđevec 2. vojvodstvo Đurđevec 3. vojvodstvo Ukupno

Haramije (91) 31 30 30 91

Njemački vojnici 35 35

Izvor: STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.

Tablica 6 - Broj vojnika u Ivanićkoj natkapetaniji 1630-1678.

Postrojba Ivanić Ivanić 1. vojvodstvo Ivanić 2 . vojvodstvo Ivanić 3. vojvodstvo Sv. Križ 1 Sv. Križ 2 Sv. Križ 3 Nadrašica Ukupno

Haramije (78) 25 26 27 27 27 27 28 187

Izvor: STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.

30

Njemački vojnici 80 80

Husari 50 50

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 25-32 Hrvoje Petrić: Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice...

Tablica 7 - Broj vojnika u Varaždinu 1630-1678.

Postrojba Varaždin – njemački vojnici Varaždin – haramije

Do 1630.

27 17

1630-1678.

28 14

Izvor: STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.

Tablica 8 - Broj vojnika u Petrinjskoj kapetaniji 1644-1678.

Postrojba Petrinja Petrinja 1. vojvodstvo Petrinja 2. vojvodstvo Ukupno

Haramije (90) 44 46 90

Njemački vojnici 151 151

Izvor: STLA, Militaria, Sch.175, 191, 211, 254.

Tablica 9 - Broj vojnika u Križevačkoj natkapetaniji 1630-1678. godine Postrojba Križevci Križevci 1. vojvodstvo Križevci 2. vojvodstvo Topolovec Rovišće 1 Rovišće 2 Bjelovar 1 Bjelovar 2 Bjelovar 3 Svibovec Sv. Ivan Cirkvena Čazma 1. vojv. Čazma 2. vojv. Čazma 3. vojv. Čazma – njem.

Gradec Toplice Ukupno

Haramije (67) 33 34 24 25 24 29 25 24 30 23 25 23 24 23 9 19 394

Njemački vojnici 76 14 90

Husari 100 100

Izvor: STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.

31

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 25-32 Hrvoje Petrić: Njemački vojnici u Slavonskoj krajini od kraja 16. do druge polovice...

NJEMAČKI VOJNICI U SLAVONSKOJ KRAJINI OD KRAJA 16. DO DRUGE POLOVICE 17. STOLJEĆA Sažetak

U članku se predstavljaju rezultati istraživanja vezani uz nazočnost njemačkih vojnika u Slavonskoj krajini (Varaždinskom generalatu) od kraja 16. do druge polovice 17. stoljeća.

Njemački vojnici su bili smješteni u središtu generalata – Varaždinu te u svim (nat)kapetanijskim središtima – Koprivnici, Križevcima, Ivaniću, Đurđevcu i Petrinji, a jedini je izuzetak činila manja utvrda Čazma, u koju je bio raspoređen manji broj njemačkih vojnika. Tek za nekoliko njemačkih vojnika je moguće utvrditi točno podrijetlo. Podaci ukazuju da su ti njemački vojnici zapravo bili Štajerci, što je i razumljivo jer je Štajerska financirala Varaždinski generalat.

Neki od popisanih njemačkih vojnika su imali zapisano općenito podrijetlo iz Kranjske (npr.

Khrainer, Krainiz), a drugi zapravo bili podrijetlom iz Hrvatske krajine (npr. Carlstetter).

Ključne riječi: Slavonska krajina, 16. stoljeće, 17. stoljeće, Vojna krajina, rani novi vijek

DEUTSCHE SOLDATEN IN „WINDISCHE GRÄNIZ” VOM ENDE DES 16. BIS ZUR ZWEITEN HÄLFTE DES 17. JAHRHUNDERTS Zusammenfassung

Im Artikel werden die Ergebnisse der Forschung bezüglich der Anwesenheit der deutschen Soldaten an der Slawonischer Militärgrenze (Varaždiner Generalat) ab Ende des 16. bis zur zweiten Hälfte des 17. Jahrhundertes dargestellt. Die deutschen Soldate wurden im Sitze des Generalates untergebracht – in Varaždin – sowie in allen (Ober) kapitänsitzen – Koprivnica, Križevci, Ivanić, Đurđevac und Petrinja, die einzige Ausnahme war die kleinere Festung Čazma, in welche eine kleinere Anzahl von deutschen Soldaten eingeteilt wurde. Nur für einige deutsche Soldaten kann die genaue Abstammung festgestellt werden. Die Angaben weisen darauf hin, dass diese Soldaten eigentlich Steirer waren, was verständlich ist, da die Steiermark das Varaždiner Generalat finanzierte. Einige der verzeichneten Soldaten hatten eine allgemeine Abstammung aus der Krain eingetragen (z. B. Khrainer, Krainiz), und die anderen stammten eigentlich aus der Kroatischen Militärgrenze (z. B. Carlstetter).

Schlüsselwörter: Slawonische Militärgrenze, 16. Jahrhundert, 17. Jahrhundert, Militärgrenze, Anfang des neuen Jahrhundertes

32

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

Prof. dr. sc., dr. sc. Miljenko Brekalo, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Osijek

UDK: 681.816.6(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćen: 30.09.2023.

Ivan Stipić, doktorand Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Zagreb

Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla Autori u tekstu sažeto daju značenje graditelja orgulja za gospodarski i glazbeni život grada Osijeka, ali i znatno šire, i to kroz njihovo aktivno djelovanje od doseljenja na područje Kraljevine Hrvatske i Slavonije sve do druge polovice 19. stoljeća. Autori prate život, rad i djelovanje navedenih graditelja od Apatina, Osijeka i nadalje dajući tako izvanredan prikaz njihova dubokog traga u onodobnom društvenom i kulturnom razvoju navedenoga područja. Ovaj je rad vrlo značajan za isticanje značenja pojedinih obitelji njemačkoga i austrijskog podrijetla koji su djelovali izvan matičnih zemalja svojih očeva i djedova te se aktivno inkorporirali u sredinu svoga življenja. U radu se izdvaja djelovanje sljedećih graditelja orgulja: Józef Angster, Caspar i Johann (Ivana) Fischer, obitelj Fabing (Andrija, Lorenz/Lovro, Ferdo Karlo i Emerikus/Mirko).

Ključne riječi: Nijemci, Austrijanci, crkve, graditelji orgulja, orgulje.

33

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

I. Uvod

Prema Hrvatskoj enciklopediji, orgulje1 su puhače glazbalo na kojem se zvuk proizvodi pritiskom na ručne tipke ili nožne pedale što specifičnim pneumatskim ili električnim mehanizmom pokreće strujanje zraka iz mijeha u sustav svirala. Zrak ubačen crpećim mijehom isprva je stiješnjen u spremniku, potom se tzv. manubrijem pušta u drvenu škrinju (zračnice) i s pomoću ventila odlazi u tzv. kancelu pojedinoga sustava svirala (registra). Kombiniranjem registara mijenjaju se boja i snaga orguljskoga zvuka. Pročelje (prospekt) orgulja prednjica je drvenog ormara u kojem su smještene svirale, zračnice i mijeh, a često su ga, osobito u razdoblju baroka, ukrašavali kipari i slikari. Poseban su ukras pročelja simetrično postavljene svirale glavnoga registra.

Iako su tip tzv. usnih orgulja poznavale stare kulture Dalekog istoka (Kina, Japan, Indija), orgulje europskoga tipa (hidrauličke) izumio je oko 254. pr. Krista grčki inženjer Ktezibije u Aleksandriji. U istočnom dijelu Rimskoga Carstva preživjele su kao svjetovno glazbalo do pada Bizanta, a za vladavine Karolinga prenesene su na Zapad, gdje su se do kraja IX. st. udomaćile kao glavno crkveno glazbalo kršćanstva.

Proširile su se Europom u 13. i 14. stoljeću, tada se orguljama opskrbljuju i glavne crkve u Hrvatskoj (Zagreb, Zadar, Split, Dubrovnik, Osijek, Varaždin i dr.). Vrhunac razvoja orgulje su doživjele u 17. i 18. stoljeću.2

U Republici Hrvatskoj najstarije orgulje, koje datiraju iz 1640. godine, nalaze se na jadranskoj obali u rimokatoličkoj crkvi Svetoga Duha na Trgu Dinka Zavorovića, čuvenog šibenskog povjesničara, u Šibeniku.3 U kontinentalnom dijelu Hrvatske najstarije se orgulje nalaze u crkvi Svete Marije koja se nalazi u sklopu pavlinskog samostana u Lepoglavi, datiraju iz 1649. godine, a prema crkvenim izvorima priskrbio ih je generalni prior Pavao Ivanović.4

II. Józef Angster

Józef Angster (Kácsfalt5 u Baranji, 7. srpnja 1834. – Pécs u Mađarskoj, 9. lipnja 1918.) po podrijetlu je Austrijanac iz Donje Austrije, njegov pradjed se s petero djece u Baranju doselio 1790. iz mjesta Michelstätten.6

1 njem. Orgel – starovisokonjemački orgela, organa; lat. organa, množina od organum: orgulje – grč. ὄργανον:

glazbalo.

2 RUŽIĆ, Slaven (ur.), Hrvatska opća enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006., str. 134.

3 BALOG, Zdenko, Gradovi kontinentalne Hrvatske i stil grada – tragovima identiteta hrvatskih gradova, Izdavačka kuća Vedra, Križevci, 2013., str. 146.

4 Cfr. BALOG, Zdenko – CVITANOVIĆ, Đurđica (ur. et al.), „Geneza izgradnje lepoglavskog samostana

i crkve svete Marije – reinterpretacija pavlinskih izvora“, Lepoglavski zbornik, Zagreb, 1992., str. 173-184; PUHMAJER, Petar, „Izgradnja i preobrazbe kompleksa pavlinskog samostana i crkve sv. Marije u Lepoglavi“, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, No. 37/38, Zagreb, 2013., str. 81-100.

5 Kácsfalt je selo u Baranji koje je nakon Drugog svjetskog rata promijenilo u naziv naselja u Jagodnjak, odnosno nakon što su iz njega kao narodni neprijatelji protjerani Nijemci, a u njihove kuće naseljeni Srbi iz okolice Kostajnice, Petrinje Gline i Dvora na Uni. 6 VARGA, Darko, „Josef Angster – poznati graditelj orgulja iz Baranje“, Jahrbuch: Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Vol. 15 No. 1, Osijek, 2008., str. 144-145.

34

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

Józef je osnovno obrazovanje pohađao u rodnom Kácsfaltu, gdje je obitelji pomagao u kućanskim poslovima i zemljoradnji. Ovakav oblik života nije mu se svidio, priopćio je roditeljima da planira otići od kuće i izučiti zanat za stolara. U pratnji roditelja 1849. stigao je u Osijek, gdje je kroz naredne četiri godine izučio znat kod glasovitog stolara, majstora Heima, koji je imao stolarsku radionicu u Tvrđi, bio je poznat kao prgav čovjek, teške naravi, vrlo često je tukao svoje šegrte, medu kojima je često batine dobio i Józef. Nakon što je završio zanat, početkom 1853. vratio se roditeljima, gdje je tijekom zimskih mjeseci obnovio stolariju i namještaj u roditeljskoj kući. U razdoblju od 1854. do 1856. radi je u raznim stolarskim radionicama diljem Austro-Ugarske Monarhije. Nakon gotovo dvogodišnjeg izbivanja krajem ljeta 1856. ponovno je boravio u roditeljskoj kući s nakanom da ponovno ode u potrazi za bolji poslom i zaradom. Dana, 7. rujna 1856. brat Andreas iz Kácsfalta seljačkim zaprežnim kolima odvezao ga je u Mohács gdje je prenoćio, sljedeći dan bio je rimokatolički blagdan Male Gospe, zbog toga nije mogao nastaviti put jer nisu plovili riječni brodovi.

Obzirom na činjenicu da je bio veliki i praktični rimokatolički vjernik, nazočio je svetoj misi i bogoslužju u obližnjoj rimokatoličkoj crkvi, tom prigodom upoznao je crkvene orgulje koje su ga oduševile. Sljedeći dan sjeo je u brod i otplovio, a 11. rujna stigao je u Pestu (Pešta), tada glavni grad Mađarske.7

Dolazak u Pestu bio je početak njegove bogate karijere, koju je kontinuirano usavršavao izrađujući orgulje, njegovi prvi početci rada na orguljama bilo je izrađivanje pedala orgulja i raznih rezervnih dijelova. Nakon boravka u Ugarskoj, Rumunjskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, duže razdoblje se zadržao u Francuskoj. Zaposlio se u Parizu u znamenitoj radionici orgulja Cavaillé-Coll te pristupio intenzivnom nastavku učenju francuskog jezika. Kao veliki vjernik izučio je sve sakralne objekte u Parizu, posebnu pažnju je posvetio izučavanju glavnog sakralnog spomenika francuske rane gotike katedrale Notre-Dame-de-Paris koja je posvećena Blaženoj Djevici Mariji. U katedrali Notre-Dame-de-Paris Angster je skicirao treće, najmanje prijenosne orgulje, a mogle su biti prenošenje s oltara na oltar.8

Unatoč činjenici da je izradio i sudjelovao izradi značajnog broja orgulja diljem Europe, više od 960 komanda, pri čemu je stekao reputaciju glasovitog majstora, kontinuirano ga je vukla želja za povratkom u Osijek, gdje je planirao otvoriti i afirmirati vlastitu proizvodnju orgulja. Međutim, svoj naum nije ostvario u Osijeku, proizvodnju orgulja 1867. pokrenuo je u 100 km udaljenom Pečuhu u Ugarskoj, a nakon njegove smrti proizvodnju su naslijedili njegovi sinovi Oskar i Emil. Braća Angster rano su umrli, Emil umire 1939. a Oskar 1941. Poslije njihove smrti proizvodnju su preuzeli József Angster i Imre Angster. Nakon Drugoga svjetskoga rata u Mađarskoj je uveden komunistički režim, privatno vlasništvo u sferi proizvodnje je postalo nepoželjno.

7 Ibidem, str. 154.

8 Ibidem, str. 165.

35

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

„Zadnje orgulje bile su opus 1307., građene 1949. godine. U prosincu iste godine vlasti im nacionaliziraju tvornicu, ali zbog prosvjeda radnika dvojicu upravitelja ( József i Imre) zadržavaju na poslu kao obične radnike. Orgulje su po sebi crkveni instrument i kao takve su smetale režimu. Novi gospodari orgulje nazivaju: ‘instrumentom klerikalne reakcije’. Na taj način ne ‘rađaju se’ nove orgulje u pogonu pošto su orgulje takav instrument koji traži pojedinačnu narudžbu, traži pojedinačno projektiranje i ne uklapa se u plansku proizvodnju. Gradska vlast u Pečuhu u jesen 1950. pogon je preimenovala u ‘Pečuška tvornica stolarije i muzičkih instrumenata’. U proljeće 1951. protiv braće Angster podiže se ‘koncepcijska tužba’ i obojica su kažnjena na godinu dana zatvora. Za to vrijeme u pogonu sve su im porazbijali i tako se proizvodnja više nikada nije mogla pokrenuti“.9

III. Caspar Fischer

Caspar Fischer (Apatin, Srbija, 7. prosinca 1772. – Apatin, 23. veljače 1829.) bio je poznati graditelj orgulja njemačkoga podrijetla, njegovi su roditelji doselili u Apatin u drugoj polovici 18. stoljeća. Prema navodima Ivone Ajanović-Malinar, Caspar Fischer je zanat izučio kod dvojice poznatih mađarskih graditelja orgulja, to su bili J. Roth iz Bonyháda u jugozapadnoj Mađarskoj ili W. Cservenka iz Baje u jugoistočnoj Mađarskoj. Radionicu orgulja Fischer je otvorio u Apatinu koja je bila dobro poznata u bližem okruženju, značajan broj orgulja izradio je za brojne crkve na području Slavonije, Vojvodine i Mađarske. Prema pisanim crkvenim izvorima Fischer je izradio reprezentativne orgulje u sljedećim gradovima: • •

• •

1798. u Apatinu u rimokatoličkoj crkvi Presvetog Srca Isusova i Uznesenja Marijina sa šesnaest registara

1804. u Osijeku u župnoj rimokatoličkoj crkvi Sv. Petra i Pavla iz 1732., danas konkatedrali s trinaest registara (nakon rušenja stare crkve 1892. orgulje su premještene u franjevačku crkvu i samostan u Tolisi u okolici Orašja u susjednoj Bosni Hercegovini)10 1805. u Valpovu u župnoj rimokatoličkoj crkvi Blažene Djevice Marije s trinaest registara 1807. u Petrijevcima u crkvi Sv. Petra apostola iz 1754.11

9 I bidem, str. 181.

10 Odluku o gradnji osječke konkatedrale 1866. donio je tadašnji đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, jer

je tadašnja crkva iz 1732. za potrebe vjernika bila premalena. Tadašnji župnik Josip Horvat 1870. raspisao je natječaj za gradnju nove crkve (katedrale), na natječaju je pobijedio njemački arhitekt Franz Langenberg .Godine 1894. stara crkva je srušena, a Strossmayer je odlučio da se orgulje premjeste u crkvu Sv. Uznesenja Blažene Djevice Marije i franjevački samostan u Tolisi. Današnja konkatedrala je dovršena 1900., a nakon dovršenja istu je biskup Strossmayer posvetio.

11 Petrijevci (njem. Petrowitz) je naselje i općinsko središte 10 km jugoistočno od Valpova i 15 km sjeverozapadno od Osijeka, leže na desnoj obali rijeke Karašice uz cestu Osijek–Valpovo.

36

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

•

1811. u Sivcu u rimokatoličkoj crkvi Blažene Djevice Marije12

•

1822. u Odžacima u rimokatoličkoj crkvi Sv. Mihaela Arkanđela14

• •

1823. u Čelarevu u Vojvodini u rimokatoličkoj crkvi Uznesenja Marijina13 1828. u Osijeku u rimokatoličkoj crkvi Sv. Mihovila s dvadeset registara, orgulje u ovoj crkvi završio je njegov sin i učenik Johann jer je Caspar preminuo tijekom gradnje.

Fischer je gradio orgulje visokog tehničkog umijeća od kasnobarokne tradicije prema klasicizmu. Odgojio je značajan broj vrhunskih majstora, svakako treba istaknuti njegove sunarodnjake koji su rođeni u Apatinu: sin Johann (Ivan) Fischer, Andrija Fabing, Paul (Pavao) Pumpp, Antun (Anton) Werle, Lorenz (Lovro) Fabing, Johann (Ivan) Pumpp i Vendelin Pumpp.15

Orgulje u kapucinskoj crkvi u Osijeku

Orgulje u crkvi u Valpovu

12 Sivac je naselje u općini Kula u Zapadnobačkom okrugu u Vojvodini.

13 Čelarevo je naselje u općini Bačka Palanka u Južnobačkom okrugu u Vojvodini.

14 Odžaci (njem. Hanfhausen) su gradsko naselje i središte istoimene općine u Zapadnobačkom okrugu, zemljopisno smješteni na zapadu Vojvodine. Odžačka urbana, specifična pravokutna osnova naselja kulturno je nasljeđe Njemačke narodnosne zajednice koja je u Odžacima činila apsolutnu većinu tj. 5326 Nijemaca naspram ukupno 63 Srba i 14 Židova (1910. godine) skroz do njezina pogroma tj. do kraja 2. svjetskog rata (nap. autora) 15 https://bl.lzmk.hr/clanak/fischer-caspar (pristup: 22. kolovoza 2023.).

37

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

Orgulje u crkvi u Vrbici

Orgulje u crkvi u Velikoj Kopanici

38

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

IV. Obitelj Fabing

Obitelj Fabing kontinuirano se bavila proizvodnjom orgulja u Osijeku od polovice 19. stoljeća do početka 20. Stoljeća, osnivač radionice je bio Andrija, njega je naslijedio njegov brat Lorenz. U šezdeset i sedmoj godini života, 1897. Lorenzo je izvrsno uhodanu i renomiranu radionicu prepustio sinu Ferdi Karlu, a kojem se kasnije pridružio mlađi brat Emerikus (Mirko). Međutim, Ferdo i Emerikus nisu postigli zapažene poslovne rezultate kao otac i stric, proizvodnjom orgulja bavili su se do 1910. godine.16

Braća Andrija Fabing (Apatin, 2. siječnja 1810. – Osijek, 21. studenoga 1871.) i Lorenz (Lovro) Fabing (Apatin, 10. kolovoza 1820. – Osijek, 15. listopada 1914.) bili su reprezentativni graditelji orgulja njemačkog podrijetla, izdanci poznate orguljaške obitelji Fabing koja je njegovala dugogodišnju orguljašku tradiciju. Obitelj se polovicom 18. stoljeća nastanila u Apatinu, gradu gdje je postojala razvijena tradicija gradnje orgulja. Andrija i Lorenz zanat orguljara izučili su kod glasovitom apatinskog majstora Caspara Fischera, dodatno su se usavršili kod njegovoga sina Johnna. Lorenzo je nakon završenog zanata u Apatinu izvjesno vrijeme je boravio i radio u Beču, gdje je stekao dodatna znanja koja je primijenio nakon povratka u Osijek 1859. godine gdje se priključio bratu Andriji u njegovoj radionici. Brat Andrija zbog narušenoga zdravlja, godinu dana prije smrti, 1870. prepustio mu je upravljanje radionicom.

Tijekom bogate graditeljske karijere Loro je izradio značajan broj reprezentativnih orgulja s 6, 9, 10 i 12 registara. Znatan broj orgulja izradio je u Slavoniji kao lokalno prepoznatljiv graditelj, potrebno je istaknuti njegove orgulje nalaze u značajnom broju crkava, među kojima treba istaknuti: •

crkvu kapucinskog samostana Svetog Jakova u Osijeku

•

rimokatoličku crkvu Svetog Mateja u Bizovcu

•

rimokatoličku crkvu Svetog Nikole biskupa u Sikirevcima

•

• •

srušenu rimokatoličku crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije u Aljmašu17

rimokatoličku crkvu Svetog Ilije proroka u Velikoj Kopanici rimokatoličku crkvu Svetog Nikole u Podgoraču i dr.

Lorenzov brat Andrija, koji je pokrenuo obrt za proizvodnju orgulja, također je izradio značajan broj orgulja, među kojima svakako treba istaknuti sljedeće sakralne objekte: 16 MAROSLAVAC, Stjepan, Kraljica svih glazbala, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Nadbiskupski ordinarijat,

Đakovo, 2016., str. 49.

17 Župa Pohoda Blažene Djevice Marij spominje se 1332., obnovljena je 27. prosinca 1807. Župna crkva sagrađena

je 1847., a posvećena je 1852. Ujedno je svetište Gospe od Utočišta od 1704. Tijekom Domovinskoga rata Aljmaš je okupiran, a stanovnici su prognani, no nakon mirne reintegracije 1998. započinje njihov povratak.

Mjesna crkva (spomenik kulture) potpuno je razorena u srpskoj agresiji 1991. – 1993., a Gospin kip (iz 1857., dar biskupa Josipa Jurja Strossmayera) pronađen je djelomice oštećen u razorenoj crkvi, restaurirani vraćen je u Aljmaš 1998., a Fabingove orgulje u cijelosti su uništene.

Cfr. JARM, Antun, Šematizam 1999./2000., Biskupski ordinarijat, Đakovo, 2000., str. 44.

39

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

•

rimokatoličku crkvu Svih Svetih u Đakovu (tzv. Mala crkva)

•

rimokatoličku crkvu Svetog Jakova apostola u Gorjanima19

•

•

rimokatoličku crkvu Svetoga Križa u Trnavi18

rimokatoličku crkvu u Pohođenja Blažene Djevice Marije u Vrbici.20

Ferdo Karlo Fabing (Osijek, 28. siječnja 1860. – Osijek, 16. ožujka 1920.) bio je graditelj orgulja i pijanist, zanat je izučio kod oca, ali nikada nije dosegnuo očevu i stričevu razinu izrade orgulja. Prema Stjepanu Maroslavcu, izradio je pet orgulja,21 ali pouzdane podatke imamo samo za dvije crkve, i to: •

•

rimokatoličku crkvu Svetog Roka u Rokovcima22 (prvi graditeljev rad)

rimokatoličku crkvu Svetog Roka iz 1902. u Veliškovcima23 (posljednji graditeljev rad).24

Osim orguljaškog obrta, servisirao je klavire diljem Slavonije i Baranje. Bio je koncertni glazbenik te je nastupao kao klavirski pratitelj. Dobro uhodanu radionicu nije uspio održati iz razloga što se pojavila izrazito jaka konkurencija tvornički proizvedenih glazbala. Zbog toga je 1910. godine napustio orguljašku djelatnost i otvorio salon za prodaju klavira.25

Emericus (Mirko) Fabing (Osijek, 30. listopada 1863. – Osijek, ? 1911.) bio je zaposlen u renomiranoj obiteljskoj radionici orgulja, spominje se u više pisanih izvora, ali bez preciznih podataka o njegovim graditeljskim uspjesima, odnosno graditeljskom opusu, pretpostavlja se da je bio samo stručna pomoć bratu Ferdi.26

V. Zaključak

Orgulje su specifično glazbalo koje se uvijek izrađuje za posebno arhitektonski osmišljen prostor, gdje do izražaja dolazi stručnost i umjetnički izražaj svakom graditelja ponaosob. Majstori orgulja bili su graditelji s visoko specijaliziranim znanjem, gdje je do izražaja posebno dolazio razvijeni sluh i poznavanje glazbenih trendova koji su bili aktualni prigodom izrade svakog pojedinog glazbala. Naime, 18 Trnava je naselje i središte istoimene općine u Osječko-baranjskoj županiji, 16 km jugozapadno od Đakova., leži na podnožju Dilja na Đakovačkoj lesnoj zaravni.

19 Gorjani su selo i istoimeno općinsko središte 10 km sjeverozapadno od Đakova.

20 Vrbica je seosko naselje u sastavu općine Semeljci, 13 km sjeveroistočno od Đakova.

21 Supra notae, br. 16., str. 49.

22 Rokovci su selo nadomak Vinkovaca, smješteno na desnoj obali Bosuta, administrativno pripadaju općini

Andrijaševci.

23 Veliškovci su selo smješteno sjeverozapadno od Belišća uz cestu Valpovo – Donji Miholjac.

24 ARMANO, Emin, „Prioriteti vezani uz zaštitu povijesnih i spomeničkih orgulja u Hrvatskoj“, Arti musices: hrvatski muzikološki zbornik, Vol. 50 No. 1-2, Zagreb, 2019., str. 156.

25 Cfr. BAN, Brankica, „O obitelji Fabing u osječkom državnom arhivu: građa“, Glasni arhiva Slavonije i Baranje, br. 11, Osijek, 2011., str. 225-241.

26 Ibidem, str. 237.

40

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

orgulje su se kontinuirano razvijale od prvih u antičkoj Grčkoj, najveći tehnološki iskorak je napravljen tijekom 18. i 19. stoljeća. U Republici Hrvatskoj je značajan broj orgulja, najveći broj su izradili inozemni orguljari iz nama susjednih zemalja, poput Austrije, Slovenije Mađarske i Italije. Međutim, potrebno je istaknuti da su se tijekom egzistiranja Austro-Ugarske Monarhije najviše istakli njemački i austrijski graditelji koji su bili trajno nastanjeni u Hrvatskoj, Vojvodini i Mađarskoj. Oni su izgradili i instalirali orgulje u najvećim i najreprezentativniji crkvama u Hrvatskoj.

Graditeljski opus njemačkih i austrijskih graditelja nije sustavno znanstveno obrađen, pojedini graditelji su samo fragmentarno prikazani u stručnim i znanstvenim publikacijama. Zbog toga, nameće se potreba sustavnije znanstvene obrade njihovog graditeljskog opusa kroz jedan ili dva znanstvena projekta gdje će njihov doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi biti interdisciplinarno obrađen, a što dosada nije bio slučaj u Republici Hrvatskoj.

Literatura

AMANO Emil, Orgulje hrvatskih graditelja: Tragom Ladislava Šabana, Jakša Zlatar, Zagreb, 2006.

ARMANO Emin, „Prioriteti vezani uz zaštitu povijesnih i spomeničkih orgulja u Hrvatskoj“, Arti musices: hrvatski muzikološki zbornik, Vol. 50 No. 1-2, Zagreb, 2019.

BALOG Zdenko, Gradovi kontinentalne Hrvatske i stil grada – tragovima identiteta hrvatskih gradova, Izdavačka kuća Vedra, Križevci, 2013.

BAN Brankica, „O obitelji Fabing u osječkom državnom arhivu: građa“, Glasni arhiva Slavonije i Baranje, br. 11, Osijek, 2011.

BOŽIDAR Grga „Graditelji orgulja za hrvatske crkve“, Sacred Cecilia: a sacral music magazine, Vol 78 No. ½, ZAGREB, 2008.

BOŽIDAR Grga, Orguljari u Hrvatskoj u prošlosti, Šibenik, 2012.

JARM Antun Šematizam 1999./2000., Biskupski ordinarijat, Đakovo, 2000.

MAROSLAVAC, Stjepan, Kraljica svih glazbala, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Nadbiskupski ordinarijat, Đakovo, 2016.

Muzička enciklopedija, 2. izdanje, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1971.

RUŽIĆ Slaven (ur.), Hrvatska opća enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.

VARGA Darko, „Josef Angster - poznati graditelj orgulja iz Baranje“, Jahrbuch: Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Vol. 15 No. 1, Osijek, 2008.

41

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 33-42 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Graditelji orgulja njemačkog i austrijskog podrijetla

GRADITELJI ORGULJA NJEMAČKOG I AUSTRIJSKOG PODRIJETLA Sažetak

Prije Drugoga svjetskoga rata na području ex Jugoslavije živjelo je cca pola milijuna Nijemaca i Austrijanaca, najveći dio bio je naseljen na području Zagreba, istočne i zapadne Hrvatske te Vojvodine. Tijekom njihovoga boravka na navedenim područjima ostavili su značajnog traga u obrtništvu, gospodarskom i kulturnom životu, općenito bili su aktivno uključeni u svoju životnu zajednicu.

Među mnogobrojnim stručnjacima i obrtnicima izdvaja se nekolicina koji su bili renomirani graditelji orgulja, a koje su bile neizostavan instrument u većini rimo-katoličkih crkava. Autori ovoga članka će prikazati nekolicinu najistaknutijih u radijusu od 100 km oko Osijeka, jer napisati cjelovit prikaz je nemoguća misija bez sustavnoga znanstvenoga istraživanja.

Proučavajući povijesnu i recentnu znanstvenu i stručnu literaturu koja obrađuje osobnosti i graditelji doprinos graditelja orgulja na području istočne Hrvatske i Vojvodine izdvojili smo, prema stručnim mišljenima i podatcima, sljedeće graditelje orgulja: Józef Angster, Caspar i Johann (Ivana) Fischer, obitelj Fabing (Andrija, Lorenz/Lovro, Ferdo Karlo i Emerikus/ Mirko).

Ključne riječi: Nijemci, Austrijanci, crkve, graditelji orgulja, orgulje.

ORGELBAUER DEUTSCHEN UND ÖSTERREICHISCHEN STAMMES Zusammenfassung

Vor dem Zweiten Weltkrieg lebte auf dem dem Gebiet von Ex-Jugoslawien cca. eine halbe Million Deutscher und Österreicher, der größte Teil war auf dem Gebiet von Zagreb, Ost- und Westkroatien und der Vojvodina angesiedelt. Während ihres Aufenthaltes in den angeführten Gebieten hinterließen sie eine bedeutende Spur im Gewerbe, im Wirtschaftsund Kulturleben, waren im Allgemeinen aktiv in ihre Gemeinscahft eingeschlossen.

Unter den zahlreichen Fachleuten und Handwerkern heben sich einige hervor, die renomierte Orgelbauer waren, eines in den meisten römisch-katholischen Kirchen unumgänglichen Instrumentes. Die Autoren dieses Artikels werden einige von ihnen vorstellen, welche in einem Radius von 100 km um Osijek die bedeutendsten sind, denn eine gänzliche Darstellung ist ohne systematische Forschung ein unmögliches Unterfangen.

Die historische und zeitgenössische sowie Fachliteratur studierend, welche die Persönlichkeiten und den handwerklichen Beitrag der Orgelbauer auf dem Gebiet von Ostkroatien und der Vojvodina behandelt, griffen wir, Fachmeinungen und Angaben berücksichtigend, folgende Orgelbauer heraus: Józef Angster, Caspar und Johann (Ivan) Fischer, Familie Fabing (Andrija, Lorenz/Lovro, Ferdo Karlo und Emerikus/Mirko).

Schlüsselwörter: Deutsche, Österreicher, Kirchen, Orgelbauer, Orgeln.

42

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Prof. dr. sc. Zlata Živaković-Kerže, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju u miru Hrvatskog instituta za povijest, Zagreb J. J. Strossmayera 85 31 000 Osijek

UDK: 364(497.5Osijek)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 17.05.2023.

U službi humanosti - Otilija grofica Althann U uvodnom dijelu autorica objašnjava značenje pojma humanosti u djelovanju Katoličkog gospojinskog dobrotvornog društva u Osijeku u koje ugrađuje Osječanku Otiliju groficu Althann, koja je zlatnim slovima upisana u službi humanosti grada Osijeka po svojim djelima dobročinstva siromašnim i potrebitim sugrađanima.

Nakon kratkih biografskih podataka o njoj u središnjem dijelu rada autorica se bavi Frauen des katholichen Frauen – Wohltätigkeits – Vereines in Essek / Katoličkim gospojinskim dobrotvornim društvom u Osijeku / u kojem je grofica Althann, kao treća predsjednica, pridonijela utemeljenju pučke kuhinje u Osijeku te osnutku prvih jaslica u gradu. Zaključni je dio rada vezan uz nastavak društvenog djelovanja u grani socijale i humanosti i nakon smrti grofice Otilije Althann.

Ključne riječi: humanost, Otilija grofica Althann, Katoličko gospojinsko dobrotvorno društvo u Osijeku, kraj 19. i prva polovica 20. stoljeća

43

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Uvod

Čovječnost, tj. ljudskost, je djelovanje koje u prvi plan stavlja čovjeka i njegove potrebe. Humanost na djelu posebice dolazi do izražaja u vrijeme prirodnih katastrofalnih nepogoda (potresi, poplave, suše, gladne godine) te u vrijeme antropogenih katastrofa, tj. ratova. Otilija grofica Althann zlatnim je slovima upisana u službi humanosti po svojim djelima dobročinstva u gradu Osijeku u vrijeme kada je kao treća predsjednica Frauen des katholichen Frauen – Wohltätigkeits – Vereines in Essek / Katoličkog gospojinskog dobrotvornog društva u Osijeku djelovala od 1902. do smrti 1916. godine. Gospojinska društva su se isključivo bavila humanitarnim radom i prema vjeroispovijesti su se dijelili na rimokatoličko, evangeličko, pravoslavno i židovsko gospojinsko društvo. Prvotno su bila humanitarna društva za siromašnu djecu, a tijekom Prvoga svjetskoga rata su proširila svoju djelatnost za nastradale u ratu.1

Kratki biografski podaci

Otilija je potjecala iz drevne njemačke aristokratske obitelji Althann. Njen pradjed Michael Maximilian (1769. – 1834.) utemeljitelj je loze Althann, koja se trajno nastanila u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Pripadala je posljednjim članovima2 te hrvatske loze Althannovih. Rođena je 30. ožujka 1847. u Rumi, tada području hrvatskoga Srijema3, kao najmlađe dijete od troje djece4 c. i kr. komornika i generala Michaela Leopolda Ferdinanda (1808. – 1890.) i Marije rođene grofice Pejačević Virovitičke5, sestre hrvatskog ministra Petra grofa Pejačevića. Temeljni odgoj i obrazovanje primila je od privatnih učitelja i učiteljica u roditeljskom domu, a potom je nekoliko godina provela u Salzburgu, gdje joj je otac obavljao vojnu službu kao c. i kr. brigadir. Nakon što je Michael Leopold Ferdinand Althann umirovljen cijela je obitelj – supruga Marija s djecom Michaelom Alexanderom, Marijom Eleonorom i Otilijom – doselila u Osijek. Tu su živjeli u Dugoj ulici (današnja Ulica Josipa Jurja Strossmayera) u Gornjem gradu. U dobi od 18 godina Otilija se teško ozlijedila i nije više mogla hodati te je do kraja života ostala prikovana u invalidskim kolicima.6 1 Rudolf Horvat, „Ženska društva u Osijeku“, Hrvatski list, Osijek 22. 4. 1923., str. 2; HR-Državni arhiv u

Osijeku (dalje DAOS), Stjepan Sršan, “Vodič kroz arhivsku građu“, fond 409, str. 107, 108.

2 I brat Michael Alexander i Marija Otilija umiru bez nasljednika.

3 H R-DAOS, fond 409, kutija 3, Spis bez broja, datacije i potpisa o Otiliji Althan, str. 1.

4 Michael Alexander rođen je u Budimpešti 1842. i bio je c. k. komornik. Preminuo je u Zagrebu 1916. Te godine je njegova supruga, sestra veleposjednika Schrödera, s odraslom djecom trajno živjela na imanju Lischow…

(Vidi: „In memoriam“, Vjesnik Virovitičke županije, br. 7, Osijek, 1. 4. 1916., str. 71.)

5 Bila je peto dijete od 9. djece Ivana Nepomuka grofa Pejačevića (Našice, 16. 5. 1765. – Sopon, 5. 2. 1821.) i Katarine rođene grofice Janković Daruvarske. (Vidi opširnije: Mladen Obad Ščitaroci / Bojana Bojanić Obad Ščitaroci, Dvorci i perivoji u Slavoniji – Od Zagreba do Iloka, Zagreb 1998., 392.)

6 HR-DAOS, fond 409, kutija 3, spis bez broja, datacije i potpisa o Otiliji Althan, str. 1; Hrvatski biografski leksikon, 1 A – Bi, Zagreb 1983., str. 95; Goran Beus Richembergh, Istaknuti Nijemci, i njihovi potomci u hrvatskim krajevima – Biografski leksikon, Velika Gorica – Osijek 2022., str. 19, 20.

44

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Ubrzo nakon doseljenja u Osijek Otilijina sestra se udala, a brat oženio. U obiteljskom domu je ostala Otilija, koja je izgubila majku 1881. godine, a osam godina potom je preminuo i njen otac. Od tada je cijeli svoj život posvetila djelima dobročinstava agilno djelujući u Frauen des katholichen Frauen – Wohltätigkeits – Vereines in Essek / Katoličkom gospojinskom dobrotvornom društvu u Osijeku, i to prvo kao potpredsjednica, a potom kao predsjednica. Za sebe je trošila samo što joj je bilo neophodno, a sve drugo dijelila je sirotinji. Cijeli svoj život posvetila je karitativnom radu. Za vrijeme svoga života u gradu je bila poznata i starima i mladima. Svi su je vrlo poštivali i voljeli zbog njenih velikih dobročinstava, što ih je ukazala sirotinji. Preminula je u Osijeku na svoj 69 rođendan, tj. 30. ožujka 1916. godine.7

Rad Društva

Frauen des katholichen Frauen – Wohltätigkeits – Vereines in Essek / Katoličko gospojinsko dobrotvorno društvo u Osijeku osnovano je 1855. sa svrhom da podupire siromahe i potrebite na području grada Osijeka. Članice društva mogle su biti samo gospođe, koje su se obvezale godišnje uplatiti najmanje 8 kruna. Međutim, ubrzo su članovi Društva mogle biti i muškarci. Upravni odbor Društva se sastojao od 24 članice iz čijih redova su izabrane predsjednica, potpredsjednica i tri darovateljice siromaha. Te darovateljice siromaha su djelovale u dodijeljenom dijelu grada (Gornji grad, Tvrđa s Novim gradom, Donji grad) i vodile popis primljenih siromaha i nadzor vezan uz daljnje potrebito pomaganje / podupiranje siromaha. Utemeljiteljica Društva bila je grofica Franciska Pejačević Virovitička, rođena grofica Eszterhazy8, koja je živjela u dvorcu Pejačević u Retfali, tada samostalnoj općini nadomak od Osijeka. Grofica je prilikom osnivanja Društvu uplatila glavnicu od 2.000 kruna. Istim iznosom se pridružila i Adela barunica Prandau iz Valpova i bosanski ili đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer te s 200 kruna Osječanka Magdalena Goriupp. Tako je početna društvena glavnica iznosila 6.200 kruna. One osobe, koje su opetovanim višestrukim ili jednostrukim dragovoljnim prinosima radile na dobrobit Društva, upisane su kao dobročiniteljice. Uz predsjednicu i potpredsjednicu ključne osobe su bili tajnik, blagajnik, računovođa i više savjetnika koje je birao društveni Odbor. Grofica Franciska Pejačević je bila prva predsjednica Društva, a dopredsjednica grofica Agata Pejačević Virovitička, rođena grofica Schaffgotsch9. Prvi društveni tajnik je odvjetnik Josip Posner, prvi tajnik Trgovačko–obrtničke komore za Slavoniju sa sjedištem u 7 „Osječke gospođe u službi ratne pripomoći 1914. - 1918.“, Jeka od Osijeka, Hrvatski zabavnik i kalendar za

1918., Godina prva, Osijek, 1918., str. 140; „Domaće vijesti“, Sriemske novine, br. 27, Vukovar, str. 1, 4; HRDAOS, fond 409, kutija 3, spis bez broja, datacije i potpisa o Otiliji Althan, str. 1, 2.

8 Rođena je 16. travnja 1804. i preminula u Beču 12. rujna 1875. godine do kada je i bila predsjednica Društva.

(Vidi opširnije: HR-DAOS, fond 409, kutija 3, Spis bez broja, datacije i potpisa.)

9 Rođena je 14. rujna 1829. i nakon udaje je živjela u dvorcu obitelji Pejačević u Retfali (obližnja Upravna općina nadomak Osijeka) i druga je predsjednica Društva, i tu je čast obnašala od 1875. do 1902. kada se preselila u Zagreb i preminula 10. kolovoza 1922. godine. Sahranjena je u obiteljskoj grobnici Pejačević u Retfali. (Vidi opširnije: HR-DAOS, fond 409, kutija 3, Spis bez broja, datacije i potpisa o grofici Agati Pejačević Virovitičkoj)

45

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Osijeku, a računovođa Petar pl. Modesti, c. i kr. kapetan u miru. Društveni savjetnici bili su načelnik grada Osijeka Antun Schmidt, i Adolf Spulak, c. kr. županijski komesar u Osijeku. Prema izboru prve darovateljice siromaha su Marija Fözmayer, Amalia Medić i Terezija Mergenthaler. Odbor su činile gospođe Sidonia Atanasiević, Ana Auer, Viktoria Bartholovich, Katarina Čalogović, Franciska Čordašić, Elizabeta Faist, Viktoria Folk, Ana Gillming, Magdalena pl. Goriupp, Katarina Hermann, Katarina pl.

Jurković, Justina pl. Modesti, grofica Julija Monteforte, rođ. princeza Churn Caxiska, Klara Redlstein, Magdalena Schmidt, Maria Türner Ana Uhl i Ana Virovac. Na kraju osnivačke 1855. godine Društvo je imalo 317 članica i 39 dobrotvora. Prihode je ostvarivalo putem članarina, kamatama na glavnicu, priređivanjem elitnih plesova, koncerata, kazališnih predstava i bazara, tj. prodajom rukotvorina i sličnih predmeta.

Siromasima se dodjeljivala potpora u gotovom novcu, u hrani, drvima za zimu, a ostatak prikupljenog novca se ostavljao za povećanje osnovne glavnice. Franciska grofica Pejačević Virovitička preminula je 1875. godine i na mjesto predsjednice Društva dolazi Agata grofica Pejačević Virovitička. Za potpredsjednicu je izabrana Marija grofica Althann, rođena Pejačević Virovitička, majka Othilije Althann. Na funkciji predsjednice Agata grofica Pejačević Virovitička je do 1902. godine.10

Proširenje društvene djelatnosti

U vrijeme predsjedanja Agate grofice Pejačević Virovitičke početkom 1880. godine valpovački vlastelin barun Gustav Prandau je darovao kuću s ulične strane i grunt u Nemeckoj ulici (današnja Ulica Pavla Pejačevića broj 21), i to u korist Osječkog dobrotvornog društva gospodjah.11

Društvo je tu u dvorištu sljedeće godine izgradilo jednokatnu zgradu nakon što je od Zemaljske vlade u Zagrebu, Odjela za bogoštovlje i nastavu, i Grada Osijeka dobilo potvrdno rješenje na priloženu potrebnu dokumentaciju i potvrde. Tako je 1881. Društvo otvorilo pjestovalište (čuvalište) za malu djecu i Nähschule, Školu za krojačice, (zgrada današnjeg Dječjeg vrtića Bubamara). To pjestovalište, obdanište i dječje zabavište bilo je prvo osnovano u gradu Osijeku. Svečano otvorenje te eminentne humanitarne ustanove upriličeno je 1. studenoga 1881. godine. U taj zavod primala su se djeca od 3. do 7. godine. Matere bi djecu dovele ujutro, kada bi išle na posao u pjestovalište i tu bi djeca dobivala hranu i pouku i ostajala bi do na večer, kada su se matere vratile s posla i djecu opet odvele kući. Upravu nad tim zavodom Društvo je predalo pridošlim časnim sestrama sv. Vinka Paulskog iz slovenskog gradića Gradeca.12 10 Stjepan Sršan, „Vodič kroz arhivsku građu“, HR-DAOS, fond 409, 23. 2. 1989., 107, 108; HR-DAOS, fond

409, kutija 3, Spomenspis pedeset-godišnjice opstanka Katoličkog gospojinskog dobrotvornog društva u Osijeku, 4-7; fond 409, kutija 3, Spis bez broja, datacije i potpisa o grofici Agati Pejačević Virovitičkoj; fond 409, kutija 3, Pravila Katoličkog gospojinskog dobrotvornog društva u Osijeku, 1857.

11 HR-DAOS, fond 409, kutija 3, spis Kraljevskog gruntovnog ureda Sudbenog stola u Osijeku, br. 497, 14. 2. 1880.

12 HR-DAOS, fond 409, kutija 3, Nacrt izgradnje; omot br. 2853, spisi 1880., 1881.

46

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Pogled na kuću u Ulici Pavla Pejačevića broj 21 (snimak, 2023.)

Jednokatna zgrada u kojoj je i danas zabavište, tj. Dječji vrtić ‘Bubamara’ (snimak 2023. godine)

47

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Odlike djelovanja Društva u vrijeme Otilije Althann

Godine 1881. je preminula grofica Marija Althann i na njeno mjesto za potpredsjednicu Društva izabrana je njena kći grofica Otilija Althann, kojoj se tada ispunila želja, jer je mogla intenzivnije vršiti svoju djelatnost na socijalnom polju. Budući da je tadašnja predsjednica Agata grofica Pejačević Virovitička od 1889. sve više i češće izbivala iz Osijeka obavljala je Otilija i tu funkciju u sjeni sve do 1902. godine kada se tadašnja predsjednica definitivno odselila iz Osijeka u Zagreb. Nakon što je dala ostavku na predsjedničko mjesto grofica Althann službeno je izabrana za predsjednicu. No, zbog svojih zasluga Agata grofica Pejačević Virovitička ostala je počasna društvena predsjednica.13

Godine 1904. Otilija Althann je osnovala pod okriljem Društva Damenklub / Klub gospođa, koji je okupljao osječke gospođe jednom tjedno u prostorima Narodnog Casina (zgrada Hrvatskog narodnog kazališta; dio u kojem je danas Mac’ Donalds). Tu se muziciralo i pjevalo, držala se poučna predavanja.. U zimsko doba taj je Klub organizirao Čajanke u Urania kinu. A sve u korist društvenih institucija. U tom Klubu bile su zastupane najodličnije gospođe bez razlike vjere, staleži i narodnosti. A predavanja su održavana na njemačkom i hrvatskom jeziku.14

Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta 13 HR-DAOS, fond 409, kutija 3, Spomenspis pedeset-godišnjice opstanka..., 8, 9.

14 HR-DAOS, fond 409, kutija 3, Spis bez broja, datacije i potpisa o Otiliji Althan, str. 3.

48

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Kada je društvena osnovna glavnica narasla na 40.000 kruna, a novoj predsjednici temeljna briga bila osiguranje prehrane za osječku sirotinju otvorena je na njen poticaj 1. rujna 1904. godine u ime Društva Pučka kuhinja / Suppenansanstalt. Prvotno je djelovala u njenoj privatnoj kući u Dugoj ulici (Ulica J. J. Strossmayera). Hranu je osobno dijelila siromasima svakodnevno u jesenje / zimsko vrijeme točno u podne, i to od 1. studenoga do 1. travnja. No, tijekom potonjih godina žarko je željela i nastojala da se sagradi zasebna zgrada u kojoj bi se mogla smjestiti Pučka kuhinja i otvoriti Dom za osamljene starice. To se i ostvarilo četiri godine potom kada je uz pomoć vlastitoga novca obilno poduprtog od strane novca Frauen des katholichen Frauen - Wohltätigkeits Vereines in Essek / Katoličkog gospojinskog dobrotvornog društva izgrađena zgrada u kojoj je 1. studenoga 1908. otvorena Pučka kuhinja / Suppenansanstalt na uglu Kokotove ulice (današnja Dubrovačka ulica) i Ulice Ivana Gundulića (ulaz u današnjoj Ulici I. Gundulića 65). Od tada se u toj dobrotvornoj instituciji hrana dijelila tijekom cijele godine. Tu su se prehranjivali siromasi i školska djeca besplatno, a radnici uz vrlo malu odštetu. I predsjednica Otilija Althan je od tada tu boravila po čitave dane. Interesirala se za svako dijete, za svakog radnika i njegovu obitelj i za svakog starca i staricu. Za svakog je imala koju ljubaznu riječ, svakome dijelila savjete, upućivala ih kako će laglje snašati svoju bijedu i nevolju. Te godine je Društvo, na njen poticaj, uoči Božića svim štićenicima priredilo obilnu Božićnicu. Ona je sjedila u svojim kolicima pod lijepo iskićenim borom te je sjajnim očima promatrala vesela i zadovoljna lica svih štićenika.15

Pogled na uglovnicu u kojoj je bila Pučka kuhinja i Ubožište za stare i nemoćne žene. (Od školske godine 1946./47. do 1961./62. tu je osnovna škola, a potom razna namjena; snimak 2023. godine.)

15 HR-DAOS, fond 409, Knjiga br. 3, Zapisnici Društva, 14. 1. 1909. - 1929.; kutija 3, Spis bez broja, datacije i

potpisa; „In memoriam“, Vjesnik županije Virovitičke, Osijek, 1. 4 1916., 71; „Osječke gospođe u službi ratne pripomoći 1914. - 1918.”, Jeka od Osijeka, Hrvatski zabavnik i kalendar za 1918., Godina prva, Osijek, 1918., str. 140.

49

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Već sljedeće godine je u toj zgradi, na njen poticaj, otvoreno i Ubožište za stare i nemoćne žene, kojem je bila na čelu Uprave o čemu svjedoči članak In memoriam objavljen u Vjesniku županije Virovitičke od 1. travnja 1916. godine, koji navodi, između ostaloga, da je grofica Althann prava duša i vrla predsjednica. Sva su joj ova društva bila jednako mila: svakomu je od njih posvećivala osobitu pažnju…16

Prvi svjetski rat i Otilijino djelovanje

Golemo je značenje grofice Otilije Althan u djelovanju osječke Podružnice Crvenoga križa na čijem je čelu bila u vrijeme strahota Prvoga svjetskoga rata. Do te antropogene katastrofe Društvo Crveni križ uglavnom je svoj rad usmjeravalo na karitativno područje, obavljanje humane misije, pomaganja sirotinji / ubožnicima i aktivnom djelovanju u vrijeme elementarnih nepogoda.

Kao predsjednica Podružnice Crvenoga križa u Osijeku Otilija grofica Althann je vođena načelima osnivača i utemeljitelja organizirane hitne pomoći švicarskog filantropa Jean-Henry Dunant17 koji je, pokrenuo osnivanje dobrovoljnih društava za pomoć ranjenima u ratu i založio se za izradbu međunarodne konvencije o ranjenicima daleke 1863. godine, kada je i osnovano u Ženevi prvo međunarodno humanitarno društvo Crveni križ.18 Uz groficu i društvenu potpredsjednicu Tereziju Adamović Čepinsku, suprugu velikog župana Virovitičke županije, značajnu ulogu u administrativnoj službi tog Društva imali su kraljevski savjetnik Konstantin Graff, potpredsjednik, veleposjednik Oskar Friml–Antunović, tajnik, te liječnik Saša Isaković kao imenovani povjerenik Bolnice Crvenoga križa.19

Otilija grofica Althann je već krajem kolovoza 1914. u vrijeme početka Prvoga svjetskoga rata pozvala članice svih osječkih gospojinskih društava, bez obzira na vjeroispovijest, i imućnije Osječanke da se uključe u rad improviziranih bolnica Crvenoga križa u Gornjem i Donjem gradu. Pozvala je sve one koje mogu tomu zahtjevu udovoljiti, tj. koje su pripravne bile preuzeti tešku bolničarsku zadaću i zamašni posao kućanstva i bolnice. Budući da su na ratišta mobilizirani očevi, muževi, braća, sinovi žene grada Osijeka, onodobne osječke gospođe željele su stati uz bok svojih milih koji su upućeni u vojničke povorke pod carskom zastavom K. U. K. Monarhije. Posebice zato jer nisu bile ravnopravne s muškarcima jer domovina u ovom sudbonosnom času žene u račun na uzima, ništa im ne nalaže, ne zove ih na okup, a sve to stoga ne čini, jer kome zakon prava ne daje tome ništa naložiti ne može. No, sve to nije zapriječilo žene, 16 „In memoriam“, Vjesnik županije Virovitičke, Osijek, 1. 4 1916., str. .

17 Rođen je u Ženevi 1828., a preminuo 1910. godine u Heiden, Appenzellu. Po zvanju je bio trgovački agent

i zarana se počeo baviti karitativnim društvenim radom. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1901. godine.

18 Ante Ivanišević, „Zrcalo narodne duše“, Jeka od Osijeka, Hrvatski zabavnik i kalendar za 1918., Godina prva, Osijek, 1918., str. 136.

19 HR-DAOS, fond 409, Knjiga br. 3, Zapisnici Društva, 14. 1. 1909. - 1929. Zapisnik 15. 4. 1915.; „Osječke

gospođe u službi ratne pripomoći 1914. - 1918.“, Jeka od Osijeka, Hrvatski zabavnik i kalendar za 1918., Godina prva, Osijek, 1918., str. 141.

50

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

posebice one istaknutijih i imućnijih supruga da ne daju svoj prilog u tim teškim ratnim godinama.20

Njihov je rad bio usmjeren kroz tri oblika rada: Odmah su se, prema preporuci Otilije grofice Althann, u humanitarni rad uključile one koje su prije rata djelovale u ženskim dobrotvornim udruženjima grada Osijeka (Katoličko gospojinsko društvo, Pravoslavno gospojinsko društvo, Židovsko gospojinsko društvo) i nesebično radile u prilog ubogih i nemoćnih. Drugi smjer je bio posve novi usmjeren na organizaciju službe ratne pripomoći za prikupljanje novca i drugih potrepština za udovice i sirote koji su u ratu izgubili svoje hranitelje, aktivnosti vezane za izrađivanje vojničke zimske opreme (šalovi, kape, rukavice i druge vunene predmete), organizaciji sabiranja i darivanja u razne korisne svrhe, njegovanje ranjenih i bolesnih – posebice u pričuvnim bolnicama Crvenoga križa i brojne druge akcije. U pojedinim radovima i akcijama ženama se priključila školska vlast i mladež, posebice djevojčice u izradi pojedinih navedenih odjevnih predmeta. U prvoj ratnoj godini navedena društva su djelovala samostalno da bi se vrlo brzo udružile i zajednički djelovale. Okupile su se ugledne osječke gospođe oko Crvenoga križa kao što se i muževi bore pod jednom zastavom jednoga kralja. U radu organizacije osječke Podružnice Crvenoga križa značajno mjesto imala je predsjednica grofica Otilija Althann, koja je radi neizlječive uzetosti nogu bila prikovana uz kolica i sav svoj mar posvetila staranju oko ubogih i bijednih.21

Na njen poticaj je zgrada gornjogradske Pučke škole u Ulici Lorenza Jägera (zgrada današnjeg Filozofskog fakulteta u istoimenoj ulici) pretvorena u bolnicu s 200 kreveta za pomoć i brigu ranjenih i bolesnih vojnika prispjelih s balkanskoga bojišta.

Iako Osijek, odnosno cijelo područje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nije bilo ratište mnogobrojni mobilizirani vojnici, a sada ranjenici, i to ne samo iz Hrvatske nego iz svih krajeva s područja Austro–Ugarske Monarhije, slijevali su se u Osijek, koji je na željezničkoj liniji s Balkanskoga bojišta bio prolazno odredište, a nekima, posebice onim smrtno ranjenim, i posljednje odredište, tj. počivalište. To svjedoče brojni grobovi na osječkom Novogradskom, onodobnom vojnom groblju, gdje se čitaju mnoga imena vojnika podrijetlom iz Austrije, Mađarske i Češke.22

Kod uređenja i djelovanja te bolnice starale su se Marija Gunčević, Marija Pinterović, ravnateljica Više djevojačke škole u Osijeku, i Klotilda Wagner. Vrlo brzo im se u radu pridružila Marija Gottschalk, supruga gradskog fizika (liječnika), koja je preuzimala kupljeno i darovano rublje dobiveno u sanducima od gradske općine za ranjene i bolesne vojnike. Kao uzorne kućanice uređivanje i nadziranje bolesničkog kućanstva preuzele su Marija Gunčević, Anka Pinterović, supruga gradonačelnika 20 „Osječke gospođe u službi ratne pripomoći 1914. - 1918.“, Jeka od Osijeka – Hrvatski zabavnik i kalendar za godinu 1918., godina prva, Osijek, 1918., 138, 139, 140.

21 “Osječke gospođe u službi ratne pripomoći 1914. - 1918.”, Jeka od Osijeka – Hrvatski zabavnik i kalendar za godinu 1918., godina prva, Osijek, 1918., 139, 140.

22 „In memoriam“, Vjesnik županije Virovitičke, Osijek, 1. 4 1916., 71.

51

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Ante Pinterovića, Anka Pfenningsberger, Berta pl. Labaš, Ana Szakáts, Jelka Lederer, Dora Weiss, Katica Schneider, Julija Winter Marija Kellö, Ines Trohar, Klotilda Wagner, Tereza Broschan,, Albertina Sauter, Ana Ballogh i Josipa Karlović.23 Uz liječnike bolničku skrb u toj bolnici obavljale su nadsestre Marieta Gersin i časne sestre reda sv. Vinka Paulskog Leopoldina Agnes, Petronela, Rosina, Josipa, Gabriela, Georgina, Filomena, Marija, Julija i Tereza. U administrativnoj službi te bolnice djelovali su kao društveni potpredsjednik bivši gradonačelnik, a tada kr. savjetnik Konstantin Graff, tajnik i blagajnik veleposjednik Oskar Friml–Antunović te kao imenovani povjerenik bolnice Crvenoga Križa liječnik Saša Isaković. U radu bolnice aktivno su djelovali civilni liječnici Bela pl. Fischer, Franjo Gottschalk, Stjepan Gojtan, Alfred Muža, Mirko Müller, D. Reinfeld, E. Rechnitz, V. pl. Schiesl, D. Vraneševiće i stomatolozi Geza Bauer i Akoš Racz. Izdašnu pomoć bolnici u novcu i živeži davali su pojedinci velikaških imućnih obitelji – barun Ivan pl. Adamović Čepinski, obitelji Eltz iz Vukovara, grofovi Rudolf i Gustav Normann–Ehrenfelški iz Valpova i Bizovca te Našičani grofovi Theodor i Marko Pejačević.24

U humanoj službi u bolnici Crvenoga križa; Otilija Althan sjedi u sredini 23 “Osječke gospođe u službi ratne pripomoći 1914. - 1918.”, Jeka od Osijeka – Hrvatski zabavnik i kalendar za godinu 1918., godina prva, Osijek, 1918., 139, 140.

24 “Osječke gospođe u službi ratne pripomoći 1914. - 1918.”, Jeka od Osijeka – Hrvatski zabavnik i kalendar za godinu 1918., godina prva, Osijek, 1918., 141.

52

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

Prvi transport ranjenika pristigao je u bolnicu Crvenoga križa u Gornjem gradu 21. kolovoza 1914. i tim je danom započeo rad te bolnice. Zbog svog zdušnog djelovanja oko brige i njege ranjenika dobila je Otilija grofica Althann tri visoka priznanja; Odlikovana je Jelisavinim ordenom, redom pro Ecclesia et Pontifice i Zlatnim križem koji joj je osobno uručio nadvojvoda Njeg. Ces. i kr. Visost Franjo Salvator, kada je u jesen 1914. obišao bolnicu Crvenoga križa u Gornjem gradu u prostorima prijeratne Pučke škole.25 Bolnica je djelovala do polovice ožujka 1915. kada su se u bolnici pojavile razne priljepčive bolesti pa je Gradsko poglavarstvo moralo jedno vrijeme obustaviti taj lagosovni rad. U navedenom razdoblju prednjačila je predsjednica ‘Crvenoga križa’ grofica Althann u svakom pogledu. Ona je svakodnevno od jutra do večeri nadgledavala rad i bdjela u bolnici. Često puta probdjela je u bolnici cijele noći u svojim kolicima sjedeći, samo da u bolnici ni u čem ne nastane zastoj. Uslijed prenapornog rada i prehlade grofica je oboljela u proljeće 1915. godine.26 No, to ju nije ometalo da i nadalje aktivno sudjeluje u humanoj službi Društva kao predsjednica, pa je te godine u zgradi Pučke kuhinje otvoreno i obdanište za djecu, a kako su radnice onamo dovele ne samo djecu od 3. do 7. godine već i posve malu dječicu u kolicima, prema onodobnom zapisu Otilija Althan začetnica kolijevke, tj. dječjih jaslica u Osijeku.27

Nastavkom rada bolnice Crvenoga križa i nadalje je s gospođama sve sile usmjerila prema ranjenicima i njezi bolesnih i neumorno na tom području radila sve do 5. studenoga te 1915. godine kada je i nazočila skupštini Društva i potpisala zapisnik.

Međutim tada ju je bolest posve svladala i prikovala za krevet iz kojeg se više nije digla.

Preminula je 30. ožujka 1916. nakon teške bolesti.28

Umjesto zaključka

O prepoznatljivosti njenoga humanitarno karitativnog i društvenog rada u Osijeku govori podatak da je sprovod neprežaljene dobrotvorke Otilije Althann bio 1. travnja 1916. godine u 10.00 sati prijepodne. Nakon svečanih zadušnica koje je služio i predvodio župnik gornjogradske župe sv. Petra i Pavla preč. prelat Josip Horvat u navedenoj župnoj crkvi (današnja konkatedrala sv. Petra i Pavla) mnogobrojna povorka je iz crkve krenula na gornjogradsko groblje sv. Ane gdje je pokopana u obiteljskoj grobnici.

U Vjesniku Virovitičke županije od 1. travnja 1916. članak naslovljen In memoriam 25 „In memoriam“, Vjesnik županije Virovitičke, Osijek, 1. 4 1916., 71.

26 HR-DAOS, fond 409, Knjiga br. 3, Zapisnici Društva, 14. 1. 1909. - 1929.; Zapisnik 5. 11. 1915.; 6. 4. 1916.; „Osječke gospođe u službi ratne pripomoći 1914. - 1918.“, Jeka od Osijeka, Hrvatski zabavnik i kalendar za 1918., Godina prva, Osijek, 1918., str. 142.

27 HR-DAOS, fond 409, kutija 3, Spis bez broja, datacije i potpisa o Otiliji Althan.

28 HR-DAOS, fond 409, Knjiga br. 3, Zapisnici Društva, 14. 1. 1909. - 1929.; Zapisnik 5. 11. 1915.; 6. 4. 1916.; kutija 3, Spis bez broja, datacije i potpisa o Otiliji Althan; „Osječke gospođe u službi ratne pripomoći 1914. 1918.“, Jeka od Osijeka, Hrvatski zabavnik i kalendar za 1918., Godina prva, Osijek, 1918., str. 142.

53

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

završava rečenicom koja glasi: Slava, vječna slava velikoj dobrotvorki i zaštitnici odrasle i male sirotinje slobodnog i kraljevskog grada Osijeka, Otiliji Althann; slava!29 Za svoje zasluge na humanitarnom, karitativnom i socijalnom polju posthumno je od Grada Osijeka njeno ime ovjekovječilo na ploči Gradske vijećnice te ju odlikovalo zlatnom kolajnom.30

I nakon njene smrti Društvo je i nadalje djelovalo na zasadama Društva s temeljnom sljedećom svrhom: podupirati siromašne, a vrijedne katoličke obitelji ili pojedine osobe; ustrajati i podržavati dobrotvorne zavode, naročito za zapuštenu mladež / kao: pjestovališta, obdaništa, dječjih zabavišta, popravilišta, ženskih stručnih škola itd.; osnivati domove za nemoćne starice, pučke kuhinje itd.; svakom zgodom poraditi u korist općenitih humanitarnih i rodoljubnih pothvata, naročito onih gdje je ženska pomoć, pažljivost i njega potrebna. Način podupiranja se sastojao u pomaganju sirotinje novčanim darovima, životnim namirnicama itd.. Pri tome su novčani darovi davani doživotno za vrijeme potrebe ili od slučaja do slučaja, ali samo od raspoloživih prihoda Društva. Bolesni štićenici se smještaju u bolnicu, a mogu li se kod kuće liječiti dobivaju liječničku pomoć i ljekarije besplatno. Društvo je primalo štićenike pod okrilje Društva odlukom društvenog odbora, a u prešnim slučajevima odlučuje predsjednica s dva odbornika.31

29 „In memoriam“, Vjesnik županije Virovitičke, Osijek, 1. 4 1916., 71; HR-DAOS, fond 409, kutija 3, Spis bez

broja, datacije i potpisa o Otiliji Althan, str. 3.

30 HR-DAOS, fond 409, kutija 3, Spis bez broja, datacije i potpisa o Otiliji Althan, str. 3.

31 HR-DAOS, fond 409, kutija 3, Pravila Katoličkog gospojinskog dobrotvornog društva u Osijeku osnovanog 1855. godine, 26. 3. 1924.

54

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann

U SLUŽBI HUMANOSTI - OTILIJA GROFICA ALTHANN Sažetak

Otilija grofica Althann zlatnim je slovima upisana u službi humanosti po svojim djelima dobročinstva u gradu Osijeku u vrijeme kada je kao treća predsjednica Frauen des katholichen Frauen – Wohltätigkeits – Vereines in Essek / Katoličkog gospojinskog dobrotvornog društva u Osijeku djelovala od 1902. do smrti 1916. godine. Potjecala je iz drevne njemačke aristokratske obitelji Althann. Njen pradjed Michael Maximilian (1769. – 1834.) utemeljitelj je loze Althann, koja se trajno nastanila u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Pripadala je posljednjim članovima te hrvatske loze Althannovih. U dobi od 18 godina teško se ozlijedila i nije više mogla hodati te je do kraja života ostala prikovana u invalidskim kolicima. Za sebe je trošila samo što joj je bilo neophodno, a sve drugo dijelila je sirotinji. Cijeli svoj život posvetila je karitativnom radu. Agilno je djelovala u Frauen des katholichen Frauen – Wohltätigkeits – Vereines in Essek / Katoličkom gospojinskom dobrotvornom društvu u Osijeku od 1881. kada je izabrana na njeno mjesto potpredsjednice. Tada joj se ispunila silna želja, jer je mogla intenzivnije obavljati djelatnost na socijalnom polju. Rad je još više pojačala u vrijeme obnašanja dužnosti društvene predsjednice. U tom je razdoblju otvorena Pučka kuhinja / Suppenansanstalt i Ubožište za stare i nemoćne žene. Golemo joj je značenje u vrijeme Prvoga svjetskoga rata kao predsjednice osječke Podružnice Crvenoga križa. Zbog tog svog zdušnog djelovanja oko brige i njege ranjenika dobila je tri visoka priznanja; Odlikovana je Jelisavinim ordenom, redom pro Ecclesia et Pontifice i Zlatnim križem koji joj je osobno uručio nadvojvoda Njeg. Ces. i kr. Visost Franjo Salvator.

IM DIENSTE DER MENSCHLICHKEIT - OTTILIE GRÄFIN VON ALTHANN Zusammenfassung

Ottilie Gräfin von Althann wurde mit goldenen Buchstaben in dem Dienste der Menschlichkeit eingeschrieben wegen ihrer Wohltätigkeitstätigkeit in der Stadt Osijek in der Zeit als sie als dritte Präsidentin der Frauen des katholischen Frauen – Wohltätigkeits – Vereines in Essek / Katoličkog gospojinskog dobrotvornog društva u Osijeku/ von 1902 bis zu ihrem Tode 1916 tätig war. Sie stammte aus der alten deutschen Adelsfamilie von Althann. Ihr Urgroßvater Michael Maximilian (1769 – 1834) war der Stammvater des Geschlechtes der Familie von Althann, die sich dauerhaft in dem Königreich Kroatien, Slawonien und Dalmatien ansiedelte.

Sie gehörte zu den letzten Mitgliedern des Geschlechtes der Familie von Althann. Im Alter von 18 Jahren verletzte sie sich schwer und konnte nicht mehr gehen, so blieb sie bis zu ihrem Lebensende an den Rollstuhl gefesselt. Für sich gab sie nur das notwendigste aus, alles andere wurde unter den Armen verteilt. Sie widmete ihr ganzes Leben der Wohltätigkeit. Eifrig wirkte sie in den Frauen des katholischen Frauen – Wohltätigkeits – Vereines in Essek / Katoličkom gospojinskom dobrotvornom društvu u Osijeku/ bis 1881 mit, als sie zur Vizepräsidentin gewählt wurde. Damit erfüllte sich ihr großer Wunsch, weil sie intensiver die Tätigkeit auf sozialem Gebiete durchführen konnte. Ihre Tätigkeit verstärkte sie noch mehr in der Zeit ihres Amtes als Präsidentin der Gesellschaft. In dieser Zeitspanne wurde die Suppenküche und

55

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 43-56 Zlata Živaković-Kerže: U službi humanosti - Otilija grofica Althann die Herberge für alte und gebrechliche Frauen eröffnet. Riesige Bedeutung hatte sie zur Zeit des Ersten Weltkrieges als Präsidentin der osijeker Zweigstelle des Roten Kreuzes. Für diese ausdauernde Tätigkeit bezüglich Verpflegung und Versorgung der Verwundeten bekam sie drei hohe Auszeichnungen; Sie wurde mit dem Elisabeth-Orden, dem Orden pro Ecclesia et Pontifice und dem Goldenen Kreuz, das ihr der Erzherzog - seine kaiserliche und königliche Hoheit - Franz Salvator persönlich überreichte, ausgezeichnet.

56

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

Dr. sc. Branko Ostajmer Hrvatski institut za povijest Opatička 10, Zagreb bostajmer@gmail.com

UDK: 929.52 Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 26.10.2023

Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječkozagrebačkoj obitelji* Autor u radu – polazeći ponajprije od literature i novinstva – ispisuje presjek kroz povijest obitelji Vorberger/Vidović, obitelji njemačkoga porijekla o kojoj do sada nije bilo znanstvenih istraživanja, ali obitelji koja je u povijesti Hrvatske, a napose u povijesti Osijeka i Zagreba, odnosno u povijesti hrvatskoga veterinarstva, ostavila zamjetan trag. Povijest obitelji sadrži i čitav niz obilježja koja su karakteristična i za brojne druge obitelji njemačkoga porijekla u Hrvatskoj, a jedno od takvih jest i proces asimilacije koji je najvidljiviji u promjeni prezimena.

Ključne riječi: Vorberger, Vidović, Nijemci u Hrvatskoj, Osijek, Zagreb, veterinarstvo

* O vaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom IP-2018-01-2539 Europski korijeni moderne Hrvatske: transfer ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću.

57

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

Uvod

Hrvatska, ponajprije osječka i zagrebačka obitelj Vorberger/Vidović je građanska obitelj njemačkoga porijekla, obitelj čija je sudbina u mnogočemu nalik sudbinama drugih sličnih obitelji, a među takvim poveznicama bi se odmah moglo izdvojiti 1918. godinu kao prijelomnicu u obiteljskim povjesnicama. Praktično preko noći čitave su se obitelji obrele u novim državama, u značajno drukčijim društvenim ozračjima, izgubivši mađarsko i austrijsko, uopće habsburško zaleđe, otkuda su najčešće vukli porijeklo, gdje su stjecali obrazovanje, sklapali ženidbene ili poslovne veze itd. Sa stvaranjem južnoslavenske države njemačko (i mađarsko) stanovništvo na tlu Hrvatske / Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca našlo se izloženo raznovrsnim neugodnostima, kadšto i otvorenim iskazima ksenofobije i šovinizma, pa su u pojedinim vidovima, u prvim godinama života te tvorevine, doista bili građani drugoga reda.

Da nije riječ o pretjerivanju, možda najbolje potvrđuje slučaj izbora za Ustavotvornu skupštinu nove države, kada je odlukom Privremenoga narodnog predstavništva pripadnicima njemačke nacionalne manjine bio uskraćen pristup biralištima.1 U takvomu ozračju nije nimalo začudno da su mnogi pripadnici njemačke zajednice odlučili olakšati svoje živote zatomljivanjem njemačke pripadnosti, odnosno porijekla, a u toj mimikriji nerijetko se pribjegavalo promjenama, odnosno kroatizacijama prezimena, pa čak i osobnih imena. Takvi slučajevi naročito su, po svemu sudeći, bili brojni oko 1920. godine, kada mnogi Nijemci, Mađari i Židovi, težeći bržoj i uspješnijoj asimilaciji, mijenjaju svoja prezimena. Među tim obiteljima bila je i obitelj Vorberger, koja je tema ovoga rada.

Theodor (Teodor) Vorberger

Prezime Vorberger predstavlja rijetko prezime u hrvatskoj povijesti, a podjednako je rijetko u historiografskoj i drugoj literaturi, čak i kada je posrijedi povijest Osijeka gdje ga ipak najčešće susrećemo. Imena pojedinaca koji su nosili to prezime, kao i kasniji oblik prezimena (Vidović), tek će rijetkima nešto značiti, a ponajprije će to biti najbolji poznavatelji osječke povijesti 19. stoljeća ili rijetki istraživači povijesti hrvatskog veterinarstva. Pa ipak, povijest ove obitelji nije nevažna niti nezanimljiva, a rodonačelnik najznačajnije njezine grane u Hrvatskoj bio je Theodor (Teodor) Vorberger.

Theodor Vorberger rođen je 10. studenoga 1849. godine u mjestu Raigern,2 današnjem Rajhradu na jugoistoku Češke. U Osijek je došao vjerojatno 1879. godine3

1 O tomu vidjeti u: Zlatko Matijević, „,Gradjani na odkaz‘ – njemačka nacionalna manjina i 9. članak Zakona o

izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Hrvata, Srba i Slovenaca (1920.)“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice 2003 / VDG Jahrbuch, ur. Renata Trischler i Nikola Mak, Osijek 2003., 163.-173.

2 „Ein entsetzlicher Unglücksfall“, Slavonische Presse (Osijek), god. XIX., br. 48. 28. II. 1903., 2.; Zavičajnici grada Osijeka 1901.-1946., prir. Stjepan Sršan i Vilim Matić, Osijek 2003., 877.

3 U gradskoj službi bio je od 27. prosinca 1879. „Ein entsetzlicher Unglücksfall“, Slavonische Presse (Osijek), god.

XIX., br. 48. 28. II. 1903., 2.

58

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

i te je godine dobio mjesto gradskoga veterinara.4 Već naredne godine, 30. travnja 1880., kao gradski činovnik uživao je zavičajno pravo u Osijeku.5 Nešto ranije se oženio Marijom (Maria) Čeleda (Cseleda) (Kneževo (Herczeglak), 1862. – Zagreb, 14. XII. 1945.).6 Godine 1880. par je dobio prvo dijete, kćer Mariju, a uslijedili su potom i sinovi Rudolf (1884.) i Franjo (1886.).

U vrijeme Vorbergerova dolaska i namještenja u Osijeku, gradski veterinar (živinar) bio je iznimno važna figura gradske uprave, a bile su to i godine kada je ozbiljno veterinarstvo u Hrvatskoj još bilo u povojima te su tek trebale uslijediti reforme koje će postaviti temelje modernog veterinarstva. Vorberger je tako preuzeo odgovoran položaj i s njim brojne obaveze o kojima je ovisilo i zdravlje stanovništva. Bilo je potrebno držati pod nadzorom česte stočne bolesti, redovno pregledavati ribarnice i mesnice, gradsku klaonicu,7 željezničke i parobrodarske postaje,8 odnosno pregledavati svaki veći transport stoke koji bi ulazio u ili izlazio iz grada.

Epidemije slinavke i šapa, kao najčešćih i najpoznatijih stočnih bolesti, bile su u to vrijeme redovna pojava i prijetnja, ali bilo je također i drugih bolesti. Zakon o uređenju veterinarstva propisuje suzbijanje ovih bolesti: goveđa kuga, bjesnoća, bedrenica, durina, spolni osip konja, sakagija, slinavka i šap, plućna zaraza goveda, ovčje boginje, šuga konja i ovaca te vrbanac. Primjerice, svinjska kuga pojavljuje se prvi puta u Slavoniji 1894. godine, a potom se proširila cijelom Hrvatskom.9

Nastojeći obuzdati širenje kuge, zagrebačka Zemaljska vlada je Vorbergera, zajedno s nekolicinom drugih veterinara, poslala 1895. godine u Kőbányu, kako bi od iskusnijih mađarskih kolega stekli potrebna znanja o toj zaraznoj bolesti.10 Kada je 1895. godine usvojen novi Zakon o ustroju gradskih općina, bilo je potrebno u svim gradovima provesti novi izbor gradskih činovnika i službenika.

Navedeno je u Osijeku i učinjeno u proljeće 1896., na sjednici gradskoga zastupstva od 15. travnja 1896., a tada je Vorberger potvrđen kao gradski veterinar:

4 Činjenica da je Vorberger mogao doći iz Češke i preuzeti u Osijeku službu gradskoga veterinara, uz logičnu

pretpostavku da u tom trenutku nije znao niti riječi hrvatskoga jezika, slikovito nam potvrđuje u kojoj je mjeri grad tada bio germanofona sredina. Dakako, nije isključeno da je znao češki jezik koji mu je mogao u početku donekle biti od pomoći pri kontaktu s domaćim slavenskim stanovništvom.

5 Zavičajnici grada Osijeka, 877.

6 U Zavičajnicima grada Osijeka, na str. 877., kao naziv mjesta stoji stoji Herczeg Lak; vjerojatno je posrijedi Herceglak, odnosno Főherceglak, današnje Kneževo u Baranji.

7 Zlata Živaković-Kerže, S tradicionalnih na nove puteve. Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918., Osijek 1999. 137.

8 Vidi, primjerice: „Ernennung“, Die Drau (Osijek), god. XIII., br. 22, 20. II. 1890., 3.

9 Vidjeti više u: Petar Džaja – Sonja Sinković – Magdalena Palić – Josip Mihalj – Krešimir Severin, „Zarazne bolesti domaćih životinja u 18. i 19. stoljeću u banskoj Hrvatskoj“, Veterinarska stanica, 52/2021, br. 4, 475.-484.

10 “Svinjska kuga”, Banovac (Petrinja), god. VIII., br. 28, 13. VII. 1895., 4.

59

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

„[…] za živinara i ujedno nadzornika klaonice sa plaćom od godišnjih 600 for.[inti] i stanom u klaonici u naravi g. Theodor Porberger [!] jednoglasno.“11

Potrebno je naglasiti da šest stotina godišnjih forinti nije bila osobito visoka plaća i svakako je mogla potaknuti Vorbergera na pokretanje privatne prakse koja će mu omogućiti i veće prihode, odnosno osigurati školovanje djece te izgradnju nove kuće u središtu Osijeka. Uzgred, Vorberger je, koliko se može razaznati iz izvora, gotovo sve svoje vrijeme i snage posvećivao struci i obitelji, ne uzimajući mnogo udjela u društvenom i političkom životu Grada na Dravi.12

Theodor Vorberger bio je u naponu životne snage, u 53. godini, kada je tragično nastradao tijekom vršenja svoje dužnosti. Poginuo je, naime, 27. veljače 1903. na osječkom donjogradskom željezničkom kolodvoru, tijekom pregleda jedne kompozicije sa svinjama. Vijest o tragediji prostrujala je gradom, a supruga Marija Vorberger se onesvijestila kada je na kolodvoru vidjela mrtvog supruga.

Provedena je istraga koja je ustvrdila da su s donjogradskog kolodvora trebala biti otpremljena za Beč tri vagona sa svinjama veleposjednika Karla Leopolda Pfeiffera.

Uslijed neopreznosti, Vorberger je prolazio između vagona i nije primijetio kretanje kompozicije te je bio zgnječen između odbojnika vagonâ, ostavši na mjestu mrtav.

Mjesni list Die Drau pisao je pohvalno o pokojniku, istaknuvši da je kao gradski veterinar služio 24 godine, a da je također vodio i privatnu praksu koja mu je u okolici donosila znatan prihod. Prethodne, 1902. godine bio je započeo u Gornjem gradu, u Kolodvorskoj ulici, graditi novu kuću, a bio je i vlasnik kuće u Ružinoj ulici. Pokopan je sutradan, 28. veljače, na groblju sv. Ane. Pored udovice i troje djece, ispratili se ga brojni prijatelji i poštovatelji, a i cjelokupno činovništvo gradskoga magistrata na čelu s gradonačelnikom Konstantinom Graffom koji je položio vijenac.13

Spomenutu novogradnju Vorberger je gradio u Kolodvorskoj ulici, na zemljištu koje je kupio 1900. godine.14 U trenutku smrti, nova kuća je predstavljala i najvrjedniji dio njegove ostavine te su ju zajedno naslijedili udovica i djeca; malodobna djeca – u to vrijeme punoljetnost je nastupala s 24. godinom – Marija (Marie), Rudolf i Franjo (Franz) Vorberger naslijedili su polovinu kuće broj 1368 u Kolodvorskoj ulici

11 Zapisnici grada Osijeka 1896.-1901., prir. Stjepan Sršan, Osijek 2008., 39.

12 Ono što znamo jest da je bio član donjogradskoga Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Hrvatske građanske

čitaonice u Donjem gradu te društva Casina, također u Donjem gradu. „Unterstädter freiwilliger Feuerwehr“, Die Drau (Osijek), god. XXXVII., br. 3, 7. I. 1904., 3.; „Sprovod grad. veterinara Vorbergera“, Narodna obrana (Osijek), god. II., br. 49, 1. III. 1903., 2.

13 „Tödtlichter Unglücksfall. (Der städt.[ische] Veterinär Theodor Vorberger am unterstädter Banhofe verungückt.)“, Die Drau (Osijek), god. XXXVI., br. 26, 1. III. 1903., 5. Vidjeti također: „Ein entsetzlicher Unglücksfall“, Slavonische Presse (Osijek), god. XIX., br. 48. 28. II. 1903., 2.; „Strašna nesreća na dolnjogradskom kolodvoru“, Narodna obrana (Osijek), god. II., br. 48, 28. II. 1903., 3.

14 Zapisnici grada Osijeka 1896.-1901., 519. Naredne godine, 1901., zatražio je od grada dozvolu za gradnju jednokatne kuće. „Baubewegung in Essek“, Die Drau (Osijek), god. XXXIV., br. 107, 8. IX. 1901., 5.

60

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

(Bahnhof-Strasse), u tadašnjoj vrijednosti od 12 tisuća kruna.15

Udovica Marija pokazala se kao jaka i sposobna žena koja je supruga nadživjela za 42 godine, a uspjela je i izvesti djecu do kraja na pravi put. Jedan od prvih poteza koje je učinila bila je prodaja kuće u Ružinoj ulici, za što je dobila 3200 kruna.16 Nemamo drugih podataka o njezinu vođenju obiteljskih financija, ali znamo da je uspjela osigurati vrhunsku naobrazbu sinovima, a zacijelo pritom nije zanemarena niti kći Marija za koju znamo da se u prosincu 1911. u Osijeku udala za Adolfa Röszlera.17 Bračni par Röszler je, zajedno s Marijom Vorberger, ostao živjeti u Osijeku, a ondje su Omama Marija Vorberger dočekali i prijelomnu 1918. godinu. A tada rođ. Cseleda, 1942. su, u ljeto 1919. donijeli odluku o selidbi u Zagreb, gdje su već neko vrijeme živjela braća Franjo i Rudolf. Sukladno tadašnjim običajima, obitelji Vorberger i Röszler su se i javnom obaviješću prigodom selidbe pozdravile s prijateljima i znancima.18

Adolf Röszler službovao je u Zagrebu kao činovnik, a zanimljivo je da je i on, zajedno sa suprugom Marijom, kasnije također promijenio prezime. Oni, doduše, nisu izabrali potpuno novo prezime, nego su tek prilagodili vlastito: godine 1926. bilo im dopušteno da se ubuduće prezivaju Reslar.19 Po svemu sudeći, djece nisu imali. Za razliku od njih, životni putevi Rudolfa i Franje Vorbergera mogu se lakše pratiti, iako su oni te puteve nastavili pod novim prezimenom.

Dr. Franjo Vorberger/Vidović (1886.–1962.)

Stariji sin Theodora i Marije Vorberger, Franjo rođen je u 2. siječnja 1886. u Osijeku.20 U Osijeku je 1905. godine završio Realnu gimnaziju, a potom je pošao 15 “Umschreibung vom Immobilien”, Die Drau (Osijek), god. XXXVI., br. 137, 1. XI. 1903., 5. Ova kuća još

uvijek postoji; historicistička jednokatnica danas se, nakon renumeracije, nalazi na broju 56 Kapucinske ulice.

Na podacima o kući dugujem zahvalnost kolegi Grguru Marku Ivankoviću.

16 “Umschreibung vom Immobilien”, Die Drau (Osijek), god. XXXVI., br. 122, 1. X. 1903., 5.

17 [oglas], Die Drau (Osijek), god. XLIV., br. 277, 4. XII. 1911., 7.

18 [oglas], Die Drau (Osijek), god. LII., br. 169, 20. VIII 1919., 4.

19 „Namensänderung“, Die Drau (Osijek), god. LIX., br. 37, 16. II. 1926., 4.

20 Stjepan Rapić, „Dr Franjo Vidović (1886–1962)“, u: Zaslužni veterinari Hrvatske, ur. Stjepan Rapić, Zagreb 1976., 95.

61

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

očevim stupama i upisao veterinarstvo na Veterinarskoj visokoj školi diplomiravši u Beču. Diplomirao je 1910. godine,21 a naposljetku je obrazovanje okrunio doktoratom znanosti. I u praksi je pošao koju stubu više od oca te se uvrstio među zaslužna imena hrvatskoga veterinarstva.

Njegova prva služba bila je ona privremenoga kotarskog veterinara u Bjelovaru, na koju je, kao diplomirani veterinar, imenovan 1910. godine, dakle nedugo po diplomiranju i povratku iz Beča.22 Ondje se zadržao tek godinu dana nakon čega je premješten u Garešnicu.23 Krajem 1912. iz Garešnice premješten u Zagreb te dodijeljen Unutarnjem odjelu Zemaljske vlade.24 Njegova stručnost bila je prepoznata i u Društvu veterinara kraljevina Franjo Vorberger/Vidović Hrvatske i Slavonije, gdje je već početkom 1913. bio biran za člana Upravnog odbora.25 Naredne, 1914. godine, bio je blagajnik Veterinarskog vjesnika, strukovnog glasila,26 tj. organa Društva veterinara kraljevina Hrvatske i Slavonije.

Službu u Zemaljskoj vladi zadržao je i tijekom trajanja Prvoga svjetskog rata, pa je, primjerice, 1918. godine, u statusu kotarskog veterinara, službovao u Zagrebu, pri Zemaljskoj vladi, odnosno pri njezinu Odjelu za narodno gospodarstvo (Odsjek III., za veterinarske poslove), na Markovu trgu 7.27

Sa svršetkom rata, kako je prethodno već naznačeno, srušio se dotadašnji svijet u kojem je (i) Franjo Vorberger živio, a novo je vrijeme donijelo brojne promjene u njegovu životu. Oko 1920. godine on i brat su, po svemu sudeći, suglasno donijeli

21 Rade Milosavljević, Leksikon Križevčana. Prilog poznavanju povijesti Križevaca i križevačkog kraja, Križevci

1988., 128.

22 “ Veterinärdienst”, Die Drau (Osijek), god. XLIII., br. 133, 14. VI. 1910., 4.

23 “ Veterinärdienst”, Die Drau (Osijek), god. XLIV., br. 109, 13. V. 1911., 5.

24 “Premještanja”, Jutarnji list (Zagreb), god. I., br. 248, 22. XII. 1912., 4.

25 “Družtvo veterinara”, Jutarnji list (Zagreb), god. II., br. 282, 5. II. 1913., 4.

26 “‘Veterinarski Vjesnik’”, Narodne novine (Zagreb), god. LXXX., br. 19, 24. I. 1914., 4.

27 Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika kraljevina Hrvatske i Slavonije 1918., Zagreb 1918., 14.

Odjel za narodno gospodarstvo osnovan je 1914. godine.

62

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

odluku o promjeni prezimena u Vidović te će pod njim nastaviti svoje živote, iako će brat Rudolf ponekad uz novo prezime dodavati i njegov izvorni oblik.28

Kako je u novonastalim prilikama nestalo i hrvatske Zemaljske vlade, i Theodor Vorberger morao je s obitelji napustiti Zagreb i potražiti novu radnu sredinu, a pronašao ju je u Križevcima gdje je, od 1919. do 1933., službovao kao kotarski veterinar.

Prelazak u Križevce nije, međutim, predstavljao stagnaciju u njegovu stručnom radu budući da je za tih godina ostvario suradnju s Veterinarskim zavodom u Križevcima, a nastavio je s objavom stručnih i znanstvenih radova, objavivši ih ukupno, tijekom karijere, više od stotinu.29 Nakon Križevaca uslijedile su službe u Beogradu, a potom – pokazat će se, trajno – u Zagrebu. Od 1933. do 1935. u Beogradu službovao je kao inspektor pri Veterinarskom odjeljenju Ministarstva poljoprivrede, a potom prelazi u Zagreb, k Banskoj upravi.30

U Zagrebu ostvaruje i vrhunac svoje karijere, obnašajući od 1939. godine službu šefa Veterinarske uprave Banovine Hrvatske (ostaje do 1940.), a od 1941. do umirovljenja obnašao je dužnost županijskoga veterinara u Zagrebu. Također je duži niz godina, do kraja Drugoga svjetskog rata, bio i honorarni nastavnik na Veterinarskom fakultetu.31 Između ostaloga, zaslužan je za izgradnju Veterinarske palače na Savskoj cesti, današnjega Hrvatskoga veterinarskog instituta. Kao rukovoditelj veterinarske službe u Hrvatskoj pomagao je Veterinarski fakultet sredstvima i kadrovima, a prvi je uveo tečajeve za usavršavanje veterinara, za što je angažirao profesore s Veterinarskog fakulteta. Obavljanje vodeće veterinarske službe nije uvijek bilo ugodno, pa je Vidović isticao brojne pritiske kojima je bio izložen, a koji su mahom bili vezani uz napredovanja i premještaje veterinarskih stručnjaka.32

I sa svršetkom Drugoga svjetskog rata nastavio je svoj rad, što potvrđuje da su i nove vlasti cijenile njegovu stručnost te da nisu nalazile baš ničega optužujućeg u njegovoj službi ratnih godina. Pored ostaloga, poslije rata sudjelovao je u radu povjerenstva koje je na tlu Hrvatske otkupljivalo stoku kojom se trebalo obnoviti u ratu nastradali stočni fond u Bosni i Hercegovini.33 28 Vidljivo je to i prema reklama kojima je Rudolf Vidović-Vorberger oglašavao svoju trgovačku radnju; u nekim mu

se reklamama prezime navodi kao Vidović, a u drugima kao Vidović-Vorberger. Dio obitelji, tj. dio Rudolfovih potomaka, se nakon demokratskih promjena krajem 20. stoljeća potpuno vratio izvornom prezimenu.

29 R. Milosavljević, Leksikon Križevčana, 128.; Josip Lukačević, „Prilog istraživanju rada križevačkog zavoda od 1901. do 1921. godine“, Veterinarski glasnik, XXVIII/1974, br. 11, 924.; S. Rapić, „Dr Franjo Vidović“, 96.

30 S. Rapić, „Dr Franjo Vidović“, 96.

31 50 godina Veterinarskog fakulteta 1919-1969, gl. ur. Stjepan Rapić, Zagreb 1969., 727.

32 Na jednom mjestu Vidović je napisao: „Od političara do klera neprestano su intervenirali za unosnija mjesta uvijek i svuda – u kancelariji, na ulici, u kavani, u stanu itd.“ S. Rapić, „Dr Franjo Vidović“, 96.

33 Svetislav Zeljković, „Dragutin Pozajić i dr Franjo Vidović“, Veterinarski glasnik, XXIX/1975, br. 7, 539.-540.

Franjo Vidović uvršten je, pored ostaloga, i u Hrvatsku enciklopediju: „Vidović, Franjo“, Hrvatska enciklopedija, sv. 11, gl. ur. Slaven Ravlić, Zagreb 2009., 375.

63

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

Obitelj Franje Vidovića, oko 1930.

(Aleksandra r. Anđelković, Zvonimir, Franjo, Branimir)

*

U braku sa Aleksandrom Anđelković, Franjo Vorberger/Vidović imao je dva sina, Zvonimira i Branimira. Zanimljivo je da je njemački trajno, pa i nakon Drugoga svjetskog rata, djelomično opstao kao razgovorni jezik u kući Vidovićevih, naročito u onim situacijama kada su se Franjo i Aleksandra trebali posavjetovati oko čega povjerljivog, što potvrđuje snaha Denka koja kao Bugarka taj jezik nije poznavala.34 A to što je supruga Aleksandra Anđelković također tako dobro znala njemački može biti začudno tek do trenutka dok ne znamo da je njezin otac, Miloust Anđelković, također veterinar, zapravo rođen i da je značajan dio života proživio kao – Edmund Engelman, te da je i Aleksandra rođena pod tim prezimenom. Engleman je živio i radio u Vukovaru i možemo naslutiti da mu život ondje, 1920-ih godina, s takvim imenom i prezimenom, ponekad i nije bio najugodniji, pa je nekako tih godina promijenio ne 34 Denka Vidović (1922.), usmeni iskaz autoru, Zagreb, 6. studenoga 2022. Na ovom mjestu napominjem da je

članica kućanstva Vidovićevih sve do svoje smrti u 84. godini (14. prosinca 1945.) bila i majka, odnosno baka Marija Vorberger rođ. Čeleda, koja je zadržala prezime Vorberger i kojoj je do smrti njemački jezik ostao osnovni jezik sporazumijevanja. Posvjedočuje to i posveta koju je njemačkim jezikom 1942. godine, povodom 80. rođendana, ispisala na svojoj fotografiji namijenjenoj unuku Zvonimiru (Zvonku).

64

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

samo prezime, nego i ime, te (privremeno) postao – Miloust Anđelković.35 Kasnije je, uz ublažavanje antinjemačkog ozračja, ipak vratio osobno ime (Edmund), premda ne i prezime.36

Rudolf Vidović-Vorberger (1884.–1962.)

Stariji sin Theodora i Marije Vorberger, Rudolf, pošao je sasvim drukčijom stazom te se školovao za trgovca. Kao mladom trgovcu, osječka Trgovačka i obrtnička komora udijelila mu je 1910. godine stipendiju od 600 kruna kako bi pošao na stipendijsko putovanje u inozemstvo i ondje se izučio kao oružar (Büchsenmacher).37 Taj novac nije bio potrošen uzalud, i Rudolf je po završetku obrazovanja, a svakako prije Svjetskoga rata, preselio u Zagreb i u širem centru, u Ilici, na broju 57, otvorio trgovinu oružjem.38 Uz oružje prodavao je i ribolovni pribor te bicikle „sa svim potrebitim priborom“, što potvrđuju i reklame kojima se redovno oglašavao na stranicama Lovačko-ribarskoga vjesnika, kao i na stranicama Reklama Rudolfa Vidovića-Vorbergera nekih drugih zagrebačkih novina i časopisa. Rudolf je vjerojatno bio uključen i u izdavanje toga stručnog glasila budući da se pretplata za Vjesnik krajem 1930-ih uplaćivala u njegovoj trgovini.

Rudolf Vorberger-Vidović bio je jedan od stručnijih i uglednijih oružara u Zagrebu, ako je suditi (i) po tome da se pojavljivao kao oružarski vještak na sudskim procesima, pa tako, pored ostaloga, i na dobro poznatom, u javnosti izrazito popraćenom procesu protiv atentatora Rudolfa Hercigonje i Jakoba Schäffera.39 35 Promijenio je prezime jednostavnim prevođenjem korijena (Engel – Anđeo).

36 Edmund (Miloust) Anđelković (Mirna, Slovenija, 23. XI. 1873. – Zagreb, 11. VII. 1956.), diplomirao je na

Veterinarskoj visokoj školi u Beču, od 1919. do 1929. bio je županijski veterinar u Vukovaru. Josip Badovinac, „Anđelković, Edmund (Engelman)“, Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, gl. ur. Nikica Kolumbić, Zagreb 1983., 159.; Mirko Kadić, „O nekim istaknutim veterinarima Slavonije“, Jugoslavenski veterinarski glasnik, XX/1966, br. 8, 629. Uzgredno, Engelman/Anđelković i Franjo Vorberger/Vidović bili su kolege i prijatelji te je u krilu tog prijateljstva došlo do braka Franje i Aleksandre.

37 “Plenarsitzung der Handels- und Gewerbekammer für Slavonien”, Slavonische Presse (Osijek), god. XXVI., br. 240, 21. X. 1910., 3.

38 “Mali oglasnik”, Novosti (Zagreb), god. VIII., br. 97, 8. IV. 1914., 6.

39 Na sudu je bio pročitan Vorbergerov iskaz budući da je u to vrijeme već bio unovačen – rat je počeo dva mjeseca ranije – te bio poslan na ratište. „Glavna rasprava proti J. Schäfferu i R. Hercigonje“, Novosti (Zagreb),

65

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

Zvonimir Vidović (1922.–1990.) i Branimir Vidović (1923.–2013.)

Popis istaknutih i zaslužnih članova obitelji Vorberger/Vidović zaključit ćemo na ovom mjestu sa Zvonimirom (Zvonko) Vidovićem (Zagreb, 7. VI. 1922. – Zagreb, 1990.), istaknutim hrvatskim pedagogom, sinom Franje Vorbergera/Vidovića, te njegovim bratom, doktorom stomatologije Branimirom (Brankom) Vidovićem (Križevci, 4. IX. 1923. – Samobor, 5. X. 2013.).

Stječući dio osnovnoga obrazovanja u državnoj prijestolnici, gdje mu je otac službovao, Zvonimir se – kao i brat mu, godinu dana mlađi Branimir – kretao među djecom viših beogradskih građanskih slojeva, a obiteljska predaja navodi da su u tom krugu bili i prinčevi, djeca Aleksandra Karađorđevića (vjerojatno Petar, budući kralj, rođen 1923. godine).40

Zvonimir je imao želju nastaviti djedovim i očevim stopama te se školovati za veterinara, ali toj se želji ispriječio otac Franjo koji je, također prema obiteljskoj predaji, to protivljenje temeljio na vlastitim negativnim iskustvima (stalan rad na terenu, česti premještaji itd.).41 Stoga je Zvonimir u Zagrebu završio gimnaziju, potom je, također u Zagrebu, 1945. upisao Višu fiskulturnu školu. Naposljetku je 1947., u Beogradu, upisao Državni institut za fiskulturu, na kojem je 1950. i diplomirao. Kasnije je ostvario uspješnu karijeru kao pedagog, iskazujući se vrstan organizator, savjestan urednik te autor mnogih referata, kao i stručnih te znanstvenih članaka. Na ovom mjestu izdvajam tek da je 1952. godine bio jedan od osnivača Udruženja učitelja, nastavnika i profesora tjelesnog odgoja Narodne Republike Hrvatske (u kojemu će kasnije obnašati dužnosti tajnika i potpredsjednika), zatim da je bio urednik i redovni suradnik dvaju glasila ovoga Društva (Bilten; Vjesnik), predavač i vanjski suradnik u Odjelu za školovanje kadrova Visoke škole za fizičku kulturu, organizator čitavog niza tečajeva i seminara, itd.42

Na samom kraju vrijedno je zabilježiti da su braća Zvonimir i Branimir bili vrsni sportaši – plivači koji su prije Drugoga svjetskog rata bili članovi Zagrebačkoga plivačkog kluba i koji bi vjerojatno ostvarili i značajnije rezultate da im Drugi svjetski rat nije obilježio mladost. Zvonimir se, pored plivanja, bavio skijanjem, atletikom, vaterpolom i rukometom, te je i kao učitelj skijanja i plivanja stekao velike zasluge.43 Branimir je, prema rezultatima, bio uspješniji, pa valja izdvojiti da je nakon rata bio član Akademskog sportskog društva Mladost te kao takav prvak Jugoslavije na 200, god. VIII., br. 273, 7. X. 1914., 4.; „Rasprava proti Schäfferu i drugu“, Jutarnji list (Zagreb), god. III., br. 831, 7. X. 1914., 6. O ovom slučaju vidjeti više u: Josip Horvat, Pobuna omladine 1911–1914, prir. Branko Matan, Zagreb 2006., 267.-283.

40 Denka Vidović (1922.), usmeni iskaz autoru, Zagreb, 6. studenoga 2022.

41 Denka Vidović (1922.), usmeni iskaz autoru, Zagreb, 6. studenoga 2022.

42 Više o stručnom radu Zvonimira Vidovića vidjeti u: Vjekoslav Juras „Zvonimir Vidović – profesor tjelesnog odgoja“, Povijest sporta, 21/1990, br. 87, 61.-64.

43 V. Juras „Zvonimir Vidović – profesor tjelesnog odgoja“, 63.

66

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

400 i 1500 metara. Također, Branimir je na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. osvojio peto mjesto u štafeti 4 x 200 metara slobodno, 1950. godine osvojio je broncu u istoj disciplini na Europskom prvenstvu u Beču, a bio je i trostruki prvak Balkanskih igara na 400 i 500 metara. Uz sportsku karijeru završio je studij stomatologije i u njoj našao životni poziv.44 U njegovu čast, u parku gradske sportske dvorane u rodnim Križevcima, podignuta je sportska skulptura.45

Zvonimir Vidović (desno) kao član Zagrebačkoga plivačkog kluba

Zaključak

Kao i drugdje, i u Hrvatskoj danas žive brojni ljudi kod kojih se po ničemu, pa niti po njihovim imenima ne može nazrijeti strano porijeklo. U spletu različitih razloga, od iskrene želje za asimilacijom sa sredinom do izravnih političkih pritisaka, mnogi pojedinci, pa i čitave obitelji, mijenjale se kroz povijest svoja prezimena, zatajivale svoje porijeklo i na svaki se način uklapale u (hrvatsku) sredinu. Jedan od mnogi primjera jest i obitelj Vorberger/Vidović. Rodonačelnik, veterinar Theodor Vorberger, pristigao je oko 1879. godine iz Češke u Osijek, našavši ondje vjerojatno i više nego što je očekivao. Slavonija i Hrvatska postale su trajnom domovinom i njegovim potomcima, a oni su toj domovini ostajali vjerni i u vremenima kada to nije bilo nimalo jednostavno i ugodno. U ovom radu promatraju se tri naraštaja obitelji Vorberger/Vidović i naročito se predstavlja petoricu članova obitelji koji su svojim

44 https://prigorski.hr/branko-vidovic-krizevci-4-rujna-1923-samobor-5-listopada-2013/ Pristup ostvaren 20. listopada 2023. Branimir Vidović je i tijekom ratnih godina, za Nezavisne Države Hrvatske, već ostvarivao zapažene rezultate u plivanju, pa je, primjerice, kao član štafetâ držao državne rekorde u disciplinama 3 x 100 i 4 x 100 slobodno. Naša domovina. Zbornik, knj. I., sv. 2. (Hrvatska kultura – politička poviest Hrvata), gl. ur.

Filip Lukas, Zagreb 1943., 1101., 1111.

45 Jurica Gizdić, Hrvatski olimpijci i odličnici 1900.-2020., Zagreb 2021., 201.

67

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

sposobnostima i radom zadužili zemlju u koju su doselili tj. živjeli, a napose se to odnosi na polja prosvjete, veterinarstva i sporta.

Bibliografija Izvori

Denka Vidović (1922.), usmeni iskaz autoru, Zagreb, 6. studenoga 2022.

Novinstvo

Banovac (Petrinja) Die Drau (Osijek)

Jutarnji list (Zagreb)

Narodna obrana (Osijek)

Narodne novine (Zagreb) Novosti (Zagreb)

Slavonische Presse (Osijek)

Literatura

50 godina Veterinarskog fakulteta 1919-1969, gl. ur. Stjepan Rapić, Zagreb 1969.

Badovinac, Josip, „Anđelković, Edmund (Engelman)“, Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, gl. ur. Nikica Kolumbić, Zagreb 1983., 159.

Džaja, Petar – Sinković, Sonja – Palić, Magdalena – Mihalj, Josip – Severin, Krešimir, „Zarazne bolesti domaćih životinja u 18. i 19. stoljeću u banskoj Hrvatskoj“, Veterinarska stanica, 52/2021, br. 4, 475.-484.

Gizdić, Jurica, Hrvatski olimpijci i odličnici 1900.-2020., Zagreb 2021.

Horvat, Josip, Pobuna omladine 1911–1914, prir. Branko Matan, Zagreb 2006.

Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika kraljevina Hrvatske i Slavonije 1918., Zagreb 1918.

Juras, Vjekoslav, „Zvonimir Vidović – profesor tjelesnog odgoja“, Povijest sporta, 21/1990, br. 87, 61.-64.

Kadić, Mirko, „O nekim istaknutim veterinarima Slavonije“, Jugoslavenski veterinarski glasnik, XX/1966, br. 8, 628.-633.

Lukačević, Josip, „Prilog istraživanju rada križevačkog zavoda od 1901. do 1921. godine“, Veterinarski glasnik, XXVIII/1974, br. 11.

Matijević, Zlatko, „,Gradjani na odkaz‘ – njemačka nacionalna manjina i 9. članak Zakona o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Hrvata, Srba i Slovenaca (1920.)“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice 2003 / VDG Jahrbuch, ur. Renata Trischler i Nikola Mak, Osijek 2003., 163.-173.

Milosavljević, Rade, Leksikon Križevčana. Prilog poznavanju povijesti Križevaca i križevačkog kraja, Križevci 1988.

Naša domovina. Zbornik, knj. I., sv. 2. (Hrvatska kultura – politička poviest Hrvata), gl. ur. Filip Lukas, Zagreb 1943.

68

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

Rapić, Stjepan, „Dr Franjo Vidović (1886–1962)“, u: Zaslužni veterinari Hrvatske, ur. Stjepan Rapić, Zagreb 1976., 95.-96. „Vidović, Franjo“, Hrvatska enciklopedija, sv. 11, gl. ur. Slaven Ravlić, Zagreb 2009., 375.

Zapisnici grada Osijeka 1896.-1901., prir. Stjepan Sršan, Osijek 2008.

Zavičajnici grada Osijeka 1901.-1946., prir. Stjepan Sršan i Vilim Matić, Osijek 2003.

Zeljković, Svetislav, „Dragutin Pozajić i dr Franjo Vidović“, Veterinarski glasnik, XXIX/1975, br. 7.

Živaković-Kerže, Zlata, S tradicionalnih na nove puteve. Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918., Osijek 1999.

69

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 57-70 Branko Ostajmer: Od Vorbergerâ do Vidovićâ: priča o jednoj osječko-zagrebačkoj...

OD VORBERGERÂ DO VIDOVIĆÂ: PRIČA O JEDNOJ OSJEČKO-ZAGREBAČKOJ OBITELJI Sažetak

Autor u radu – polazeći od literature, novinstva i arhivskih izvora – ispisuje presjek kroz povijest obitelji Vorberger/Vidović, obitelji njemačkoga porijekla o kojoj do sada nije bilo znanstvenih istraživanja, ali obitelji koja je u povijesti Hrvatske, a napose u povijesti Osijeka i Zagreba, odnosno u povijesti hrvatskoga veterinarstva, ostavila zamjetan trag. Povijest obitelji sadrži i čitav niz obilježja koje su karakteristične i za brojne druge obitelji njemačkoga porijekla u Hrvatskoj, a jedno od takvih jest i proces asimilacije koji je najvidljiviji u promjeni prezimena.

VON DEN VORBERGERS BIS ZU DEN VIDOVIĆS: DIE GESCHICHTE EINER OSIJEKER-ZAGREBER FAMILIE Zusammenfassung

Der Autor beschreibt in der Arbeit – von Literatur und Archivquellen ausgehend – einen Querschnitt durch die Geschichte der Familie Vorberger/Vidović, einer deutschstammigen Familie, über welche es bis jetzt keine wissenschaftliche Forschungen gab, aber eine Familie, die in der Geschichte von Kroatien, insbesoderne von Osijek und Zagreb, bzw. in der Geschichte der kroatischen Veterinärwissenschaft, eine bemerkbare Spur hinterließ.

Die Familiengeschichte beinhaltet auch eine Reihe von Merkmale, die auch für zahlreiche andere deutschstämmige Familien in Kroatien charakteristisch sind, eines davon ist auch der Assimilationsprozess, welcher an der Änderung des Famliennamens am besten zu sehen ist.

70

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

Dr. sc. Branko Hanžek, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju bhanzek1@gmail.com Zagreb

UDK: 62(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 05.09.2023.

Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc.

Milivoju Prejcu Autor u radu donosi opis života i rada prvog hrvatskog sveučilišnog tehničkog fizičara Milivoja Prejca (1884.

Desinić – 1972. Zagreb.). Rad ima namjeru da po prvi put da cjelovitiji prikaz njegova života i rada budući da do sada nije učinjeno kompletno sustavno i kritičko istraživanje o tome. Tim se radom nastoji popuniti postojeća praznina i takav prikaz trebao bi dati novi pogled koji bi bio pouzdana osnova za puno temeljitije vrednovanje njegove uloge u povijesti hrvatske tehnike, kako na sveučilišnom tako i srednjoškolskom području djelovanja.

Ključne riječi: Milivoj Prejac, fizika, tehnika, mehanika

71

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

Uvod

Prikaz o tehničkom fizičaru M. Prejcu i njegov doprinos hrvatskoj tehničkoj fizici važan je premda nije bio na glavnom pravcu razvoja hrvatske fizike. Prejac je, kao prvi sveučilišni profesor mehanike u Hrvatskoj, cijenio i razvijao mehaniku. Ipak, u znanstvenoj produktivnosti bio je vrlo oprezan i suspregnut: napisao je samo tri rada i četvrti je zgotovio toliko da je gotovo bio spreman za objavljivanje. U ta tri slučaja kod Prejca očito je bilo riječi o stvaranju znanstvenoga znanja Fotografija s potpisom koje je objavljeno na hrvatskome jeziku i uvođenju Milivoja Prejca naše znanstvene sredine u širu porodicu već ustaljenih znanstveno produktivnih sredina. Fizikalno-tehnička mehanika koju je Prejac predavao na građevinskom i strojarskom fakultetskom studiju nije samo neka stara skoro zaboravljena znanstvena disciplina, već valja uočiti da je ona bila i ostala vrlo važna u znanosti i sveučilišnom poučavanju. Iako mehanika proučava najjednostavniji oblik kretanja materije, svi ostali složeniji oblici kretanja mogli su se proučavati jedino tako da se uočila neophodnost poznavanja mehanike. Mehanika je bila ona osnovna sastavnica od koje su se tek mogli nadograđivati svi ostali oblici kretanja u prirodi.

Iako je danas mehanika izgubila svoje nekadašnje značenje u fizici, ostala je kao osnova fizike i tehnike iz nekoliko razloga. Prvo, u osnovi svih fizikalnih mjerenja kao temelj ugrađene su osnovne mjerne jedinice metar, kilogram i sekunda, a drugo, većina uređaja koji se koriste u eksperimentalnoj fizici u svojoj su biti mehaničke konstrukcije za koje vrijede zakoni mehanike. Osim u visokoškolskom i znanstvenom segmentu Prejac je bio značajan i u stručno pedagoškim aktivnostima osobito kada je riječ o srednjoškolskom obrazovanju. Iako on svojom znanstvenom produktivnošću nije bio osobiti aktivan njegova uloga na stručno pedagoškom nivou bila je iznimno značajna. Taj dio njegovog djelovanja također će biti detaljno i kritički razmatran.

1. Osnovni životopisni podatci o Milivoju Prejcu

Milivoj Prejac rođen je 17. kolovoza 1884. u Desiniću, kotar Pregrada. Otac mu je bio Juraj Prejac, učitelj, a majka mu je bila Franciska rođ. Wölfel. U Desiniću je polazio 1. i 3. razred pučke učione (osnovne škole). Roditelji su se s malim Milivojem nakratko preselili u grad Zagreb gdje je završio 2. razred osnovne škole. Nakon toga se svi trajno preseljavaju u Zagreb gdje Milivoj polazi i završava 4. i 5. razred osnovne škole. O tome svjedoči i domovnica br. 2776 Gradskog poglavarstva u Zagrebu, kojom se Milivoju Prejcu priznaje da je zavičajan u općini grada Zagreba, od 14. ožujka 1893., te da je upisan u imeniku zavičajnika pod brojem 13.174.

Iz toga se može vidjeti da je Milivoj već od ranog djetinjstva bio odgajan i podučavan na vrlo stručan način, u velikom gradu koji je mogao to pružiti. Od šk.

72

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

god. 1894./95. Prejac Milivoj upisao se u I. razred u Gornjogradskoj gimnaziji, a II. i III. razred bio je u Nadbiskupskom liceju kao pitomac nadbiskupskog sjemeništa. Kao eksternista, dozvolom Vlade od 28. veljače 1902. br. 20 178, pristupio je polaganju ispita zrelosti. Ispit zrelosti učinio je u Donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu 2. srpnja 1902.

Svjedodžba je izdana tog dana pod brojem 39, a svrha joj je bila polazak na sveučilište. Od 1902./3. do 1905./6. (8 semestara) bio je slušač Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu i vježbao se u Fizikalnom zavodu (3 semestra), u Kemijskom laboratoriju (1 semestar), u Matematičkom seminaru (6 semestara) i u Pedagoškom seminaru (2 semestra).

Godine 1906./7. upisao se kao redovni slušač nekih kolegija na Domovnica za Milivoja Prejca Filozofskom fakultetu u Beču. (1) Molbom od 2. srpnja 1906. zamolio je Kr. povjerenstvo za ispitivanje kandidata srednjoškolskoga učiteljstva za polaganje ispita iz matematike i fizike kao glavnih struka. Na osnovi te molbe zadane su mu dvije zadaće za domaće radnje te mu je dozvoljen rok izrade od 6 mjeseci. Domaća radnja iz pedagogije nije mu zadana jer je s uspjehom učestvovao u pedagoškim seminarima g. 1904./05.(1),(2) Domaću radnja iz matematike pod nazivom Curl vektora ocjenjivač prof. dr. Vladimir Varićak ocijenio je dobrom ocjenom. Jasnoće radi treba istaknuti da je curl matematički pojam (vektorski operator) kojim je opisana beskonačno mala rotacija vektorskog polja u 3-dim Euklidskom prostoru. Drugu domaću radnju iz fizike pod naslovom Tumačenje pokusa za dokaz rotacije naše Zemlje, ocijenjena je dobrom ocjenom. Ocjenjivač je bio prof. dr.

Vinko Dvořák. Naravno, obje radnje bile su propisno uvezene. Nakon toga pristupljeno je drugom djelu ispita iz matematike tako da su u jesenskom ispitnom roku 1907. zadane klauzarne radnje prijepodne i klauzarne radnje poslijepodne. Prvi parcijalni zadatak klauzarne radnje iz matematike prijepodne glasio je: a) Izvođenje funkcije pn i njezina glavna svojstva, b) Parcijalne diferencijalne jednadžbe cilindričnih, koničnih i rotačnih površina neka se izvedu i neka se pokaže integracija linearne parcijalne jednadžbe prvoga reda, c) Izbrojivost skupa racionalnih i skupa algebarskih brojeva.

U poslijepodnevnom dijelu klauzarne radnje zadani su ovi zadatci: a) Glavna svojstva 73

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

determinante, b) Kako se određuju koeficijenti u Fourierovom redu, c) Osi centralnoga prereza kod plohe drugoga stepena. Za vrijeme od 8 sati kandidat je trebao pod strogim nadzorom (bez pomoćnih sredstava) izraditi cijelu klauzarnu radnju. Tehnika izrade: zadavanje prvoga parcijalnoga zadatka pa potom 4 sati izrade, pauza 2 sata, zadavanje drugog parcijalnog zadatka pa 4 sati izrade.(2) Profesor Varićak je sve parcijalne zadatke tj. klauzarne radnje ocijenio dobrim uspjehom.

Klauzarne radnje iz fizike zadane su nakon klauzarnih radnji iz matematike. Prva klauzarna radnja iz fizike (prijepodne) bila je pod nazivom: Teorija titraja (običnih i elektroničnih). Poslijepodne zadana je druga klauzarna radnja iz fizike pod nazivom: Kinetička Svjedodžba o sposobnosti učiteljskoj teorija plinova. Nakon što je za Milivoja Prejca prof. Dvořák obje radnje ocijenio odličnim uspjehom pristupilo se usmenom djelu ispita. Na usmenom djelu ispita kandidat je iz matematike odgovarao odlično, iz fizike također odlično, iz hrvatskog (srpskog) jezika odgovarao je dobro i iz njemačkog jezika dovoljno. Iz kemije nije usmeno pitan jer je 13. listopada 1906. godine dobio dobar uspjeh iz kolokvija. Na kraju je izrečen konačni sud ispitnog povjerenstva. On je glasio: Milivoju Prejcu povjerenstvo priznaje sposobnost da može učiti matematiku i fiziku u čitavoj gimnaziji.

Svjedodžba o sposobnosti učiteljskoj izdana je Dušanu Pejnoviću 16. listopada 1907.

U potpisu su članovi povjerenstva Vladimir Varićak i Vinko Dvořák, kao i ravnatelj povjerenstva Tomo Maretić.

Položeni ispit pred povjerenstvom u Prejčevo doba imao je vrijednost diplome, budući da u to doba nisu bili uvedeni nikakvi formalni ispiti na sveučilištu, dakle, nije bilo ni ispita iz kolegija, a kamoli diplomskih ispita. Jedine ocjene koje su studenti dobivali bile su ocjene kolokvija, a te ocjene bile su potrebne kako bi studenti mogli upisivati pojedine seminare. Dakle, državni ispit položen pred povjerenstvom može se smatrati diplomiranjem, a da je tako, govore i osobnici, tj. službenički kartoni, u 74

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

kojima su sveučilišnim profesorima, iza 1928. godine (kada je na Mudroslovnom fakultetu uveden institut diplomskih ispita) u rubriku diplomski ispiti upisivani ispiti položeni pred povjerenstvom. Tako je Prejac nakon ispita pred povjerenstvom i tri godine rada u školama mogao, uz bansku dozvolu, koristiti naziv i titulu profesora u srednjoj školi.

M. Prejac položio je 27. travnja 1911., u prvom pokušaju, s odličnim uspjehom, pred komisijom u kojoj su bili fizičar Dvořák i matematičar Varićak, strogi ispit iz fizike kao glavne te matematike kao popunjujuće struke. Položivši 13. lipnja 1913. strogi ispit iz filozofije mogao je pristupiti svojoj promociji doktora znanosti i dobiti svoju diplomu doktora znanosti 16. lipnja 1913. (3) Nažalost, u novom Redu strogih ispita iz 1911. nije stajala odredba prema kojoj je kandidat morao prije promocije tiskati raspravu i predati dekanu 50 otisaka, što je trebalo prema prijašnjim Redovima.

Stjecanje doktorata iz filozofije koji je u stvari u smislu struke bio doktorat iz matematike i fizike budući da su se ti predmeti, tj. katedre, nalazili unutar Mudroslovnog fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Po naslovu disertacije moglo se uvidjeti da je tema vrlo suvremena, a mentori matematičar i fizičar, ugledni i u međunarodnim znanstvenim krugovima. Milivoj Prejac bio je dvadesetosmi doktor znanosti u kojem je postupku sudjelovao prvi sveučilišni profesor fizike na zagrebačkom sveučilištu prof. dr. Vinko Dvořák. Disertaciju „Teorija elektrona“ odobrili su prof. dr. Dvořák i prof. dr. Vladimir Varićak.

U crkvi Sv. Marka u Zagrebu vjenčao se 26. prosinca 1909. s Jelkom rođ. Peterlić.

Dana 15. lipnja 1919. kršten je bračnom paru Prejac sin Milivoj, koji je uz to ime dobio i imena Bruno i Anton. Prvi svjetski rat je donio dosta nevolja Sveučilištu u Zagrebu, ali i srednjoškolskim profesorima s istaknutim smislom za znanost.

Mnogi od studenata i profesora bili su mobilizirani a mnoge sveučilišne prostorije bile su pretvorene u vojarne i bolnice. Samo rijetki među sveučilišnim i istaknutim srednjoškolskim profesorima bili su pošteđeni vojne službe i sudjelovanja u ratu.

Nažalost tu poštedu nije dobio M. Prejac već je bio mobiliziran. On je bio u ratu od 1. srpnja 1914. do 25. kolovoza 1915., a od 1. rujna 1915. do 6. lipnja 1916. borio se na ruskoj fronti. Od 6. lipnja 1916. do 25. kolovoza 1918. bio je u ruskom zarobljeništvu.

Prejac je pedagoški djelovao kao prvi sveučilišni profesor tehničke fizike od 1919. do 1945. jer je s danom 27. prosinca 1945. umirovljen. Umro je u Zagrebu 11. svibnja 1972., u svom domu, u Ulici 8. maja br. 61 (današnja adresa Jurja Žerjavića br. 13), u kući koju je opat i župnik Žerjavić zamijenio kao zakladu za osnivanje Tehničkog fakulteta u Zagrebu.

2. Povijesna vrela

Iako je o Milivoju Prejcu pisano u spomenicama iz godine 1929., 1943., 1994., 1995. 1996. 2000., u leksikonu iz 1997. te i monografiji iz 1994. , u časopisu ABC tehnike iz 1998. O Prejcu je, uz ostale znanstvenike, pisao akademik Ž. Dadić (poglavlje 75

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

Sveučilište u Zagrebu od godine 1918. do 1941. i položaj matematike i fizike na njemu, str. 128, u knjizi Egzaktne znanosti u Hrvatskoj u ozračju politike i ideologije (1900 - 1960), Zagreb, 2010.). Ipak, još do danas nije načinjeno kompletno sustavno istraživanje njegova života i rada. Naime, o Prejcu se u tim spomenicama pisalo samo u kontekstu, a biografije koje su pri tom objavljene bile su kratke, bez isticanja njegova značenja za povijest tehničkih znanosti. Ipak, prvi sustavniji pokušaj prikaza njegova života i rada učinjen je u radu: Milivoj Prejac-zaboravljen ili prešućivan? (4) Autor ovog rada smatra da je dužan upozoriti na neke nove činjenice radi što potpunijeg osvjetljavanja povijesti visokoškolske tehničke fizike. Stoga treba širu javnost upoznati s dosad manje poznatim (stoga rijetkim ili nikad objavljenim) podatcima o pojavi i razvoju visokoškolske tehničke fizike kako bi se moglo vidjeti u čemu je važnost tog upozoravanja.

2.1. O spomenici iz 1929. godine U toj se spomenici spominje Tehnički fakultet Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu 1919.–1929. (5) U početku spomenice opisuje se povijest nastanka visokoškolske nastave tehnike koja je iznesena u izvještaju dekana. Piše se o tome da je nakon dugotrajnih nastojanja, od 1898. pa preko 1903. i 1911., nastojanjem Društva inžinjera i arhitekata u Hrvatskoj i Slavoniji, tek 1919. osnovana Tehnička visoka škola u Zagrebu. Imenovanjem prvih organizatora i profesora dr. Jaroslava Havličeka, arh. Martina Pilara i ing. Milana Čalogovića osnovan je profesorski zbor te škole. Taj se zbor prema statutu zvao profesorsko vijeće. Imenovanjem arh. Ede Šena, ing. Pavla Horvata, dr. Marija Kiseljaka i dr. Vladimira Njegovana profesorima profesorsko je vijeće imalo sedam članova – svi redovni profesori. Prva sjednica toga vijeća održana je 19. rujna 1919., a prisutni su bili svi profesori osim Havličeka. Dekretom Vlade od 15. prosinca 1919. br. 44. 311 postavljen je Prejac suplentom Tehničke visoke škole u Zagrebu. Preciznosti radi valja istaknuti da je suplent bio samo pomoćni i privremeni nastavnik (u ovom slučaju pripravnik za sveučilišnog profesora) te da je on postavljen a ne imenovan kao u slučaju izvanrednih i redovnih profesora. Profesorsko vijeće, između ostalog, vodilo je brigu o izboru profesora. Odmah na početku uvedena je praksa da se izbor svakoga novog profesora mora obaviti u dva čitanja, tj. da se o tome izboru mora raspravljati na čak dvije sjednice. Dakle, tako strogim kriterijima udovoljio je i dr. Milivoj Prejac kada je izabran 17. lipnja 1920. za izvanrednoga profesora za teoretsku mehaniku, a isto tako i kad je izabran za redovnoga profesora 8. studenog 1922. No, sam izbor nije bio dovoljan. U osobniku Milivoja Prejca piše da je njega imenovao kralj ukazom broj 28690, 23. srpnja 1920., za izvanrednoga profesora Visoke tehničke škole, a ukazom broj 49172 dana 21. studenoga 1922. za redovnoga profesora teorijske mehanike na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu. Dakle, ovdje treba naglasiti da je Milivoj Prejac bio i izabran i imenovan.

76

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

Zakletva M. Prejca koju je položio pred kr. banskim savjetnikom pri imenovanju redovnim profesorom

Iako do toga trenutka nije bio donesen novi zakon o visokoškolskim ustanovama, za imenovanja je vrijedilo zakonsko određenje iz prijašnjih austrougarskih sveučilišnih zakona, u kojima je kralj imenovao izvanredne i redovne sveučilišne profesore.Tek nakon imenovanja imenovani je mogao ostvarivati prava na slobodno poučavanje i beriva.

Kako je Tehnička visoka škola u Zagrebu 1926. godine prerasla u Tehnički fakultet Sveučilišta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu, Milivoj Prejac, postavljen je za redovitoga profesora na zagrebačkome Tehničkom fakultetu. Njegova Katedra za teoretsku mehaniku imala je zadatak da, uz opće zakone analitičke mehanike, poglavito obrađuje one probleme koji su važni kao teoretska osnova za građevni i strojarsko inženjerski studij. Osim statike, koja je temeljna za izučavanje čvrstoće i elasticiteta, obrađivala se i kinematika i dinamika kao i grafička dinamika. Tako se dala sigurna osnova za razumijevanje mehanizama različitih strojeva i njihovih proračunavanja.

Dakle, uz analitički način posvećivala se velika pažnja i grafičkim metodama. Uz predavanja držale su se i teorijske vježbe. Katedri za teoretsku mehaniku pripojen je Zavod za primijenjenu mehaniku, koji je imao svrhu da teoretsko znanje, stečeno na predavanjima, studenti obrade sami na eksperimentalan način. Valja istaknuti da je u spomenici iz 1929. godine napisano da je M. Prejac predavao na Građevnoinžinjerskom odjelu, Geodetsko i kulturno-inžinjerskom odjelu, Strojarsko i elektroinžinjerskom odjelu, Brodograđevno i brodostrojarskom inžinjerskom odjelu. Prejac je predavao Mehaniku I i II, a valja istaći da je u tim odjelima Tehničkog fakulteta predavao i prof. dr. Ivan Plotnikov, i to kolegije Fizika I i II. Milivoj Prejac predavao je Mehaniku I i II na Kemijsko-inžinjerskom odjelu, gdje je isto tako Fiziku I i II predavao i Plotnikov. No, ni Prejac ni Plotnikov nisu predavali ni Mehaniku ni Fiziku na preostalom šestom, Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta.

2.2. Spomenica iz 1943.

U Spomenici iz 1943. piše se o tome da je Tehnički fakultet imao šest odjela.(6) To su bili: Arhitektonski, Građevni, Geodetski, Strojarski, Kemijski i Rudarski odjel. Uz 77

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

to dan je i kronološki razvitak Zavoda, laboratorija i ostalih ustanova povezanih s Tehničkim fakultetom. No, u toj spomenici, što se naročito tiče Milivoja Prejca, dan je njegov kratak životopis, u kojem su pobrojeni i opisani njegovi znanstveni radovi.

2.3. Monografija iz 1994.

Milivoj Prejac se u navedenoj Spomenici spominje na više mjesta.(7) Istaknuto je gdje je sve on predavao, te njegovo djelovanje u upravnom smislu, kao dekana. Kako je spomenica zahvatila i razdoblje kada su se pojedini odjeli odvojili od jedinstvenog Tehničkog fakulteta i postali samostalni fakulteti, trebalo je dosta vremena da bi se uočilo gdje je on sve predavao, a što je bilo mnogo lakše u Spomenici iz 1929., gdje su na nekoliko stranica bili popisani predmeti i nastavnici po svim odjelima i po svim godištima.

2.4. Spomenica Građevinskog fakulteta 1919.–1994.

U toj Spomenici na stranici 72. dani su osnovni podatci o Milivoju Prejcu; (8) napisana je godina rođenja, ali umjesto podatka o godini smrti, zapisan je upitnik. U kratkim crtama o njemu je rečeno da je završio filozofski fakultet u Zagrebu, da je bio redoviti profesor, iz discipline građevinarstva, a da je predavao u području Tehničke mehanike, kolegij Teoretska mehanika od 1920. do 1946. Na stranici 93. te spomenice piše da je školske godine 1933./34. dekan Tehničkog fakulteta bio dr. Milivoj Prejac.

2.5. Spomenica iz 1995.

Prema Spomenici iz 1995. navedeno je na stranicama 40-41 da je Milivoj Prejac predavao Mehaniku s 4 sata predavanja i 2 sata vježbi u I. semestru, i isto tako i u II. semestru. (9) U toj spomenici na stranici 50. u rubrici popisa nastavnika i asistenata piše da je Milivoj Prejac rođen u Desiniću 1884. godine, i napisano je da je umro 19…

Uz to stoji da je izabran 1920. za izvanrednog profesora, 1922. za redovnog profesora, i da je umirovljen 1946. godine.

2.6. Spomenica iz 1996. (Spomenica PMF-a) U toj pak Spomenici, u odjeljku Širenje na tehničke fakultete, samo je ukratko zapisano da je na Visokoj tehničkoj školi, poslije Tehničkom fakultetu, predavao fizičar Milivoj Prejac, ali su uz njega spomenuti i svi drugi fizičari koji su predavali i na osamostaljenim tehničkim fakultetima. (10) 2.7. Podatci o M. Prejcu u Hrvatskom leksikonu iz 1997.

Hrvatski leksikon iz 1997., u svom drugom svesku, na stranici 308., u srednjem stupcu posvetio je pet redaka Milivoju Prejcu. (11) Na žalost, od osnovnih biografskih podataka nije navedeno kad je umro, a kratkoća je uvjetovala da se telegrafski opiše gdje je Prejac diplomirao i doktorirao te zapiše da je bio profesor Tehničke visoke 78

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

škole, poslije fakulteta, kao i da je nastavno i znanstveno radio u području teoretske mehanike.

2.8. Časopis ABC tehnike iz 1998. godine O Milivoju Prejcu pisao je, u časopisu ABC tehnike 1998., u 11. nastavku rubrike Hrvatski tehnički znanstvenici, dipl. inž. Ivan Einwalter. (12) To pisanje nastalo je kao odjek likovne izložbe koju je pod naslovom „Neki naši znanstvenici i drugi radovi iz likovnih zapisa inženjera“ priredio sam Einwalter. (13) Na toj izložbi, uz slike i skulpture, bilo je izloženo gotovo 400 portreta, portretnih skica ili karikatura I. Einwaltera koji je s tim osobama dolazio u dodir u šezdeset godina (1936.–1996.).

U radu su o Prejcu spomenuti osnovni podatci o mjestu i godini rođenja te smrti.

Kratko je zapisano da je Prejac gimnaziju završio u Zagrebu, a studij matematike i fizike na Mudroslovnom fakultetu, uz napomenu da je neke kolegije slušao i u Beču. Istaknuto je da je službovao kao gimnazijski profesor u Bjelovaru i Zagrebu, gdje je 1919. imenovan za suplenta na Tehničkoj visokoj školi. Na toj školi, poslije Tehničkom fakultetu, postao je i redoviti profesor, koji je predavao teoretsku fiziku i mehaniku.

Einwalter opisuje znanstveno bavljenje M. Prejca. Navodi da je radio na području teorije elasticiteta, s primjenom na titranje štapova i ploča. Intenzivno se bavio primjenom nove metode za određivanje geografske širine, na temelju kojih Karikaturni profil M. je ideja prof. Müller konstruirao i odgovarajuću aparaturu, Prejca kojeg je načinio njegov student Ivan završio je pisanje o Prejcu Einwalter. Uz taj tekst priložena Einwalter je i reprodukcija karikaturnog profila Milivoja Prejca, koja se preuzima u ovom radu.

2.9. Spomenica iz 2000.

Spomenica arhitektonsko-građevinskog i geodetskog fakulteta dosta je pažnje posvetila M. Prejcu. Spomenut je na nekoliko mjesta, i kao nastavnik, i kao dekan, a također je iznijeta i njegova biografija. Vrijednost te spomenice jest, međutim, u nečemu što je do sada propušteno u svim ostalim publikacijama o Prejcu. Naime, nakon toliko godina po prvi put objavljena je i njegova fotografija, (14) koja je priložena i u ovome radu.

2.10. Knjiga iz 2010.

Akademik Dadić je u svojoj knjizi, na str.128, jezgrovito predstavio M. Prejca.(15) Napomenuo je da je Prejac prije Plotnikova izabran kao profesor na Tehničkoj visokoj školi. Predstavljen je i Prejčev doktorat iz fizike kao i izbori za suplenta, izvanrednog i 79

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

redovnog profesora teorijske mehanike iako je mogao biti izabran i za profesora fizike (što je učinjeno za Ivana Plotnikova).

3. Službovanje

Dekretom hrvatsko-slavonske-dalmatinske Vlade od 20. kolovoza 1907., br. 12124 postavljen je za namjesnog učitelja u Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Bjelovaru, a 26. kolovoza 1908. br. 17764. postavljen je za pravog učitelja u toj gimnaziji. Dekretom vlade br. 22397 stavljen je na dopust dana 26. kolovoza 1914. zbog ratne mobilizacije.

Novim Dekretom vlade od 1. veljače 1919. nastupio je na dužnost profesora, a od 2. ožujka 1919. radi u kraljevskoj gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Kao što je prije spomenuto od kraja 1919. postavljen je za suplenta na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, a 1920. imenovan je za javnoga izvanrednog profesora i 1922. imenovan je za javnog redovnog profesora na istoj školi.

Nakon toga ukazom od 5. lipnja 1926. broj 67328 preimenovan je Preslik dopisa Državne realne gimnazije u u javnoga redovnog profesora na Koprivnici kojim navedena moli M. Prejca prijem Tehničkom fakultetu Sveučilišta honorara Kraljevine SHS u Zagrebu. Uz rad na Tehničkom fakultetu Prejac je honorarno radio i u Državnoj realnoj gimnaziji u Bosanskoj Gradiški (1934.) i Koprivnici (1935.).

Uz to, kao honorarni docent predavao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu predmet Počela više matematike I i II god. 1926./27. (na Arhitektonskom fakultetu), i predmet Hidraulika od 1923. godine.

Na osnovi prijedloga Ministarstva industrije i rudarstva Narodne vlade Hrvatske od 2. kolovoza 1945., odobrenoga po predsjedništvu Narodne vlade od 4. kolovoza 1945. te rješenja predsjedništva Narodne vlade od 22. rujna 1945., odobrena je likvidacija beriva za Milivoja Prejca, a likvidacija je počela od 1. srpnja 1945. do mjeseca listopada 1945. Rješenjem od 28. siječnja 1946. Ministarstva industrije i rudarstva broj 399 Milivoj Prejac umirovljen je s pravom na mirovinu i to s danom 27. prosinca 1945.

On je umirovljen, ali ni većini njegovih sveučilišnih profesora nije bilo bolje. Izuzetak su rijetki sveučilišni profesori, koji su ostali i dalje, kao profesori na sveučilištu (npr. fizičar Dušan Pejnović – koji je bio čak i stariji od Milivoja Prejca, također i fizičar i elektrotehničar Josip Lončar). Neki njegovi kolege s Tehničkoga fakulteta prošli su i gore nego on. Prof. dr. Karlo Weber bio je otpušten, praktički bačen na ulicu, a u 80

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

početku i životno ugrožen. Sveučilišni profesor Franjo Ivan Havliček pod utjecajem napredne omladine, koja je bila vrlo utjecajna na Tehničkom i ostalim fakultetima, bio je uklonjen s toga svojega položaja sveučilišnog profesora, navodno zbog prevelike strogoće i pretjerana zahtjevanja na ispitima.

I nakon smrti zanemarivan je M. Prejac. Oni rijetki redci koji su pisani o njemu bili su samo sporadični i u kontekstu sveopće povijesti sveučilišne nastave (Spomenice!).

O tome najbolje govori i podatak da je tek 1997. godine po prvi put objavljeno da je M. Prejac umro 1972. godine, a o nekim, pa makar i kratkim nekrolozima, da se i ne govori.

4. Znanstveno djelovanje i suradnja

1. Disertacija Milivoja Prejca „Teorija elektrona“

Originalni primjerak pisane disertacije nije bilo moguće pronaći jer nije bilo propisano da se mora predati 50 otisaka disertacije.

Objavljeni radovi:

1. Savijanje tankih ploča promjenjive debljine, Tehnički list, IV/1922, br. 10, str 97. - 102.

2. O vlastitim ili slobodnim titrajima štapova i ploča promijenljivog presijeka, Godišnjak Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu 1924 - 29, 1929, str. 1093 1101.

Milivoj Prejac i Josip Müller od 1933. pa do 1943. istraživali su pseudo-regularnu precesiju giroskopa i njegovu primjenu na određivanje kutne brzine Zemlje. Također su se bavili mjerenjima geografske širine i apsolutne vrijednosti zemaljske teže po novoj metodi koja je omogućavala mjerenja pod svim okolnostima pa i onda kada se na optički način ne mogu izvesti mjerenja (naoblačeni horizont, mjerenja ispod zemljine površine i sl.). Idejni tvorac horizontalnog i vertikalnog tipa svih sprava bio je Prejac a Müller ih je konstruirao. Müller je konstruirao dva aparata, horizontalan i vertikalan tip. Pomoću horizontalnoga tipa izvedene su serije pokusa (od 10 do 15 pokusa) kojima je određivana geografska širina Zagreba, te je upotrebom aritmetičke sredine dobiveno da se rezultati mogu očitovati s točnošću na stupnjeve. Za točnija mjerenja (točno određivanje lučnih minuta i sekundi) konstruiran je vertikalan tip s kojim su četrdesetih godina XX. stoljeća izvođeni pokusi. Godine 1943. pokusi još nisu bili dovršeni, pa je oprezni Prejac nakon desetogodišnjega proučavanja te tematike zauzeo stav da će, kada sve bude detaljno ispitano i proučeno, objaviti znanstveni rad koji će zasigurno imati priličnu težinu. Izgrađene sprave ostavljene su na upotrebu Zavodu za primjenjenu mehaniku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

81

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

5. Pedagoško djelovanje

Osim rada u srednjim školama i visokoj školi kao i na fakultetu, Prejac je izdavao i skripte kako bi svojim studentima olakšao učenje. Izdao je skriptu za predmet Mehanika. Kako je ta skripta nedostupna, nepoznata je godine njezina izlaženja, samo se u spomenici iz 2000. neodređeno daje podatak: prije 1940. Ta je skripta doživjela svoj reprint godine 1942. i 1943.

(16) Prejac je također, prema Odluci Ministra prosvjete br. 15608 od 16. svibnja 1933., određen za izaslanika na učiteljskom diplomskom ispitu u srednjoj školi u Mostaru. Uz predsjedavanje na učiteljskom diplomskom ispitu, on je posjećivao satove svih nastavnika kako bi dao napomene o njihovu radu. (1) Valja naglasiti da su, prema Uredbi Filozofskog fakulteta Sveučilišta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu - koja je stupila na snagu 9. svibnja Završna stranica jedne od posljednjih 1928.,čl. 10. propisani Svjedodžbi o sposobnosti učiteljskoj diplomski i doktorski ispiti.

Diplomski su se ispiti polagali iz XXX grupa, a svaka je grupa imala 3 razdjela koji su bili označeni sa a), b), c).

Prema čl. 37. diplomski su ispiti bili obvezni za one slušaoce koji su studij na navedenom fakultetu započeli godine 1927./28. Oni slušaoci koji su se upisali na fakultet prije toga mogli su polagati ispit po ranijim propisima do kraja godine 1931./32. To znači da su se do tog roka mogli održavati ispiti pred Kr. povjerenstvom za ispitivanje kandidata srednjoškolskoga učiteljstva. (17) Primjerice prva slušačica koja je diplomirala prema toj uredbi bila je Belak udata Gretschl Ivana, koja je to učinila 13. listopada 1928. u XVI Grupi za Narodnu književnost, a jedan od posljednjih slušaoca koji je polagao ispit pred Kr. povjerenstvom za ispitivanje kandidata srednjoškolskoga učiteljstva bio je Adolf Režek 4. srpnja 1932.

6. Dalekovidnost Milivoja Prejca

Zajedno s drugim nastavnicima nije dopustio da Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu bude ukinut što je bila želja beogradskih vlasti. (18) On je razvio sveučilišnu 82

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

nastavu tehničkih studija u Hrvatskoj i uspio je zadržati u Zagrebu usprkos višestrukim nastojanjima da se tehnički studij smanji ili potpuno ukine. Treba istaknuti i ulogu ministra prosvjete Stjepana Radića koji je 1925. pristao da se Zakon o univerzitetu iz 1905. primjeni i na Sveučilište u Zagrebu. Tako je Tehnička visoka škola postala 1926. Tehnički fakultet i ušla u sastav zagrebačkog sveučilišta. To je ojačalo položaj studija tehnike jer se već od 1921. planiralo premještanje Tehničke visoke škole u Beograd, a 1922. promišljalo se o redukciji odjela na tehničkom studiju u Zagrebu (jer su vlastodršci smatrali da su studiji tehnike u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani nepotrebni). Od 1925. planirala su se i reustrojstva sveučilišta u ondašnjoj državi a sve na štetu Sveučilišta i Tehničke visoke škole u Zagrebu.

Zaključna razmatranja

Do sada nije ni tematski, ne uzimajući u obzir kada je to u kontekstu npr. Einwalter pisao o Prejcu u sklopu serije radova Hrvatski tehnički znanstvenici i kada ga je prikazao zajedno s Petrom Sabioncellom, a kamoli kompletno sustavno istraživan život i rad Milivoja Prejca. Ovo je još jedan prikaz koji sadrži objavljene rezultate izvornog sustavnog i kritičkog znanstvenog istraživanja. Uzevši u obzir ono što je o njemu objavljeno prije, proizlazi zaključak da život i rad Milivoja Prejca u Hrvatskoj nije do sada u potpunosti sustavno ni kritički opisan. Može se opravdano zaključiti da je njegova važna uloga u povijesti hrvatske tehnike nedovoljno istaknuta i valorizirana.

Literatura i izvori

Arhivska građa Arhitektonskog, Građevinskog i Geodetskog fakulteta.

Naredba kr. hrv.-slav. - dalm, zemaljske vlade, od 30. lipnja 1905. br. 11.154., kojom se proglašuje novi propis o ispitivanju kandidata srednjoškolskoga učiteljstva u Hrvatskoj i Slavoniji, Službeni glasnik kr. hrv. - slav.- dalm. zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu, Zagreb, 1905.

Naredba kr. hrv. - slav. - dalm. zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu 28. studenoga 1911., br. 20.089., kojom se izdaje novi Red strogih ispita na Mudroslovnom fakultetu.

Branko Hanžek: Milivoj Prejac - zaboravljen ili prešućivan? Gazophylacium, God. XIII, br. 3-4, str. 39-48.

Tehnički fakultet Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, 1919–1929, Spomenica fakultetskog savjeta, Zagreb, 1929.

Spomenica Tehničkog fakulteta Hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu, 1942.-1943.

Sveučilište u Zagrebu, Tehnički fakulteti 1919.–1994., Monografija u povodu 75. obljetnice osnutka tehničke visoke škole u Zagrebu, Zagreb, 1994.

Sveučilište u Zagrebu, Građevinski fakultet, Spomenica 1919.–1994., Zagreb, 1994.

Sveučilište u Zagrebu, Spomenica u povodu 75. obljetnice Zavoda za tehničku mehaniku 1920.– 1995. , Zagreb, 1995.

Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, 120 godina nastave prirodoslovlja i matematike na Sveučilištu u Zagrebu, Spomenica PMF, Zagreb, 1996.

Hrvatski leksikon, sv. 2, Zagreb, 1997., str. 308.

83

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu ABC tehnike, listopad 1998, godina XLII., br. 418, Zagreb, 1998.

ABC tehnike, ožujak 1997. godina XLI., br. 403, Zagreb, 1997.

Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, 1919./1920.–1999./2000., Osamdeset godina izobrazbe arhitekata u Hrvatskoj, Zagreb, 2000.

Egzaktne znanosti u Hrvatskoj u ozračju politike i ideologije (1900 - 1960), Zagreb, 2010., str. 128.

Kartoteka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Uredba Filozofskog fakulteta Sveučilišta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu, objavljena u „Službenim novinama“, br. 104.-XXXIII od 9. maja 1928.

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021., pristupljeno 30. kolovoza 2022.

84

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 71-85 Branko Hanžek: Nepoznato (rijetko ili nikad objavljeno) o prof. dr. sc. Milivoju Prejcu

NEPOZNATO (RIJETKO ILI NIKAD OBJAVLJENO) O PROF. DR. SC. MILIVOJU PREJCU Sažetak

Rad sadrži sustavnu prezentaciju života i rada Milivoja Prejca (* Desinić 1884. - † Zagreb 1972.). Bio je prvi hrvatski sveučilišni tehnički fizičar. Nakon prikaza njegova životopisa iznose se povijesna vrela u kojima je on spominjan. Također su izneseni i podatci o njegovu službovanju, znanstvenom i pedagoškom radu. Posebno je istaknuta njegova dalekovidnost.

Prema najnovijim podatcima uočljiva je njegova važna uloga kao znanstvenika, edukatora i vizionara u povijesti hrvatske tehnike što je do sada bilo nedovoljno uočeno.

UNBEKANNTES (SELTEN ODER NIE VERÖFFENTLICHT) ÜBER PROF. DR. SC. MILIVOJ PREJC Zusammenfassung

Die Arbeit beinhaltet eine systematische Präsentation des Lebens und Werkes von Milivoj Prejc (* Desinić 1884 - † Zagreb 1972). Er war der erste kroatische technische Physiker an der Universität. Nach der Darstellung seiner Lebenslaufes werden historische Quellen genannt, in denen er erwähnt wurde. Angaben über seinem Dienst, wissenschaftliche und pädagogische Tätigkeit werden ebenfalls vorgestellt. Insbesondere betont wird seine Fortschrittlichkeit.

Gemäß neuesten Angaben ist seine wichtige Rolle als Wissenschaftler, Ausbilder und Visionär in der Geschichte der kroatischen Technik ersichtlich, was bis heute nicht genügend bemerkt wurde.

85

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Ivan Bačmaga Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ Frankopanska 26, Zagreb ivan.bacmaga@gmail.com

UDK: 796.332(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćen: 13.09.2023.

Nogometna priča o srijemskom ʻPurgeruʼ Prilog za biografiju Franje ʻJožeʼ Gillera

Temeljem podataka iz brojnih priloga u periodičkim publikacijama te podataka iz literature, u članku je donesen pregled nogometne karijere mitrovačkoga folksdojčera Franje ‘Jože’ Gillera (1907–1943), svojedobno ponajboljega hrvatskoga i jugoslavenskoga igrača. Najveći dio rada posvećen je razdoblju između 1925. i 1928. godine, tijekom kojega je Giller, nastupajući za zagrebački Građanski, dosegnuo igrački vrhunac, afirmiravši se kao lijevo krilo iznimne kvalitete i kontinentalne vrijednosti. Usto, prikazani su periodi njegova igranja u drugim klubovima, Građanskom iz Srijemske Mitrovice i Jugoslaviji iz Beograda, a obrađeno je i Gillerovo nastupanje za državnu reprezentaciju.

Ključne riječi: Franjo ‘Joža’ Giller, nogomet, životopis, Građanski (Zagreb), Građanski (Srijemska Mitrovica), Jugoslavija (Beograd), državna reprezentacija.

87

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Sin Marije, djevojački Singler, i mesara Matije Gillera, Franjo Giller rođen je 1. rujna 1907. u Srijemskoj Mitrovici. Grad je u to vrijeme bio dio banske Hrvatske, nalazio se u sklopu Srijemske županije, a u njemu je, kao i u brojnim drugim sredinama u Slavoniji, Srijemu i Vojvodini, živio znatan broj Nijemaca. Franjino prezime zabilježeno je u oblicima Giler, Giller i Güller, a iako je u literaturi uglavnom prihvaćeno da mu je otac bio njemačkoga podrijetla, nije isključena mogućnost da je imao i francuske korijene. Majka mu je pak, uz njemačko, djelomično bila švedskoga podrijetla. Giller je u rodnom gradu završio pučku školu te pet razreda realne gimnazije, a onda je školovanje definitivno izgubilo bitku s nogometom.1

I.

Svoj nogometni put Giller je započeo u Građanskom iz Srijemske Mitrovice, klubu u kojem je već kao šesnaestogodišnjak postao ključan igrač te ga svojim kvalitetama ubrzo i nadrastao. Tako su pozorniji čitatelji Zagrebačkoga športskoga lista, i to samo oni koji su pratili vrlo šture nogometne vijesti iz drugih krajeva Kraljevine SHS, mogli zamijetiti da se u izvještajima s utakmica mitrovačkog Građanskog među strijelcima često spominje Gillerovo ime. Primjerice, 9. rujna 1923. bio je dvostruki strijelac u susretu svoga kluba protiv zemunske Šparte (5:0),2 tjedan potom postigao je pogodak u ogledu protiv beogradske Concordije (2:1),3 a 18. studenoga oba u prvenstvenom remiju protiv Mačve iz Šapca (2:2).4 Nezaustavljiv igrački uzlet nastavio je i tijekom 1924, o čemu, među ostalim, svjedoče izvještaji s domaćih utakmica Građanskoga protiv zemunskoga imenjaka 27. travnja (dva Gillerova pogotka u pobjedi 5:1),5 zatim protiv osječkoga Hajduka 9. lipnja (jedan pogodak, 2:1),6 zemunskoga Viteza 3. kolovoza (tri pogotka, 3:3),7 vukovarskoga Sremca 17. kolovoza (četiri pogotka, 5:0)8 te gradskoga rivala, mitrovačke Slavije 12. listopada (pet pogodaka, 8:2). Osim rezultata i navođenja strijelaca, nakon posljednje od spomenutih utakmica moglo se pročitati i ovaj komentar: „Od G. Š. K. se osobito ističe nadobudni centar i vodja navale F. Giller (koji mnogo obećaje).“9 Tjedan potom postigao je i jedan zgoditak u 6:3 porazu od vinkovačke Cibalije.10 Neospornom nadarenošću, napose razvijenim 1 Usp. Dušan Poznanović, „Montevideo, Joža te nije video“, Sremske novine, 27. 3. 2012 (https://www.

sremskenovine.co.rs/2012/03/mon%C2%ADte%C2%AD vi%C2%ADdeo-jo%C2%AD za-teni%C2%ADje-vi%C2%ADdeo/, pristup ostvaren 7. 8. 2023).

2 „Mitrovica, 9. IX. 1923.“, Zagrebački športski list, 15. 9. 1923, 4.

3 M-s., „Mitrovica, 16. IX. 1923.“, Zagrebački športski list, 22. 9. 1923, 5.

4 L-ć, „Mitrovica 18. XI. 1923.“, Zagrebački športski list, 1. 12. 1923, 3.

5 L., „Mitrovica“, Zagrebački športski list, 3. 5. 1924, 5.

6 „Š. K. Hajduk (Osijek) – Gradjanski (Mitrovica) 1:2 (1:2)“, Zagrebački športski list, 14. 6. 1924, 5.

7 „Š. K. Vitez (Zemun) – Gradjanski Š. K. 3:3 (0:2)“, Zagrebački športski list, 9. 8. 1924, 4.

8 Z., „Gradjanski Š. K. (Mitrovica) – Š. K. Sremac (Vukovar) 5:0 (3:0)“, Zagrebački športski list, 23. 8. 1924, 5.

9 L., „Mitrovica. Gradjanski Š. K. – Š. K. Slavija (Mitrovica) 8:2 (3:0)“, Zagrebački športski list, 18. 10. 1924, 5.

10 L., „Mitrovica. G. Š. K. Cibalia (Vinkovci) – G. Š. K. Mitrovica 6:3 (3:3)“, Zagrebački športski list, 25. 10.

1924, 4.

88

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

golgeterskim instinktom te iznimnim realizatorskim sposobnostima, Giller se ubrzo probio na najveću nogometnu pozornicu: crno-bijeli dres matičnoga kluba 1925. godine zamijenit će plavim dresom najpoznatijega i najuspješnijega imenjaka.

II.

„Kao bezazlen mladić doputovao je Joža Giller u Zagreb iz Srijemske Mitrovice.

Prijatelj Jože, sadanji član Zrinjskog, Maldini doveo je mladića na nogometni teren Koturaške ceste. Tu je Joža po prvi put okusio igru u plavom dressu. Ondašnji trainer Gradjanskog i neki stariji igrači Gradjanskog, odmah su u Gilleru otkrili veliki talenat za nogometnu igru. Obukli Jožu i Giller se pokazao već na prvim traininzima, kao vrlo sposoban i dobar nogometaš. Igrao je neke utakmice u rezervnoj momčadi i te s najvećim uspjehom. Brzo je osvanuo u prvoj momčadi […].“11

Priključivši se zagrebačkom Građanskom, najpopularnijem i najuspješnijem hrvatskom međuratnom klubu, perspektivni napadač stigao je u izvrsnu momčad u kojoj su stožerni igrači bili slovenski vratar Maksimilijan ‘Maks’ Mihelčič, iskusni austrijski branič Franz Mantler koji je ranije igrao na različitim pozicijama u napadačkoj liniji, te tada ponajbolji hrvatski nogometaši: branič Gustav Remec, halfovi Rudolf Rupec i Dragutin Vragović, spojka Dragutin ‘Braco’ Babić i, konačno, centarfor Emil Perška, miljenik navijača Građanskoga i jedna od najvećih legendi zagrebačkoga međuratnoga nogometa. U igračkom kadru Purgera bilo je nogometaša koji su u proljeće 1923. na glasovitoj turneji u Španjolskoj pobijedili Athletic Bilbao i Barcelonu, a ujesen iste godine osvojili prvo državno prvenstvo (Vragović, Rupec, Babić, Perška, Mantler). Neki među njima bili su državni reprezentativci koji su se mogli pohvaliti sudjelovanjem – ali ne i postignutim rezultatima – na Olimpijskim igrama u Antwerpenu 1920 (Rupec, Vragović, Perška) i Parizu 1924 (Rupec, Babić, Perška). Trener momčadi Građanskoga bio je Bečanin Richard Kohn zvan ‘Dombi’, uoči Prvoga svjetskoga rata austrijski reprezentativac, koji je prije preuzimanja zagrebačkoga kluba vodio berlinsku Herthu.

Iako još nije imao igračkoga iskustva na takvoj razini, mladi Giller već na samom početku sezone 1925/26. postao je standardni prvotimac Građanskoga. Svojim će igrama vrlo brzo steći silnu popularnost među kibicima Purgera, koji će mu, kako je naznačeno, nadjenuti nadimak ‘Joža’. Prvi nastup za Plave ostvario je 26. srpnja 1925. u prijateljskom susretu protiv gradskoga rivala HAŠK-a. Utakmica je završila rezultatom 2:2, a Giller je na mjestu lijeve spojke ostavio vrlo dobar dojam. Izvjestitelj Zagrebačkoga športskoga lista ocijenio je da je riječ o izvrsnom nogometašu koji se doduše tek treba uigrati s ostatkom ekipe: „Vidi se da je igrač odlične kvalitete, samo mora manje solirati, a više paziti na skupno proigravanje sa susjedima i pucanje na 11 „Joža Giller“, Sportski list, 9. 5. 1931, 6.

89

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

goal.“12 Purgerima je 8. rujna uslijedio još jedan prijateljski ogled s istim protivnikom, a tom su prigodom Akademičare nadigrali s visokih 7:2. Giller je bio strijelac šestoga pogotka, njegova je izvedba zaslužila pohvale, napose izvrsna suradnja s lijevim krilom Jenőm ‘Szárazem’ Ábrahámom.13 Ipak, posljednja pripremna utakmica protiv Hajduka u Splitu 15. rujna (1:3) pokazala je da ekipi još nedostaje uigranosti.14

Natjecateljsku sezonu Građanski je otvorio 20. rujna. Najprije su održavana podsavezna prvenstva, a njihovi su prvaci izborili plasman u završnicu državnoga prvenstva. Takav je sustav natjecanja u najnepovoljniji položaj dovodio upravo zagrebačke klubove, s obzirom da su u ligi Zagrebačkoga nogometnoga podsaveza (ZNP) igrale tri momčadi (Građanski, HAŠK, Concordia) koje bi kvalitetom vrlo vjerojatno imale mjesta u prvenstvenoj završnici. Ipak, ondje je bilo mjesta samo za prvaka. S druge strane, u Splitskom podsavezu Hajduk nije imao ozbiljnoga konkurenta, a, nadalje, vrlo je upitno kakve bi izglede najbolje momčadi Subotičkoga, Ljubljanskoga ili pak Osječkoga podsaveza imale bilo protiv Hajduka, bilo protiv prvaka Zagrebačkoga ili Beogradskoga podsaveza.

U svakom slučaju, Građanski je prvo morao izboriti naslov najbolje momčadi u ligi ZNP-a, u kojoj mu je konkurenciju činilo pet klubova, a igralo se dvostrukim bodsustavom. Debitantski nastup u službenoj utakmici za Purgere Giller je ubilježio u prvom kolu ovoga natjecanja protiv Šparte, koja je završila neodlučeno (3:3).15 Takav je ishod nesumnjivo bio golem podbačaj Građanskoga, što zorno ilustrira podatak da je Šparti ovo bio prvi, ali i zadnji osvojeni bod u čitavom natjecanju. Plavi su zatim u drugom kolu napravili još jedan pogrešan korak. Iako su djelovali kao bolji protivnik, 27. rujna s minimalnih 1:0 svladao ih je izravni konkurent, Concordia. Gillerov nastup na mjestu lijevoga krila pozitivno je ocijenjen, pohvaljen je kao brz igrač dobra centaršuta.16 Tjedan potom Građanski je došao do prve pobjede. Željezničar je nadigran s 8:1, a iako nije bio strijelac, ‘Joža’ je označen najboljim pojedincem u vrlo raspoloženoj napadačkoj liniji Purgera.17 Nakon uspjeha protiv Croatije (5:1), jesenska polovica prvenstva zaključena je ogledom protiv vodećega HAŠK-a 29. studenoga.

Na snijegom prekrivenom terenu Građanski je bio bolji s 4:1, a Giller je postigao prvi pogodak u petoj minuti utakmice, bio mu je to prvi zgoditak u službenoj utakmici za Plave. Ipak, u ostatku susreta „gubio se u pretjeranom driblanju“, a odlično ga je čuvao half Akademičara Ivan Marjanović, koji mu je lakoćom oduzimao lopte.18

*

12 „Gradjanski – Hašk 2:2“, Zagrebački športski list, 23. 7. 1923 [i. e. 30. 7. 1925], 4 13 „Gradjanski – Hašk 7:2“, Zagrebački športski list, 10. 9. 1925, 6.

14 „Hajduk – Gradjanski 3:1“, Zagrebački športski list, 17. 9. 1925, 3.

15 „Gradjanski – Šparta 3:3 (3:1)“, Zagrebački športski list, 24. 9. 1925, 1.

16 „Concordia – Gradjanski 1:0 (0:0)“, Zagrebački športski list, 1. 10. 1925, 2.

17 „Gradjanski – Željezničari 8:1 (3:0)“, Zagrebački športski list, 8. 10. 1925, 2.

18 „Gradjanski – HAŠK 4:1 (2:0)“, Zagrebački športski list, 5. 12. 1925, 1.

90

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Nezadovoljna radom ‘Dombija’ Kohna, uprava Građanskoga još prije prvenstvene stanke počela je tražiti novo trenersko rješenje.19 Po ovlaštenju predsjednika Leonarda Grivičića, međunarodni tajnik kluba Milan Graf izabrao je mađarskoga stručnjaka Imrea Pozsonyija, bivšega trenera poljske Cracovije te Barcelone. Predstavivši ga kao stručnjaka europskoga renomea, Graf je svoju odluku objasnio i konstatacijom da nije bilo moguće dovesti vrhunskoga engleskoga trenera, spomenuvši i kako bi Englezu u radu s momčadi nezanemariv problem bila jezična barijera. Istaknuto je da će Pozsonyi na dužnost stupiti 1. veljače 1926. godine.20

Prema Perškinim riječima, mađarski je trener bio sušta suprotnost svom prethodniku Kohnu: maksimalno posvećen nogometu i treninzima, razmjerno povučen, tih i šutljiv, nikada nije pio ni pušio. Imao je sansku kozu Mici koja je pasla uz igralište Građanskoga, a njezino je mlijeko često nudio svojim igračima, što su oni uglavnom odbijali. Perška je jedan od onih koji su istaknuli goleme Pozsonyijeve zasluge za ‘Jožin’ strelovit razvoj i igrački uzlet u 1926. godini.21 Dr. Jerko Šimić, koji je u drugoj polovici 1930-ih obnašao različite dužnosti u vodstvu Građanskoga, bilježi da je Pozsonyi volio Gillera „kao svog sina“.22

Prema nekim izvorima, obojica su stanovali na stadionu Purgera, te je mladi Mitrovčanin imao posebne treninge u 6 sati ujutro i(li) nakon 8 sati navečer. Osim nogometnim vježbama, trener je veliku pozornost pridavao načinu života i prehrani, a ‘Joža’ je slovio za igrača koji se pridržavao njegovih savjeta. Živio je „solidno, dobro“, odnosno sportskim životom. Po dolasku u Zagreb 1925. bio je „blijed, dosta mršav, sa tankim i nerazvijenim mišicama“, a Pozsonyi je, prepoznavši njegov potencijal, „Pazio [je] na Jožu, hranio ga oprezno i stalno svako jutro i svako veče pio je Joža toplo mlijeko i u njemu po tri pune žličice u stranom športskom svijetu dobro prokušane i priznate Ovomaltine. Odmah je to Joži šmekalo, sada to stalno uzima, prija mu izvrsno, a kako trči, igra i izdrži tempo o tome smo se osvjedočili mnogo i mnogo puta.“ Nasuprot krhkoj tjelesnoj građi po dolasku u Građanski, Giller je zahvaljujući Pozsonyijevu režimu treninga i prehrane (kozje mlijeko, šnicle, Ovomaltine23) ostao 19 Usp. „Trainer Gradjanskog“, Zagrebački športski list, 14. 11. 1925, 6; „Trainer Gradjanskog“, Zagrebački športski

list, 21. 11. 1925, 2.

20 Milan Graf, „E. Pozsonyi – trainer Gradjanskog“, Zagrebački športski list, 5. 12. 1925, 1.

21 [E. Perška], „Šut i dribling“, Zagrebački športski list, 18. 12. 1926, 4.

22 Jerko Šimić, Velemajstori našega nogometa, Zagreb 1973, 271.

23 O vomaltine je među tadašnjim sportašima bio vrlo popularan dodatak prehrani koji se uzimalo radi

podizanja snage i izdržljivosti. U zagrebačkom sportskom tisku reklamiran je ovako: „Sa punim želucem uz tešku probavu, ne može se pobijediti na utakmicama. Pravilo ishrane svakog inteligentnog športaša treba da bude, da ujutro i popodne uzme 2–3 žličice Ovomaltine rastopljene u prigrijanom mlijeku. Ovomaltine je ona prijatna, lako probavljiva, okrepna hrana, koja je i u maloj količini dovoljna da unese u naš organizam potrebnu količinu energije. Tko hoće, da sačuva svoju snagu, da svoju sportsku djelatnost pojača taj mora redovito uzimati Ovomaltine za vrijeme treninga i natjecanja. Ovomaltine će mu donijeti snagu i zdravlje te će povećati njegove izglede u pobjedu. Ovomaltine je redovita ishrana velikog broja znamenitih inozemnih športaša.“ Ovaj „prirodni okrepni proizvod […] imade dobar okus, lako se probavlja te ne tereti želudac,

91

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

upamćen kao nogometaš „iznad srednje veličine, čvrstih noga, širokih ramena, jakih prsa, zdrav kao drien. Imao je nogometaške noge, ali brzinu stometraša.“24

Prije nastavka prvenstva, za vrijeme stanke, Pozsonyi je momčad vodio u natjecanju za Kup ZNP-a, u kojem su Purgeri najprije savladali jednoga od dvaju najzahtjevnijih takmaca, Concordiju (2:1).25 Uslijedile su tri glatke pobjede u susretima protiv znatno slabijih suparnika (Sokol 9:1, Zagreb 15:2, Željezničar 4:226), kojima je izboreno finale protiv HAŠK-a. Živa, uzbudljiva, sadržajna i kvalitetna utakmica ravnopravnih rivala odigrana je 28. veljače 1926, a pobjedom 4:3 Kup ZNP-a osvojio je HAŠK. Dva pogotka za Plave postigao je Ljubo Benčić a jedan Perška, dok je Giller ovaj put bio među najslabijim pojedincima susreta.27

Spomenimo da je usred natjecanja u Kupu Građanski imao i dvije jake provjere s bečkom Admirom, koja će u drugoj polovici 1920-ih i tijekom 1930-ih biti ponajbolja austrijska momčad.28 U prvoj utakmici 31. siječnja Admira je bila bolja s „nerealno“ visokih 8:3, da bi 2. veljače Purgeri, pojačani Hajdukovim dvojcem Benčić–Bonačić, uzvratili pobjedom 5:1. Giller je dobro odigrao i u prvom ogledu, dok je u drugom bio strijelac četvrtoga i petoga gola Plavih.29

Građanski se početkom ožujka okrenuo nastavku prvenstva ZNP-a, u kojemu je nakon pet jesenskih kola imao sedam bodova, koliko ih je skupila i Concordia, dok je vodeći HAŠK imao jedan više. Upravo ogledima protiv dvaju najvećih konkurenata Purgeri su krenuli u proljetni dio natjecanja, a pritom su uspjeli dodatno podignuti formu koju su uhvatili krajem jesenske polusezone. Najprije su 7. ožujka 1926. uzvratili Concordiji za „slučajni jesenski poraz“, uz dojam da je izrazito indisponirani protivnik mogao izgubiti i višim rezultatom od konačnih 9:2. Giller je izvrsno igrao na lijevom krilu, u visoku pobjedu ugradio je jedan pogodak.30 Dva tjedna potom, 21. ožujka, slijedio je derbi protiv vodećega HAŠK-a na njegovu stadionu na Maksimiru. crijeva i probavu. Ovomaltine pojačava snagu mišića i živaca, povećaje fizičku otpornost te omogućuje postojani trening i dugu neprekidnu borbu. Sa punim želucem ne može se tjerati šport, no jedna šalica Ovomaltine ili kave s Ovomaltinom osposobljuje borca za velike štrapace, bez terećenja želuca. Svaki športaš mora uzimati za doručak i za južinu, pače ako je moguće i prije spavanja, jednu šalicu toplog mlijeka ili kave u kojoj su rastopljene 2–3 žličice Ovomaltine.“ Usp. „Momčad“, Športski list, 15. 12. 1928, 3; „Fit and well“, Športski list, 19. 1. 1929, 2 24 Usp. „Važnost ishrane za svakog športaša“, Novogodišnji Športski list, 1. 1. 1928, 2; „Joža Giller čezne za Zagrebom …“, Športski list, 2. 2. 1929, 1; (j), „Umro je ‘Joža’ Giller, najbolje hrvatsko lievo krilo. Od 1925.– 29. Giller je bio najomiljeniji i najbolji igrač Hrvatske i Zagreba“ [dalje: „Umro je ‘Joža’ Giller“], Športske novine, 8. 5. 1944, 5.

25 „Gradjanski – Concordia 2:1 (1:1)“, Zagrebački športski list, 16. 1. 1926, 1.

26 „Gradjanski - Željezničari“, Zagrebački športski list, 19. 2. 1926, 2.

27 „Hašk – Gradjanski 4:3 (3:2)“, Novosti, 1. 3. 1926, 4.

28 Admira je u tom razdoblju šest puta bila državni prvak (1927–28, 1932, 1934, 1936–37) i četiri puta viceprvak (1929–31, 1935), a triput je osvojila i austrijski kup (1928, 1932, 1934).

29 „Admira – Gradjanski 8:3 (4:2)“, Zagrebački športski list, 1. 2. 1926, 1; „Gradjanski – Admira 5:1 (2:0)“, Zagrebački športski list, 6. 2. 1926, 1.

30 „Gradjanski – Concordia 9:2 (5:1)“, Novosti, 8. 3. 1926, 8.

92

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Pred oko 5000 gledatelja Plavi su zaostatak 0:2 uspjeli dostići do odlaska na odmor (3:3), da bi u nastavku slomili suparnika te pobjedom 6:3 preuzeli vodeće mjesto na tablici. Nezadrživi Giller pružio je još jedan odličan nastup na ‘svojoj’ poziciji lijevoga krila, ovom prigodom bio je dvostruki strijelac (golovi za 2:2 te 4:3).31 Golgeterski niz nastavio je u dvama sljedećim kolima, jedan pogodak ugradio je u 4:2 pobjedu nad Željezničarom,32 a tri u 12:2 nad Špartom.33 Kako su im se poklopili rezultati najbližih konkurenata, Purgeri su i uoči posljednjega susreta osigurali prvo mjesto, pa su tu utakmicu odigrali s pričuvnim sastavom (pobjeda protiv Croatije 2:0).

Iako su prvenstvo ZNP-a otpočeli dvama posrtajima, tj. remijem i porazom, nizom od osam pobjeda na koncu su osvojili 17 bodova, dva više od drugoplasirane Concordije, uz impozantnu razliku pogodaka 53:16, tj. najbolji napadački učinak ispred HAŠK-a (45 postignutih pogodaka) i najbolji obrambeni ispred Concordije (19 primljenih pogodaka). Zamjetan doprinos ovom rezultatu dao je i Giller, koji je nastupio u devet utakmica (propustio je samo posljednju) i pritom postigao osam golova, od čega točno polovicu u trima susretima s glavnim konkurentima. Doduše, plasman u završnicu još nije bio osiguran, jer je Građanski kao prvak Zagreba morao igrati finale protiv prvaka tzv. ‘provincije’, tj. najboljega kluba ZNP-a izvan Zagreba.

Ovom prigodom to je bio bjelovarski Građanski, kojega je zagrebački imenjak 20. lipnja sasvim očekivano svladao više nego lako, 11:0 uz sedam Mantlerovih i četiri Vragovićeva pogotka; Giller je djelovao pomalo ispuhano i umorno, vjerojatno zbog povratka s puta nakon reprezentativnih obaveza. Time je izborena završnica državnoga prvenstva.34 *

Osim lige ZNP-a, Plavi su i tijekom proljeća odigrali nekoliko utakmica s izvrsnim inozemnim protivnicima. Takvima je nesumnjivo pripadala bečka First Vienna,35 koju su ugostili 4. i 5. travnja, svladavši je s 5:2 i 2:1. Giller je u prvoj utakmici uspješno probijao half-liniju gostujuće momčadi te upućivao brojne opasne ubačaje, a bio je i strijelac pogotka za 4:1. Izvrsnu igru prikazao je i dan potom, kada je Građanski njegovim golom iz slobodnoga udarca poveo 2:0.36

Nešto više od mjesec dana kasnije, 9. svibnja, u Zagrebu je gostovao torinski Juventus, ponajbolja talijanska ekipa, koja će sezonu 1925/26. okončati osvajanjem naslova nacionalnoga prvaka, drugoga u klupskoj povijesti. Momčad je vodio trener Jenő 31 „Gradjanski – Hašk 6:3 (3:3)“, Novosti, 22. 3. 1926, 8.

32 „Gradjanski – Željezničar 4:2 (3:0)“, Zagrebački športski list, 3. 4. 1926, 3.

33 „Gradjanski – Šparta 12:2 (5:1)“, Zagrebački športski list, 17. 4. 1926, 4.

34 „Finale za prvenstvo podsaveza“, Zagrebački športski list, 27. 6. 1926, 3.

35 Klub je u međuraću bio dvostruki austrijski prvak (1931, 1933) i četverostruki viceprvak (1924, 1926, 1932, 1936), te trostruki osvajač nacionalnoga kupa (1929–30, 1937).

36 „Gradjanski – Vienna 5:2“, Zagrebački športski list, 10. 4. 1926, 1; „Gradjanski – Vienna 2:1 (2:0)“, Zagrebački športski list, 10. 4. 1926, 2.

93

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Károly, koji je kao igrač budimpeštanskoga MTK dvaput osvojio mađarsko prvenstvo (1904, 1908), a 25 puta nastupio je za mađarsku reprezentaciju. Bio je Juventusov trener od 1923, a šampionsku sezonu nije uspio privesti kraju, naime, preminuo je dva i pol mjeseca nakon gostovanja u Zagrebu. Građanskom je sučelio odličan sastav s vratarom Eziom Sclavijem, braničima Mariom Ferrerom i Luigijem Allemandijem, halfovima Józsefom Violom, Carlom Bigattom i Mariom Meneghettijem, spojkama Antoniom Vojakom i Ferencom Hirzerom, krilima Federicom Muneratijem i Giuseppeom Torrianijem, te centarforom Virginiom Rossettom.37

Utakmica Plavih protiv Crno-bijelih završila je prekidom u 83. minuti pri rezultatu 1:1, goste je u vodstvo doveo Hirzer, a izjednačio je Stjepan ‘Štef’ Pasinek nakon što mu je Sclavi obranio kazneni udarac no zatim nije uspio iskontrolirati loptu. Prema nekim ocjenama Giller je bio ponajbolji pojedinac susreta, a protivnički su ga igrači uglavnom zaustavljali prekršajima. Igra je bila vrlo oštra i žestoka, s Juventusove strane i nekorektna, štoviše, iznimno gruba, a nesportsko ponašanje nogometaša talijanskoga sastava eskaliralo je kad je Meneghetti s leđa ošamario ‘Bracu’ Babića, prethodno ne uspjevši zaustaviti njegov prodor. Umiješali su se Pasinek i Allemandi, izbila je tučnjava među igračima, a nakon što su u igralište utrčali razjareni gledatelji umalo je došlo do linča gostujućih nogometaša, od kojih su neki završili u suzama.38

Osim s inozemnim protivnicima, natjecateljsku formu Plavi su održavali i susretima s najsnažnijim domaćim momčadima. Tako su 24. i 25. travnja u Zagrebu odigrali dvije utakmice protiv Hajduka, u kojima su nadjačali Splićane s 3:2 i 4:2.

Dok je u prvom ogledu Giller bio dobro pokriven, u drugom je djelovao odlično, te je, stalno bježeći suparničkim braničima i halfovima koji ga ni na koji način nisu uspijevali zaustaviti, nastup okrunio dvama pogocima, za 2:0 i 4:0.39 ‘Jožinu’ je igru na sebi svojstven način prokomentirao suigrač mu Perška u kolumni Šut i dribling: „On je opet bio tako nagao, pa onako mlad zabio 2. i 4. goal… To nije smjeo, jer još nema ni 18 godina. Mogao je imati malo obzira prama najboljoj momčadi u državi.“40 *

Kao jedan od sedam podsaveznih prvaka Pozsonyijeva je momčad izborila nastup u završnici državnoga prvenstva, koja je igrana jednostrukim kup-sustavom.

Građanski je najprije u četvrtfinalu 11. srpnja na svom igralištu u Koturaškoj ugostio 37 „Juventus Torino u Zagrebu“, Zagrebački športski list, 8. 5. 1926, 1.

38 Usp. Šikić, „Juventus u Zagrebu“, Zagrebački športski list, 15. 5. 1926, 1–2; „Igre Juventusa“, Zagrebački

športski list, 15. 5. 1926, 2; „Izjava Gradjanskog“, Zagrebački športski list, 15. 5. 1926, 2. — Opširnije o samim incidentima te o odjecima i posljedicama nereda na utakmici Građanskoga i Juventusa vidjeti: „Obznana nad Gradjanskim“, Zagrebački športski list, 22. 5. 1926, 2; „Babić i Pasinek“, Zagrebački športski list, 22. 5. 1926, 2; „Gospodin predsjednik JNS-a“, Zagrebački športski list, 22. 5. 1926, 3; „Talijanski savez je odgovorio!“, Zagrebački športski list, 5. 6. 1926, 1; „Babić i Pasinek“, Zagrebački športski list, 19. 6. 1926, 5; M. Graf, „Posljednji neuspjesi“, Zagrebački športski list, 11. 7. 1926, 2; Ivica Šute, Kibici „Purgera“, Zagreb 2022, 142–156.

39 „Hat-trick Gradjanskog“, Zagrebački športski list, 1. 5. 1926, 1–2.

40 [Emil Perška], „Šut i dribling“, Zagrebački športski list, 1. 5. 1926, 3.

94

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

ljubljansku Iliriju. Status favorita Plavi su potvrdili slomivši goste već u prvih pola sata igre, a Giller se ovom prigodom sjajno snašao na neuobičajenoj mu poziciji desne spojke: „Sve njegove najbolje odlike došle su i na ovom mjestu do potpunog izražaja, pa se kraj sve njegove ekstraklasne igre na krilu može mirne duše reći, da mu i ovo mjesto spojke dobro leži, i ne zaostaje za igrom na krilu.“ Dapače, ocijenjeno je da je ‘Joža’ možda i bolji kao spojka jer odlično kontrolira loptu i razigrava, odlučan je u probijanju protivničkih linija, a usto izvrstan i siguran realizator. Naime, Građanski je nadjačao Ljubljančane sa 7:1 uz čak šest Gillerovih pogodaka, i to u 2, 25, 27, 31, 33. i 47. minuti utakmice. Spomenimo da je drugi gol postigao iz slobodnoga, a treći i šesti iz kaznenih udaraca.41

Nakon sigurnoga prolaska prve prepreke Purgeri su 18. srpnja na svom igralištu odigrali i polufinale, protivnik je bila osječka Slavija, koja je voljom ždrijeba bila slobodna u prethodnoj rundi. Iako nadmoćan otpočetka utakmice, Građanski je na poluvremenu vodio s minimalnih 1:0, da bi mu se u drugom dijelu sasvim ‘otvorilo’, te je susret okončao pobjedom 7:0. Trostruki strijelci bili su Rudolf Hitrec i Giller, koji je bio asistent kod trećega pogotka pa strijelac četvrtoga u 64, petoga u 84 (kazneni udarac) i šestoga u 87. minuti. ‘Joža’ je utakmicu počeo na lijevom krilu, da bi kasnije prešao na desnu spojku te još jednom pokazao da je „vanredan igrač, koji na spojci može učiniti upravo čudesa, dok na krilu on čini vrlo mnogo, ali kraj nesposobnosti tria sve to propada.“ Nakon ovih dviju utakmica javila su se mišljenja da bi i ubuduće trebao igrati na ‘novoj’ poziciji.42 *

Kolikogod Gillerov golgeterski učinak protiv Ilirije i Slavije bio impresivan, ipak je ostvaren protiv kvalitativno inferiornih suparnika. No dok Ljubljančani i Osječani nisu bili dorasli takmaci, momčad Građanskoga u finalu je čekao kudikamo zahtjevniji, štoviše, najteži mogući protivnik – beogradska Jugoslavija, branitelj naslova i dvostruki uzastopni prvak (1924–25). Bila je to ‘repriza’ prošlosezonskoga prvenstvenoga finala, u kojem su Beograđani u gostima svladali Purgere s 3:2, pobjednički pogodak postigao je Dušan ‘Senegalac’ Petković početkom prvoga produžetka.43 Osim zbog statusa aktualnoga prvaka, Jugoslavija je u finale ušla kao favorit i stoga što se ondje plasirala uvjerljivim pobjedama protiv Bačke (12:2) te Hajduka (5:1), doduše, uz problematično suđenje na štetu Splićana u polufinalnom okršaju.44

Novo finale Građanskoga i Jugoslavije odigrano je 25. srpnja 1926. na Concordijinu igralištu u Zagrebu pred desetak tisuća gledatelja (prodano 9574 ulaznice). Susret je počeo u 17:30 sati, a Beograđani su, želeći čim prije razriješiti pitanje pobjednika, 41 „Gradjanski – Ilirija 7:1“, Zagrebački športski list, 19. 7. 1926, 1–3.

42 Dr. B. B. [Branko Bazala], „Gradjanski – Slavija 7:0“, Zagrebački športski list, 24. 7. 1926, 2–3.

43 „Finale drž. prvenstva“, Zagrebački športski list, 9. 7. 1925, 2–3.

44 As, „Jugoslavija – Hajduk 5:1 (2:1)“, Zagrebački športski list, 24. 7. 1926, str. 3.

95

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

visokim tempom snažno pritisnuli Purgere, koje je u nekoliko navrata spašavao odlično raspoloženi vratar ‘Maks’ Mihelčič. Na samom početku pri rezultatu 0:0 „kolosalnom“ obranom zaustavio je kazneni udarac koji je izveo Branislav ‘Bane’ Sekulić. Ipak, Jugoslavija je dominaciju kapitalizirala Petkovićevim pogotkom u 17. minuti, da bi se nakon tridesetak minuta ispuhala i energetski pala. Građanski se tada pokazao kao tjelesno dobro pripremljena momčad, oslobodio se pritiska, preuzeo inicijativu i izjednačio u 40. minuti majstorskim zgoditkom Emila Perške.

U drugom poluvremenu Plavi su bili opasniji suparnik, no svoje prilike imali su i Crveni. Građanski nije igrao odveć lijepo i atraktivno, no svrsishodan i pragmatičan nogomet koji su Purgeri prezentirali odgovarao je velikom ulogu finalne utakmice.

Jugoslavijini su igrači povremeno nastojali odgovarati nesportskim, pa i prljavim potezima, primjerice udaranjem šakom u trbuh, što je izazivalo žestoke reakcije domaćih kibica. Ipak, nogometaši Građanskoga uspjeli su ostati smireni i pribrani.

Giller je tijekom susreta igrao lijevu i zatim desnu spojku, u prvom je poluvremenu bio vrlo dobro čuvan, možda i pomalo nervozan zbog važnosti utakmice. U nastavku se razigrao i postao najopasniji igrač Purgera, nekoliko puta zaprijetio je odličnim prodorima i izvrsno izvođenim prekidima, iz slobodnoga udarca početkom drugoga poluvremena pogodio je okvir gola. Pet minuta prije kraja utakmice srušio ga je Milutin Ivković, no umjesto kaznenoga udarca sarajevski sudac Felver ‘izvukao’ je prekršaj izvan šesnaesterca. Gillerov pokušaj iz slobodnoga udarca Jugoslavijin vratar Stevan Nikolić odbio je izvan igrališta. Nakon što je ‘Száraz’ izveo udarac iz kuta, Ivković je neposredno pred golom igrao rukom, pa je Felver pokazao na bijelu točku tj. kazneni udarac za Građanski. Pored svih iskusnih suigrača, odgovornost je i sada preuzeo Giller, koji tada još nije napunio 19 godina. Još jednom je bio siguran realizator, oštrim udarcem u kut u 87. minuti susreta doveo je Purgere u vodstvo 2:1, izazvavši erupciju oduševljenja najvećega dijela gledališta. U naelektriziranom ozračju na igralištu i tribinama Građanski je do kraja uspio sačuvati prednost te osvojiti svoj drugi naslov državnoga prvaka. Najboljim pojedincima u finalnoj utakmici označeni su Mihelčič na vratima i Mantler na beku, koji je doduše skrivio kazneni udarac na početku ogleda, no do kraja je djelovao iznimno sigurno i neprelazno. Iako ih je žandarski kordon pokušavao zaustaviti pendrecima, razdragani kibici uspjeli su se probiti na igralište te burno proslaviti titulu sa svojim ljubimcima, koji su na rukama navijačke mase izneseni s Concordijina stadiona. Osim s redarstvenim organima, kibici su se, što u gradu, što na tribinama, sukobili i s razmjerno brojnim Jugoslavijinim pristalicama. Uz brojne navijače iz svih dijelova države (npr. Bitolj, Skoplje, Kragujevac, Novi Sad, Orašje, Dubrovnik, Srijemski Karlovci), Građanskom su na tituli srdačno čestitali i mnogi klubovi, kako oni nižerazredni, tako i ‘veći’, naprimjer splitski Hajduk – koji je pritom Purgere nazvao „bratskim klubom“ – sarajevski SAŠK, subotička Bačka, novosadski NAK, zemunski Građanski, sisačka Segesta, mostarski Zrinjski, ljubljansko Primorje.

Jugoslavija se pak pokazala kao vrlo loš gubitnik, te je, ne mogavši prihvatiti poraz, za nepovoljan rasplet utakmice okrivila suca Felvera, ponajprije zbog dosuđenoga 96

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

kaznenoga udarca za Plave. Takav su stav zauzeli i neki beogradski listovi i novinari, u kojima se moglo čitati ogorčenjem natopljene napise o „senzaciji“, odnosno o nezasluženom porazu i Jugoslaviji kao moralnom pobjedniku, a i o nesportskom ponašanju igrača Građanskoga, kojima je pripisana odgovornost za incidente na igralištu. U purgerskom taboru vladalo je pak uvjerenje da je sudac kudikamo više oštetio njih – podsjećali su da je odmah na početku susreta dosudio kazneni udarac za Jugoslaviju, te, još više, da je beogradskoj momčadi tijekom utakmice tolerirao mnogobrojne grubosti i druge ispade.45

‘Repovi’ nakon finala vukli su se još neko vrijeme, a Jugoslavija je dan nakon ogleda od Jugoslavenskoga nogometnoga saveza ( JNS) zatražila poništenje dvoboja, dakako, zbog suđenja. Njezin tajnik Živanović u medije je plasirao „fantastičnu“ tj. lažnu informaciju da su domaći kibici, proslavljajući naslov na igralištu, na ramenima nosili Felvera, a ignorirali Peršku. Usto, Živanović se žalio i na šovinističke ispade navijača Građanskoga. Na njegovo je pisanje odgovorio tajnik novoga prvaka Branko Bazala, koji je podsjetio na brojne sudačke pogreške u Jugoslavijinu korist ne samo u finalnoj već i u nekim drugim utakmicama (npr. polufinalnoj protiv Hajduka), pritom neskriveno insinuirajući da su u beogradskom klubu navikli na takav tretman. Dotaknuo se i ponašanja gostujućih pristalica, spomenuvši „indijansku viku beogradskih navijača“, ustvrdivši da i drugdje ima temperamentnih i glasnih gledatelja, ali „ona dreka i vika specialitet je Beograda“.46

Nezadovoljnim Beograđanima obratio se i Perška u kolumni Šut i dribling, i to, kao i uvijek, na svoj karakterističan način: „Gradjanski je prvak! Jeste li razumjeli vi jaganjci, vi miljenici, i svi zaplotnjaci: purgeri su prvaci. Jeste li razumjeli Vi tamo na najvišem športskom mjestu, i Vi viši i Vi niži i svi što ste protiv purgera i plave boje.

Purgeri su majstori! […] Sportista [beogradski sportski list, op. a.] se jako ljuti, plače i cvili. Samo plači i dalje. Od tih suza i onako ništa. Prilijepili smo Vam 2:1, pa sada ih nosite. Za prvaka niste. […] Pustite se Vi toga. Za prvaka se treba druga igra, za prvaka se mora znati igrati bolji nogomet… Pustite, pa plačite…“47 Tako intonirane polemike trajale su još neko vrijeme,48 a Jugoslavijin pokušaj osporavanja ishoda finala definitivno je presjekao Upravni odbor JNS-a, jednoglasno odbivši prosvjed beogradskoga kluba na sjednici 24. kolovoza.49 *

45 „Gradjanski prvak države“, Zagrebački športski list, posebno izdanje, 26. 7. 1926, 1–3; „Gradjanski prvak

države“, Zagrebački športski list, 31. 7. 1926, 1–5.

46 B. Bazala, „Jeremijade beogradskog sportiste“, Zagrebački športski list, 8. 8. 1926, 3. — Opširnije o navijačkoj strani finalne utakmice: Šute, nav. dj., 161–176.

47 [E. Perška], „Šut i dribling“, Zagrebački športski list, 8. 8. 1926, 5.

48 Npr. [E. Perška], „Šut i dribling“, Zagrebački športski list, 15. 8. 1926, 4–5.

49 „Protest ʻJugoslavijeʼ jednoglasno odbijen – Gradjanski prvak države za god. 1925–26.“, Zagrebački športski list, 29. 8. 1926, 4.

97

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Nedugo nakon završetka državnoga prvenstva započelo je natjecanje za Kraljev pokal, u kojemu su igrale reprezentacije podsavezâ, i to jednostrukim kup-sustavom.

Kao član Građanskoga Giller je nastupio za reprezentaciju Zagreba,50 kojoj je prvi protivnik bila izabrana vrsta Sarajeva. U glatkoj pobjedi ‘Joža’ je na lijevom krilu igrao „vrlo dobro i ako još slabije nego smo to od njega naučeni“. A na kakve je nastupe navikao nogometnu javnost dovoljno će reći činjenica da je i u ovakvom, ne odveć dojmljivom izdanju, bio dvostruki strijelac (za 1:1 u 39. i za 2:1 u 65. minuti, oba pogotka postigao je iz kaznenih udaraca) te asistent za konačnih 6:2.51 Uz ne baš dojmljivu igru Zagreb je u polufinalu svladao i Suboticu (4:3), a vrlo angažirani Giller bio je ponajbolji igrač susreta. Osim što je demonstrirao izvrsne tehničke vještine, i ovaj put postigao je dva zgoditka, ponovno oba iz prekida, no sada iz slobodnih udaraca, izjednačujući na 1:1 pa na 2:2. Druga dva gola za Zagrepčane dao je Slavin Cindrić.52 Reprezentacija Zagreba tako je izborila finale, u kojemu joj je protivnik bio Beograd. A kako su kostur njegove momčadi činili Jugoslavijini nogometaši, susret je najavljivan i kao svojevrsna repriza završnice državnoga prvenstva. Utakmica je odigrana u Ljubljani 16. kolovoza, a prisustvovalo joj je oko 5000 gledatelja, od kojih je polovica doputovala iz Zagreba. Njihovi igrači dali su im razlog za veselje.

Naime, trima Cindrićevim pogocima Zagrepčani su ostvarili rutinsku 3:1 pobjedu, pritom potpuno nadigravši suparnika i promašivši sijaset izvrsnih prilika. Iako nije bio strijelac, štoviše, kod 2:0 propustio je realizirati kazneni udarac, Giller je bio stalna prijetnja protivničkom golu, te je sveukupno gledano ostavio dobar dojam.53 Kad su se u beogradskom listu Sportista dotaknuli činjenice da pije kozje mlijeko, na njihovo se pisanje osvrnuo Perška: „naša dika i velika sila, naš Joža – pije kozje mleko. I pije, ima pravo da pije, zato je i onako lijepo skakao. Dao Vam je Joža misliti i još će Vam dati… Stari papa Pozsonyi već zna kome šta treba.“54 *

Natjecateljska sezona 1925/26, a posebno njezin drugi dio tijekom kojega je Građanski vodio Pozsonyi, najuspješnija je godina čitave Gillerove karijere. Ne samo da je kao stožerni igrač s Purgerima najprije osvojio prvenstvo ZNP-a i potom, najbitnije, državno prvenstvo, već je dao golem, pa i presudan doprinos u postizanju tih rezultata.

Nažalost, za razdoblje 1920-ih ne raspolažemo statističkim pokazateljima koji su 50 Spomenimo da je Giller sedam puta igrao za reprezentaciju Zagreba: šest puta 1926. te jednom 1928. godine.

Ico Kerhin i Miroslav Rede, Platinasti jubilej Zagrebačkog nogometnog saveza 1919–1994, Zagreb s. a. [1995], 35–36.

51 „Zagreb – Sarajevo 6:2“, Zagrebački športski list, 8. 8. 1926, 1.

52 „Zagreb – Subotica 4:3“, Zagrebački športski list, 15. 8. 1926, 3.

53 E. Perška, „Drugi triumf Zagreba“, Zagrebački športski list, 22. 8. 1926, 1–3. — O zagrebačkoj navijačkoj invaziji na ljubljanskom finalu Kupa: Šute, nav. dj., 244–253.

54 [E. Perška], „Šut i dribling“, Zagrebački športski list, 22. 8. 1926, 6.

98

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

danas dostupni (npr. broj udaraca, pretrčani kilometri, uspješni driblinzi, osvojeni dueli, pretrpljeni prekršaji, ključna dodavanja), pa ćemo ‘Jožinu’ važnost ocrtati tek jednim, ali najbitnijim – golgeterskim učinkom. Naime, za Građanski je u ligi ZNP-a odigrao deset utakmica i postigao osam pogodaka, dok je u trima utakmicama državnoga prvenstva čak deset puta bio strijelac, pritom uspješno realiziravši kazneni udarac kojim je Plavima donio titulu. Usto, nastupao je i u Kupu ZNP-a (četiri utakmice, dva pogotka), no u tom je natjecanju bolji bio HAŠK. Sveukupno je dakle Giller ove sezone odigrao 17 natjecateljskih utakmica i postigao čak 20 pogodaka, a pored toga izvrsno se predstavio i u prijateljskim susretima Purgera s cijenjenim inozemnim (Admira, First Vienna, Juventus) i domaćim protivnicima (Hajduk). Ne začuđuje što je ‘Joža’ brzo postao silno popularan, zasluživši igrama status ljubimca kibicâ Građanskoga. Nadalje, s reprezentacijom Zagreba osvojio je Kraljev pokal, odigravši sve tri utakmice i pritom postigavši četiri pogotka. Konačno, sredinom 1926. postao je i državni reprezentativac, o čemu će još biti riječi. Sve navedeno ostvario je mladić koji će tek napuniti 19 godina.

III.

Tijekom ljeta 1926. Giller je posjetio Srijemsku Mitrovicu i za to vrijeme ondje igrao za matični klub. U rodni se grad vratio kao velika sportska zvijezda, što je Perška ovako prokomentirao: „Divili se Joži u Mitrovici. Od načelnika do popove gazdarice.

A Joža je šetao po Mitrovici kao – paun.“55

Purgeri su tih dana, 21. i 22. kolovoza, igrali dvije utakmice protiv budimpeštanskoga Vasasa, tada najbližega pratitelja gradskim rivalima Ferencvárosu i MTK-u, ponajboljim europskim momčadima. Premda je Gilleru brzojavom javljeno da se vrati u Zagreb kako bi nastupio protiv mađarskoga kluba, oglušio se na poziv i ostao u Mitrovici. Zagrebački Građanski doživio je dva uvjerljiva poraza od Vasasa (0:4 i 0:2), a ‘Joža’ je u jednom od svojih nastupa za mitrovački Građanski istegnuo mišić.

Zbog te je ozljede nemalo izgubio na brzini i pokretljivosti, pa je u takvom stanju bio „daleko ispod svoje forme“ u ogledima Purgera protiv bečkoga Hakoaha 4. i 5. rujna (2:2 i 2:5). Dakako, Gillerovo ponašanje, odnosno nedolazak na susrete s Vasasem i zatim pretrpljena ozljeda u utakmici matičnoga kluba, izazvalo je nezadovoljstvo kibica Plavih, pa se prigodom njegovih neuvjerljivih nastupa s istočnoga stajanja igrališta u Koturaškoj, na kojem su se okupljale najžešće pristalice Građanskoga, navodno moglo čuti povike: „U špiritus! Sremska kajla! Paun…“. Prema Perškinim riječima, ‘Joža’ je bio svjestan svojih pogrešaka, pa „kao jaganjac“ sluša trenera ne bi li se čim prije i kvalitetnije oporavio.56 A za vrijeme oporavka pojavile su se glasine da 55 „G. Š. K. Mitrovica – Concordia (rez.) Zagreb 6:0“, Zagrebački športski list, 4. 9. 1926, 6.

56 Usp. Dr. B. B. [B. Bazala], „Iza gostovanja Hakoaha“, Zagrebački športski list, 11. 9. 1926, 1–2; [E. Perška], „Šut

i dribling“, Zagrebački športski list, 25. 9. 1926, 5; Zvonimir Magdić, Legende zagrebačkog nogometa, Zagreb 1996, 78.

99

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

će preći u jedan beogradski klub. Demantirao ih je Perška, ustvrdivši da sam Giller o tome ne zna baš ništa, podsjećajući i da su ga već ranije ‘prodavali’ u Beč, Budimpeštu i Beograd, no ostao je i ostat će u Građanskom.57

Bez njegove pomoći Purgeri nisu dobro otvorili novo prvenstvo ZNP-a, koje je igrano u istom formatu kao i prethodno. Naime, Građanski je ‘kiksao’ već u drugom kolu natjecanja, doživjevši 17. listopada iznenađujući domaći 0:2 poraz od Croatije.58 Tjedan potom Giller se vratio u sastav u prijateljskim susretima protiv bečkoga Simmeringa 23. i 24. listopada (2:1 i 1:1). Očito motiviran i željan igre, bio je u „velikoj formi, tako da je publika opet jedamputa došla u ekstazu, kad je Joža jurio s loptom i prelazio lakoćom sve, što bi mu došlo u susret.“ U takvom izdanju moglo ga se zaustaviti samo na jedan način – prekršajem, što su protivnički igrači često i činili.59

Tih dana Građanski je nakon Pozsonyijeva odlaska dobio novoga trenera: momčad je preuzeo Austrijanac Josef ‘Seppl’ Brandstetter, „i to pokusno na 3 mjeseca“.60 Proslavljenom igraču bečkoga Rapida61 bio je to prvi trenerski angažman, a Purgere će voditi bitno duže od pokusnoga roka, sve do 1929. godine. Čitateljima svoje kolumne Perška ga je predstavio kao savjesna i požrtvovna trenera koji vježba zajedno s igračima, te kao velikoga ljubitelja cvijeća i drugoga bilja koje brižno uzgaja i zalijeva: „Puna sala nekih ‘tegla’, lonaca, čuvenih cvjetova i čudne zelene trave. I to Sepl zalijeva, pazi i mazi, mudro mudruje, ako će koja biljka izjuriti pupoljak i cvijet.“62 Prvu ovosezonsku natjecateljsku utakmicu Giller je odigrao 31. listopada u trećem kolu lige ZNP-a protiv HAŠK-a. U minimalnoj 1:0 pobjedi prikazao je izvrsnu igru na lijevom krilu, opet je bio vrlo opasan, prodoran i nezadrživ, sve dok se nije iznova ozlijedio početkom drugoga poluvremena.63 Plavi su polusezonu priveli kraju dvjema pobjedama, a ‘Joža’ se oporavljao u Mitrovici, gdje je, uz ostalo, sudio utakmice matičnoga Građanskoga protiv zemunske Šparte64 i osječkoga Hajduka.65 *

57 [E. Perška], „Šut i dribling“, Zagrebački športski list, 16. 10. 1926, 3.

58 „Croatia – Gradjanski 2:0“, Zagrebački športski list, 23. 10. 1926, 2.

59 „Gradjanski – Simmering 2:1 i 1:1“, Zagrebački športski list, 30. 10. 1926, 1–2.

60 „Seppl Brandstetter – novi trainer!“, Zagrebački športski list, 30. 10. 1926, 3.

61 Bečanin Josef Brandstetter (1890–1945) postao je Rapidov igrač 1908, a za prvu klupsku momčad nastupao

je 1911–25 (249 natjecateljskih utakmica, 25 golova), pritom osvojivši osam austrijskih prvenstava (1912–13, 1916–17, 1919–21, 1923) i dva kupa (1919–20). Borbeni, energični i neumorni centarhalf, bio je austrijski reprezentativac 1912–24 (42 utakmice, dva gola), sudionik Olimpijskih igara u Stockholmu 1912. godine.

Usp. Josef Brandstetter, RapidArchiv (https://rapidarchiv.at/spieler/brandstetter_josef.html, pristup ostvaren 31. 8. 2023); Boban Živanović, Hronika prve lige (1923–1940), Beograd 2019, 136.

62 [E. Perška], „Šut i dribling“, Zagrebački športski list, 18. 12. 1926, 4.

63 „Gradjanski – HAŠK 1:0“, Zagrebački športski list, 6. 11. 1926, 1.

64 „Gradjanski Š. K. (Mitrovica) – Šparta (Zemun) 6:1“, Zagrebački športski list, 20. 11. 1926, 6.

65 „Hajduk (Osijek) – G. Š. K. 3:2“, Zagrebački športski list, 27. 11. 1926, 6.

100

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Početkom 1927. klub iz Koturaške dobio je novu upravu. Naime, Vladimir Premrou, generalni direktor „Exploatacije drva d. d.“ i donedavni predsjednik riječkoga nogometnoga kluba Gloria, „prihvatio je poziv“ državnoga prvaka i postao predsjednik Građanskoga.66

Brandstetterova momčad godinu je započela natjecanjem u prvom izdanju Balokovićeva pokala: pobjedama protiv Derbyja (3:1), Uskoka (7:1), Borongaja (16:0) i Viktorije (6:3) izborila je finale protiv HAŠK-a, a oporavljeni Giller nastupio je u četvrtfinalnom i polufinalnom susretu.67 Završnica protiv Akademičara bit će odigrana tek u srpnju, jer je Građanski u veljači i ožujku bio na ‘mediteranskoj’ turneji, tijekom koje je odigrao šest utakmica na Malti te po tri u Egiptu i u Ateni, s Gillerom u ulozi neizostavnoga člana početne postave. U Zagrebačkom športskom listu posebno je pohvaljen nastup Plavih protiv momčadi Sliema Wanderersa, najboljega malteškoga kluba koji je ranije igrao neodlučeno s Hajdukom (1:1), a Purgeri su ga ovom prigodom svladali s 4:1.68

Po povratku u Zagreb Građanski je nastavio natjecanje u prvenstvu ZNP-a, a prvi suparnik u šestom kolu 20. ožujka bila je Concordia. Premda su Plavi na poluvremenu vodili 1:0, Zeleni su u nastavku preokrenuli rezultat i ostvarili uvjerljivu 4:1 pobjedu. Čitava momčad Građanskoga djelovala je beskrvno, a Giller je bio među najslabijim pojedincima ogleda. Nikako nije uspijevao doći do lopte, dijelom zbog lošega postavljanja, a dijelom zbog činjenice da ga je suparnički half izvrsno čuvao.69 Bila mu je to četvrta natjecateljska i ujedno posljednja ovosezonska utakmica za Purgere.

Naime, ‘Joža’ će se vratiti u mitrovački Građanski,70 a potom će u kasno ljeto pristupiti Jugoslaviji. To mu je pak omogućilo igranje za reprezentaciju Beograda u finalu Kupa JNS-a, u kojemu je drugu godinu zaredom osvojio ovaj trofej. Naime, Beograd je 18. rujna 1927. s 3:0 bio bolji od selekcije Subotice, a Giller se i ovaj put istaknuo brzinom i prodornošću, ali i rutinom, te je bio jedna od svjetlijih točaka u svojoj momčadi.71

66 „Novi predsjednik Gradjanskoga“, Zagrebački športski list, 8. 1. 1927, 5.

67 Arhiva utakmica, sezona 1926/27, Povijest Dinama (https://web.archive.org/web/20150805015741/http://

povijest.gnkdinamo.hr/arhiva-utakmica/1921-1930/1926-1927/, pristup ostvaren 31. 8. 2023).

68 Za više o turneji i ostvarenim rezultatima vidjeti: „Gradjanski na Malti“, Zagrebački športski list, posebno

izdanje, 11. 2. 1927, 1–3; „Gradjanski na Malti“, Zagrebački športski list, 19. 2. 1927, 1–2; B. Bazala, „Gradjanski – Valletta 2:0“, Zagrebački športski list, 19. 2. 1927, 2; Isti, „U zemlji Tuthankamena“, Zagrebački športski list, 5. 3. 1927, 1–2; Isti, „United Services Egipte – Gradjanski 5:1“, Zagrebački športski list, 5. 3. 1927, 2–3; Isti, „Sa turneje Gradjanskog“, Zagrebački športski list, 12. 3. 1927, 2; [Bazala], „Reprezentacija Kaira – Gradjanski 3:2“, Zagrebački športski list, 12. 3. 1927, 2; Isti, „Reprezentacija Aleksandrija – Gradjanski 3:2“, Zagrebački športski list, 12. 3. 1927, 3; E. Perška, „S turneje Gradjanskog“, Zagrebački športski list, 9. 4. 1927, 5; M. G. [Milan Graf ], „Iza turneje Gradjanskog“, Zagrebački športski list, 16. 4. 1927, 4; [E. Perška], „Šut i dribling“, Zagrebački športski list, 16. 4. 1927, 5.

69 „Concordia – Gradjanski 4:1 (0:1)“, Novosti, 21. 3. 1927, 8.

70 Živanović, nav. dj., 111.

71 „Beograd – Subotica 3:0 (0:0)“, Vreme, 19. 9. 1927, 6.

101

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

S druge strane, Brandstetterova prva trenerska sezona završila je prilično neslavno za Građanski. Naime, Plavi su u ligi ZNP-a zauzeli drugo mjesto s čak sedam bodova manje od prvoplasiranoga HAŠK-a. Pa ipak, ta im je pozicija donijela još jednu prigodu za izboriti završnicu državnoga prvenstva: u dodatnim kvalifikacijama trebali su biti bolji od ljubljanske Ilirije. Igrala se jedna utakmica, u Ljubljani 26. svibnja, a Građanski je u susret ušao kao izraziti favorit. Ipak, energični i odlučni domaćini nanijeli su Purgerima ne samo iznenađujuć već i šokantno visok poraz (0:5), koji se bez zadrške može okarakterizirati debaklom zagrebačkoga kluba.72 Brandstetterovi su igrači sezonu ipak okončali pobjednički, doduše, u manje važnom natjecanju: pobjedom protiv HAŠK-a u srpanjskom finalu Balokovićeva kupa. Recimo da je završnica državnoga prvenstva igrana jednokružnim bod-sustavom, natjecalo se šest klubova, a prvu titulu u klupskoj povijesti osvojio je Hajduk s osam bodova, dva više od beogradskoga BSK-a.73

IV.

U sezoni 1927/28. Giller se vratio u zagrebački Građanski, no kako je donedavno bio član drugih klubova, nije imao pravo nastupa u prvenstvu ZNP-a. U toj se ligi sada natjecalo sedam momčadi, igralo se ‘uobičajenim’ sustavom, a Purgeri su s deset pobjeda te po jednim remijem i porazom, uz gol-razliku 52:17, osvojili 21 bod, dovoljno za prvo mjesto ispred HAŠK-a koji ih je skupio 18. Jedini poraz nanijeli su im upravo Akademičari, i to u prvom kolu (2:3). O iznimnom napadačkom učinku Plavih dovoljno će reći dva podatka. Prvo, drugi najbolji napadački učinak imao je HAŠK, čiji su igrači u 12 odigranih kola postigli izvrsnih 35 pogodaka, čak 17 manje od momčadi Građanskoga. Doduše, s 13 primljenih zgoditaka (od toga pet u dvama ogledima protiv Purgera) HAŠK je imao najbolju obranu. Drugo, Purgeri su u svakom prvenstvenom susretu postigli barem dva gola.74 Prve ovosezonske natjecateljske utakmice za Plave Giller je odigrao u Balokovićevu kupu, koji je trajao od sredine siječnja do sredine veljače 1928. Građanski je rutinski preskočio prve dvije prepreke, Slaven (3:0) i Derby (7:1), čime se plasirao u polufinale protiv HAŠK-a. Odigrana 12. veljače, polufinalna utakmica završila je 2:2, a ‘Joža’je bio strijelac drugoga pogotka Plavih, i to iz kaznenoga udarca.75 Ponovljeni susret zakazan je za 19. veljače, no kako se isti dan imalo odigrati i finale, utakmica je trajala samo 30 minuta (dva poluvremena po 15). Iako je Građanski bio bitno bolji suparnik, pri čemu su Giller i ‘Braco’ Babić bili „glavni nosioci energične navale“, ni sada nije bilo pobjednika (0:0), pa je odluka o u finalistu donesena ždrijebom, u kojem 72 „U 4 minute 3 goala!“, Zagrebački športski list, 28. 5. 1927, 1–3.

73 Živanović, nav. dj., 106–109.

74 Arhiva utakmica, sezona 1927/28, Povijest Dinama (https://web.archive.org/web/20150723123247/http:// povijest.gnkdinamo.hr/arhiva-utakmica/1921-1930/1927-1928/, pristup ostvaren 1. 9. 2023).

75 „Semifinale za Balokovićev pokal“, Novosti, 13. 2. 1928, 8.

102

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

su sretniji bili Purgeri. Kasnije istoga dana osvojili su i drugo izdanje Balokovićeva kupa glatkom 5:1 pobjedom nad Viktorijom, u ogledu koji je protekao u potpunoj dominaciji Građanskoga, nalikujući na trening-utakmicu. Giller je bio asistent kod prvoga pogotka na susretu, a potom i strijelac prekrasnoga zgoditka iz slobodnoga udarca, kojim je njegova momčad potkraj prvoga poluvremena povela s 4:0.76

*

Završnica ovogodišnjega izdanja državnoga prvenstva započela je u srpnju 1928, na isti način kao i prethodne godine (šest klubova jednostrukim bod-sustavom). Izravan plasman izborili su prvaci Zagrebačkoga, Splitskoga i Beogradskoga podsaveza, tj.

Građanski, Hajduk i Jugoslavija, dok su preostala tri mjesta popunjena kroz dodatne kvalifikacije. U njima je doprvak Beogradskoga podsaveza BSK bio uvjerljivo bolji od prvaka Osječkoga podsaveza, Građanskoga iz Osijeka (6:1 i 6:1), doprvak Zagrebačkoga podsaveza HAŠK lako je izbacio prvaka Subotičkoga podsaveza SAND (6:1 i 4:2), a prvak Sarajevskoga podsaveza SAŠK u majstorici je svladao Primorje, prvaka Ljubljanskoga podsaveza (3:4, 3:2 te 3:2).77 S Gillerom kao standardnim prvotimcem Građanski je u prvom kolu gostovao kod SAŠK-a 8. srpnja. Teško izborenu 1:0 pobjedu Purgerima je donio Cindrić golom u 89. minuti, a ‘Joža’ je odigrao još jednu dobru utakmicu, djelujući vrlo opasno na lijevom krilu.78

Tjedan potom Plavi su se u Zagrebu suprotstavili branitelju naslova, Hajduku.

Pred oko 6000 gledatelja po „užasnoj žegi“ ostvarili su sigurnu 2:0 pobjedu manirom velike momčadi, tj. bez posebno dobre igre. Iznimno razigrani Giller potvrdio je odličnu formu, napadi Purgera uglavnom su išli preko njega, publiku je oduševljavao dojmljivim driblinzima. Na taj je način u 38. minuti slomio Hajdukove halfove Janka Rodina i Miroslava Deškovića te postigao vodeći pogodak, da bi pobjedu Građanskoga zapečatio Nikola ‘Mika’ Babić petnaestak minuta prije kraja susreta.79

Purgeri su bili domaćin i u trećem kolu 22. srpnja, kada su dočekali Jugoslaviju.

Premda su djelovali kao osjetno bolji suparnik, a i poveli su Cindrićevim pogotkom sredinom prvoga poluvremena, gosti su desetak minuta potom uspjeli izjednačiti, te tvrdom i požrtvovnom igrom u obrani do kraja sačuvati 1:1. Giller je ovom prigodom bio dobro pokriven, te je za standarde koje je postavio odigrao slabu utakmicu. Tako je dva kola prije kraja Građanski bio na drugom mjestu s pet bodova, jednim manje od vodećega BSK-a.80 76 „Semifinale“, Novosti, 20. 2. 1928, 8.

77 Živanović, nav. dj., 130.

78 M-ć, „Prvenstvo države“, Športski list, 14. 7. 1928, 2.

79 (D. B.), „Gradjanski pobjednik nad državnim prvakom 2:0“, Športski list, 21. 7. 1928, 2.

80 (D. B.), „Građanski igra neodlučno s prvakom Beograda“, Športski list, 28. 7. 1928, 1–2.

103

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

A upravo taj beogradski klub bio je sljedeći protivnik Purgerima. U Beogradu je 29. srpnja odigran pravi derbi, vrlo borbena, zanimljiva i uzbudljiva utakmica dostojna okršaja za naslov državnoga prvaka. BSK je dobio bitku na tehničkom planu, demonstriravši dotjeraniju igru, dok je Građanski djelovao organiziranije i nešto energičnije, kao kompaktna, homogena cjelina. Giller je s lijevoga krila nizom opasnih ubačaja ‘hranio’ unutrašnji trio napadačke linije, centarfora Peršku te spojke Cindrića i ‘Bracu’ Babića, a u 55. minuti jedan od ‘Jožinih’ centaršuteva u vodstvo je pretočio ‘Mika’ Babić. Šest minuta kasnije izjednačio je Kuzman Sotirović, sigurno realiziravši kazneni udarac koji je skrivio desni bek Purgera Zvonimir Gmajnički.

Ipak, Cindrićevim zgoditkom iz 78. minute Građanski je izborio 2:1 pobjedu i kolo uoči kraja izbio na vrh prvenstvene tablice.81 U ozračju nacionalnih napetosti između Hrvata i Srba nakon atentata na zastupnike Hrvatske seljačke stranke (HSS) u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928, ova je pobjeda imala i ‘dodanu’ vrijednost,82 napose zbog povezanosti Građanskoga i HSS-a.83

Posljednji protivnik Plavima bio je gradski suparnik HAŠK, kojega su svladali s 4:3. No kako je posljednjih desetak minuta susreta proteklo u preopuštenoj atmosferi (npr. igrači Plavih i Crvenih međusobno su se šalili), JNS je zbog „neozbiljne“ igre, odnosno nezalaganja pojedinih igrača poništio utakmicu i naredio odigravanje nove.

Zanimljivo, navodno je ponavljanje ogleda tražio JNS-ov odbornik Čačić, inače član Građanskoga.84 Kako je Hajduk s čak 7:0 bio bolji od BSK-a, Purgeri su bez naslova mogli ostati jedino u slučaju da Splićani pobijede u svom zadnjem susretu, zaostaloj utakmici protiv SAŠK-a, nakon koje bi Građanski morao izgubiti ponovljeni ogled s HAŠK-om. U takvom bi se raspletu Plavi i Bili bodovno izjednačili, pa bi o prvaku odlučivala razlika pogodaka. No kako je branitelj naslova Hajduk, očito podcijenivši suparnika, „senzacionalno“ propustio pobijediti sarajevsku momčad u Splitu (2:2), sve eventualne dvojbe o novom prvaku razriješene su i uoči utakmice HAŠK-a i Građanskoga.85 Formalnost rezultatski potpuno nebitnoga zaostaloga susreta odrađena je tek 16. rujna, kada su Plavi – bez Gillera, koji tada više nije bio igrač Purgera – bili bolji od Crvenih sa 6:1.86 Tjedan potom odigrana je i utakmica za 81 Ž-ić, „Zagrebački purgeri pobjeđuju najbolju beogradsku momčad“, Športski list, 4. 8. 1928, 1–2.

82 Usp. Šute, nav. dj., 182–188.

83 Građanski je još od samoga utemeljenja kluba bio povezan s H(P/R)SS-om, što je do izražaja posebno došlo

u međuraću. Tako je Stjepan Radić prisustvovao svečanom otvorenju igrališta Purgera na Koturaškoj cesti 1924, razmjerno brojni istaknuti članovi i simpatizeri stranke bili su uključeni u klupske uprave (npr. August Košutić i Juraj Krnjević), a dvojica su obnašali i dužnost predsjednika (Vladimir Premrou i Josip Torbar). O vezama Građanskoga i HSS-a: Šute, nav. dj., passim.; Davor Kovačić, Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala, Zagreb 2019, 72.

84 (D. B.), „Građanski – Hašk 4:3 (2:1)“, Športski list, 11. 8. 1928, 2; „Hajduk pobjeđuje sa 7:0 najbolju momčad Beograda“, Športski list, 11. 8. 1928, 2.

85 „Javio se Božidar Jankov“, Športski list, 25. 8. 1928, 2.

86 (Dr. B.), „Od 4:3 na 6:1“, Športski list, 22. 9. 1928, 1.

104

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

naslov prvaka ZNP-a protiv najbolje momčadi ‘provincije’, Marsonije iz Slavonskoga Broda, koju je Građanski iznenađujuće teško svladao s 4:3.87

Treću titulu državnoga prvaka u klupskoj povijesti Purgeri su dakle osvojili u prvenstvu obilježenu vrlo neurednim rasporedom odigravanja utakmica. Kakogod, do novoga su naslova došli ostvarivši četiri pobjede i jedan remi, uz razliku pogodaka 12:3 i devet osvojenih bodova, tri više od Hajduka i BSK-a. U ovom se dakle slučaju presudnom pokazala čvrsta obrana – upravo je purgerska bila najbolja sa svega tri primljena zgoditka u pet utakmica, daleko ispred Hajdukove i SAŠK-ove, čiji su vratari u čitavom natjecanju po sedam puta morali po loptu u mrežu, dok je Jugoslavija primila 14, BSK 15, a HAŠK 16 golova. S napadačke strane, pet najefikasnijih klubova bilo je razmjerno izjednačeno (Hajduk 13 postignutih pogodaka, Građanski i BSK po 12, SAŠK i HAŠK po 10), zaostajala je tek posljednjeplasirana Jugoslavija (5). Iako njegov golgeterski učinak (jedan pogodak u četirima nastupima) nije bio ni približno impresivan kao prigodom osvajanja titule 1926, izvještaji s utakmica nedvojbeno navode na zaključak da je Gillerov doprinos i sada bio iznimno bitan, napose u pobjedama nad glavnim konkurentima, Hajdukom i BSK-om. *

Građanski je 1928. sudjelovao u drugom izdanju Mitropa kupa, u kojemu su tada nastupale ponajbolje srednjoeuropske momčadi, odnosno klubovi iz Austrije, Mađarske i Čehoslovačke, dok će se 1929. priključiti talijanski, a u drugoj polovici 1930-ih švicarski i rumunjski predstavnici.

Za naslov osvajača Mitropa kupa 1928. borilo se osam klubova, a natjecanje je održavano dvostrukim kup-sustavom. No dok su Austrijance, Mađare i Čehoslovake predstavljali prvaci i viceprvaci tih država – tj. po dva bečka (Admira i Rapid), budimpeštanska (Ferencváros i Hungária MTK) i praška kluba (Viktoria Žižkov i Slavia) – JNS je organizirao kvalifikacije za popunu ‘svojih’ dvaju mjesta.

Za nastup u završnici Građanski je na svom terenu u Koturaškoj 22. travnja 1928. igrao protiv Jugoslavije. Pred desetak tisuća gledatelja Purgeri su sjajnom igrom čitave ekipe zaslužili uvjerljivu 5:1 pobjedu, kojom su ugodno iznenadili i svoje najoptimističnije tj. najžešće kibice. Ipak, utakmica nije počela na priželjkivani način, štoviše, unatoč boljoj igri Plavih Beograđani su u 25. minuti poveli pogotkom krilnoga igrača Branislava Hrnjičeka iz vrlo sumnjive situacije, koja je u novinama ocijenjena kao zaleđe. Desetak minuta potom Giller proigrava Peršku, koji u gužvi pred Jugoslavijinim golom pronalazi Cindrića, a on izjednačava na 1:1. S tim se rezultatom otišlo na odmor. Građanski je u nastavak ušao uraganski, te se gotovo isključivo igralo pred gostujućim vratima. Nadmoć je kapitalizirana u 51. minuti, kada nakon kombinacije braće Babić Perška dovodi Purgere u vodstvo, da bi već u 87 (P.), „Malo je trebalo…“, Športski list, 29. 9. 1928, 2.

105

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

sljedećoj minuti Perška asistirao Gilleru, koji izbliza pogađa za 3:1. Nakon ‘Jožina’ dalekometnoga ubačaja iz slobodnoga udarca u 74. minuti ‘Braco’ Babić bio je najviši u skoku te povisio na 4:1, a Giller je nakon prodora kroz gostujuću obranu u 80. minuti asistencijom uzvratio Perški, koji svojim drugim zgoditkom na utakmici postavlja konačan rezultat. Dakle, ‘Joža’ je postigao jedan i sudjelovao u akcijama kod još triju pogodaka Građanskoga, a sve to uz činjenicu da je u drugom poluvremenu igrao ozlijeđen. Nakon još jednoga „briljantnoga“ nastupa, u Športskom je listu zabilježeno kako je Giller, „obljubljen tricky-boy Purgera“, bio „u svome elementu i jasno je, da protiv takovog igrača punog finta i elana ne može protivnik reusirati znanjem, pa je zato Joža ubrzo osjetio, da je njegovo znanje moguće parirati samo brutalnošću“.88

Uspješno apsolviravši kvalifikacije, Građanski se plasirao u prvo kolo Mitropa kupa. Ždrijeb mu je za protivnika dodijelio Viktoriju Žižkov, momčad koja je u netom završenoj sezoni osvojila čehoslovačko prvenstvo. Prva utakmica odigrana je u Zagrebu 26. kolovoza, a Gillera je baš taj dan uhvatila jaka zubobolja zbog koje je bila potrebna „malena operacija“, pa je postojala bojazan da neće moći igrati. No ‘Joža’ je zauzeo svoje uobičajeno mjesto u sastavu Purgera, da bi već pri početku susreta morao izaći zbog ozljede. Ipak, nakon petnaestak minuta izbivanja vratio se na teren te do kraja igrao „fenomenalan nogomet“, stalno lomeći čuvare koji su ga uspijevali zaustaviti isključivo čvrstim prekršajima. Građanski je bio nadmoćan u većem dijelu susreta, u vodstvo ga je doveo Perška u 24. minuti, no gosti su izjednačili u posljednjim minutama prvoga dijela. U 54. minuti Mantler predaje loptu Gilleru, ovaj se oslobađa čuvara, krasno proigrava Peršku koji dodaje Cindriću, a on vraća prednost Plavima.

Tri minute kasnije Giller izvodi udarac iz kuta, a nakon što mu se lopta vratila upošljava Peršku, koji glavom poslužuje Cindrića, a ovaj postiže svoj drugi pogodak na utakmici. Na konačnih 3:2 češka je momčad uspjela smanjiti pet minuta prije kraja.

Publika i novinari bili su oduševljeni sjajnom igrom domaćih, dominacijom protiv vrlo kvalitetnoga protivnika, tj. demonstracijom europske vrijednosti zagrebačkoga sastava, „Triumf[om] hrvatskog športa“, u kojemu su se posebno istaknuli dvostruki strijelac Cindrić te strijelac i dvostruki asistent Perška. S druge strane medalje, vladao je dojam da su Pražani, s obzirom na prikazano, minimalnim porazom ostvarili iznimno povoljan rezultat za uzvrat.89 I doista, pretpostavka da pogodak prednosti nije nikakva zaliha pokazala se sasvim točnom. Drugi susret odigran je u Pragu 2. rujna, a igrači Građanskoga, navikli igrati na lešnatoj podlozi, nisu se snašli na travnatom terenu. Dakako, ne treba sumnjati da su i Česi tjedan ranije imali isti problem, tj. da se ni oni nisu uspjeli najbolje prilagoditi na podlogu u prvoj utakmici. Praški uzvrat bio je „crni dan u bogatoj povijesti našeg majstorskog kluba“. Naime, Viktoria je na odmoru imala prednost 2:0, da bi potom 88 „Gradjanski – Jugoslavija 5:1 (1:1)“, Novosti, 23. 4. 1928, 1–2; (M. G.) [M. Graf ], „Gradjanski je dokazao svoju nadmoć!“, Športski list, 28. 4. 1928, 1–3.

89 B. Bazala, „Građanski pobjeđuje prvaka Čehoslovačke“, Športski list, 1. 9. 1928, 2–4.

106

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

trima golovima između 55. i 59. minute definitivno prelomila dvoboj i riješila pitanje prolaska u polufinale. Samozatajni Giller odigrao je ispod očekivanja, doduše, nakon kombinacije s njim Cindrić je u 80. minuti smanjio rezultat, da bi koju minutu kasnije češki sastav postigao posljednji gol na utakmici za konačnih 6:1.90 *

Nakon eliminacije iz Mitropa kupa Građanski se okrenuo novoj sezoni. Već 8. rujna u Zagrebu je s glatkih 4:0 bio bolji od Hajduka u prijateljskoj utakmici, u kojoj je Giller postigao jedan pogodak.91 Ispostavilo se da je to bio posljednji ‘Jožin’ nastup za Purgere, a iza takvoga raspleta stajao je njegov sukob s klupskim rukovodstvom.

Naime, novine su prenijele kako im je Giller pisanim putem izjavio da ga je razljutilo ponašanje predsjednika Građanskoga Josipa Maroševića uoči zagrebačkoga ogleda protiv Viktorije Žižkov, kada je „predsjednik pred tribinom, a na vrlo glasan način dao [je] oduška svome temperamentu, što je Gillera duboko povrijedilo, jer Giller kaže, da je gosp. predsjednik mogao s njime mirno porazgovarati u kabini“. Zbog toga je odmah nakon utakmice klupskom tajniku predao istupnicu. Ipak, odlučeno je da ga se zadrži za uzvrat u Pragu, pa se govorkalo da će ondje i ostati kako bi postao Spartin igrač. ‘Joža’ je 25. rujna predao i drugu istupnicu jer su se pojedinci „stali i suviše zanimati za njegove privatne poslove, nastale su spletke i podvale“. Vodstvo Građanskoga sljedeći je dan reagiralo isključenjem Gillera iz kluba zbog ogrješenja o disciplinu te povrede dostojanstva i ugleda Građanskoga. Tim potezom pokušalo se aktivirati čl. 11 i Gilleru na jednu godinu onemogućiti igranje za bilo koji drugi klub u državi, no sve je na zahtjev Građanskoga tek trebao ‘blagosloviti’ Kazneni odbor ZNP-a. Najveći dio zagrebačke nogometne javnosti bio je nezadovoljan odlukom uprave Purgera, držeći da se na ovaj način stožernoga igrača momčadi i miljenika navijača de facto prisiljava na prelazak u neki inozemni ili pak u koji beogradski klub.

Naime, vjerovalo se kako bi se u slučaju ‘Jožina’ odlaska u Beograd već našao način da se zaobiđe propise te mu se čim prije omogući igranje. On sâm izjavio je da, iako ga emocije vežu uz Građanski, neće igrati za Plave dok god klub vodi aktualna uprava.92 Uprava će se sljedeće godine promijeniti, no ‘Joža’ više nikad neće nastupiti za Purgere. *

Gillerove godine u redovima zagrebačkoga Građanskoga nesumnjivo su zlatno doba njegove karijere. Kao ne samo stožerni već i (po)najbolji igrač momčadi imao je golemu, štoviše, najveću, ključnu, presudnu ulogu u osvajanju državnoga prvenstva 1926, da bi u sljedeću titulu 1928. ugradio nešto manje impresivan, no svakako zamjetan i vrlo važan doprinos. Za prvu je momčad Purgera 1925–28. odigrao 32 natjecateljske utakmice u kojima je postigao 24 pogotka, a sveukupan broj nastupa 90 M. Graf, „Razbijene nade u Pragu“, Športski list, 8. 9. 1928, 1–3.

91 „Je li to bio Hajduk?“, Športski list, 15. 9. 1928, 1–2.

92 „Giller i paragraf 11“, Športski list, 13. 10. 1928, 1–2.

107

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

jamačno mu je i dvostruko veći. Naime, samo u ovom radu dotaknuto je između 20 i 30 prijateljskih, pripremnih utakmica u kojima je ‘Joža’ nastupio, nerijetko uz zapažen golgeterski učinak. Nizom sjajnih igara u plavom dresu u susretima protiv najboljih hrvatskih i jugoslavenskih te izvrsnih inozemnih klubova etablirao se kao lijevo krilo kontinentalne kvalitete. Građanski je napustio kao 21-godišnjak, što je značilo da su najbolje igračke godine tek trebale biti pred njim. *

Unatoč glasinama da odlazi u bečki Rapid, prašku Spartu ili beogradsku Jugoslaviju, Giller je nakon razlaza s Purgerima izabrao ostanak u Zagrebu – pristupio je Concordiji, koja je jeftino dobila „najboljeg igrača države“.93 No Zelenima je razmjerno kratko bio na raspolaganju, jer je u kasnu jesen 1928. otišao u Bileću na devetomjesečno služenje vojnoga roka.94 Odande je 15. prosinca poslao pismo Športskom listu, koji je o njegovu sadržaju izvijestio u broju objavljenu 2. veljače 1929. godine. Istaknuto je da ‘Joža’, „najbolji od najboljih“, „čezne za Zagrebom“ te se nakon odsluženja vojne obaveze namjerava vratiti u grad pod Medvednicom. Zamolio je da mu se pošalje medalja koju su igrači Građanskoga dobili za nastup u Mitropa kupu, kopačke njegova broja (40,5), štucne te dva para kostobrana jer „Znaš, kako vojska igra nogomet …“. Tražio je i par kopački za neimenovana poručnika koji dobro brine o njemu, te izrazio nadu da će biti pozvan za neku od utakmica državne reprezentacije, jer bi u tom slučaju dobio dopust.95 Perška bilježi da je upravo zbog Gillerova javljanja ovaj broj Športskoga lista bio razgrabljen na svim kioscima u popodnevnim satima 2. veljače, na sam dan objavljivanja.96

Zanimanje za Gillerovu budućnost nije jenjavalo, a zagrebački ljubitelji nogometa početkom ožujka 1929. mogli su doznati da nije bio zadovoljan prilikama u Concordiji, te je poslao istupnicu iz kluba. Govorilo se da će se iz vojske vratiti u mitrovački Građanski, premda mu je želja povratak u redove Purgera.97 U svakom slučaju, uskoro mu je bila ostvarena želja koju je iznio u spomenutu pismu iz Bileće – dr. Ante Pandaković, savezni kapetan, tj. izbornik jugoslavenske reprezentacije, pozvao ga je u momčad za svibanjske akcije državne selekcije, gostujuće utakmice protiv Rumunjske i Francuske. Potonja od njih prerast će u ‘tužnu’ prekretnicu Gillerove igračke karijere.

Iako Pandaković nije mogao znati u kakvoj je formi vojnik ‘Joža’, u Športskom su listu pozdravili njegovo uvrštenje u momčad, uz konstataciju da „Giller i bez traininga znači još uvijek više, nego li sva naša ostala lijeva krila s trainingom!“98 93 „Plavi mozaik“, Športski list, 3. 11. 1928, 1.

94 „O Gilleru, Vrdjuki i dr.“, Športski list, 9. 3. 1929, 1.

95 „Joža Giller čezne za Zagrebom …“, Športski list, 2. 2. 1929, 1.

96 [E. Perška], „Pêle-mêle“, Športski list, 9. 2. 1929, 3.

97 „O Gilleru, Vrdjuki i dr.“, Športski list, 9. 3. 1929, 1.

98 „Pred važnim dogadjajima“, Športski list, 27. 4. 1929, 1, 2.

108

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

V.

Za državnu reprezentaciju Giller je odigrao 14 utakmica i pritom bio strijelac triju pogodaka, a njegova je momčad u tim susretima ostvarila učinak od po sedam pobjeda i poraza, uz minimalno negativnu gol-razliku 29:30. ‘Joža’ je u reprezentativnom dresu po triput igrao protiv Francuske i Bugarske, dvaput protiv Čehoslovačke i Rumunjske, te jednom protiv Mađarske, Turske, Portugala i Španjolske.99

Privukavši pozornost izvrsnim igrama za Građanski u proljeće 1926, Giller je kao 18-godišnjak postao državni reprezentativac. Debitirao je 30. svibnja 1926. u prijateljskom susretu protiv Bugarske, igranom na HAŠK-ovu stadionu u Maksimiru.

Trima Cindrićevim zgodicima, redom postignutima u posljednjih petnaestak minuta ogleda, domaći su uspjeli preokrenuti vodstvo Bugara i pobijediti 3:1. Gillerova igra označena je „briljantnom“ izvedbom „koja bi mu omogućila nastup u svakoj engleskoj profesijonalnoj momčadi. Njegovi bijegovi na krilu, proigravanje kroz najgušće redove protivnika, trikovi, pa moć pucanja, ali najviše idealni centerpasovi i pucanje cornera pravom su zadivili sve poznavaoce. S tim igračem, kraj malo dobrih strijelaca, moramo tući i jače teamove nego li je bugarski.“100 Vrlo aktivan Giller je bio i u sljedećem reprezentativnom nastupu, 13. lipnja protiv Francuske u Parizu. Najbolji pojedinac svoje ekipe, nositelj većine napadačkih akcija, asistirao je Hajdukovu Mirku Bonačiću za smanjenje na 2:1 u 27. minuti, ali susret je završio pobjedom Francuza 4:1.101 A da je tijekom 1926. bio u sjajnoj formi ‘Joža’ je pokazao i 28. lipnja protiv Čehoslovačke u Zagrebu, u svojoj trećoj utakmici za državnu selekciju. I sada je bio najbolji igrač domaćega sastava, započeo je akciju nakon koje je Dušan Petković izjednačio na 1:1 u 16. minuti, da bi u 20. postigao svoj prvi reprezentativni pogodak, i to iz slobodnoga udarca, kojim je izjednačio na 2:2. Ipak, tehnički i taktički kvalitetniji Čehoslovaci na poluvremenu su vodili 5:2, da bi još jednim pogotkom u nastavku susret završio sa 6:2. Gillera su za prikazanu igru pohvalili Pandaković, predsjednik čehoslovačkoga nogometnoga saveza Fanta, kao i austrijski sudac Eugen Braun.102

Već u sljedećem nastupu – 3:0 pobjedi protiv Rumunjske u Bukureštu 10. svibnja 1927 – opet je bio strijelac, ponovno iz slobodnoga udarca, postavivši konačan rezultat nešto prije 30. minute susreta, a Perška je prenio da je Giller „igrao kao u svojim najboljim danima“.103 Recimo i da je svoj posljednji, treći pogodak za Jugoslaviju 99 Reprezentativci, Giler Franjo, Fudbalska reprezentacija Srbije (https://www.reprezentacija.rs/giler-franjo/,

pristup ostvaren 2. 9. 2023).

100 „Jugoslavija – Bugarska 3:1“, Zagrebački športski list, 5. 6. 1926, 1–2.

101 Th. Furman [Theodor Fuhrmann], „Francuska – Jugoslavija 4:1 (3:1)“, Zagrebački športski list, 19. 6. 1926, 1–2.

102 Branko Bazala, „Čehoslovačka – Jugoslavija 6:2“, Zagrebački športski list, 4. 7. 1926, 1–2.

103 E. Perška, „Jugoslavija – Rumunjska 3:0 (3:0)“, Zagrebački športski list, 21. 5. 1927, 1–2.

109

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

postigao nešto manje od godine potom, u osmoj utakmici za reprezentaciju, 8. travnja 1928. protiv Turske u Zagrebu, kada je iz neposredne blizine poentirao za 2:0 u 35. minuti utakmice koja je završila rezultatom 2:1. I tada je djelovao vrlo aktivno, „dobro i korisno“, „bez prigovora“, opet među najboljima na terenu.104

Gilleru je slijedio vrhunac reprezentativne karijere, nastup na Olimpijskim igrama u Amsterdamu, na koje Jugoslavija, doduše, umalo nije otputovala jer je JNS htio uštedjeti sredstva.105 Olimpijski turnir igrao se jednostrukim kup-sustavom, a protivnik u prvom kolu bila je portugalska reprezentacija. U utakmica odigranoj 29. svibnja Portugal je poveo u 26. minuti, da bi zgoditkom Mirka Bonačića Jugoslavija izjednačila pet minuta kasnije. Iako je ‘Joža’ uglavnom bio dobro pokrivan, u nekoliko je navrata tijekom prvoga poluvremena uspio pobjeći halfu koji ga je čuvao i opasno ugroziti protivnički gol, a bio je i zaslužan za izjednačenje. Naime, lijepa akcija za 1:1 opisana je ovako: „predaje Cindrić jednu loptu Gilleru, Joža predribla halfa i backa, daje u centrum, Cindrić pušta kroz noge, loptu dobiva Bonačić i sa 16 metara šalje neobranivo u mrežu“. Ipak, ogled ravnopravnih suparnika okončan je pobjedom Portugalaca, koji su plasman u četvrtfinale amsterdamskih Igara izborili rezultatom 2:1, pri čemu je pobjednički pogodak postignut u posljednjoj minuti susreta.106 *

Na svoj sljedeći reprezentativni nastup Giller je čekao nešto manje od godine.107 Kako je već spomenuto, u proljeće 1929, dok je još služio vojni rok, savezni kapetan Pandaković pozvao ga je za gostujuće utakmice protiv Rumunjske i Francuske.

Momčadi se priključio na vinkovačkom željezničkom kolodvoru, u vlaku kojim se putovalo za Bukurešt. Njegov reprezentativni suigrač Danijel ‘Danko’ Premerl, Concordijin centarhalf, u razgovoru za Športski list nakon utakmice protiv Rumunja reći će da je u Vinkovcima u vagon ušao „špičasti, kratko ošišani mladić“. Dakako, bio je to Giller. „Jedva smo ga prepoznali. Oslabio je nešto, a nije ni čudo. Znate kak je. Sada ga ne glade i ne tetoše.“ Jugoslavija je 10. svibnja u Bukureštu zgodicima dvojice debitanata, Hajdukova Lea Lemešića i HAŠK-ova Ivana ‘Ice’ Hitreca, uspjela preokrenuti 1:2 zaostatak s poluvremena u 3:2 pobjedu. Što se pak Gillera tiče, višemjesečno neigranje ‘ozbiljnoga’ nogometa očekivano je ostavilo traga. Premerlovim riječima: „E Giller nije više Giller. Ni u čemu. Svi smo se čudili slaboj formi nekad 104 „Jugoslavija – Turska 2:1 (2:0)“, Novosti, 10. 4. 1928, 9; „Jugoslavija – Turska 2:1 (2:0)“, Športski list, 14. 4.

1928, 1–2.

105 „Naša sramota“, Športski list, 12. 5. 1928, 1.

106 Usp. „Portugal – Jugoslavija 2:1 (1:1)“, Novosti, 30. 5. 1928, 20; „Portugal – Jugoslavija 2:1 (1:1)“, Športski list, 2. 6. 1928, 3.

107 Doduše, on, Perška, Cindrić i braća Babić – tj. hrvatski nogometaši – demonstrativno su odbili igrati za

državnu reprezentaciju na gostovanju kod Čehoslovačke u listopadu 1928. Kako je već spomenuto, bila je to godina u kojoj je ionako napete hrvatsko-srpske odnose u jugoslavenskoj državi do krajnjih granica zatrovao atentat na HSS-ove zastupnike u beogradskoj Skupštini, te smrt neospornoga vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića. Kovačić, nav. dj., 53.

110

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

slavljenog krila. Tome je opet razlog vojništvo, teška služba i ostalo. Danas, u toj formi, Giller je posve obično lijevo krilo.“108

Reprezentaciji je slijedilo gostovanje u Parizu 19. svibnja, a ta će utakmica, nažalost, biti jedna od najznačajnijih u ‘Jožinoj’ karijeri. Jugoslavija je doduše ostvarila vrijednu 3:1 pobjedu zgodicima HAŠK-ovaca ‘Ice’ Hitreca i Vladimira Leinerta te BSK-ovca Blagoja ‘Moše’ Marjanovića, ali 21-godišnji Giller doživio je ozljedu koja je oštro presjekla njegov igrački uspon. Po povratku u Zagreb reprezentativni vratar Građanskoga ‘Maks’ Mihelčič ovako je opisao nesretni trenutak iz rane faze susreta: „Jedan divan bijeg proizveo je Joža, centrirao i kad nije nikoga bilo ni blizu, pao je Joža na travu. Odmah su priskočili mnogi, iznijeli Jožu u kabinu i igra se nastavila. Bili smo veseli, kada se Joža vratio za par minuta, no nažalost opet je pao i iz igrališta je bio iznesen. Nespretno je stao, pa si iščašio koljeno. […] Njegova blesura je dosta teška.“ Toliko teška da je putem nazad ležao u „Wagon-Lits-u“ sve do Trsta.109

VI.

Mjesec nakon kobnoga susreta protiv Francuske Giller je još ležao u bolnici u rodnom gradu.110 U kolovozu je pak, nakon što mu je završio vojni rok, objavljena vijest da je odigrao jednu službenu utakmicu za mitrovački Građanski, što je značilo da ukoliko i pristupi kojem drugom klubu, šest mjeseci neće moći igrati prvenstvene susrete. Nagađalo se da će karijeru nastaviti u nekoj beogradskoj ili zagrebačkoj momčadi, ali i da bi se mogao zaputiti na „studije“ u Francusku. Novinari su provjeravali kakve su mogućnosti da se vrati među Purgere, na što su iz kluba dobili prilično jasan odgovor: „S’ Gillerom, ili bez njega … Po raznim ‘uvjetima’ i bolje bez njega …“111

Iako je ‘Joža’ povremeno igrao za matični klub, problemi s koljenom nisu bili sanirani, što se nije samo osjetilo na njegovoj igri već i na zdravlju. Primjerice, mitrovački je Građanski u rujnu sudjelovao u proslavi desete godišnjice utemeljenja vinkovačke Cibalije, a Giller je zaigrao u 2:1 pobjedi nad Slogom iz Vinkovaca. Ušavši u drugom poluvremenu, bio je „burno pozdravljen“, no „igra samo nekoliko minuta, jer ne može, teško je blesiran. Vidjelo se par ‘bombi’ s 30–40 m tako precizno i tačno (oštro) pucano, što zaista može samo Joža Giller.“112 Perška je zabrinuto i pomalo nostalgično pisao da je upitno hoće li Giller ikad više „zaigrati onu svoju divnu, nezaboravnu igru loptom, kojom je oduševljavao gledaoce i pristaše nekad velikog i 108 (P), „O pobjedi u Rumunjskoj“ [razgovor s Dankom Premerlom], Športski list, 18. 5. 1929, 1.

109 P., „O velikoj pobjedi u Parizu“ [razgovor s Maksom Mihelčičem], Športski list, 25. 5. 1929, 2. — Nasuprot

Mihelčiču, koji je branio na pariškoj utakmici, trenutak Gillerove ozljede Šimić prikazuje na sljedeći način: „Oštri francuski branič nedozvoljenim naletom uspio je izbaciti iz igre jednog od najopasnijih naših napadača – Gillera. Poslije utakmice francuski su liječnici ustanovili, da je dobio ozljedu meniskusa.“ Šimić, nav. dj., 271.

110 „Giller je još uvijek bolestan“, Športski list, 15. 6. 1929, 4.

111 „Što je s Jožom Gillerom?“, Športski list, 10. 8. 1929, 1.

112 „Joža Giller – teško blesiran“, Športski list, 14. 9. 1929, 3.

111

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

složnog purgerskog kluba“. Prisjetio se kako se ‘Joža’ sa „svakog putovanja“ momčadi Purgera vraćao zaljubljen, te prenio da je sada, čini se, došlo do preokreta. Naime, navodno mu je „jedna Mitrovčanka prirasla srcu, što se vidi i po tome, što kod Lace od sevdaha razbija – čaše…“. Kružile su stoga glasine da bi ga ljubav mogla i trajno zadržati u rodnom gradu.113 Dakako, u nedostatku ‘ozbiljnijih’ utakmica kakve je igrao kao član zagrebačkoga Građanskoga, vrijeme je popunjavao različitim nenogometnim aktivnostima. Tako je Športski list krajem veljače 1930. prenio da se donedavno najbolje lijevo krilo u državi odlično zabavlja u Mitrovici, gdje „Momentano ne igra nogomet, već – pleše. I na našu redakciju poslao je popularni Joža jednu pozivnicu za veliki ‘Maskenbal’.“114 *

Giller je 1930. nastavio nastupati za matični Građanski, koji se natjecao u prvenstvu Novosadskoga podsaveza, a crtice o njegovima igrama bile su dostupne čitateljima Športskoga lista, te godine preimenovana u Sportski list. Naprimjer, prigodom gostujućega 4:0 poraza od novosadske Vojvodine momčad Građanskoga u potpunosti je podbacila, ali Giller se istaknuo s nekoliko „majstorskih slobodnih udaraca“.115 Nedugo zatim, 30. ožujka, u Mitrovici je odigran prijateljski humanitarni susret lokalnih rivala, Građanskoga i Trgovačkoga (1:0), u kojemu je ‘Joža’ na poziciji spojke djelovao kao „glavni vođa navale i začetnik svakog poteza s lijeve i desne strane, a naročito je sjajno proigravao svoje desno krilo“.116 Građanskom je slijedila gostujuća prvenstvena utakmica kod novosadskoga Radničkoga, a unatoč porazu 2:3 Giller je bio najbolji pojedinac susreta, sada na mjestu centarfora. U kratkom je izvještaju naglašeno da igra sve bolje, te preostaje nadati se da će ga služiti zdravlje kako bi dosegnuo formu zbog koje je slovio kao (po)najbolji nogometaš u državi.117 Inače, mitrovački je Građanski u ovosezonskom izdanju lige Novosadskoga podsaveza završio na pretposljednjem, petom mjestu, s po dvije pobjede i poraza te šest remija, razlikom pogodaka 17:30 i deset osvojenih bodova. Uvjerljivi prvak bila je šabačka Mačva s 19 bodova (devet pobjeda i remi, gol-razlika 63:20). U kratkom rezimeu natjecanja u prvenstvu Novosadskoga podsaveza istaknuto je da je centarfor Giller zvijezda dobro uigrane momčadi Građanskoga koja prikazuje „lijep nogomet, ali samo jedno poluvrijeme“.118 Upravo protiv Mačve – kluba koji je nosio nadimak Provincijski Urugvaj, a 1931. zauzeo je šesto mjesto u državnom prvenstvu, uspjevši pritom svladati zagrebački 113 [E. Perška], „Pêle-mêle“, Športski list, 21. 9. 1929, 3.

114 „Giller“, Športski list, 28. 2. 1930, 3.

115 P. B., „Novi Sad. Joža Giller igra …“, Športski list, 29. 3. 1930, 5.

116 Slavko Pletikapić, „Mitrovica. Gradjanski – Trgovački 1:0 (0:0)“, Športski list, 5. 4. 1930, 5.

117 P. B., „Novi Sad“, Športski list, 12. 4. 1930, 5.

118 P. B., „Novi Sad“, Športski list, 10. 5. 1930, 4.

112

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Građanski i remizirati s Hajdukom119 – ‘Jožina’ je momčad otvorila sljedeće izdanje lige Novosadskoga podsaveza. Nakon ogleda u Šapcu 21. rujna 1930, koji je završio remijem 2:2, apostrofirano je da je Giller najzaslužniji za konkurentnost svoje ekipe u spomenutu natjecanju.120 *

Gillerovi su nastupi za matični klub tijekom 1930. nogometnim zaljubljenicima ulijevali nadu da će ‘Joža’ uspjeti revitalizirati karijeru, odnosno da će opet pružati igre kojima je između 1925. i 1928. oduševljavao kibice Građanskoga, ali i gradske te državne reprezentacije. No posljedice pariške ozljede još nije sanirao, pa je u ranu jesen 1930. došao u Zagreb izraditi putovnicu. Naime, zaputio se u Beč kako bi mu dr. Mandl operativnim zahvatom otklonio probleme na koljenu. Navedeno je da su pacijenti toga liječnika bili neki poznati nogometaši te da je dotad uspješno izveo nekoliko sličnih zahvata. Bio je to Gillerov pokušaj spašavanja, oživljavanja karijere, a nepotpisana novinara Sportskoga lista koji je prenio vijest o odlasku na operaciju začudila je informacija da će si je ‘Joža’ sam financirati. Spomenimo da je uoči puta u austrijsku prijestolnicu Giller odlučno opovrgnuo da će se vratiti u zagrebački Građanski, konstatiravši da je klub u krizi te mu se čini da nema svijetlu budućnost, dok je na upit o prelasku Jugoslaviju odmahnuo rukom i potiho se nasmijao.121 ‘Joža’ je u listopadu uspješno operiran te se oporavljao u Beču, navodno je zahvat platio 8000 dinara, a procjenjivalo se da se prije proljeća neće moći vratiti nogometu.122 Tako je postao prvi igrač u Jugoslaviji koji se podvrgnuo operaciji meniska.123

VII.

Još ujesen 1930, za vrijeme Gillerova oporavka od operacije, beogradski su listovi opet plasirali informacije da će preći u Jugoslaviju, što će se ubrzo pokazati točnim.124 Naime, ‘Joža’ je u proljeće 1931. počeo lagano trenirati s loptom, i to u Beogradu pod nadzorom Jugoslavijina trenera, Austrijanca Johanna ‘Hansa’ Strnada.125 U svibnju je zaigrao za mitrovački Građanski u prijateljskom susretu protiv Sloge iz Bačke Palanke: postigao je pogodak u 2:4 porazu te bio ponajbolji igrač svoje momčadi.126 A u istom su se mjesecu napokon ostvarile glasine koje su se unazad nekoliko godina 119 Živanović, nav. dj., 203–204, 206–207, 226.

120 M. G., „Novi Sad“, Sportski list, 27. 9. 1930, 5.

121 „Mozaik. Joža Giller“, Sportski list, 4. 10. 1930, 3.

122 „Joža Giller“, Sportski list, 11. 10. 1930, 5.

123 Šimić, nav. dj., 271; Magdić, nav. dj., 78. — Spomenimo da Poznanović navodi kako je Gillera 1931. operirao

dr. Koen, a operacija je stajala 30.000 dinara. Poznanović, nav. dj.

124 „Joža Giller“, Sportski list, 29. 11. 1930, 4.

125 „Gillerova momčad strada …“, Sportski list, 18. 4. 1931, 4. — Strnad je već bio Jugoslavijin trener u sezonama

1927/28. i 1928/29, a ponovno ju je preuzeo u veljači 1931. U međuvremenu je vodio Građanski (1930/31), a kasnije HAŠK (1932/33). Živanović, nav. dj., 149, 164, 282.

126 „Mitrovica. ŠK Sloga (Palanka) – Gradjanski S. Mitrovica 4:2 (2:2)“, Sportski list, 9. 5. 1931, 8.

113

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

s vremena na vrijeme pojavljivale u nogometnim krugovima – Giller je postao član beogradske Jugoslavije.127

Sudeći prema napisima u Sportskom listu, njegovi prvi nastupi za novi klub nisu bili zadovoljavajući,128 kao uostalom i plasman Crvenih te sezone. Naime, dvostruki državni prvak (1924–25) i viceprvak (1926, 1930) u Gillerovoj debitantskoj sezoni nije se uspio plasirati u završnicu državnoga prvenstva. Ne samo zato što je primat u beogradskom, ali i srpskom te jugoslavenskom nogometu početkom 1930-ih preuzeo BSK, već se u Jugoslavijinoj kvalifikacijskoj skupini iza spomenutoga gradskoga rivala plasirao sarajevski SAŠK, dok su Crveni na trećem mjestu bili eliminirani iz prvenstvene završnice. Doduše, sljedeće su sezone (1931/32) s bodom više od BSK-a bili najbolji u kvalifikacijskoj skupini, da bi ih u poluzavršnici državnoga prvenstva zaustavili budući prvaci, momčad zagrebačke Concordije (0:0 i 1:6). U sezoni 1932/33. zauzeli su peto mjesto u konkurenciji 11 klubova, da bi 1934/35. ostvarili znatan napredak, završivši kao drugoplasirani, s dva boda manje od prvaka BSK-a, pri čemu su titulu ispustili porazima u dvjema posljednjim utakmicama.129

Unatoč uspješnoj operaciji, nakon ozljede desnoga koljena zadobivene u Parizu 1929. Giller više nije bio na sebi svojstvenoj razini. Izgubivši na brzini i prodornosti, uglavnom je nastupao na mjestu spojke ili centarfora. Za Jugoslaviju je igrao od 1931. do 1935, no razmjerno malo: nastupio je u samo 37 utakmica i postigao 12 golova,130 a u čitavom je razdoblju odigrao tek jedan jedini susret u završnicama državnih prvenstava – u gostujućem 6:0 porazu od HAŠK-a 13. kolovoza 1933, u sezoni koju je njegov klub okončao na petom mjestu.131 Kao lijeva spojka 1932. godine odigrao je i tri posljednje utakmice za jugoslavensku reprezentaciju: u Oviedu protiv Španjolske 24. travnja (1:2), te u Beogradu protiv Francuske 5. lipnja (2:1) i Bugarske 30. lipnja (2:3).132 Šimić navodi da je bio među najboljim pojedincima ogleda s Francuzima.133

Prekinuvši igračku karijeru zbog starih problema s koljenom, dakako, kudikamo ranije od očekivanoga, ‘Joža’ se posvetio trenerskom pozivu, navodi se da su on i Branislav Sekulić bili prvi kvalificirani treneri u Beogradu.134 Vodio je Jugoslaviju u sezoni 1936/37. te u prvom dijelu sezone 1937/38, njegovi su igrači pritom 1936.

127 „Joža Giller“, Sportski list, 9. 5. 1931, 6.

128 „Razne vijesti. Joža Giller igra …“, Sportski list, 6. 6. 1931, 7.

129 Živanović, nav. dj., 203, 231–233, 260, 322–334. — Recimo i da u sezoni 1933/34. jugoslavensko prvenstvo

nije održano jer se klubovi nisu mogli usuglasiti oko formata natjecanja.

130 Poznanović, nav. dj.

131 Živanović, nav. dj., 269, 291, 642.

132 Reprezentativci, Giler Franjo, Fudbalska reprezentacija Srbije (https://www.reprezentacija.rs/giler-franjo/, pristup ostvaren 2. 9. 2023).

133 Šimić, nav. dj., 271.

134 Poznanović, nav. dj.

114

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

osvojili državni kup, svladavši HAŠK (5:0 i 2:2), pa Hajduk (3:0 i 1:3), i u finalu Građanski s ukupnih 6:1 (2:1 u Zagrebu 25. listopada te 4:0 u Beogradu 6. prosinca).

Purgeri su pak 1937. uspjeli vratiti titulu državnoga prvaka u vlastite vitrine, prvi put nakon 1928, dok je Gillerova Jugoslavija završila na četvrtom mjestu ligaške ljestvice, da bi prvenstvenu sezonu 1937/38. okončala kao šesta.135 ‘Joža’ je zatim uoči rata neko vrijeme bio igrač i trener beogradskoga Čukaričkoga.136

VIII.

Premda je i u najuspješnijoj fazi svoga igračkoga vijeka imao vrlo dojmljivih nastupa na poziciji spojke, Giller je u nogometnoj povijesti ponajprije upamćen kao lijevo krilo. Razumljivo, jer je sve do ozljede koljena uglavnom igrao baš na tom mjestu.

Analiza ovdje obrađenih izvještaja s utakmica na kojima je nastupao, kao i tekstovi nogometnih novinara i kroničara, oslikavaju ‘Jožin’ igrački profil i karakteristike.

U svom zenitu tijekom druge polovice 1920-ih mladi Giller bio je fokalna točka u napadačkim akcijama Građanskoga, moderno krilo koje je težilo svrhovitim i jednostavnim rješenjima. Brz, eksplozivan, pokretljiv i okretan, s krilne pozicije često se zabadao u centralnu zonu izravnim, okomitim prodorima prema golu, pri čemu je protivničke braniče i halfove uglavnom prolazio pretrčavajući ih. U nemogućnosti da ga zaustave na korektan, sportski način, suparnici su često pribjegavali vrlo oštrim, pa i grubim startovima i prekršajima. A ukoliko su mu ipak uspijevali parirati brzinom i(li) pravovremenim postavljanjima, ‘Joža’ se mogao osloniti na izvrsnu tehniku. Naime, sjajno je kontrolirao loptu, a odlikovao se i širokim, raznovrsnim repertoarom driblinga, finti i trikova. Čvrst na nogama, protivnike je, naprimjer, znao zavarati trzajem tijela, a bio je poznat i po elegantnim skokovima preko podmetnutih nogu. Imao je izvrstan, vrlo točan centaršut, kao i razvijen smisao za kombinatoriku i razigravanje suigračâ. Povrh svega, bio je vrhunski realizator, rasni strijelac iznimna golgeterskoga instinkta te precizna i silovita udarca i desnom i lijevom nogom. Razmjerno brojne pogotke postigao je šutirajući s udaljenosti većih od dvadeset metara, što iz igre, što iz slobodnih udaraca, a često je bio i prvi izbor za izvođača ostalih prekida, tj. kaznenih i udaraca iz kuta.137

U razdoblju 1926–28. vjerojatno najbolji igrač i najveća zvijezda u hrvatskom i jugoslavenskom nogometu, uživao je silnu popularnost među kibicima Purgera.

Prigodom razlaza s Građanskim ujesen 1928. Športski ga je list ocijenio nogometašem za vrhunske europske klubove, uvrstivši ga među najbolja srednjoeuropska lijeva krila, tj. u kvalitativnu kategoriju Ferdinanda Weselyja, Ferenca Hirzera i Vilmosa 135 Živanović, nav. dj., 408, 420, 430, 458, 489.

136 Poznanović, nav. dj.; Živanović, nav. dj., 292.

137 Usp. „Giller i paragraf 11“, Športski list, 13. 10. 1928, 1–2; „Hrvatski nogometaši kroz četvrt vieka. Hrvati su

imali mnogo bolja lieva nego desna krila“, Šport, 6. 4. 1943, 5; (j), „Umro je ‘Joža’ Giller“, Športske novine, 8.

5. 1944, 5; Šimić, nav. dj., 270, 273; Magdić, nav. dj., 78–79.

115

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Kohuta.138 Giller je bio iznimno cijenjen i u nogometnoj javnosti NDH, pa ga je list Šport 1943. označio najboljim lijevim krilom u povijesti hrvatskoga nogometa, uz sljedeći komentar: „Neokrunjeni car hrvatskih krila, borac nad borcima u narodu krila, napadač nad napadačima s ivica borilišta i bogzna s koliko bi sličnih naslova mogli okrstiti Jožu Gillera.“139 U istim su ga novinama iste godine Rudi Rupec, Franjo Glaser i Ratko Kacian također ocijenili dotad najboljim hrvatskim igračem na spomenutoj poziciji,140 a takvo su mišljenje u zagrebačkim Športskim novinama 1944, prigodom vijesti o ‘Jožinoj’ smrti, podignuli na višu razinu, zabilježivši da je Giller „najbolje krilo što su ga Hrvati imali uobće i igrač koji svakako dolazi u najuži izbor najboljeg hrvatskog nogometaša uobće“.141 Njegova zvijezda nije izblijedjela ni u socijalističkoj Jugoslaviji. Naprimjer, 1968. sportski novinar Boško Stanišić anketirao je 41 međuratnoga reprezentativca te još devetoricu nogometnih djelatnika (savezni kapetani, suci i stručnjaci) kako bi sastavili idealnu jedanaestoricu u povijesti jugoslavenskoga nogometa. I u tom je izboru Giller zauzeo mjesto na ‘svojoj’ poziciji,142

138 „Giller i paragraf 11“, Športski list, 13. 10. 1928, 1–2. Bečanin Ferdinand Wesely (1897–1949) počeo je

igrati u lokalnom Rennwegu 1912, a posebno se istaknuo nastupajući za bečki Rapid 1920–31. Za Zelenobijele odigrao 261 natjecateljsku utakmicu i postigao 165 golova, pritom četiri puta osvojivši državno prvenstvo (1921, 1923, 1929–30), a po jednom državni kup (1927) i Mitropa kup (1930). Zatim nastupao za švicarske klubove St. Gallen, Basel (osvojen švicarski kup 1933) i Nordstern Basel, u kojem je 1936. završio igračku karijeru. Austrijski reprezentativac 1922–30 (40 nastupa, 17 pogodaka). Trenirao Beerschot iz Antwerpena 1936–42, belgijskoga prvaka 1938. i 1939. Usp. Ferdinand Wesely, RapidArchiv (https:// rapidarchiv.at/spieler/wesely_ferdinand.html, pristup ostvaren 7. 9. 2023). Ferenc Hirzer (1902–1957), bilježen i s mađarskim oblikom prezimena Hires, ponikao je u budimpeštanskom Törekvésu (počeo 1913, u prvoj momčadi 1920–23), zatim nastupao za Makkabi iz Brna i Union Altonu iz Hamburga. U torinskom Juventusu 1925–27 (43 natjecateljske utakmice, 50 pogodaka), prigodom osvajanja talijanskoga prvenstva 1926. najbolji strijelac natjecanja s 35 golova. Vrativši se u domovinu, s budimpeštanskom Hungárijom MTK (1927–32; 107 prvenstvenih utakmica, 68 pogodaka) osvojio nacionalno prvenstvo 1929. te kup 1932, zatim igrao u Švicarskoj i Francuskoj. Mađarski reprezentativac 1922–32 (33 nastupa, 14 golova), sudionik Olimpijskih igara u Parizu 1924. Od 1935. do smrti trener niza talijanskih klubova (uz ostale Mantova, Salernitana, Ancona, Perugia, Lecce, Benevento). Usp. Ferenc Hirzer, Wikipedia (https://it.wikipedia.org/ wiki/Ferenc_Hirzer, pristup ostvaren 7. 9. 2023). Hirzerov sunarodnjak Vilmos Kohut (1906–1986), zvan Mađarski Top, bio je igrač Ferencvárosa 1924–33 (442 utakmice, 227 golova) i Olympique de Marseillea 1933–39 (182 natjecateljske utakmice, 96 golova). S budimpeštanskim Zelenima četiri puta osvojio mađarsko prvenstvo (1926–28, 1932) i triput kup (1927–28, 1933), te jednom Mitropa kup (1928), s Marseilleom bio prvak Francuske (1937, prvi naslov u klupskoj povijesti) te dvostruki pobjednik francuskoga kupa (1935, 1938). Za reprezentaciju Mađarske igrao 1925–32. te 1938 (25 nastupa, 14 pogodaka), sudjelovao u osvajanju drugoga mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1938. godine. Usp. Kohut Vilmos, Wikipedia (https:// hu.wikipedia.org/wiki/Kohut_Vilmos, pristup ostvaren 7. 9. 2023); Vilmos Kohut, OM1899 (https://www. om1899.com/joueurs.php?id=611, pristup ostvaren 7. 9. 2023).

139 „Hrvatski nogometaši kroz četvrt vieka. Hrvati su imali mnogo bolja lieva nego desna krila“, Šport, 6. 4.

1943, 5–6.

140 „Hrvatski nogometaši kroz četvrt vieka. Petorica iz tri razdoblja o starom i novom sustavu“, Šport, 28. 4.

1943, 3–4.

141 (j), „Umro je ‘Joža’ Giller“, Športske novine, 8. 5. 1944, 5.

142 Poznanović, nav. dj.

116

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

a pet godina potom i Jerko Šimić vidio ga je kao jednoga od najboljih igrača koji su se ikad pojavili na području Jugoslavije.143

Kao svojevrsnu zanimljivost recimo da su onodobni trgovci sportskom opremom prepoznali ‘Jožin’ marketinški potencijal. Naime, reklama za kopačke marke Negro, koje su se u Zagrebu mogle kupiti u Ilici br. 19, tijekom 1928. objavljivana je u mnogim brojevima Športskoga lista, a u njoj je istaknuto da je riječ o sportskoj obući u kojoj igra „popularni reprezentativac“ ‘Joža’ Giller.144 S obzirom na sve navedeno, još jednom apostrofirajmo da je Giller svega nekoliko godina (1925–28) igrao na vrhunskoj razini, prije nego mu je karijeru grubo unazadila, pa i uništila već višeput spomenuta ozljeda koljena, koju je pretrpio otprilike tri i pol mjeseca prije 22. rođendana.

IX.

Gillerov nogometni put završio je razmjerno nesretno, a njegov životni put tragično je okončan u vrtlogu Drugoga svjetskoga rata. „Iz Hrv. Mitrovice prije nekoliko dana obaviestio je jedan prijatelj ‘Gradjanskoga’, da je prije nekog vremena u Beogradu naravnom smrću umro Joža Giller“, prenijele su Športske novine u broju od 8. svibnja 1944. godine.145 U stanovitoj je mjeri razumljivo da je u ratnim okolnostima bilo problema i s brzinom cirkuliranja vijesti, kao i s njihovom točnošću. Naime, koliko je danas poznato, Giller je potkraj 1943. pogubljen u Vršcu.

S obzirom da je bio folskdojčer, u ožujku 1942. stigao mu je poziv da se javi njemačkom zapovjedništvu u Beloj Crkvi kako bi ga se priključilo SS-ovoj diviziji Prinz Eugen. No nije se odazvao, pa su ga nadležni nacistički organi u Srbiji priveli te mobilizirali 15. travnja, rasporedivši ga u spomenutu postrojbu. Pritom mu je oduzet čin poručnika koji je imao u staroj jugoslavenskoj vojsci. Ne mireći se s takvim razvojem događaja, Giller je napustio diviziju, te u Beogradu pokušavao uspostaviti kontakt sa srijemskim partizanima ne bi li se prebacio u jedan njihov odred. No kako je zakazala veza za prelazak u partizane, ‘Joža’ je prigodom drugoga pokušaja razotkriven: upao je u „četničku zamku“, a zatim je kod Stepojevca predan Nijemcima.

Isprva je bio zatvoren u Beogradu, da bi kasnije bio premješten u zatvor u Vršcu. Zbog dezertiranja i izdaje Trećega Reicha osuđen je na smrt strijeljanjem, kazna je izvršena u njemačkoj garnizonskoj streljani u Vršcu 20. prosinca 1943. u 7:10 h. Navodno je ondje i pokopan, no ni danas se ne zna gdje mu je grob.146

143 Šimić, nav. dj., 270.

144 „Joža Giller […] Negro“, Športski list, 14. 4. 1928, 2. — Ista se reklama ponavlja i u kasnijim brojevima, naprimjer 28. travnja te 5. i 12. svibnja.

145 (j), „Umro je ‘Joža’ Giller“, Športske novine, 8. 5. 1944, 5.

146 Usp. Jurica Gizdić, Hrvatski reprezentativci i izbornici, Zagreb 2012, 98; Šimić, nav. dj., 273; Poznanović, nav. dj.

117

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

Nekoliko sati uoči smrti napisao je dirljivo oproštajno pismu supruzi Danici i sinu Darku, tješeći ih i objašnjavajući im da se na dezertiranje odlučio jer nije htio nikome nauditi, „naročito ne narodu s kojim sam odrastao, na kojeg sam navikao, kojeg sam voleo, s kojim sam proživeo najlepše časove moga života“. Ni u posljednjim satima života nije zaboravio svoje prijatelje iz nogometnoga svijeta, nekadašnje suigrače iz klubova i reprezentacije, pa je, opraštajući se od supruge, u pismu poručio i ovo: „Svim prijateljima, a osobito sportskim drugovima izruči moje posljednje pozdrave i moje želje da nakon rata nastave sretnije svoju sportsku djelatnost. Jedina mi je želja da me se koji put sjete jer sam i ja u ovim teškim trenutcima bio s njima.“147

147 Usp. Gizdić, nav. dj., 98; Poznanović, nav. dj.

118

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’

NOGOMETNA PRIČA O SRIJEMSKOM ‘PURGERU’ Prilog za biografiju Franje ‘Jože’ Gillera Sažetak

Franjo Giller, poznat pod nadimkom Joža, rođen je u Srijemskoj Mitrovici 1. rujna 1907. godine.

Nogomet počinje igrati u rodnom gradu, gdje je već 1923. najbolji pojedinac svoga matičnoga kluba, mitrovačkoga Građanskoga, za koji će nastupati do kraja 1924, zatim nakratko u ljeto 1926, nekoliko mjeseci sredinom 1927, te, najposlije, od ljeta 1929. do proljeća 1931. Punu igračku afirmaciju dostići će kao član Građanskoga iz Zagreba, u kojem se pod vodstvom mađarskoga trenera Pozsonyija razvio u nogometaša visoke europske klase. U zagrebački je klub stigao 1925, a ujesen te godine postao je neizostavan član početne postave prve momčadi.

Uz višemjesečni prekid 1927, u Građanskom ostaje do početka jeseni 1928, kada odlazi zbog sukoba s predsjednikom i upravom kluba. S Purgerima osvaja naslove državnoga prvaka 1926. i 1928. te Balokovićev kup 1928, iste godine igra u drugom izdanju Mitropa kupa. U te uspjehe ugradio je golem doprinos, napose pri osvajanju prvenstva 1926, koje je odlučeno njegovim pogotkom potkraj finalne utakmice protiv beogradske Jugoslavije. Iznimno je zapažen i u prijateljskim susretima Građanskoga s jakim inozemnim i domaćim suparnicima. Osvajao je Kraljev kup odnosno Kup JNS-a s reprezentacijom Zagreba 1926. i Beograda 1927. Za državnu reprezentaciju nastupao je 1926–29. i 1932, igrao je na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. Klupsku karijeru nastavlja u Jugoslaviji (1931–35), kojoj je zatim bio trener (1936–38), pod njegovim vodstvom osvojen je državni kup 1936. Na koncu, prije rata bio je igrač i trener beogradskoga Čukaričkoga. Iako je nerijetko igrao na pozicijama spojke i centarfora, posebice nakon 1929, u nogometnoj povijesti upamćen je kao iznimno lijevo krilo. Brz i prodoran, bio je odličan tehničar precizna ubačaja te točna i silovita udarca objema nogama, sjajan strijelac iznimna osjećaja za gol i raznovrsnih realizatorskih rješenja. Za svoga igračkoga vrhunca u drugoj polovici 1920-ih smatran ponajboljim nogometašem u državi, nakon teške ozljede koljena u reprezentativnoj utakmici protiv Francuske 1929. više nije bio na dotadašnjoj razini.

Stradao u Drugom svjetskom ratu, u proljeće 1942. mobiliziran je u SS-ovu diviziju Prinz Eugen, koju napušta te se pokušava priključiti partizanskom pokretu. Pokušaj mu ne uspijeva, upao je u četničku zamku i zatim bio predan Nijemcima. Zatvoren u Beogradu pa u Vršcu, gdje je 20. prosinca 1943. strijeljan zbog izdaje Trećega Reicha.

FUSSBALLGESCHICHTE ÜBER DEN SYRMISCHEN ‘PURGER’ Beitrag zum Lebenslauf von Franjo ‘Joža’ Giller Zusammenfassung

Franjo Giller, bekannt unter dem Spitznamen Joža, wurde in Srijemska Mitrovica am 1.

September 1907 geboren. Mit dem Fußballspiel begann er in seiner Geburtsstadt, wo er schon 1923 der beste Einzelspieler seines Mutterklubes, des mitrovicer Građanski, war, für den er bis zum Ende des Jahres 1924, danach kurz im Sommer 1926, einige Monate Mitte 1927 und, zum Schluss ab Sommer 1929 bis Frühling 1931 spielen wird. Seine volle spielerische Bestätigung ereicht er als Mitglied des Građanski aus Zagreb, in welchem er sich unter der

119

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 87-120 Ivan Bačmaga: Nogometna priča o srijemskom ‘Purgeru’ Leitung des ungarischen Trainers Pozsonyi zu einem Fußballspieler von hoher europäischen Klasse entwickelte. In den zagreber Klub kam er 1925, im Herbst desselben Jahres wurde er unverzichtbares Mitglied der Startelf. Mit einer mehrmonatiger Unterbrechung in 1927 bleibt er im Građanski bis Anfang Herbst 1928, als es zu einem Konflikt mit dem Präsidenten und der Klubführung kam. Mit den „Purgern“ gewinnt er die Titel des Landesmeisters 1926 und 1928, sowie den Baloković-Pokal 1928, in demselben Jahr spielt er in der zweiten Ausgabe des Mitropa-Cups. Zu diesen Erfolgen leistete er einen großen Beitrag, insbesondere bei dem Gewinn der Meisterschaft 1926, der mit seinem Treffer zu Ende des Finalspieles gegen die belgrader Jugoslavija entschieden wurde. Außergewöhnlich aufgefallen ist er auch in den freundschaftlichen Spielen des Građanski mit starken aus- und inländischen Gegnern.

Er gewann den Konigspokal bzw. den Pokal des Jugoslawischen Fußballverbandes mit der Elf von Zagreb 1926 und Beograd 1927. Für die Landeself trat er 1926–29 und 1932 auf, spielte bei den Olympischen Spielen in Amsterdam 1928. Seine Klubkarriere setzte er in der Jugoslavija (1931–35) fort, wo er dann Trainer war (1936–38), unter seiner Leitung wurde der Staatspokal 1936 gewonnen. Zum Schluss war er, vor dem Krieg, Spieler und Trainer des belgrader Klubs Čukarički. Obwohl er nicht selten an der Position des Mittelstürmers spielte, insbesondere 1929, wurde er in der Fußballgeschichte als ein hervorragender linker Flüglespieler verzeichnet. Er war schnell und durchdringend, ein vorzüglicher Techniker mit einem präzisen Schuss sowie genauem und heftigem Tritt mit beiden Beinen, glänzender Schütze mit einem vorzüglichen Gefühl für das Tor und verschiedene Ausführungslösungen.

Zur Zeit seines spielerischen Höhepunktes in der zweiten Hälfte der 1920-ger Jahre wurde er für den besten Fußballspieler des Landes gehalten, nach der schweren Verletzung bei dem repräsentativen Spiel gegen Frankreich 1929 war er nicht mehr auf der bisherigen Ebene.

Er kam im Zweiten Weltkrieg um, im Frühling 1942 wurde er in die SS - Division Prinz Eugen mobilisert, die er verlässt und versucht, sich der Partisanenbewegung anzuschließen.

Dieser Versuch scheitert, er tappte in eine Tschetnik-Falle und wurde danach den Deutschen ausgeliefert. Zuerst kam er in Beograd und danach in Vršac ins Gefängnis, wo er am 20.

Dezember 1943 wegen Verrates des Drittes Reiches erschossen wurde.

120

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

dr. sc. Eldina Lovaš, poslijedoktorandica Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje A. Starčevića 8, 35 000 Slavonski Brod eldina.lovas@gmail.com

UDK: 314(497.5Osijek)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćen: 16.10.2023.

Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom Upisniku građana U radu se na temelju podataka zapisanih u osječkom Upisnika građana analizira doseljeno stanovništvo iz zemalja njemačkog govornog područja, koje je u slobodnom i kraljevskog gradu Osijeku steklo status građanina u prvoj polovici 19. stoljeća. Primjenom kvantitativne, kvalitativne i statističke metode prikazuju se njihova povijesnodemografska obilježja s naglaskom na vjeroispovijest, bračni status, društvenu pripadnost i zanimanje.

Ključne riječi: Upisnik građana, stanovništvo, njemačko govorno područje, Osijek, prva polovica 19. stoljeća.

121

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

1. Uvod

Doseljavanje stanovništva iz zemalja njemačkih govornih područja, prvo vojnoga (pripadnici carske vojske), koje je došlo u Osijek nakon oslobođenja od osmanske vlasti 1687. godine,1 a nedugo zatim i civilnoga (većinom obrtnici, djelomično trgovci), čija se imigracija intenzivirala u prvoj polovici 18. stoljeća, nije nepoznanica u dosadašnjoj historiografiji. Od kraja 17. stoljeća ti se pojedinci pojavljuju u komorskim popisima,2 zatim u matičnim knjigama,3 a od 18. stoljeća i u drugim svjetovnim (zapisnici triju osječkih komorskih općina,4 popisi,5 cehovske knjige itd.) i crkvenim izvorima (kanonske vizitacije,6 ljetopisi,7 stanje duša). Znanstvene studije nastale na temelju spomenutih izvora, doseljeno stanovništvo s njemačkoga govornoga područja proučavale su s različitoga aspekta: društveno-demografskog,8 gospodarskog9 i kulturnog,10 a pojedina su istraživanja pokazala da je njihovo doseljavanje bilo slično onima u drugim slavonskim gradovima toga razdoblja, npr. onom u Požegi.11 U posljednjim desetljećima djelovanje njemačke zajednice na području grada Osijeka, moguće je pratiti i kroz rad pojedinaca i njihovih obitelji, koji su živjeli tijekom 19. i 20. stoljeća ili na prijelazu stoljeća.12 1 Ive Mažuran donosi popis osječkih vojnika prema pukovnijama i članove njihove obitelji. Vidi: Mažuran Ive,

Stanovništvo Osijeka 1693-1703, Liber baptizatorum, copulatorum et mortuorum Essekini ab anno 1693. usque ad 1703., Osijek 1974., 24-55.

2 Mažuran Ive, Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Osijek 1989.

3 Čuvaju se u Državnom arhivu u Osijeku.

4 Mažuran Ive, Najstariji zapisnik Općine Osijek – Tvrđa od 1705. do 1746. godine, Osijek 1965., Sršan Stjepan (prir.), Zapisnik Općine Osijek – Tvrđa od 1770. do 1786. godine, Osijek 1992., Sršan Stjepan (prir.), Zapisnici Općine Osijek. Prothocollum des Stadt-Raths zu Esseg 1794. – 1809., Osijek 2000., Sršan Stjepan (prir.), Podnesci Općine Donji grad Osijek 1742. – 1759. godine, Osijek 2009.

5 Sršan Stjepan, Kotar Osijek 1786. godine, Osijek 2002.

6 Sršan Stjepan, Kanonske vizitacije Osijeka 1732. – 1761., Osijek 1997., Sršan Stjepan (prev. i prir.), Kanonske vizitacije, Osijek i okolica, knj. 5., Osijek 2007.

7 Sršan Stjepan, Osječki ljetopis, Osijek 1993.

8 Vitek Darko, Osijek u XVIII. stoljeću – od zasebnih gradskih jedinica do jedinstvenog grada (doktorska disertacija), Zagreb 2004., Mažuran Ive (ur.), Od turskog do suvremenog Osijeka, Zagreb-Osijek 1996., Mažuran Ive, Grad i tvrđava Osijek, Osijek 2000.

9 Među ostalim vidi: Vrbanus Milan, „Prilog proučavanja pivarstva u Osijeku u prvoj polovici 18. stoljeća“, VDG Jahrbuch, Osijek 2002., 221-228., Vrbanus Milan, „Struktura zanimanja njemačkih doseljenika u Osijek krajem 17. i početkom 18. stoljeća“, VDG Jahrbuch, Osijek 2003., 195-202., Vrbanus, Milan, „Osječki trgovci na budimskoj tridesetnici 1716. i 1717. godine“, Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, Vol. 18, No. 1, 2018., 99-128., Vrbanus Milan, „Osječki pivari“, Ljudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru, Čoralić Jadranka – Horbec Ivana – Katušić Maja – Klaužer Vedran – Novosel Filip – Radoš Ruža (ur.), Zagreb 2016., 364-372.

10 Mažuran, Od turskog.

11 Skenderović Robert, „Doseljavanje Nijemaca u Požegu tijekom 18. stoljeća“, VDG Jahrbuch, Osijek 2001., 205-211.

12 Zlata Živaković Kerže objavila je više radova o tome, među ostalim: „Utjecaji obitelji Reisner, Gillming, Blau i Hengl na gospodarski i kulturni razvoj grada Osijeka“, VDG Jahrbuch, Osijek 1998., 11-18.; „Utjecaj obitelji Kaiser i Povischil na gospodarski razvoj grada Osijeka“, VDG Jahrbuch, Osijek 1999., 27-34.; „Uloga obitelji Šeper u gospodarskom i društvenom životu Osijeka“, VDG Jahrbuch, Osijek 2000., 25-36.; „Karolus Franciscus Nuber (1872. – 1935.)“, VDG Jahrbuch, Osijek 2001., 63-70.; „Obitelj Engelhardt u gospodarskom životu Osijeka (Prilozi za proučavanje mlinarske industrije u Osijeku)“, VDG Jahrbuch, Osijek 2002., 11-22. itd.

122

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

U prvoj polovici 19. stoljeća broj povijesnih izvora pogodnih za daljnje istraživanje doseljenog stanovništva s područja nekadašnjega Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti i Habsburške Monarhije (zajedno s nasljednim zemljama) povećao se. Nakon proglašenja Osijeka slobodnim i kraljevskim gradom 1809. godine, osim u zapisnicima gradskoga magistrata, prisutni su u oporukama i u Upisniku građana,13 a od 1814. godine i u neplemenitim popisima stanovništva. Cilj ovoga rada je, uz primjenu kvantitativne, kvalitativne i statističke metode, prikazati doseljeno stanovništvo s njemačkog govornog područja, koje je u slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku u prvoj polovici 19. stoljeća steklo status građanina.

2. Građani kao privilegirana skupina u slobodnim i kraljevskim gradovima i Upisnik građana kao izvor za proučavanje osječkih građana

Proglašenjem Osijeka slobodnim i kraljevskim gradom 1809. godine, stvoreni su uvjeti za stvaranje jedne povlaštene skupine unutar cjelokupnog gradskoga stanovništva.

Njih kao posebnu skupinu navodi i osloboditeljna povelja, koja u svojim odredbama jasno razlikuje građane i stanovnike, navodeći ih kao „(…) Civibus et Incolis nostris Liberae, Regiaque Civitatis nostrae Essekiensis“.14 Zahvaljujući stjecanju statusa građanina, pojedinci su ostvarivali određene povlastice i privilegije. Među ostalim, mogli su obnašati neku od vodećih funkcija unutar gradske uprave (gradski sudci, senatori, zastupnici izabrane općine, obnašatelji visokih i nižih gradskih službeničkih funkcija), ali i birati druge građane na spomenute položaje.15

Pravila i postupak stjecanja građanskoga statusa bili su isti u svim slobodnim i kraljevskim gradovima. Procedura je počela podnošenjem molbe pojedinca za dodjelom prava građanstva lokalnom magistratu, koji bi nakon njezina zaprimanja, pokrenuo proceduru. Prije donošenje ikakve odluke, gradska bi vlast provjerila je li kandidat udovoljio svim propisanim uvjetima, a to su: posjedovanje nekretnine na području grada i/ili ostvarivanje stalnih prihoda od građanskoga zanimanja (obrta, trgovine, intelektualnih poslova), vjeroispovijest, bračni status, osobna sloboda, punoljetnost i uzoran način života, lišen ekscesa, svađa i parničkih postupaka.16 Prvi i drugi uvjet bili su usko vezani, jer je u osječkoj elibertacijskoj diplomi strogo određeno da građanski status, zemljište i nekretninu na području grada mogu posjedovati samo 13 Prvi radovi o osječkim građanima: Sršan Stjepan, „Građanstvo slobodnog i kraljevskog grada Osijeka od

1809. do 1848. godine“, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 10, Osijek 2009, 117-126., Lovaš Eldina, „Osječko građanstvo u Upisniku građana od stjecanja slobodnog i kraljevskog grada statusa do prvog popisa neplemenitog stanovništva (1809. – 1814.)“, Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, Vol. 19, No 1, 2019., 129-158.

14 Grubišić Ante (prir.), Diploma Elibertationis Libeae Regiaeque Civitatis Essekiensis, Osijek 2010., 88.

15 Članove prve uprave slobodnog i kraljevskog grada Osijeka vidi u: Lovaš Eldina – Jelaš Danijel, „Članovi uprave slobodnog i kraljevskog grada Osijeka 1809. godine“, Arhivski vjesnik, Vol. 63 No. 1, 2020., 179-206.

16 Sikirić Zvjezdana, „Građani Slobodnog i Kraljevskog Grada Zagreba prema Knjizi građana (1733-1799)“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 29 No. 1, 1996., 103., Lovaš Eldina (prir.), Građani slobodnog i kraljevskog grada Osijeka 1809. – 1850., Osijek 2020., 17.

123

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

rimokatolici, grkokatolici i pravoslavci,17 dok je posljednjima stjecanje građanskoga statusa omogućeno tek donošenjem jozefinskoga Patenta o vjerskoj toleranciji 1781. godine, a prije njega bilo je isključivo pravo rimokatoličkoga stanovništva.18 Da je prikladnost kandidata zaista i provjeravana, među ostalim svjedoči i upis u političkogospodarskom zapisniku grada iz 1812. godine, u kojem su među ostalim kandidatima i njemački plemić Ludovicus Kreuhely i austrijski postolar Ioannes Bergauer „pronađeni da su prikladni za postizanje prava građanstva“,19 nakon čega su prisegnuli i uplatili pristojbu; prvi zbog plemićkoga statusa 25, a drugi zbog obrtničkoga zanimanja 8 forinti,20 te su njihova imena potom upisana u knjigu građana.

Izvor pod nazivom Conotatio Individuorum in Libera et Regia Civitate Eszekiensi u inventaru arhivskog fonda Poglavarstvo slobodnog i kraljevskoga grada Osijeka (1809.

– 1850.)21 zabilježen je kao Upisnik građana,22 a služio je kao knjiga građana za bilježenje podataka o pojedincima koji su stekli status građanina u slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku u prvoj polovici 19. stoljeća. Stoga, prvorazredni je i primarni izvor za proučavanje osječkoga građanstva. Upisnik je tvrdo ukoričen, većim dijelom pisan latinskim jezikom, dok se njemačko pismo javlja u zapisima pojedinih godina (redovito u onima iz 1821., a ponekad i iz 1822. i 1838. godine).23 Sačuvan u Državnom arhivu u Osijeku, prepisan je i zajedno s podatcima Knjige začasnih građana objavljen 2020. godine.24 U Upisnik su imena novih građana unošena abecednim redom, a podatci o njima su bilježeni tablično sa sljedećim rubrikama: redni broj građana u evidenciji, ime i prezime, religijska pripadnost, zanimanje ili status, narodnost (koju je u kontekstu razdoblja najispravnije tumačiti kao podrijetlo), bračni status, štednja u obveznicama i visina uplaćene pristojbe u forintama i križarima.25 Na temelju zapisa moguće je izvršiti povijesnodemografsku analizu podataka kako bi se predstavile opće značajke doseljenog stanovništva iz zemalja njemačkog govornog područja s pravom građanstva.

3. Povijesnodemografska analiza osječkog građanstva podrijetlom iz zemalja njemačkog govornog područja

Prema Upisniku građana slobodni i kraljevski grad Osijek između 1809. i 1848. godine imao je ukupno 1014 građanina, a među njima je zabilježeno 129 osoba

17 Grubišić, Diploma, 96.

18 Sikirić Zvjezdana, Građani Slobodnog i Kraljevskog Grada Zagreba (magistarski rad), Zagreb 1996., 32.

19 Sršan Stjepan (prir.), Političko-gospodarski zapisnici slobodnog i kraljevskog grada Osijeka od 3. siječnja do

uključivo 31. prosinca 1812. godine, Osijek 2012., 216.

20 Lovaš, Građani, 54., 74.

21 Inventar je objavljen u: Drljača-Božić Vesna – Jelaš Danijel, Poglavarstvo slobodnog i kraljevskog grada Osijeka

1809. – 1850.: sumarni inventar, Osijek 2016.

22 HR-DAOS-6. Poglavarstvo slobodnog i kraljevskog grada Osijeka 1.6.5., br. knj. 460. U ovom će se radu u svrhu analize podataka koristiti objavljeni izvor Lovaš, Građani.

23 Detaljniji opis izvora vidi u: Lovaš, Građani, 20-21.

24 Lovaš, Građani.

25 Lovaš, Građani, 20.

124

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

(12,72%) za koje se na temelju upisanog etnonima i/ili mjesta podrijetla u rubrici Natio može tvrditi da su potjecali iz zemalja njemačkog govornog područja. Slično drugim osječkim građanima, ali i onima koji su živjeli u slobodnim i kraljevskim gradovima na području Ugarskoga Kraljevstva, za navođenje njihova podrijetla nije postojala ujednačena praksa, već su bilježnici koristili različite formule,26 a među njima dominiraju etnonimi (npr. Michael Axmann – Austrijanac / Austriacus)).27 Uz njih pojavljuju se i upisi koji sadržavaju samo naziv države (npr. Andreas Aldgayer Rimsko Carstvo / Romano Imperio)28),29 kombinaciju naziva grada i etnonima (npr.

Wilhelm Müller – Magdeburg, Prus / Magdeburg, Prußen)),30 samo naziv pokrajine (npr. Mathias Müller – Kranjska / Krain)31 ili samo naziv grada (npr. Carolus Klausner – Beč / Vienna).32 Grafikon 1. prikazuje točno podrijetla osječkoga građanstva s njemačkoga govornoga područja prema podatcima Upisnika.

Podrijetlo osječkih građana doseljenih iz zemalja njemačkog govornog područja33 26 O toj problematici vidi u: Czoch Gábor, „Egy kutatás első tapasztalatai a magyarországi rendi polgári társadalmi

viszonyairól a 19. század első felében. Adatok a polgárok származáshelyéről“, A város és társadalma: tanulmányok Bácskai Vera tiszteletére, ur. H. Németh István – Szívós Erika – Tóth Árpád, Budapest 2011., 156-157.

27 Lovaš, Građani, 50.

28 Odnosi se na Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti.

29 Lovaš, Građani, 50.

30 Lovaš, Građani, 82.

31 Lovaš, Građani, 82.

32 Lovaš, Građani, 76.

33 Lovaš, Građani, 50-110.

125

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

Iz podataka grafikona razvidno je da su među pripadnicima osječkoga građanstva doseljenih iz zemalja njemačkog govor područja najzastupljeniji oni iz Austrije i njezinih nasljednih zemalja (56,58 %). Udio doseljenih Nijemaca je manji (43,42 %). Razlog tome može biti geografska udaljenost spomenutih područja od Osijeka, međutim to nije spriječilo pojedine njemačke doseljenike da dođu u grad iz područja krajnjega sjevera Njemačke, iz Šleske i Pruske. Analizirajući podatke o podrijetlu cjelokupnog osječkog građanstva, razvidno je da je gradski magistrat bio otvoren za dodjeljivanje građanskoga statusa i doseljenicima iz drugih zemalja, što dokazuju i podatci grafikona. Međutim uz njemačko stanovništvo, zastupljeni su i građani iz ugarskih i čeških krajeva.34 U ukupnom udjelu građana najbrojnije je lokalno stanovništvo (Osječani i Slavonci), za razliku od npr. Novoga Sada i Pešte gdje je njihov udio bio ispod 30 %.35

Za razliku od Osijeka, istražujući građanstvo slobodnog i kraljevskog grada Zagreba, o kojem su poznati podatci iz druge polovice 18. stoljeća, Zvjezdana SikirićAssouline došla je do zaključka da su u gradu najbrojniji bili doseljenici iz Njemačke, među kojima su prednjačili oni iz južnonjemačkih krajeva (Bavarke, Švapske), no dio upisanih čine Prusi i Šležani.36 Robert Skenderović je istražujući matične knjige grada Požege u 18. stoljeća ustvrdio da je najviše njemačkih doseljenika među požeškim stanovništvom bilo nakon 1765. godine, kada je Požega stekla status slobodnog i kraljevskog grada. Među njima prednjačilo je njemačko stanovništvo iz Austrije, Bavarske, čeških, moravskih, ugarskih i slovenskih krajeva, a neki pojedinci su potjecali iz srednjoeuropskih gradova kao što su Beč, Prag, Budim i Pečuh.37

Promatrajući odnos između ukupnoga broja osječkih građana i broja analizirane skupine njemačkih i austrijskih doseljenika među građanstvom po desetogodišnjem razdoblju (Grafikon 2.), razvidno je da se njihov broj postupno smanjio, a zatim od kraja 20-ih godina 19. stoljeća drastično opao. Postupna transformacija društvenoga i gospodarskoga života koja je zapadne i srednjoeuropske gradove zahvatila već krajem 18. stoljeća, utjecala je i na poimanje statusa i uloge građanstva kako u hrvatskim zemljama, tako i u Ugarskom Kraljevstvu već početkom 19. stoljeća.38 Taj je proces u Osijeku započeo kasnije, što se može tumačiti i godinom stjecanja statusa slobodnog i kraljevskoga grada u odnosu na ostale gradove u hrvatskim zemljama i Ugarskoj, koji su taj status posjedovali već u 18. stoljeću. Smanjenju broju građanstva u cjelokupnom stanovništvu slobodnih i kraljevskih gradova, pa tako i u osječkomu, pridonijelo je i povećanje ukupnog broja stanovnika unutar urbanih cjelina. Status građanina, za razliku od prethodnog razdoblja, u prvoj polovici 19. stoljeća nije donosio posebne 34 Lovaš, Građani, 30.

35 Czoch, „Egy kutatás“, 158.

36 Sikirić, Građani, 94.

37 Skenderović, „Doseljavanje“, 208-209.

38 Bácskai Vera, Városok Magyarországon az iparosodás előtt, Budapest 2022., 125-126.

126

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

benefite za pojedinca, međutim u okvirima još postojećeg feudalnoga društvenoga uređenja, bio je neophodan za obnašanje svih funkcija unutar gradske vlasti, pa je većina pojedinaca s političkom ambicijom prisegnula prije zauzimanja određenoga položaja. Za Osijek takvo istraživanje još nije provedeno, ali istraživanja Vere Bácskai potvrdile su taj trend među građanstvom Pešte u spomenutome razdoblju.39

Odnos broja svih upisanih osječkih građana u Upisniku i građana doseljenih iz zemalja njemačkog govornog područja po desetogodišnjem razdobljima40

Glede vjeroispovijesti, svi osječki građani, koji su doselili iz zemalja njemačkoga govornoga područja bili su rimokatolici. Upisnik ne bilježi ni jednog protestanta čak ni među pripadnicima njemačkoga etnika, što znači da je vjeroispovijest i tijekom prve polovice 19. stoljeća bila važan faktor za stjecanje statusa građanina. Slično je bilo i u Zagrebu u drugoj polovici 18. stoljeća, gdje su svi njemački doseljenici bili pripadnici Rimokatoličke Crkve.41 U odnosu na religiju, glede bračnoga statusa se odstupalo od pravila. Unatoč tomu što je svaki pojedinac koji je htio steći status građanina trebao biti oženjen, u praksi je osječki magistrat u odnosu na ostale uvjete bio popustljiviji i vidljiva su odstupanja. Iako je većina građana bila u braku, među upisanima su trojica neoženjih, tj. navode se kao samci: njemački kirurg Franciscus Schott, njemački plemić i pekač ražene rakije Ludovicus Kreuhely i darmštatski trgovac Michael Lay.42 U takvom 39 Bácskai, Városok, 127-128.

40 Lovaš, Građani, 24., 50-110.

41 Sikirić, Građani, 94.

42 Lovaš, Građani, 98., 74., 78.

127

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

postupanju osječki magistrat nije bio izuzetak. Sličnu je praksu provodio i zagrebački, stoga su među novoprimljenim građanima zabilježeni neoženjeni pojedinci.43

Glede društvenoga statusa austrijskih i njemačkih novoprimljenih građana, među njima su zastupljeni i plemići i pučani. S plemićkim statusom navode se tri osobe: Nijemci Ludovicus Kreuhely i Antonius Volkmann te austrijski barun Iosephus Prandau.44 Unatoč tomu što izvor, za razliku od spomenute trojice, ne navodi egzaktno da je riječ o plemiću, prema zemljoposjedničkom zanimanju među plemstvo mogao bi se ubrojiti i Bečanina Ignatz Johann Mayer de Russbach.45 Ostali građani bili su pučani i bavili su se nekim građanskim zanimanjem: obrtom, trgovinom, intelektualnim zanimanjem ili su obavljali neki službu. Među njima, mali je udio zemljoradnika, što prikazuje Grafikon 3.

Raspodjela zanimanja osječkih građana iz zemalja njemačkog govornog područja46

Prema podatcima grafikona razvidno je da je među doseljenicima iz zemalja njemačkoga govornoga područja sa statusom građanina najzastupljenije zanimanje bilo obrtničko, jer je ¾ upisanih novoprimljenih građana živjelo od obrta. Bavili su se najraznovrsnijim obrtničkim zanimanja i među njima postojala je diferencijacija i specijalizacija, što pokazuje i 38 različitih obrtničkih zanimanja zatupljenih u Upisniku: kolar, stolar, tokar, lončar, staklar, tesar, zidar, kožar, sedlar, bakroljevač, bravar, kazandžija, nožar, kovač, kožar, puškar, urar, krojač, postolar, remenar, šeširdžija, tkalac, češljar, rešetar, tapetar, mesar, mlinar, pekač ražene rakije, pekar, pivar, suknar, užar, gostioničar, krčmar, svratištar, dimnjačar, frizer, svinjokoljač. Udio obrtnika po pojedinoj vrsti obrta prikazuje Tablica 1.

43 Sikirić, Građani, 46.

44 Lovaš, Građani, 31.

45 Lovaš, Građani, 84.

46 Lovaš, Građani, 50-110.

128

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom... vrsta obrta drvodjeljski graditeljski keramički kožuharski metalurški obućarsko-odjevni ostala vrsta prehrambeni tekstilni ugostiteljsko-uslužni UKUPNO:

broj obrtnika (N) 6 12 1 4 12 13 4 18 2 27 99

% 6,06 12,12 1,01 4,04 12,12 13,13 4,04 18,18 2,02 27,27 100,00

Broj i udio osječkih obrtnika građana doseljenih iz zemalja njemačkog govornog područja u Upisniku prema vrsti obrta47

U literaturi se često povezuju obrtnička zanimanja s pripadnošću nekoj etničkoj skupini njihovih nositelja. Takav pristup doveo je do zaključka da su ti pojedinci, u odnosu na pripadnike drugih etničkih skupina, vrsniji u pojedinim vrstama obrtničkih zanimanja, tj. smatraju se njihovim nositeljima bez obzira u kojoj su se državi nalazili.

Tragom navedenoga, dosadašnja istraživanja pokazuju da su se na području Slavonije na temelju etničke pripadnosti razlikovali hrvatski, ugarski i njemački obrtnici,48 a njihova se diferencijacija temeljila i na načinu izrade pojedinih obrtničkih predmeta.

To najbolje prikazuje primjer ugarskih i njemačkih krojača, koji se pojavljuju i u zapisnicima osječkoga gradskoga magistrata. Prvi su odjeću izrađivali od četiri vrste tkanine (baršun, kašmir, sukno, taft)i ukrašavali ugarskim narodnim motivima, dok su drugi za izradu odjeće koristili više materijala od ugarskih kolega, uključujući i one skupocjene, kao što je svila.49 Osim toga, njemački su se krojači često prilagođavali najnovijim srednjoeuropskim gradskim modnim trendovima, pa nije isključeno da im je klijentela bila bogatija, nego ona ugarskih kolega.50

Među tipična obrtnička zanimanja kojima se bavilo doseljeno njemačko stanovništvo ubrajaju se obrtnici prehrambenoga (pekari, pivari, medičari), metalurškog (limari, urari, puškari, bravari, iglari), obućarsko-odjevnog (klobučari, krojači, rukavičari), uslužnog (brijači, dimnjačari), zidarskog (tokari), kožuharskog (sedlari, remenari), kemijskog (sapunari) i ostalih obrta (češljari, četkari, tapetari, knjigoveže).51 U tu se sliku uklapa većinom i doseljeno stanovništvo njemačkog govornog područja sa 47 Lovaš, Građani, 50-110.

48 Skenderović Robert, „Prvi i drugi Njemački ceh u Požegi“, VDG Jahrbuch, Osijek 2003., 189.

49 Dóka Klára, „Buda kézművesei 1828-ban”, Történelmi Szemle, Vol. 24, No. 1, 2007., 117-113.

50 Skenderović, „Prvi i drugi“, 189.

51 Horvat Rudolf, Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993., 256., Skenderović, „Prvi i drugi“, 188.

129

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

statusom građanina u Osijeku. Prema podacima Upisnika, većina se građana bavila ugostiteljsko-uslužnim obrtom (27,27 %), a među njima najviše je bilo njemačkih svratištara (11) i krčmara (2) te austrijskih gostioničara (3). Njihova se brojnost može objasniti gospodarskom i prometnom ulogom Osijeka. Grad je bio trgovačko središte, preko njega se odvijala i podunavska i dravska trgovina. U njemu su se održavala četiri godišnja i šest tjednih sajmova, što je privlačilo strance u grad. Godišnji sajmovi su od 1810. trajali tjedan dana, pa je grad velike prihode ostvarivao od boravka i noćenja stranaca. U vlasništvu grada bila su četiri svratišta, koja je magistrat redovito davao u zakup, a 1816. godine na području grada popisane su 144 gostionice.52

Na drugom mjestu najzastupljeniji su predstavnici prehrambenoga obrta (18,18 %), među kojima su najbrojniji bili austrijski mlinari (7), dok su podjednako bili zastupljeni austrijski i njemački pekari, svaki s tri predstavnika. Treći najzastupljeniji obrt među osječkim građanstvom iz zemalja njemačkog govornog područja bili su predstavnici obućarsko-odjevnoga obrta (13,13 %). Za razliku od drugih gradova, među osječkim građanstvom krojači su potjecali iz austrijskih zemalja (4), a među njima zabilježen je samo jedan Nijemac. Slična je situacija i s postolarima, dok je među šeširdžijama ravnomjerna zastupljenost obaju etnika, svakog s po dva predstavnika. Dominacija Austrijanaca vidljiva je i u graditeljskom obrtu. Svi građani zidari potjecali su iz Austrije, kao i većina tesara (4 Austrijanca, 2 Nijemca), dok su staklari bili jednako zatupljeni (1 Austrijanac, 1 Nijemac). Broj obrtnika prema vrsti obrta vidi u Prilogu 1. Uspoređujući njemačke i austrijske obrtnike građane s onima u slobodnom i kraljevskom gradu Zagrebu, vidljivo je da su bili nositeljima istih zanimanja: među njima se isto pojavljuju pripadnici zidarske struke i prehrambenoga obrta (prvenstveno austrijski mesari), ali i predstavnici finih i preciznih zanata, kao što su urari, puškari, tiskari.53 Drugo najzastupljenije zanimanje među doseljenicima bilo je ono intelektualne i službeničke naravi (10 %). Među njima pronalazimo njemačke kirurge Petrus Pillingera i Franciscus Schotta,54 austrijskog županijskog liječnika Matthiasa Neurohra te njemačkog ljekarnika Michaela Arna.55 Među službeničkim zanimanjima navode se kuriri, jedan poštanski službenik, zapovjednik straže itd. Manji udio doseljenih osječkih građana (5 %) iz zemalja njemačkoga govornoga područja okrenulo se trgovini, a među njima dominiraju Nijemci i Kranjani. Među trgovcima je uočava i specijalizacija pa tako izvori Kranjana Josepha Karniera i Mathiasa Müllera bilježe kao prodavači slika, a Nijemca Antoniusa Rottere kao trgovac na malo.56 Zemljoradnjom se bavio manji broj doseljenika, udjela od svega 4 %.

52 Mažuran Ive, „Osijek od 1809. do 1848. godine“, Od turskog su suvremenog Osijeka, Zagreb-Osijek 1996., 99-100., 102.

53 Sikirić, Građani, 51-52.

54 Njemački kirurzi bili su prisutni i u Požegi u prvoj polovici 18. stoljeća. Skenderović, „Doseljeno“, 207.

55 Lovaš, Građani, 88., 98., 84., 50.

56 Lovaš, Građani, 74., 82., 92.

130

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

4. Zaključak

Dio doseljenog stanovništvo iz zemalja njemačkoga govornoga područja (nekadašnji prostor Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti i Habsburška Monarhija s nasljednim zemljama) imalo je status građanina u slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku u prvoj polovici 19. stoljeća. Povijesnodemografskom analizom podataka iz Upisnika građana utvrđeno je da su njihova obilježja slična kao kod njemačkih doseljenicka u drugim slobodnim i kraljevskim gradovima, napose u Zagrebu i Požegi. Svi su bili rimokatolici, većina ih je živjela u braku, bavili su se građanskim zanimanjima, najviše obrtom. Njemačko doseljeno stanovništvo s građanskim statusom prilagođavalo se potrebama lokalnoga tržišta, što se vidi i u velikoj zastupljenosti predstavnika u ugostiteljskom-uslužnom obrtu, a njihovi najbrojniji predstavnici bili u Nijemci. Njih su po brojnosti slijedili članovi prehrambenog i obućarsko-odjevnoga obrta. Zanimljivo je da su među predstavnicima graditeljskog i prehrambenoga obrta dominirali Austrijanci. Većina školovanih ljudi, napose s područja medicine, dolazila je iz Njemačke, dok su službeničke funkcije uglavnom zauzimali Austrijanci.

Analizom drugim povijesnih izvora, napose popisa neplemenitoga stanovništva, moći će se utvrditi i druga obilježja ovih građana, prvenstveno tipovi kućanstva u kojima su živjeli te način na koji su unutar njih nasljeđivali status kućedomaćina.

Prilozi

Prilog 1. Broj i udio osječkih obrtnika građana doseljenih iz zemalja njemačkog govornog područja u Upisniku prema vrsti obrta57 vrsta obrta drvodjeljski stolar tokar kolar graditeljski tesar zidar staklar keramički lončar kožuharski kožar remenar sedlar metalurški kovač bravar

broj obrtnika (N) 6 3 2 1 12 6 4 2 1 1 4 2 1 1 12 3 2

% 6,06

12,12

1,01 4,04

12,12

57 Lovaš, Građani, 50-110.

131

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom... puškar urar bakroljevač kazandžija nožar obućarsko-odjevni krojač šeširdžija postolar tkalac ostala vrsta obrta rešetar češljar tapetar prehrambeni mlinar pekar Pivar mesar pekač ražene rakije tekstilni suknar užar ugostiteljsko-uslužni svratištar gostioničar krčmar dimnjačar frizer svinjokoljač UKUPNO:

2 2 1 1 1 13 5 4 3 1 4 2 1 1 18 7 6 2 2 1 2 1 1 27 17 4 3 1 1 1 99

13,13

4,04

18,18

2,02 27,27

100

Izvori i literatura Neobjavljeni izvori

HR-DAOS-6. Poglavarstvo slobodnog i kraljevskog grada Osijeka 1.6.5., br. knj. 460.

Objavljeni izvori:

Mažuran Ive, 1974., Stanovništvo Osijeka 1693-1703, Liber baptizatorum, copulatorum et mortuorum Essekini ab anno 1693. usque ad 1703., Historijski arhiv u Osijeku, Osijek.

Mažuran Ive, 1989., Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Historijski arhiv u Osijeku, Osijek.

Mažuran Ive, 1965., Najstariji zapisnik Općine Osijek – Tvrđa od 1705. do 1746. godine, Historijski arhiv u Osijeku, Osijek.

Sršan Stjepan (prir.), 1992., Zapisnik Općine Osijek – Tvrđa od 1770. do 1786. godine, Povijesni arhiv

132

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom... u Osijeku, Osijek.

Sršan Stjepan (prir.), 2000., Zapisnici Općine Osijek. Prothocollum des Stadt-Raths zu Esseg 1794. – 1809., Državni arhiv u Osijeku, Osijek.

Sršan Stjepan (prir.), 2009., Podnesci Općine Donji grad Osijek 1742. – 1759. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek.

Sršan Stjepan, 2002., Kotar Osijek 1786. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek.

Sršan Stjepan, 1997., Kanonske vizitacije Osijeka 1732. – 1761., Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek.

Sršan Stjepan (prev. i prir.), 2007., Kanonske vizitacije, Osijek i okolica, knj. 5., Državni arhiv u Osijeku, Osijek.

Sršan Stjepan, 1993., Osječki ljetopis, Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek.

Lovaš Eldina (prir.), 2020., Građani slobodnog i kraljevskog grada Osijeka 1809. – 1850., Državni arhiv u Osijeku, Osijek.

Grubišić Ante (prir.), Diploma Elibertationis Libeae Regiaeque Civitatis Essekiensis, Muzej Slavonije, Osijek 2010.

Sršan Stjepan (prir.), 2012., Političko-gospodarski zapisnici slobodnog i kraljevskog grada Osijeka od 3. siječnja do uključivo 31. prosinca 1812. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek.

Literatura

Bácskai Vera, 2002., Városok Magyarországon az iparosodás előtt, Osiris, Budapest.

Czoch Gábor, 2011., „Egy kutatás első tapasztalatai a magyarországi rendi polgári társadalmi viszonyairól a 19. század első felében. Adatok a polgárok származáshelyéről“, A város és társadalma: tanulmányok Bácskai Vera tiszteletére, ur. H. Németh István – Szívós Erika – Tóth Árpád, Hajnal István Kör – Társadalomtörténeti Egyesület, Budapest, 153-163.

Dóka Klára, 2007., „Buda kézművesei 1828-ban”, Történelmi Szemle, Vol. 24, No. 1, 100-113.

Drljača-Božić Vesna – Jelaš Danijel, 2016., Poglavarstvo slobodnog i kraljevskog grada Osijeka 1809. – 1850.: sumarni inventar, Državni arhiv u Osijeku, Osijek.

Horvat Rudolf, 1993., Povijest grada Varaždina, HAZU, Varaždin.

Lovaš Eldina – Jelaš Danijel, 2020., „Članovi uprave slobodnog i kraljevskog grada Osijeka 1809. godine“, Arhivski vjesnik, Vol. 63 No. 1, 179-206.

Lovaš Eldina, 2019., „Osječko građanstvo u Upisniku građana od stjecanja slobodnog i kraljevskog grada statusa do prvog popisa neplemenitog stanovništva (1809. – 1814.)“, Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, Vol. 19, No 1, 129-158.

Mažuran Ive (ur.), 1996., Od turskog do suvremenog Osijeka, HAZU – Školska knjiga, Zagreb-Osijek, Mažuran Ive, 1996., „Osijek od 1809. do 1848. godine“, Od turskog su suvremenog Osijeka, HAZU-Školska knjiga, Zagreb-Osijek, 87-112.

Mažuran Ive, 2000., Grad i tvrđava Osijek, Grafika, Osijek.

Sikirić Zvjezdana, „Građani Slobodnog i Kraljevskog Grada Zagreba prema Knjizi građana (17331799)“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 29 No. 1, 1996., 103.,

Sikirić Zvjezdana, 1996., Građani Slobodnog i Kraljevskog Grada Zagreba (magistarski rad), FFZG, Zagreb 1996.

133

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

Skenderović Robert, 2001., „Doseljavanje Nijemaca u Požegu tijekom 18. stoljeća“, VDG Jahrbuch, VDG Jahrbuch, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 205-211.

Skenderović Robert, 2003., „Prvi i drugi Njemački ceh u Požegi“, VDG Jahrbuch, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 187-211.

Sršan Stjepan, 2009., „Građanstvo slobodnog i kraljevskog grada Osijeka od 1809. do 1848. godine“, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 10, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 117-126.

Vitek Darko, 2004., Osijek u XVIII. stoljeću – od zasebnih gradskih jedinica do jedinstvenog grada (doktorska disertacija), FFZG, Zagreb.

Vrbanus Milan, 2002., „Prilog proučavanja pivarstva u Osijeku u prvoj polovici 18. stoljeća“, VDG Jahrbuch, VDG Jahrbuch, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 221-228.

Vrbanus Milan, 2003., „Struktura zanimanja njemačkih doseljenika u Osijek krajem 17. i početkom 18. stoljeća“, VDG Jahrbuch, VDG Jahrbuch, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 195-202.

Vrbanus Milan, 2016., „Osječki pivari“, Ljudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru, Čoralić Jadranka – Horbec Ivana – Katušić Maja – Klaužer Vedran – Novosel Filip – Radoš Ruža (ur.), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 364-372.

Vrbanus, Milan, 2018., „Osječki trgovci na budimskoj tridesetnici 1716. i 1717. godine“, Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, Vol. 18, No. 1, 99-128. Živaković Kerže Zlata, 1998., „Utjecaji obitelji Reisner, Gillming, Blau i Hengl na gospodarski i kulturni razvoj grada Osijeka“, VDG Jahrbuch, VDG Jahrbuch, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 11-18.

Živaković Kerže Zlata, 1999., „Utjecaj obitelji Kaiser i Povischil na gospodarski razvoj grada Osijeka“, VDG Jahrbuch, VDG Jahrbuch, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 27-34. Živaković Kerže Zlata, 2001., „Karolus Franciscus Nuber (1872. – 1935.)“, VDG Jahrbuch, VDG Jahrbuch, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 63-70.

Živaković Kerže Zlata, 2002., „Obitelj Engelhardt u gospodarskom životu Osijeka (Prilozi za proučavanje mlinarske industrije u Osijeku)“, VDG Jahrbuch, VDG Jahrbuch, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 11-22.

Živaković Kerže, Zlata, 2000., „Uloga obitelji Šeper u gospodarskom i društvenom životu Osijeka“, VDG Jahrbuch, VDG Jahrbuch, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 25-36.

134

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 121-135 Eldina Lovaš: Doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja u osječkom...

DOSELJENICI IZ ZEMALJA NJEMAČKOG GOVORNOG PODRUČJA U OSJEČKOM UPISNIKU GRAĐANA Sažetak

U radu se na temelju podataka zapisanih u osječkom Upisnika građana analizira doseljeno stanovništvo iz zemalja njemačkog govornog područja, koje je u slobodnom i kraljevskog gradu Osijeku steklo status građanina u prvoj polovici 19. stoljeća. Primjenom kvantitativne, kvalitativne i statističke metode prikazuju se njihova povijesnodemografska obilježja s naglaskom na vjeroispovijest, bračni status, društvenu pripadnost i zanimanje. U radu se analiziraju podaci o doseljenicima iz zemalja njemačkog govornog područja koji su u slobodnom i kraljevskog gradu Osijeku stekli status građanina u prvoj polovici 19. st.

Ključne riječi: Upisnik građana, stanovništvo, njemačko govorno područje, Osijek, prva polovica 19. stoljeća.

SIEDLER AUS DEN DEUTSCHSPRACHIGEN LÄNDERN IM OSIJEKER BÜRGERREGISTER Zusammenfassung

In der Arbeit wird, aufgrund Angaben aus dem osijeker Bürgerregister, die aus den deutschsprachigen Ländern angesiedelte Bevölkerung, welche in der freien und königlichen Stadt Osijek in der ersten Hälfte des 19. Jahrhundertes den Bürgerstand erwarb, analysiert.

Durch Anwendung der quantitativen, qualitativen und statistischen Methode werden ihre historisch-demographische Merkmale, mit Betonung des Glaubens, Ehestandes, der gesellschaftlichen Angehörigkeit und des Berufes, dargestellt. In der Arbeit werden Angaben über die Siedler aus deutsprachigen Ländern, die in der freien und königlichen Stadt Osijek in der ersten Hälfte des 19. Jahrhundertes den Bürgerstand erwarben, analysiert.

Schlüsselwörter: Bürgerregister, Bevölkerung, deutschsprachiges Gebiet, Osijek, erste Hälfte des 19. Jahrhundertes.

135

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

izv. prof. dr. sc. Denis Njari Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Filozofski fakultet Lorenza Jägera 9, Osijek

UDK: 314(497.5Sarvaš) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 28.09.2023.

Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine Autor u radu analizira Popis kućedomaćina Sarvaša iz 1828. godine koji je proveden na području cijele Ugarske i civilne Hrvatske i Slavonije kao posljednji predmoderni popis takvoga tipa. Popis se ističe po tome što je, osim što obuhvaća poimenični popis kućedomaćina, sadrži i ukupan broj stanovnika naselja. Autor je u radu koristeći neobjavljene izvore i literaturu obradio stanovništvo Sarvaša prema popisu iz 1828. godine donoseći do sada nepoznate rezultate istraživanja. Iako su iz popisa dostupni samo osnovni podaci o vjerskoj raspodjeli i broju ukućana po kući, popis pruža dragocjene demografske podatke koji omogućavaju dublje demografske i genealoške analize stanovništva Sarvaša te pruža osnovu za daljnja istraživanja o demografskoj povijesti tog naselja i njegovih stanovnika.

Ključne riječi: Sarvaš, istočna Slavonija, njemačko stanovništvo, popis 1828. godine, predmoderni popisi stanovništva

137

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

Uvod

Popis stanovništva 1828. godine proveden je na razini cijele Ugarske i civilne Hrvatske te obuhvaća poimenični popis kućedomaćina, po čemu je usporediv s feudalnim poreznim popisima 18. stoljeća, no što je vrlo značajno i relativno rijetko za predmoderne popise stanovništva, sadrži i ukupan broj stanovnika popisanoga područja. Ipak, treba napomenuti da je iz popisa bilo isključeno plemstvo i svećenstvo.

Kako u Sarvašu u navedenom razdoblju plemstvo nije ni živjelo, a živio je svega jedan katolički svećenik, taj problem ne predstavlja gotovo nikakve metodološke poteškoće.

Nadalje, jedina kategorizacija stanovništva koja je provođena bila je ona o religijskoj raspodjeli, dok podatak o etnicitetu nije navođen. Popis za naselje Sarvaš čuva se u Mađarskom nacionalnom arhivu pod nazivom Conscriptio Regnicolaris Possesionis Szarvas.1 Popis je sastavljen na latinskom jeziku, a podatci su uneseni u tiskane standardizirane obrasce. Za potrebe ovoga rada analizirani su samo demografski podatci, a ne i podaci o agrarnoj imovini i proizvodnji stanovništva.

Sarvaš u srednjem vijeku i ranom novom vijeku

Sarvaš je naselje smješteno desetak kilometara istočno od grada Osijeka, desetak kilometara zapadno od rijeke Dunava i svega dva kilometra južno od Drave, na plodnom području porječja tih dviju rijeka. Iako je to područje bilo naseljeno još od neolitika,2 prvi pisani spomen naselja je u srednjem vijeku, 1280. godine u ispravi u kojoj se Sarvaš spominje u obliku Zorwos.3 U konkretnoj ispravi, župan Morianus od roda Bár Kalán ostavio je Sarvaš u nasljeđe svojoj kćeri. Nakon toga, Sarvaš se spominje u više od trideset srednjovjekovnih isprava u oblicima Zoruos, Zaruas i Zarwas, a nedvojbena je etimologija toga ojkonima, koji potječe od mađarskoga apelativa szarvas (hrv. jelen).4 Godine 1299. Sarvaš dolazi u posjed plemićke obitelji Korođskih i u njihovim se rukama zadržava do 1325. godine, kada je u rukama nižega lokalnog plemstva „Sarvaških“ (lat. De Zaruas).5 Ipak, najkasnije do 1459. godine ponovno je u posjedu Korođskih sve do njihovoga izumrća. Nakon toga, Sarvaš je dijelom Laslovačkoga vlastelinstva u okviru posjeda Berislavića Grabarskih.6 Čini se vrlo vjerojatnim da je u 1 Magyar Nemzeti Levéltár (dalje: MNL), Országos Levéltára (dalje: OL), W 21-53, N26 Horvátország és

Szlavónia, Verőce vármegye, 193. Szarvas (dalje: 193.)

2 Jacqueline Balen, Sarvaš – neolitičko i eneolitičko naselje, Katalozi i monografije Arheološkog muzeja u Zagrebu, svezak II., Zagreb, 2005.

3 MNL, OL, Diplomatikai Levéltára (dalje: DL), 1039.; Pál Engel, Vukovska županija, rukopis, Szarvas, 188-189.

4 Gábor Zaicz, Etimológiai szótár, Tinta Könyvkiadó, Budapest, 2006., 774.; Lajos Kiss, Földrajzi nevek

etimológiai szótára, II. kötet, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1988., II, 527-528.; Loránd Benkő, A magyar nyelv történeti-etimológiai szótára, harmadik kötet, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1976., 685.

5 MNL, OL, DL. 87956.

6 Više o Laslovačkom vlastelinstvu u: Denis Njari, Naselja laslovačkog vlastelinstva u srednjem vijeku, Scrinia Slavonica, vol. 18., Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski, Brod, 2018., 69-97.

138

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

srednjovjekovnom razdoblju stanovništvo Sarvaša bilo pretežno mađarsko.7 Međutim, u osmanskim defterima iz 16. stoljeća, iz popisa kućedomaćina Sarvaša iščitavaju se isključivo muslimanska imena.8 Srednjovjekovno mađarsko stanovništvo iselilo je na sjever, preko Drave. Odlaskom Osmanlija Sarvaš ostaje pusto i nenaseljeno, kako tvrde i prvi austrijski popisi s kraja 17. i početka 18. stoljeća.9

Sarvaš je nakon oslobođenja od Osmanlija pridružen Erdutskom vlastelinstvu, koje je pod izravnom upravom Dvorske komore u Beču ostalo sve do 1730. godine, kada vlastelinstvo kupuje Johann Baptista Maximilian barun Zuana. Zanimljiv podatak predstavlja činjenica da je naselje Sarvaš u repopulacijskoj politici Habsburške Monarhije u okviru Velike seobe Srba naseljeno srpskim pravoslavnim stanovništvom, koji su u Sarvašu bili naseljeni u 28 kuća 1736. godine.10 Nakon Zuana, Sarvaš u okviru Erdutskog vlastelinstva prelazi u posjed Ivana Pálffyja 1747. godine, da bi vlastelinstvo 1778. godine kupio Ivan Kapistran Adamović Čepinski.

Odmah po kupnji vlastelinstva, Adamović iz njega izdvaja Sarvaš i preprodaje ga Ivanu pl. Kovaču za 20.000 forinti.11 Prema Josefu Necku, već je Ivan Pálffy pokušao naseliti Sarvaš, no Mađarima, te po prezimenima navodi mađarske obitelji koje su tada naseljene u Sarvaš: Kis, Kokay, Rakoncsa, Mihály, Dora, Tabory, Vöres, Varga, Szalay, Feher, Somogyi, Tabory, Magyar, Berenyi, Meszaros i Virag.12 Međutim, te se mađarske obitelji više ne spominju, kao ni smjer u kojemu su odselili iz Sarvaša.

U matičnim se knjigama Sarvaša od 1769. godine kreću pojavljivati njemačka prezimena.13 Većina njemačkih doseljenika doselila iz Bačke u razdoblju od 1783. do 1810. godine, poglavito iz naselja Apatin, Odžaci, Brestovac, Karavukovo, Čonoplja, Prigrevica, Kljajićevo i Kolut, ali je bilo nešto doseljenika i iz same Njemačke, iz pokrajine Württemberg. Neck navodi jedno svjedočenje iz kojega se čini očito da 7 Stjepan Pavičić, Vukovska župa u razvitku svoga naselja od XIII. do XVIII. stoljeća, I. dio., Zagreb, 1940., 22-31.;

Stanko Andrić, Sjeveroistočna Hrvatska. Demografski obrisi društva, Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja, Hrvatske zemlje u razvijenom srednjem vijeku, Matica hrvatska, Zagreb, 2019., 285., 287-288.; István Kniezsa, Magyarország népei a XI. Században, Emlékkönyv Szent István király halálának kilencszázadik évfordulóján, Budapest, 1938., 365-472.; Gyula Kristó, Etnikai viszonyok Magyarországon Szent István korában.

Kisebbségkutatás, 9, Budapest, 2000., 398-406.; Imre Tóth, Magyarok és szlávok a 9-11. században, Árpád előtt és után, Somogyi Könyvtár, Szeged, 1996., 75-84.; Márta Font, Magyarok és szlávok az Árpád-kor végéig, Árpád előtt és után, Somogyi Könyvtár, Szeged. 1996., 157-167.

8 Fazileta Hafizović, Popis Sandžaka Požega 1579., Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2001., 240-241.

9 Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Radovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, Osijek, 1988., 73-74.; Stjepan Sršan, Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2000., 39-40., 58.

10 Ive Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Osijeku, Osijek, 1993., 295., 297-298.

11 Ivan Erceg, Ivan Kapistran Adamović: javni djelatnik, veleposjednik i ekonomist, Povijesni arhiv Osijek, Osijek, 1996., 11-12.

12 Josef Neck, Sarwasch-Hirschfeld. Vom Weden, Leben und Ende einer slawoniendeutscen Siedlung, Donauschwäbisce Landsmannschaft, Graz, 1961., 24.

13 Godine 1770. u Sarvašu je bilo 21 mađarska obitelj, 1772. njih 5, a već 1776. preostalo ih je samo 2. J. Neck, Sarwasch-Hirschfeld, 25.

139

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

su ti njemački kolonisti bili slabijeg imovinskog stanja „otac mi je često pričao da su njegovi preci, dva brata, došli u Sarvaš s kravom koju su imali i na koju su spakirali sve svoje stvari. (…) U tom novom domu izgradili su svoje jednostavne kuće od gline, s krovovima prekrivenim trskom. Za sebe i u službi vlastelina krčili su šume (uglavnom hrastove) i s vremenom od okolnog poplavnog zemljišta stvarali plodna polja.“14

U popisu osječkoga kotara 1786. godine, posjednik Sarvaša bio je Josip Kovač, a u Sarvašu je tada bilo 84 naseljene kuće u kojima je popisano „414 katoličkih duša, sve Nijemci.“15 Od toga je bilo 22 kućedomaćina, 56 inkvilina, 6 subinkvilina i 2 sluge.16 Prema Kanonskim vizitacijama (kojima je popisivano samo katoličko stanovništvo) u Sarvašu je 1813. godine u 114 kuća živjelo 620 osoba,17 a 1833. godine bilo je 133 bračna para i 786 osoba.18 Pritom treba napomenuti da i same Kanonske vizitacije navode da u mjestu „postoje i ljudi druge vjeroispovijesti (…) premda ih je vrlo malo.“19 U Sarvašu je škola s njemačkim nastavnim jezikom osnovana već 1770. godine, a crkva u stilu kasnobaroknog klasicizma izgrađena je od 1810. do 1813. godine.20

Popis 1828. godine

Na razini cijele Ugarske i civilne Hrvatske 1828. godine proveden je popis stanovništva, koji se još uvijek smatra predmodernim, jer su u njemu poimence popisani samo kućedomaćini, a metodološki je vrlo sličan feudalnim popisima iz 18. stoljeća. Naime, osim demografskih, popisom je obuhvaćeno i niz gospodarskih podataka, poput posijanih površina, livada, vinograda, voćnjaka i šljivika, šuma i stoke. Nadalje, plemstvo i svećenstvo nije obuhvaćeno tim popisom, ali je ipak naveden ukupan broj svih osoba (muškaraca, žena i djece) koji su popisani u naselju u referentnom trenutku. Rezultati toga popisa na razini Ugarske su da je tada u Ugarskoj živjelo 9.490.720 stanovnika, odnosno 41 stanovnik po kvadratnom kilometru, a u civilnoj Slavoniji popisano je 331.810 stanovnika, što bi iznosilo oko 35 st./km2. U Virovitičkoj županiji, kojoj je pripadao Sarvaš, popisano je 149.915 stanovnika u 282 naselja, s prosječnim brojem 32,5 st./km2, odnosno nešto manje od prosjeka za civilnu Slavoniju i primjetno manje u odnosu na teritorij Ugarske. Prosječan broj stanovnika po kući za Virovitičku županiju iznosio je 6,4 ukućana po jednoj kući.21 14 J. Neck, Sarwasch-Hirschfeld, 25-26.

15 Stjepan Sršan, Kotar Osijek 1786. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2002., 147.

16 Isto, 32.

17 Stjepan Sršan, Kanonske vizitacije, knjiga V. Osijek i okolica 1732.-1833., Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2007., 265.

18 Isto, 449.

19 Isto, 265., 449.

20 Franz Buch, Sarwasch – Hirschfeld: Eine donauschwäbische Gemeinde in Ostslawonien (1770-1944)., Godišnjak

Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, Njemačka narodnosna zajednica, Osijek, 2000., 205-206.

21 Béla Bottló, Az 1828. évi országos összeírás, A történeti statisztikai forrásai, Közgazdasági és jogi könyvkiadó, Budapest, 1957., 242-272.

140

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

U Sarvašu je 1828. godine popisano 139 kućedomaćina koji su živjeli u 122 kuće (kućna broja). Ukupno je tada popisano 863 stanovnika. Od toga je bilo 848 katolika (98,26%), 9 evangelika (1,06%) i 6 Židova (0,68%). U Sarvašu je tada prosječno živjelo između 6,20 i 7 ukućana po kući, ovisno o tome uzima li se u prosjek broj kućedomaćina ili broj kuća (tj. kućnih brojeva). U svakom slučaju, činilo se o broju koji se generalno uklapao u tadašnji prosjek Virovitičke županije, civilne Slavonije, pa i cijele Ugarske. Za svakoga se kućedomaćina posebno navodio i broj punoljetnih osoba oba spola koje su živjele u toj kući (dobi od 18 do 60 godina), ukupno je u Sarvašu takvih osoba popisano 320.22

Kako se etnicitet u popisu 1828. godine nije navodio, etničku raspodjelu nemoguće je utvrditi; moguće je rekonstruirati etimologiju pojedinih prezimena.

Etimologija pojedinih prezimena pak može ukazivati na nečije etničko podrijetlo, ali i ne mora, stoga sve zaključke treba shvatiti isključivo kao analizu prezimena, a ne pokušaj utvrđivanja etniciteta popisanoga stanovništva. Iako različiti narativni izvori poput kanonskih vizitacija i kasnijih popisa stanovništva i zavičajnih knjiga Sarvaša svjedoče o tome da je apsolutna većina stanovništva Sarvaša u popisanom razdoblju bila njemačka, ipak zaključke o etnicitetu na temelju prezimena treba uzimati sam kao hipotetičke i okvirne.

Broj stanovnika Sarvaša 1786.-1857. godine23

22 Pogledati detaljnu raspodjelu u Tablici 1. u Prilozima.

23 Podatak iz 1786. godine je iz popisa osječkoga kotara 1786. godine, podatci za 1813. i 1833. godinu su iz Kanonskih vizitacija, podatak iz 1828. je iz popisa Ugarske i civilne Hrvatske, a popis iz 1857. godine smatra se prvim modernim popisom stanovništva u Hrvatskoj.

141

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

Na temelju provedene analize prezimena svih popisanih kućedomaćina (139), može se utvrditi da je njemačkih prezimena nosilo 128 obitelji (njih 92,09%), hrvatskih prezimena 6 obitelji (4,32%), mađarskih 3 obitelji (2,16%), te jedno srpsko prezime (0,71%).24 Također, za jednu je obitelj izričito navedeno da je bila židovska (0,71%).

Prezimena s hrvatskom etimologijom su ona kućedomaćina Josepha Skrubicsa (bez navedenog kućnog broja)., Georga Klepacza (bez navedenog kućnog broja), Andrije Horvata (kbr. 36), Nicole Horvata (kbr. 45), Adama Petricsa (kbr. 55) i Mathiasa Neshticsa (kbr. 76.). Imena i prezimena s mađarskom etimologijom i ortografijom su ona kućedomaćina Pála Horvátha (bez navedenog kućnog broja), Imre Horvátha (kbr. 109) i Francisca Hegedüs (kbr. 99). Prezime kućedomaćina Urosha Kovacsevicsa (bez navedenog kućnog broja) srpske je etimologije, a obitelj kućedomaćin Hershla Singera navedena je kao židovska, bez posebno navedenoga kućnog broja.

Govoreći o prezimenima njemačke etimologije, njih je 128, a većina njih ponavlja se kod kućedomaćina u više od jednoga slučaja. Najučestalije prezime u Sarvašu prema popisu 1828. godine bilo je Schnur, koje je nosilo 8 kućedomaćina. Nakon njega, slijedi prezime Hauk koje je nosilo 5 kućedomaćina, te prezime Niderländer koje je zabilježeno kod 4 kućedomaćina. Prezimena zabilježena kod tri kućedomaćina bila su: Czorn, Gasser, Mayer, Peczinger, Pilger i Rok, a prezimena zabilježena kod dva kućedomaćina: Firly, Hirster, Klauser, Klem, Lippert, Nek, Pekker, Placz , Schmidt i Vilhelm.25

Čini se da je podatak koji je u narativnom obliku prenio Josef Neck o nezavidnom materijalnom položaju njemačkoga stanovništva u Sarvaš po dolasku bio točan, jer je od navedenih 139 kućanstava, samo njih 29 raspolagalo s cijelim selištem (20,86%).

Onih kućedomaćina koji su posjedovali samo vlastitu kuću i zemljište manje od osmine selišta bilo je 1828. godine u Sarvašu najviše – njih 94 (67,63%), a onih koji nisu posjedovali čak ni vlastitu kuću niti ikakvo drugo zemljište nego su uzimali u najam „kuću ili dio kuće drugoga“ bilo je 16 (11,51%).26

Zaključak

Sarvaš je naselje nedaleko od Osijeka u kojemu se od srednjovjekovnoga razdoblja do sredine 18. stoljeća zamijenilo čak četiri etničke skupine stanovništva.

U srednjovjekovnom razdoblju dominiralo je mađarsko stanovništvo, no ono je nestalo nakon Mohačke bitke 1526. godine i izbjeglo je na sjever, preko Drave. U 24 Pri tome treba naglasiti da u vjerskoj raspodjeli Sarvaša 1828. godine nije naveden nijedan kućedomaćin

pravoslavne vjeroispovijesti.

25 Izvor za sve podatke i analizu rezultata: MNL, OL, W 21-53, N26., 193.

26 O kategorijama zemljišta i seljaka na feudalnim vlastelinstvima više u: Štefanija Popović, Problemi i metode istraživanja strukture seljačkog i vlastelinskog posjeda u vrijeme likvidacije feudalnih odnosa (na primjeru grupe vlastelinstava u Hrvatskom Zagorju), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, vol. 12., Filozofski fakultet, Zagreb, 1979., 37-38.

142

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

osmanskom razdoblju, sudeći prema osmanskim defterima, u Sarvašu je živjelo isključivo muslimansko stanovništvo koje naselje napušta krajem 17. stoljeća. Godine 1698. naselje je pusto i nenaseljeno, te se početkom 18. stoljeća naseljava srpskim pravoslavnim stanovništvom, da bi ih nakon toga sredinom 18. stoljeća zamijenilo njemačko stanovništvo. Zanimljivost predstavlja podatak da je u svim tim mijenama etnička struktura naselja mijenjana iz temelja, dakle, od čini se gotovo ekskluzivno mađarskoga naselja, Sarvaš postaje isključivo muslimansko te zatim isključivo pravoslavno i na koncu gotovo u cijelosti naselje napučeno njemačkim stanovništvom.

Iako je i u 18. stoljeću provođeno niz feudalnih popisa kućedomaćina i njihovih ekonomskih prihoda, popis 1828. godine može se smatrati posljednjim predmodernim popisom širokog obuhvata (demografskih i ekonomskih podataka) koji je proveden na razini cijele Ugarske i civilne Hrvatske. Sarvaš je po tom popisu, uz Njemačku Retfalu, najveće i „najeksluzivnije“ njemačko naselje na području Virovitičke županije 1828. godine. Nadalje, naselje je to u kojemu je bio relativno razvijen prezimenski korpus, što značajno olakšava buduća istraživanja koja bi se bavila ili dubljim demografskim analizama stanovništva toga naselja ili pak različitim genealoškim proučavanjima povijesti pojedinaca ili obitelji iz toga naselja. Od ostalih kategorija dostupnih za analizu, dostupan je jedino podatak o vjerskoj raspodjeli, po kojemu je vidljivo da su gotovo svi stanovnici Sarvaša 1828. godine bili katolici (98,26%). Usto, može se rekonstruirati još i prosječan broj ukućana po kući, koji se s brojem oko 6-7 ukućana po kućanstvu gotovo u cijelosti uklapao u prosjek ne samo Virovitičke županije, nego i cijele civilne Slavonije, pa i Ugarske.

143

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

Prilozi Kbr.

Ime

Prezime

1 2 n/a 3 4 5 6 7 8 9 n/a 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 n/a n/a

Georgius Maria Joseph Vendelin Mathias Anton Joseph Joseph Johan Thomas Georg Conrad Joseph Jacob Francz Vendelin Joseph Johan Lorencz Cassimir Simon Valentin Johan Joseph Ignjacz Fridl Johan Jacom Aleksander Fridrich Francz Martin

Olvitz Pekker Skrubics Firly Pilger Schnur Lippert Nek Penczinger Fender Klepacz Fonderschmidt Bekker Gacz Hauk Puch Udri Rok Mayer Mayer Czorn Mayer Manir Meisinger Schnur Techtig Hauk Hauk Vilhelm Placz Niderländer En

Članova kućanstva oba Etimologija prezimena27 spola starosti 18-60 godina 2 njemačka 1 njemačka 2 hrvatska 3 njemačka 5 njemačka 3 njemačka 2 njemačka 2 njemačka 0 njemačka 3 njemačka 2 hrvatska 5 njemačka 3 njemačka 3 njemačka 4 njemačka 2 njemačka 3 njemačka 3 njemačka 2 njemačka 3 njemačka 3 njemačka 2 njemačka 2 njemačka 2 njemačka 2 njemačka 2 njemačka 2 njemačka 2 njemačka 2 njemačka 0 njemačka 2 njemačka 2 njemačka

27 Podatke o etimologiji prezimena treba shvatiti ori3jentativno; isti ne ukazuju nužno na etnicitet nositelja i/ ili članova njegovoga kućanstva.

144

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45

Anton Johan Francz Francz Vendelin Johan Joseph Andria Andreas Jacob Joseph Phillip Joseph Peter Mathias Leopold Nicolaus

Haini Hents Niderländer Hammer Schnur Niderländer Vespek Horvat Scheidl Hauk Gasser Gasper Bransauer Schumacher Gasser Schnur Horvath

2 2 1 3 3 3 2 3 2 5 3 2 2 4 2 2 3

n/a

Hershl

Singer

3

46 n/a 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 n/a n/a 60

Joseph Thadeus Peter Michael Fridrich Stefan Johan Johan Joseph Johan Adam Adam Johan Joseph Francz Johan Johan Anton

Peczinger Vrainer Ruke Buffat Rok Czorn Reiter Kussek Hauk Mais Petrics Menczer Pekker Messing Bekker Kasper Peczinger Peczinger

4 2 2 3 1 2 1 2 4 3 2 3 2 2 1 2 1 3

njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka hrvatska njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka hrvatska naveden kao Židov (lat.

Israelita) njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka hrvatska njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka 145

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

61 62 n/a 63 64 65 n/a 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 n/a 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 n/a 93 146

Jacob Georg Sebastian Fridrich Johan Johan Francz Florian Conrad Michael Joseph Mathias Francz Joseph Cassimir Joseph Andreas Mathias Urosh Georg Mathias Martin Johan Anton Melchior Joseph Francz Anton Jacob Michael Georg Johan Ignjacz Joseph Christian Francz Conrad

Lippert Puxpacher Schmidt Placz Hens Ittlinger Juro Gasser Hens Kitter Maisinger Hens Sagi Ebner Schmidt Moser Schnur Neshtics Kovacsevics Techthig Hirster Sitler Klauser Pilger Casper Kisinger Klauser Firly Hainrich Ebler Manier Klem Klem Schnur Vilhelm Hirster Brand

2 2 3 4 2 7 2 4 1 3 3 1 3 2 3 2 3 0 2 2 2 2 2 2 3 4 1 3 3 1 2 2 2 2 2 2 2

njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka hrvatska srpska njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

94 95 96 n/a 97 98 99 100 n/a 101 n/a 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 n/a 112 n/a 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122

Florian Conrad Stefan Francz Francz Stefan Francisca Johan Johan Anton Paul Paul Anton Georg Margareta Magdalena Francz Mathias Imre Jacob Jacob Anton Joseph Johan Lenhard Joseph Joseph Peter Anton Joseph Cassimir Jakob Simon Johan

Schnur Albert Mentz Kilian Mund Nek Hegedüs Schnur Rok Hader Horváth Bekker Lar Morans Hofschmidt Bauer Blum Bekker Horváth Buch Felker Haslinger Svakhofer Raczki Baumgartner Vetzel Adler Pok Niderländer Hens Czorn Veczeg Pilger Enderle

2 2 1 2 1 1 1 2 2 2 1 1 2 2 1 2 2 2 2 3 3 2 2 2 2 4 2 2 2 3 3 2 4 2

njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka mađarska njemačka njemačka njemačka mađarska njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka mađarska njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka njemačka

Tablica: Popis kućedomaćina po kućnim brojevima u Sarvašu prema popisu 1828. godine 147

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

Popis izvora i literature NEOBJAVLJENI IZVORI

Magyar Nemzeti Levéltár (MNL), Országos Levéltára (OL), Diplomatikai Levéltára (DL), 1039.; 87956.

Magyar Nemzeti Levéltár (MNL), Országos Levéltára (OL), W 21-53, N26 Horvátország és Szlavónia, Verőce vármegye, 193. Szarvas (193.)

OBJAVLJENI IZVORI

Pál Engel, Vukovska županija, rukopis

Fazileta Hafizović, Popis Sandžaka Požega 1579., Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2001.

Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Radovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, Osijek, 1988.

Ive Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Osijeku, Osijek, 1993.

Stjepan Sršan, Kanonske vizitacije, knjiga V. Osijek i okolica 1732.-1833., Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2007.

Stjepan Sršan, Kotar Osijek 1786. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2002.

Stjepan Sršan, Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2000.

LITERATURA

Stanko Andrić, Sjeveroistočna Hrvatska. Demografski obrisi društva, Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja, Hrvatske zemlje u razvijenom srednjem vijeku, Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Jacqueline Balen, Sarvaš – neolitičko i eneolitičko naselje, Katalozi i monografije Arheološkog muzeja u Zagrebu, svezak II., Zagreb, 2005.

Loránd Benkő, A magyar nyelv történeti-etimológiai szótára, harmadik kötet, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1976.

Béla Bottló, Az 1828. évi országos összeírás, A történeti statisztikai forrásai, Közgazdasági és jogi könyvkiadó, Budapest, 1957.

Franz Buch, Sarwasch – Hirschfeld: Eine donauschwäbische Gemeinde in Ostslawonien (1770-1944)., Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, Njemačka narodnosna zajednica, Osijek, 2000.

Ivan Erceg, Ivan Kapistran Adamović: javni djelatnik, veleposjednik i ekonomist, Povijesni arhiv Osijek, Osijek, 1996., 11-12.

Márta Font, Magyarok és szlávok az Árpád-kor végéig, Árpád előtt és után, Somogyi Könyvtár, Szeged. 1996.

Lajos Kiss, Földrajzi nevek etimológiai szótára, II. kötet, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1988.

István Kniezsa, Magyarország népei a XI. Században, Emlékkönyv Szent István király halálának kilencszázadik évfordulóján, Budapest, 1938.

Gyula Kristó, Etnikai viszonyok Magyarországon Szent István korában. Kisebbségkutatás, 9, Budapest, 2000.

148

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine Josef Neck, Sarwasch-Hirschfeld. Vom Weden, Leben und Ende einer slawoniendeutscen Siedlung, Donauschwäbisce Landsmannschaft, Graz, 1961.

Denis Njari, Naselja laslovačkog vlastelinstva u srednjem vijeku, Scrinia Slavonica, vol. 18., Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski, Brod, 2018.

Stjepan Pavičić, Vukovska župa u razvitku svoga naselja od XIII. do XVIII. stoljeća, I. dio., Zagreb, 1940. Štefanija Popović, Problemi i metode istraživanja strukture seljačkog i vlastelinskog posjeda u vrijeme likvidacije feudalnih odnosa (na primjeru grupe vlastelinstava u Hrvatskom Zagorju), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, vol. 12., Filozofski fakultet, Zagreb, 1979.

Imre Tóth, Magyarok és szlávok a 9-11. században, Árpád előtt és után, Somogyi Könyvtár, Szeged, 1996.

Gábor Zaicz, Etimológiai szótár, Tinta Könyvkiadó, Budapest, 2006.

149

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine

STANOVNIŠTVO SARVAŠA PREMA POPISU 1828. GODINE Sažetak

U radu se analizira Popis kućedomaćina Sarvaša iz 1828. godine koji je proveden na području cijele Ugarske i civilne Hrvatske i Slavonije kao posljednji predmoderni popis takvoga tipa.

Popis se ističe po tome što je, osim što obuhvaća poimenični popis kućedomaćina, sadrži i ukupan broj stanovnika naselja. Iako su iz popisa isključeni plemstvo i svećenstvo, to nije predstavljalo metodološke poteškoće za Sarvaš jer u tom naselju nisu živjeli pripadnici tih kategorija. U Sarvašu je 1828. godine popisano 139 kućedomaćina koji su živjeli u 122 kuće, s ukupno 863 stanovnika. Većina stanovništva bila je katoličke vjeroispovijesti (98,26%), dok su manjinu činili evangelici (1,06%) i Židovi (0,68%). Prosječno je u svakoj kući živjelo između 6,20 i 7 ukućana, što se uklapalo u tadašnji prosjek civilne Slavonije i Ugarske. Iako se podatak o etnicitetu stanovništva nije navodio u popisu, narativni izvori, ali i analiza prezimena ukazuju na homogenost, naime, većina obitelji nosila je njemačka prezimena (92,09%), ali su u naselju bila prisutna i hrvatska, mađarska te jedno srpsko prezime. Sarvaš se prema navedenim podatcima, uz Njemačku Retfalu, izdvaja kao najveće i “najeksluzivnije” njemačko naselje u Virovitičkoj županiji 1828. godine. Iako su iz popisa dostupni samo osnovni podaci o vjerskoj raspodjeli i broju ukućana po kući, popis pruža dragocjene demografske podatke koji omogućavaju dublje demografske i genealoške analize stanovništva Sarvaša te pruža osnovu za daljnja istraživanja o demografskoj povijesti tog naselja i njegovih stanovnika.

Ključne riječi: Sarvaš, istočna Slavonija, njemačko stanovništvo, popis 1828. godine, predmoderni popisi stanovništva

DIE BEWOHNER VON SARVAŠ LAUT VOLKSZÄHLUNG AUS DEM JAHR 1828 Zusammenfassung

In der Arbeit wird das Verzeichnis der Hausbesitzer von Sarvaš aus dem Jahr 1828, welches auf dem Gebiet von ganz Ungarn und des zivilen Kroatiens und Slawoniens, als letztes vormodernes Verzeichnis dieses Types, gemacht wurde, analysiert. Die Zählung hebt sich dadurch hervor, dass sie außer dem Verzeichnis der Namen der Hausbesitzer auch die Gesammtzahl der Ortsbewohner umfasst. Obwohl der Adel und die Priesterschaft aus der Zählung ausgeschlossen wurden, bedeutete das für Sarvaš keine methodologische Schwierigkeit, weil in dieser Siedlung keine Angehörige dieser Kathegorien lebten. In Sarvaš wurden im Jahr 1828 139 Hausbesitzer verzeichnet, die in 122 Häuser lebten, mit insgesammt 863 Bewohner.

Die Mehrheit der Bewohner warer Katholiken (98,26%), während die Minderheit von Evangelikalen (1,06%) und Juden (0,68%) gebildet wurde. Durchschnittlich lebten in jedem Haus zwischen 6,20 und 7 Haushaltmitglieder, was zu dem damaligen Durchscnitt des zivilen Slawoniens und Ungarns passte. Obwohl die Ethnizität der Bevölkerung in dem Verzeichnis nicht angegeben wurde, weisen die narativen Quellen, aber auch die Analyse der Familiennamen auf eine Homogenität hin, die meisten Familien hatten nämlich deutsche Familiennamen (92,09%), doch in der Siedlung gab es auch kroatische, ungarische sowie einen serbischen

150

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 137-151 Denis Njari: Stanovništvo Sarvaša prema popisu 1828. godine Familiennamen. Sarvaš hebt sich, laut angeführten Angaben, neben der Deutschen Retfalu, als größte und „exklusivste“ deutsche Siedlung in der Gespanschaft Virovitička im Jahr 1828. hervor. Obwohl aus dem Verzeichnis nur Grundangaben bezüglich Religionsstruktur und Anzahl der Hausbewohner gemäß der Häuser zugänglich sind, bietet das Verzeichnis kostbare demographische Angaben, welche tiefere demographische und genealogische Analysen der Bevölkerung von Sarvaš ermöglichen und eine Grundlage zu weiteren Forschungen bezüglich demographischer Geschichte dieser Siedlung und deren Bevölkerung bieten.

Schlüsselwörter: Sarvaš, Ostslawonien, deutsche Bevölkerung, Völkerzählung aus dem Jahr 1828, vormoderne Völkerzählungen

151

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Suzana Leček Znanstvena savjetnica u trajnom izboru Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Starčevićeva 8, 35000 Slavonski Brod slecek@isp.hr

UDK: 291.213 Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 26.09.2023.

Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika U članku je istražena veza pojave i širenja štovanja sv. Florijana u hrvatskim područjima s pripadanjem Habsburškoj Monarhiji te migracijama njemačkog / austrijskog stanovništva u naša područja. Pregled povijesnih veza ukazao je na tri vala širenja svečevog kulta: prvi, srednjovjekovni u Istri, drugi tijekom 17.-18. stoljeća u središnjoj Hrvatskoj, te treći u 18.-19. stoljeću u Slavoniji, Srijemu i Baranji. Posebna je pozornost posvećena posljednjem valu, koji je do sada spominjala samo podunavskošvapska literatura, a bio je previđen u hrvatskoj historiografiji. Istraživanje je potvrdilo izravnu vezu njemačkog doseljavanja u hrvatske krajeve sa širenjem štovanja sv. Florijana među svim etničkim / nacionalnim zajednicama na hrvatskom prostoru.

Ključne riječi: Podunavski Nijemci, Sv. Florijan, migracije, kult svetaca, javni spomenici

153

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

„Nur wenig erinnert noch an die „Schwaben“, die hier einst gewohnt haben: die Statue vor der Kirche, die Grabsteine auf dem verwahrlosten Fiedhof. Fast hundert Jahre haben deutsche Kolonisten hier gewohnt, drei Generationen, viel Zeit für die Menschen, die es miterlebten.

Wenig Zeit für den, der in geschichtlichen Zeiträumen denkt.“1

Uvod

Kada danas spomenemo sv. Florijana, pomislimo na vatrogasce. Doista, od stvaranja modernog vatrogastva u 19. stoljeću, sv. Florijana su kao svog zaštitnika prihvatile njihove udruge širom Europe, počevši od Austrije, Mađarske i Njemačke. Prihvatio ga je i savez vatrogasaca osnovan u Hrvatskoj (Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica, 1876.).2 No, izvan stručnih krugova, malo tko zna da štovanje ovoga sveca nije počelo s vatrogascima. Stoga ovdje želimo ukazati na dugu i bogatu povijest sv. Florijana u hrvatskim krajevima, kao i na to da širenje njegovog štovanja izvrsno odražava složene stoljetne austrijsko-njemačke i hrvatske veze.3

Sv. Florijan jedan je od mučenika iz vremena Dikolecijanovih progona. Bio je časnik u rimskoj vojsci, a 304. godine je radi vjere ubijen utapanjem (bačen je u rijeku Enns s mlinskim kamenom oko vrata). Uz njegov je grob u 10. stoljeću podignut samostan Sv. Florijana oko kojega je nastalo istoimeno mjesto u blizini Linza. Od tuda mu se štovanje već u ranom srednjem vijeku proširilo na današnju južnu Njemačku i Poljsku (relikvije se štuju u Krakovu već 1138.), Češku, a potom i u Podunavlje. Postao je jednim od najpopularnijih srednjoeuropskih svetaca zaštitnika, pa je tako, osim matične Gornje Austrije, jedan od zaštitnika Poljske, a suzaštitnik je i Zagrebačke nadbiskupije. Bio je zaštitnik od raznih opasnosti, poput neplodnosti polja ili poplava, ali s vremenom je prevagnula njegova pomoć u slučaju požara. Uz ovu specijalizaciju, proširilo se štovanje sv. Florijana kao zaštitnika konkretnih zanimanja povezanih s vatrom. Kako je spomenuto, danas ga znamo kao zaštitnika vatrogasaca, ali kroz povijest štovali su ga i pekari, kovači, ugljenari, dimnjačari, pivari i bačvari (radi vjedra kojim gasi vatru).4

1 Willy Reschl, “Begegnung mit Satnitz”, u: Stefan Stader, Heimetbuch Satnitz (Djakovačka Satnica). Eine Gemischtsprachige Gemeinde in Slawonien / Jugoslawien, Kaiserslautern 1972., 82.

2 O vezi sv. Florijana i hrvatskih vatrogasaca, ali i o povijesti svečevog štovanja kod nas, vidjeti stranice “Sveti

Florijan: Sveti Florijan zaštitnik vatrogasaca”, koje uređuje profesionalni vatrogasac i teolog Nikola Turkalj: https://svetiflorijan.blogspot.com/.

3 Zahvaljujem na savjetu i pomoći kolegama Vladimiru Geigeru i Milanu Vrbanusu (Hrvatski institut za povijest), Anti Grubišiću (Muzej Slavonije, Osijek), Josipu Jagodaru i Ivanu Stipiću (Sveučilište u Slavonskom Brodu), Danijeli Ljubičić Mitrović i Josipu Lozuku (Muzej Brodskog Posavlja, Slavonski Brod).

4 Mitar Dragutinac (MD), “Florijan”, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur.

Anđelko Badurina, Zagreb 1979., 230.

154

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Samostan sv. Florijana (Stift St. Florian) u Sv. Florijanu, Austrija. Bazilika i samostan nastali su na mjestu svečevog groba i postali ishodištem njegovog štovanja. (Izvor: https://www.facebook. com/stiftstflorian/photos/5584434558283842, 23.11.2022.)

Na naše područje štovanje sv. Florijana dolazi u fazama, koje ovise o vezama s Austrijom i o doseljavanju stanovništva iz austrijskih ili južnonjemačkih područja.

Ovdje smo pokušali dati pregled poznatih spoznaja o valovima širenja svečevog štovanja i njihovoj uvjetovanosti povijesnim prilikama. Osim toga, upozoravamo na ponekad previđenu, posljednju fazu, u kojoj doseljavanje Podunavskih Nijemaca u Slavoniju, Srijem i Baranju proširuje štovanje sv. Florijana i na ta područja.

Polazište istraživanja bile su dvije dostupne baze podataka: Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske5 i Hagiotopografija Hrvatske koju je sastavio Anđelko Badurina6. Prva je uža i obuhvaća samo povijesno-umjetničke spomenike, te u ovom slučaju rijetko zahvaća 19. stoljeće. Druga je znatno opsežnija, jer je polazište štovanje sveca, ne kvaliteta ili barem starost umjetnine. No, sačinio ju je jedan čovjek, pa iako sadrži gotovo 7.000 navoda, bilo je nemoguće obuhvatiti doista sve što što postoji u Hrvatskoj. Ipak, to je do danas najpotpunija baza svetačkih patronata, koja je omogućila povezivanja sveca i prostora kojeg je on štitio, bilo da se radilo o zaštiti nad stvarnim prostorom (grad, selo, župa, država) ili nad nekim područjem ljudskog življenja (pojedine djelatnosti ili situacije). Ona je i nezamjenjivo polazište za istraživanja, koja na temelju praćenja štovanja svetaca kroz vrijeme i prostor proučavaju raznovrsne 5 Republika Hrvatska. Ministarstvo kulture i medija. Registar kulturnih dobara. (Izvor: https://registar. kulturnadobra.hr/#/, pregledano: listopad 2022.)

6 Anđelko Badurina, Hagiotopografija Hrvatske, Zagreb 2006. Istraživanje je objavljeno kao baza podataka na kompaktnom disku (CD), koju se može pretraživati prema ključnim riječima.

155

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

aspekte prošlosti: političke utjecaje, društveno-gospodarske prilike (bratovštine, hodočašća), kulturne dodire (umjetnička djela) ili mentalitet.7 Ovdje nas posebno zanima njihova osobina da jasno pokazuju i utjecaje stranih političkih ili kulturnih središta, koji se šire na razne načine i mijenjaju kroz vrijeme. Naravno, pri tom se radi samo o stranim svecima, a ne o lokalnim kultovima.

U Registru kulturnih dobara RH upisana su 22 spomenika posvećena sv. Florijanu.

Prema tipovima radi se uglavnom o građevinama ili javnim spomenicima, a prema prostornom rasporedu vidimo da su gotovo svi u središnjoj Hrvatskoj, čak 14 u Međimurju i Hrvatskom zagorju, 4 u Podravini, po 2 u okolici Zagreba i Siska te jedna u Gorskom kotaru. Najstarije pripadaju 17. stoljeću, a većina ih je iz 18. stoljeća.

Kod Badurine imamo čak 51 spomen sv. Florijana, no raspored je gotovo identičan: 44 u središnjoj Hrvatskoj, 3 u Istri (svi iz ranijeg razdoblja), 2 u Gorskom kotaru, a kod njega srećemo i jednina 2 slučaja zabilježena na području Slavonije i Srijema.

Pregledavajući obje baze, može se pratiti rana pojava kao i područja širenja štovanja sv. Florijana u srednjem i ranom novom vijeku. No, pokazalo se još nešto - da one gotovo i ne sadrže pojavu sv. Florijana u Slavoniji, Srijemu i Baranji, zapravo ne pokazuju utjecaj koji je na širenje njegovog štovanja imao veliki val doseljavanja nakon oslobođenja ovih krajeva od osmanske vlasti. Iako to nije nepoznato u podunavskošvapskoj literaturi8, želimo upozoriti i druge kako je pobožnost sv. Florijanu u Istočnoj Hrvatskoj ostavština Podunavskih Nijemaca. Iako se na ovom području uglavnom radi o nešto novijim spomenicima, danas i oni čine kulturnu baštinu vrijednu zaštite, jer ne samo da su stariji od stotinu godina, nego su i trag prisutnosti jedne etničke / nacionalne zajednice i multietničke kulture koja je (gotovo) nestala.

Širenje kulta sv. Florijana: prvi i drugi val

Ako izuzmemo najstariji spomen svečevog imena u toponimu iz ranokršćanskog doba, otočiću Sv. Florijan (danas Uljanik) uz antičku Pulu, prva njegova svetišta javljaju se u Istri u 12. stoljeću (freske u Kranjcima kraj Labina), a potom u 15. stoljeću (crkva kraj Marušića, Grožnjan).9 Neosporno je da su povezana s ranom pripadnošću ovog dijela poluotoka Austriji.10 7 Anđelko Badurina, Marko Tadić, „Hagiotopografija Istre i dubrovačkog područja“, Radovi Instituta za povijest

umjetnosti, vol. 12-13, 1988-1989, 59-63; Anđelko Badurina, „Hagiotopografija Hrvatske“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, vol. 27 , 2003., 305–310. Anđelko Badurina, Hagiotopografija Hrvatske, Zagreb 2006.

8 „Der heilige Florian (und seine Verehrung bei der Donauschwaben)“, Der Donauschwaben, vol. 18, br. 29 (21.7.1968), str. 7.

9 A. Badurina, Hagiotopografija. Turkalj navodi naselje Martinčići i datira je u 14. stoljeće. Navodi su različiti, jer je crkvica na praznom području na kojem je nekada bilo naselje, a između sela Martinčići (općina Grožnjan) i Marušića (područje Grada Buje). Usp. https://www.glasistre.hr/istra/danas-je-spomendan-svetog-florijanaprisjecanje-na-zastitnika-vatrogasaca-640524. (26.10.2022.)

10 O kultu sv. Florijana kao jednom od austrijskih svetaca čije se štovanje širi u Istri pod austrijskom upravom vidjeti: Stephanie Peršić, Mletački i srednjoeuropski utjecaji u ikonografiji sakralne baštine XVII. i XVIII. stoljeća na području Porečko-pulske biskupije, Zagreb 2022., 55-56. (Diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u

156

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

U ovoj ranoj fazi kultove svetaca širili su misionari, kralj i njegov krug (dinastički brakovi) te crkveni vrh. No, negdje od 13. stoljeća javlja se novi čimbenik - utjecaj kretanja stanovništva. Doseljenici donose svoje svece, u na obali talijanske, a u unutrašnjosti uglavnom njemačke. Naime, drži se da je od 13. ili 14. stoljeća cijelo društvo (plemstvo, građani, seljaci) uključeno u razne oblike pobožnosti, pa onda i širenje štovanja raznih svetaca.

Ovom utjecaju zahvaljujemo i drugi val širenja štovanja sv. Florijana, koji se događa znatno kasnije i na drugom području. Naime, svečev kult, koliko za sada znamo, proširio se tek u 17. stoljeću i središnjom Hrvatskom. Kasnu pojavu uzrokovali su osmanski ratovi, koji su za dva stoljeća odgodili proces vidljiv u ugarskim i slovenskim krajevima još u 15. stoljeću. Nova žarišta širenja štovanja raznih stranih svetaca tada su postali gradovi, koji u to vrijeme dobivaju sve složeniju etničku i društvenu strukturu.

Drugim riječima, s jedne strane primjetan je porast udjela stranog, u ovom slučaju njemačkog stanovništva, a s druge strane društvena struktura gradskog stanovništva postaje sve složenija (ne samo statusno, nego se i profiliraju nova zanimanja). Ovi procesi odrazili su se i na svijet duhovnih zaštitnika – pojavljuju se strani sveci, a i oni se „specijaliziraju“ za pojedine društvene skupine ili određeni problem. Tada se šire štovanja većeg broja specijaliziranih svetaca iz Austrije i južne Njemačke, primjerice onih prizivanih kod smrti i umiranja (sv. Mihael, sv. Barbara) ili u bolesti (sv. Wolfgang, sv. Valentin, a unutar toga podspecijalizacije: sv. Rok za zaraze, sv. Blaž za grlo, sv. Apolonija za zube, a sv. Lucija za vid). S njima se širi i štovanje sv. Florijana, čiji se prvi prikazi pojavljuju u njemačkim naseljima Ugarske već u 15. stoljeću.11 Izgleda da je to vrijeme podizanja i prvih crkava posvećenih sv. Florijanu u Sloveniji.12

Kako je spomenuto, širenje na hrvatske krajeve za dva su stoljeća odgodili osmanski ratovi i osvajanja. Svedena na reliquiae reliquiarum, Hrvatska je izgubila i stanovništvo i velika područja te se dugo borila za opstanak. Pa ipak, u vrijeme razmjerne stabilnosti, pojavila su se i na području središnje Hrvatske prva mjesta štovanja sv. Florijana.

Možemo ih povezati s vojnim ustrojem i dolaskom njemačkog vojnog kadra, ali u nekim primjerima i ovdje je presudilo postojanje njemačkog građanstva, prisutnoga u gradovima od srednjega vijeka.

Kao i drugdje, i ovdje se brzo širilo štovanje niza „praktičnih“ svetaca, kojima se narod obraćao u čestim potrebama. Osim onih koji su štitili od bolesti ljudi i stoke (od koje se živjelo), popularnost je stekao i novi svetac koji je pomagao u slučaju požara.

A oni su na području gdje je drvo bilo osnovni građevni materijal, kao što je to bila Zagrebu, neobjavljeno). (https://repozitorij.ffzg.unizg.hr/islandora/object/ffzg%3A3067/datastream/PDF/ view, 7.11.2022.)

11 Gäbor Tüskes, Eva Knapp, „Europäische Verbindungen der Mittelalterlichen Heiligen Verehrung in Ungarn“, Analecta Bollandiana. Revue critique d’hagiographie, Bruxelles 1992., tom 110, sv. 1-2, 48-57.

12 Sv. Florijan, Sevnica (https://sevnica.donbosko.si/zupnija/podruznice/#naslov1, 24.10.2022.)

157

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

središnja Hrvatska, bili česta pojava.13 Kako je rečeno, u središnjoj Hrvatskoj početke širenja štovanja sv. Florijana za sada možemo datirati tek u 17. stoljeće, a pojava većeg broja mjesta njegovog štovanja u 18. stoljeću kod nas je bez sumnje povezana i s konačnim prestankom osmanske ugroze, obnovom i postepenom normalizacijom života nakon oslobađanja hrvatskih područja (Veliki bečki rat 1683-99, koji je završio mirom u Srijemskim Karlovcima 1699.). Istovremeno njegovo štovanje u Srednjoj Europi doživljava vrhunac, pa je samo u Austriji njemu u čast podignuto šezdesetak crkava.14

Najstariji spomenici u središnjoj Hrvatskoj, barem oni za koje znamo godine podizanja, su crkva u Varaždinu (1669.-72.), kapela u Karlovcu (1680.) i pil u Vidovcu (1672.). Nažalost, sačuvan je samo pil u Vidovcu15, dok je crkva u Varaždinu u nešto kasnija i bolja vremena zamijenjena većom i zidanom građevinom (1733-52).16 Vrijeme nije bilo naklono niti kapeli u Karlovcu, koja je podignuta 1680., a srušena 1790. godine. Kako danas ne postoji, nije navedena u Registru, a niti kod Badurine.

Spominjemo je ovdje kao primjer spomenika koji su nestali i za koje više ne znamo, pa treba pretpostaviti da je takvih slučajeva moglo biti više. Stoga sve brojeve koje ovdje navodimo treba uzeti samo okvirno. Osim toga, zanimljiv nam je podatak kako ju je kao zavjetni dar sagradio poštanski meštar Nikola Herman, prema imenu pripadnik njemačke etničke skupine.17

Kako možemo zaključiti iz izvora, štovanje sv. Florijana širilo se iz dva središta, a oba su povezana s postojanjem Vojne granice. Radilo se o njenom starom središtu Varaždinu, te novoj utvrdi Karlovcu.18 Štovanje sv. Florijana ovdje su širili vojni krugovi, bilo da se radilo o običnim vojnicima (do preustroja u 17. stoljeću posade utvrda dijelom čine profesionalni vojnici iz njemačkih ili austrijskih područja) ili 13 Anđela Horvat, „Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj”, u: Anđela Horvat, Radmila Matejčić, Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982., 261. Šire u: Hrvoje Petrić, „O požarima i urbanom okolišu slobodnih kraljevskih gradova Hrvatsko- slavonskog kraljevstva u ranome novom vijeku (Varaždin, Križevci, Koprivnica, Zagreb)“, Ekonomska i ekohistorija. Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša, vol. 5, 2009., 158-191.

14 Patron St. Florian (Die Pfarrgemeinde St. Florian in der Messestadt Riem), (https://www.sankt-florian.org/ kirche/patron-st-florian, 25.10.2022.)

15 Prema opisu u Registru pil s likom Trpećeg Isusa (Krista Premišljevača) u Vidovcu nastao je 1672., a na donjem dijelu postamenta u reljefu je prikaz sv. Florijana koji gasi požar na kući. Svetac je prikazan u baroknom oklopu, a kuća ima slamnati krov i vjerojatno je tipična seljačka kuća toga kraja i doba. (https:// registar.kulturnadobra.hr/#/details/Z-1931) 16 https://registar.kulturnadobra.hr/#/details/Z-2183.

17 Tihana Kušter, Od bolesti i vatre. Zavjetne crkve Slobodnog kraljevskog grada Varaždina, Zagreb 2017., 153.

(Diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, neobjavljeno), navod prema: Milan Kruhek, Graditeljska baština Karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993., 95. Kapela je srušena 1790. godine, ali groblje oko kapele bilo je aktivno sve do 1820. godine. Badurina navodi 1810. kao vrijeme rušenja kapele.

18 Varaždin je središte stare Slavonske krajine (u 17. stoljeću ustalio se naziv Varaždinskog generalata). Iako je nakon oslobođenja Slavonije od Osmanlija (1699.) stari dio krajine ostao daleko od granice, vojni je ustroj zadržan do razvojačenja 1881., a Varaždin je ostao središte generalata do 1731. godine. Karlovac je podignut u 16. stoljeću, do 1693. imao je vojnu upravu, a onda je dobio ograničenu samoupravu. Nakon prestanka osmanske opasnosti prerasta u važno trgovačko središte i postaje jedan od najrazvijenijih hrvatskih gradova.

158

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

zapovjednom kadru. S druge strane, u Varaždinu ne treba previdjeti ni postojanje utjecajne skupine njemačkog građanstva. U vrijeme podizanja prve kapele sv. Florijana (1669.-71.) Varaždin više nije imao vojnu ulogu, ali je upravo tada bio glavni grad Hrvatske19, pa je razumljiv i njegov utjecaj na okolno područje. Drugo je središte, kako je navedeno, bio Karlovac. U njegovoj se blizini već u 17. stoljeću podižu tri svetišta sv. Florijana (Dubovac kraj Karlovca, 1680., ušće Korane u Karlovcu i Bosiljevo20).

Nešto više ćemo reći samo o istaknutijim primjerima, počevši od prve crkve posvećene sv. Florijanu na ovom području. Prema predaji varaždinska crkva podignuta je na mjestu gdje je stao katastrofalni požar 1665. Podigli su Crkva sv. Florijana u Varaždinu iz je varaždinski obrtnici, a u tom su trenutku 18. stoljeća. (Izvor: https://svetiflorijan. imućniji obrtnici koji su to mogli podnijeti blogspot.com/2021/01/danasnja-zidanafinancijski, uglavnom bili stranci.21 Ova stara crkva-sv-florijana-u.html) crkva nešto je kasnije zamijenjena zidanom, u kojoj se i danas nalazi poznata slika velikog požara iz 1776. godine, a nju su kao zavjetni dar „dali naslikati varaždinski građani - Nijemci“.22 Ovome možemo pridodati kako su, osim naručitelja, i izvođači radova unosili inovacije. Dok su naručitelji mogli utjecati na ikonografski program, pa onda i popularnost pojedinih svetaca, izvođači su definirali vizualno oblikovanje novih vjerovanja. Naime, barokne radionice koje su izrađivale crkvenu opremu, a radile su u našim središtima (Zagreb, Lepoglava, Varaždin, Osijek) većinom su bile sastavljene od Nijemaca i Austrijanaca, koji su slijedili moderne stilove i prenosili prihvaćene svetačke atribute.23 Stoga i tipologija spomenika odgovara formalnim i ikonografskim kriterijima, uvriježenim u srednjoeuropskom prostoru. 24

19 U 16.-17. stoljeću u Varaždinu zasjeda Sabor, a političko je središte 1767.-1776. (ovdje zasjeda Kraljevinsko

namjesničko vijeće i stoluje ban).

20 Spominje se samo u vizitacijama.

21 Ivy Lentić Kugli, Varaždin, povijesna urbana cjelina grada, Zagreb 1977., 39-40, 45.

22 Turistička zajednica Varaždinske županije. (https://www.turizam-vzz.hr/istrazite/legende/66-florijanska-

crkva, 4.11.2022.)

23 A. Horvat, “Barok”, 228.

24 Irena Kraševac, „Pilovi, poklonci i raspela Hrvatskog zagorja“, Anali Galerije Antuna Augustinčića, vol. 21-25, 2006, 210. Autorica navodi šest osnovnih tipova: stupac s kubusom, poklonac tipa tabernakul, poklonackapelica, marijanski pil ili poklonac, pil ili poklonac Tužnog Krista i raspelo ili križno drvo.

159

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Budući da je sv. Florijan uglavnom bio pučki svetac, rijetko su spomenici podizani njemu u čast imali visoku umjetničku kvalitetu. Pa ipak za neke od njih može se reći da ulaze u kvalitetnije primjere naše kulturne baštine. Umjetničkom kvalitetom ističe se zavjetna kapela građana Križevaca (1735.), čije dinamično konveksno pročelje predstavlja vrlo uspješno ostvarenje kasnobaroknog stila.25

Crkva sv. Florijana u Križevcima (Izvor: https://visitkrizevci.com/adresar/kapela-svflorijana/, 26.10.2022.)

Pil sv. Florijana u Legradu (Izvor: https://registar. kulturnadobra.hr/#/ details/P-6065)

Osim toga, kvalitetom i složenom kompozicijom ističe se grupni pil Sv. Florjana u Legradu. Postavljen je 1735. i jedini je složeni pil kod nas u kojem sv. Florijan zauzima središnje, a ne bočno i podređeno mjesto.26

Posljednji primjer svjedoči kako je poticaj štovanju sv. Florijana još uvijek moglo davati plemstvo, koje je školovanjem i bračnim vezama zacijelo pridonosilo širenju novih vjerovanja. Tako je u Pušći 1778. na zemljištu plemića Hadrovića podignut pil sv. Florijana. Osim što svjedoči o dugotrajnom utjecaju stare društvene elite, tj. crkvenih patrona, govori i o širenju štovanja izvan gradskih središta i njemačkih krugova. Zanimljivo je da Pušća danas ima sv. Florijana u svom grbu i na zastavi27,

25 A. Horvat, „Barok”, 38.

26 Oko središnje skulpture sv. Florijana, postavljene na viši kanelirani stub (četvrtasti presjek), nalaze se skulpture sv. Ivana Nepomuka i sv. Antuna Padovanskog. Pil je ocijenjen kao „značajno i vrijedno djelo kasnobarokne javne plastike“. (https://registar.kulturnadobra.hr/#/details/P-6065) Više u: Krasanka Majer, „Pil svetog Florijana u Legradu“, Kaj, vol. 43, 2010,, br. 1-2, 119-134.

27 Kip sv. Florijana u Pušći (https://svetiflorijan.blogspot.com/2019/03/)

160

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

a dobar su primjer i zaštite ovog kasnobaroknog spomenika i njegovog korištenja u brendiranju mjesta.28

Pil sv. Florijana u Pušći. Svetac je postao zaštitnikom općine, koja ga je stavila na zastavu i grb, a postao je i njenim zaštitnim znakom.

(Izvor: https://svetiflorijan.blogspot.com/2019/03/)

Treći val: Slavonija, Srijem i Baranja

Spomenuto je kako je popis svetišta posvećenih sv. Florijanu u Hagiotopografiji Anđelka Badurine znatno duži od spomeničkog Registra te da između navedenih 51 mjesta štovanja (crkve, kapele, kipovi, freske) ovdje možemo naći i dva lokaliteta u Slavoniji. Radi se o crkvi u Beketincima (Čepin, Osijek) iz 1973. te o grobnoj kapeli u Lovasu. Popis je očito nepotpun i trebalo bi ga znatno proširiti, a vjerojatno i ispraviti neke pogreške. Tako je za kapelu u Lovasu navedeno da je podignuta 1999., ali zasigurno je starija, jer je devastirana u Domovinskom ratu i kasnije obnavljana (2019.).29 Zanimljivo je da su kod obnove kapele znatnu financijsku pomoć dali obitelj Haring i Udruga lovaskih Nijemaca iz Njemačke.30

O nekom eventualnom štovanju sv. Florijana u Istočnoj Hrvatskoj u predosmanska vremena nemamo izvora. Nije isključeno da se možda pojavilo u 15. stoljeću, kada je zabilježeno i u ugarskim naseljima. No, sve što danas znamo izravno je povezano s velikim valom naseljavanja opustošenih područja nakon pobjede nad Osmanlijama.

Zapisi iz onoga vremena svjedoče kako njemački doseljenici na oslobođenim 28 Restaurirani original nalazi se u općinskoj vijećnici, a zamijenila ga je replika. Općina Pušća. Kulturna baština (https://www.pusca.hr/kulturna-bastina/, 3.9.2023.)

29 Tanja Cirba, „Krenula obnova kapelice sv. Florijana u Lovasu“, https://www.lovas.hr/vijest/krenula-obnovakapelice-sv-florijana-u-lovasu-1881/. (2.9.2023.)

30 Općina Lovas. Vjerske zajednice. (https://www.lovas.hr/djelatnosti/vjerske-zajednice/, 2.9.2023.)

161

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

područjima u Ugarskoj (Baranji, Bačkoj i Banatu) u drugoj polovici 18. stoljeća podižu crkve i kapele i u njima štuju sebi poznate svece: Roka, Ružu, Sebastiana, Florijana, Vendelina, Valentina, Ivana Nepomuka, 14 pomoćnika u nevolji i druge, a „njihove“ svece brzo prihvaćaju i drugi koji s njima žive.

Sv. Florijan jedan je od najpopularnijih svetaca, kojeg isprva posebno slave cehovi vezani uz vatru, poput lončara i pećara.

On ulazi u svece omiljene u puku (pučka pobožnost) i šire ga obični ljudi, za razliku od onih koje istovremeno uvodi svjetovna ili crkvena elita, kao što je, primjerice, Sv. Ivan Nepomuk kojeg promiču Habsburgovci.31 O popularnosti sv. Florijana svjedoče brojna mjesta štovanja koje se može Grobna kapela sv. Florijana u Lovasu. pronaći i kratkim pregledom interneta.

(Izvor: https://narod.hr/hrvatska/fotoNjegovi su spomenici rašireni posvuda 20-obljetnica-pokopa-zrtava-masovneu njemačkim naseljima Podunavlja - u pojedinacnih-grobnica-lovasu, Foto: nekadašnjoj Južnoj Ugarskoj (u Bačkoj: Općina Lovas, 21. ožujka 1998.)

Subotica, Sombor, Sonta; u Srijemu: Ruma; u Banatu: Pančevo, Vršac), današnjem rumunjskom Banatu (Žombolj) i mađarskoj Baranji (Beremend, Čavolj, Pečvar).32 31 Sanja Cvetnić, “Habsburški politički utjecaji i ikonografija sv. Ivana Nepomuka u Hrvatskoj“, u: Hagiologija: kultovi u kontekstu, Ana Marinković, Trpimir Vedriš (ur.), Zagreb 2008., 161-167.

32 Subotica: https://svetiflorijan.blogspot.com/2020/05/spomenik-sv-florijanu-u-subotici-srbija.html;

Sombor: https://www.ravnoplov.rs/sv-florijan-svetac-koji-je-stitio-od-pozara/ (2.9.2023.); Sonta: https://mobile.ahnenforschung.net/showthread.php?p=1460966 (2.9.2023.); Ruma: https://www.docdroid.net/820CEkS/ruma-istorijski-pregled-pdf (22.10.2022.); Pančevo: https://www.facebook.com/pancevocom/posts/694779297744603/(25.10.2022.); Vršac i Žombolj (Hatzfeld, Jimbolia): https://www.regionalgeschichte.net/bibliothek/aufsaetze/arnoldkonstantin/arnold-konstantin-heimatbuecher-der-donauschwaben-quellen-zur-erforschung-einererinnerungsgemeinschaft/4-analyse-der-heimatbuecher.html (12.9.2023.); Beremend: https://www.sulinet.hu/oroksegtar/data/magyarorszagi_nemzetisegek/nemetek/branau_baranya/ index.htm (2.9.2023.); Čavolj: https://www.sulinet.hu/oroksegtar/data/magyarorszagi_nemzetisegek/nemetek/ csavoly/csavoly_1780_1980/pages/009_Religiose_Volkskunde.htm (25.10.2022.); Pečvar: https://books.google.hr/books?id=Z6J6WccqmsEC&pg=PA69&lpg=PA69&dq=heilige+florian+donau schwaben&source=bl&ots=i0Wtpnm0kB&sig=ACfU3U2iC2DSEQk267PUbVLm6V_WdyYFSw&hl= hr&sa=X&ved=2ahUKEwiPpNL4xtP5AhUH2qQKHTGBB8Q4ChDoAXoECBEQAg#v=onepage& q=heilige%20florian%20donauschwaben&f=false (24.10.2022.).

162

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Popularan svetac u našim je krajevima nazivan i sv. Cvjetkom, a uz njegova svetišta odmah su uvedene i proslave Florijanovoga (Cvjetkovoga), koje su ulazile u red važnijih proslava i slavile se javno 4. svibnja. U pravilu su započinjale jutarnjom misom, nakon koje bi procesija došla do kipa sv. Florijana. Ovdje bi se izmolile molitve sv. Florijanu u čast, a nakon toga je proslava završavala u vedrom raspoloženju, uz ručak ili večeru i ples. Ponegdje je vatra imala važnu ulogu, poput večernjih procesija s bakljama ili lampionima ili priče uz upaljenu vatru. Ako bi padala kiša, ovaj je dio izostavljan, ali to se nije držalo lošim znakom, nego, štoviše, blagoslovom.33 Negdje se proširio i običaj simboličnog prskanja kuća vodom, u znak zaštite protiv požara.34

U središtu proslava bili su spomenici dizani u čast sv. Florijana, bilo da se radilo o crkvi, kapeli, pokloncu ili, najčešćem obliku, kipu. Njegovi su kipovi postavljani ispred crkava, na trgovima, uz prometnice i na križanjima ili u nišama na fasadama kuća.

Podizali su ih imućni pojedinci, gradske općine, cehovi ili Crkva (njeni patroni), a bilo je uobičajeno da donator u zakladi ostavi i namjenska sredstva za buduću obnovu.35 O popularnosti sv. Florijana svjedoči i podatak kojeg u svojim zapisima spominje Adam Filipović Heldentalski, a to je da su ga do 1830. barem četiri općine uzele za svoga zaštitnika: Osijek, Brod, Đakovo, Požega.36 Primjećujemo da se radilo o glavnim gradskim naseljima, od kuda se štovanje brzo širilo na okolna sela.

U nastavku donosimo nekoliko primjera spomenika sv. Florijana u Slavoniji, koji nisu upisani niti u jednu od baza kojima smo započeli istraživanje. Izabrani su samo neki karakteristični primjeri i nesumnjivo će buduća istraživanja pokazati kako je ovih spomenika bilo i više.

Osijek Najstariji spomenik sv. Florjana u Slavoniji podignut je 1771. u Osijeku. Iako to nije razdoblje neposredno nakon oslobođenja, ipak još traje obnova nakon osmanskog povlačenja. Vodili su je vojna i komorska carska uprava i Crkva, a oni započinju i podizanje javnih spomenika. Prvi je bio i onaj najljepši, pil Sv. Trojstva (1729.-30).37 33 Mária I. Lantos, „Interethnische Züge der Volksreligiosität in der Fünfkirchner Diözese“, u: Márta Fata (ur.), Die Schwäbische Türkei: Lebensformen der Ethnien in Südwestungarn, Sigmaringen 1997., 68-69.

34 Die Donauschwäbisch-Brasilianische Kulturstiftung,

(https://www.donauschwaben.com.br/noticia/4035/04052022-000000, 26.10.2022.)

35 Tone Papić, „Devastacija, obnova i interpolacija – osječki primjer“, Anali Galerije Antuna Augustinčića, vol.

21-25, 2006., 136-137.

36 Arhiv obitelji Brlić (Slavonski Brod), kut. 28, sv. 2. Rukopis „Služba bozja proshtenje Svetomu Florijanu

Mucseniku i osobitomu odvytniku protiva vatre na slavonski jezik prevedena i prikazana… po Adamu Filipovichu Heldenthalskomu… U Budimu 1831.“ (prijepis Ignjata Alojzija Brlića). Rukopis sadrži prijevod „na slavonski jezik“ obreda štovanja sv. Florijana (večer uoči i na dan 4. svibnja).

37 Zavjetni pil kojeg je dala podići udovica generala Petraša nakon izbijanja epidemije („pestis Syrmiensis“).

Radi se o tipu složenog pila, a ovaj u Osijeku je rubna južna pojava fenomena koji je počeo u Grazu 1680. godine. Kod nas ovom tipu pripada i pil u Požegi. A. Horvat, “Barok”, 261.

163

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Slijedio je niz novih zavjetnih kipova38 među kojima 1771. kip sv. Florijana u Donjem gradu.

Na njegovom je postamentu upisan tekst: „ST. FLARIJANE / ORA PRO NOBIS / Fund. Carl.

COM. / P. A. – K. L. / A. 1771“. Kanonska vizitacija u osječkom Donjem gradu 1833. spominje kip sv.

Florijana „usred grada“, na „Glavnom trgu“, kao i to da je za njegovo održavanje zadužen Adam Reuth.

S obzirom da je održavanje obično povezano s izradom spomenika, možemo pretpostaviti i da je njegova obitelj ili barem njemačka zajednica imala važnu ulogu kod podizanja spomenika.

Vizitacije navode i kako su na Florijanovo u mjestu održavane svečane mise i procesija.39 Ova prva pojava u regionalnom središtu odgovara i načinu širenja u središnjoj Hrvatskoj gdje su Varaždin i Karlovac stoljeće ranije bili ishodišta štovanja, koje se iz grada širilo u manja mjesta i na nenjemačko stanovništvo.

Kip sv Florijana u Osijeku (Donji grad, 1771.). (Izvor: https:// svetiflorijan.blogspot.com/2020/05/ kip-sv-florijana-iz-1771g-osijekdonji.html)

Slavonski Brod Idući primjer govori o ovom drugom aspektu – brzom prihvaćanju štovanja u nenjemačkoj sredini. Kao i u središnjoj Hrvatskoj, utjecaj se širio kroz sustav Vojne granice, u kojem je njemački zapovjedni kadar još dugo imao važnu ulogu. Radi se o Slavonskom Brodu (tada Brodu na Savi), u kojem je kip sv.

Florijana postavljen još 1813. godine. U kanonskim vizitacijama spominje se kako ga je postavio Stjepan Muravić, a kao i u Varaždinu, kip je podignut na mjestu gdje je zaustavljen požar.40 Sv. Florijan prikazan je uobičajen način, kao vojnik s mačem, zastavom i štitom, a uz noge mu se nalazio model kuće. Kip je uništen 1947. (bačen u rijeku Savu), a 1994. napravljen je novi, izgledom drugačiji, te je postavljen na njegovo staro mjesto.

38 Postavljanje kipova svetaca u javnom prostoru traje od sredine 18. stoljeća do kraja 19. stoljeća. Postavljeni su

još pilovi / kipovi Blaženoj Djevici Mariji, sv. Ivanu Nepomuku, sv. Franji, sv. Jakovu i sv. Margareti. T. Papić, „Devastacija, obnova i interpolacija“, 136.

39 Visitationes Canonicae. Kanonske vizitacije, knj. V., Osijek i okolica 1732.-1833., prir. Stjepan Sršan, Osijek 2007., 233, 373, 375; T. Papić, „Devastacija, obnova i interpolacija“, 135-136.

40 Postavljen je u ožujku 1813. uz kuću Antuna Perišanovića, kod koje je 17. kolovoza 1807. ugašen požar „koji je progutao gotovo cijelu ulicu“. Bio je to kameni kip s podnožjem i potpornjem, a nabavio ga je i dovezao Stjepan Muravić (jedan od najbogatijih brodskih građana, sudeći po prilogu od 40 forinti kojeg je dao za obnovu porušenog samostanskog krova). Chronicon conventus Franciscani Brodii in Savo / Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi, II (1806-1833), prir. Josip Barbarić, Slavonski Brod 1997., 153, 203.

164

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Sv. Florijan je početkom 19. stoljeća proglašen i zaštitnikom grada, ali danas ga je u tome zamijenio sv. Ivan Nepomuk, svetac koji je imao sličnu povijest, a zaštitnik je od poplava i prijelaza rijeka.41

Razglednica s prikazom starog kipa sv. Florijana, oko 1940. (Izvor: Zbirka razglednica Kulturno-povijesnog odjela Muzeja Brodskog Posavlja)

Slavonski Kobaš Slično svjedočanstvo prihvaćenosti svečeva štovanja nalazimo i zapadno od Slavonskog Broda u Slavonskom Kobašu. U ovom hrvatskom selu podignuta je 1830. kapela posvećena sv. Florijanu. Smještena je na križanju ulica (jedna od njih i danas nosi njegovo ime), a sredstva su osigurali župljani, koji su se trebali brinuti i o njenom održavanju. U Spomenici župe navodi se kako je podignuta u čast mučenika i zaštitnika od požara, da je građena iz čvrstih materijala, spominje se udaljenost od glavne crkve i veličina kapele. Zabilježene su i pobožnosti vezane uz nju. Na dan sv.

Florijana kretala je procesija od glavne crkve do kapele, gdje se onda slavila misa.

Kod kapele je bila i prva postaja procesije na Tijelovo i ondje se dijelio blagoslov, a pobožnost su se odvijale i na ponedjeljak prosnih dana (Dies rogationum42).43 41 Danijela Ljubičić Mitrović, „Skulptura na otvorenom – pregled na području grada Slavonskog Broda“, Anali

Galerije Antuna Augustinčića, vol. 21-25, 2006., 333; Zvonimir Toldi, 101 brodska priča, knj. 5, Slavonski Brod 2021., 286-288; Uršula Bešlić, Vatru gasi, brata spasi. 150 godina Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Slavonskom Brodu 1872.-2022., Slavonski Brod 2022.

42 Prosni dani, ponedjeljak, utorak i srijeda prije blagdana Uzašašća Gospodnjega. Na te se dane održavaju procesije i mole Litanije svih svetih.

43 Arhiv rimokatoličke župe u Slavonskom Kobašu. Spomenica Župe svetog Ivana Krstitelja iz Slavonskog Kobaša (1824–1958); Josip Jagodar, Emina Berbić Kolar, Kultura pamćenja Slavonskog Kobaša u povijesno-jezičnom

165

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Kapela sv. Florijana u Slavonskom Kobašu.

(Fotografija: Josip Jagodar)

Kip Sv. Florijana uz đakovačku župnu crkvu Svih Svetih. (Razglednica iz 1960-ih ili 1970-ih)

Đakovo Kip sv. Florijana u Đakovu podigao je „nimecki cih“. Iako bismo radi imena pomislili kako je ceh okupio njemačke obrtnike, oni su početkom 19. stoljeća činili tek 1/5 članova.44 Razlika u odnosu na istovremeno osnovan „Ilirski ceh“ nije bila u nacionalnom sastavu, nego u tome da su se u „nimeckom cihu“ udružili đakovački, a u ovom drugom seoski obrtnici.45 Upravo je zato dobar primjer utjecaja njemačkih građana na svoju okolinu, koja je tako prihvaćala i nove tipove pobožnosti.

Zaštitnik „nimeckog ciha“ prvo je bio sv. Juraj, no nakon velikog požara u Đakovu 1827. ceh je uzeo drugog zaštitnika – sv. Florijana. Tada su mu i ispred crkve Svih Svetih podigli spomenik.46 Spomenik je bio napravljen u lošem kamenu i s vremenom je pretrpio znatna oštećenja, pa je uklonjen i izgleda uništen.

kontekstu, Osijek 2020., 120.

44 Josip Žerav, Spomen-spis od 1813.-1913. u proslavu stogodišnjice opstanka „Ceha“ djakovačkih obrtnika, Đakovo 1913., 42-48.

45 Vladimir Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Zagreb 2001., 30.

46 J. Žerav, Spomen-spis, 78; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, 30-31.

166

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Đakovačka Satnica U ovo selo nedaleko Đakova Nijemci su došli u drugoj polovini 19. stoljeća, a kip sv. Florijana podignut je 1913. ispred crkve Sv. Roka. Darovala ga je obitelj Stader, kako svjedoči natpis na njemu: „Erwidmet von Wilhelm und Susana Stader 1913.“47

Supružnici Wilhelm Stader i Susana rođ. Friedrich pripadali su imućnijim stanovnicima Đakovačke Satnice. Iako se radilo o seljačkom društvu, ovakvi pothvati svjedoče ne samo o motivaciji (pa onda i mentalitetu i svjetonazoru ljudi onoga vremena) nego i o gospodarskoj moći pojedinaca kojima su ovakve donacije potvrđivale i socijalni status. Tako su istovremeno neke druge obitelji financirale crkveni oltar (obitelj Jakova Friedricha) i zvono (obitelj Martina Pfeiffera).48 Zanimljivo je kako je moderno Vatrogasno društvo osnovano tek 1926., a proslave Florijanovoga bile su jedna od tri godišnje javne manifestacije, koje su organizirali (uz Srce Isusovo, blagoslov plodova na dan sv. Marka).49

Sv. Florijan u Đakovačkoj Satnici nakon najnovije obnove. (Izvor: https://www.glas-koncila. hr/reportaza-iz-rodne-zupe-i-obitelji-biskupa-svaline-ponos-satnicke-zupe-gospodin-zatraktorom-postao-biskup/)

Đakovačka Satnica primjer je širenja štovanja sv. Florijana iz zajednice onih koji su ga donijeli, Podunavskih Nijemaca (koji ne čine većinu u mjestu50), na nenjemačko 47 Obitelj Stader podrijetlom je iz okolice Keiserlauterna, kamo se dio obitelji vratio nakon protjerivanja u Drugom svjetskom ratu. Prvo su preselili u Bačku Tscherwenka (Červenku) 1784., od tamo u Vukovar, pa među prvima 1872. u Đakovačku Satnicu. Stefan Stader, Heimetbuch Satnitz (Djakovačka Satnica). Eine Gemischtsprachige Gemeinde in Slawonien / Jugoslawien, Kaiserslautern 1972., 12, 18-20, Tab. IV. 48 Stader, Heimetbuch Satnitz, 12.

49 Stader, Heimetbuch Satnitz, 38.

50 Prema popisu iz 1931. od 1.322 stanovnika njih 460 su Podunavski Nijemci. Stader, Heimetbuch Satnitz, 64.

167

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

stanovništvo. Osim toga, spomenik je zanimljiv i kao simbol povezanosti iseljenih Nijemaca s krajem u kojem su živjeli oni ili njihovi preci. Naime, slično kao i koje desetljeće kasnije u Lovasu, spomenik je 1969. obnovljen uz pomoć iseljenih Staderovih potomaka iz Njemačke.51

Jarmina Jarmina u Srijemu podsjeća na to da su njemački doseljenici sa sobom donosili razna štovanja, ali uglavnom „praktičnih“ svetaca. Prvi Nijemci doseljavaju 1770ih i Jarmina postepeno postaje čisto njemačko selo. U vrijeme doseljavanja prvih njemačkih obitelji podignuta je i crkva sv. Vendelina, još jednog do tada nepoznatog njemačkog sveca.52

Vidljivi znak štovanja sv. Florijana datira tek u početak 20. stoljeća. Prethodilo mu je osnivanje Vatrogasnog društva 1904. godine.53 Nekoliko godina potom, na križanju glavne ulice podignut je poklonac – tabernakul u čast sv. Florijanu (1911.). Florjanovo se slavilo kao dan vatrogasaca, pa se organizirala njihova procesija do svečeva poklonca.54 Njegovo su podizanje i ovdje financirali privatnici. Bili su to župljani Martin Rock i njegova supruga Theresia rođ. Schäfer. Kao što se to obično činilo, ostavili su i zakladu za održavanje. Iako se radilo o selu i dominantno poljoprivrednom području, financijski uspon obitelj je mogla zahvaliti poduzetnom duhu Martina Racka, koji se javlja kao glavni dioničar u prvom motornom mlinu u Jarmini podignutom 1912., a neko se vrijeme bavio proizvodnjom cigala (sve je prodano krajem I. svjetskog rata).55 Poklonac je održavan do 1977., kada je kip ukraden u noći pred Tijelovo. Neki su krivili njemačku obitelj koja je tih dana bila u posjeti, a drugi su vjerovali da je to korak vlasti prema rušenju kapelice. Vjerojatno je ovo drugo točnije, jer je obnovljen tek 1994. uz pomoć talijanskog Caritasa koji je popravljao Vatrogasni dom (i štete počinjene u Domovinskom ratu). Novi je kip izradio jedan talijanski umjetnik, ali ga je samo tri godine kasnije nespretnim manevrom oštetio traktor, pa je na kraju poklonac srušen (1997.). Na tom ga je mjestu zamijenio spomenik poginulima u Domovinskom ratu, a replika poklonca podignuta je ispred društvenog doma, u kojem se nalazi i DVD.56

51 Prema kazivanju suvremenika te Stefana Stadera.

52 Johann Herzog, Stefan Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina – Jahrmein, Beč 1976., 23-26;

67-69; Antun Dević, Župa Jarmina, Jarmina 2004., 87-91, 115-120; Valentin Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Biberach 1975., o Jarmini : 197-216, o kipu sv. Florijana: 202, 297.

53 Herzog, Klemm, 91.

54 Herzog, Klemm, 58-59, 75.

55 Herzog, Klemm, 129-130.

56 A. Dević, Župa Jarmina, 176.

168

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Poklonac sv. Florijana u Jarmini 1930-ih. (Izvor: http://www.kroatien-netz.de/kroatienfoto-9686.htm, 25.10.2022.)

Kozarac Nijemce katolike iz južne Njemačke u ovo je baranjsko selo od 1720. naseljavao gospodar Belja Eugen Savojski, a do kraja Drugoga svjetskog rata Kozarac je bio većinsko njemačko naselje. U vrijeme doseljavanja Baranja je bila u Ugarskoj, pa je razumljiv i odabir glavnog sveca zaštitnika kojem je posvećena crkva – mađarski svetac sv.

Emerik (sv. Mirko). Možemo samo pretpostaviti da je sv. Florijan štovan i prije podizanja njegovog kipa. Sada već kao zaštitnik vatrogastva, sv.

Florijan je dobio svoj kip 1927. i to preko puta crkve, uz tadašnji vatrogasni dom. Na postamentu je uklesan natpis: “Zur Ehre Gottes und des hl.

Florian”, koji svjedoči i o etničkoj pripadnosti onih koji su ga podigli.57

Kip Sv. Florijana u Kozarcu. (Izvor: https://hr.m.wikipedia.org/wiki/ Kozarac_(%C4%8Ceminac)#/ media/Datoteka%3ASv.FlorianKozarac.jpg, 5.11.2022.)

57 Prema: https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Kozarac_(%C4%8Ceminac)#/media/Datoteka%3ASv.Florian-Kozarac. jpg (5.11.2022.).

169

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Petlovac Štovanje sv. Florijana spominje se u sjećanjima iseljenih Nijemaca iz još jednog baranjskog sela – Petlovca. U njima se opisuju tradicionalne pobožnosti vršene uz križ sv. Florijana (Floriankreuz) kao i uz križ sv. Vendelina (rane mise i procesije te molitva za zaštitu).58 Križ nije sačuvan pa se pretpostavlja da se radilo o križu s nišom u kojoj je bila mala skulptura sv. Florijana.

Petlovac nam je zanimljiv i radi još nečega. Naime, njemački su doseljenici sami podigli crkvu i izgleda da su je namjeravali posvetiti sv. Vendelinu, zaštitniku stoke.

Međutim, biskup je tražio da se posveti Nalaženju Sv. Križa, što je i učinjeno. Sv. Vendelin je premješten na bočni oltar, ali na njegov je dan održavan godišnji sajam i štovanje se zadržalo.59 Možemo stoga pretpostaviti da samo stanovništvo ni drugdje nije imalo potpunu slobodu odabira glavnih svetaca zaštitnika, te da su oni koje je promicala duhovna ili svjetovna elita ipak bili u boljem položaju. Možda bi štovanje „praktičnog“ sv. Florijana bilo i šire, a on ne bi bio samo na sporednim položajima u ikonografskoj hijerarhiji, da nije bilo i ovog čimbenika pri odabiru. *

Na kraju spomenimo još dvije pojave skulpture sv. Florjana, ovaj put vezane uz vatrogasna društva: Vinkovci (1891.) i Darda (1902.).60 Bez sumnje će buduća istraživanja pokazati kako je svečevo štovanje i kod nas bilo znatno šire od ovoga što danas znamo.

Zaključak

Štovanje sv. Florijana od ranog se srednjovjekovlja širilo iz matične Austrije srednjom, pa onda i cijelom Europom. U početku je bilo povezano s utjecajem elite (dinastičkim brakovima, mobilnosti unutar Crkvene hijerarhije), a od 13. stoljeća sa širim društvom (građanstvom, hodočasnicima i dr.). U svakom slučaju, ovisilo je o vezama s matičnim područjem u Austriji. Stoga su pojava i širenje svečevog štovanja u hrvatskim područjima izravno povezani s pripadanjem Habsburškoj Monarhiji te migracijama njemačkog / austrijskog stanovništva. Pregled povijesnih veza ukazao je na tri vala širenja svečevog kulta: prvi, srednjovjekovni u Istri, drugi tijekom 17.-18. stoljeća u središnjoj Hrvatskoj, te treći u 18.-19. stoljeću u Slavoniji, Srijemu i Baranji.

Presudan utjecaj na drugi i treći val izvršili su Osmanski ratovi. Oni su odgodili pojavu štovanja sv. Florijana za gotovo dva stoljeća, budući da je u susjednim područjima 58 Michael Och, Geschichte, Sitte und Brauchtum über Baranyaszentistvan Petlovac – Snaktivan 1772-1944/45: Eine deutschsprachige Gemeinde in der Unteren Baranya, Neu-Ulm, s. a., 32, 41, 240, 245. Uz uobičajene križeve s likom Krista ili Sv. Trojstva, spominu se “Wendelinkreuz” i “Floriankreuz”.

59 Isto, 27.

60 Vinkovci: https://vinkulja.hr/obnova-kipa-bosancic-molimo-sv-florijana-da-cuva-nas-grad-ne-samo-od-pozara/ (25.10.2022.); Darda: https://www.sulinet.hu/oroksegtar/data/magyarorszagi_nemzetisegek/nemetek/branau_ baranya/index.htm (2.9.2023.).

170

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Ugarske i Slovenije ono zabilježeno već u 15. stoljeću, upravo kada su kod nas započele osmanske provale pa ratovi. S druge strane, Vojna granica (stvorena radi osmanskih ratova) i njemački vojni kadar koji dolazi u naše krajeve, kasnije su olakšali širenje štovanja sv. Florijana. U drugom valu je važan čimbenik bilo i postojanje njemačkog građanstva, koje se nalazilo u gradovima središnje Hrvatske još od srednjeg vijeka (npr. Varaždin), a u trećem valu naseljavanje njemačkog / austrijskog stanovništva nakon oslobođenja Slavonije, Srijema i Baranje od osmanske vlasti. U istraživanju je posebna pozornost posvećena posljednjem valu, kojeg je do sada spominjala samo podunavskošvapska literatura, a bio je previđen u hrvatskoj historiografiji. Prikazani su reprezentativni primjeri koji pokazuju razne tipove spomenika (crkve, kipovi, poklonci, križevi), sredine (gradovi i sela), te financijere (njemačko i nenjemačko stanovništvo). Istraživanje je potvrdilo izravnu vezu štovanja sv. Florijana i stoljetnih, raznovrsnih veza hrvatskog prostora s Austrijom / Njemačkom, pa ga možemo držati i svojevrsnim simbolom njihove prisutnosti u Hrvatskoj.

Izvori:

Arhiv obitelji Brlić (Slavonski Brod)

Arhiv rimokatoličke župe u Slavonskom Kobašu. Spomenica Župe svetog Ivana Krstitelja iz Slavonskog Kobaša (1824–1958) Anđelko Badurina, Hagiotopografija Hrvatske, Zagreb 2006. (CD)

Republika Hrvatska. Ministarstvo kulture i medija. Registar kulturnih dobara. (https://registar.kulturnadobra.hr/#/)

Literatura:

Anđelko Badurina, „Hagiotopografija Hrvatske“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, vol. 27, 2003., 305–310.

Anđelko Badurina, Marko Tadić, „Hagiotopografija Istre i dubrovačkog područja“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, vol. 12-13, 1988-1989., 59-63.

Uršula Bešlić, Vatru gasi, brata spasi. 150 godina Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Slavonskom Brodu 1872.-2022., Slavonski Brod 2022.

Chronicon conventus Franciscani Brodii in Savo / Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi, II (1806-1833), prir. Josip Barbarić, Slavonski Brod 1997.

Tanja Cirba, „Krenula obnova kapelice sv. Florijana u Lovasu“, https://www.lovas.hr/vijest/krenula-obnova-kapelice-sv-florijana-u-lovasu-1881/ (2.9.2023.)

Sanja Cvetnić, “Habsburški politički utjecaji i ikonografija sv. Ivana Nepomuka u Hrvatskoj“, u: Hagiologija: kultovi u kontekstu, Ana Marinković, Trpimir Vedriš (ur.), Zagreb 2008., 161-167. „Der heilige Florian (und seine Verehrung bei der Donauschwaben)“, Der Donauschwaben, vol. 18, br. 29 (21.7.1968), str. 7.

Antun Dević, Župa Jarmina, Jarmina 2004.,

Mitar Dragutinac (MD), “Florijan”, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Badurina, Zagreb 1979., 230.

171

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika Vladimir Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Zagreb 2001.

Johann Herzog, Stefan Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina – Jahrmein, Beč 1976.

Anđela Horvat, „Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj”, u: Anđela Horvat, Radmila Matejčić, Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982., 1-381.

Josip Jagodar, Emina Berbić Kolar, Kultura pamćenja Slavonskog Kobaša u povijesno-jezičnom kontekstu, Osijek 2020.

Irena Kraševac, „Pilovi, poklonci i raspela Hrvatskog zagorja“, Anali Galerije Antuna Augustinčića, vol. 21-25, 2006., 221-237.

Milan Kruhek, Graditeljska baština Karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993.

Tihana Kušter, Od bolesti i vatre. Zavjetne crkve Slobodnog kraljevskog grada Varaždina, Zagreb 2017.

(Diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, neobjavljeno).

Mária I. Lantos, „Interethnische Züge der Volksreligiosität in der Fünfkirchner Diözese“, u: Márta Fata (ur.), Die Schwäbische Türkei: Lebensformen der Ethnien in Südwestungarn, Sigmaringen 1997., 63-72.

Ivy Lentić Kugli, Varaždin, povijesna urbana cjelina grada, Zagreb 1977.

Danijela Ljubičić Mitrović, „Skulptura na otvorenom – pregled na području grada Slavonskog Broda“, Anali Galerije Antuna Augustinčića, vol. 21-25, 2006., 331-343.

Krasanka Majer, „Pil svetog Florijana u Legradu“, Kaj, vol. 43, 2010., br. 1-2, 119-134.

Valentin Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Biberach 1975.

Michael Och, Geschichte, Sitte und Brauchtum über Baranyaszentistvan Petlovac – Snaktivan 17721944/45: Eine deutschsprachige Gemeinde in der Unteren Baranya, Neu-Ulm, s. a.

Tone Papić, „Devastacija, obnova i interpolacija – osječki primjer“, Anali Galerije Antuna Augustinčića, vol. 21-25, 2006., 135-144.

Stephanie Peršić, Mletački i srednjoeuropski utjecaji u ikonografiji sakralne baštine XVII. i XVIII. stoljeća na području Porečko-pulske biskupije, Zagreb 2022. (Diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, neobjavljeno).

Hrvoje Petrić, „O požarima i urbanom okolišu slobodnih kraljevskih gradova Hrvatsko- slavonskog kraljevstva u ranome novom vijeku (Varaždin, Križevci, Koprivnica, Zagreb)“, Ekonomska i ekohistorija. Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša, vol. 5, 2009., 158-191.

Willy Reschl, “Begegnung mit Satnitz”, u: Stefan Stader, Heimetbuch Satnitz (Djakovačka Satnica).

Eine Gemischtsprachige Gemeinde in Slawonien / Jugoslawien, Kaiserslautern 1972., 81-82.

Stefan Stader, Heimetbuch Satnitz (Djakovačka Satnica). Eine Gemischtsprachige Gemeinde in Slawonien / Jugoslawien, Kaiserslautern 1972.

Zvonimir Toldi, 101 brodska priča, knj. 5, Slavonski Brod 2021.

Gäbor Tüskes, Eva Knapp, „Europäische Verbindungen der Mittelalterlichen Heiligen Verehrung in Ungarn“, Analecta Bollandiana. Revue critique d’hagiographie, Bruxelles 1992., tom 110, sv.

1-2, 31-60.

Visitationes Canonicae. Kanonske vizitacije, knj. V., Osijek i okolica 1732.-1833., prir. Stjepan Sršan, Osijek 2007.

Josip Žerav, Spomen-spis od 1813.-1913. u proslavu stogodišnjice opstanka „Ceha“ djakovačkih obrtnika, Đakovo 1913.

172

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

Mrežni izvori:

https://books.google.hr/books?id=Z6J6WccqmsEC&pg=PA69&lpg=PA69&dq=heilige+florian+donauschwaben&source=bl&ots=i0Wtpnm0kB&sig=ACfU3U2iC2DSEQk267PUbVLm6V_WdyYFSw&hl=hr&sa=X&ved=2ahUKEwiPpNL4xtP5AhUH2qQKHTGBB8Q4ChDoAXoECBEQAg#v=onepage&q=heilige%20florian%20donauschwaben&f=false (24.10.2022.) https://www.docdroid.net/820CEkS/ruma-istorijski-pregled-pdf (22.10.2022.)

https://www.donauschwaben.com.br/noticia/4035/04052022-000000) (26.10.2022.) https://www.facebook.com/pancevocom/posts/694779297744603/ (25.10.2022.)

https://www.facebook.com/stiftstflorian/photos/5584434558283842 (23.11.2022.)

https://www.glasistre.hr/istra/danas-je-spomendan-svetog-florijana-prisjecanje-na-zastitnika-vatrogasaca-640524 (26.10.2022.)

https://www.glas-koncila.hr/reportaza-iz-rodne-zupe-i-obitelji-biskupa-svaline-ponos-satnickezupe-gospodin-za-traktorom-postao-biskup/ (25.11.2022.) https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Kozarac_(%C4%8Ceminac)#/media/Datoteka%3ASv.Florian-Kozarac.jpg (5.11.2022.) http://www.kroatien-netz.de/kroatien-foto-9686.htm (25.10.2022.)

https://mobile.ahnenforschung.net/showthread.php?p=1460966 (2.9.2023.) https://www.lovas.hr/djelatnosti/vjerske-zajednice/ (2.9.2023.)

https://www.lovas.hr/vijest/krenula-obnova-kapelice-sv-florijana-u-lovasu-1881/. (2.9.2023.)

https://narod.hr/hrvatska/foto-20-obljetnica-pokopa-zrtava-masovne-pojedinacnih-grobnica-lovasu (20.10.2022.) https://www.pusca.hr/kulturna-bastina/ (3.9.2023.)

https://www.ravnoplov.rs/sv-florijan-svetac-koji-je-stitio-od-pozara/ (2.9.2023.)

https://www.regionalgeschichte.net/bibliothek/aufsaetze/arnold-konstantin/arnold-konstantin-heimatbuecher-der-donauschwaben-quellen-zur-erforschung-einer-erinnerungsgemeinschaft/4-analyse-der-heimatbuecher.html (12.9.2023.)

https://repozitorij.ffzg.unizg.hr/islandora/object/ffzg%3A3067/datastream/PDF/view, (7.11.2022.) https://www.sankt-florian.org/kirche/patron-st-florian (25.10.2022.)

https://www.sulinet.hu/oroksegtar/data/magyarorszagi_nemzetisegek/nemetek/branau_baranya/ index.htm (2.9.2023.) https://www.sulinet.hu/oroksegtar/data/magyarorszagi_nemzetisegek/nemetek/csavoly/csavoly_1780_1980/pages/009_Religiose_Volkskunde.htm (25.10.2022.) https://svetiflorijan.blogspot.com/ (listopad i studeni 2022.)

https://sevnica.donbosko.si/zupnija/podruznice/#naslov1 (27.10.2022.)

https://www.turizam-vzz.hr/istrazite/legende/66-florijanska-crkva (4.11.2022.)

https://vinkulja.hr/obnova-kipa-bosancic-molimo-sv-florijana-da-cuva-nas-grad-ne-samo-odpozara/ (25.10.2022.) https://visitkrizevci.com/adresar/kapela-sv-florijana/ (26.10.2022.)

173

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika

SV. FLORIJAN I PODUNAVSKI NIJEMCI: KULT NOVOG SVECA ZAŠTITNIKA Sažetak

Štovanje sv. Florijana od ranog se srednjovjekovlja širilo iz matične Austrije srednjom, pa onda i cijelom Europom. U početku je bilo povezano s utjecajem elite (dinastičkim brakovima, mobilnosti unutar Crkvene hijerarhije), a od 13. stoljeća sa širim društvom (građanstvom, hodočasnicima i dr.). U svakom slučaju, ovisilo je o vezama s matičnim područjem u Austriji.

Stoga su pojava i širenje svečevog štovanja u hrvatskim područjima izravno povezani s pripadanjem Habsburškoj Monarhiji te migracijama njemačkog / austrijskog stanovništva.

Pregled povijesnih veza ukazao je na tri vala širenja svečevog kulta: prvi, srednjovjekovni u Istri, drugi tijekom 17.-18. stoljeća u središnjoj Hrvatskoj, te treći u 18.-19. stoljeću u Slavoniji, Srijemu i Baranji. Presudan utjecaj na drugi i treći val izvršili su Osmanski ratovi.

Oni su odgodili pojavu štovanja sv. Florijana za gotovo dva stoljeća, budući da je u susjednim područjima Ugarske i Slovenije ono zabilježeno već u 15. stoljeću, upravo kada su kod nas započele osmanske provale pa ratovi. S druge strane, Vojna granica (stvorena radi osmanskih ratova) i njemački vojni kadar koji dolazi u naše krajeve, kasnije su olakšali širenje štovanja sv. Florijana. U drugom valu je važan čimbenik bilo i postojanje njemačkog građanstva, koje se nalazilo u gradovima središnje Hrvatske još od srednjeg vijeka (npr. Varaždin), a u trećem valu naseljavanje njemačkog / austrijskog stanovništva nakon oslobođenja Slavonije, Srijema i Baranje od osmanske vlasti. U istraživanju je posebna pozornost posvećena posljednjem valu, kojeg je do sada spominjala samo podunavskošvapska literatura, a bio je previđen u hrvatskoj historiografiji. Prikazani su reprezentativni primjeri koji pokazuju razne tipove spomenika (crkve, kipovi, poklonci, križevi), sredine (gradovi i sela), te financijere (njemačko i nenjemačko stanovništvo). Istraživanje je potvrdilo izravnu vezu štovanja sv. Florijana i stoljetnih, raznovrsnih veza hrvatskog prostora s Austrijom / Njemačkom, pa ga možemo držati i svojevrsnim simbolom njihove prisutnosti u Hrvatskoj.

DER HL. FLORIAN UND DIE DONAUSCHWABEN: DER KULT DES NEUEN SCHUTZPATRONS Zusammenfassung

Die Verehrung des hl. Florians verbreitete sich seit dem frühen Mittelalter aus dem Mutterstaat Österreich in Mittel- und dann in ganz Europa. Zu Anfang war sie mit dem Einfluss der Elite verbunden (dynastische Ehen, Mobilität innerhalb der kirchlichen Hierarchie), und ab dem 13. Jahrhundert mit der breiteren Gesellschaft (Bürgerschaft, Pilgern und sonstigem). Sie hing jedenfalls mit den Verbindungen mit dem Muttergebiet in Österreich ab. Deshalb sind das Erscheinen und die Verbreitung der Verehrung des Heiligen in kroatischen Gebieten direkt mit der Angehörigkeit zur Habsburger Monarchie sowie mit den Migrationen der deutschen/ österreichischen Bevölkerung verbunden. Eine Übersicht der historischen Verbindungen wies auf drei Wellen der Verbreitung des Heiligenkultes hin: die erste, mittelalterliche in Istrien, die zweite während des 17.-18. Jahrhundertes in Mittelkroatien sowie die dritte im 18.-19.

Jahrhundert in Slawonien, Syrmien und der Baranja. Entscheidenden Einfluss auf die zweite

174

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 153-175 Suzana Leček: Sv. Florijan i Podunavski Nijemci: kult novog sveca zaštitnika und dritte Welle hatten die Osmanische Kriege. Sie verzögerten das Erscheinen der Verehrung des hl. Florians um fast zwei Jahrhunderte, da diese in den Nachbargebieten von Ungarn und Slowenien schon im 15. Jahrhundert verzeichnet wurde, genau zur Zeit, als bei uns die Osmanische Einbrüche und danach die Kriege begannen. Andererseits erleichterten die Militärgrenze (geschaffen wegen den Osmanischen Kriegen) sowie der deutsche Soldatenkader, der in unsere Gebiete kommt, später die Verbreitung der Verehrung des hl. Florians. In der zweiten Welle war ein wichtiger Faktor auch die Anwesenheit der deutschen Bevölkerung, die sich schon seit dem Mittelalter in den Städten von Mittelkroatien befand (z.B. Varaždin), und in der dritten Welle die Ansiedlung der deutschen/österreichischen Bevölkerung nach der Befreiung von Slawonien, Syrmien und der Baranja von der osmanischen Herrschaft. In der Forschung wurde eine besondere Aufmerksamkeit der letzten Welle gewidmet, welche bis jetzt nur in der donauschwäbischen Literatur erwähnt und in der kroatischen Historiographie übersehen wurde. Dargestellt wurden repräsentative Beispiele, die verschiedene Denkmaltypen zeigen (Kirchen, Statuen, Tabernakeln, Kreuze), Umgebungen (Städte und Dörfer), sowie Spender (deutsche und nichtdeute Bevölkerung). Die Forschung bestätigte die direkte Verbindung der Verehrung des hl. Florians und der jahrhundertelangen, verschiedenen, Verbindungen des kroatischen Raumes mit Österreich/Deutschland, so können wir sie für eine Art von Symbol von deren Anwesenheit in Kroatien halten.

175

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

Doc. dr. sc. Domagoj Tomas Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Filozofski fakultet Lorenza Jägera 9, Osijek dtomas@ffos.hr

UDK: 291.213 Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 16.08.2023.

Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika Novo Borovo U članku će se najprije ukratko objasniti političke okolnosti nastanka tjednika Novo Borovo 1941., radničkih novina tvornice Bata u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, koje su zamijenile raniji tjednik Borovo. U nastavku će se analizirati intenzitet prisutnosti i oblici promidžbe nacionalsocijalističke ideologije u prilogu Kamerad tjednika Novo Borovo. Kamerad je izlazio kao prilog na njemačkom jeziku u tjedniku Novo Borovo u razdoblju od rujna 1941. do rujna 1942.

Ključne riječi: Borovo, Batina tvornica, Novo Borovo, Kamerad, Nezavisna Država Hrvatska, nacionalsocijalizam

177

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

Uvod

O Batinoj tvornici u Borovu pisalo se iz različitih perspektiva u okviru hrvatskih društvenih i humanističkih znanosti. Kemal Hrelja i Martin Kaminski objavili su prvu znanstvenu monografiju o povijesti Batine tvornice 1971.,1 dok su u posljednjih nekoliko godina na inicijativu Državnog arhiva u Vukovaru te vukovarskoga Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar objavljene dvije knjige koje tematiziraju povijest Batine tvornice i naselja Borovo.2 Također, u recentnom razdoblju objavljeni su i pojedinačni članci vezani uz istu tematiku,3 a u sferi publicistike kao izvor zanimljivih podataka može poslužiti i opsežna knjiga Ante Duića.4 S druge strane, o Nijemcima u Drugom svjetskom ratu i poraću mnogo je i sustavno u svojim člancima i monografijama pisao Vladimir Geiger.5 Međutim, za potrebe nastanka ovoga članka najkorisniji su bili članci Marija Jareba6 i Lidije Bencetić,7 dok je za razumijevanje širega medijskog i promidžbenog konteksta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (dalje: NDH) iznimno korisna Jarebova opsežna i iscrpna monografija.8 Također, o sadržaju nacionalsocijalističke ideologije i njezinim intelektualnim korijenima pisali su mnogi autori i u popularnom i u znanstvenom diskursu, a ovdje su u tom smislu pripomogla i osnovna tipološka zapažanja Slavena Ravlića,9 dok je najviše korištena recentna studija Carla Müllera Frølanda, koja nacizmu pristupa kroz koncept povijesti političkih ideja i intelektualne povijesti.10 U ovom članku analizirat će se intenzitet prisutnosti i oblici promidžbe nacionalsocijalističke ideologije u prilogu Kamerad (hrv. Drug) tjednika Novo Borovo. Pritom će se pokušati potvrditi teza o primarnoj ulozi priloga Kamerad kao promidžbenog instrumenta nacionalsocijalističke ideologije među njemačkim stanovništvom na lokalnoj razini, posebice među Nijemcima koji su radili u Batinoj

1 Kemal Hrelja – Martin Kaminski, Borovo. Jugoslavenski kombinat gume i obuće, Slavonski Brod, 1971.

2 Borovo naselje 1945. – 1950. Studija društvenih, demografskih, gospodarskih i političkih prilika, ur. Petar Elez,

Dražen Živić, Vukovar, 2018.; Bata-Borovo (1931. – 2016.). Povijesno naslijeđe i perspektive, ur. Dražen Živić, Ivana Žebec Šilj, Sandra Cvikić, Zagreb – Vukovar, 2019.

3 Npr. Vladimir Filipović, „Politička povijest jedne strane investicije u Hrvatskoj: kombinat Bata Borovo 1931.

– 1991.“, Zbornik sveučilišta Libertas 3(2018), 359-374. i dr.

4 Ante Duić, Borovo. Od trnja do zvijezda i…, Vukovar – Zagreb, 2005.

5 Vladimir Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek, 2002. i dr.

6 Mario Jareb, „Njemačko novinstvo i periodika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941. – 1945.)“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch (2000), 139-172.; Mario Jareb, „Promidžba Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch (2005), 207-223.

7 Lidija Bencetić, „Periodične publikacije tvornice Bata-Borovo (1932. – 2017.)“, Pilar: časopis za društvene i humanističke studije 13(2018), 25(1)-26(2), 75-90.

8 Mario Jareb, Mediji i promidžba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb, 2016.

9 Slaven Ravlić, Svjetovi ideologije, Podgorica – Zagreb, 2013.

10 Carl Müller Frøland, Idejni svemir nacizma, Zagreb, 2020.

178

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

tvornici. Naravno, nameću se i pitanja o uzrocima pokretanja toga priloga 1941. te prestanka njegova izlaženja 1942., kao i o razlozima zbog kojih je pokrenut baš u okviru tjednika Novo Borovo, odnosno u tom dijelu NDH, na koja će se nastojati odgovoriti.

Od Borova do Novog Borova

Tjednik Borovo započeo je s izlaženjem 1932., kao prvi tvornički list u Kraljevini Jugoslaviji, usmjeren u prvom redu na izvještavanje o događanjima u okviru Batine tvornice te naselja Borovo, a tek sporadično na društvene i političke događaje u državi i inozemstvu. Redovito izlazeći, pratio je dinamiku ubrzanog industrijskog i društvenog razvoja naselja Borovo sve do Drugoga svjetskog rata.11

Uspostavom ustaške vlasti i nastankom NDH na dijelu teritorija nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, dotadašnja Batina tvornica nastavila je djelovati pod nazivom Bata – hrvatska tvornica gume i obuće d. d. Borovo, a izmijenjena joj je i rukovodeća struktura.12 Uslijed nepovoljnih ratnih okolnosti, tjednik Borovo privremeno je prestao s izlaženjem od 28. ožujka 1941.,13 kada je objavljen njegov posljednji broj, pa sve do 4. srpnja 1941.,14 kada je obnovio izlaženje pod izmijenjenim nazivom Novo Borovo, nastavljajući izlaziti pod tim imenom sve do 22. rujna 1944.,15 kada mu je objavljen posljednji broj tijekom Drugoga svjetskog rata. U to doba na mjestu odgovornoga urednika Novoga Borova izmijenili su se Maks Kranjčević, Marko Maloševac i Eduard Cerjan.16 Premda će u čitavoj prvoj kalendarskoj godini izlaženja Novo Borovo u zaglavlju imati navedeno prvo godište, težeći time izraziti stanovit odmak i diskontinuitet u odnosu na raniji tjednik Borovo, već je na prvi pogled očito da je zadržana njegova osnovna informativna uloga te koncept odabira i oblikovanja sadržaja namijenjenih radnicima Batine tvornice, uz bitnu izmjenu ideološkog predznaka te jasno uočljivu jezičnu kroatizaciju tekstualnih sadržaja i estetsku kroatizaciju vizualnih sadržaja.

Navedena potreba odmaka i diskontinuiteta u odnosu na ranije razdoblje i tjednik Borovo, kratko je obrazložena u drugom broju tjednika Novo Borovo, gdje se jasno može iščitati ideološka motivacija promjene njegova naziva, jer autor toga teksta ističe da će tjednik Novo Borovo „biti novi i po duhu i po sadržaju“ te da će 11 L. Bencetić, „Periodične publikacije tvornice Bata-Borovo (1932. – 2017.)“, 79-80.

12 Vidi: https://tehnika.lzmk.hr/borovo-d-d/ (posljednji pristup 7. studenoga 2022.); dotadašnjega generalnog

direktora Tomu Maksimovića, koji je prihvatio ponuđeni položaj u vladi Milana Nedića, zamijenio je Tomislav Bulat kao upravni povjerenik, oko čijeg su se imenovanja usuglasili uprava Batine tvornice iz Zlína i ustaška vlast u NDH. 13 Borovo (Borovo), 28. ožujka 1941.

14 Novo Borovo (Borovo), 4. srpnja 1941.

15 Novo Borovo (Borovo), 22. rujna 1944.

16 L. Bencetić, „Periodične publikacije tvornice Bata-Borovo (1932. – 2017.)“, 81.

179

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

privredno poduzeće služiti „u prvom redu i jedino interesima zajednice“, za razliku od ranijega razdoblja u kojem je „služilo isključivo pojedincu“.17 Naime, u središtu nacionalsocijalističke i ustaške ideologije, pa tako i njihovih društveno-ekonomskih pogleda, nalazi se nacionalni kolektiv, dok su njihove kritike upućene kapitalizmu koji promovira individualizam nauštrb zajednice.18 U tom duhu može se protumačiti i Pavelićeva izjava osječkim radnicima, prenesena u Novom Borovu: „Ali ono, što vam mogu obećati jest to, da u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dok smo god mi ovdje, neće kapitalisti više izrabljivati radnika. Kapitala će biti, ali će služiti radniku.“19

Ipak, već od prvoga broja objavljenog u 1942. u zaglavlju je navedeno deseto godište,20 iako se zapravo kronološki radi o jedanaestom godištu. Bez obzira na to, time je i formalno uspostavljen logičan kontinuitet između lista Novo Borovo i Borovo, tako da se u svakom slučaju može govoriti o istom listu s izmijenjenim nazivom.

Iako je i u ranijem razdoblju sadržaj tjednika Borovo bio politički i ideološki obojen, nakon 1941. primjetna je dodatna politizacija i ideologizacija sadržaja tjednika Novo Borovo, uz promicanje kulta ličnosti poglavnika Ante Pavelića, sve u skladu sa zahtjevima ustaškoga režima i nacističke Njemačke.21 Uz samu promjenu vlasti i njezinu težnju prema stabilizaciji, takvim su procesima dodatno doprinosili prisutnost ratnoga stanja te sadržaj ustaške ideologije, koja teži totalitarizmu.

Kamerad – promidžba u znaku slova V

Tiskani mediji kao temeljni promidžbeni alat političkih ideologija za omasovljivanje pristaša u razdoblju moderne i suvremene povijesti prisutni su još od prve polovice 19. st. Premda su njihovu ulogu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova u nacističkoj Njemačkoj dobrim dijelom preuzele radio-postaje, na teritoriju NDH njihova mreža nije bila toliko razvijena, niti je broj radijskih prijemnika bio toliko velik da bi takav oblik promidžbe mogao biti efikasan u masovnoj političkoj mobilizaciji, tako da su tiskani mediji zadržali dominantnu ulogu u političkoj promidžbenoj djelatnosti.

Nacionalsocijalistička ideologija polazi od militariziranog nacionalističkog kolektivizma, a sklona je dijelu tradicionalnih društvenih vrijednosti (tradicionalna spolna antropologija, organicističko shvaćanje društva i dr.). S druge strane, odlikuje se i revolucionarnim zanosom usmjerenim k društvenom prevratu te uporabom novih tehničkih pomagala i ulaganjem sredstava u tehnološki razvoj, što joj drugim dijelom daje modernističko određenje. Također, zagovarajući državu koja sa svojom službenom ideologijom zadire u sve pore društva, ima totalitaran karakter te je usmjerena na kult 17 „Novo Borovo“, Novo Borovo, 25. srpnja 1941., 2.

18 C. Müller Frøland, Idejni svemir nacizma, 361-362.

19 Novo Borovo, 1. kolovoza 1941., 1.

20 Novo Borovo (Borovo), 9. siječnja 1942.

21 L. Bencetić, „Periodične publikacije tvornice Bata-Borovo (1932. – 2017.)“, 81-82.

180

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

ličnosti „velikog vođe“. Prema svemu sudeći, riječ je o politički hibridnoj, eklektičnoj ideologiji, koja spaja elemente različitih starijih političkih ideologija.22 Konačno, kod nacionalsocijalizma neizostavan je njegov rasistički element germanske biološke superiornosti te iz njega proizašla potreba za nacionalnom palingenezom koja bi kroz društveno čišćenje i obnovu trebala dovesti do izgradnje novoga čovjeka, odnosno Nadčovjeka.23

Najava izlaženja priloga Kamerad na njemačkom jeziku, s podnaslovom Pressedienst der Deutschen Gefolgschaft der Borovoer Batawerke (hrv. Novinska služba njemačke skupine radnika Batine tvornice u Borovu) pojavila se u Novom Borovu 29. kolovoza 1941.,24 dok je prvi broj toga priloga objavljen u tjedniku Novo Borovo 5. rujna 1941.

Prilog zauzima uobičajenu jednu stranicu prostora, a u njegovom zaglavlju najveći dio prostora s desne strane zauzima naslov Kamerad ispisan njemačkom goticom te podnaslov ispisan velikim latiničnim slovima, između kojih se nalazi stilizirani orao s nacističkim kukastim križem u sredini. Na lijevoj se pak strani nalazi stilizirano veliko latinično slovo V, između čijih se krakova također nalazi nacistički kukasti križ, dok se unutar samoga slova duž krakova protežu dvije ispružene ljudske ruke koje se pri njihovom dnu rukuju.25 Svi su članci i tekstovi u Kameradu pisani isključivo njemačkim jezikom.

Inače, veliko latinično slovo V postalo je 1941. jednim od središnjih dijelova nacionalsocijalističke promidžbe i ikonografije, simbolizirajući vjeru u željenu pobjedu (Victoria) koju je nacistička Njemačka nastojala ostvariti u velikoj vojnoj operaciji Barbarossa protiv Sovjetskog Saveza.26 Riječ je o svojevrsnom vrhuncu nacionalsocijalističke promidžbene kampanje tijekom Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj te u onom dijelu Europe koji je bio pod kontrolom lokalnih kolaboracionističkih režima, što vrijedi i za ustaški režim u NDH, koji ga je objeručke prigrlio.27

Njegovoj masovnoj uporabi možemo svjedočiti i kroz tjednik Novo Borovo, u kojem se prvi puta pojavljuje već u kolovozu 1941., najprije u okviru kratkoga teksta,28 a zatim kao središnji simbol masovne manifestacijske povorke održane u Borovu, na kojoj je sudjelovao i upravni povjerenik Batine tvornice Tomislav Bulat.29

22 C. Müller Frøland, Idejni svemir nacizma, 361-363.

23 S. Ravlić, Svjetovi ideologije, 212-218.

24 Novo Borovo (Borovo), 29. kolovoza 1941., 6.

25 Novo Borovo (Borovo), 5. rujna 1941., 5.

26 Operacija Barbarossa započela je 22. lipnja 1941., a neuspješno je okončana krajem 1941. i početkom 1942.

27 Više: M. Jareb, Mediji i promidžba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 408-410.

28 „Solidarnost Nove Europe“, Novo Borovo (Borovo), 1. kolovoza 1941., 1.

29 „Manifestaciona povorka u znaku slova V u Borovu“, Novo Borovo (Borovo), 8. kolovoza 1941., 1.

181

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

Pokretanje priloga Kamerad ne iznenađuje upravo u Batinoj tvornici, s obzirom na njezinu veličinu i važnost za čitavu NDH,30 te usmjerenost nacionalsocijalističke ideologije na radničku klasu kao društvenu snagu koja bi joj trebala predstavljati temeljni oslonac. Također, imajući u vidu posljednji popis stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji iz 1931., prema kojemu su Vukovar i vukovarsko područje imali velik udio njemačkog stanovništva,31 od kojih su mnogi bili zaposleni u Batinoj tvornici, Kamerad je logično poslužio kao sredstvo informiranja i promidžbe u prvom redu ciljano usmjeren na potencijalne čitatelje u njihovim redovima. Njemački politički utjecaj na području čitavoga Srijema u vrijeme NDH bio je vidljiv i kroz javno djelovanje Jakoba Elickera,32 pripadnika njemačke narodne skupine, koji je obnašao dužnost velikog župana Velike župe Vuka.

U prvom broju Kamerada ukratko je pojašnjena njegova svrha i cilj kroz šest istaknutih natuknica:

„Kamerad je sredstvo vodstva.

Kamerad nam pomaže da još čvršće zbijemo redove.

Kamerad je škola nacionalsocijalističke izgradnje svijeta u duhu Adolfa Hitlera.

Kamerad promiče jedinstvo i spremnost na akciju.

Osim lokalnih njemačkih interesa, Kamerad zastupa općenjemački interes.

Kamerad je most između Nijemstva i mladih naroda nove Europe.“33

Uz prethodno spomenutu prepoznatljivu nacističku ikonografiju u njegovu zaglavlju, prema naslovima i sadržaju priloga u prvom broju Kamerada može se naslutiti da će njegova uloga biti u prvom redu promidžbena, a tek onda informativna, što će se zadržati i kasnije. Naime, u prvom broju u tom se smislu ističu prilog „Kernspruch“ (hrv. „Jezgrovita izreka“) te članak pod naslovom „Wir sind Nationalsozialisten.

Was heisst das?“ (hrv. „Mi smo nacionalsocijalisti. Što to znači?“). U kratkom prilogu „Kernspruch“ naglašava se uloga materinskog jezika kao temeljnog elementa 30 Ukupni broj radnika u Batinoj tvornici u Borovu 1939. iznosio je 6290, od čega je 4650 otpadalo na radnike u

samoj borovskoj tvornici, dok je ostatak otpadao na zaposlene u trgovačkoj mreži širom Kraljevine Jugoslavije.

Vidi: V. Filipović, „Politička povijest jedne strane investicije u Hrvatskoj: kombinat Bata Borovo 1931. – 1991.“, 360.

31 Prema popisu stanovništva iz 1931. u Kraljevini Jugoslaviji, na području grada Vukovara živjelo je 10862 stanovnika, od čega se njih 2596 (23,9 %) izjasnilo za njemački kao materinski jezik. Također, na području vukovarskoga kotara živjelo je ukupno 4946 govornika njemačkoga jezika, što je činilo udio od 13,56 %. Vidi: Lidija Barišić Bogišić, „Nijemci u popisima stanovništva 1910., 1921. i 1931. godine (Osvrt na Vukovar, Berak, Bogdanovce, Cerić i Nuštar - asimilacija, kroatizacija i dekroatizacija)“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch (2014), 212.

32 Jakob Elicker (1906. – ?), odvjetnik u Bačkoj Palanki, jedan od važnijih članova Kulturbunda, vrlo aktivan u političkom životu njemačke manjine u Kraljevini Jugoslaviji. U NDH 1941. imenovan velikim županom Velike župe Vuka sa sjedištem u Vukovaru. Daljnja sudbina nakon Drugoga svjetskog rata mu je nepoznata.

Vidi: Tko je tko u NDH, ur. Zdravko Dizdar, Marko Grčić, Slaven Ravlić, Darko Stuparić, Zagreb, 1997., 110.

33 „Zweck und ziel“, Novo Borovo (Borovo), 5. rujna 1941., 5.

182

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

nacionalnog identiteta34 („Prvo što dijete treba naučiti je materinski jezik.“) te odgojne uloge roditelja u tom procesu („Roditelji, koji to ne razumiju i svojoj djeci iz osobnih interesa daju majmunski odgoj, usmjeravajući svoju djecu na oltar strane nacije, loši su roditelji vrijedni prijezira. Laž je da netko može voljeti stranu naciju više nego vlastitu, što je prirodno.“). Inače, prilog „Kernspruch“ ubuduće će postati jednom od stalnih rubrika Kamerada. U nešto opsežnijem članku „Wir sind Nationalsozialisten. Was heisst das?“ autor ukratko objašnjava temeljne ideološke premise nacionalsocijalizma, nudeći tako čitateljstvu mogućnost upoznavanja te ideologije kroz tekst na vlastitom jeziku.35 U drugom broju Kamerada pojavljuje se članak pod naslovom „Wir sind keine nationale Minderheit mehr!“, čijim se sadržajem čitateljstvo nastoji upoznati s činjenicom da njemačka narodnosna skupina više nema status nacionalne manjine, kao što je to bilo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, već da u NDH uživa poseban pravni položaj, reguliran nizom povoljnih zakonskih odredaba. U istom tekstu nude se informacije o rukovodstvu njemačke narodnosne skupine u NDH i njezinom sjedištu te se objašnjava njezin teritorijalni ustroj s podjelom na pet okruga, od kojih je jedan bio Sava-Dunav sa sjedištem u Vinkovcima, a obuhvaćao je i vukovarsko područje.36 Osim toga teksta, kao posebna rubrika pod nazivom „Aus dem Ortsgeschehen“, javljaju se i lokalne vijesti, što će već u sljedećem broju Kamerada prerasti u stalnu rubriku pod nazivom „Ortsereignisse“ (hrv. „Mjesna događanja“).37 Među zanimljivostima o kojima je tijekom svoga izlaženja izvještavao Kamerad vrijedi izdvojiti prisutnost Branimira Altgayera, vođe njemačke narodnosne skupine u NDH, na otvaranju I. Državnog ženskog športskog kampa u Borovu, koji se održavao od 18. do 28. rujna 1941.38 Kamerad je u listopadu 1941. posvetio članak I. Dječjem festivalu u Borovu u organizaciji njemačke narodnosne skupine,39 a u studenom iste godine izvjestio je o zajedničkom posjetu Altgayera i njemačkoga veleposlanika u NDH Siegfrieda Kaschea Borovu,40 koji je naknadno popraćen i fotografijom.41

34 U njemačkom nacionalnointegracijskom procesu uloga materinskog jezika objašnjena je još kod Johanna

Gottfrieda Herdera u drugoj polovici 18. st.

35 Novo Borovo (Borovo), 5. rujna 1941., 5.

36 „Wir sind keine nationale Minderheit mehr!“, Novo Borovo (Borovo), 12. rujna 1941., 7.

37 „Ortsereignisse“, Novo Borovo (Borovo), 19. rujna 1941., 7.

38 „In Gegenwart des Volksgruppenführers Branimir Altgayer wurde der I. Landesmädelsportlager in Borovo

beendet“, Novo Borovo (Borovo), 3. listopada 1941., 7.

39 „Das I. Kinderfest in Borovo“, Novo Borovo (Borovo), 30. listopada 1941., 7.

40 „Gesandter SA- Obergruppenführer Friedriech von Kasche und Volksgruppenführer Altgayer in Borovo“, Novo Borovo (Borovo), 27. studenoga 1941., 7.

41 „Borovo hatte hohen Besuch“, Novo Borovo (Borovo), 4. prosinca 1941., 7.

183

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

Također, u jednom od brojeva Kamerada u travnju 1942. obilježena je prva godišnjica nastanka NDH,42 dok je sljedeći broj posvećen proslavi rođendana Adolfa Hitlera.43

U Kameradu se od samoga početka njegova izlaženja redovito pojavljuju promidžbeni članci u kojima se objašnjavaju temeljne ideološke smjernice nacionalsocijalizma te se nude argumenti za njihovo usvajanje i primjenu u praksi, iz čega se može zaključiti da njemačko stanovništvo u tom kraju nije ideološki homogenizirano oko nacionalsocijalističke ideologije. Većinu tih članaka potpisuje Hans Öhler, liječnik opće medicine iz Borova, o kojemu nažalost nema mnogo podataka, izuzev toga da je u vrijeme Drugoga svjetskog rata u Batinoj tvornici bio tvornički liječnik, kako je potpisan ispod jednoga od članaka kojem je autor u Novom Borovu.44 Kao autor članaka u Kameradu često se pojavljuje i Franz Erdelji, mjesni vođa njemačke narodnosne skupine.

Jedini broj Kamerada koji je zauzimao opseg veći od uobičajene jedne stranice bio je novogodišnji broj iz siječnja 1942., proširen na tri stranice. Taj je prigodni broj bio popunjen člancima i sadržajima vezanima uz osvrt na događanja u prošloj kalendarskoj godini te očekivanja u predstojećoj. Među tim člancima vrijedi izdvojiti Erdeljijev uvodni tekst u kojem se, nabrajajući postignuća mjesne njemačke narodnosne skupine, na više mjesta poziva na Hitlera te poimence posebno pohvaljuje neumorni rad mjesnog promidžbenog vođe Öhlera.45

Iz sadržaja posljednjeg broja Kamerada, objavljenoga 18. rujna 1942.,46 ne daje se naslutiti da se taj prilog ubuduće neće objavljivati u sklopu tjednika Novo Borovo.

Razloge okončanja njegova izlaženja mogli bismo tražiti u neuspjehu same operacije Barbarossa, kao središnjeg elementa nacionalsocijalističkog promidžbenog vala iz 1941. na kojem je pokrenut i Kamerad, odnosno posljedičnom globalnom slabljenju snage i utjecaja nacionalsocijalističke promidžbe.

Takvo tumačenje osnažuje i sadržaj povjerljivog izvještaja koji je još 7. svibnja 1942. okružni vođa njemačkoga okruga Sava-Dunav Ludwig Ritz47 uputio Altgayeru.48 Ritz ondje upozorava Altgayera na razne pojave na srijemskom području, od sumnji hrvatskih nacionalista u mogućnost opstanka hrvatske države („U mnogim krugovima hrvatskih nacionalista sumnja se u mogućnost opstanka hrvatske države.“49), preko nesklonosti hrvatskog stanovništva prema Nijemcima („Neprijateljsko držanje 42 Novo Borovo (Borovo), 10. travnja 1942., 5.

43 Novo Borovo (Borovo), 17. travnja 1942., 5.

44 „Wir marschieren mit“, Novo Borovo (Borovo), 9. siječnja 1942., 4.

45 Franz Erdelji, „Ein Jahr ging zur Neige. Das nächste brach an“, Novo Borovo (Borovo), 9. siječnja 1942., 13.

46 Novo Borovo (Borovo), 18. rujna 1942., 3.

47 Ludwig Ritz poginuo je kasnije iste godine u borbi s partizanima, o čemu je izvjestio i Kamerad. Vidi: „Unser Kreisleiter ist tot“, Novo Borovo (Borovo), 4. rujna 1942., 3.; Novo Borovo (Borovo), 11. rujna 1942., 3.

48 Nemačka obaveštajna služba IX. Zbirka dokumenata. Ustaška NDH, Beograd, 1956., 1180-1183.

49 Isto, str. 1180.

184

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

hrvatskoga stanovništva prema Nijemcima snažno se pojačava.“50) pa sve do procjena s hrvatske strane o izvjesnosti njemačkog vojnog poraza u Drugom svjetskom ratu, potaknutih njemačkim neuspjesima protiv Sovjetskog Saveza na istočnom bojištu („Jedna druga verzija o kojoj se mnogo govori: Njemačka ne može pobijediti. Ona je u početku mogla, zahvaljujući svome Wehrmachtu, izvojevati svoje političke ciljeve, sve do Rusije.“51). Nadalje, Ritz navodi i mogućnost stvaranja srednjoeuropskog saveza država (Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska), koji bi se uz podršku Katoličke crkve postavio protiv sovjetskog boljševizma, ali i njemačkog nacionalsocijalizma, iz čega se iščitava tradicionalna njemačka bojazan od uvezivanja slavenskih (s izuzetkom neslavenskih Mađara) katoličkih naroda između Baltika i Jadrana. Konačno, u Ritzovom izvještaju zabrinjavajućim je označeno djelovanje vukovarskoga tjednika Hrvatski borac52 te sotinskog župnika Vilka Anderlića53 kao njegova urednika, kojega Ritz smatra izrazito nesklonim Nijemcima.54 Zanimljivo, već dva broja nakon prestanka izlaženja priloga Kamerad tjednik Novo Borovo doživio je stanoviti redizajn pa je tako od 2. listopada 1942. u zaglavlju njegove naslovne stranice kod naziva lista izmijenjen font i veličina slova, dok su dotad prisutni simbol Ustaškog pokreta te hrvatski grb izbačeni, čime je list na simboličkoj razini u sljedećim godinama djelovao ideološki neutralnije.55 Te su se izmjene i estetske korekcije dogodile nedugo nakon što je od 28. kolovoza 1942. na mjestu odgovornog urednika Maloševca zamijenio Cerjan,56 iz čega bi se dalo zaključiti da je vrlo vjerojatno Cerjan listu ujedno dao i novi urednički smjer. Stoga bi ubuduće bilo zanimljivo istražiti je li sve to skupa ostalo samo na vizualnom redizajnu zaglavlja ili se odrazilo i na sadržaj priloga Novog Borova te ako jest, u kojoj mjeri.

Zaključak

S obzirom na sve navedeno, prilog na njemačkom jeziku Kamerad tjednika Novo Borovo kroz nešto više od godinu dana izlaženja bio je ideološki promidžbeni alat nacionalsocijalizma, u prvom redu među njemačkim radnicima tadašnje Batine tvornice, a zatim i unutar njemačkoga stanovništva na širem vukovarskom području. Intenzitet prisutnosti članaka i drugih sadržaja koji su obilježeni 50 Isto 51 Isto, str. 1181.

52 Hrvatski borac, tjednik, izlazio u Vukovaru 1941. – 1942. Pokrenuo ga je i uređivao tadašnji sotinski župnik

Vilko Anderlić. Više: Petar Macut, „Vukovarski Hrvatski borac – katolički i ustaški tjednik“, Scrinia Slavonica 17(2017), 1, 253-289.

53 Vilko Anderlić (1882. – 1957.), hrvatski vjerski pisac i pjesnik. Studirao teologiju u Budimpešti, gdje je 1911. doktorirao. Uz svećeničku službu (Ludina, Berak, Sotin) predavao je sociologiju na Višoj bogoslovnoj školi u Đakovu. Više: Marin Srakić, „Život i djelo dr. Vilka Anderlića (1882. – 1957.)“, Diacovensia 12(2004), 2, 201-224.

54 Nemačka obaveštajna služba IX. Zbirka dokumenata. Ustaška NDH, str. 1181-1182.

55 Novo Borovo (Borovo), 2. listopada 1942., 1.

56 Novo Borovo (Borovo), 28. kolovoza 1942., 4.

185

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

nacionalsocijalističkom ideologijom u Kameradu vrlo je visok. Uz vizualne sadržaje s prepoznatljivom simbolikom i ikonografijom prisutne u svim njegovim brojevima, većina tekstualnih članaka ima promidžbenu i didaktičnu ulogu upoznavanja lokalnog njemačkog stanovništva s ideologijom nacionalsocijalizma te privlačenju k njoj.

Informativna uloga Kamerada bila je sekundarna, donoseći u manjem obujmu i ideološki neutralnije sadržaje, poput redovitih informacija o lokalnoj njemačkoj zajednici kroz stalnu rubriku „Ortsereignisse“ te ulozi njemačkih radnika u Batinoj tvornici.

Njegovo izlaženje okončano je već 1942., tri godine prije završetka ratnih sukoba u Drugom svjetskom ratu, uslijed globalnog slabljenja nacionalsocijalističke promidžbe u Europi nakon neuspjeha velike vojne operacije Barbarossa.

Objavljeni izvori

Nemačka obaveštajna služba IX. Zbirka dokumenata. Ustaška NDH, Beograd, 1956.

Literatura Novine

Novo Borovo (Borovo), 1941. – 1942., 1944.

Knjige i članci

Barišić, Bogišić, Lidija, „Nijemci u popisima stanovništva 1910., 1921. i 1931. godine (Osvrt na Vukovar, Berak, Bogdanovce, Cerić i Nuštar - asimilacija, kroatizacija i dekroatizacija)“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch (2014), 197-222.

Bata-Borovo (1931. – 2016.). Povijesno naslijeđe i perspektive, ur. Dražen Živić, Ivana Žebec Šilj, Sandra Cvikić, Zagreb – Vukovar, 2019.

Bencetić, Lidija, „Periodične publikacije tvornice Bata-Borovo (1932. – 2017.)“, Pilar: časopis za društvene i humanističke studije 13(2018), 25(1)-26(2), 75-90.

Borovo naselje 1945. – 1950. Studija društvenih, demografskih, gospodarskih i političkih prilika, ur. Petar Elez, Dražen Živić, Vukovar, 2018.

Duić, Ante, Borovo. Od trnja do zvijezda i…, Vukovar – Zagreb, 2005.

Filipović, Vladimir, „Politička povijest jedne strane investicije u Hrvatskoj: kombinat Bata Borovo 1931. – 1991.“, Zbornik sveučilišta Libertas 3(2018), 359-374.

Geiger, Vladimir, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek, 2002.

Hrelja, Kemal – Kaminski, Martin, Borovo. Jugoslavenski kombinat gume i obuće, Slavonski Brod, 1971.

Jareb, Mario, Mediji i promidžba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb, 2016.

Jareb, Mario, „Njemačko novinstvo i periodika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941. – 1945.)“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch (2000), 139-172.

Jareb, Mario, „Promidžba Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch (2005), 207-223.

186

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

Macut, Petar, „Vukovarski Hrvatski borac – katolički i ustaški tjednik“, Scrinia Slavonica 17(2017), 1, 253-289.

Müller Frøland, Carl, Idejni svemir nacizma, Zagreb, 2020.

Srakić, Marin, „Život i djelo dr. Vilka Anderlića (1882. – 1957.)“, Diacovensia 12(2004), 2, 201-224.

Tko je tko u NDH, ur. Zdravko Dizdar, Marko Grčić, Slaven Ravlić, Darko Stuparić, Zagreb, 1997.

Mrežni izvori

https://tehnika.lzmk.hr/borovo-d-d/

187

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 177-188 Domagoj Tomas: Nacionalsocijalistička ideologija u prilogu Kamerad tjednika...

NACIONALSOCIJALISTIČKA IDEOLOGIJA U PRILOGU KAMERAD TJEDNIKA NOVO BOROVO Sažetak

U članku se polazi od dosadašnjih historiografskih spoznaja o ideologiji nacionalsocijalizma, povijesti Batine tvornice u Borovu, Nijemcima u vukovarskom kraju te medijima i promidžbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te se zatim nastoje objasniti političke okolnosti nastanka tjednika Novo Borovo 1941., kao radničkih novina tvornice Bata u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Tjednik Novo Borovo zamijenio je raniji tjednik Borovo, izravno se nadovezujući na njegov pristup u kreiranju informativnih i promidžbenih sadržaja. Jedna od novosti u okviru tjednika Novo Borovo bio je prilog Kamerad, koji je izlazio na njemačkom jeziku u razdoblju od rujna 1941. do rujna 1942. Kamerad je u prvom redu služio kao promidžbeni alat nacionalsocijalističke ideologije namijenjen lokalnom njemačkom stanovništvu. Nastao je na valu nacionalsocijalističke ekspanzionističke politike prema istočnoj Europi, u jeku velike vojne operacije Barbarossa usmjerene protiv Sovjetskog Saveza. Uz promidžbenu ulogu, Kamerad je ipak ispunjavao i informativnu ulogu, nudeći na svojim stranicama lokalne vijesti iz života njemačke narodnosne skupine. Prilog Kamerad na koncu je ugašen iz do kraja nepoznatih razloga, no može se naslutiti da je tome doprinio i neuspjeh same operacije Barbarossa, koji je doveo do općega slabljenja nacionalsocijalističke promidžbene kampanje u Europi.

NATIONALSOZIALISTISCHE IDEOLOGIE IN DEM BEIBLATT DES WOCHENBLATTES NOVO BOROVO KAMERAD Zusammenfassung

Im Artikel geht man von bisherigen historiographischen Erkentnissen über die Ideologie des Nationalsozialismus, der Geschichte von Batas Fabrik in Borovo, der Deutschen im vukovarer Raum sowie der Medien und der Werbung in dem Unabhängigen Staat Kroatien aus und bemüht sich, die politische Umstände des Entstehens des Wochenblattes Novo Borovo 1941, als einer Arbeiterzeitung der Fabrik Bata zur Zeit des Unabhängigen Staates Kroatien zu erklären. Das Wochenblatt Novo Borovo löste das frühere Wochenblatt Borovo ab, seinen Ansatz bei der Erstellung informativer und Werbungsinhalte direkt fortsetzend. Eine der Neuigkeiten im Rahmen des Wochenblattes Novo Borovo war das Beiblatt Kamerad, das in der Zeitspanne vom September 1941 bis September 1942 in deutscher Sprache erschien.

Kamerad diente in erster Reihe als Werbewerkzeug der nationalsozialistischen Ideologie für die lokale deutsche Bevölkerung. Er enstand auf der Welle der nationalsozialistischen expansionistischen Politik Osteuropa gegenüber, im Laufe der großen militärischen Operation Barbarossa gegen die Sowjetunion. Neben der Werbefunktion erfüllte Kamerad doch auch die informative Rolle, lokale Nachrichten aus dem Leben der deutschen Volksgruppe auf seinen Seiten anbietend. Das Beiblatt Kamerad wurde zum Schluss, aus bis zum Schluss unbekannten Gründen, abgeschafft, doch es ist zu erahnen, dass dem auch der Fehlschlag der Operation Barbarosse selbst beigetragen hat, welcher zur allgemeinen Schwächung der nationalsozialistischen Werbungskampagne in Europa führte.

188

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

doc. dr. sc. Stephanie Jug sjug@ffos.hr doc. dr. sc. Sonja Novak snovak@ffos.hr Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Lorenza Jägera 9 Osijek 31000

UDK: 82(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 01.10.2023.

Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala društveni koncept regije?

U radu se preispituje iskustvo regije u smislu konceptualnih slika i matrica koje se prenose različitim medijima. Ovdje će biti od posebne važnosti književni tekstovi koji su nastali na temelju poistovjećivanja s regijom u smislu pripadnosti regiji ili projekcija o regiji i na regiju. U ovom će se radu konceptualni potencijal književnosti preispitati na pjesmama Ilke Marie Ungar, točnije na ciklusu Drauidyllen sastavnom dijelu njene jedine objavljene zbirke pjesama pod nazivom Feierabend.

Posebnost pjesama leži u tome što su pisane na njemačkom jeziku, tj. proučava se mentalni koncept regije izvan okvira danas standardnog nacionalnog jezika. Analizom njenih pjesama ovaj rad osvjetljava još jedan komadić slagalice koja čini identitet Slavonije i Slavonaca.

Ključne riječi: Ilka Maria Ungar, regija, Slavonija, književno topografiranje, Drau-Idyllen

189

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

1. ČITATI REGIJU

Književnost čitatelja mami, ponekad začudnom, zrcalnom slikom stvarnosti i uvlači čitatelja u nekakav svoj novi svijet - s tom će se tvrdnjom složiti većina strastvenih čitatelja. Da književnost može imati i daleko aktivniju ulogu u oblikovanju naše stvarnosti postalo je jasno najkasnije u drugoj polovini prošloga stoljeća razvojem njemačke škole recepcijske estetike (tzv. Konstanzer Schule) čiji su istaknuti predstavnici Hans Robert Jauß, Manfred Fuhrmann, Wolfgang Iser i Wolfgang Preisendanz. Čitanjem se kod čitatelja odvija daleko aktivniji proces od samog uranjanja u tuđi tekst. Recepcijska estetika polazi od naizmjenične razmjene informacija između teksta i čitatelja u kojoj čitatelj aktivno izgrađuje značenja teksta ovisno o svom iskustvu i svojim očekivanjima, a tekst s druge strane utječe na upravo to isto iskustvo čitatelja time što oblikuje – i u pozitivnim smislu produbljuje i širi – raspon doživljenog i horizont očekivanja čitatelja. Upravo jer čitatelj prilagođava značenja teksta i time crpi njegov potencijal, a tekst mijenja horizont čitatelja, moguće je objasniti zašto neke tekstove u različitim razdobljima života možemo uvijek iznova čitati i pri tom ih drugačije razumjeti ili iskusiti. Neminovno se nameće zaključak da književnost oblikuje svijest čitatelja. Ona to čini na različite načine. Boris Previšić u svojoj monografiji Literatur topographiert. Der Balkan und die postjugoslawischen Kriege im Fadenkreuz des Erzählens [hrv. Književnost topografira(na). Balkan i postjugoslavenski ratovi u unakrsnoj paljbi pripovijedanja] polazi od toga da se interakcijom između teksta i čitatelja stvaraju mentalni prostori koje nazivamo koncepti ili jednostavnije rečeno slike, predodžbe, koje je posebno zanimljivo ispitati na temelju nekakvih realnih prostora koje tematski obrađuju. U našem će to slučaju biti slavonska regija, koja svojim povijesnim i kulturnim razvojem nudi dosad u ovom smislu neobrađenu, a bogatu književnu građu.

Iako je pojam regije načelno vrlo prisutan u svim područjima znanja, on nikako nije jednostavan ili sam po sebi razumljiv. Poći ćemo od definicije pojma regije u geografiji: to je područje koje je jasno obilježeno nekim zajedničkim prirodnim, društvenim ili prirodno-društvenim značajkama. No izgled, narav, namjena i osnovna svojstva regija raznolika su i izmiču jednostavnim kategorizacijama i definicijama.

U ovoj će se knjizi regija prije svega promatrati kao prostor kulture kako ga utvrđuje Hermann Bausinger (1993: 472), tj. prostor u kojemu stanovnici dijele zajedničko kulturno samorazumijevanje. Pritom je jedina nužna pretpostavka za shvaćanje takvog mentalnog koncepta činjenica da se stanovnici razumiju i izjašnjavaju kao pripadnici određene regije. Na primjeru Britanije, u kojoj regija nije osobito relevantna kao upravljačka, administrativna jedinica, Christopher Harvie tvrdi: „pjesnici i romanopisci obično su bili aktivni kao nepriznati zakonodavci“1 regije (1994: 11).

1 Prevele autorice. Citat u originalu: „poets and novelists have been more than usually active as its ‚unacknowledged legislaters’“.

190

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

Takvo je shvaćanje pojma pripadnosti regiji u skladu i s određivanjem pripadnosti određenoj etničkoj skupini. Konrad Clewing (2011: 490) u novijoj povijesti etničku pripadnost prepoznaje upravo kao subjektivni doživljaj da je određena skupina drugačija od članova druge skupine. Čini ju osjećaj pripadnosti zajedničkoj kulturi, zajedničkom jeziku i zajedničkom porijeklu. Za razliku od etničke pripadnosti, ona regionalna se u većoj mjeri temelji na teritorijalnoj pripadnosti. Književnost u tom smislu može ponuditi vrijedan izvor upravo takvih predodžbi o pripadnosti određenoj skupini, a osobito ako takva pripadnost nije nužno omeđena jednoznačnim, tj. stabilnim geografskim granicama. Neovisno o tome radi li se o povijesnim, prirodnim ili regijama neke druge neformalne vrste, kulturni (mentalni) prostor njihovog stanovništva zrcali se i povratno oblikuje različitim obilježjima i pisanom građom, od koje ponajviše kompleksno upravo u književnim tekstovima.

2. ČITATI SLAVONIJU

Za očekivati je da je pojam Slavonije i slavonskog u određenoj mjeri proučen i prikazan u vidu nacionalne svijesti o integriranosti Slavonije kao dijela književnosti Republike Hrvatske i slavonske književnosti kao dijela hrvatske književnosti, no postavlja se pitanje u kojoj je to mjeri učinjeno te je li pritom uvažavana povijesna evolucija regije. Jer nacionalna ideologija ujedinjenja ne pita jesu li kulturne zone bile fomativnije od hipostazirane nacionalne pripadnosti, tvrdi Wolfgang Kessler (usp.

1981: 68). Nacionalni pokret ima zadatak uspostaviti zajedničke, unificirane nacionalne vrijednosti poput nacionalnog jezika i nacionalne kulture koji se prepoznaju kao podloga nacionalnog identiteta. Kessler predlaže teritorijalni umjesto nacionalnog pristupa za analizu (književne) povijesti određenog teritorija. „Teritorijalni pristup ne negira nacionalni i ne umanjuje ga, već ga relativizira i nacionalni ‚kulturni doprinos’ i nacionalnu politiku tek u pravom smislu stavlja u njezin povijesnodruštveni odnos.”2 (ibid.: 78) Tek takav pristup omogućuje približavanje odgovoru na pitanje: Što je to u određenom povijesnom razdoblju značilo biti Slavonac? Kessler navodi da niti višejezičnost niti konfesionalna struktura nisu predstavljale problem niti bile propitivane za stanovnike slavonske regije u 19. stoljeću, ali oni postaju političkim čimbenicima u izgradnji nacionalne svijesti (ibid.). U potrazi za kulturom regije potrebno je činjenično premostiti razlikovanje koje je u konačnici rezultiralo nacionalnim identitetom, pri čemu izgradnja nacionalnog identiteta postaje samo jedan čimbenik u evoluciji političke i društvene strukture stanovništva regije, umjesto ultimativne vrijednosti koja se brani ili osporava. Osobiti se fokus treba staviti na faktor jezika regije koji su u većoj mjeri bili prisutni u povijesti, a danas slove kao strani, pri čemu se postavlja cilj istražiti kakve koncepte regionalne samosvijesti možemo pronaći u djelima pisaca iz Slavonije ili koji pišu o Slavoniji na njemačkom jeziku. Na temelju odabranih primjera književnih tekstova o Slavoniji na njemačkom 2 Citate iz Kesslerove monografije prevele autorice za potrebe ovog rada.

191

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

jeziku nastalih od 18. do polovine 20. stoljeća metodom detaljnog iščitavanja (tzv. close reading) mogu se detektirati i dovesti u suodnos kulturološki elementi koje određeni pisci u svojim dijelima prezentiraju kao koncepte slavonske regije. Bausinger ističe da na razvoj pripadnosti regiji utječu dva različita a povezana impulsa: samodefiniranje, što je u ovom slučaju ostvareno ako se autor(ica) osjećaju kao Slavonac/ka, i pripisivanje izvana, ako regiju komentira i opisuje stanovnik druge regije.

Utoliko kao zadatak teoretičara književnosti koji se bavi regionalnom književnosti, pa tako i onom iz Slavonije, shvaćamo prepoznavanje različitih strategija razumijevanja pripadnosti regiji, kao i analizu koncepata regije koje su književnici utkali u svoja djela. U ovom će se radu takav pristup primijeniti rekonstruiranjem slike slavonske regije na temelju pjesama Ilke Marie Ungar.

3. DRAVSKE IDILE ILKE MARIE UNGAR

Kao jednu od posljednjih značajnijih spisateljica na njemačkom jeziku s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće Vlado Obad otkriva Ilku Mariu Ungar. Na njezine pjesme nailazi u regionalnim novinama Die Drau u razdoblju između 1905. i 1908. Tek temeljitim i dugoročnim arhivskim istraživanjem Obad uspijeva otkriti nešto o pjesnikinji. Njezin životopis ovdje će se ukratko prenijeti na temelju rekonstrukcije Vlade Obada (2011: 6). Rođena je 7. rujna 1879. u Budimpešti. Ime oca, Samuel Löwy3, daje naslutiti da je židovskog porijekla, dok djevojačko prezime majke Rose, Schierl, upućuje na tradicionalnu bečku obitelj. Prema pisanom navodu recenzenta Paula Wertheimera je pjesnikinja rano morala privređivati kako bi preživjela i to kao radnica u modnoj kući Maison Drecoll u Beču. Iako nisu pronađeni točni podaci o njenom prvom braku, iz dokumenata o sklapanju drugog braka jasno je vidljivo da se vjenčala rano, preuzela prezime Gollmann, ali i da je rano postala udovicom. Drugi brak sklapa s Maxom Ungarom, tada trgovačkim pomoćnikom a kasnije samostalnim trgovcem židovskog porijekla iz Osijeka. 1904. doseljavaju u Osijek gdje žive sljedećih pet godina. Prvo dijete, Maria Louise rodilo se u Beču, dok se ostalo troje djece, Maja, Rudolf i Rafael, rodilo u Osijeku. U lipnju 1909. obitelj se vraća u Beč. Ilka Maria Ungar umire u bolnici 17. svibnja 1911. godine. Uzrok smrti nije poznat.

Prve pjesme koje su nam danas poznate objavljuje 1903./04. pod imenom Ilka u ilustriranom časopisu Kunst. Urednik časopisa je tada bio poznati bečki boem Peter Altenberg. Dvije godine kasnije u satiričkom časopisu Simplicissimus objavljuje proleterske pjesme, dok istovremeno objavljuje pjesme i u osječkim novinama Die Drau. U to vrijeme – za vrijeme boravka u Osijeku – može se smjestiti i nastanak njene jedine objavljene zbirke pod nazivom Feierabend [hrv. Nakon radnog dana]. Carsten Schmidt 2011. godine izdao je novo izdanje zbirke, koja je originalno objavljena u 3 U osječkim se knjigama to prezime pojavljuje kao Lang. Pretpostavka Vlade Obada je da se pritom radi o

nesigurnosti u izražavanju vjerske pripadnosti na temelju jačanja antisemitizma u Europi početkom 20. stoljeća (usp. Obad 2011: 6).

192

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

Berlinu 1910., s nadopunom četiriju pjesama koje nisu originalno pripadale zbirci nego su objavljene u časopisu Die Drau. U ovom ćemo se radu baviti ciklusom DrauIdyllen [hrv. Dravske idile] koji je dio zbirke Feierabend.

Dravske idile čini ciklus od sedam pjesama. Idila, kao vrsta bukoličke književnosti priziva mentalne slike utopijskih arkadijskih scena. Na toj podlozi vrlo mirnim, gotovo prizemnim pjesničkim slikama Ilka Maria Ungar obogaćuje doživljaj prirodnog staništa oko rijeke Drave. Autoričin vokabular proteže se od za pjesništvo konvencionalnih metafora – koristeći pojmove poput Lenz za proljeće ili Brodem za miris –, novotvorenica, koje upućuju na originalnost i pjesničku slobodu – u pojmovima poput Hebe-Hast za užurbani rad stroja ili Rindenröckchen za koru koja se odvaja od drveta – te tipičnih regionalnih naziva i izraza poput Ruzica, SonntagsKolo i Tamburica. Svaka od sedam idila vezana je zadanim strukturama, od trostiha do šesterostiha, te rimom. Ujednačena struktura i dosljedna rima koja varira samo od pjesme do pjesme rezultiraju vrlo muzikalnim ritmom stihova. Vlado Obad (2011: 11) navodi da su poneke pjesme Ilke Marie Ungar doista i uglazbljene. Takav potencijal može se pronaći i u Dravskim idilama.

4. ČITANJE PJESAMA U CIKLUSU

Sve pjesme u ciklusu označene su isključivo rednim brojem, bez zasebnih naziva.

Takvo označavanje pridonosi dojmu da se motivi unutar ciklusa razvijaju i da se pjesme trebaju shvatiti kao cjelina. Nadalje će se pjesmama tako i pristupiti, rednim brojem: od prve do sedme pjesme.

4.1. PRVA PJESMA U tri strofe u pravilnom četverostihu i s dosljedno obgrljenom rimom (ABBA) dočarava se ugođaj luke u drugom dijelu dana, tj. nakon završetka radnog dana.

Brodovi, kojima se pridaju ljudske osobine, pognuti su i spavaju u malenoj suncem obasjanoj luci. Upotrebom sinestezije (Schiffe schlafen, kein Bagger kreischt im HebeHast, Schimmernd), obgrljene rime (schlafen-Hafen i Hast-Rast) i slikovitih metafora (Schiffe ducken sich und schlafen, Schimmernd liegt des Feiertages Rast) stvara se ugođaj sigurnosti. Neizrečeni lirski subjekt ( Ja) projicira svoj osjećaj spokoja na svoju okolinu.

U drugoj je strofi scena dramatičnija utoliko jer se pojavljuju djeca brodara koja se igraju, no njihova aktivnost ne zasjenjuje aktivnost prirode, već su oni prikazani jednako važnima: „Schifferskinder spielen auf dem Molo / grün und fröhlich prangt der Uferrain“ (Ungar 2011: 112). Strofa završava seljanima koji plešu kolo.

Dok prve dvije strofe opisuju realistične prizore uz divljenje i osjećaj nostalgije u stilu idile, treća podiže motiv na nešto apstraktniju razinu.

Küsst den Strom die Sonne im Ersterben,

Schweigt das Kinderspiel und schweigt der Tanz 193

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

Und es tönt durch Ruh’ und Abendglanz

Einer Tamburica Liebeswerben. (Ibid.: 112) Dan zaključuje poljubac rijeke i sunca na zalasku. Dječja igra i ples utihnu te se kroz tišinu i opojnost večeri čuje samo još ljubavni pjev tamburice. Nerazdvojnost pojedinih elemenata poput ljudi, radnje, prirode, dojma koji ostavlja na lirsko Ja kao i osjećaja koji pobuđuju, kulminira u glazbenom motivu koji je ujedno i element folklora i ljubavna tema. Osjećaj ljubavi – prenošen zvukom tamburice – ne ostvaruje se u konkretnom međuljudskom odnosu, već se proteže kroz cijeli okoliš i spaja pojedine dojmove u oku (i srcu) lirskog subjekta. Nije to, dakle, ljubav pastira i pastirice kao utopijska alegorija čovjekove prirode, već ljubav kao vezivni element osjećaja pripadnosti lirskog subjekta promatranom okolišu.

4.2. DRUGA PJESMA U tri strofe u pravilnim šestercima s ukrštenom i isprekidanom rimom druga pjesma nastavlja motive uvedene u prvoj pjesmi, dajući ovaj puta detaljnije prikaze idiličnog okoliša. Ponovno je vrijeme kasno poslijepodne ili večer. Žeteoci se spremaju poći na odmor, a pastiri pale vatru. Lirski subjekt u prvi plan stavlja janje projicirajući na njega osjećaj strepnje za rukom mlade seljanke. Dok se na livadama odvijaju prizemnije scene, oblake krase zlatne i ljubičaste boje, koje se međusobno prelijevaju.

Na obalama rijeke nakuplja se oko drveća magla. Na tihim valovima plovi splav.

U ovoj pjesmi apstraktno uzvišenje dolazi ranije, na kraju druge strofe: „Wie nur jeden Abend sie genoss, / Will die Welt ihn heute froh genießen“ (ibid.: 113). Trenutak je to koji potvrđuje zakone prirode: večer je za veliki dio prirode razdoblje smiraja i užitka nakon aktivnoga dana. Gotovo u stilu njemačke lirike décadence početkom 20. stoljeća slavi se završetak u znaku zalazećeg sunca (soleil agonisant), koje se snažnim motivima pojavljuje u trećoj strofi prve pjesme i drugoj strofi druge pjesme. Pjesma završava scenom koja bi mogla biti posuđena iz arkadijskih scena, ali s izvjesnom folklorizacijom u stilu slavenskih, odnosno ovdje slavonskih motiva. Do rijeke dolazi najljepša seljanka, dohvaća vodu u vrč koji potom diže i nosi navrh glave. Seljanka je opojna, te joj ni priroda ne može odoljeti: „Weicher wird der Wind, der sie umfächelt“ (ibid.). Ruzica, kako se u pjesmi naziva djevojka, ima jednostavnu haljinu (Hemd) s razrezima, iz koje provokativno proviruje smeđe koljeno. Sve u nastupu djevojke je prirodno, opušteno i smiono. Na odlasku se smije. Nastup lijepe djevojke u posljednjoj strofi ostavlja prostor za pojavljivanje tipa pastira, tj. osobe koja će u ovoj idili pokušati osvojiti djevojku. Do kraja ciklusa takva se osoba neće izrijekom pojaviti, ali će biti implicirana kroz lirsko Ja. Autorica time igra i igru uloga, uživljava se u idiličnu scenu zauzimajući više lirskih pozicija: prirode, s kojom se poistovjećuje, osamljene djevojke i mladića koji za njom čezne.

194

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

4.3. TREĆA PJESMA U pet strofa u četverostihu i sa ukrštenom rimom (abab) priroda se pretvara u panteistički hram kojim kroči neizrečeni (implicirani) lirski subjekt, usamljeno i pažljivo. Gotovo religiozno strahopoštovanje izazivaju moćne krošnje starog drveća koje se niže uz puteljak kraj rijeke. U drugoj i trećoj strofi lirski subjekt prepoznaje osjećajnost prirode: Sehnsuchtsvoll ihr stetes Rauschen Überbrückt des Stromes Wellen, und am andern Ufer lauschen

Jugendbäume. Mit den hellen, /

wundergrünen Laubgehängen, (ibid.: 114).

U četvrtoj se strofi razmatra drugačija narav prirode (od primjerice čovjeka). Šum krošanja ne može dokučiti mudrosti, ne služi se razumom ili logikom, ali je drveće prirodnom, elementarnom intuicijom vezano za prirodne mijene. U petoj se strofi lirski subjekt pojavljuje kao šetač koji mirno i spokojno, kao u katedrali, osluškuje lijepe šumove, u kojima se naslućuje melodija prirode.

4.4. ČETVRTA PJESMA Kao u drugoj pjesmi i u četvrtoj se ponavljaju tri strofe u šestercima te s ukrštenom i isprekidanom rimom. Sada je pjesma u potpunosti pisana iz perspektive lirskog subjekta ( Ja), instance uvedene izrijekom u ranijoj pjesmi. Šetač umorno prati svjetla i približava se gradu koji svijetli u plavoj daljini. Druga je strofa zaziv čovječanstvu da se ugleda u prirodu i oslobodi se nemira: Ruhe schwebt in weiten Räumen Helles Atmen, helles Träumen Deckt ein großer Himmel zu.

Lass‘ der Unrast uns entkleiden,

wunschlos wie die Krüppelweiden,

welche unser Feld umsäumen. (Ibid.: 116) Uživanje u prirodi postaje metafizički trenutak tihog „gorenja“ od dragosti i ispunjenosti. Samo crni plug razbija idilu i daje kontrast zlatnoj oranici koju ore.

195

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

4.5. PETA PJESMA Puno kraća od ranijih pjesama, treća pjesma u tri strofe i trostrihu s nepravilnom rimom koja povezuje različite strofe (ne stihove unutar strofe), jecaj je ljubavi koja s jedne strane odgovara na ranije otvoreni narativ pastirske idile (pastir čezne za pastiricom), dok s druge strane veže šetača i okoliš Podravlja. Štoviše, čak ih poistovjećuje, jer i Podravlje i šetač osluškuju zajedno ljubavnu temu koja se može usporediti s jecanjem gudala violine. Ispunjeni osjećajima, i okoliš i lirsko Ja očarano osluškuju daljnji razvoj, sve dok ih magla ne potjera spavati.

4.6. ŠESTA PJESMA U pretposljednjoj pjesmi koja je strukturirana u pet strofa u četverostihu s ukrštenom i isprekidanom rimom u središtu je ponovno lik djevojke, koja sjedi kraj rijeke te ju tiho i mirno promatra. Saznajemo da se djevojka dobrovoljno odrekla životne buke kako bi mogla uživati u rijeci i njenom okolišu: „Doch von dem sonnenbeschienenen Strom / kam ihr ein Glanz in die Augen“ (ibid.:118). Djevojka je posebna upravo jer ima tu sklonost pribjegavanja prirodi i dijeljenja sebe s prirodom, što neminovno evocira i osjećaj povezanosti lirskog subjekta s prirodom koju pjesnički prerađuje. Također saznajemo da ju je mladić naprosto morao vjenčati jer mu je ta njena karakteristika bila neodoljiva. Upućuje se kratko i na govorkanje ljudi koji ju ne smatraju najboljim izborom za mladića. No, ponavljanje stihova s blagom varijacijom: „Sie konnte sitzen und ruhig sein / und stumm in die Strömung starren“ (ibid.: 119) bez daljnje argumentacije potvrđuje da su supružnici po pitanju vrednovanja prirode i uživanja u okolišu istomišljenici. Kulminacija metaforičke ljubavne priče nadilazi okvire tipološkog pristupa pastirskih idila. Daje se uvid u metafizičku povezanost čovjeka s okolišem, što se ističe kao kvaliteta, posebna osobina koja spaja supružnike.

4.7. SEDMA PJESMA Posljednja je pjesma i najudaljenija od prikaza stvarno doživljenog okoliša i predstavlja iskaz duboke čežnje za okolišem. Strukturirana je u tri strofe u peterostihu.

Prvi je stih retoričko pitanje: „Sag’ was willst du weinen?“ (ibid.: 120). Imaginirani sugovornik du (ti) je projekcija samog lirskog subjekta koji introspekcijom preispituje samog sebe. Gotovo kao u monologu, lirski subjekt pokušava sebe uvjeriti kako rastanak od opisane prirode ne treba proći tugaljivo i dramatično, već da priroda, od koje uči, pokazuje pravi način prihvaćanja kraja: „Liegt nicht Mondesscheinen / auf der blassen Abendwelt“ (ibid.). I na samom kraju dana, na kraju određenog doživljaja ili boravka u prirodi moguće je naći trenutke uživanja koje osoba nosi sa sobom. No za lirski subjekt je to sjećanje povezano s velikom čežnjom, koja povlači i određeni osjećaj tuge i neutješnosti sa sobom. Vječne mijene prirode ipak su utjeha i protuteža ljudskom porivu za posjedovanjem trenutka: slatki se mirisi i dalje šire iz travnjaka, zvijezde svijetle kao stakalca, a stoka nježno galopira u smjeru doma. Sedma 196

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

je pjesma pjesma noći, u kojoj priroda ujedno i miruje, ali i živi novim, drugačijim sjajem, obasjana nebeskim tijelima koja sjaje noću.

Ciklus time ne obuhvaća mijenu jednoga dana, već jedno poslijepodne, nakon radnog dana do duboke večeri. Prikazi prirode crpe motive i stilske figure iz različitih jezičnih domena: od pastirskih idila, preko slavonskog folklora, flore i faune do sentimentalnih pjesama. Sveukupno su Dravske idile poseban doprinos pjesmama koje govore o prirodi jer im se pristupa proživljeno i s posebnom pažnjom na lokaliziranje prikaza u slavonski okoliš. Označnica idila podloga je na kojoj se razvija introspekcija lirskog subjekta nad proživljenim prizorima i vlastitoj poziciji unutar te prirode, a s obzirom na kultureme poput kola i tamburice, u specifikumu slavonske regije.

5. ČITANJE REGIJE U CIKLUSU

Ciklus kao cjelina započinje ocrtavanjem slavonske idile Podravlja u kojoj je lirskom subjektu najbliža sama priroda u kojoj neizgovoreno lirsko Ja obitava. Gotovo sjetni pjesnički krajolik prve pjesme razvija se u drugoj pjesmi u živahnu igru u kojoj djeca, pastiri i životinje uživaju u trenutku. U trećoj se pjesmi u panteistički nadahnutom divljenju promatra začudnost i veličanstvenost prirode oko rijeke. Tek u četvrtoj pjesmi pojavljuje se lirsko Ja u obliku promatračice koja je neraskidivo i prvenstveno osjećajno vezana za okoliš koji promatra. U petoj pjesmi dolazi do promjene tona iz melankolično-mirnog u tužan. Lirski subjekt pada u drugi plan dok su u prvom ljubavne brige i tugujući okoliš koji prizivaju atmosferu oproštaja. Šesta pjesma u prvi plan vraća lirski subjekt na jedan začuđujući način, u trećem licu: „Sie konnte sitzen und ruhig sein / und stumm in die Strömung starren“ [Znala je potpuno mirno sjediti i promatrati tok rijeke] (ibid.: 118). Iako se naoko opisuje druga djevojka, prisnost kojom joj lirski subjekt pristupa odaje da se u djevojci zrcali promišljanje lirskog subjekta o samome sebi. Sposobnost tihog i dugotrajnog promatranja Drave postaje odlika koja u očima promatračice izaziva poseban „sjaj“. Istom pažnjom (izrečeno ili neizrečeno) lirsko Ja postojano promatra prirodu od početka ciklusa. Slična lirska strategija ponavlja se i u sedmoj i posljednjoj pjesmi koja se može ujedno razumjeti i kao oproštaj od okoline. U njoj se proziva lirsko „Ti“, koje uzaludno tuguje dok priroda i životinje koje žive u njoj polaze na počinak. Ciklus time čini jednu cjelinu koja je strukturirana procesom uživljavanja u temu: od zasljepljujuće vanjske ljepote prirode, preko osjećajnosti lirskog subjekta koji se bori s tugom zbog završetka dana kao i mogućeg (iako neizgovorenog) oproštaja od prirode.

Jedna od posebnosti ciklusa koja se svakako treba zasebno pojasniti je spomenuti motiv glazbe koji je jedan od lajtmotiva ciklusa. Ilka Maria Ungar daje svoj doprinos ne samo ritmičnim stihovima u kojima na svoj način opjevava prirodu i život uz Dravu, već i uvezujući motiv glazbe i glazbala u sam doživljaj Drave. U prvoj se pjesmi ciklusa sinestezijom i aliteracijom obogaćuju pjesnički motivi. Ritam igranog kola u kojem plešu seljaci pojavljuje se i eksplicitno kao motiv koji pomaže lokalizirati 197

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

prirodu u određenu regiju, Slavoniju. Veselo kolo drugog stiha zanijemi a zamjenjuje ga ljubavni zov tamburice. U drugoj pjesmi melodija je prirode tiha (stille Schnitter, Auf den leisen Wellen zieht ein Floß), a glazbu zamjenjuju prirodni zvuci janjeta koje bleji (das jüngste Lämmchen steht blökend). Treća pjesma, u kojoj bivanje u prirodi poprima religiozne tonove, upućuje da je potrebna vještina slušanja prirodnih melodija u kojima šuštanje krošnji parira šumu riječnih valova. Spjevovi su to bez riječi koji odišu čežnjom, ali i smislom koji se ne može dokućiti koristeći samo ljudsku logiku i razum.

Melodija krošnjinih pjesama može se čuti samo pažljivim osluškivanjem (horchen) i u potpunoj osami od ljudskog društva (Einsam geh ich alle Tage). Dok u četvrtoj pjesmi srce ponovno samo šuti uživajući u igri čarobih boja (blau, schwarz, gold), u petoj se pjesmi tuga u obliku jecaja provlači kroz prirodu zu pratnju violine. Nastaje i neobična složenica koja stapa nekoliko osjetila u vrhunac doživljaja: Tränengeigenbogen [plačno gudalo violine]. U istoj se pjesmi okoliš konkretizira kao Draue-Land (Podravlje) koji osluškuje tužne tonove. U šestoj se pjesmi vraćamo lirskoj projekciji (otuđivanju) samog lirskog subjekta, pri čemu opjevana djevojka tiho i spokojno šuti i promatra prirodu. Promatračica odbija povratak u životnu buku, a tu njenu kvalitetu prepoznaje jedan, odabrani muškarac, kojemu također taj poseban sjaj u očima tihe promatračice znači više od riječi, pjesme i smijeha. U posljednjoj pjesmi promatračicu od vlastite tuge odvraća ples srebrne magle nad tihim poljima. Uz topot stoke koja se vraća kući i priznanju duše koja čežnju za prirodom nosi u sebi završava ciklus. Iako su i boje i mirisi također značajni elementi pjesničkih slika Ilke Marie Ungar, glazbeni su motivi posebno vezivno svojstvo kojim obogaćuje doživljaj prirode i utiskuje isti u doživljaj čitatelja upravo poput jeke koja prenosi motiv u daljinu.

Pjesme ciklusa Drau-Idyllen s posebnom su pažnjom obilježene kao pjesme slavonske regije, pa i specifično Osijeka. U prvoj se pjesmi oslikava mala luka s brodovima, te vrijeme nakon što utihnu svi strojevi, što ukazuje na urbanije područje u razvoju a koje se nalazi uz rijeku. Iako je jasno da je rijeka u blizini grada, sam grad ipak nije s obje strane rijeke, već ga šetač s druge obale promatra u plavoj daljini, što se također može povezati s činjeničnim stanjem, jer se osječka naselja uz rijeku Dravu protežu dominantno uz lijevu obalu, dok je desna šetnica put kroz prirodu. Preko rijeke Drave vuče se splav (kompa). Od osječke flore prepoznatljivi su: breze, visoka trava na obalama rijeke, visoke šume uz rijeku te grmlje johe. Drveće krase bijele haljinice (weiße Rinderröckhen), a u blizini rijeke su i obradive površine na kojima seljaci rade te stoka ide na ispašu. Slavonski motivi kola, tamburice i seljanke imena Ružice definitivno zaokružuju ono što i danas nazivamo slavonskim folklorom. Grad se nazivom ne spominje, no motivi se mogu povezati s Podravljem u blizini Osijeka s početka 20. stoljeća.

Na koji je način dakle Ilka Maria Ungar doprinijela ispisivanju regije? Mentalne slike autorica izgrađuje kombinacijom promatranih utisaka prirode i njenog djelovanja na promatrača, što njeno pjesništvo čini u određenoj mjeri impresionističkom, 198

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

ali i obilježeno stilom bečke secesije (Jugendstil) čime postiže i izvjesnu napetost i živahnost koristeći motive folklora. Poruka koja se prenosi je zadana samim nazivom: idila. Doživljaj lirskog subjekta je neupitno privržen promatranome, do mjere da se s promatranim i poistovjećuje. Regija kao prostor kulture podrazumijeva i dijeljeno, kolektivno iskustvo života na određenom prostoru. U Dravskim idilama je to iskustvo zadovoljstva, mira i spokoja, ali i određenog ponosa. Lirski se subjekt osjeća pripadnikom regije, što se najdirektnije prenosi u metafori posjedovanja (unser Feld), no ta pripadnost je bazirana na teritorijalnoj pripadnosti, točnije na pripadnosti prirodnom okolišu određenog teritorija, dok folklor kao prostor identifikacije djeluje kao ukras, dodatak koji pridonosi čari pjesama.

U slučaju Ilke Marie Ungar teško je jasno omeđiti vrstu pripadnosti i kategorizirati njen prikaz regije kao samodefiniranje ili pripisivanje izvana. Svakako je potrebno naglasiti da je tih pet godina života u Osijeku za autoricu i vrijeme blagostanja i obiteljske sreće nakon mladosti koja, uz sve ranije spomenute okolnosti, nije mogla biti previše sretna. Gledajući samo pjesničke slike zapisane u Dravksim idilama, ne možemo puno dvojiti da se radi o samodefiniranju i snažnom osjećaju pripadnosti autorice regiji.

6. OBLIKOVANJE DRUŠTVENOG KONCEPTA REGIJE

Prethodnici Ilke Marie Ungar poput Victora von Reisnera i Rode Rode također su, iako nešto ranije, objavljivali tekstove sa slavonskom tematikom koja je utjecala na način kako strani čitatelji čitaju regiju, tj. kako je shvaćaju i kakve koncepte joj pripisuju. Istodobno, kao autori slavonskog porijekla reprezentirali su koncepte koje su smatrali dijelom svoje proživljene pripadnosti regiji. Svaki na svoj način su taj koncept prilagodili svojim književnim afinitetima i očekivanjima publike. Victor von Reisner nakon nastanjivanja u Berlinu i početka svoje neovisne spisateljske karijere, prilagođava svoje tekstove očekivanjima čitatelja pojačavajući folklorne elemente i ističući egzotičnost primitivne prošlosti slavonskog društva, što je odgovaralo pomodarskom ukusu srednjeg i višeg građanstva (usp. Jug 2017). U svojim etnografskim nastojanjima, na njemačkom jeziku širem čitateljstvu na njemačkom jeziku prenosi predbračne i bračne rituale, seoske uzrečice i folklorne elemente koji su dio kulturnog naslijeđa regije. Slično njemu, Roda Roda sjećanja na Slavoniju obrađuje na sebi tipičan, satiričan način koji vrvi anegdotama i grotesknim karakterima. Iako udaljenije od nekakvog realističnog stila, i Roda Roda doprinosi oslikavanju regije i prenošenju određenog koncepta o regiji. Regija koju prikazuje je ona austrijskih garnizona u prijelomu između starih navika i društvenih podjela sačuvanih još iz osmanskih ili pred-osmanskih vremena i prosvjetiteljskih nastojanja vojnika i činovnika, koji i sami nespremno i ponekad grubo ili čak krivo provode.4 4 Victoru von Reisneru i Roda Rodi je zajednički boravak, ali i odlazak iz Slavonije te su ta dva događaja imala velik utjecaj na njihovo književno stvaralaštvo koje je protkano tematiziranjem Slavonije. Rad Novak i Jug

199

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

Dravske idile Ilke Marie Ungar su u tom smislu pravi dragulj koji nam daje uvid u osjećaje pripadnosti regiji i to prije svega konceptu regije satkanom od prirodnih datosti okoliša uz primjesu folklornih elemenata svojstvenih starosjedilačkom društvu.

Ne treba zaboraviti da, iako nekoliko godina prije Prvog svjetskog rata (koji je naglo prekinuo društvena kretanja i ranije razvoje), zbirka pjesama Feierabend – u kojoj se nalazi i analizirani ciklus – izlazi u tiskanom obliku i biva pozitivno recenzirana u krugovima bečke moderne. Njene se pjesme objavljuju i u časopisu Die Drau, što znači da ni osječkim građanima autorica nije bila nepoznata. Sve to ukazuje na izvjesnu prisutnost njenih pjesničkih koncepata o regiji u užem slavonskom i širem europskom društvu.

7. UMJESTO ZAKLJUČKA

U radu se pokazalo da lirika može biti posebno vrijedan izvor čitanja koncepata određenog prostora u smislu samorazumijevanja i ispisivanja razumijevanja (koncepta) regije. Ilka Maria Ungar je u tom smislu slavonskoj regiji i Osijeku ostavila posebno naslijeđe: uvid na doživljaj regije s početka 20. stoljeća, koji je u lirskom smislu sažet i fokusiran kako bi pjesničke slike prenosile kompleksne i višeznačne dojmove. Osobito je zanimljiv spoj pjesničkih slika i melodije koja rezonira i kod čitatelja. Zbirka Feierabend krije još mnoge pjesme autorice, koje su vrijedne daljnje pažnje kako prosječnog čitatelja tako i teoretičara književnosti i srodnih znanstvenika.

Potrebno je eventualno premostiti jezičnu barijeru, jer zbirka još nije prevedena na hrvatski jezik. No, svakako je vrijedno upustiti se u takvu avanturu i dodatno oživjeti potencijal pjesničkih slika o Slavoniji, koje nam mogu dati uvid u naše vlastito samorazumijevanje kao Slavonaca, te u koncepte slavonske regije koji se prenose danas aktualnim medijima.

BIBLIOGRAFIJA

Bausinger, Hermann, „Europa der Regionen: Kulturelle Perspektiven“, Leviathan, No 21, Vol. 4., 1993, 471–492.

Clewing, Konrad, „Staatensystem und interstaatliches Agieren im multiethnischen Raum: Südosteuropa im langen 19. Jahrhundert”. Ur. Konrad Clewing i Oliver Jens Schmitt: Geschichte Südosteuropas. Vom frühen Mittelalter bis zur Gegenwart. Regensburg: Verlag Friedrich Pustet, 2011, 413–432.

Harvie, Christopher, The rise of regional Europe. London-New York, Routledge, 1994.

Jug, Stephanie, „Victor von Reisners Ankunft in der Berliner Literaturszene. Ethnografisches Schreiben als Anpassungsversuch“, Danubiana Carpathica, 9, 2017, 56, 235–262. naslovljen “Jezične posebnosti književnih djela Victora von Reisnera i Alexandera Rosenfelda Roda Rode, slavonskih pisaca na njemačkom jeziku” analizira jezične posebnosti njihovih proznih i dramskih djela na njemačkom jeziku koje se temelje na upotrebi slavenskih odnosno slavonskih izraza i rečeničnih struktura, etnografskih opisa kulturnih fenomena i drugih posebnosti slavonskog govora i kulture (usp. Jug i Novak 2022).

200

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

Kessler, Wolfgang, Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. Historiographie und Grundlagen, München, R. Oldenburg Verlag, 1981.

Novak, Sonja; Jug, Stephanie, “Jezične posebnosti književnih djela Victora von Reisnera i Alexandera Rosenfelda Roda Rode, slavonskih pisaca na njemačkom jeziku”. Ur. Ljubica Kordić et al.: Ugledni Nijemci, Austrijanci i Židovi u javnom životu Osijeka tijekom povijesti. Osijek: Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2022, 121–134.

Obad, Vlado, „Vorwort. Ilka Maria Ungarns ‘Feierabend’ (1879–1911)“, Ungar, Ilka Maria, Feierabend. Gesammelte Gedichte, Bad Kleinen, Lexikus Verlag, 2011, 5–15.

Previšić, Boris, Literatur topographiert. Der Balkan und die postjugoslawischen Kriege im Fadenkreuz des Erzählens, Berlin, Kadmos, 2014.

Ungar, Ilka Maria, Feierabend. Gesammelte Gedichte, Bad Kleinen, Lexikus Verlag, 2011.

201

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

KAKO JE KNJIŽEVNOST NA NJEMAČKOM JEZIKU OBLIKOVALA DRUŠTVENI KONCEPT REGIJE? Sažetak

U radu se preispituje iskustvo regije u smislu konceptualnih slika i matrica koje se prenose različitim medijima. Ovdje će biti od posebne važnosti književni tekstovi koji su nastali na temelju poistovjećivanja s regijom u smislu pripadnosti regiji ili projekcija o regiji i na regiju.

Za pristup konceptualizaciji regije ključan je proces recepcije kao i shvaćanje književnosti koja aktivno topografira, kako to na primjerima pokazuje Boris Previšić. U ovom će se radu konceptualni potencijal književnosti preispitati na pjesmama Ilke Marie Ungar, točnije na ciklusu Drauidyllen sastavnom dijelu njene jedine objavljene zbirke pjesama pod nazivom Feierabend. Postoji niz malo poznatih autora i autorica koji su o slavonskoj regiji pisali u neko svoje vrijeme, a čija djela leže zaboravljena u arhivskim ustanovama. Skretanje pažnje na samo njihovo postojanje te njihovo umjetničko oblikovanje svakodnevnih tema iz vlastitih života, a time i iz života regije, predstavlja postepeno kretanje prema dubljem razumijevanju prošlosti, a time i sadašnjosti Slavonije. Ilka Maria Ungar jedna je od tih zaboravljenih autorica, a analizom njenih pjesama ovaj rad osvjetljava još jedan komadić slagalice koja čini identitet Slavonije i Slavonaca. Posebnost pjesama leži u tome što su pisane na njemačkom jeziku, tj. proučava se mentalni koncept regije izvan okvira danas standardnog nacionalnog jezika.

Ključne riječi: Ilka Maria Ungar, regija, Slavonija, književno topografiranje, Drau-Idyllen

WIE GESTALTETE DIE LITERATUR IN DEUTSCHER SPRACHE DAS GESELLSCHAFTSKONZEPT DER REGION? Zusammenfassung

In der Arbeit wird die Erfahrung der Region im Sinne der konzeptuellen Bilder und Matrizen, die in verschiedenen Medien übertragen werden, überdacht. Hier werden literarische Texte, die aufgrund der Identifikation mit dem Region, im Sinne der Regionsangehörigkeit oder Projektion über die Region und auf die Region entstanden sind, von besonderer Wichtigkeit sein. Zum Beitritt zur Konzeptualisation des Regiones ist der Perzeptionsprozess sowie die Auffassung der Literatur, die aktiv topographiert, entscheidend, wie das von Boris Previšić in den Beispielen dargestellt wird. In dieser Arbeit wird das konzeptuelle Potential der Literatur durch die Gedichte von Ilke Marie Ungar, genauer durch den Zyklus Drauidyllen, dem Bestandteil ihrer einzigen veröffentlichten Gedichtsammlung unter dem Namen Feierabend, überdacht. Es gibt eine Reihe wenig bekannter Autoren/Autorinnen, die zu ihrer Zeit über den slawonischen Region schrieben und deren Werke in Archivanstalten vergessen liegen.

Macht man nur auf ihr Vorhandensein sowie auf ihre künstlerische Gestaltung alltäglicher Themen aus dem eigenen Leben, dadurch auch aus dem Leben des Regions, aufmerksam, bedeutet das eine almähliche Bewegung in Richtung eines tieferen Verständnissen für die Vergangenheit und dadurch auch die Gegenwart von Slawonien. Ilka Maria Ungar war eine von diesen vergessenen Autorinnen und durch die Analyse ihrer Gedichte wird noch ein Teil des Rätsels der Identität von Slawonien und der Slawonier erleuchtet. Die Besonderheit der

202

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 189-203 Stephanie Jug, Sonja Novak: Kako je književnost na njemačkom jeziku oblikovala...

Gedichte liegt darin, dass sie in deutscher Sprache geschrieben wurden, dh. erforscht wird das mentale Konzept des Regiones außerhalb des Rahmens der gegenwärtigen nationalen Standardsprache.

Schlüsselwörter: Ilka Maria Ungar, Region, Slawonien, literarisches Topographieren, DrauIdyllen

203

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

Hrvoje Pavić Centar za podunavske studije Erdut, Ulica braće Radić 1 pavichrvoje@gmail.com

UDK: 664(497.5) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 05.10.2022.

Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala* Autor u uvodnom dijelu rada opisuje modernizacijske temelje za razvoj industrijske proizvodnje u cjelini te se potom u središnjem dijelu rada osvrće na Ivana Kapistrana II. Adamovicha de Csepin (1802. – 1876.), koji je kao napredni slavonski vlastelin, na prijelazu iz kasnog feudalizma u rani kapitalizam, uspješno prihvatio modernizacijska kretanja i u Čepinu otvorio prvu hrvatsku tvornicu na parni pogon. Čepinska tvornica šećera je pokrenuta kao uspješan primjer suradnje slavonskog kapitala s bečkim trgovcima N. Mayerom i J. G. Landauerom.

Ključne riječi: modernizacija, Ivan Kapistran II. Adamovich de Csepin, Čepinska tvornica šećera,bečki trgovci N. Mayer i J. G. Landauer

* Izlaganje s 29. Znanstvenog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ održanog 2021. godine u Osijeku

205

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

Uvod

Tvornica šećera u Čepinu u hrvatskoj historiografiji spominje se kao najstarija tvornica na parni pogon u Slavoniji. Važan izvor i poticaj pisanju ovog rada bio je pronalazak izvješća Ludwiga/Lajoša Kossutha s Prve gospodarske izložbe u Pešti u kojem donosi detaljan opis Tvornice šećera u Čepinu te je stavlja u kontekst proizvodnje i prerade šećera u Zemljama Krune svetog Stjepana.

Rad je podijeljen u dvije cjeline. Prvi dio treba odgovoriti na sljedeća pitanja: Koji su preduvjeti trebali biti zadovoljeni za pokretanje modernizacijskih procesa u Slavoniji u prvoj polovici 19. stoljeća? Može li jedno kasnofeudalno imanje (Čepinsko vlastelinstvo) uz naprednog vlasnika (Ivan Kapistran II. pl. Adamovich de Csepin) biti nositelj modernizacijskih procesa? U drugom djelu rada dani su odgovori na sljedeća pitanja: Tko su osnivači Čepinske tvornice šećera? Koji su proizvodni i prodajni potencijali Čepinske tvornice šećera u usporedbi s drugima? te Zašto Čepinska tvornica šećera propada?

Gospodarski preduvjeti industrijalizacije Slavonije u 19. stoljeću

Slavonsko gospodarstvo u prvoj polovici 19. stoljeća bilo agrarnog tipa. Slavonija je bila zemlja velikih plemićkih veleposjeda koji su u okviru feudalnog sustava bili nositelji ekonomske politike te epohe.1 Modernizacijski procesi u slavonskom gospodarstvu uvjetovani su agrarnom proizvodnjom. Slavonsko gospodarstvo početkom 19. stoljeća ima manufakturni karakter. Stroj u industriju ulazi u agrarnoj proizvodnji. Slavonija i Ugarska su zahvaljujući primatu agrarne proizvodnje zahvaćeni industrijalizacijom stoga možemo reći da modernizacijski procesi 19. stoljeća zahvaćaju slavonsko gospodarstvo upravo preko agrarne proizvodnje.2 Modernizacijski procesi slavonsko pa i hrvatsko društvo zahvaćaju prvo preko novouvedenih industrijskih grana. Tu se prvenstveno misli na uzgoj i preradu šećerne repe. Gdje se prvi put u Slavoniji upotrebljava parni stroj. U zapadnim zemljama Habsburške Monarhije, tj. u Češkoj i Moravskoj nastaju prve velike šećerane. Nastaju na veleposjedima knezova Thurn-Taxis i nadvojvode Karla. U Ugarskoj je kasnofeudalni knez Esterhazy inicijator sjetve i prerade šećerne repe u prvoj polovici 19. stoljeća, dok ga u drugoj polovici njegovo djelovanje zamjenjuje bečki veleindustrijalac Alexander Schöller.3

1 Igor Karaman, Manufakturna/industrijska privreda do sredine 19. stoljeća, u: Privredni život banske Hrvatske,

SNL, Zagreb 1989., str. 215.

2 Miroslava Despot, Industrija građanske Hrvatske 1860.-1873., Zagreb 1970., str. 145.

3 Igor Karaman, Manufakturna/industrijska privreda do sredine 19. stoljeća, u: Privredni život banske Hrvatske, str. 215.

206

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

Prvi nositelji modernizacijskih procesa bili su sami vlasnici plemićkih imanja, no njih tijekom 30-tih i 40-tih godina 19. stoljeća počinju nadopunjavati akumulirani trgovački kapitali. Ovi početni koraci predstavljaju visoki dostignuti stupanj afirmacije novih kapitalističkih proizvodnih odnosa u okviru kasnofeudalnog društva do 1848. godine. Akumulacija trgovačkih dobara i usmjeravanje njihovih interesa u pokretanje industrijske proizvodnje u početnim koracima je onemogućila razvoj manufaktura.

Manufakture pokretane od domaćih ljudi nisu se mogle konkurentnošću nositi sa stranim trgovačkim kapitalom i novim proizvodnim djelatnostima.4

Gospodarska izložba u Pešti 1842. godine

Gospodarske izložbe bile su važan dio marketinga tadašnje industrije. Omogućavale su prezentiranje i propagiranje industrijskih proizvoda, a tako i industrije same. Mađari su također shvatili važnost održavanja gospodarskih izložbi jer mađarska politika industrijalizaciju koristi kao snažan element mađarizacije. Mađarska gospodarska izložba održana je u Pešti 1842. godine. Na toj izložbi predstavljen je rad Čepinske tvornice šećera. Izlagači su kvalitetom proizvoda pobudili zanimanje javnosti stoga je Ludwig/Lajoss Kossuth napisao osvrt na Čepinsku tvornicu šećera na mađarskom i njemačkom jeziku.5

Na gospodarskoj izložbi u Pešti 1842. godine bio je stavljen naglasak na proizvodnju i preradu šećera iz šećerne repe. Šećerna repa kao poljoprivredna kultura ima dobre preduvjete za razvoj u panonskoj nizini. Pravilnim uzgojem i preradom moguće je zadovoljiti državne potrebe za šećernom repom odnosno prerađevinama u konačnici konzumnog šećera. Problem na koji Kossuth upozorava je organizacijske naravi zbog nerazvijenosti industrije. Šećerane moraju same osigurati sve potrebne količine šećerne repe za preradu te s toga sami na svojim imanjima vlasnici sade šećernu repu.

Koju ne mogu proizvesti u dovoljnim količinama za preradu u rafinirani šećer. Sam proces proizvodnje šećerne repe vlasnicima uzrokuje financijske gubitke zbog čega strada kapital stečen preradom repe – dobit.

Domaća proizvodnja šećera bila je ugrožena uvoznim šećerom stoga je domaći šećer imao zaštitnu carinu kako bi njegova proizvodnja bila isplativa. Mađarsko industrijsko društvo smatra da treba proizvodnju šećerne repe dignuti na tu razinu da bude isplativa i seljacima i šećeranama i rafinerijama koji oblikuju konačan proizvod.6

4 Igor Karaman, Osnovna obilježja razvitka industrijske privrede u hrvatskim zemljama do prvog svjetskog rata,

u: Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću, Školska knjiga, Zagreb 1972., str. 308.-310.

5 Ludwig Kossuth, Aus dem Bericht über die erste ungarische Gewerbsausstellung im Jahre 1842., Mittheilungen…, No 40., Oktober 1843.

6 Ludwig Kossuth, Aus dem Bericht über die erste ungarische Gewerbsausstellung im Jahre 1842., Mittheilungen…, No 40., Oktober 1843.

207

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

Čepinsko vlastelinstvo

Osnivač i prvi vlasnik čepinskog vlastelinstva bio je Ivan Kapistran I. pl. Adamovich de Csepin. Ivan Kapistran I. pl. Adamovich dokazao se kao vrstan županijski službenik bečkom dvoru, a i u redovnom slanju vojnih obveznika i hrane na bojište, što je carica i kraljica Marija Terezija posebno cijenila te mu je 1765. godine dodijelila posjed Čepin.7 Marija Terezija darovala – prodala je posjed Čepin Ivanu Kapistranu I. za 26 000 forinti. U ime kupovine posjeda položio je u Osijeku 6 000 forinti, a u Beču još 20 000 forinti. U posjed ga je uveo superior osječke rezidencije Družbe Isusove 31. siječnja 1765. godine.8 Prema Josipu Bösendorferu u posjed uveo 23. rujna 1765. godine Mirko Kristović kanonik – lektor pečujskog kaptola.9 Adamovichu carica i kraljica Marija Terezija 1770. godine podjeljuje pridjevak Čepinski „de Csepin“.10 Nakon što je postao vlastelin Čepinskog vlastelinstva Ivan Kapistran I. odrekao se županijske službe i posvetio se upravi svojih dobara i postao uzoran slavonski veleposjednik. Ženidbom s Juditom pl. Saich de Pernicza stekao je posjede Sveta Helena, Majakovec, Imbrijovec, Đelekovec i Kanižu – Lug. Erdutski posjed kupio je 1778. godine za 340 000 forinti od grofa Ivana Palfija. Kupio ga je na nagovor strica Franje pl. Adamovicha, tada upravitelja istog vlastelinstva. Adamovich je s prijašnjim vlasnikom grofom imao česte sukobe oko granice. Odmah nakon kupovine, kako bi ga isplatio, počeo je prodavati njegove dijelove: posjed Sarvaš prodao je Ivanu pl.

Kovaču za 20 000 forinti, Novo Selo i Sv. Lovru Nikoli pl. Csehu za 60 000 forinti.

Sam je prikupio 140 000 forinti, a od austrijske nadvojvotkinje Marije Ane, kćeri Marije Terezije, dobio je 120 000 forinti u dugoročni zajam.11

Pošto je Čepin bio okružen močvarnim terenom Adamovich je to iskoristio te je na uzgajao konoplju, a u Čepinu je pokrenuo prvu manufakturu za preradu konoplje.

Dr. Milan Vrbanus navodi da je Ivan Kapistran I. Adamovich „1765. godine podigao prvu užarnicu u Čepinu“12, a dr. Josip Bösendorfer navodi da je užarnica u Čepinu podignuta 1785. godine. Užad je Adamovich preko Tirola izvozio u Amsterdam i Rotterdam gdje su ih kupovali brodograditelji i brodovlasnici. Užad se zbog primjene nove metode suhog močenja raspadala u slanoj vodi. Užarija se gasi 1795. godine, kada prestaje potražnja za Adamovichevom užadi.13 7 Josip Bösendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1950, str. 206.

8 Osječki ljetopisi 1686. – 1945., preveo i priredio Stjepan Sršan, Osijek 1993., str. 239.

9 Josip Bösendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, str. 206.

10 Isto, str. 206.

11 Ivan Erceg, Ivan Kapistran Adamović; javni djelatnik, veleposjednik i ekonomist – pregled ekonomsko-

povijesnog razvitka (18. st.), Osijek 1996., str. 11.-12.

12 Lovorka Čoralić i Milan Vrbanus, Gospodarstvo, u U potrazi za mirom i blagostanjem – Hrvatske zemlje u 18. stoljeću, Zagreb 2013, str. 140.

13 Državni arhiv u Osijeku, Osobni fond: dr. Josip Bösendorfer, (HR – DAOS – 1281),kut. 9

208

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

Obitelj Adamovich uz Čepin je bila vezana tijekom 18. i 19. stoljeća, u 18. stoljeću to je bio Ivan Kapistran I., a u 19. stoljeću njegov unuk Ivan Kapistran II.. Obojica rade na modernizaciji i širenju svojih imanja. Širenje je usmjereno prema močvari Palača, odnosno oslobađanju zemljišta za naseljavanje kolonista.14

Ivan Kapistran II. pl. Adamovich de Csepin

Ivan Kapistran II. Adamovich u braku s Rozalijom barunicom Kerekes imao je dva sina Ladislava (1823 - 1901) i Ivana Nepomuka (1827 - 1876).15 Ivan Kapistran II. naslijedio je posjed Čepin, te je posjed pod njegovom upravom doživio veliki procvat. Posvetio se i projektu isušivanja močvara s čime je već započeo njegov djed Ivan Kapistran I., a u Čepinu je izgradio dvorac 30-tih godina 19. stoljeća. Dvorac je danas poznat pod nazivom dvorac Adamovich – Mihalović – Knobloch.16 Na isušeno područje naselio je novo stanovništvo. Ivanovac je naselio 1835. godine njemačkim stanovništvom, a Antunovac s njemačkim i mađarskim stanovništvom iz Ugarske. Na području oko Čepina i Ivanovca uzgajao je duhan. Ernestinovo je 1868. godine naselio Nijemcima iz Bačke. Također je podigao više pustara na Čepinskom vlastelinstvu, te tako popunio prazno ali plodno zemljište.17 Ivan Kapistran II. Adamovich bio je cijenjen promicatelj poljodjelstva, član raznih gospodarskih udruga u Austrijskoj Monarhiji i počasni predsjednik Slavonske gospodarske udruge u Osijeku.18 U Čepinu je također osnovao tvornice za preradu ulja, svile i kudjelje, užariju i mlinove.

Također je podigao ekonomske jedinice tzv. pustare. Uveo je napredno stočarstvo, nove poljoprivredne kulture i agrotehničke mjere te mehanizaciju u obradi zemlje.

O njegovoj gospodarskoj snazi i umijeću svjedoče i njegova dva rada. U Osijeku je 1857. godine objavio Skizzen uber die Landwirtschaftsfuhrung der Bauerwirthe und den landwirtschaftlichen Cultur – Zustand im Esseger – Comitate, nebst einer Beschreibung der zwei kleinen Muster – und Probe – Wirtschaften in Csepin. Rad je napisao povodom 50-te obljetnice bečkog gospodarskog društva. U radu je javnosti predstavio slavonsko seljačko gospodarstvo. Navodi da Slavonija ima bogate poljoprivredne resurse, ali je zaostala te on navodi mjere koje mogu poboljšati slavonsko gospodarstvo. U drugom djelu rada prikazano je ogledno dobro Livana, a u zaključku se zalaže za otvaranje poljoprivrednog zavoda ili škole te je bio spreman i sam u tome pomoći.19 Drugi rad objavljen je u Osijeku 1866. godine, pod naslovom Gedanken und Vorschlag zur Gründung eines Vereines der Landwirthe des Veröczer Komitates in ihrem eigenen und im 14 Obitelj Adamovich i danas je gospodarski vezana za Slavoniju te i dalje uz svoje prezime nosi pridjevak

Čepinski.

15 Rodoslovno stablo obitelji Adamovich, Nikola ml. barun Adamovich de Csepin, 2010 16 Hrvoje Pavić i Marin Šušak, Čepinska sjećanja, Čepin 2008., str. 25.

17 Stjepan Sršan, Vlastelinsko dobro baruna Adamovića, u: Čepin, Čepin 2009, str. 31.

18 Mladen i Bojana Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji u Slavoniji – Od Zagreba do Iloka, Zagreb 1998., str. 367.

19 Stjepan Sršan, Vlastelinsko dobro baruna Adamovića, str. 32.

209

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

allgemeinwirtschaftlichem Interesse von J. C. A.20 Uslijed financijske krize i nedostatka sitnog novca za plaćanje radnika Ivan Kapistran II. Adamovich na Čepinskom vlastelinstvu od 1830. do 1866. izdao je četiri emisije papirnatog novca u apoenima od 3, 5, 10, 20, 30 i 50 krajcara. Jamstvo za njihovo izdavanje bila je imovina vlastelinstva, a apoeni su se mogli zamijeniti na blagajni vlastelinstva.21

Ivan Kapistran II. imao je veliki značaj za odvodnju na širem osječkom području.

Na tom projektu naslijedio je svoga djeda Ivana Kapistrana I. Adamovicha. Bio je inicijator isušivanja velike močvare Palača, južno od Osijeka, regulacije rijeke Vuke i meliorizacije Slavonsko dravsko – dunavske nizine. Po njegovoj narudžbi nastao je projekt Odvodnje sa slavonske dravsko – dunavske nizine, autora Ivana Nepomuka Spanbauera. Projekt je tiskan 1876. godine u Adamovichevoj nakladi u Osijeku. U naslovu navodi da je Ivan Kapistran II. Adamovich de Csepin, posjednik čepinskog, ½ erdutskog i aljmaškog vlastelinstva. Te da je počasni predsjednik Slavonskog gospodarskog društva, redovni član Mađarskog gospodarskog društva i dopisni član Bečkog gospodarskog društva.22 Uslijed velikog zaduživanja zbog isušivanja močvara, uvođenja novih tehnika u gospodarenju i izgradnje tvornica dolazi do propasti Čepinskog vlastelinstva. Vlastelinstvo je 1876. godine obuhvaćalo preko 20 000 jutara zemlje.

Ivana Kapistrana II. u vođenju posjeda naslijedili su sin Ladislav i unuk Bela Adamovich, oni su pritisnuti dugovima 1881. godine započeli s rasprodajom posjeda bogatim osječkim građanima.23

Čepinska tvornica šećera

Brojni povjesničari uzgredice spominju Čepinsku tvornicu šećera kao prvu hrvatsku tvornicu na parni pogon, no rijetko tko se pozabavio detaljnije s tom problematikom.

Najveći doprinos poznavanju Čepinske tvornice šećera (Csepiner Zucker Fabrik) dala je poznata hrvatska gospodarska povjesničarka dr. Miroslava Despot. Dr. Miroslava Despot u studiji Industrija građanske Hrvatske 1860. – 1873. tvornicu šećera spominje u okviru modernizacijskih procesa u prehrambenoj industriji prve polovice 19. stoljeća.24 Sljedeći rad dr. Miroslave Despot u kojem se dotiče Čepinske tvornice šećera je Tehnička izobrazba i propagandna sredstva – neki od preduvjeta nastajanja industrijske revolucije u Hrvatskoj25 ovaj rad spominje izlaganje Čepinske tvornice 20 Knjižnica Muzeja Slavonije u Osijeku 21 Kalendar Hrvatske narodne banke, 2012, ožujak 22 Ivan Nepomuk Spanbauer, Odvodnja sa slavonske dravsko-dunavske nizine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek 2006, str. 5.

23 Stjepan Sršan, Diobe vlastelinskog dobra, u: Čepin, Čepin 2009, str. 33.

24 Miroslava Despot, Industrija građanske Hrvatske 1860.-1873., str. 145.

25 Miroslava Despot, Tehnička izobrazba i propagandna sredstva – neki od preduvjeta nastajanja industrijske revolucije u Hrvatskoj, u: Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, vol. 1, Zagreb, 1974., str. 153.

210

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

šećera na Mađarskoj gospodarskoj izložbi te donosi informaciju o postojanju izvješća s gospodarske izložbe.

Dr. sc. Igor Karaman u Manufakturna/industrijska privreda do sredine 19. stoljeća26 spominje uzgajanje šećerne repe u Slavoniji te s tim u kontekstu spominje osnivanje čepinske šećerane 1836. godine kao i pokretanje sljedeće šećerane u Virovitici 1846. godine.27 Dr. Mladen i Bojana Šćitaroci u knjizi o dvorcima u Slavoniji u sklopu teksta o dvorcu u Čepinu donose podatke o postojanju i vlasništvu Čepinske tvornice šećera.28 Dr. sc. Stjepan Sršan tvornicu šećera predstavlja u sklopu modernizacijskih procesa na Čepinskom vlastelinstvu. Spominje njeno osnivanje te vlasništvo, ali donosi i podatke o pokretanju drugih industrijskih grana i proizvodnja.29

Osnivanje i vlasništvo

Suvremena hrvatska historiografija Čepinsku tvornicu šećera spominje kao prvu hrvatsku tvornicu na parni pogon te kao prvu hrvatsku tvornicu za preradu šećera na parni pogon. Ukoliko promatramo Čepinsku tvornicu šećera u širem okviru tj. u okviru Zemalja Krune svetog Stjepana također je bila uključena u modernizacijske procese.

Prva tvornica šećera pokrenuta je 1830. godine u Nagyfödémesu, a čepinska samo šest godina nakon nje, bila je ukopno dvanaesta po redu.30 O osnivanju i djelovanju šećerana skrb vodi Mađarsko industrijsko društvo.

Čepinska tvornica šećera osnovana je 1836. godine u Čepinu u sklopu Čepinskog vlastelinstva Ivana Kapistrana II. pl. Adamovicha de Csepin. Tvornica je sagrađena prema uputama Karla Mayera, a pomoću kapitala veletrgovaca N. Mayera i J. G. Landauera. Ivan Kapistran II. pl. Adamovich uključen je u vlasništvo s 40 % dionica.31 Tako da su suvlasnici čepinske tvornice bili bečki trgovci N. Mayer, J. G. Landauer i Ivan Kapistran II. pl. Adamovich de Csepin. Ovdje vidimo u prethodnom dijelu spomenut primjer vlastelinskog – kasnofeudalnog i trgovačkog – kapitalističkog partnerstva.

Čepinska šećerana također ima problema s osiguravanjem sirovina za preradu.

Vlastelinstvo se prilikom pokretanja ove tvornice 1836. godine nalazilo u feudalnom društvenom uređenju te se u kalkulacijama moglo osloniti na besplatnu kmetsku radnu snagu i njihova podavanja. Čepinsko vlastelinstvo svoju repu proizvodi na čepinskim 26 Igor Karaman, Privredni život banske Hrvatske, SNL, Zagreb, 1989.

27 Igor Karaman, Manufakturna/industrijska privreda do sredine 19. stoljeća, u: Privredni život banske Hrvatske, SNL, Zagreb, 1989., str. 215.

28 Mladen i Bojana Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji u Slavoniji – Od Zagreba do Iloka, str. 108.

29 Stjepan Sršan, Vlastelinsko dobro baruna Adamovića, u: Čepin, Čepin 2009, str. 32.

30 Magyarországi cukorgyárak listája, https://hu.wikipedia.org/wiki/Magyarorsz%C3%A1gi_cukorgy%C3%

A1rak_list%C3%A1ja, zadnji put pristupljeno 10. siječnja 2017. godine 31 Ludwig Kossuth, Aus dem Bericht über die erste ungarische Gewerbsausstellung im Jahre 1842., Mittheilungen…, No 40., Oktober 1843.

211

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

salašima – pustarama. Čepinske pustare nalaze se u neposrednoj blizini mjesta Čepina na zemljištu bogatom vlagom. Do prije nekoliko godina na tom se području nalazila močvara Palača. Zemljište bogato vlagom i mineralnim tvarima omogućavalo je dobar rast i još bolji prinos šećerne repe. Mađarsko industrijsko društvo smatra da je pozitivno što čepinska šećerana proizvođače – stanovništvo potiče i stimulira u proizvodnji šećerne repe. Stanovništvo se opskrbljuje s najboljim francuskim, šleskim i moravskim sjemenom repe.

Proizvodnja i prodaja proizvoda

Čepinsko vlastelinstvo je za proizvodnju šećerne repe koristilo 250 slavonskih jutara zemlje.32 Znači ukupno 180 hektara zemljišta bilo je posađeno šećernom repom na Čepinskom vlastelinstvu. U plodnim godinama Čepinska tvornica šećera prerađivala je u prosjeku 75 000 centi33, što je oko 4 200 tona. Ukupan prinos po hektaru bio je 23 tone. Odnosno 300 centi po slavonskom jutru. Po centi repe proizvođač dobiva 10 kruna, a za svaki stupanj slatkoće viši od zadanog dobiva 1 krunu po centi.34

Proizvodnja nerafiniranog šećera godišnje traje tri do četiri mjeseca. Od cente repe može se dobiti 5 do 7 kilograma šećera, prve, druge i treće razine kvalitete.

Od ukupno 75 000 centi repe dobije se 4 000 centi nerafiniranog šećera (224 tone) daljnjom preradom dobiva se 2 800 centi rafiniranog šećera (156,8 tona). Kvaliteta šećera varira. Čepinska šećerana proizvodi bijeli i žuti šećer, te rafinadu, melis, lomp i blast. Važan proizvod je i prešana piljevina koja nastaje kao otpad prilikom prerade šećerne repe. Ta prešana piljevina se može koristiti kao stočna hrana tijekom zimskih mjeseci. Kossuth navodi da je upravo 1841. godina bila loša te da je stanovništvo iz Čepina i okolice stoku prehranilo upravo zahvaljujući prešanim ostatcima šećerne repe.35 Glavna podružnica Čepinske tvornice šećera je u Osijeku. Voditelj osječke maloprodaje je mlađi brat direktora tvornice, Raphael Januaris Mayer. Šećer se iz Osijeka vozi i prodaje na području od Zemuna do Pešte. Kossuth spominje da Čepinska tvornica šećera u Pešti ima vlastitu podružnicu. Šećer se prodaje u cijelim krupicama ili u šećernim mrvicama tj. paketima od 5 kilograma.36

32 1 slavonsko (staro) jutro iznosi 2000 četvornih hvata, 1 četvorni hvat iznosi 3,6 m2 33 1 centa iznosi – 56 kilograma 34 Ludwig Kossuth, Aus dem Bericht über die erste ungarische Gewerbsausstellung im Jahre 1842., Mittheilungen…, No 40., Oktober 1843.

35 Ludwig Kossuth, Aus dem Bericht über die erste ungarische Gewerbsausstellung im Jahre 1842., Mittheilungen…, No 40., Oktober 1843.

36 Ludwig Kossuth, Aus dem Bericht über die erste ungarische Gewerbsausstellung im Jahre 1842., Mittheilungen…, No 40., Oktober 1843.

212

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

Oprema Čepinske tvornice šećera

Kossuth navodi da je tvornica odlično uređena. Posjeduje dobar i lijep francuski parni stroj od 10 konjskih snaga, jedan stroj za isparavanje te četiri kotla za otparivanje, dva pecqueura (motora), potrebne posebne filtere te četiri velika parna kotla. Tvornica prerađuje na četiri hidraulične preše (tvornica Durosnes et Cail u Parizu), dnevno preradi 500 centi repe. S tvornicom šećera također je povezana tvornica spodija te peć za reanimaciju iz Brna.37 Čepinska tvornica šećera značajna je i zbog majstora koji su radili na postavljanju parnih strojeva i na susjednim vlastelinstvima (Korođ – Vukovarsko vlastelinstvo.)38

Čepin vs. Bratislava

Na prvoj mađarskoj gospodarskoj izložbi u Pešti izložena su dva uzorka šećera.

Jedan je bio Čepinske tvornice šećera, a drugi tvornice šećera braće Kiessling iz Bratislave. Braća Kiessling u Bratislavi su nasljednici jedne od najboljih ugarskih tvornica kalijevog karbonata, uz koju su 1830. godine osnovali i kemijsku tvornicu boja. Tvornicu šećera iz šećerne repe utemeljili su 1838. godine.

Mađarsko industrijsko društvo upozorava na problem uzgoja šećerne repe. Ne može se smatrati da je svako tlo pogodno za uzgoj šećerne repe. Upravo taj problem imala je tvornica šećera braće Kiessling iz Bratislave. Prinosi površina iz okolice Bratislave nisu bili dovoljni za iskorištavanje tvornice u punom kapacitetu stoga je tvornica dio godine bila izvan funkcije. Veleposjednici iz okolice nisu bili zainteresirani za uzgajanje šećerne repe stoga braća Kiessling uzgajaju šećernu repu u Bratislavi, gdje je i zemlja i rad puno skuplji nego u provinciji. Drugi problem je bio što je njihova tvornica, zbog nepostojanja rafinerije, proizvodila samo nerafinirani šećer koji nije pronalazio svoje kupce na tržištu. Braća Kiessling nedostatak financijskih sredstava iz industrijske proizvodnje nadomjestili su pružanjem konzultantskih usluga veleposjednicima koji su htjeli pokrenuti proizvodnju i preradu šećera na svojim posjedima.

Ocjenjivanje šećera na izložbi 1842. godine nije bilo moguće jer šećer nije bio u kategoriji natjecanja, no ocjenjivački odbor proizvode obje šećerane prepoznao je kao posebno dobre. No čepinski su šećer ipak smatrali finijim i tvrđim od suparničkog, što je i industrijsko društvo posebno istaknulo u dopisu čepinskoj tvornici. 39

37 Ludwig Kossuth, Aus dem Bericht über die erste ungarische Gewerbsausstellung im Jahre 1842., Mittheilungen…, No 40., Oktober 1843.

38 Miroslava Despot, Industrija građanske Hrvatske 1860.-1873., str. 146.

39 Ludwig Kossuth, Aus dem Bericht über die erste ungarische Gewerbsausstellung im Jahre 1842., Mittheilungen…, No 40., Oktober 1843.

213

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

Problemi i kraj proizvodnje

Čepinska tvornica šećera imala je velike probleme jer se nije nalazila razvijenom području Monarhije. Čepin je još sredinom 19. stoljeća bio okružen močvarama i šumama. Koje su u velikoj mjeri kočile industrijalizaciju, prvenstveno zbog toga što su onemogućavale bolju prometnu povezanost. Češke i austrijske tvornice i rafinerije šećera bile su u boljem položaju. Iako su imale lošiju sirovinsku bazu, boljom prometnom povezanošću lakše su izvozili svoje proizvode. Također su s većim opticajnim kapitalom lakše nosili s izazovima proizvodnje i konkurencijom.40 Tijekom mađarske revolucije 1848. godine, suvlasnik Čepinske tvornice šećera te vlasnik Čepinskog vlastelinstva, Ivan Kapistran II. pl. Adamovich de Csepin bio je pristaša mađarskih pobunjenika. Zbog toga mu je kompletan posjed 1849. godine stavljen pod sekvestar – prinudnu upravu stoga dolazi i do stagnacije u proizvodnji šećera u Čepinskoj tvornici šećera. Čepinska tvornica šećera imala je zaposlenih preko100 radnika, što ju je tada činilo najvećom i najmodernijom prehrambenom tvornicom u Slavoniji. Tvornica je prestala raditi 1853. godine.41 Iako je tvornica prestala raditi sredinom stoljeća krediti za tvornicu postojali su sve do 1880.-tih godina kada je Čepinsko vlastelinstvo doživjelo financijskih krah i propast.42

Umjesto zaključka

U članku Čepinska tvornica šećera na temelju fragmentarnih ostataka dani su odgovori na postavljena istraživačka pitanja. Slavonija u 19. stoljeću bila je zemlja velebnih vlastelinstava koja su bila uglavnom agrarnog karaktera. Obrada zemlje bila je tehnološki zastarjela i neučinkovita, a proizvodi nisu bili konkurentni na tržištu.

Preduvjet modernizacije bilo je povezivanje dva različita svijeta tj. dva sustava – feudalnog i kapitalističkog. Povezivanjem ova dva sustava ostvareni su preduvjeti za početak industrijalizacije u Slavoniji.

Vlasnik Čepinskog vlastelinstva Ivan Kapistran II. pl. Adamovich de Csepin bio je napredni vlastelin kao i njegov djed Ivan Kapistran I. pl. Adamovich de Csepin. Ivan Kapistran II. rođen 1802. godine, prvu polovicu svoga života živi u feudalnom sustavu u kojem je uvođenjem naprednih gospodarskih tehnologija i mjera postao predvodnik modernizacijskih procesa. Povezuje se sa stranim trgovačkim kapitalom, nažalost taj kapital ne može pokrenuti promjene u boljoj prometnoj povezanosti Slavonije.

Upravo loša prometna povezanost i nemogućnost izvoza gotovih proizvoda uzrokuje propast Adamovichevih poduhvata.

Osnivači Čepinske tvornice šećera bečki veletrgovci: N. Mayer i J. G. Landauer u suradnji s domaćim vlastelinom Ivanom Kapistranom II. pl. Adamovichem pokreću 40 Miroslava Despot, Industrija građanske Hrvatske 1860.-1873., str.145.

41 Stjepan Sršan, Vlastelinsko dobro baruna Adamovića, str. 32.

42 Stjepan Sršan, Diobe vlastelinskog dobra, str. 33.

214

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

proizvodnju pomoću naprednih francuskih strojeva pokretanih parom. Čepinska tvornica šećera svoje potencijale pokazala je nedugo nakon osnivanja, 1842. godine na Prvoj mađarskoj gospodarskoj izložbi u Pešti. Njene proizvode je Ludwig/Lajoš Kossuth usporedio s tvornicom braće Kiessling iz Bratislave. Čepinska tvornica imala je bolju kvalitetu sirovine, a time i finalnog proizvoda, no nedostajao joj je jači vlasnički kapital te bolja prometna povezanost. Čepinska tvornica šećera iako okružena dobrom sirovinskom bazom nije uspjela rentabilno poslovati jer nemogućnost izvoza finalnih proizvoda uništila je feudalno-kapitalističku poslovnu inicijativu. Zapadne zemlje Monarhije bile su bolje prometno povezane te se njihova industrijska roba mogla brže i lakše isporučiti do krajnjeg kupca.

215

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 205-216 Hrvoje Pavić: Čepinska tvornica šećera – primjer austrijsko-slavonskog kapitala

ČEPINSKA TVORNICA ŠEĆERA – PRIMJER AUSTRIJSKOSLAVONSKOG KAPITALA Sažetak

Ivan Kapistran II. Adamovich de Csepin (1802. – 1876.) bio je napredan slavonski vlastelin na prijelazu iz kasnog feudalizma u rani kapitalizam. U Čepinu je pokrenuo prvu hrvatsku tvornicu na parni pogon, Čepinsku tvornicu šećera. Šećeranu je pokrenuo u suradnji s bečkim trgovcima N. Mayerom i J. G. Landauerom. Rad tvornice je predstavljen na Gospodarskoj izložbi u Pešti 1842. godine, Lajoš Košut u svom izvješću donosi detaljan opis ove tvornice koji nam omogućava rekonstrukciju njenog rada. Tvornica zbog problema u poslovanju prestaje s radom 1853. godine.

DIE ČEPINER ZUCKERFABRIK – EIN BEISPIEL DES ÖSTERREICHISCH-SLAWONISCHEN KAPITALS Zusammenfassung

Ivan Kapistran II. Adamovich de Csepin (1802 – 1876) war ein fortschrittlicher slawonischer Edelmann zur Wende des Spätfeudalismus in den Frühkapitalismus. In Čepin gründete er die erste kroatische Dampffabrik, die Čepiner Zuckerfabrik. Die Zuckerfabrik gründete er in Zusammenarbeit mit den Wiener Kaufleuten N. Mayer und J. G. Landauer. Die Arbeit der Fabrik wurde bei der Wirtschaftsausstellung in Pest 1842 vorgestellt, Lajos Kosut bringt in seinem Bericht eine genaue Beschreibung dieser Fabrik, welcher uns eine Rekonstruktion ihrer Arbeit ermöglicht. Die Fabrik stellt wegen Geschäftsproblemen 1835 ihre Tätigkeit ab.

216

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

dr. sc. Stanko Piplović Društvo prijatelja kulturne baštine Split Obala Hrvatskog narodnog preporode 25 21000 Split stanko.piplovic@gmail.com

UDK: 796.71(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 13.09.2023.

Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine U članku se kronološki opisuje, analizira i ocjenjuje jedan izuzetan, turistički i sportski događaj. Organizirali su ga 1929. članovi njemačkog automobilističkog kluba iz Münchena u vrijeme intenzivnog razvitka turizma u Jugoslaviji. Osnovni izvori informacija o tom posebnom događaju su tadašnji dnevni tisak i periodičke revije koji su s neposrednošću iznosili detaljne činjenice To daje tekstu obilježje neposrednosti konkretnih prilika. Stručna i znanstvena literatura o tome je oskudna a domaći dokumenti nisu istraživani.

Od osnutka društva ADAC je prošlo 120 godina plodnog rada, a od ekskurzije u Jugoslaviju oko 94. godine I danas postoji njemačka udruga ADAC u Münchenu kao dioničko društvo. To je najveći europski klub s mnogobrojnim članovima. Njegove aktivnosti i servisi pružaju brojne usluge od putne literature, osiguranja i financijskih usluga, u organizaciji putovanja, turizma i odmora.

Ključne riječi: automobilizam, Nijemci, putovanje, izlet, 20. stoljeće

217

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

UVOD

Automobilski sport u našim krajevima počeo se razvijati početkom 20. stoljeća.

Osnovan je Hrvatski automobilski klub koji je okupljao pionire te rekreacije i takmičenja. Proširen je 1924. godine u Automobilski klub Kraljevine S. H. S. pa je 1929. godine u Jugoslaviji bio na visini usprkos lošim cestama. Zastupao je državu prema vanjskom svijetu. Zapažena je njegova djelatnost posebno na razmeđi 19. u 20. stoljeće.1 Među akcijama u to vrijeme je bila organizacija izleta u Sloveniju do Kranjske Gore. Sudjelovao je veliki broj automobila. To je bio prvi izlet 1929. godine.

Pošlo je više grupa, a na večer je bio sastanak u Kranjskoj Gori. Klub je planirao još jedan sličan posjet preko Duhova u Graz. U Mariboru se priključio velik broj vozača iz Slovenije.2 Nakon Prvog svjetskog rata automobilski sport u Jugoslaviji se ubrzano razvijao, Rastao je broj osobnih kola. Dvadesetih godina postojao je klub pod nazivom Automobilski Klub Kraljevine SHS koji je u pojedinim gradovima imao sekcije i to u Ljubljani, Mariboru, Sarajevu i Splitu. Klub je organizirao takmičenja. U lipnju 1928. godine upriličio je posjet svojih članova Münchenu gdje su svečano dočekan od tamošnje udruge ADAC.3

Godine 1928. na čelu sekcije Split bili su bilježnik Bruno Katalinić predsjednik, liječnik dr. Mate Petrošić podpredsjednik i D. Zvonimir Šimunić tajnik. Pored njih postojala je i sportska komisija.4 Sekcija je priređivala automobilske utrke. U nedjelju 3. lipnja priredila je izlet na slapove Krke. Polazak je bio s obale u 7 sati ujutro.5 Za 15. srpnja 1928. zakazano je takmičenje u Splitu sa startom i ciljem kod gradske mitnice na istoku u predjelu Pojišan Tu su podignute tribine za gledatelje. Sudjelovao je veliki broj sportaša. Te godine bilo je i stranih natjecatelja. Stigla su tri njemačka automobila iz Münchena. Auta su ostavili u garaži Biočića gdje su se trebali pripremiti. Njihovi vlasnici su i otputovali na izlet u Dubrovnik odakle su se vratili 9. srpnja. Cijeli tjedan su vježbali. Trkačka pruga je bila poznata i u vanjskom svijetu kao jedna od najboljih za vozače. Splitski Oblasni odbor shvaćajući važnost takmičenja popravio je put koji je bio u vrlo lošem stanju.6 Nijemci su pokazali prilično zanimanje za prirodne ljepote i znanstvena istraživanja naše obale. Tako je u Splitu boravila u travnju 1929. godine 15 dana ekskurzija sveučilištaraca iz Leipziga. Svrha im je bila promatranje flore i faune Jadrana.

Posjetili su Brač. Sabirali su materijal s istraživanja konzervirali ga za zoološki muzej

1 Pioniri našeg automobilizma, Svijet 20. IV. 1929., 406.

2 Izlet moto kluba u Sloveniju, Svijet 20. IV. 1929., 407.

3 Veliki automobilistički izlet iz Njemačke. 135 automobila sa 400 turista, ND 11. IV. 1929., 4.

4 Jugoslavenski sport, Novi Sad 1928., 208- 213.

5 Automobilski klub, ND 1. VI. 1928., 5.

6 Automobilske utrke, Novo doba, Split 7. VII. 1928., 4.

218

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

u Leipzigu. Parobrodom Solin krstarili su Kaštelanskim zaljevom radi skupljanja planktona, Obišli su otok Čiovo , sudjelovali u lovu ribe mrežom migavicom. Za vrijeme posjete automobilista bili su gosti pomorskog sportskog kluba Gusara gdje su se dobro zabavili upoznali domaće ljude. Na prijemu se zahvalio pismom profesor dr. Grimpe.7 U to vrijeme bio je u njemačkim gradovima veći broj predavanja o Dubrovniku i Dalmaciji. Držali su ih sveučilišni profesori, inženjeri, savjetnici i obični turisti. Isticali su raznolikost naše kulture, običaja, nošnja, života, ljepotu kraja, srdačnost i susretljivost. O tome su izvještavale novine što je pobudilo živ interes.8

RASPRAVA

U Münchenu je bilo sjedište kluba Allgemeiner Deutscher Automobil-Klub (ADAC).

Osnovan je 1903. godine. To je bio jedan od najvećih automobilskih klubova u Europi.

Brojio je 110.000 članova.9 Organizirao je za svoje članove svake godine izlet u neku zemlju. Birale su se obično one manje posjećivanije od pojedinaca i tamo gdje se lakše stizalo u grupama. Među ranijim nastupima društva ADAC u Jugoslaviji je bila ocjenska vožnja 1926. godine u Crikvenici.10

Duže vremena se planirala Dalmacija kao zemlja sunca i prirodnih ljepota pa je bila pogodna za razvoj sporta turizma.11 Ali se oklijevalo zbog loših cesta. Ali one su bile bolje od onoga što se očekivalo. Smatralo se ipak da je taj kraj pogodan za razvitak automobilističkog sporta. Trebalo je nastaviti oko održavanja i proširenja puteva.12 Putevi u okolici Splita od Omiša do Trogira pa od Prapatnice do Boraje su od same kaldrme pa je po njima bilo teško voziti jer su bile pune rupa i grba. Inače ceste od Trogira do Velebita su bile u dobrom stanju.13

Na proljeće 1929. godine predviđena je ekskurzija iz Münchena preko Salzburga, Klagenfurta, Ljubljane, Crikvenice, Senja u Dalmaciju. S Jadrana gosti su trebali u Bosnu i vratiti se preko Travnika na Split i dalje preko Plitvičkih jezera i Sušak u Istru i natrag.14 Putovanje je trajalo od 12.-29. travnja. Tura je uključivala Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te izlet u Crnu Goru. Bila je duga i naporna. Nije imala takmičarski karakter već samo turistički i izletnički. Tako je 1929. društvo ADAK uzvratilo posjet Jugoslaviji, ali je tura izmijenjena. Na 21. travnja bio je u Splitu posebni delegat njemačkog kluba radi organizacije velikog izleta u naše krajeve.

7 Ekskurzija njemačkih sveučilištaraca, ND 22. IV. 1929., 5. - Zaključna ekskurzija njemačkih sveučilištaraca, ND 26. IV. 1929., 5.- Zahvala njemačkih sveučilištaraca, ND 27. IV. 1929., 4.

8 Predavanja po Njemačkoj, Dubrovačka rivijera 1, Dubrovnik 1929., 39.

9 ADAC, Brocuaus Enzyklopädie 1, Mantheim 1986., 121.

10 Igor Šiško, 110 godina s vama, Hrvatski automobil, Zagreb 2016., 43.

11 Pred dolazak njemačkih automobilista u Split, ND 17. IV. 1929., 2.

12 Razgovor s predsjednikom „ADACA“ g. Krothom, ND 24. IV. 1929., 4.

13 Stanje cesta u splitskoj okolici, ND 13. IV. 1929., 4.

14 Velika automobilistička ekskurzija iz Njemačke u Jugoslaviju, JT 3, 1929., 77.

219

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Sudionika je trebalo biti 800, ali kako toliki broj osoba s autima bio prevelik smanjen je na 400. Sudjelovalo je 135 osobnih automobila.15 Put je organizirao i kolonu predvodio predsjednik kluba Ewald Kroth koji je o svemu dao detaljno priopćenje za splitske novine. Delegat iz Njemačke je prešao veliki dio trase i utvrdio da je njen veći dio bio u slabom stanju. Sekcija Split se bez uspjeha obratila nadležnim upravama za popravak putova. Delegat je s turističkom agencijom Putnik i našim klubom pripremio sve za doček. Osigurao je smještaj u više hotela, uredio sve za skupnu i pojedinačnu prehranu kao i prostor za parkiranje automobil po garažama.16 Izlet je vodio predsjednik njemačkog kluba Kroth.17 On je izjavio da su ceste ipak bile bolje nego što se očekivalo a samo je trebalo nastaviti oko njihovog održavanja i proširenja.

Ocijenio je su naši krajevi pogodni za razvitak automobilskog sporta.

MARIBOR

Pošli su na put koji ih je vodio preko Austrije iz Münchena i to Ischla i Graza.

Na 14. travnja putnici su ušli u Jugoslaviju. Prešli su slovensku granicu kod Sv. Ilije.

Srdačno su pozdravljeni na prolasku kroz Rogašku Slatinu.18 U susret do Graza izašao je ing. August Thanner predsjednik Deutscher Vereina u Zagrebu koji je kroz cijeli put do Zagreba bio vodič. Kad su prešli granicu gosti su prolazili kroz sela koja su bila svečano iskićena. Narod ih je svuda srdačno dočekivao kličući im i mašući šeširima i rupcima. U 9 sati stigli su u Maribor gdje je bio prvi svečani doček. Grad je bio iskićen zastavama, cvijećem ćilimima, girlandama. Goste su pozdravili predstavnici vlasti, automobilskog kluba i drugi. Tu im je podignut slavoluk. Pozdravio ih je predsjednik Jugoslavenskog automobilskog kluba bivši ministar Velizar Janković, predsjednik zagrebačke sekcije Milan Bošnjak, predsjednik ljubljanske sekcije direktor banke Lj. Prapotnk i veliki župan. Njemački voditelj Kroth se zahvalio na lijepom prijemu.

Nakon još nekoliko govornika pa su zatim izletnici razgledali grad. Nakon kraćeg zadržavanja u podne su otputovali prema Zagrebu.19 Iz Zagreba su do Maribora izišli su im u susret brojni članovi automobilskog kluba i bivši načelnik Zagreba arhitekt Vjekoslav Heinzel. U ime gostiju zahvalio se predsjednik društva ADAC dr. Kroth. Među putnicima je bio i jedan Hrvat Artur Romanić bivši major a tada direktor jedne kemijske tvornice u Karlserlauternu u

15 „A.D.A.C“ u Jugoslaviji, Dubrovačka rivijera 1, Dubrovnik 1929., 39. Broj sudionika i automobila u raznim tadašnjim izvorima donekle varira.

16 Veliki izlet njemačkog autokluba, ND 22. IV. 1929., 5.

17 Ewald Kroth (Frankfurt 27. III. 1880. - 25. VIII. 1952.) Promotor automobilske industrije. Član je ADAC-a

u Münchenu od 1921. u kojem je obnašao više funkcija. Organizirao je preko 100 međunarodnih događaja moto sporta. Promovirao je opći motorni turizam u Njemačkoj organizirajući u zemlji i inozemstvu ture posebno 1927.-32. godine.

18 Njemački automobilisti u Zagrebu. Prvi srdačni doček u Mariboru, Srdačan pozdrav u Rogaškoj Slatini, Put do Zagreba, Slavoluci, Zagrebačko gradjanstvo pozdravlja goste, Pred Hotel Esplanade, Banket, Novosti Zagreb 15. IV. 1929., 4.

19 Veliki automobilski izlet iz Njemačke, ND 15. IV. 1929., 2.

220

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Automobili u Mariboru, Hrvatskom Zagorju te gosti u Podsusedu i dolazak u Zagreb (Svijet, 20.IV 1929.)

221

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Prolazak kolone kroz Maribor i doček u Zagrebu (Svijet, 20.IV 1929.)

222

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Bavarskoj. U Mariboru su gosti doručkovali pa su u podne nastavili kroz Zagorje do Zagreba. Put je bio pun srdačnih dočeka.20

Drugi srdačni doček bio je u Rogaškoj Slatini mjestu u Sloveniji poznato po izvrsnoj kvaliteti termalnih izvora. Goste su pozdravili predstavnik mjesnih vlasti.

Svaki je dobio po dvije velike i nekoliko manjih boca kisele vode, razglednice i albume. Iz okolnih mjesta priključili su se koloni pa je tako do Podsuseda narasla na 250 automobila. Tu je podignut slavoluk od zelenila, granja i girlanda. Tu se okupilo mnogo svijeta sa sela u narodnim nošnjama te građana Zagreba koji su u velikom broju izašli samoborskim autobusima i državnom željeznicom. Prvi je goste pozdravio sreski poglavar vladin savjetnik dr. Bela Benčić. Načelnik Stenjevca Andrija Lenarčić pod čiju općinu je spadao Podsused također se na njemačkom jeziku obratio kao domaćin gostima. Djevojčica A. Kuharić odjevena u narodnoj nošnji predala Krothu kitu cvijeća. Mjesno pjevačko društvo i školska djeca zapjevala je Planula je zora. Nakon toga krenula je kolona naprijed put Zagreba. Kako je puhao jak južnjak kolona je nalazila u oblacima prašine. Automobilisti su se pokušali razrijediti se ali to ništa nije pomoglo. Na čelu kolone vozio je sreski poglavar dr. Benčić s dva žandara i narednikom stanice u Vrapču koji su upozoravali auta koji su dolazili u susret da se sklone. Kolona je bila miješana s domaćim i stranim automobilima. Gosti su imali preko motora velika platna s brojem auta.

ZAGREB

Kolona je prošla kroz Hrvatsko Zagorje, pozdravljeni su u Podsusedu.21 Pred njemačke goste išao je u susret do Graza ing. August Thanner predsjednik Deutscher Vereina u Zagrebu koji je kroz cijeli put do Zagreba bio vodič. Tamo su stigli istog dana na 14. travnja poslije podne.22 Prema programu imala su stići u Zagreb 143. automobila raznih tipova. Međutim uslijed nepredviđenih razloga ili obiteljskih zapreka otkazalo ih je 19 tako da je došlo 124. U njima su se vozili vlasnici, članovi obitelji i prijatelji. Na gradskoj mitnici u gornjoj Ilici podignut je preko cijele ceste veliki slavoluk s cvijećem i zastavama. Tu se okupilo više stotina ljudi . Red na cijelom putu bio je miran. Publika je čitav sat čekala prije dolaska putnika na mitnici . Mnoge gospođe donijele su cvijeće da im ga predaju. Brojni motociklisti , biciklisti zalijetali su se sve do Stenjevca. Držali su ga žandari i redari na konjima.

Nešto poslije tri sata prva kola su stigla na mitnicu. Kolona se nakratko zaustavila radi fotografiranja novinara koji su ih tamo čekali. Za gostima su slijedili brojni automobilima iz domaćeg motokluba. Uputili su se Strossmayerovom ulicom, Zrinjevcem i Mihanovićevom ulicom do hotela Esplanade. Oko 250 kola njemačkih i

20 Od Maribora do Zagreba, Svijet, Zagreb 20. IV. 1929., 412.

21 Od Maribora do Zagreba, Svijet 20. IV. 1929., 413.

22 Dolazak njemačkih automobilista, Svijet, Zagreb 20. IV. 1929., 403.

223

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

domaćih zagrebačkog autokluba vozilo je gradskim ulicama kroz gusti špalir naroda.

Promet u Ilici je zaustavljen za vrijeme prolaska gostiju. Kad su stigli na Jelačićev trg nastalo je među publikom oduševljenje. Laganom brzinom prolazili Strossmayerovom ulicom i Zrinjevcem.

Doček je bio ispred hotela Esplanade gdje se okupilo mnoštvo svijeta - njih oko 2000. Automobili su se postrojili u tri dugačke kolone pred ulazom u današnjoj Mihanovićevoj ulici koja je od Starčevićevog doma pa sve do Gundulićeve ulice bila ispunjena mnoštvom. Terasa hotela i svi balkoni bili su krcati ljudi. Pred ulazom goste su čekali dolazak gostiju Velizar Janković prvi podpredsjednik Autokluba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim predsjednik ljubljanske sekcije Prapotnik, njemački poslanik na Dvoru dr. Koestler, njemački konzul u Zagrebu Freund i drugi.23

Izletnike su pozdravili predsjednik Zagrebačke sekcije autokluba Bošnjak te ministar trgovine i industrije Želimir Mažuranić. Vlasnici kola bili su različitog zanimanja koji su ih osobno vozili i prijatelji. Najviše je bilo trgovaca njih 37, zatim tvorničara 28, pa liječnika 11, direktora 6, inženjera 6, arhitekata 4, privatni graditelja, knjižara i zubara po 2. Sudjelovali su po jedan pivar, bankovni direktor , državni nadšumar, spisatelj, drogerist, veterinar, novinar veletrgovac, vlasnik kina, mesar, sveučilišni profesor, student, javni bilježnik, doktor prava, poslovođa i fotograf.

Njemački automobilisti ostali su u Zagrebu još idući dan i razgledali grad. Na večer 15. travnja priređen banket u Gradskom podrumu. Prisustvovalo je 450 osoba.

Među njima su bili predstavnici vlasti, stranih država, gradske općine Automobilskog kluba i drugi odličnici. Iz Beograda su doputovali ministar trgovine i industrije dr. Želimir Mažuranić i ministar saobraćaja dr. Korošec. Goste je pozdravio ministar trgovine i industrije dr. Želimir Mažuranić. Na njegovim srdačnim riječima zahvalio se opunomoćeni ministar i njemački poslanik na jugoslavenskom Dvoru dr. KÖster.

Još su uzeli riječ podpredsjednik Automobilskog kluba SHS dr. Velizar Janković, načelnik grada Zagreba dr. Srkulj, predsjednik zagrebačke sekcije Autokluba Bošnjak, predsjednik i dr. Kroth. Cijeneći značenje tog izleta njemačkih automobilista odlikovani su ordenima Fritz, dr. Kroth i Krüger. Nakon toga Kroth je predao zlatnu iglu dr.

Jankoviću, a dvojici djelatnika zagrebačkog autokluba srebrene igle. Gosti su iskoristili prijepodne 16. travnja za posjet nekim institutima i razgledavanju znamenitosti grada.

Oni su u pet skupina u pratnji članova našeg Autokluba obišli Sveučilišnu knjižnicu, Etnografski muzej, Obrtni muzej, Strossmayerovu galeriju slika, riznicu Prvostolne crkve i Higijenski zavod. Oko 12 sati posjetili su članovi predsjedništva kluba ADAC gradskog načelnika Srkulja i zahvalili mu se na prijateljskom dočeku. Kod njega su se zadržali duže vrijeme.

23 Njemački automobilisti u Zagrebu, Novosti 15. IV. 1929., 4. -Njemački automobilisti u Zagrebu, Obzor 15.

IV. 1929., 3.

224

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Kolone njemačkih automobila pred hotelom Esplanada u Zagrebu (Svijet, 20.IV 1929.)

Poslije podne u iza 14 sati automobilisti su krenuli svojim kolima razgledati grad i okolicu.. Sastali su se pred hotelom i krenuli Mihanovićevom ulicom, Mažuranićevim trgom, Frankopanskom i Mesničkom ulicom. Otišli su u Tuškanac i na Cmrok, a zatim proslijedili Jurjevskom i Mlinarskom ulicom, Zvijezdom, Vončininom, Vlaškom, Klaoničkom, Martićevom i Račkoga ulicom do trga kralja Petra. Odatle su se vratili Jurišićevom ulicom, Kaptolom, Jelačićevim trgom i Zrinjevcem natrag pred hotel. U 6 sati poslije podne priređena je u domu njemačkog konzula Freunda čajanka. Gosti 225

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

su na večer prisustvovali izvedbi opere Nikola Zrinski u Narodnom kazalištu.24 Na 17. travnja u pet sati u jutro su se uputili u Sarajevo i dalje.

Upravo u to vrijeme u Zagrebu se održavao proljetni Zagrebački zbor koji je otvoren 20. travnja. Manifestacija je imala obilježje posebne priredbe za pojedine grane gospodarstva. Te godine priređen je uz ostalo VI. salon automobila motornih i sportskih vozila raznih vrsti. Izloženi su noviji modeli koji su zastupljeni u Jugoslaviji, ali i znatan broj novih i stranih.25

BOSNA I HERCEGOVINA

Gostima su došli u susret u Zagreb članovi sekcije Auto kluba Sarajevo SHS dr.

A. Babić i Moni Alkalaj pa su ih proveli preko Siska. Tu su u okolici mnoga kola zapala u blato pa su ih drugi morali izvlačiti. Do veće nezgode nije dalje nigdje došlo.

Nastavili su preko Petrinje, i Bosanske Kostajnice gdje su gosti stupili na bosanski teritorij. Tu su ih dočekala dva velika slavoluka i masa naroda. I u svim slijedećim gradovima prema Sarajevu, Bosanskom Novom i Prijedoru bilo je slično. Osobito je bio prijateljski doček u Banja Luci gdje je goste pozdravio dr. Kale. Iza ručka uputili su se put Jajca. Mordo Atijas je krenuo kolima u susret predsjednika Krotha i poveo ga put Kiseljaka.

Došli su do Kiseljaka gdje ih je dočekao zamjenik velikog župana Miklaušić, a ispred sarajevskog kluba predsjednik dr. M. Jojkić, podpredsjednik Mordo Atijas, pravni referent velikog župana dr. Trumbić, urednik Nove Pošte kao i veći broj Sarajlija. U Kiseljaku je posebni odbor na čelu s donačelnikom Ćurićem, fra Kristićem i upravnikom banje priredio srdačan doček dijeleći svakom vozaču pogaču i bocu Kiseljaka koje su im uručile djevojke obučene u narodna odijela. Prva auta su stizala u velikim razmacima tako da su neki prošli Kiseljak još od dan ranije iza tri sata poslije podne pa sve do jutra su pristizala i prolazila. Tu su uime velikog župana M. Nikolića i komesara oblasti F. Spahe je Miklaušić na njemačkom jeziku. Zatim je M. Atijas pozdravio u ime auto kluba, a u ime Kiseljaka gradonačelnik Ćurić. Gosti su proslijedili put za Sarajevo. Na raskršću pred Ilidžom sačekao je goste njemački konzul i posebna delegacija za doček.

Na 16 travnja pozdravilo ih je Sarajevo okićeno zastavama. Kod Marijinog dvora, na keju i pred hotelom Europom okupio se veliki broj građana. Tijekom noći stiglo je u svemu 105 automobila. Ostala 32 su se zaustavila dijelom u Jajcu, dijelom u Banja Luci. Idućeg dana ujutro gosti su obilazili grad i odmarali se. Poslije podne primio ih je tamošnji njemački konzul von Druffel, a na večer su u gradskoj vijećnici 24 Boravak njemačkih automobilista u Zagrebu, Novosti 16. IV. 1929., 4. - Doček i boravak njemačkih

automobilista u Zagrebu, Obzor 16. IV. 1929., 4.

25 Proljetni „Zagrebački Zbor“. Prigodnom „Proljetnog Zbora“ slaviti će „Zagrebački Zbor“ 20-godišnjicu svojega opstanka, Obzor, Zagreb 16. IV. 1929., 4.

226

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Pogled na Sarajevo 1929. ( Jugoslavenski turizam, br.4 - 1929.)

bili gosti Autokluba, Oblasti i Općine.26 Zasigurno su bili iznenađeni kada su vidjeli orijentalnu arhitekturu, a po sokacima i čaršiji nailazili na muslimanske žene bule koje su bile potpuno prekrivene feredžama, a preko lica nosile zar.

Gosti su smješteni na nekoliko mjesta po sarajevskim hotelima ii privatnim kućama.

Neki stanovi su bili u Ilidži blizu grada gdje su osigurani vrlo povoljniji uvjeti boravka i prehrane. Mjesto je bilo na glasu radi lijepe okolice, mogućih izleta i subtropskog podneblja. Tamo se nalazila čuvena sumporna vrela, blatne banje i prvorazredni hoteli s izvrsnim kuhinjama i glazbom. Ljekovite vode blagotvorno su djelovale na liječenje brojnih zdravstvenih tegoba.27 Nakon što su se odmorili obilazili su 17. travnja grad.

Poslije podne u 5 sati primili su vodstvo društva ADAC i domaćeg autokluba na čajanku njemački konzul von Druffel sa suprugom. Na večer su u Gradskoj vijećnici zvanično primljeni. Iza svečanog pozdrava gosti su počašćeni u bifeu. Obratio im se na njemačkom jeziku načelnik grada Mutevilić, a također ii predsjednik dr. M. Jojkić.

Zaželio je da usprkos mutnog vremena, hladne kiše i snijega, rđave i kaljeve ceste ne pomute njihovo zadovoljstvo. U znak sportskog bratstva i zahvalnosti predsjednik Kroth odlikovao je dr. Jojkića zlatnom klupskom iglom društva ADAC. Istog dana na večer mjesno Potporno udruženje šofera priredilo je banket kolegama iz Njemačke u restoranu kod Đoke. Goste je pozdravio Ninko Štefančić. Uzvanici su izjavili kako su zadivljeni iskrenim i spontanim međusobnim osjećajima. Idućeg jutra gosti su u grupama ponovno obilazili grad, muzej i tkaonicu ćilima. Na večer je bila

26 Gosti iz Njemačke, VP 17. IV. 1929., 5.

27 Oblasna banja „Ilidža“, JT 4, 1929., 141.

227

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

svečana predstava u kazalištu.28 Nenadano, pozvan depešama sportski predsjednik Kroth otputovao je u Berlin. On je tamo trebao sudjelovati kao predsjednik društva ADAC otvaranju međunarodnog motocikličkog kongresa. Do Bosanskog Broda odvezao ga je njegovim kolima Hansa Llloyd 8 šofer podpredsjednika Autokluba Morde Atijasa. Odatle je proslijedio brzim vozom do Beča. Tamo je nastavio avionom. Istim se putem vratio da bi bio u Dubrovniku.

Na 18. travnja oko 10 sati uputila se povorka automobilima preko Poligona oko Sarajeva. Kada su silazili niz Sedernik jedna kola u kojem je bio jedan gost sa suprugom skliznuo je prema ponoru dubine oko 5 metara. Zahvaljujući samo kamenu na obronku zapela je osovina Dnevni prizor sa Sarajevske čaršije zadnjeg točka koji se zaustavio na samoj ( Jugoslavenski turizam, br.4 - 1929.) strmini. Putnici su uspjeli zadnji čas iskočiti iz auta i tako se spasili. Odmah su priskočili ostali iz drugih auta i naročito muslimani iz okolnih kuća. Oni su velikom mukom uspjeli uz pomoć drugog auta izvući auto iz njegovog teškog položaja. Muslimanskim ljudima je ponuđena nagrada ali su to oni odbili.29 Istog dana oko 10 sati dogodila se manja nezgoda kod Skenderije ćuprije.

Jedan njemački auto lakše se sudario s jednim domaćim. Oba su samo neznatno oštećena.

Po podne počeli su gosti ostavljati Sarajevo. Ipak većina je ostala još jedan dan.

Ujutro u 6 sati oprostili su se od njih predsjednik sarajevske sekcije dr. M. Jakić, podpredsjednik Mordo Atijas te dr. Babić, M. Alkalaj i drugi članovi kluba od gostiju.

Jojkić je predao vodstvu društva ADAC bogati čajnik kojeg je izradila Oblasna škole za umjetnički obrt, a u ime Općine poklonjen im je servis za crnu kavu i jedna marama izvezena haremlik vezom kao uspomenu na njihov boravak u toj sredini. Nakon što su se oprostili počeli su se gosti odlaziti za Mostar.30 Na 18. travnja krenulo se iz Sarajeva za Mostar na čelu s njemačkim izvidnikom Dušan Šain.31 28 Jugoslovensko-njemačka sportska manifestacija, VP18. IV. 1929., 6.

29 Nezgoda njemačkih gostiju, VP 19. IV. 1929.

30 Odlazak Nijemaca, Ispraćaj i darovi, VP 19. IV. 1929., 5.

31 Jugoslavensko-njemačka sportska manifestacija, VP 18. IV. 1929., 6

228

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Za doček njemačkih gostiju vršile su se više dana velike pripreme kojima je upravljao odbor organiziran na poticaj velikog župana Ivaniševića. Uz njega u tome su sudjelovali i načelnik Općine Fejić i poznati sportaš dr. F. Lukač. Iz Sarajeva su se uputili put Mostara. Prošli su kroz Jablanicu. Tu im je iz Mostara došlo u susret 20 motociklista. Uto je došla dr. F. Lukaču neprijatna vijest da se jedan auto prevrnuo kod mosta između Rame i Jablanice. Mostarski motociklisti su odmah sjeli na motocikle i velikom se brzinom požurili unesrećenima u pomoć. Prvi su na mjesto događaja stigli avijatičarski časnik Basarič i Hirš s kojim je stigao i liječnik dr. Aleksandar Lekač koji je utvrdio da su zadobivene ozljede stradalih neznatne pa im je pružio pomoć.

Nezgoda se dogodila na slijedeći način. U autu br. 67 tipa Stoewer 10/50 vozio se Max Pinkes iz Chemitza sa suprugom Rozom. Vozač je projurio preko mosta na Neretvi koji je vodio iz Rame u Jablanicu. Kako je na kraju mosta put naglo skretao u lijevo Pinkes je zakrenuo volan previše snažno tako da je auto sletio s ceste u grabu. Vozilo je oštećeno, a putnici su samo lakše ozlijeđeni tako da su mogli nastaviti putovanje.

MOSTAR

Na 18. travnja ujutro automobilisti su krenuli iz Sarajeva i Ilidže preko Banja Luke, Jajca u Mostar. U tom gradu organiziran je oko podne svečani doček. Prošli su preko Konjica. U Mostaru se očekivao dolazak oko podne. Ručak je osiguran u hotelima Bristolu i Neretvi. Automobilisti su prošli kroz Jablanicu. Na više mjesta između Jablanice i Mostara gosti su se zaustavljali i fotografirali predjele oko Neretve.

U Drežnici i Bijelom Polju već od jutra čekali su neki građani Mostara. Oko 10 sati u Mostar je stigao prvi auto. Na ulazu u grad, na Aleksandrovom mostu podignut je veliki slavoluk. Odatle de na dužini od pola kilometra protezao gust špalir građana koji su pozdravljali automobiliste burnim poklicima. U 11 sati stigli su pred slavoluk s vodstvom turneje. Pozdravio ih je predsjednik općine Fejić. Gosti su zatim raspoređeni na ručak u hotele Bristol i Neretva, željeznički restoran, gostionicu kod Janjeta i hotelu Wilsonu. Na 19. travnja u 3 i po sata po podne održala je Hrvatska glazba na Šetalištu nadvojvode Mišića koncert u počast gostiju.32 Zatim se iz Mostara putovalo preko Stoca, Ljubinja i Popova polja za Dubrovnik i Split.33

DUBROVNIK

Dubrovnik je bio privlačno mjesto za turiste. Godine 1929. je imao 11.636 stanovnika. To je još uvijek mali grad., ali je bio povijesni muzej bogat umjetničkim i kulturnim spomenicima. Njegov napredak je zavisio od tranzitne trgovine i prometa stranaca. Veliki broj putnika je dolazilo da se odmori u tom starom gradu. Dizali su se novi hoteli kojih je bilo već 30. Po stranim novinama i časopisima često se 32 Doček Nijemaca u Mostaru, Automobilska nezgoda kod Rame, VP 19. IV. 1929., 1.

33 Veliki automobilski izlet iz Njemačke, ND 15. IV. 1929., 2.

229

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

spominje ljepota kraja i drže predavanja pa i Njemačkoj.34 U ljetnoj sezoni 1928. godine posjetilo ga je 15.182 gosta. Od toga ih je bilo 3.102 iz Njemačke. Stoga nije čudo što su na svom velikom izletu po Jugoslaviji članovi društva ADAC proslijedili tamo sa 125 vozila.35 Planiralo se da će tu ostati 4. dana od 19.-23. travnja. Dubrovački Savez za unapređenje turizma zajedno s Općinskom upravom opskrbilo je sve što je bilo potrebno.36

Grad je još u petak na večer 19. travnja počeo dobivati svečan izgled. Napravljen je bogati program za boravak gostiju od pet dana u tom kraju. Dolazak je predviđen iz Mostara preko Stoca istog dana u 18 sati, njihov smještaj i odmor toga dana na Dupcu gdje će goste dočekati predstavnici odbora, školska omladina, skauti koji će otpratiti goste.

Veći broj gostiju je smješten u obližnjem Kuparima. To je bilo najveće morsko kupalište na južnom Jadranu. Raspolagalo je s četiri hotelske zgrade sa 182 sobe.

Objekti su bili dobro opremljeni. Imali su kavane, vinarije, garaže, i sportske terene.

Odatle su se priređivali izleti, održavali se svakog dana koncerti i plesovi. Postojao je priključak na telefon, liječnička služba i prostrana pješčana plaža.37 Gostima je tu bio vrlo ugodan smještaj. Za idući dan u subotu 20. travnja na 11 sati organiziran je svečani pozdrav u Dubrovniku. Svi automobilisti ulaze u grad kroz vrata od Pila te prolaze Placom kralja Petra do pred Općinu gdje se svrstavaju.38 Općinski načelnik dr. Miće Mičić držao je na hrvatskom i njemačkom jeziku pozdravni govor a zatim su glazbe svirale narodne marševe. Automobili su se trebali vratiti djelomično kroz vrata od Ploča, a ostali kroz vrata od Pila. Na 15. sati je predviđeno razgledanje grada uz pratnju vodiča. Okupljanje je bilo pred crkvom sv. Vlaha. U 18. sati glazba je održala koncert, a na 21 sat priređena je svečana zabava. Nedjelja 21. travnja je određena za izlet u Crnu Goru vlastitim automobilima Daljina puta je iznosila 313 kilometara preko Trebinja, Nikšića, Podgorice, Cetinja i natrag preko Boke Kotorske Objed je organiziran na Cetinju u hotelu Paris. Večer je predviđena za odmor. U ponedjeljak program je predviđao ujutro kupanje u Kuparima, na 15 sati izlet parobrodom Dubrovnik iz Gruža do Cavtata i Lopuda , a na večer glazbeni koncert i u Kuparima iluminaciju na moru zabavu.39 Gosti u primljeni i pozdravljeni s velikim simpatijama . Gard je za tu priliku svečano okićen. Domaći automobili s predstavnicima Velike županije, Općine i Putničkog ureda izišli su pred došljake u susret 30 kilometara 34 Među njima su i njemačke edicije Reisedienst des M. E. R. Berlin, Frauenwelt Berlin, Verker und Bäder Berlin, Rhein, Westialische Zeitung Essen, Das bunte Blatt Stuttgart i austrijski Neues Wiener Tagblatt Beč.

35 Izlet Nijemaca sa 125 automobila, Narodna Svijest, Dubrovnik 4. IV. 1929., 2.

36 Njemački automobiliste, Dubrovnik 1, 1929., 39.

37 J. Tadić, Dubrovnik ilustrovani vođ kroz dubrovačku prošlost i sadašnjost, Dubrovnik 1929., 26-29 i reklama.

38 Gjivo Supilo, Sitni rad na podizanju turizma, Dubrovnik 1929., 103.

39 Dolazak njemačkih automobilista A . D. A. C. (Allgemeiner Deutscher Automobil Club e V. ), NS Dubrovnik 11. IV. 1929., 3.- Pozdravimo njemačke turiste ! NS 18. IV. 1929., 3. - Svečani doček njemačkih automobilista, NS 25. IV. 1929., 2.

230

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

ispred grada. Do večeri vozila su ulazila pojedinačno ili u grupama u grad, zauzimala određena mjesta po hotelima i pansionima Dubrovnika i okolice. Od predviđene dvije zabave jedna je planirana u gradu, a druga u Kuparima svečanost na moru s iluminacijom. U subotu 20. travnja oko 11 sati javili su se s tvrđave Minčete.40 Mjesne novine su objavile veliki pozdravni članak. Na njemačkom i hrvatskom jeziku.41

U nedjelju 21. travnja automobilisti su išli preko Trebinja i Nikšića na Cetinje pa do Kotora. Uz put po Dubrovačkoj župi, Konavljima i Boki kotorskoj srdačno su pozdravljani, posebno na Njegušima i Cetinju. Vratili su se natrag u Dubrovnik.

Te večeri priređen je banket i ples u časničkom domu. Idućeg dana parobrodom Dubrovnik obišli su sve otoke i luke u blizini grada.42 Članovi društva ADAC su se vrlo pohvalno izrazili o Dubrovniku. Tu su proveli najljepše dane pune sunca kao da je već bilo ljeto. Ali su naišli na vrlo loše ceste. Put od grada do Gruža bio je toliko razrovan da su auta poskakivala kao po uzburkanom moru. I domaći su se vozači tužili kako s toga trpe kola i gume, a u nekim slučajima su se polomile i osovine. Bio je potreban temeljit popravak tog puta jer samo zatrpavanje rupa tucanikom nije bio dovoljno. U to vrijeme stigle su dvije ponude za asfaltiranje puteva kako bi se uklonila prašina i kaljuže. Trebalo uzeti u obzir da je tada put do Gruža bio ustvari gradska ulica. Moralo se popločati i kanale sa strane prometnice u samoj blizini grada. Općinska uprava je poduzela mjere da se snizi put kod tarace Gradi u Gružu. Ta dionica je bila velika smetnja i gruškoj luci. Time se olakšavao kolni promet u tom dijelu posebno teretne robe velike teži

U ponedjeljak 22. travnja priređen je u čast njemačkih automobilista veliki ples u hotelu Kupari kod Dubrovnika gdje je bila smještena većina gostiju. Pozivnice su razaslane poštom 19. travnja, a reklamacije propusta su se radi kratkoće vremena mogle uputiti na biljetarnici Putnika.43 Na zabavu je došlo iz Dubrovnika i mnogo uglednih građana. Lijepo ukrašena dvorana bila je dupkom puna. Osim kupališne glazbe sudjelovala je kao posebna atrakcija tamošnja glazba sastavljena od mladih seljaka iz Konavala koji su narodnim nošnjama i nastupom učinili lijep utisak. Ples je trajao do zore pa su sudionici iz okolice automobilima ostavljali Kupare.44

U utoraka 23. travnja ujutro njemački gosti su otputovali put Splita. Neki su oduševljeni ljepotom Dubrovnika ostali još u tom gradu nekoliko dana. Na cijelom putu pozdravljali su ih oduševljeni građani, vijale se zastave i podignuti slavoluci.

Prošli su kroz Vrgorac gdje je načelnik dr. Dušan Franić dao podignuti slavoluk s 40 Manifestacija Njemačko-jugosl. prijateljstva, DT, Dubrovnik 22. IV. 1929., 1. -Veličatven doček nijemaca u Dubrovniku, Oduševljenje, prijatelji a ne gosti, VP 20. IV. 1929., 2.

41 Der Deutschen Bürger, Ein Jugoslavisches „Zdravo“! , DT 22. IV 1929., 1.

42 Njemački automobilisti na Cetinju, JP 24. IV. 1929., 1.

43 Pozivi za njemački ples, Narodna svijest 18. IV. 1929., 3.

44 U čast njemačkog automobilskog kluba ADAC, Dubrovačka tribuna Dubrovnik 29. IV. 1929., 3. – Zabava njemačkih gosti u kuparima, NS Dubrovnik 2. V. 1929., 4.

231

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

natpisima i paliti mužare.45 U Metkoviću, Vrgorcu i Zadvarju podignuti su slavoluci.

U Omišu u općini Priko je goste dočekao općinski upravitelj Stjepan Ostojić i Mate Novaković iz obližnjih Tugara u drevnoj narodnoj nošnji. Starac guslar poklonio je predsjedniku njemačkog kluba lijepe starinske gusle, a žene i djevojke u narodnim nošnjama darivale su ga domaćom pogačom, torbama i narodnim vezivom. U Svetom Martinu pozdravila ih je mjesna glazba , a u Stobreču mnogo naroda i djeca sa zastavicama.46 Novinar jednog berlinskog lista koji je stigao skupa s automobilistima naveo je da ono što su vidjeli nadilazi svako očekivanje.

Tom prigodom Splitska sekcija Automobilskog kluba SHS uputila im je pozdrav.

Kad su prispjeli na tlo njihove Sekcije od srca su im zaželjeli su da im put duž obale Jadrana bude sretan. Naveli su da će tu naći iskrenu duše i prijateljsko srce. Zaželjeli su im da ponesu lijepe uspomene na srdačnost naroda od Obrovca do Boke.47 Kako je bilo kasno svečani doček je priređen tek sutradan. Sa stare tvrđave Minčete gruvali su topovi. Gradska vrata bila su okićena. Pred općinskom vijećnicom goste je sačekao posebni odbor pod vodstvom velikog župana dr. Perkovića, sreskog poglavara Lelasa i načelnika Mičića koji ih je pozdravio. Potpredsjednik njemačkog autokluba Brecht zahvalio se na prijemu. Njemu se odvratio zamjenik auto kluba i u znak prijateljstva odlikovao ga je zlatnom iglom društva ADAC. Nakon toga gosti su se razišli po gradu.

Poslije podne organiziran je izlet na Cetinje. Uz put po dubrovačkoj župi, Konavlima i Boki Kotorskoj srdačno su pozdravljani posebno na Njegušima i u Cetinju. Na večer priređen im je banket i ples u Oficirskom domu.48

OMIŠ

Prošli su kroz Omiš gdje su ih dočekali članovi splitskog autokluba i zaželjeli dobrodošlicu. Cijelo mjesto je bilo ukrašeno. Na ulasku je podignut slavoluk s pozdravnim natpisom. Glavni logor je bio kod hidroelektrične centrale na rijeci Cetini. Na putu prema Splitu gosti su prošli kroz selo Preko kod Omiša. Za tu priliku mještani su zatražili od Sreskog poglavarstva dozvolu da ih mogu dočekati u narodnim nošnjama i okićeni starim oružjem hangarima, jataganima i kuburama. To im je odobreno.49 Obližnje Preko se spremalo dočekati njemačke goste u narodnim nošnjama, U Omišu goste su prihvatili članovi uprave Sekcije Split i pratili ih do grada. Omiš je primio goste vrlo srdačno. Sudjelovala su i školska djeca. Pozdravio ih j donačelnik dr. Toma Mimica na hrvatskom i njemačkom jeziku. U ime gostiju zahvalio se podpredsjednik društva ADAC Tresch. Gosti su tu ručali uz sviranje 45 Srdačan doček Njemačkih automobilista na cijelom putu do Splita, JP, Split 24. IV. 1929., 3.

46 Veličanstveni doček njemačkih automobilista u Splitu, Oduševljene izjave zadovoljstva i priznanja, ND Split

24. IV. 1924., 4.

47 Dobro nam došli sudrugari. Pozdrav njemačkim automobilistima od Splitske sekcije, ND 19. IV. 1929., 4.

48 Njemački automobilisti u Dubrovniku, Veličanstven doček i srdačna izmjena pozdrava, ND 22. IV. 1929., 2.

49 Preko se sprema da dočeka njemačke automobiliste u narodnim nošnjama, ND 18. IV. 1929., 4.

232

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

gradske glazbe. Pojedini automobili koji su zaostali stizali su dugo kasnije. Njemački novinari koji su ih pratili stalno su izvještavali njemački tisak.50

SPLIT

Posebno srdačni susreti bili su u Splitu.51 To je grad bogat povijesnim i umjetničkim spomenicima koji je postao važno upravno, gospodarsko i prometno središte čitave Dalmacije. Ubrzano se širio stambenom izgradnjom i opremom komunalnom infrastrukturom. Tada je imao oko 36.000 stanovnika.52 Pripreme za doček njemačkih turista u Split počele su 15. travnja. Dva dana kasnije bila je sjednica članova Dalmatinskog moto kluba na kojoj se raspravljalo o organizaciji programa za goste.

Sastanak je bio u Marmontovoj ulici.53 Popravljale su se ceste u okolici.54 Na 22. travnja načelnik grada dr. Jakša Račić i prisjednik dr. Matošić uputili su poziv Splićanima da u što većem broju dočekaju goste i iskažu osjećaje prijateljstva. Napravljen je i program dolaska te boravka u gradu.55 Po programu boravka od Dubrovnika su ih trebali predvoditi predsjednik sekcije Auto kluba Katalinić i tajnik sportskog odbora ing. Purišić sa svojim automobilima, a ing. Plašćar i Marijan Petrošić na motociklima. Članovi Sekcije Split su zaduženi da ih dočekaju u Omišu. Smještaj je predviđen u pansionima Šiller u Splitu i hotelu Kamber u Kaštel Kambelovcu. U predjelu Sukošan sjeverno od grada uređeno je parkiralište za automobile.

U mjestima pred gradom Svetom Martinu i Stobreću dočekala ih je seoska glazba, mnogo naroda i djece sa zastavicama. Idućeg dana 23. travnja 1929. godine priređen je svečani doček njemačkih automobilista.56 Prispjelo je 120 osobnih vozila koliko ih do tada Split nikad nije vidio. S njima je doputovalo oko 400 putnika iz boljih krugova Bavarske. Stigli su poslije podne praćeni od brojnih domaćih automobila u Split. Došli su s istočne strane u grad. Prošli su Viškom ulicom pa kupalištem na Bačvicama i zatim Katalićevim prilazom na Wilsonovu i Strossmayerovu, Dioklecijanovu i Francusku obalu. Na obali tisuće ljudi čekalo ih je s obje strane u špaliru. Prozori su bili okićen i puni svijeta. Automobili su svrstani u tri gusta reda. Kad su stigli automobili su se zaustavili i svrstali u pet kolona na obali od Pazara s istoka do Monumentalne česme na zapadu. Zauzeli su prostor od ugla pločnika pred kućom Ilić. Obala je iskićena zastavama. Određen sastanak pred obližnjom kavanom Bellevue na pozdrav gostima.

Obratili su im se članovi uprave Splitske sekcije autokluba Pozdravio ih je predsjednik Splitske sekcije dr. Mate Petrašić i nastupio vojni orkestar.

50 Dolazak njemačkih automobilista, Svečani doček u Omišu, ND 23. IV. 1929., 4.

51 Valter Firić, Makinja ča sama trče, Povijest automobilizma i motociklizma u Splitu, Split 2017., 77-80.

52 Branislav Radica , Novi Split, monografija grada Splita od 1918-1930. godine, Split 1931., 3-350.

53 Iz Dalmatinskog Moto Kluba, ND 17. IV. 1929., 4.

54 Pripreme za doček njemačkih turista. Popravak cesta u okolici, ND 15. IV. 1929., 4.

55 Dolazak i dva dana boravka u Splitu, Oko dočeka gostiju, JP 23. IV. 1929., 3. – Dolazak njemačkih automobilista, PR 20. IV. 1929., 4.

56 Kalendar „Jadran“, Split 1930., 37.

233

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Dolazak njemačkih gostiju preko Omiša i doček na Rivi u Splitu (Svijet, 4.V 1929.)

234

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Na to mu je odgovorio predsjednik njemačkog autokluba. Nakon toga gosti su smješteni u prenoćišta. U Razgovoru s novinarom Kroth je izrazio oduševljenje našom zemljom i narodom. Sugerirao je da bi ceste trebalo proširiti i bolje održavati radi razvitka automobilskog turizma. U početku su namjeravali doći sa 200 do 300 kola ali su zbog ograničenosti smještaja došli samo s 120 kola i oko 400 putnika. Nakon toga gosti su se pomalo razišli po hotelima i parkirali automobile prema određenom planu.57 Na večer je upriličen koncert na Francuskoj obali te u prostorijama veslačkog kluba Gusar na Rivi zabava. Drugog dana boravka u Splitu priređen je izlet u Omiš gdje ih je dočekao poljički knez u narodnoj nošnji.58

Raspored boravka gostiju u Splitu bio je detaljno razrađen. Određene su ulice kretanja automobila od Poljičke ceste do Francuske obale i dalje do dvorišta Elektrane i Mitrovićeve livade mjesta predviđenih za smještaj automobila. Vozila su stigla s istočne strane Poljičkom cestom. Kretala su se Viškom ulicom pa duž Bačvica preko Katalinćeva prilaza na Wilsonovu obalu. Zatim su prešli Strossmayerovom i Mletačkom i prošli Dioklecijanovom i Francuskom obalom. Tu se okupilo mnoštvo naroda. Od obale auta su se kretala na sjever Ulicom bana Jelačića i Matošićevom ulicom, Teutinom ulicom pored Općinskog kazališta pa Livanjskom ulicom. Idućeg dana. Nakon toga auta su se vratila istim ulicama u dvorište Elektre i na Milanvićevu livadu. Istog dana poslije podne auti će poći na Marjan i okolna mjesta, u Solin, na Klis i u Trogir. Gosti su obišli Etnografski muzej, izložbu slikara Emanuela Vidovića na kojoj je majstor izložio veliki broj novih slika u ulju na platnu.59

Na večer 23. travnja je u čast gostiju predstavljena u Narodnom kazalištu 25. jubilarna predstava popularne operete kompozitora Ive Tijardovića Splitski akvarel čiji je libreto preveo na njemački profesor Josip Barač. Svrha je bila da zainteresirani gosti shvate sadržaj i karakter pojedinih scena i lica. Ulogu barba Tome preuzeo je ponovno pjevač Kružov koji je taj lik kreirao i prvi put te sezone. Tonća je pjevao Batistić, a dirigirao je kompozitor Tijardović. Karte u pretprodaji mogle su se nabaviti u knjižari V. Jurića na Narodnom trgu.60

Dana 24. travnja u podne delegacija njemačkih automobilista posjetila je gradonačelnika dr. Jakšu Račića, njegovog prethodnika na tom položaju dr. Ivu Tartagliu, velikog župana dr. Perovića, njemačkog vicekonzula Jankovića i predsjednika Splitske sekcije autokluba Bruna Katalinića. Delegati su se zahvalili na srdačnom dočeku te 57 Doček njemačkih automobilista, ND 18. IV. 1929., 4.

58 „Adac“ u Splitu, Svijet 4. V. 1929., 463.

59 Svečano otvorenje velike Vidovićeve izložbe, ND 8. i 9. IV. 1929., 4. Velika jubilarna izložba povodom 4O. godišnjice stvaralaštva slikara Vidovića otvorena je na večer 8. travnja 1929. Smještena je u tri velike dvorane Sokolskog doma u Splitu. Urednik postave je bio Vinko Brajević, a otvorio je predsjednik općine grada Splita dr. Ivo Tartaglia.

60 Splitski akvarel na njemačkom jeziku, JP 22. IV. 1929., 3. - „Splitsko kazališno društvo“, JP Split 22. IV. 1929., 3. - Jubilarna predstava „Splitskog Akvarela“, JP 23. IV. 1929., 3.

235

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

poklonili svima naročito za ovu priliku izrađene plakete s prikazom Dubrovnika i jednog motiva iz Bosne. Plakete su još dodijeljene podpredsjedniku splitske sekcije dr. Petrašiću, tajniku dr. Šimuniću, članu uprave ing. Purišiću, predsjedniku sportskog odbora ing. Deškoviću i uredniku dnevnika Novo doba Vinku Brajeviću.61

Istog dana poslije podne obišli su park šumu na brdu Marjan. Tu je priređen piknik kojemu su prisustvovali predstavnici vlasti i splitski planinari.62 Gore su posjetili zoološki vrt i akvarij. Na zaravni pred židovskim grobljem odakle se pružao lijepi pogled na grad, more i okolne otoke Brač i Šoltu, članovi Splitske sekcije počastili su goste zakuskom koja je protekla u srdačnom raspoloženju. U ime Hrvatskog planinarskog društva Mosor profesor Girometta predao je gostima sliku s prikazom otvaranja planinarskog puta preko Velebita 1832. godine i srebrenu plaketu. Gosti su uzvratili svojim plaketama.63 Obišli su okolicu grada. Razgledali su antičke ruševine u Solinu, tvrđavu Klis i srednjovjekovni grad Trogir. U splitskim novinama Novo doba upućen je gostima pozdrav na hrvatskom i njemačkom jeziku, i tiskane obavijesti o njihovom boravku u gradu.64

Na 24. travnja prije podne, veliki broj građana, iako je bilo loše vrijeme, okupilo se na Botićevoj poljani današnjem Trgu Republike iskazati simpatije članovima njemačkog kluba. Prisutni su bili svi članovi Splitske sekcije automobilskog kluba, a od predstavnik vlasti došli su u ime Općine načelnik Račić i prisjednici dr. Tartaglia, dr Bulić i Jozo Zelić zatim veliki župan dr. Perović, komesar splitske oblasti. Mikačić, u ime Trgovačke komore S. Radica te drugi predstavnici mjesnih vlasti, društva i korporacija. U 11 sati uzeo je riječ načelnik dr. Račić. Goste je pozdravio i načelnik dr. Jakša Račić. Za njim je uzeo riječ njemački vicekonzul Janković pa predsjednik društva ADAC koji se zahvalio na gostoprimstvu.65

Da bi se upoznali gosti njemačkog autokluba s domaćim osobama i da bi od druženja ponijeli ugodne uspomene priredilo je sportsko veslačko društvo Gusar u svom domu na obali 24. travnja primanje i ples. Zgrada je za tu priliku bila svečano osvijetljena, a prostorije ukrašene. Gosti su počašćeni u sobi uprave dočim je domaćima bio na raspolaganju kafe-restoran na drugom katu. Prisustvovali su uglednici iz grada i okolice iz građanskih, vojničkih i sportskih krugova. Gosti su obišli veslaonu i sportske prostorije. Predsjednik njemačkog kluba je tom prilikom predsjedniku Gusara dr.

61 Njemački automobilisti u Splitu, Jučerašnje daljnje priredbe, Odlazak, ND 25. IV. 1929., 4.

62 D uško Marović, Povijest športa u Splitu od 1918, do 1941., Split 2006., 72. - Anatolij Kudrjavcev, Vječni Split,

Split 1985., 239.

63 Njemački automobilisti u Splitu, ND 25. IV. 1929., 4.

64 Njemačkim gostima u Splitu, naš pozdrav ! Dem Allgemeinen Deutschen Automobil-Club unser Gruss !,

ND 23. IV. 1929., 1.

65 Boravak Njemačkih automobilista u Splitu, Prijateljska manifestacija na Botičevoj poljani, JP Split 25. IV. 1929., 3.

236

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Staliju i Društvu predao počasne plakete.66 Prilikom boravka u Splitu automobili su pregledani i servisirani u garaži Herkules vlasništva Ante Bočine u Livanjskoj ulici.67

Važno pitanje je bio pregled i popravci kvarova na kolima. U Splitu među raznim mehaničarskim radionicama spominje se Marin Ivanišević u Tartaljinovoj ulici te nekoliko elektrotehničkih radnja i garaže za aute Gjuranac i Perlain. Prema nekim podacima u to vrijeme bilo je u gradu čak 21 objekt vezan za automobilizam. To su bili dućani auta, prodavaonica pribora, garaže i mehaničarske radionice.68

Nastavak putovanja je planiran preko Sinja, Vrlike, Knina, Drniša, Krka slap, Bribirske Mostine, Benkovac, Obrovac, Mali Alan na Velebitu, a odatle prema Crkvenici. Ali pošto je put uz more popravljen na 25. travnja rano ujutro praćeni od domaćih automobilista otputovali su preko Trogira, Šibenika u Liku gdje su posjetili Plitvička jezera i produžili preko Obrovca za Crkvenicu. Prilikom njihovog odlaska dio puta do Prapatnice su ih vodili Katalinić i dr. Petrašić, a do Šibenika tajnik dr. Šimunić i član uprave Purišić te još nekoliko članova uprave splitskog kluba. Sve do granice splitske sekcije na Velebitu ih je vodio član Sekcije Split Juraj Tilić. Njemački automobilisti. Produžili su dalje prema Šibeniku i Sušaku.69

ŠIBENIK

Tijekom 25. travnja gosti su napustili Split. Kroz čitav dan stizali su u Šibenik pojedini njemački automobilisti koji su se odijelili od glavne grupe što se nalazila u Splitu. Stiglo je oko 20 automobila. Prema nekim drugim podacima stiglo ih je oko 30 sa stotinu izletnika. Razišli su se po cijelom gradu i detaljno razgledali sve znamenitosti naročito katedralu koja je izazvala kod njih najveće divljenje. Glavni dio ekskurzije stigao je 25. travnja ujutro oko šest sati i odmah proslijedio dalje. Na ispraćaju ma Poljani kralja Petra okupilo se veliko mnoštvo uz sviranje glazbe. Bilo je skoro osam sati kad je i posljednji automobil napustio grad. Proslijedili su preko Drniša, Benkovca i Obrovca na Plitvička jezera. I na ovoj dionici bili su dočeci. U Drnišu okupilo se veliko mnoštvo sa sokolskom glazbom.70 Planiralo se da će se tu zadržati jedan dan kada će se zajedno s ostalim koji će stići u Šibenik ujutro nastaviti za sjevernu Dalmaciju.71 U Šibeniku su se gosti kratko zadržali. Veći broj se odvezao na Šubićevac i slapove Krke.72

66 U srijedu u večer u Gusara, Večer primanja i plesa u Gusaru, JP 23. IV. 1929., 3.- Večeras u Gusara, JP 24.

IV. 1929., 3.

67 Slobodan Jelić, Splitski automobilistički memento, Split 2013., 56-58.

68 Važnije adrese u Splitu, Kalendar „Jadran“ Split 1929. , 188., i 1930., 40.

69 Njemački automobilisti, PR 27. IV. 1929., 3. - Anatolij Kudrjavcev, Ća je pusta Londra, Split 1998., 536.

70 Iz Šibenika, ND 26. IV. 1929., 2.

71 Njemački automobilisti u Šibeniku, ND 25. IV. 1929., 2.

72 Iz Šibenika, ND 26. IV. 1929., 2.

237

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

Tome je bio razlog dogovor da se nastoji posjetiti što više gradova na obali.

Međutim uprava društva ADAC je bila na stanovištu da se put od Dubrovnika do Crikvenice pređe samo u dvije etape i noći samo u jednom gradu. Najzgodniji je za to bio Split. Druga etapa je određena do Crikvenice i iznosila je oko 400 km. Ta dionica se mogla prijeći u jednom danu samo tako da se iz Splita otputuje rano ujutro.

Stoga nije bilo moguće posvetiti Šibeniku veću pozornost.73 Put je dalje nastavljen 26. travnja u sjevernu Dalmaciju od Prapatnice kod Trogira i dalje iz Šibenika preko Drniša, Benkovca i Obrovca na Crikvenice na Kvarneru. Odatle su proslijedili preko Italije i natrag u Njemačku.74

U vezi s posjetom njemačkih gostiju bilo je i nekih nesporazuma. U jednom sarajevskom i jednom zagrebačkom dnevnom listu bilo je optužba da su Dubrovčani spriječili posjetu ADACA Crnoj Gori. Dubrovčani su objašnjavali kako je razlog odustajanja odlaska tamo najviše zato što jer se veći dio njemačkih izletnika osjećao umornim. Neki su krenuli prema Splitu, drugi u Crnu Goru, dio ih je ostalo u Dubrovniku dok je jedna grupa uputila preko Barija u Italiju. Rasprave o tome su se raširile preko brojnih tadašnjih novina crnogorskoj Slobodnoj Misli, Dubrovačkoj Tribuni, zagrebačkom Slobodnom glasu i drugim.75 U svakom slučaju njemački turisti nisu posjetili Crnu Goru u onom broju kako se očekivalo. Na Cetinje je stiglo 50 automobila, a u Podgoricu i Nikšić samo po nekoliko. Turisti su navodno izjavili da im je u Dubrovniku rečeno Kako su u Crnoj Gori putevi loši.76

Godine 1937. bila je druga posjeta njemačkih automobilista Jugoslaviji s 32 automobila i 86 uglednih vozača.77 Bili su u Dubrovniku i odatle su 2. listopada doputovali u Split. Tu su ih dočekali s dobrodošlicom članovi Sekcije Split i brojni ljubitelji tog sporta koji su s velikim zanimanjima razgledali tada najnovije primjerke njemačke industrije. Sudjelovali su osobni automobili raznih marka. To su bili najnoviji primjerci njemačke industrije. Među njima su zapaženi Auto Union, AG, Horch, Audi, Eanderer, DKW, Adler, BMW, Hanomag, Daimler Benz, Mercedes, Opel, Hansa Lloyd i Stoewer. Odatle su posjetitelji sutradan otputovali prema Plitvičkim jezerima.78

73 Njemački automobiliste i Šibenik, ND 26. IV. 1929., 4.

74 „ADAC“ u Splitu, Svijet 4. V. 1929., 463.

75 Crnogorci nas optužuju… radi toga što ADAC nije posjetio Crnu Goru, Unicum shvaćanja, DT 29. IV. 1929., 2. - Crnogorski gušteri i mirovni zečevi… DT 22. V. 1929., 2.

76 Njemci u C. Gori, Slobodna misao Nikšić 28. IV. 1929., 3.

77 D. Marović, 2006., 76.

78 Neki od tih tipova automobila mogli su se u to vrijeme nabaviti i u Jugoslaviji preko zastupništva u više gradova. Mercedes-Benz, BNW , Novo doba 20. IV. 1929., 7 i 9.

238

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

ZAKLJUČAK

U vrijeme kada su njemački automobilisti posjetili Jugoslaviju otprilike 10 godina poslije završetka Prvog svjetskog rata unutrašnje stanje se u toj državi donekle stabiliziralo. Odnosi između obiju država bili su korektni. Ali to se uskoro sve promijenilo izbijanjem svjetske gospodarske krize i drastičnim političkim previranjima.79

Trasa puta je bila određena, ali iz kolone su se ponekad odvajala neka vozila i krenula ranije ili kasnije od ostalih. Broj automobila i vozača koji je stizao u pojedine gradove prema tadašnjim izvorima bio je nešto različit. U Zagrebu se spominje 250 kola. Ceste u državi su bile u lošem stanju što je znatno otežavalo automobilski promet.

S obzirom na putovanje članova ADAC, vlasti su nastojale da to stanje poprave.

Međutim to se učinilo dosta loše nasipavanjem grubog tucanika čime je promet automobilima postao još težim. Voditelj njemačke ekskurzije Kroth je smatrao da taj način nije dobar već da je trebalo površinu izvesti ravnijom. Posebno, s obzirom na razvitak turizma, zahtijevala se izgradnja modernih cesta na važnijim pravcima te da se organizira služba za njihovo održavanje. Vozila su svojim kvalitetama ipak izdržala teškoće.80 I vremenske prilike znatno su otežale putovanje, ali to nije pokvarilo zadovoljstvo sudionika. Kada su putnici ušli u Jugoslaviju vrijeme je bilo nestabilno, pretežno oblačno, vjetar lagani, a temperatura povrh 10 stupanja. U Hrvatskoj je bilo uglavnom vedro. Mnoštvo poteškoća pratilo je putovanje kroz Bosnu. Po dolasku u Split bio je utorak. Nebo je bilo kišovito, temperatura zraka nešto iznad 10 stupnjeva, puhao je lagani sjeveroistočnjak.81

Na području Hrvatske nije se više nikad ponovila takva sportska automobilska manifestacija. Trajala je oko 10 dana. Kolona je iz Münchena prešla preko gradova isključivo u Sloveniji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini uz izlet u Crnu Goru. Sva mjesta kroz koja su njemački izletnici prolazili ili se zaustavljali dočekani uz veliko sudjelovanje naroda i svečane prijmove na kojim su govorili sudionici te predstavnici državnih i mjesnih vlasti. Najvažnije mjesto dočeka je bio Split koji je tada brojio oko 37 tisuća stanovnika, ali je ubrzano napredovao Bio je važno kulturno, gospodarsko, prometno, turističko i sportsko središte.

U to vrijeme Dalmaciju je posjećivao veći broj njemačkih turista. Direktor Reisebüro ILF iz Dresdena bio je 1928. godine u Splitu. On je organizirao svakog mjeseca 2-3 izleta na naše primorje s grupama od 30-60. osoba.82 Iste godine njemački pjevači (Deutsche Sänger) iz tog grada gostovali su u Splitu i drugim 79 Njemačka kriza, Jadran 30. III. 1929., 4.

80 Čabarski, Ceste i turizam, JT 7, 237-238.

81 Vrijeme. Izvještaj Gradskog meteorološkog observatorijuma na Marjanu, ND 23. IV. 1929., 6.

82 Veliko interesovanje Njemaca za našu rivieru, ND Split 18. VII. 1928., 2.

239

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

mjestima Dalmacije.83 Dolazili su i studenti posebno arhitekture kako bi upoznali njene povijesne i umjetničke spomenike, a drugi kako bi proučavali prirodna obilježja.

Društvo njemačkih i austrijskih planinara Deutscher und Österreichischer Alpenverein obavijestilo je Hrvatsko planinarsko društvo Mosor da će 13. svibnja stići grupa planinara. Tu im je u počast organiziran izlet u Solin i Trogir i zatim u park šumi Marjan u Splitu im je priređena zakuska.84 I njemački studenti biologije su obilazili naše primorje. Oni su bili sa učilišta u Lepzigu i Frankfurtu njih ukupno 24. Na 15. travnja stigli u Split. Idućeg dana poslije podne bili na Marjanu pod vodstvom svog profesora Grimpea. S visine pošumljenog brda iznad grada su se divili izuzetnom pogledu na more i obližnje otoke. Pred večer posjetili su akvarij, muzej i zoološki vrt.

Primio ih je upravitelj profesor Umberto Girometta . Zatim su u pratnji inspektora ribarstva Štrajbera posjetili ribarnicu i ispitivali pojedine vrste riba. Također su obilazili sjevernu stranu Marjana kako bi upoznali floru i faunu krševite obale.85

Putovanje članova kluba ADAC po Jugoslaviji imalo je sportski i turistički karakter.

Nije bilo nikakvih takmičenja. I pored nekih teškoća, pružilo je sudionicima velike užitke, simpatije i dokaze prijateljstva. Doprinijelo im je upoznavanju prirodnih ljepota i kulturno povijesnih spomenika. Pobudilo je obostranu želju za novim susretom.86 Bio je to senzacionalni događaj koji se više nikad u tom obliku nije ponovio. Taj događaj važan je za istraživanje povijesti automobilizma. Rezultati doprinose spoznaji opće uloge automobilizma u životu i gospodarstvu jednog vremena i objašnjavanju stupanj tehničkih i tehnoloških dostignuća.

KRATICE

DT Dubrovačka tribuna, Dubrovnik JP Jadranska pošta, Split

JT Jugoslavenski turizam,

NS Narodna svijest, Dubrovnik ND Novo doba, Split

PR Privrednička Riječ, Split VP Večernja pošta, Sarajevo

83 Njemački pjevači iz Dresdena u Splitu, ND 18. VI. 1928., 2.

84 Dolazak njemačkih i austrijskih planinara u Split, ND 17. IV. 1929., 4.

85 Njemački sveuilištarci u Splitu, ND 15. IV. 1929., 5. - Bavljenje njemačkih sveučilištaraca u Splitu, ND 17.

IV. 1929,. 4.

86 ADAC in Jugoslawien, JT 5, 1929., 172.

240

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

POSJETA NJEMAČKOG AUTOKLUBA ADAC 1929. GODINE Sažetak

Nastupom 20. stoljeća ubrzano se razvijala automobilska industrija. Kola su služila za prijevoz ljudi i tereta. Osobna su služila i u sportske svrhe te za natjecanja i turizam. U to se uključila posebno Njemačka, a slijedila je i Jugoslavija..

U Münchenu je postojao klub ADAC Allgemeiner Deutscher Automobil Club osnovan 1903. godine s velikim brojem članova. Po nekim izvorima bilo ih je više od 100.000. Jugoslavenski automobilistu su ih posjetili 1928., a oni su uzvratili iduće godine. Krenuli su sa 135 automobila i 400 članova. Vodio ih je dr. Ewald Kroth. Bio je izvanredan događaj.

Put je vodio kroz Austriju, Sloveniju preko Maribora, Rogaške Slatine, Zagreba, Sarajeva, Mostara, Dubrovnika, Splita i Šibenika te Italije natrag. Gosti su bili i na izletu u Crnoj Gori, ali u manjem broju. Na 14. travnja prešli su granicu i ušli u Jugoslaviju. Uz cijeli dugi put ih je narod srdačno dočekivao i pozdravljali predstavnici vlasti. Usprkos nekih teškoća gosti su bili vrlo zadovoljni boravkom u našim krajevima. Divili su se prirodnim ljepotama krajeva kroz koje su prolazili. Za cijelo vrijeme na putu bili su im na usluzi članovi Autokluba Kraljevine SHS. U Zagreb su stigli preko Podsuseda 14. travnja sa 124 automobila. Dočekani su s velikim oduševljenjem na Jelačićevom trgu. Parkirali su se pred hotelom Esplanada gdje su se i smjestili.

Gosti su razgledali grad i pojedine institucije te znamenitosti. Bili su u Sveučilišnoj knjižnici, Etnografskom i Obrtnom muzeju, Strossmayerovoj galeriji slika i Higijenskom zavodu. Primio ih je gradonačelnik dr. Srkulj.

Na 17. travnja ujutro proslijedili su dalje za Sarajevo. Putovali su preko Siska, Bosanske Kostajnice, Bosanskog Novog, Prijedora, Banja Luke i Jajca. Grad ih je dočekalo okićen. Stiglo je 105 automobila. Ostala 32 su se zaustavila dijelom u Jajcu ili u Banja Luci. Gosti su u grupama pregledali grad , muzej tkaonicu ćilima. Gostima je u čast priređena svečana predstava u pozorištu.

Nastavili su putovanje preko Jablanice i dalje do Mostara. U počast gostiju održala je Hrvatska glazba koncert. Produžili su putovanje prema Dubrovniku. Na 20 travnja oko 11 sati dočekao je goste s ovacijama. Čitav prostor oko crkve sv. Vlahe, pred Općinom i Dvorom bio je pun svijeta. Pozdravio ih je načelnik grada dr. Miće Mičić. Većina ih je smještena u hotelima u Kuparima. Priređen je izlet do Cavtata te okolo Lokruma do Lopuda.

Poseban doček bio je u Splitu na obali. Tamo je stiglo 120 automobila preko Omiša 23. travnja.

U gradu su se zadržali dva dana. Na 24. travnja na Botićevoj poljani bio je veliki skup građana na koji su došli brojni uglednici. Načelnik dr. Jakša Račić je održao prigodni govor. Za svog boravka popeli su se na park šumu Marjan. Za goste prikazana je u općinskom kazalištu opereta kompozitora Ive Tiardovića Splitski akvarel. Priređen svečani prijem u Domu splitskog veslačkog kluba Gusara. Odatle su preko Šibenika krenuli natrag.

Određeni neugodnosti, loše ceste i ružno vrijeme, donekle su smetale putnicima. Na putu prema Zagrebu puhao je južnjak koji je dizao oblake prašine, u Sarajevu je bilo snijeg, a u Splitu kiša. Bilo je i nekoliko nezgoda, ali bez težih posljedica. Putovanje članova kluba ADAC po zapadnom i srednjem dijelu Jugoslavije, i pored nekih teškoća, pružilo im je velike užitke, simpatije i dokaze prijateljstva. Doprinijelo im je upoznavanju prirodnih ljepotama i kulturno povijesnih spomenika. Pobudilo je obostranu želju za novim susretom. Bio je to senzacionalni događaj koji se više u tom obliku nije ponovio.

241

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine

BESUCH DES DEUTSCHEN AUTOKLUBS ADAC IM JAHR 1929 Zusammenfassung

Mit dem Aufzug des 20. Jahrhundertes entwickelte sich die Automobilindustrie schleunig.

Die Wagen dienten zum Transport von Menschen und Last. Die Personenkraftwagen dienten auch zu Spotzwecken sowie zum Wettbewerb und Tourismus. Hier schloss sich besonders Deutschland an und es folgte auch Jugoslawien..

In München gab es den Klub ADAC Allgemeiner Deutscher Automobil Club, gegründet 1903, mit einer großer Mitgliederzahl. Gemäß einiger Quellen waren es über 100.000. Die jugoslawischen Autofahrer besuchten sie 1928 und sie erwiederten den Besuch im kommenden Jahr. Sie gingen mit 135 Autos und 400 Mitglieder auf den Weg. An ihrer Spitze war Dr. Ewald Kroth. Das war ein hevorragendes Ereignis.

Die Reise führte durch Österreich, Slowenien über Maribor, Rogaška Slatina, Zagreb, Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, Split und Šibenik sowie über Italien zurück. Die Gäste waren auch auf einem Ausflug in Montenegro, aber in kleinerer Anzahl. Am 14. April überquerten sie die Grenze und kamen nach Jugoslawien. Die ganze lange Reise entlang wurden sie von dem Volk herzlich empfangen und von den Vertretern der Behörden begrüßt. Trotz einige Schweirigkeiten waren die Gäste mit dem Aufenthalt in unseren Gegenden sehr zufrieden. Sie bewunderten die Naturschönheiten der Gegenden, durch die sie fuhren. Während der ganzen Reise standen ihnen die Mitglieder des Autoklubs des Königreiches der Serben, Kroaten und Slowenen zur Verfügung.

In Zagreb kamen sie über Podsused am 14. April mit 124 Autos an. Empfangen wurden sie mit großer Begeisterung auf dem Jelačić-Platz. Sie parkten vor dem Hotel Esplanade, wo sie auch untergebracht wurden. Die Gäste besichtigten die Stadt und einzelne Institutionen sowie Sehenswürdigkeiten. Sie waren in der Universitätsbibliothek, dem Ethnografischen und Gewerbemuseum, in Strossmayers Bildergalerie und Hygienischen Institut. Sie wurden von dem Bürgermeister Dr. Srkulj empfangen.

Am 17. April morgens fuhren sie weiter nach Sarajevo. Sie reisten über Sisak, Bosanska Kostajnica, Bosanski Novi, Prijedor, Banja Luka und Jajce. Sie wurden von der geschmückten Stadt empfangen. Angekommen sind 105 Automobile. Die restlichen 32 hielten teilweise in Jajce oder in Banja Luka an. Die Gäste besichtigten in Gruppen die Stadt, das Museum der Teppichweberei. Den Gästen zu Ehren wurde eine festliche Vorstellung im Theater veranstaltet.

Sie setzten ihre Reise über Jablanica und weiter bis Mostar fort. Zu Ehren der Gäste gab die Kroatische Musik ein Konzert. Sie setzten ihre Reise in Richtung Dubrovnik fort. Am 20. April empfing er die Gäste jubelnd um 11 Uhr. Der ganze Raum um die Kirche des heiligen Vlaho, vor der Gemeinde und dem Palast war voller Menschen. Begrüst wurden sie vom Burgermeister der Stadt Dr. Miće Mičić. Die meisten wurden in den Hotels in Kupari untergebracht. Es wurde ein Ausflug nach Cavtat sowie um Lokrum bis Lopud veranstaltet.

Ein besonderer Empfang war in Split an dem Ufer. Dorthin kamen 120 Autos über Omiš, am 23. April. In der Stadt hielten sie sich zwei Tage auf. Am 24. April fand auf der Wiese „Botićeva poljana“ eine große Volksversammlung statt, zu welcher zahlreiche Prominente kamen. Der Bürgermeister Dr. Jakša Račić hielt eine passende Ansprache. Während ihres Aufenthaltes

242

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 217-243 Stanko Piplović: Posjeta njemačkog autokluba ADAC 1929. godine kletterten sie zum Park-Wald Marjan hinauf. Für die Gäste wurde in dem Gemeindetheater die Operette des Komponisten Ivo Tiardović „Splitski akvarel“ vorgetragen. Ein festlicher Empfang wurde im Heim des spliter Ruderklubes Gusar veranstaltet. Von dort traten sie über Šibenik die Rückreise an.

Bestimmte Unannehmlichkeiten, schlechte Straßen und schlechtes Wetter störten die Gäste einigermaßen. Auf der Reise in Richtung Zagreb blies ein Südwind, der Staubwolken verursachte, in Sarajev schneite es, in Split regnete es. Es gab einige Unfälle, aber ohne schwerere Folgen. Die Reise der Miglieder des Klubs ADAC durch West- und Mitteljugoslawien bot ihnen, trotz einiger Schwierigkeiten, großen Genuss, Sympathien und Freundschaftsbeweise.

Sie trug dem Kennenlernen der Naturschönheiten und der kultur-historischen Denkmäler bei.

Sie weckte den gegenseitigen Wunsch nach einem neuen Treffen. Das war ein sensationelles Ereignis, das sich in dieser Form nicht mehr wiederholte.

243

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Vatroslav Župančić, mag.hist Institut für Osteuropäische Geschichte und Landeskunde Tübingen, Promotionskandidat Evangelička metodistička crkva u Hrvatskoj

UDK: 94(497.5Velimirovac) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 02.10.2023.

Velimirovac – Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien in Slawonien Von Ansiedlung bis zur Evakuierung und Neuintegration

In einem Zeitraum von 25 Jahren (1860-1885) sind einige protestantische Gemeinden Slawoniens und Syrmiens entstanden, von denen die größte Gemeinde und kirchlich-evangelische Gemeinde Velimirovac in Slawonien war, neben der Stadt Našice. In der folgenden Forschung wird die Ansiedlung, die folgende Gemeindeentwicklung, und Geschichte der Kirchen gefolgt. Am Ende beschreibt der Autor die Evakuierung, die Flüchtlingshilfe und die Integration der zerstreuten Gemeinde in ihren neuen Heimaten, auf Grund von verfügbaren Quellen und Veröffentlichungen.

245

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Einleitung

Kurz nach der Einführung der Ansiedlungsfreiheit für Protestanten in Kroatien in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts kamen in Richtung Slawonien neue evangelische Kolonisten aus damals schon etablierten, aber dicht bewohnten evangelischen Siedlungen aus der Bačka waren hauptsächlich die Siedlungen Sivac, Torschau und Crvenka) an. Motiv dieser Kolonisten nach war gefolgt von einer Suche nach neuen agrarischen Möglichkeiten, mit dem Wunsch das bewährte und intakte Modell der (deutschen) doppelkonfessionellen Siedlungen, welches sich in ihren Siedlungen in der Bačka über ein Jahrhundert als erfolgreich erwiesen hat, auch weiterhin in neuen Siedlungsgebieten zu folgen.1 So sind in einem Zeitraum von 25 Jahren (1860-1885) einige protestantische Gemeinden Slawoniens und Syrmiens entstanden, von denen die größte Gemeinde und kirchlich-evangelische Gemeinde Velimirovac in Slawonien war neben der Stadt Našice. In der folgenden Forschung wird die Ansiedlung, die folgende Gemeindeentwicklung, und Geschichte der Kirchen gefolgt. Am Ende beschreibt der Autor die Evakuierung, die Flüchtlingshilfe und die Integration der zerstreuten Gemeinde in ihren neuen Heimaten, auf Grund von verfügbaren Quellen und Veröffentlichungen.

Ansiedlung unter Vertrag: Selište / Velimirovac:

Velimirovac (vorerst als Selište benannt) ist eine Talsiedlung nördlich der Bezirksstadt Našice in Ostslawonien.2 Ein Zweig der reichen Adelsfamilie Pejačević erkaufte sich hier Anfang des 19. Jahrhunderts die Gebiete und stellte seinen Sitz in der Stadt Našice auf. Hier bauten sie sich zuerst ein altes und später zur Jahrhundertwende des 20. Jahrhunderts ein prachtvolleres Schloss nach Vorbild des Potsdamer Sanssouci.3 Zu ihrem Besitz gehörten größere Land- und Waldflächen der Umgebung von Našice, die aber aufgrund des Arbeitskraftmangels unbearbeitet blieben. Um für sich aus der nicht fern gelegenen Bačka Arbeitskräfte zu holen, bediente sich der damalige Grundherr, Graf Ladislav Pejačević, mit einem Vertragsmodel dem Oberkersch beschreibt: Um aus ihrem Überfluss an schwer nutzbaren Waldböden, irgendeinen Nutzen zu ziehen, entschlossen sich auch manche Grundbesitzer, diese Wälder zu parzellieren und sie den Siedlern gegen eine Verpflichtung zu übergeben, diese Flächen zu roden und während einer gewissen Zahl

1 Sterlemann, Karl: Studien zur Kirchengeschichte der Reformierten christlichen Kirche in Jugoslawien, Kroatien und Südungarn. Winnenden 1988, 36-37.

2 Našice wurde erstmals 1229 erwähnt. Die weltlichen Adelsherren waren Abe, Lacković, Korvin, Gorjanski

sowie die Fürsten Ujlaky von Ilok. Kirchliche Herren waren Johanniter und Franziskaner. Našice befand sich im 16. und 17. Jahrhundert unter osmanischer Herrschaft. https://nasice.hr/o-nasicama/povijest-grada-nasica (zuletzt abgerufen am 26.09.2023 ).

3 Šćitaroci, Mladen und Bojana: Slawoniens Schlösser. Von Zagreb bis Vukovar. Graz-Stuttgart, 2000.

246

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

von Jahren den Eigentümer, eine bestimmte Summe zu zahlen. Erst nach Bezahlung des gesamten Kaufpreises ging der Grund in das Eigentum der Siedler.4

Zuerst wurden die katholisch-slowakischen Siedler aus der Bačka in die Dörfer Jelisavac und Markovac nordöstlich von Našice angesiedelt. Da die konfessionelle Einschränkung für Kroatien-Slawonien zu dieser Zeit aufgehoben wurde, kamen in kurzer Zeit auch deutschsprachige Protestanten aus den schon etablierten, aber übersiedelten Gemeinden aus evangelischen Siedlungen in Bačka: Torschau, Crvenka und Sivac. Diese Kolonisten, meistens aus ärmeren Verhältnissen, überquerten in Frühjahr 1885 die Donaugrenze zwischen der Bačka und Slawonien und kamen nach Vereinbarung mit dem Vertreter des Grundbesitzers zum Ort Selište, das sich noch mitten in einem Waldgebiet befand. Dieses sollten sie zuerst ausroden, um sich danach ihre ersten Hütten zu bauen. Für den Grafen Pejačević und die Gemeinde, die fast 90 Familien zählte, wurde danach ein 17 Punkte umfassender Vertrag festgehalten, der bald auch abgeschlossen wurde. In dem Vertrag stand, dass die Ansiedler verpflichtet waren, in den ersten fünf Jahren vier Joch Wald zu roden. Danach sollten sie in ein Pachtverhältnis übertreten und als Pacht sechs Gulden pro Joch Wald und acht Gulden pro Joch Wiese zahlen. Die Siedler sollten durch ihre Vertragspflicht in zehn Jahren die Häuser und das Land in ihren Besitz bekommen. Ein Punkt in dem Vertrag erhielt auch sozial-religiöse Anstöße, da zu der Zeit kein Gasthof in der Siedlung Selište eröffnet werden sollte, damit die Ansiedler, wörtlich, „den Versuchungen nicht erliegen“.5 Jedoch zeigten sich die ökonomische „Begünstigungen“ aus dem Vertrag für viele Ansiedler, die kein Grundkapital besaßen, als unrealistisch. Dazu kamen schwierige klimatisch-sanitäre Bedingungen und die meisten Ansiedler gerieten in eine Notlage.

Deswegen hatte sich ein Teil dafür entschieden, zurück nach Bačka zu ziehen, und einige andere entschlossen sich für die damals lockende Übersiedlung in die Übersee.6 Die Verbliebenen mussten sich durch die Schwierigkeiten durchkämpfen und ihnen geling eine Siedlung aufzubauen, die sich ökonomisch tragen konnte.

Organisation der Kirchengemeinden

Im Gegensatz zu den konfessionell homogenen Gemeinschaften wie z.B. Nova Pazova oder Neudorf bei Vinkovci, waren die Ansiedler von Selište/Velimirovac Mitglieder zweier großer protestantischer Kirchenbekenntnisse: dem Helvetischen oder reformierten und dem Augsburgischen oder lutherisch-evangelischen Bekenntnis. Ihre Verteilung in ihren Stammsiedlungen in der Bačka war fast genau 4 Oberkersch, Valentin: Die Deutschen. 1989. 23.

5 Barwich, Leopold Karl: Heimatbuch Welimirowatz. Zur Erinnerung an unser deutsches Dorf und Slawonien.

Reutlingen 1985, 58-60. Oberkersch, Valentin 1989, 24.

6 Oberkersch, Valentin: 1989, 24.

247

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

50-50%, was sich mit ihrer Umsiedlung als ein gesellschaftlich- konfessionelles Novum in Slawonien widerspiegelte.7 Aufgrund schwieriger ökonomischer Umstände zu Beginn der Ansiedlung und wegen des Pfarrermangels konnte sich anfangs bei beiden Konfessionen keine eigenständige Gemeindearbeit organisieren.

Auch wenn die konfessionelle Unterscheidung sehr wichtig für die Kolonisten war, waren die Vertreter der beiden Konfessionen wegen solcher Umstände zu einer Zusammenarbeit gezwungen.

Deswegen wandten sie sich an die schon in Kroatien-Slawonien präsente und wirkende Schweizer „Chrischona Pilgermission“. Die hatte zu der Zeit schon ihre Missionäre im Land, von denen Pfarrer Karl Bläser in der lutherischen Gemeinde Osijek tätig war. Nach einigen seiner Besuche in Selište wandte sich Bläser mit einem Bittbrief an die Zentralle der Mission in Basel. Diese antwortete ziemlich schnell und sandte einen ausgebildeten Prediger (Leviten) namens Ivan Zmaila- einen deutschsprachigen Kroaten aus Karlovac, der nach seiner Konversionserfahrung auf der Chrischona Schule seine theologische Ausbildung beendet hat. Zmaila schaffte es, innerhalb von zwei Jahren in Selište gemeinsame Gottesdienste zu organisieren und eine Schularbeit für ca. 70 Kinder aufzubauen.8

Aber schon während seiner Amtszeit kam es zu einem starken Gegenwind seitens des ungarisch-treuen reformierten Bischofs aus der Bačka, der die reformierte Gemeinde zu einem autonomen Weg ermahnte. Zmaila legte deswegen nach zwei Jahren sein Amt nieder und ging als Lehrer nach Syrmien.9 Seit 1887 folgten die zwei konfessionellen Gemeinden in konfessioneller Weise getrennte Wege. Schließlich baute jede Konfession für sich ein Bethaus in dem Ort, der seit 1914 den Namen Velimirovac trug. Die reformierte Kirche gehörte kirchenorganisatorisch zu dem südungarischen reformierten Seniorat mit Sitz in Novi Vrbas und die lutherische Kirche war eine Filiale der Pfarrei in Osijek bis 1934 als sie der Pfarrei Slatina zugeteilt wurden.10

Die Pfarrer der reformierten Gemeinde Bei den Reformierten wirkten in der Pfarrgemeinde bis zur politischen und staatlichen Wende im Jahr 1918 sieben Pfarrer, von denen die Mehrheit die ungarische Prägung der Kirche vertraten: Als erster kam der Prediger Keller, der ebenfalls in der St. Chrischona ausgebildet wurde, der jedoch im Gegensatz zu Zmaila einen reformierten Hintergrund vertrat. Als vorteilhaft hatte sich zudem die Tatsache 7 Wild 1980: 358-360.

8 Korpiahou, Matti: Der Einfluss der Mission auf die Entwicklung der evangelischen Kirche in Slawonien.

Osijek, 1988, 72-74.

9 Später wurde er ein Prediger in Orten der lutherisch-evangelischen Kirche in der Ilowa-Senke und deren Mutterpfarrei Zagreb.

10 Barwich, Leopold Karl: 1985, 97-98.

248

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

erwiesen, dass die Gräfin Pejačević (Frau des Grundbesitzers) zu der reformierten Konfession gehörte und deswegen öfter als Gottesdienstbesucherin in dem später erbauten Kirchenbau in Velimirovac war.

Nach Keller folgten folgende neue Pfarrer, die bis 1918 von der ungarisch reformierten Kirche gesandt waren: Sandor Göde 1887-1891 Layos Toth 1893-1903 Max Kinsele 1903 -1906 Josef Pigall 1907-1914 Sandor Vince 1914 Laszlo Kovy von 1914-1915 und von 1915-1920 Deszö Ruczas.

Der Levit Melchior Müller kam 1921 nach Velimirovac. Zu seiner Amtszeit wurde 1925 zu den Kirchengemeinderäumen der Glockenturm erbaut und erst 1927 (eine Dekade nach dem Zerfall der Donaumonarchie) wurde in der innerkirchlichen Korrespondenz die ungarische Sprache eingestellt.11 Nach Müller blieb die reformierte Gemeinde für zwei Jahre, von 1927-1929, vakant. Dann kam Adam Mayer, ein deutschsprachiger Pfarrer aus einer „alten Stammgemeinde“ Sivac in der Bačka.

Zu der Zeit eines neuen Protestantengesetzes und kirchlichen Umstrukturierungen leitete Mayer die Gemeinde in starker deutscher Richtung. Auf seiner Aufregung wurde in Velimirovac 1932 die Ortsgruppe des Schwäbisch deutschen Kulturbundes SDKB) gegründet.12 Bethke berichtet darüber: (…) in Čačinci (dem Nachbarort und Filiale von Velimirovac) am 26.

Februar 1932 in Anwesenheit von Bundesobman Keks die Ortsgruppe des SDKB gegründet wurde“, und gleich danach in Velimirovac am 26, März wo „der reformierter Pfarrer Adam Mayer sogar zum Vorsitzenden gewählt wurde.13

Mayer starb 1940 in Velimirovac.

Im Kriegssommer 1941 kommt Gottfried Röhring als Pastor in die Gemeinde, der hier bis 1943 bleiben würde, als er aufgrund seiner ungarischen Staatsbürgerschaft als Pfarrer nach Novi Vrbas in der Bačka übertreten musste. Zur Kriegszeit gehörten der reformierten Pfarre Velimirovac mit ihrer Filiale in Čačinci und noch einzelne Diasporagruppen aus der Umgebung fast 1300 Mitglieder an.14 Röhring zufolge kam 11 Barwich, Leopold Karl: 1985, 82.

12 Ibid. und Oberkersch, Valentin: 1989, 287 und 292. KWVD wurde am 4. April 1936 gegründet.

13 Bethke, Carl: Die Einwanderung und die Kirchen: Dimensionen und Grenzen der Integration am Beispiel der

„Schwaben“ in Kroatien vor 1933, 197-121. In: Bendel, Rainer et al. (Hrsg.): Kirche und Gruppenbildungsprozesse deutscher Minderheiten in Ostmittel und Südosteuropa 1918-1933. Berlin 2015, 201.

14 Wild Georg: 1980, 108.

249

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

der in Velimirovac geborene Kantor und Lehrer, Heinrich Benz, als letzter reformierte Pfarrer in die Gemeinde an, der zusammen mit der Gemeinde in die Evakuierung ging.

Die evangelisch -lutherische Gemeinde Nach der konfessionellen Teilung der zwei Gemeinden in Velimirovac organisierte sich die evangelisch-lutherische Gemeinde weiter mit Hilfe der St. Chrischona Mission. So kam 1887 der Prediger Carl Friedrich Busse als Leiter der lutherischen Gemeinde nach Selište . Zu seiner Zeit wurde das Bethaus, das wochentags als Schule diente, eingeweiht. Beim Einweihungsfest wird die Vernetzung der damaligen Missionswerke in Kroatien-Slawonien bemerkbar: Als Gäste kamen als Ehrengäste Missionare Lichtenberger und Locher aus der „Britischen Bibel Mission“, und der Osijeker Pfarrer Bläser und Busse aus der Chrischona Mission.15 Dass die durch Jahre gewachsene Gemeinde Selište kirchlich-organisatorisch der kleineren Pfarre Osijek als Filiale zugeteilt war, sorgte später für immer mehr Unverständnis bei den Gemeindevertretern. Osijek war damals nämlich schwierig zu erreichen und von der Anzahl der Mitglieder kleiner als Selište. Wenn der Pfarrer der Pfarre Osijek wichtige Kirchenriten wie Konfirmation ausführen kommen sollte, brauchte es mehrere Stunden zum entfernten Selište zu fahren. Die Unzufriedenheit äußerte sich auch sowohl im Selbstbewusstsein als auch im Konkurrenzgedanken gegenüber der reformierten Gemeinde im Ort, welche zur der selben Zeit bereits schon als eine vollkommen selbständige Pfarre mit einer Filiale in Čačinci funktionierte.

Carl Friedrich Busse wurde 1901 zu einer anderen missionarischen Aufgabe nach Kärnten und Budapest versetzt, um als Mitwirkender des Diakoniewerkes „Blaues Kreuz“, eines christlich-missionarischen antialkoholischen Verbandes tätig zu sein.16 Hier blieb er bis 1905 als er erneut nach Velimirovac zurückkehrte. Während seiner

15 Korpiahou, Matti: Der Einfluss der Mission auf die Entwicklung der evangelischen Kirche in Slawonien.

Osijek, 1988, 78-79.

16 Der Verband „Blaues Kreuz“ ist eine 1877 von Seiten der Pfarrer der Freikirche Lousia Luciena Rochata in

Genf gegründete Organisation. Das Hauptziel der Organisation lag in der Befreiung von der Abhängigkeit durch Evangelien. Das Wirken war durch ähnliche Bewegungen für die Befreiung vom Alkoholismus auf dem Gebiet Englands und der USA motiviert, welche zu dieser Zeit bereits groß verbreitet waren. „Blaues Kreuz“ breitete sich schnell auf dem deutschsprachigen Gebiet aus und evangelische Kirchen nahmen es als Teil der pastoralen und humanitären Arbeit auf. Unter den pietistischen Protestanten breitete er sich schnell aus. Bis 1914 zählte der Verband auf 270 Gebiete verteilt über 11.000 Mitglieder. In Kroatien und der Vojvodina wurde das Wirken des Verbandes nach dem Ersten Weltkrieg in schwäbisch-pietistischen Kreisen, in Neudorf, Vinkovci mit örtlichen Verbänden, in evangelischen Pfarreien sowie in Deutschland und der Schweiz registriert. Der offizielle Name wurde im Staate Jugoslawien als „Bündnis des Verbandes Blaues Kreuz gegen den Alkohol“ (Savez udruženja Plavog Krsta protiv alkohola) in Vinkovci registriert.

HDA /SBUC POV. II 1666/1934.

Entscheidung für Christus und sein Wort- Zeitungen. Vinkovci 1940, 2 und 3. https://www.bkesuchtselbsthilfe.de/organisation/geschichte (zuletzt abgerufen am 05.10. 2020), und https://www.bkesuchtselbsthilfe.de/organisation/geschichte-des-bke 02.10.2023.

250

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Abwesenheit übernahm Friedrich Krachenühl den Lehrer- und Predigerdienst, der nach der Rückkehr Busses zur Missionsreise nach Bosnien und Herzegowina ging.

Die lutherische Schule behielt in der Zeit starker Kroatisierung der Schulen in Slawonien die Möglichkeit des konfessionellen Unterrichts in deutscher Sprache beizubehalten. Busse diente fast ein halbes Jahrhundert (49 Jahre) als Lehrer und Prediger in Velimirovac, bis zu seinem Tod im Jahr 1936. Während seines Wirkens ist es nicht gelungen, die Kirchengemeinde Velimirovac auf die Ebene der Pfarrei zu erheben. Erst durch die Entscheidung der Kirche nach dem jugoslawischen Protestantengesetz 1934. konnte die Gemeinde, ihre Matrikelbücher führen, aber jetzt als Teil der Pfarrei Podravska Slatina.17

Zu dieser Zeit konnte die Gemeinde, einen Kirchturm bauen. Dazu wurde in 1936 in den evangelisch-lutherischen Kirchen in Slawonien, Bosnien-Herzegowina und Vojvodina eine Sammelaktion durchgeführt. Einige Monate nach Tod von Carl Friedrich Busse übernahm der Prediger Michael Bierer den Dienst des Geistlichen.

Er wurde aber relativ schnell in die Tochtersiedlungen von Nova Pazova neben Virovitica: Brezik und der Drausiedlungen nach Ciganka und Sopjanska Ada berufen.

Der Pfarrer Friedrich Frank kam danach und betreute die Gemeinde durch die Vor -und Kriegszeit. Wegen der Partisanenüberfälle auf die Siedlung musste er mit seiner Familie 1943 in Richtung Slavonski Brod wegziehen. Seine Tätigkeit übernahm bis zur Evakuierung der Prediger Johann Weber, der aus Velimirovac stammte und der bisher die Filiale in Darkovac betreute, wo er die Siedlung aufgrund der Partisanenüberfälle ebenfalls verlassen musste.18 Er betreute die A.B. Gemeinde Velimirovac in die Evakuierung.

Während der gesamten Periode des Königreichs Jugoslawien war das Unterrichten in deutscher Sprache öffentlich nicht möglich und es wurde nur auf die Verwendung in der intern-kirchlichen Konfessionsschule oder dem zusätzlichen Konfessionsunterricht reduziert, was sich im Rahmen des NDH teilweise änderte. Die konfessionelle Aufteilung der Siedlung erwies sich als Nachteil, weil die Behörden nicht bereit waren, zwei deutsche Schulen in einer Siedlung zu unterstützen. Da die reformierte Kirche auf der eigenen Besonderheit insistierte, kam es niemals zu einer Umsetzung einer deutschen Schule in Velimirovac.

Zweiter Weltkriegszeit und die Evakuierung

Aufgrund der neuen staatlichen Verteilung nach der Zerlegung Jugoslawiens waren, wie auch die Kirchengebiete und grenzen verteilt, was sich für die reformierte Gemeinde im NDH als sehr kompliziert erwies, weil dieser die Entfernung von ihrer 17 Barwich, Leopold Carl: 1985, 98.

18 Barwich, Leopold Carl: 1985, 101.

251

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Basis in der Bačka organisatorisch schwerer fiel. Die Bildung einer neuen reformierten Kirchenorganisation für den NDH war schwierig.

Bei den lutherischen Gemeinden war die Neugestaltung viel einfacher, da die Senioraten- Verwaltung im selben regionalen Raum blieb, wie es zuvor Jahrzehnte im Königreich Jugoslawien und noch in der KuK Monarchie der Fall war.19

Das Kriegsgeschehen und die Partisanenüberfälle intensivierten sich in dem Raum um Našice ab Mitte Mai bis Ende 1942 immer häufiger als zahlreiche Dörfer, in denen auch Deutsche in den Gebirgen Psunj und Papuk bei der Komitatstadt Požega lebten, unter die Macht der Partisanen kamen oder die durch Angriffe einen merkbaren Schaden erlitten haben. In der zweiten Hälfte 1943 kam es durch Angriffe auf Straßen und Telefonleitungen zur Verkehrs- und Informationsblockade zwischen Westslawonien über Požega bis hin zu Našice, und Velimirovac wurde zu einer isolierten deutschen Enklave, die den Übergriffen fast vollkommen überlassen wurde.

Im Gegensatz zu den schweren Zerstörungen oder Gräueltaten, die an der Zivilbevölkerung in anderen evangelischen Siedlungen begangen wurden, wie beispielsweise in der Ilowa-Senke,wurde Velimirovac nicht von der Artillerie oder durch offensives Feuer beschossen. Die Bevölkerung war überwiegend der Konfiszierung des Vermögens, verbalen Misshandlungen oder Zwangsarbeit ausgesetzt.20 Dem Ort fehlten schon vor dem Krieg Jüngere und Männer mittleren Alters, die als Abwehr dienen könnten, weil schon im Jahr 1940 ein Teil der Arbeitsfähigen Männer ins Drittes Reich gegangen sind angezogen von besseren Arbeitsbedingungen. Ein Teil ließ sich bei Ankunft des Krieges nicht in kroatische Truppen, sondern ins SS (Prinz Eugen Division) rekrutieren. Vor allem im ethnisch gemischten Nachbardorf Čačinci, in dem sich auch die zweite konfessionelle deutsch-evangelische Filiale von Velimirovac befand, war es schwierig eine effiziente Abwehr zu organisieren.21 Infolge häufiger und schwerer Partisanenangriffe auf Čačinci und Umgebung wurde hier bereits im Oktober 1943 die Evakuierung des Großteils der Bewohner in Richtung Inđija in Syrmien im Rahmen der Pläne zur Volksgruppenführung und der deutschen Truppen für West- und Mittelslawonien organisiert.22 Die Bewohner von Čačinci wurden in Heimen der volksdeutschen Bauern ohne ihre Seelsorger untergebracht.

19 Es handelt sich um das kroatisch-slawonische Seniorat, welches 1901 gegründet wurde.

20 Vgl. Hoffmann, Friedrich et al.: Klein-Bastei… 1990, 220-226. Bethke: 2009, 525 und Barwich, Leopold

Karl: 1985, 231-232 und Beer, Josef (Hrsg.): Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Ortsberichte 19441948. München 1992, 790.

21 Beer, Josef (Hrsg.): Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Ortsberichte 1944-1948. München 1992, 791-793.

22 Bewohner der bosnischen Dörfer Prosora und Vranovac, die nicht in die Umsiedlung nach Warthegau gegangen waren, befanden sich bereits in Inđija. Oberkersch, Valentin: 1989: 425-427. Miletić, Antun: Preseljenje i evakuacija Folksdojčera iz Srijema i Slavonije 1942.-1944. godine, 18. Bethke, Carl: Von der „Umsiedlung“ zur „Aussiedlung“. Zur destruktiven Dynamik „ethnischer Flurbereinigung“ am Beispiel der

252

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Sie blieben hier bis zum Auftreten der „großen Evakuierung“ aus dem NDH im Oktober 1944, als die gesamte deutsche Bevölkerung von hier in zwei Richtungen ging: mit dem Zug in Richtung Weichsel in Westpreußen, von wo sie nach etwas mehr als drei Monaten Ende Januar 1945 wieder fliehen mussten. Zum größten Teil ging die Evakuierung mit Pferdetrecks nach Oberösterreich (Neumarkt-Kallham im Hausruckkreis).23

Die Bewohner von Velimirovac waren aufgrund all dieser Geschehnisse genauso auf eine Evakuierung vorbereitet, die war bis zum letzten Augenblick von Seiten der Volksgruppenführung im Geheimen vorbereitet. Als der Befehl für die Evakuierung von Velimirovac kam, wurde dieser ohne panische Überraschung angenommen.

Zwischen dem 27. und 29. Oktober 1944 wurde der Ort fast vollständig evakuiert.

Der Evakuierungsweg ging ab hier für alle Siedler erstmal bis zum Ort Klokočevci, wo danach der reformierte Prediger Benz mit einer Gruppe von Männern kurzfristig in die Heimatwacht eingerückt wurde.24 Danach fuhr die ganze Gemeinde zuerst mit dem Treck ab Donji Miholjac und mit der Fähre über die Drau nach Pecs (Fünfkirchen), wo dann ein Teil der Evakuierten (Frauen, Kinder Ältere) mit dem Zug nach Schlesien und Thüringen fuhr.25 Die Trecks fuhren weiter Richtung Nordwesten bis sich beim Ort Gyülevész sechs Familien trennten und in Richtung Steiermark fuhren. Sie kamen schließlich bei Wildon, in der Nähe von Graz, an.26 Der große Treck kam Ende November nach Oberösterreich, nach Wartberg an der Krems bei Linz , wo sie alle das Kriegsende erlebten.27

Das Kriegsende und Flüchtlingsbetreuung in Deutschland und Österreich

Oberösterreich wurde von amerikanischen und sowjetischen Besatzern in April und Mai 1945 befreit und danach geteilt, aber erst durch ein Zonenabkommen zwischen den zwei Mächten im Juli 1945 konnten die Zonengrenzen der Landregion geregelt werden. Für einen Teil der Flüchtlinge bedeutete das ein ungewisses Schicksal, denn aufgrund des Abkommens räumten die US-Truppen das Mühlviertel für die sowjetische Verwaltung, was gleich eine gezwungene Repatriierung nach Jugoslawien Deutschen in Bosnien und Kroatien 1941-1948. In Hausleitner, Mariana (Hrsg.): Von Faschismus zum Stalinismus. Deutsche und andere Minderheiten in Ostmittel- und Südosteuropa 1941-1953. München, 28.

23 Beer, Josef (Hrsg.): Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Erlebnisberichte1944-1948. München 1993, 766-767.

24 Barwich, Leopold Karl: 1985, 234.

25 Ibid. 235 und Schreiber, Richard: 40 Jahre Linz H.B. Leonding 1993:14. Von hier sollten sie bald vor der Roten Armee in Richtung Oberösterreich weiterziehen, wo sie dann mit anderen Evakuierten und Familienangehörigen aus Velimirovac vereint waren.

26 St. Georgen an der Stiefing Barwich: 1985, 234 27 Johler, Otto (Hrsg.): Festschrift: 50 Jahre in Österreich. Heimatortsgemeinschaft Betschmen-Welimirowatz.

1944-1994, 8.

253

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

bedeutete, die nur teilweise durchgeführt wurde.28 Die meisten Evakuierten aus Velimirovac wurden zuerst beim Ankommen dem Bauernfamilien zugeordnet und wenige konnten in „regulären“ bzw. überfüllten Flüchtlingsquartieren wie Schulen oder Lagern untergebracht werden.29

Die Ortspfarrer von Gemeinden aus Kroatien ( Jugoslawien) setzten sich gleich im Rahmen der Flüchtlingshilfe und Seelsorge als Pastoren für die Evakuierten ein.

Dass die beiden traditionellen protestantischen Konfessionen (A.B. und H.B.) in Österreich unter einer Kirchenverwaltungsgemeinschaft waren, zeigte sich in der Kriegs- und Nachkriegsperiode als Vorteil für Pastoren aus doppelkonfessionellen Gemeinden wie Velimirovac. Die Anerkennung ihrer Ämter und Eingliederung in die bestehenden Kirchenstrukturen war damit beschleunigt.30 Da es in der Region um Linz gleich wie in ganz Österreich wenig evangelische Kirchenräume gab, fingen die Versammlungen und Gottesdienste in schon bestehenden sogenannten „Toleranzkirchen“ an.31 So sammelten sich beispielsweise die reformierten Gläubiger aus Velimirovac, Šidski Banovci, Surčin usw. zuerst mit der Genehmigung der römisch-katholischen Obrigkeiten in der Annakapelle in Wartberg. Dies war ein ökumenisches Novum, nach den jahrhundertelangen schwierigen Verhältnissen zwischen der größeren katholischen Kirche und den kleineren und häufig diskriminierten evangelischen Kirchen in Österreich.32

Repatriierungsaktionen

In dem Heimatbuch und der Ost-Dokumentation sind einige Repatriierungsaktionen von evakuierten Siedlern, aus Velimirovac, beschrieben. Diese Aktionen wurden seitens der sowjetischen Besatzungsverwaltung in Oberösterreich gestartet, gleich nachdem die Amerikaner im August 1945 die Region Mühlviertel nördlich der Donau an ihre Verwaltung übergeben haben.33 Solche Aktionen konnten jedoch nur teilweise vollbracht werden.34 28 Rohrhofer, X Franz: Oberösterreich 1945-1955. Wiederaufbau und Neubeginn. Linz 2005, 14-30 und 196.

29 Oberösterreich galt von der NS-Propaganda als die Alpenfestung und als ein Zufluchtsgebiet aus zerbombten

Städten des Dritten Reiches. Rohrhofer, X Franz: Oberösterreich 1945-1955. Wiederaufbau und Neubeginn.

Linz 2005, 12-14.

30 AEKABÖ Wien P 535: Akte Walter Anton: Brief über Erledigung des Seniorates Steiermark an den Evangelischen Oberkirchenrad Goisern am 3. Mai 1945.

31 Schon während des Krieges 1944 öffneten die römisch-katholischen Gotteshäuser ihre Türen für evangelische Gottesdienste der in Not geratenen Flüchtlinge nach Österreich. In: Barton, F. Peter: Evangelisch in Österreich. Ein Überblick über d. Geschichte d. Evangelischen in Österreich. Wien/Köln/Graz 1987, 176177.

32 May, Gerhard (Hrsg.): Die evangelische Kirche in Österreich. Göttingen, Zürich, Wien 1962, 39.

33 Rohrhofer, X Franz: Oberösterreich 1945-1955. Wiederaufbau und Neubeginn. Linz 2005, 30, 78-83.

Slapnicka, Harry: Oberösterreich- Zweigeteiltes Land 1945- 1955. Linz 1986, 89.

34 Die sowjetische Verwaltung versuchte die Repatriierungen der ersten Nachkriegsmonate konsequenter durchzuführen als z.B. die amerikanische Besatzungsmacht. In: Volkmer, Hermann: Die Volksdeutschen

254

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Die unterschiedlichen Ergebnisse und persönliche Erlebnisse der „Heimkehrer“, werden in zwei Beispielen von den Zeitzeugen beschrieben: Erstes Beispiel ist von Maria Nothdurft und von Margarethe Tenz beschrieben.

Es zeugt von tragischen Endergebnissen.35 Der andere Beispiel von einer Gruppe von etwa 60 Familien aus Velimirovac bezeugt wie die Flüchtlinge nur durch ein Zufall die Tragödie vermeiden konnten36

a) Die „gelungene“ Heimkehr: Maria Notdurft kam nach der Evakuierung aus Velimirovac Ende Oktober als Mutter mit Kind mit dem Bahntransport nach Schlesien, von wo sie schon im Februar 1945 fliehen musste. Sie landete schließlich in Judenburg in der Steiermark. In ihrem Zeugnis steht, dass die sowjetischen Besatzungsbehörden die Evakuierten zur Heimkehr „ermutigten“.37 Das bedeutete, dass es sich hier auf keinen Fall um eine geordnete oder befohlene Repatriierung handelte, sondern um organisatorische Einzelfälle, die in einem sehr kurzen Zeitraum aktuell waren. Frau Notdurft gehörte zu den 44 Personen, die aus der Steiermark mit einem Lkw nach Jugoslawien überführt wurden. Gleich nach ihrer Ankunft sind sie alle interniert worden. Zuerst im Lager Sterntal in Slowenien, wo auch erste Exekutionen stattfanden, bis sie im Juli 1945 im Lager Valpovo ankamen, wo auch Maria Notdurfts Kind starb. Die menschenverachtenden Bedingungen dieses Lagers sind in der mehreren Veröffentlichung dokumentiert und beschrieben.38 Nach mehreren Wechseln landete sie mit den verbliebenen Heimkehrern aus Velimirovac schließlich im Lager Rudolfsgnad (Knićanin) und im Frühjahr 1947 als Zwangsarbeiterin in Subotica. Von dort konnte sie mit einer kleineren Gruppe über die ungarische Grenze nach Österreich fliehen. Zu einer anderen Gruppe der Repatriierten gehörte auch Margarite Tenz, die nur über ihre Zeit in dem Lager berichtet. Sie beschrieb, im Gegensatz zu Notdurft, auch die Zeit in einem anderen Lager für Deutsche in Kroatien: Velika Pisanica.39 Am Ende landete sie in dem Lager Rudolfsgnad.40

in Oberösterreich. Ihre Integration und ihr Beitrag zum Wiederaufbau des Landes nach dem Zweiten Weltkrieg. Grünbach 2003, 66-76.

35 Beer, Josef (Hrsg.): Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Erlebnisberichte 1944-1948. München 1993, 812-815.

36 Barwich: 1985, 237-238.

37 Ibid.: 813 38 Geiger, Vladimir: Radni logor Valpovo, Das Arbeitslager Valpovo 1945-1946, Dokumente. Osijek 1999.

Barwich 1985: 239-240.

39 Geiger, Vladimir: Logor Velika Pisanica 1945. godine. In: Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch der Deutschen Volksgemeinschaft. Osijek 1999, 151-160. Bethke, Carl: Von der „Umsiedlung“ zur „Aussiedlung“. 2008: 36.

40 Beer, Josef (Hrsg.): Erlebnisberichte, 1993: 814-815.

255

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

b) Gescheiterte Heimkehr: Die 60 Familien aus dem sowjetisch besetzten Raum Kirchdorf an der Krems bei Wels in Oberösterreich wurden mit noch 200 Familien aus Jugoslawien mit dem Zug über Linz zur Grenze gefahren. Dort wurden sie während der „Erledigung der Grenzformalitäten“ von „königstreuen Serben“ mit Berichten über schwere Verbrechen gegen volksdeutsche Heimkehrer ernstlich gewarnt.41 Als sie den dort verantwortlichen englischen Soldaten darüber berichteten, wiesen diese gleich den Transport zum Ausgangsbahnhof Linz zurück.

Das Hilfswerk für Geflüchtete

Als mit dem Ende des Krieges deutlich wurde, dass sich ein Großteil der deutschsprachigen Evangelischen Aussiedler aus dem Gebiet Velimirovac, und aus Šidski Banovci gemeinsam mit den aus Bečmen und Surčin aus Srijem auf dem Gebiet von Linz und dem nördlichen Oberösterreich zusammengefunden haben begann eine Gestaltung von Hilfe und Seelsorge für sie. Ihre Anzahl (etwa 3000 Flüchtlinge) war im Vergleich zu den zehntausenden unterschiedlichen Flüchtlingen, relativ klein42 Das neu gegründete Hilfswerk der evangelischen Kirche A.B. und H.B. in Österreich versuchte die evangelische Volksdeutschen aus Jugoslawien, Siebenbürgen und Ungarn versucht möglichst besser zu organisieren.43 Die Evakuierten aus Velimirovac befanden sich außer bei Bauernfamilien besonders in Flüchtlingslagern unter Nummern 59 und 65 im Umgebung von Linz.44

Wie schwer die Situation in Oberösterreich zu der Zeit für Flüchtlinge in Österreich war, zeigt ein Bericht von Nikolaus Betschel aus Beška (Srijem), der später Pastor der Pfingstgemeinde in Salzburg wurde und der sich noch während des Krieges als Arbeitskraft in Wels befand: Der Krieg war zu Ende, das meiste lag in Trümmern, Hungersnot und Elend waren an der Tagesordnung, und vielen Flüchtlinge waren dem neubeginnenden Österreich ganz und gar nicht willkommen. Anfangs war es ihnen nicht erlaubt, ihre Kinder in die österreichischen Schulen zu

41 Geiger, Vladimir: HEIMKEHR. Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata iz izbjeglištva

/ prognaništva u zavičaj i njihova sudbina. In: Scrinia slavonica 3, Slavonski Brod 2003, 521-547. Barwich, Leopold Karl: 1985, 237-238.

42 Volkmer nennt die Ziffer, wonach sich nach amtlichen Zahlen in Oberösterreich in Januar 1945 ungefähr 160.000 Personen aufhielten, diese Nummer stieg bis Ende März 1945 auf 400.000 verschiedene Geflüchtete, Kriegsgefangene oder Menschen, die dann als Displaced Persons eingestuft wurden. In: Volkmer, Hermann: Die Volksdeutschen in Oberösterreich. Ihre Integration und ihr Beitrag zum Wiederaufbau des Landes nach dem Zweiten Weltkrieg. Grünbach 2003, 27 und 67.

43 Temmel, Leopold: Evangelisch in Oberösterreich. Werdegang und Bestand der Evangelischen Kirche. Linz 1982, 237.

44 Interview mit Herrn Heinrich Benz Junior, Sohn von Pfarrer H. Benz. In Leonding am 09. Oktober 2020.

256

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

schicken. Die Behörden waren den Flüchtlingen sehr gehässig. So war es den Flüchtlingen in jener Zeit verboten mit der Bahn zu reisen.45

Die etwa 300 Flüchtlingslager für volksdeutschen Flüchtlingen nur in Oberösterreich waren überfüllt.46 Mit einer solchen Diskriminierung, Ghettoisierung und wirtschaftlicher Armut konfrontiert, vor allem als nach 1946 offensichtlich wurde, dass eine Rückkehr in die Heimat unmöglich war, fingen die Evakuierten auch aus Velimirovac an, nach Alternativen mit besseren Bedingungen zu suchen. Unter Zustimmung der Bundesbehörden kam es zur Umsiedlung von mehr als der Hälfte der Aussiedler aus Velimirovac, vorwiegend nach Südwestdeutschland.47 Sie wurden in den Kreisen Bayern, München, Passau, Württemberg, Reutlingen zerstreut.48 Ein Teil von ihnen ging später weiter in Richtung Übersee (USA, Kanada, Australien und Südamerika).49

Das Hilfswerk im Dreieck Linz-Braunau-Schärding

Die ca. 1000 verbliebenen evangelische Flüchtlinge in Österreich aus Gemeinden in Kroatien: Velimirovac, Jankovci Šidski Banovci, waren vorwiegend im Dreieck, Linz Schärding, Braunau zerstreut. Ihre evangelischen Pfarrer des reformierten und des lutherischen Bekenntnisses schließen sich dem österreichischen evangelischem Kirchenwerk an und versuchten eine intakte Flüchtlingshilfe für ihre Heimatvertriebenen aufzubauen.50 Die zwei reformierten Geistlichen, Bolz und Benz, organisierten vor allem im Raum Linz (Wartberg an der Krems, Lambach, Traun): Gottesdienste, Religionsunterricht für Schulkinder, pastorale Betreuung etc. In den kommenden Monaten konnten sie materielle Unterstützung seitens des Hilfswerkes der evangelisch-reformierten Kirche aus der Schweiz (HEKS) für das Hilfswerk bekommen.51 Hilfsstelle in Oberösterreich konnte sich schnell entwickeln. Was 45 Betschel, Nikolaus: Geschichten, die das Leben schrieb. Salzburg 1993, 27.

46 Rohrhofer, X Franz: Oberösterreich 1945-1955. Wiederaufbau und Neubeginn. Linz 2005, 116.

47 In Deutschland gab es mehr Arbeitsmöglichkeiten, wenn es auch für die bis zum Krieg selbständige und

meistens wohlstehende Bauer und Handwerker es solche die meistens manueller Art waren: Hilfsarbeiter, Trümmerbeseitigung, Milchkutscher – baten sie einen Existenzminimum und einen neuen Anfang. Bericht des ehemaligen Vorsitzenden des Hilfskomitees der evangelischen Landeskirche aus Jugoslawien Heinrich Lebherz aus 195, Seite 6. EZA 17/143.

48 Sterlemann 1988: 115-116, Reformiertes Kirchenblatt: Linz-St. Martin - eine Gemeinde stellt sich vor.

Sonderdruck, Wien April 1987, S.3.

49 Als sich Ende der 40er Jahre die Möglichkeiten zu Aussiedlungen aus Deutschland öffneten. EZA 6140/3 Evangelisches Gemeindeblatt für den Kirchenbezirk Urach; Der Jugoslawiendeutsche August 1948, S. 10.

50 Schreiber, Richard: 40 Jahre Linz H.B. Leonding 1993:14. Temmel, Leopold: Evangelisch in Oberösterreich.

Werdegang und Bestand der Evangelischen Kirche. Linz 1982, 255-256. Weingartner, Philipp: A Journey of Faith across a turbulent Century. Memoirs of a refugee Pastor. Fort St. Victoria (CA) 2020, 167-253.

51 Schon 1888 konnte der reformierte Pfarrer Keck aus den Spenden von reformierten Spendern aus Ungarn, Schweiz und Holland ein Kinderheim (Konfirmandenheim) in Šidski Banovci gründen. In: Vetter, Roland: 1990. 133 und zu der Hilfe nach dem Zweiten Weltkrieg: Temmel, Leopold: Evangelisch in Oberösterreich.

Werdegang und Bestand der Evangelischen Kirche. Linz 1982,255-256. Sterlemann 1988, 114.

257

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

mit der Lebensmittel- und Medikamentenverteilung anfing verbreitete sich schnell in verschiedenen weiteren Projekten aus, wie z.B. einer Selbsthilfe-Arbeitsaktion in 1947, in Form eines Beerenaufbaus in der Nähe von Braunau am Inn. Das Werk konnte durch hohe Produktivität bis Ende 1951 zahlreichen Flüchtlingen Beschäftigung und so das nötige Einkommen aufbringen.52 Weil fast alle Flüchtlinge, die in Österreich verblieben waren oder verbleiben mussten, noch Ende der vierziger Jahre in Notunterkünften lebten, erwies sich als dringendstes Notbedürfnis die Erwerbung von neuen Wohnräumen. Deswegen hat sich das reformierte Hilfswerk in Oberösterreich, unter der Führung von Heinrich Bolz, zusammen mit dem evangelischen Oberkirchenrat in Wien zu einer Gründung der Baugenossenschaft unter dem Namen „Neusiedler Gesellschaft“ in 1950 angeschlossen.53 Mit der Hilfe des Weltkirchenrats aus Genf konnte diese evangelische Baugenossenschaft (Wohnbau) den Bau von mehreren Doppelhäusern im Raum Linz-St. Martin beginnen und bis zum Jahre 1959 66 Häuser für 137 Flüchtlingsfamilien bauen.54 Mit der Errichtung von Wohnplätzen konnte von einem Beginn der Stabilisierung und der gelungenen Integration von Flüchtlingen aus Kroatien in das NachkriegsÖsterreich gesprochen werden.

Die reformierte Gemeindearbeit und neue Projekte

Die mit der Zeit intakt gewordene kirchliche Flüchtlingsseelsorge in Linz wurde am Ende durch den Kirchenbau der reformierten Gemeinde in der Linzer Vorstadt Leonding gekrönt. Die vorwiegend deutsch-reformierten Evakuierten aus Kroatien (Velimirovac und Šidski Banovci) konnten sich noch mit einigen Flüchtlingsfamilien aus Ortschaften Syrmiens wie z.B. Surčin ab 1953 in Leonding jetzt in einer Kirchengemeinde sammeln. Dieser Ort wurde zum Stützpunkt für weitere Hilfswerke.55 Die Gemeinde konnte ihre regionale Besonderheit und Hintergründe besonders bewahren, was vor allem dem zu verdanken ist, dass es in ihrem religiösen Umfeld, in Oberösterreich, keine evangelische H.B. Tradition gab und damit auch keine einheimischen Pfarrer, die die Flüchtlinge in bestehenden Institutionen und Traditionen integrieren würden.56 52 Jährlich wurden durch diese Aktion 30 Waggons verschiedener Beeren (Heidelbeeren, Brombeeren und

Heidelbeeren) ins Ausland exportiert. In: Reformiertes Kirchenblatt. Sonderdruck Linz- St. Martin -eine Gemeinde stellt sich vor. Wien, April 1989, 3.

53 May, Gerhard (Hrsg.): Die evangelische Kirche in Österreich. Göttingen, Zürich, Wien 1962, 26.

54 Beiträge und Hilfe kam auch aus reformierten Kirchen aus Norwegen und Holland. Reformiertes Kirchenblatt: Linz-St. Martin-eine Gemeinde stellt sich vor. Sonderdruck, Wien April 1987, S.3., http:// neusiedlerbau.at/index.php?id=45 (zuletzt abgerufen am 25.10. 2020), Interview mit Herrn Heinrich Benz, Junior am 09.10. 2020.

55 Temmel, Leopold: Evangelisch in Oberösterreich. Werdegang und Bestand der Evangelischen Kirche. Linz 1982, 255-256, Schreiber, Richard: 40 Jahre Linz H.B. Leonding 1993:15 56 Ähnliches Beispiel ist es bei dem geflüchteten reformierten französischen Hugenotten das Ende des 17. Jahrhunderts Richtung deutschen Länder auswanderten. Hier könnten Sie in schon etablierter

258

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Für das Hilfswerk und die Seelsorge konnte sich nach den Nöten der ersten Jahre schon im Jahr 1956 ein neues Arbeitskapitel öffnen. Eine neue Welle von Flüchtlingen, von denen viele gerade einen reformierten Hintergrund hatten, kam nach Oberösterreich. Es waren den politischen Flüchtlingen die nach dem gescheiterten Aufstand in Ungarn nach Österreich flüchteten.57 Für die meisten war Österreich nur ein Durchgangsland, doch in Linz blieben 18 Familien, die sich mit der Kirche verbunden haben. Sie ließen sich jedoch nicht in der deutschsprachigen Gemeinde integrieren, sondern sie hielten zu anderen Zeiten in den kirchlichen Gemeinderäumen ihre Gottesdienste in ungarischer Sprache.58 In den späteren Jahrzehnten baute die Gemeinde noch einen Kindergarten und im Weltflüchtlingsjahr 1964 noch ein Altenwohnheim.59 Die reformierte Gemeinde in Linz wurde durch ihre Merkmale zu einer besonderen konfessionellen und ethnoregionalen Insel in Österreich.

Ende der 70er und 80er Jahre wurde Linz-Leonding zum Treffpunkt der Heimattreffen, aber auch der „Heimatausschuss Velimirovac“ brachte hier Gläubiger aus der ganzen Welt zusammen.60 Das Ziel der besonderen religiös-regionalen Bewahrung geriet in den 70er Jahren stufenweise in den Hintergrund. Die Nachfahren der Evakuierten haben sich erfolgreich in die österreichische Gesellschaft integriert, was die folgenden Worte des von 1977 bis 1995 amtierenden Landeshauptmanns von Oberösterreich, Josef Ratzenböck, anlässlich des 50jährigen Jubiläums der Ankunft in Österreich, bezeugen: Als Landeshauptmann von Oberösterreich nehme ich das Heimattreffen unter dem Motto 50 Jahre in Österreich zum Anlaß, um diesen Menschen, die auch am Wiederaufbau unseres Landes maßgeblich beteiligt waren und hier ihre zweite Heimat gefunden haben, für das unermüdliche Engagement meinen Dank und meine Anerkennung auszusprechen.61

landeskirchlicher Umgebung einen Asyl und Refugium bekommen mit einer Genehmigung ihre Konfession (und Sprache in der Liturgie) frei auszuüben. In hessischen Offenbach am Main besteht bis heute eine Französisch-Reformierte Kirche. Mehr in: Sanwald, Dorothea / Schneider-Trotier, Ludwig: FranzösischReformierte Kirche Offenbach am Main. Offenbach am Main 2018.

57 Barton, F. Peter: Evangelisch in Österreich. Wien Köln Graz 1987, 178. Schreiber, Richard: 40 Jahre Linz H.B. Leonding 1993, 36-37.

58 Interview mit H. Benz Junior: „Ein mal im Monat, kommen Ungarn aus ganz Oberösterreich, hauptsächlich aus dem Linzer Raum zum Gottesdienst in unsere Kirche. Manchmal sind es 20, zu Weihnachten und Ostern oft auch mehr. Am 11.12.2020.

59 Ibid.: 22-25. Temmel: 1982: 255.

60 Barwich: 1985, 249-265.

61 Johler, Otto (Hrsg.): Festschrift 50 Jahre in Österreich-Heimatortgemeinschaft Betschmen-Welimirowatz.

Linz 1994, 10.

259

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Die Evakuierten in der Steiermark

Sechs Familien, die sich vom Treck Richtung Velimirovac abgetrennt und weiter Richtung Steiermark auf den Weg gemacht haben, endeten gemeinsam mit den anderen Jugoslawiendeutschen in Wildon, wo die meisten im Lager Allerheiligen untergebracht wurden. Dieses Gebiet wurde zuerst inoffiziell und ab 1947 auch offiziell mit zwei weiteren Lagern in der Nähe von Graz von Heinrich Leinberger, dem ehemaligen Vikar von Zagreb und Pfarrer vom Bršljanica in der Ilowa-Senke, betreut.62 In der Umgebung, in den nahegelegenen Gemeinden Gleisdorf, Feldbach und Weiz wirkte bis zu seinem Tode auch der Osijeker lutherische Pfarrer Anton Walter.63 Hier gelandeten Geflüchteten integrierten sich mit der Zeit entweder in die bestehende A.B. Gemeinde in Leibnitz oder Graz oder sie zogen in andere Gebiete um.64 Für die Integration spricht auch die Tatsache, dass es auf dem Gebiet der österreichischen Südsteiermark keine einzige reformierte Kirche gibt, die jedoch ein bedeutender Teil der doppelkonfessionellen Siedlungen in Kroatien waren.

Deutschland und Übersee

Im Gegensatz zum österreichischen Beispiel, wo besonders reformierte Gläubiger dank der Besonderheit des Glaubens sowie dem Wirken des Hilfswerks und der Seelsorger homogenisiert wurden, kam es in Deutschland zur Zerstreuung der Siedler von Velimirovac. Die zerstreuten sind auf Eigeninitiative nach Deutschland übergesiedelt, weil sie erkannt haben, dass die Situation für sie in Deutschland im administrativen, wirtschaftlichen, aber auch religiösem Sinne günstiger war. Für diejenigen mit einem evangelischen Hintergrund waren die Möglichkeiten in Deutschland umso besser. Neben Bischof Franz Hein sind noch einige weitere Pfarrer als Flüchtlingsseelsorger aus evangelischen Siedlungen nach Deutschland gegangen.

Dazu zählten Pfarrer Frank und Weber, die sich als Angehörige des lutherischen Bekenntnisses den bestehenden Landeskirchen angeschlossen haben und daraufhin schnell im Hilfskomitee für Evangelische Kirche aus Jugoslawien aktiv wurden. Der Anteil der Reformierten evangelischen haben sich der Arbeit der evangelischen reformierten Kirche in Deutschland angeschlossen. Ihre Gemeinden befinden sich bis heute in Süddeutschland , im südbayerischen Raum München, Passau und in Pleinting -jedoch wurde hier die Erinnerungskultur weniger ausgeprägt als in Linz.65 62 AEKABÖ P830 Akte Leinberger Heinrich 1945-1963: Aufnahme des Vikars Heinrich Leinberger in den

Dienst des Flüchtlingsseelsorgers der Gemeinde Leibnitz. Er war zuständig für die Lager Wagna (Leibnitz), Strass bei der jugoslawischen Grenze und Allerheiligen bei Wildon.

63 AEKABÖ P 537 Akten Walter Anton.

64 Gespräch mit Heinrich Benz Junior vom 07.12.2020: „Die Familien sind in Graz geblieben, zu uns ist niemand gekommen“.

65 Eine bestehende reformierte Gemeinde mit ehemaligen Evakuierten und Flüchtlingen liegt in München (München 2). Sterlemann: 1988, 114-115. http://www.evangelisch-reformierte-kirche-muenchen.de/

260

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Als nach 1949 die Ausreisemöglichkeit für Deutsche angeboten wurde und als ein Großteil der Donauschwaben nach Übersee ging, sind die Bewohner von Velimirovac und Šidski Banovci überwiegend in bereits mit Deutschen besiedelte Ort an der Grenze der USA und Kanadas gegangen, vor allem wurden die von Geistlichen Lahm, Weingärtner und Weitmann betreut.

Die Seelsorger aus Velimirovac vor, während und nach der Evakuierungszeit Reformierte Kirche Benz Heinrich, Velimirovac (H.B.): geboren 1920 in Velimirovac, besuchte das pädagogische Seminar in Batschka und wurde Schullehrer. Nachdem 1943 Gottfried Röhring sein Amt in Velimirovac verlassen musste, übernahm er als Prediger hier die geistige Leitung der reformierten Gemeinde. Zur Evakuierung Ende Oktober 1944 konnte er seine Gemeinde nicht begleiten, weil er in die Heimatwache eingerückt war.66 Er verreiste am Ende des Evakuationsprozesses schließlich nach Schlesien, in die Nähe von Breslau, wo schon seine Familie war. Von dort kamen sie dann Anfang 1945 auch nach Wartberg und haben bis 1949 bei einer Bauerfamilie und später in einem angemieteten Haus gewohnt.67 Benz setzte sich gleich nach seiner Landung in Oberösterreich als Flüchtlingsseelsorger in der Linzer Region, ein: Er wurde Prediger und Organist. In Wartberg unterrichtete er als evangelischer Religionslehrer an vielen Schulen für Kinder in der Diaspora, hielt Gottesdienste in den Räumen der Toleranzkirche: Annakapelle in Wartberg, war Religionslehrer und wurde Prediger der neugegründeten evangelischen H.B. Gemeinde in Leonding.68 Nach dem Tod von Pfarrer Bolz (1970) wurde er als neuer Pfarrer der Gemeinde gewählt und bestätigt. Dieses Amt hat er bis zu seinem Ruhestand im Jahr 1985 bekleidet und danach war er als ehrenamtlicher Administrator der Gemeinde tätig. Heinrich Benz Sen. starb 1992.69

Bolz Heinrich, Reformierter Oberkirchenrat

Geboren 1911 in Altker (heute Zmajevo) in Bačka.70 Sein Theologiestudium beendete er in Wien und nicht mehr wie die meisten reformierten Pfarrer bisher in

66 Barwich: 1985, 234.

67 Interview mit Heinrich Benz Jun. Per E-Mail am 20. und 21. Oktober 2020.

68 Schreiber, Richard: 40 Jahre Linz H.B. Leonding 1993:20.

69 Reformiertes Kirchenblatt der evangelische H.B Kirche in Österreich. JhG .70, Februar 1993. Nr. 2. Wien,

S.4.

70 Sterlemann, Karl: Studien zur Kirchengeschichte der Reformierten Christlichen Kirche in Jugoslawien, Kroatien und Südungarn (von der Ansiedlung bis 1944), Winnenden, 114. Zmajevo koje je nekoliko puta mijenjalo ime u 20. stoljecu, danas pripada opcini Vrbas: https://www.vrbas.net/opstina-vrbas/naseljenamesta/453-mesto-zmajevo (zuletzt abgerufen am 29.10. 2020).

261

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Ungarn. Damit wurde er ein Vertreter der „neuen Generation“, die nicht mehr stark ungarisch geprägt war. Er machte sein Vikariat in deutschsprechenden Gemeinden Novi Vrbas und in Bečmen, die ab 1934 dem südlichen (deutschen) Seniorat der Reformierten Christlichen Kirche in Jugoslawien gehörten.71 Ab 1936 wurde er zum Pfarrer von Šidski Banovci und danach zum Senior ernannt, was ihm eine gute Einsicht in die Diasporasituation gab und in der späteren Fluchtseelsorge sehr behilflich war.72 Im Herbst 1940 hat er an der Betreuung der Umsiedler aus Bessarabienund Dobrudschadeutschen als reformierter Seelsorger in dem jugoslawischen Umsiedlungslager Zemun und Prahovo teilgenommen.73 Während des USK und der ungarisch-deutschen Teilung von Senioraten führte er aktiv Verhandlungen mit der Regierung zur Konstituierung des Seniorates und mit der benachbarten kroatischen Gemeinde in Tordinci über einem Zusammenschluss.74 Während des Kriegs pflegte er als Oberpfarrer weiter die Verbindungen mit den deutschen Gemeinden zwischen 1941-44 in der ungarischen Bačka.75

In der Evakuierungszeit geriet er in sowjetische Gefangenschaft, aus der er ein paar Monate später entlassen wurde, zuerst im Raum Braunau am Inn. Dies ist durch die Einsicht in die Kirchenbücher von Šidski Banovci zu erkennen, weil diese in die Evakuierung mittgenommen wurden und in Österreich weiter geführt wurden: So ist die erste Eintragung nach der Evakuierung mit dem Namen des Oberpfarrers Bolz zur Taufe von 09.09.1945 zu erkennen.76 Jedoch hinterließ die Internierung schwere körperliche Spuren auf dem Pfarrer.77 Als reformierter Pfarrer aufgenommen in die Evangelische Kirche Österreich A.B. und H.B. leistete er einen großen Einsatz im Ausbau der Flüchtlingshilfe, besonders in Oberösterreich, aber auch hinter den Grenzen von Österreich. In überprotestantischer Flüchtlingsarbeit ist sein Einsatz als erster Direktor des Sommerkamps für Flüchtlingskinder am Mondesee nahe Salzburg in 1949 zu bemerken.78 Dank seiner internationalen Verbindungen mit reformierten Kirchen aus der Schweiz, Norwegen und Holland konnte das Hilfswerk ausgebaut und verbreitet werden.

Auch die evangelischen und ökumenischen Verbindungen pflegte Bolz und er hatte gute Kontakte mit Vertretern des Hilfskomitees in Deutschland.79 Der Bundespräsident von Österreich (Adolf Schärf ) verlieh ihm für seine Flüchtlingsarbeit und Hilfswerk 1961 71 Wild: 1980, 360-361.

72 Schreiber, Richard: 40 Jahre Linz H.B. Leonding 1993:20.

73 Sterlemann, Karl: 1988, 90.

74 DAO- RŽUT/42 Dopis des Oberpfarrers Bolz in Šidski Banovci an dem Pfarrer Loveček in Tordinci, am

12.März 1942. Milić: 2014, 189.

75 I Sterlemann, Karl: 1988, 90.

76 LKAS E 8 KB 1872, Bd. 3 Kirchenbuch der HB Gemeinde Šidske Banovci 1945/46 77 Schreiber: 1993, 20 78 Weingartner, Philipp: A Journey of Faith across a turbulent Century. Memoirs of a refugee Pastor. Fort St. Victoria (CA) 2020, 247.

79 EZA 6104/3 Berichte des Hilfskomitees aus verschiedenen Lagern in Deutschland und Österreich, Oktober / November 1948: Bolz und die Flüchtlingshilfe in Mauerkirchen bei Braunau am Inn.

262

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

das Goldene Ehrenkreuz für Verdienste um die Republik Österreich.80 Er starb 1971 an einem Herzleiden in Linz und wurde mit Ehren bestattet.81

Röhring Gottfried (H.B.)

Geboren am 26.01.1912 in Novi Vrbas in einer deutsch-polnischen Familie.82 Nach seinem Abitur auf dem Realgymnasium in Vrbas studierte er Theologie in dem damals ungarisch geprägten Cluj (Klausenburg, ungarisch Kolozsvár), Heidelberg, Marburg und Straßburg. Nach seinem Studium wurde er Vikar (Kapelan) der kroatisch-reformierten Gemeinde Tordinci.83 Dies zeigen seine mehrsprachigen Kenntnisse: neben Ungarisch, Deutsch und Kroatisch hatte er noch englische, französische, lateinische und Kenntnisse in den Bibelsprachen. In Tordinci konnte er mit der Genehmigung der Regierung seine Wehrpflicht als Seelsorger des Soldatenkrankenhauses in Osijek ausüben. 1940/41 ging er in die deutschsprachige reformierte Gemeinde Velimirovac mit der Filiale in Čačinci, wo er leitender Pastor wurde und auch heiratete.84 Hier blieb er bis 1943 als er aufgrund seiner ungarischen Staatsbürgerschaft nach Bačka in die Pfarrei seines Geburtsorts Novi Vrbas ging.85 Mit der Besetzung der Bačka seitens der sowjetisch-jugoslawischen Truppen ging er in ein zweijähriges Exil nach Budapest. Danach kam er wieder nach Vrbas, wo er erneut die reformierte Gemeinde übernehmen durfte. Er betreute gleichzeitig die vakante und von den meisten Bewohnern vertriebene reformierte Pfarreien Torža und Crvenka und war Lehrer am Priesterseminar in Feketić.86 HIKO verzeichnete seine Pfarrstelle in der reformierten Pfarre in Vrbas, was bedeutete, dass auch der gegenseitige Kontakt in der Nachkriegszeit gepflegt wurde.87

Evangelisch-lutherische Kirche:

Frank Friedrich: Velimirovac / Darkovac / Slavonski Brod (A.B.)

Geboren am 23.12.1898 in Moslavina in Ungarn in einem württembergischen Elternhaus.88 Mit seiner Familie siedelte er nach Slawonien (bei Donji Miholjac) über.

80 Reformiertes Kirchenblatt: Nachruf Oberkirchenrat Pfarrer Heinrich Bolz, Jhg. 47, Folge VI, Wien Juni

1970, S. 3.

81 Grumbach, Philipp (Hrsg.): Schidski Banovci. Geschichte einer deutschen Tochtersiedlung in Syrmien.

Stuttgart 1975, 50.

82 Seine Mutter war Maria Šotkowska. Milić, Jasmin: Povijest reformirane crkve u Hrvatskoj (s posebnim

osvrtom na reformiranu župu Tordinici 1823-1952), Osijek 2014.182.

83 Ibid.

84 Sterlemann, Karl: Studien zur Kirchengeschichte der Reformierten Christlichen Kirche in Jugoslawien, Kroatien und Südungarn (von der Ansiedlung bis 1944), Winnenden 1988, 90, 155.

85 Ibid., 105.

86 Milić: 2014,182-183.

87 LKAS L1 315 Anschriften der Pfarrer aus Jugoslawien aus 1946, S 2 Reformierte Pfarrer unter Nr 10 88 Moslavina in Ungarn neben dem Balaton See, nicht zu versetzen mit der Niederung zwischen der IlowaSenke, kroatischer Gespanschaft und Region Sisak- Banovina und der bosnischen Grenze.

263

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Seine Ausbildung begann er in Schlesien bei dem pietistisch geprägten Herrnhüter Lehrerseminar, wurde aber eingerückt und war Kriegsveteran der KuK. Nach dem Krieg 1919 trat er als Lehrer und Levit in die isolierte Gemeinde Darkovac bis 1922 ein.89 Danach beendete er seine Ausbildung bei der St. Chrischona in Basel und wurde 1924 ordiniert.90 Er wurde Vikar in der Gemeinde Zemun (Semlin) und ging nach Nova Pazova, wo er als Kantor, Leiter des Entschiedenen Christentums (EC) und mit seiner Frau Eva, geb. Schumacher, das Weisenhaus Syloah betreute.91 Er war von 1930-1935 Seelsorger in der Gemeinde St. Egydi (Šent. Ilj) auf der Grenze zu Österreich, als Filiale von Maribor.92 Danach wurde er gewählter Pfarrer (Verweser) der Evangelischen A.B. Gemeinde Velimirovac und zugleich Verweser der Gemeinden Darkovac und Slatina.93 Hier hat er auch den Krieg erlebt und gedient, bis er am 04. Juni 1943 aufgrund der sich häufenden Partisanenangriffe mit seiner Familie bis Ende September zuerst nach Osijek ging. Da er wegen der intensiven Kriegsgeschehnisse und der Umsiedlung von Deutschen nicht mehr nach Bosnien konnte, wurde er von dem Bischof Popp nach Slavonski Brod gesandt.94 Von hier konnte er die Filialen Garčin und Trnjani betreuen und die verbliebenen Evangeliken im Raum Bosanski Brod und Trošelje (Windhorst) besuchen. Während seiner Reise und des pastoralen Besuches am 08. Juli 1944 erlebte er in dem Zug nach Banja Luka einen Flugangriff und wurde schwer verwundet. In einem seiner späteren Briefe schrieb er: In der Nähe Kapela Batrina und Neu Gradiška wurde unser Zug von Tieffliegern beschossen. Dabei gab es 7 Tote und 25 Verwundete. Unter den Verwundeten zählte auch ich. Ein Explosivgeschoß traf mich in den rechten Unterarm, und riß mir vom Ellenknochen etwa 4 cm der Länge nach hinweg und brachte mir außerdem eine große und eine kleiner Wunde und mehrere Brandwunden bei.95

In die Evakuierung ging er mit der Familie zuerst nach Osijek, von wo sie mit dem Zug nach vier Tagen in Wien ankamen. Von hier landete er im Lager St. 89 Jung, Philipp / Nehlich, Walter: Darkowatz, Merkmale der Existenz einer Donauschwäbischen Dorfgemeinde.

Hilbach, 2002 (DVD), 114.

90 Rudolph, Hartmut: Evangelische Kirche und Vertriebene 1945 bis 1972. Band I: Kirchen ohne Land.

Göttingen 1984, 560. Barwich, Leopold Carl: 1985, 100.

91 Kühbauch, Friedriech (Hrsg.): Bildband Neu-Pasua 1, Reutlingen 1987, 63.

92 Wild, Georg:1980, 141, 356. In dem Nachbarort von St Ilj - Štrihovec (Strichowetz) wurden zu Beginn des

20. Jahrhunderts planmäßig protestantische Einwanderer aus Württemberg angesiedelt, die von hier am zu Ende des Zweiten Weltkrieg 1945 vertrieben wurden.

93 IDGL HAMM 1327/3 Brief von Pfarrer Friedrich Frank an dem „lieben Amtsbruder (Karl) Hamm“ am 09. Januar 1960.

94 LKAS 532 III/IV Anschriften der Pfarrer aus Jugoslawien aus 1946, unter Nr. 3 Frank Friedrich, Slavonski Brod , in Onolzheim / Crailsheim.

95 IDGL HAMM 1327/3 Brief von Pfarrer Friedrich Frank an den „lieben Amtsbruder (Karl) Hamm“ am 09. Januar 1960.

264

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Michael bei Leoben in der Obersteiermark. Er trat gleich als Reiseprediger der evangelischen Gemeinde Leoben in den Dienst der Betreuung der Flüchtlinge in den Gemeinden Bruck am Mur, Kapfenberg, Kindberg und Mürzzuschlag. Wegen seiner Verwundungen siedelte er Ende 1944 nach Württemberg in Onolzheim bei Crailsheim96 über und schloss sich gleich dem Aufbau des evangelischen Hilfswerks und des Kreises des ersten jugoslawiendeutschen evangelischen Hilfsausschusses mit Pfarrer Lebherz, Franz Hamm an.97 Als Prediger war er der Unterzeichner des ersten Appells, der von den evangelischen und reformierten Pfarrer aus Jugoslawien an Weihnachten 1945 unterzeichnet wurde.98 Danach nahm er an der Arbeit der HIKO teil und hielt Vorträge als Pfarrverweser und Vertreter der HIKO bei Flüchtlingstreffen wie dem in Ellwangen am 31. August 1947, als er Folgendes sagte: Frank wurde Gelegenheit geboten, in der Stadtkirche über den Leidensweg unserer Landsleute zu sprechen.99

Frank wurde nach der Ablegung seines Examens in 1950 als Pfarrer der Landeskirche Württemberg in den ständigen Dienst aufgenommen und war bis zu seinem Ruhestand Pfarrer der württembergischen Kirche in den Gemeinden Notzingen bei Kirchheim / Teck tätig.100

Weber, Johann (A.B.): Velimirovac / Garčin / Darkovac

Johann Weber wird am 20.03.1894 in Velimirovac geboren. Er war als Soldat im Ersten Weltkrieg in Galizien unterwegs. Als er von der Front zurück kam wurde er in der lutherischen Gemeinde von Pfarrer Buse in Velimirovac bei der Predigerausbildung unterstützt. Johann Weber erhielt nach der Ausbildung seine erste Predigerstelle in Šopjanska Ada. Im Jahr 1930 wechselte er nach Bežanija in Ostsyrmien, wurde aber gleich danach 1931 er nach Garčin beordert, wo er die deutsch-evangelischen Gemeinden um Slavonski Brod betreute. Danach ging er nach Königsfeld in Bosnien, von wo er sich vor der Evakuierung zuerst nach Velimirovac begab und dann zur Jahreswende 1941/42 zur Pfarrstelle in Darkovac kam, von wo er wieder fliehen musste. Mit seiner Familie ging er 1944 über Osijek mit dem Zug in die Evakuierung nach Oberfranken, Neustadt bei Coburg. Er setzte sich gleich als Flüchtlingsprediger ein. Seine erste Stelle war die Betreuung des Lagers Neustadt in Sommer 1945, und von Ende 1945 bis 1946 im Festungslager Kronach nahe Neustadt.101 Das Hilfskomitee setzte ihn nach seiner Neukonstituierung 1946 als Reiseprediger ein.

96 EZA 17/142 Verzeichnis der Pfarrer und Prediger der Evangelischen Landeskirche aus Jugoslawien.

97 Rudolph, Hartmut: 1985, 76.

98 Evangelisches Gemeindeblatt für den Kirchenbezirk Urach, Dezember 1945. Weihnachtsgruß der evangelischen und reformierten Pfarrer aus Jugoslawien. EZA 6104/3.

99 Evangelisches Gemeindeblatt für den Kirchenbezirk Urach, September 1947. EZA 100 LKAS Kühbauch, Friedriech (Hrsg.): Bildband Neu-Pasua, Reutlingen 1987, 493.

101 LKAS 531III/IV Anschriften der Pfarrer aus Jugoslawien, S2 Nr. 42.

265

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

Zusammen mit dem Pfarrer Peter Staudt wurde er in der amerikanischen Zone zugesendet. Er war zuständig für Bayern und besuchte die Flüchtlingslager Bad Bocklet, Fassoldsdorf, Altenkunstadt und Burgkunstadt, wo er Gottesdienste und Bibelstunden hielt und darüber berichtete.102 Nach seinem Flüchtlingsdienst wurde er zum Pfarrer der evangelisch-lutherischen Kirche in Bayern befördert, zuerst als Vertretung der 1. Pfarrstelle in Behringersdorf bei Nürnberg, danach als Verweser in Erlach bei Würzburg und dann als Pfarrverwalter (wie es genau heißt, bedingt durch die etwas anders geartete Ausbildung in einem anderen Land) auf die Pfarrstelle in Münchenreuth bei Hof, nahe Feilitzsch.103 Dort war er bis zu seiner Pensionierung tätig. Seinen Ruhestand verbrachte Weber mit der Familie im Westerwald und starb dort im Jahr 1974.104

Quellen und Literatur Verzeichnis Archivmaterialien

Archiv der Evangelischen Kirche A.B in Österreich (AEKABÖ)

AEKABÖ Wien P 535: Akte Walter Anton: Brief über Erledigung des Seniorates Steiermark an den Evangelischen Oberkirchenrad Goisern am 3. Mai 1945 AEKABÖ P830 Akte Leinberger Heinrich 1945-1963 AEKABÖ P 537 Akten Walter Anton

Evangelisches Zentralarchiv Berlin (EZA) EZA 17/143

EZA 6140/3 Evangelisches Gemeindeblatt für den Kirchenbezirk Urach; Der Jugoslawiendeutsche August 1948

EZA 6104/3 Berichte des Hilfskomitees aus verschiedenen Lagern in Deutschland und Österreich, Oktober / November 1948 Hrvatski državni arhiv

HDA /SBUC POV. II 1666/1934

Državni arhiv Osijek/Kroatisches Staatsarchiv in Osijek (DAOS)

DAO- RŽUT/42 Dopis des Oberpfarrers Bolz in Šidski Banovci an dem Pfarrer Loveček in Tordinci, am 12.März 1942 Archiv des Institutes der donauschwäbischen Geschichte und Landeskunde Tübingen (AIDGL) IDGL HAMM 1327/3

Landeskirchliches Archiv Stuttgart (LKAS) 102 Vetter, Roland: Die Heimatkirche nach der Vertreibung. In: Vetter, Roland (Hrsg.): Keine bleibende

Stadt-Beiträge zur Geschichte deutscher Protestanten aus Jugoslawien. Wiesbaden 1990, 150-151, 178.

Evangelisches Gemeindeblatt für dem Kirchenbezirk Urach. Nr. 1 III, 1947, S. 4.

103 Gemeindebrief der evangelischen Gemeinden: Isaar - Töpen – Münchenreuth. August – November 2014, Nr. 99, S.27-31. https://docplayer.org/82066942-Isaar-toepen-muenchenreuth-aufnahme-oberfraenkischer-ansicht skartenverlag-bouillon-bayreuth-1987.html (zuletzt abgerufen am 11.12.2020).

104 Barwich: 1985,101.

266

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

LKAS L1 315 Anschriften der Pfarrer aus Jugoslawien aus 1946

LKAS E 8 KB 1872, Bd. 3 Kirchenbuch der HB Gemeinde Šidske Banovci 1945/46

Zeitungen und Periodika

Evangelisches Gemeindeblatt für den Kirchenbezirk Urach 1945-47

Gemeindebrief der evangelischen Gemeinden: Isaar - Töpen – Münchenreuth. August – November 2014, Nr. 99

Johler, Otto (Hrsg.): Festschrift: 50 Jahre in Österreich. Heimatortsgemeinschaft Betschmen-Welimirowatz. 1944-1994 Reformiertes Kirchenblatt: Nachruf Oberkirchenrat Pfarrer Heinrich Bolz, Jhg. 47, Folge VI, Wien Juni 1970 Schreiber, Richard: 40 Jahre Linz H.B. Leonding 1993

Heimatbücher

Barwich, Leopold Karl: Heimatbuch Welimirowatz. Zur Erinnerung an unser deutsches Dorf und Slawonien. Reutlingen 1985

Grumbach, Philipp (Hrsg.): Schidski Banovci. Geschichte einer deutschen Tochtersiedlung in Syrmien,.Stuttgart 1975 Jung, Philipp / Nehlich, Walter: Darkowatz, Merkmale der Existenz einer Donauschwäbischen Dorfgemeinde. Hilbach, 2002 (DVD).

Kühbauch, Friedriech (Hrsg.): Bildband Neu-Pasua 1, Reutlingen 1987,

Sekundärliteratur

Barton, F. Peter: Evangelisch in Österreich. Ein Überblick über d. Geschichte d. Evangelischen in Österreich. Wien/Köln/Graz 1987

Beer, Josef (Hrsg.): Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Ortsberichte 1944-1948. München 1992

Bethke, Carl: Von der „Umsiedlung“ zur „Aussiedlung“. Zur destruktiven Dynamik „ethnischer Flurbereinigung“ am Beispiel der Deutschen in Bosnien und Kroatien 1941-1948. In Hausleitner, Mariana (Hrsg.): Von Faschismus zum Stalinismus. Deutsche und andere Minderheiten in Ostmittel- und Südosteuropa 1941-1953. München 2008

Bethke, Carl: Die Einwanderung und die Kirchen: Dimensionen und Grenzen der Integration am Beispiel der „Schwaben“ in Kroatien vor 1933, 197-121. In: Bendel, Rainer et al. (Hrsg.): Kirche und Gruppenbildungsprozesse deutscher Minderheiten in Ostmittel und Südosteuropa 1918-1933. Berlin 2015 Betschel, Nikolaus: Geschichten, die das Leben schrieb. Salzburg 1993

Geiger, Vladimir: HEIMKEHR. Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata iz izbjeglištva / prognaništva u zavičaj i njihova sudbina. In: Scrinia slavonica 3, Slavonski Brod 2003, 521-547 Geiger, Vladimir: Radni logor Valpovo, Das Arbeitslager Valpovo 1945-1946, Dokumente. Osijek 1999 Hoffmann Friedrich: Evangelische Christen Bosniens 1941-1945. In: Vetter Roland (Hrsg): Keine bleibende Stadt-Beiträge zur Geschichte deutscher Protestanten aus Jugoslawien. Wiesbaden

267

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

1990

Korpiahou, Matti: Der Einfluss der Mission auf die Entwicklung der evangelischen Kirche in Slawonien. Osijek, 1988 May, Gerhard (Hrsg.): Die evangelische Kirche in Österreich. Göttingen, Zürich, Wien 1962

Milić, Jasmin: Povijest reformirane crkve u Hrvatskoj (s posebnim osvrtom na reformiranu župu Tordinici 1823-1952), Osijek 2014 Oberkersch Valentin: Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien: Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, Stuttgart 1989.

Rohrhofer, X Franz: Oberösterreich 1945-1955. Wiederaufbau und Neubeginn. Linz 2005

Rudolph, Hartmut: Evangelische Kirche und Vertriebene 1945 bis 1972. Band I: Kirchen ohne Land. Göttingen 1984

Sanwald, Dorothea / Schneider-Trotier, Ludwig: Französisch- Reformierte Kirche Offenbach am Main. Offenbach am Main 2018 Schreiber, Richard: 40 Jahre Linz H.B. Leonding 1993

Sterlemann, Karl: Studien zur Kirchengeschichte der Reformierten Christlichen Kirche in Jugoslawien, Kroatien und Südungarn (von der Ansiedlung bis 1944), Winnenden 1988.

Šćitaroci, Mladen und Bojana: Slawoniens Schlösser. Von Zagreb bis Vukovar. Graz-Stuttgart, 2000.

Temmel, Leopold: Evangelisch in Oberösterreich. Werdegang und Bestand der Evangelischen Kirche. Linz 1982 Vetter, Roland: Die Heimatkirche nach der Vertreibung. In: Vetter, Roland (Hrsg.): Keine bleibende Stadt-Beiträge zur Geschichte deutscher Protestanten aus Jugoslawien. Wiesbaden 1990 Volkmer, Hermann: Die Volksdeutschen in Oberösterreich. Ihre Integration und ihr Beitrag zum Wiederaufbau des Landes nach dem Zweiten Weltkrieg. Grünbach 2003

Weingartner, Philipp: A Journey of Faith across a turbulent Century. Memoirs of a refugee Pastor.

Fort St. Victoria (CA) 2020, Wild, Georg: Die deutsche evangelische Kirche in Jugoslawien 1918-1941, München 1980.

Internetquellen

https://www.bke-suchtselbsthilfe.de/organisation/geschichte-des-bke https://nasice.hr/o-nasicama/povijest-grada-nasica https://neusiedlerbau.at/?id=45

http://www.evangelisch-reformierte-kirche-muenchen.de/

https://www.vrbas.net/opstina-vrbas/naseljena-mesta/453-mesto-zmajevo

https://docplayer.org/82066942-Isaar-toepen-muenchenreuth-aufnahme-oberfraenkischer-ansichtskartenverlag-bouillon-bayreuth-1987.html

268

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 245-270 Vatroslav Župančić: Velimirovac - Eine evangelische Siedlung mit zwei Pfarreien...

VELIMIROVAC - EINE EVANGELISCHE SIEDLUNG MIT ZWEI PFARREIEN IN SLAWONIEN Von Ansiedlung bis zur Evakuierung und Neuintegration Zusammenfassung

Kurz nach der Einführung der Ansiedlungsfreiheit für Protestanten in Kroatien in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts kamen in Richtung Slawonien neue evangelische Kolonisten aus damals schon etablierten, aber dicht bewohnten evangelischen Siedlungen aus der Bačka waren hauptsächlich die Siedlungen Sivac, Torschau und Crvenka) an. Motiv dieser Kolonisten nach war gefolgt von einer Suche nach neuen agrarischen Möglichkeiten, mit dem Wunsch das bewährte und intakte Modell der (deutschen) doppelkonfessionellen Siedlungen, welches sich in ihren Siedlungen in der Bačka über ein Jahrhundert als erfolgreich erwiesen hat, auch weiterhin in neuen Siedlungsgebieten zu folgen. So sind in einem Zeitraum von 25 Jahren (1860-1885) einige protestantische Gemeinden Slawoniens und Syrmiens entstanden, von denen die größte Gemeinde und kirchlich-evangelische Gemeinde Velimirovac in Slawonien war neben der Stadt Našice. In der folgenden Forschung wird die Ansiedlung, die folgende Gemeindeentwicklung, und Geschichte der Kirchen gefolgt. Am Ende beschreibt der Autor die Evakuierung, die Flüchtlingshilfe und die Integration der zerstreuten Gemeinde in ihren neuen Heimaten, auf Grund von verfügbaren Quellen und Veröffentlichungen.

VELIMIROVAC - EVANGELIČKO NASELJE SA DVIJE ŽUPE U SLAVONIJI Od naseljavanja do evakuacije i nove integracije Sažetak

Ubrzo nakon uvođenja slobode naseljavanja za protenstante u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća put Slavonije su krenuli novi evangelički kolonisti iz tada već etabliranih, ali gusto naseljenih, evangeličkih naselja iz Bačke (uglavnom su to bila naselja Sivac, Torschau i Crvenka). Motiv ovih kolonista je bio potraga za novim poljoprivrednim mogućnostima, sa željom da i u novim područjima naseljavanja slijede dokazani i netaknuti model (njemačkih) dvokonfesionalnih naselja, koji se preko jednog stoljeća pokazao uspješnim u njihovim naseljima u Bačkoj. Tako je u razdoblju od 25 godina (1860.-1885.) nastalo nekoliko protestanstkih općina Slavonije i Srijema, od kojih je najveća općina i crkveno-evangelička zajednica u Slavoniji bio Velimirovac pored grada Našica. U slijedećem istraživanju se slijedi razvitak općine i povijesti crkvi. Na kraju autor, temeljem raspoloživih izvora i publikacija, opisuje evakuaciju, pomoć prognanicima i integraciju rasutih zajednica u njihovim novim domovinama.

269

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

Krešimir Belošević Ulica Sveti Duh 130 10000 Zagreb kresimirbelosevic@yahoo.co.uk

UDK: 613.261(497.5)(091) Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 1.10.2023.

„S mesom ili bez mesa?“ Dr. Ivo Hengster i vegetarijanska propaganda u Dalmaciji Tema ovog rada je uloga dr. Ive Hengstera u propagandi vegetarijanstva u prvoj polovici XX. stoljeća na dalmatinskom području. Treći predsjednik Vegetarskog društva u Zagrebu tijekom 1936. godine u više navrata je boravio u dalmatinskim mjestima. Tijekom predavanja i osobnih susreta pokušao je približiti vegetarijansku ideju zainteresiranom građanstvu.

Ključne riječi: dr. Ivo Hengster, vegetarijanska propaganda, Dalmacija, Dubrovnik, Split

271

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

UVOD

Ovaj rad nastao je tijekom istraživanja povijesti vegetarijanstva na hrvatskom području na temelju arhivske građe i tekstova objavljenih u periodici.

Korištena arhivska građa nalazi se u Državnom arhivu u Zagrebu u arhivskom fondu Hrvatsko vegetarsko društvo, koji čuva dokumente vezane uz organiziranje vegetarijanskog pokreta u Hrvatskoj.

Za ovaj rad posebno je proučena arhivska građa vezana uz organiziranje vegetarijanskoga pokreta u dalmatinskim mjestima u kojoj je glavnu ulogu odigrao dr. Ivo Hengster.1

Odvjetnik dr. Ivo Hengster

(Sajach, Austrija, 2. studeni Organiziranje vegetarijanstva u Hrvatskoj 1882. – ? 1945.) započinje osnivanjem Vegetarskog društva 1928. godine u Zagrebu. Društvo je djelovalo od 1928. do 1947. godine, a intenzivno je surađivalo s istomišljenicima diljem Europe.

Tijekom višegodišnjeg djelovanja na vegetarijanskom polju rad su uz mnoge članove koordinirali predsjednici Društva: dr. Ivo Pilar (od 1928. do 1929. godine)2, Milena pl. Šišić (od 1929. do 1933. godine)3, dr. Ivo Hengster (od 1933. do 1945. godine)4, te Vilim Hofman (od 1946. do 1947. godine).5 Višegodišnji predsjednik dr. Ivo Hengster 1 Arhivska građa vezana za povijest vegetarijanstva u Hrvatskoj nalazi se u Državnom arhivu u Zagrebu u

arhivskom fondu HR – DAZG – 792 Hrvatsko vegetarsko društvo, dalje HR – DAZG – 792. Fond čuva Zapisnike sjednica tijela uprave u vremenskom razdoblju od 1928. do 1947. godine, pravila Društva, raznu dokumentaciju o članstvu, te računsku dokumentaciju.

2 Zagrebački odvjetnik i vegetarijanac dr. Ivo Pilar (Zagreb, 19. lipnja 1874. – Zagreb, 3. rujna 1933.) školovao se u Zagrebu, Beču i Parizu. Radio je kao pravnik u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, Tuzla). Tijekom 1920. godine otvara odvjetničku kancelariju u Zagrebu. Uz odvjetnički rad surađuje u društvenom životu Zagreba kao član mnogih društava. Jedan je od osnivača Vegetarskog društva u Zagrebu i njegov prvi predsjednik. O dr. Ivi Pilaru kao vegetarijancu više vidi u Krešimir Belošević, „Dr. Ivo Pilar — prvi predsjednik Vegetarskog društva (Početci organiziranog vegetarijanskog pokreta u Hrvatskoj)“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije 1, Zagreb 2006.,109 - 116.

3 Druga predsjednica Vegetarskog društva vegetarijanka Milena pl. Šišić (1879. – 1965.) supruga je hrvatskog povjesničara prof. dr. Ferde pl. Šišića. Uz obiteljske obaveze mnogo vremena posvećuje radu u Vegetarskom društvu i u Jugoslavenskom teozofskom društvu. Djelovanje Milene pl. Šišić opisao je dr. Ivo Hengster u tekstu „Vegetarsko društvo I 1928–1933.“, Vegetarizam Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, 2, Zagreb, 30. svibnja 1938., br. 5, 33–39. Hengster između ostalog piše „Gdja Šišić je primila predsjedničku dužnost (22. svibnja 1929.) …“ Nadalje ističe „Njoj je uspjelo da društvu pribavi lijepe prostorije u Mesničkoj ulici 7 / III., pa se je društvo – iako malobrojno – ondje sastajalo četvrtkom uveče.“ 4 Treći predsjednik Vegetarskog društva u Zagrebu, pravnik i vegetarijanac dr. Ivo Hengster (Sajach, Austrija, 2. studenog 1882. – ?, 1945.) tijekom više godina radio je na organiziranju vegetarijanstva u Hrvatskoj. O dr. Ivi Hengsteru kao organizatoru vegetarijanstva više vidi u Krešimir Belošević, „Dr. Ivo Hengster – predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj“, Godišnjak Njemačke narodosne zajednice = VDG Jahrbuch 16, Osijek 2009., 89-102.

5 Četvrti predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva višegodišnji je vegetarijanac Vilim Hofman. Na čelo ovog Društva došao je na Sjednici upravnog odbora Hrvatskog vegetarskog društva 3. travnja 1946. i bio je

272

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

uz mnoga predavanja, pisao je tekstove na vegetarijansku temu, a bio je i urednik vegetarijanskog časopisa Vegetarizam - Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu.6

POKUŠAJI ŠIRENJA VEGETARIJANSKE IDEJE U DALMACIJI I DR. IVO HENGSTER

Više članova Vegetarskog društva tridesetih godina XX. stoljeća pokušalo je organizirati vegetarijansko društvo u Dalmaciji. Prof. Jerko Mirić iz Preka i dr. Đuro Ackerman7 javljaju se zagrebačkim vegetarcima razglednicama iz Dalmacije već 1933. godine.8

No, iako su, kako je navedeno, već ranije zabilježeni pokušaji propagiranja vegetarijanske ideje u Dalmaciji, svojim nastojanjima na tom planu posebno se istaknuo dr. Ivo Hengster. Pokušaji organiziranja vegetarijanskog pokreta u Dalmaciji opisani su u Zapisnicima sjednica Hrvatskog vegetarskog društva i u splitskim dnevnim novinama: Novo doba9 i Jadranski dnevnik10 te u sarajevskim novinama Jugoslavenski list11. Osim u ovim dnevnicima, o njima saznajemo i iz vijesti u zagrebačkom vegetarijanskom časopisu Vegetarizam u kojem dr. Hengster opisuje predavanja održana u Dalmaciji.12

Hengster je na sjednici upravnog odbora Vegetarskog društva 9. siječnja 1936. najavio da će početkom iste godine boraviti u Dubrovniku na oporavku.13 Tijekom predsjednik do 1947. godine kada Društvo prestaje s radom. Više vidi u HR – DAZG – 792, sig. 3, Sjednica upravnog odbora HVD 3. travnja 1946.

6 O djelovanju dr. Hengstera kao urednika Vegetarizma više vidi u Krešimir Belošević,„Dr. Ivo Hengster – vegetarijanski pisac i urednik vegetarijanskog časopisaVegetarizam - Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu“, Godišnjak Njemačke zajednice = DG Jahrbuch 22, Osijek 2015.,111-126.

7 Apotekar dr. Đuro (Gjuro) Ackerman (Akerman) (Bjelovar 1911. – Zadar,9. rujna 1986.) bio je višegodišnji aktivni član Hrvatskog vegetarskog društva. Doktorirao je tridesetih godina XX. stoljeća na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Baselu, Švicarska, a njegova doktorska disertacija tiskana je pod naslovom Beiträge zur Pharmakognosie der Salicaciin. Anatomie und Entwicklungsgeschichte der Rinde 1937. godine u Zagrebu na njemačkom jeziku. Više vidi u Hrvatsko vegetarsko društvo, sig.1, 2, 3. Tijekom Drugog svjetskog rata boravio je u partizanima sa suprugom Evom r. Kranjski (Varaždin, 13. rujna 1922. – Zagreb, 2. rujna 2021.). U novoj društveno političkoj situaciji poslije 1945. godine ovaj bračni par surađuje u Hrvatskom vegetarskom društvu, kasnije rade kao farmaceuti u Zadru.

8 Više vidi u HR – DAZG – 792, sig. 1, Zapisnik odborske sjednice Vegetarskog Društva od 3. kolovoza 1933.

9 O dalmatinskom dnevniku Novo doba više vidi u Kuić, Ivanka,„Novo doba – Najvažniji splitski i dalmatinski list između dva rata“, Kulturna baština, 39, Split 2013., 113-138.

10 Jadranski dnevnik izlazi u Splitu od 1934. do 1938. godine. Više vidi u leksikografskoj odrednici „Jadranski dnevnik“ u Petar Požar, Leksikon povijesti novinarstva i publicistike, Split, 2001., 320.

11 Sarajevski dnevnik Jugoslavenski list uređivao je Ljudevit Čermak. Dnevnik Jugoslavenski list izlazio je dnevno, osim ponedjeljka i praznika, od 1918. do 1941. godine.

12 Više vidi u dr. Ivo Hengster, „Vegetarsko društvo II 1933– 1938“, Vegetarizam. Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, 2, Zagreb, 30. siječnja 1939., br. 6-7, 41–52. U ovom tekstu dr. Hengster spominje predavanja o vegetarijanstvu u Omišu, na Hvaru, u Splitu i Dubrovniku.

13 Više vidi u HR – DAZG – 792, sig. 2, Zapisnik IX. sjednice Upravnog odbora Vegetarskog društva od 9. siječnja 1936.

273

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

ovog boravka dr. Hengster održao je 5. veljače 1936. godine predavanje u organizaciji Dubrovačkog Akademskog Kluba.14 Hrvatsko pjevačko društvo „Dubrava“ ustupilo je prostor u kojem je predavanju prisustvovalo 70 posjetitelja uz ulaznicu od 3 dinara, đaci 1 dinar. Tijekom ovog predavanja publici je ponuđena vegetarijanska literatura (50 komada Vegetarizma, manifesta Vegetarskog društva u Zagrebu15). O predavanju više saznajemo iz rubrike „Dubrovnik“ u Jugoslavenskom listu. Iako izvještaj u Jugoslavenskom listu nije potpisan iz Zapisnika X. sjednice Upravnog odbora Vegetarskog društva od 20. veljače 1936. saznajemo tko je autor rubrike „Dubrovnik“ u Jugoslavenskom listu. U ovom Zapisniku, između ostalog, piše „O predavanju u Dubrovniku donio je Jugoslavenski List u Sarajevu vrlo povoljnu kritiku (od g. Đina Storelia).“16 Opisujući „Interesantno predavanje dra. I. Hengstera“ dubrovački novinar i pjesnik Storelli piše da je „…dr. Ivan Hengster …koliko svojom simpatičnom pojavom, toliko i govorničkom vještinom, a nadasve uvjerljivim izlaganjem iznio „Ideologiju savremenih reformatora“ na jedan tako shvatljiv način….“. Hengster je „polazeći sa etičkog i humanog gledanja na djelovanje ljudskog roda“ podvrgao oštroj kritici rad političara „koji su vodili narode u propast, držeći se jedino metode nasilja.“17 Boraveći nešto kasnije u Splitu pomoć u pripremi predavanja o „Modernoj ishrani“ pružilo je dr. Hengsteru Katoličko prosvjetno žensko društvo „Danica“.18

N. N., „Dr Ivo Hengster, predsjednik Vegetarskog društva“, Jadranski dnevnik, Split 3, 13. veljače 1936., br. 36, 6.

14 Više vidi u HR – DAZG – 792, sig. 2, Zapisnik X. sjednice Upravnog odbora Vegetarskog društva od 20. veljače 1936.

15 Više vidi u Vegetarizam, manifest Vegetarskog društva. Ovaj Manifest tiskalo je Vegetarsko društvo u Zagrebu

1935.

16 Više vidi u HR – DAZG – 792, sig. 2, ZapisnikX. sjednice Upravnog odboraVegetarskog društva od 20. veljače 1936.

17 Više vidi u (Đino Soreli)„Interesantno predavanje dra. I. Hengstera“, Jugoslavenski list, Sarajevo, 8. veljače

1936., god. 19, br. 33, str. 4, rubrika „Dubrovnik“.

18 Nepoznati autor najavio je „Predavanje o modernoj ishrani“ u splitskom dnevniku Novo doba,Split, 13. veljače

1936., god. 19, br. 36, 5. Tog dana je i Jadranski dnevnik objavio najavu istog predavanja. Više vidi vijest N. N., „Dr Ivo Hengster, predsjednik Vegetarskog društva“ u Jadranski dnevnik, Split, 13. veljače 1936., god. 3, br. 36, 6.

274

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

Na ovom predavanju sredinom veljače 1936. godine on je progovorio i o higijeni ishrane, kršćanskoj askezi u odnosu na prirodnu hranu, o vegetarizmu, flečevizmu te o ekonomskim reformama. Prostorije Pjevačkog društva „Marulić“ prihvatile su 180 posjetitelja, a tijekom predavanja prodano je 30 komada Vegetarizma, manifesta Vegetarskog društva u Zagrebu. Vegetarijanskoj propagandi doprinos je dao splitski novinar Luka Fertilio, koji je u komisionu prodaju uzeo daljnjih 50 komada ovog Manifesta.19 Ovaj novinar sastavio je „…izvještaj za Jadranski Dnevnik o predavanju, ali nije štampano.“20 Tijekom boravka u Dalmaciji dr. Hengster javljao se pismom i razglednicama svojim istomišljenicima u Zagrebu, koji su mu se javili pozdravom u Dubrovnik. Po povratku u Zagreb dr. Hengster je 18. veljače 1936. referirao o utiscima s Jadrana pred 17 osoba.21

Osim predavanjima Hengster je vegetarijanstvo u Dalmaciji popularizirao i objavljujući u tamošnjoj publicistici. Tijekom srpnja objavio je u Jadranskom dnevniku članak pod naslovom „S mesom ili bez mesa?“.

Dr. Ivo Hengster – Zagreb „S mesom ili bez mesa?“ (početak teksta), Jadranski dnevnik, Split 3, 25. srpnja 1936., br. 172, 10.

Ovim tekstom Hengster je nastojao približiti široj publici ideju vegetarijanstva.22 Dr. Hengster u njemu ističe „Biljka je pravi akumulator energije, jer sadrži sve elemente 19 Kraći životopis splitskog novinara Fertilia vidi u leksikografskoj odrednici Anđelke Stipčević – Despotović,

„Ferlitio, Luka Evanđelist (Nerežišća na Braču, 22. veljače 1903. — Santiago de Chile, 30. lipnja 1985.)“, Hrvatski biografski leksikon, sv. 4 (E – Gm), Trpimir Macan, gl. ur., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1998., 190.

20 Više vidi u HR – DAZG – 792, sig. 2, Zapisnik X. sjednice Upravnog odbora Vegetarskog društva od 20. veljače 1936.

21 Više vidi u HR – DAZG – 792, sig. 2, Zapisnik X. sjednice Upravnog odbora Vegetarskog društva od 20. veljače 1936. u rubrici „Sastanci i referati“ donosi popis 11 sastanaka i referata od 19. studenog 1935. do 18. veljače 1936. godine. Predavači su bili zagrebački vegetarci: Lavoslav Zeisler, Čedomil Veljačić, Marija Bratanići dr. Ivo Hengster.

22 Usp. Ivo Hengster „S mesom ili bez mesa?“Jadranski dnevnik, Split, 25. srpnja 1936., god. 3, br. 172, 10. Tekst članka donosi se kao prilog u ovom radu.

275

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

potrebne za sastav animalnih tkiva. Životinja crpi organske materije iz biljnog carstva.

Ona ih sama ne stvara. Logično bi s toga bilo da i čovjek posegne za biljem, kao prvim i najčišćim izvorom hrane, mjesto da se posluži tvarima, koje su životinje već iskoristile, starajući se o izdržavanju svojih tkiva.“ Iz članka se vidi da je dr. Hengster svjestan načela moderne prehrane uviđajući da je „napredak što službena nauka tvrdi da se čovjek može zadovoljiti tako malom količinom mesa, kao što je: ni deset grama na sedam dana. Naš narod po selima, u pretežnoj većini, ne potroši ni toliko mesa, pa ipak je srž naše narodne i državne snage; ipak je živ primjer za žilavu istrajnost slavenske rase.“23

Splitska javnost reagirala je na ovaj tekst koji je primljen „… od mnogih sa interesom i simpatijom.“, a nekoliko dana kasnije u Jadranskom dnevniku u rubrici „Splitske šetnje i razgovori“ i nepoznati autor pozabavio se temom „Vegetarijanstvo“.24

U tom tekstu prikazana je kratka povijest svjetskog vegetarijanstva, a kao pristalice vegetarijanske prehrane navode se Hezoid, Pitagora i Platon. Donosi se opis ljudskog života prema Hezoidu te navodi: „Oni su živjeli tiho i spokojno kao bogovi, nijesu znali za muke i nevolje, jer nisu imali naša od neprirodne hrane iznurena tijela.“ N. N., „Vegetarijanstvo“ (početak teksta), Pitagora je, prema ovom tekstu, bio „…revan Splitske šetnje i razgovori, zaštitnik i pristaša prirodnog hranjenja,“ dok Jadranski dnevnik, Split 3, 29. srpnja 1936., filozof Platon „u svojoj knjizi „Republika“ br. 175, 5. napisanoj četiri vijeka prije Krista, zagovara prirodno hranjenje i prirodan život u opće.“ Nadalje autor ističe da je prvi čovjek bio vegetarijanac „i to pravi plodojed, jer se hranio isključivo plodovima u sirovom stanju...“.25 Ovaj članak predstavio je i prvu hrvatsku vegetarijansku kuharicu koju 23 Vidi tekst u prilogu.

24 Više vidi u rubrici „Splitske šetnje i razgovori“ pod naslovom N. N., „Vegetarijanstvo“, Jadranski dnevnik, Split, 29. 07. 1936., god. 3, br. 175, 5.

25 Današnja znanstvena zajednica poznaje mnogo vrsta vegetarijanstva. Postoji preko 10 vrsta raznih vrsta

vegetarijanaca. Vegetarijanci uz povrće i voće ponekad konzumiraju i bjelančevine životinjskog porijekla pa tako razlikujemo: 1. Fleksiterijanstvo – prehrana u kojoj se smanjuje konzumiranje mesa, a povećava se količina povrća i voća.

2. Polovegetarijanstvo – prehrana koja sadrži životinjske bjelančevine iz piletine i ribe 3. Peskovegetarijanstvo – prehrana u kojoj se konzumiraju i ribe i morski plodovi 4. Laktovegetarijanstvo – prehrana koja sadrži i mlijeko i mliječne proizvode 5. Ovovegetarinjastvo – prehrana u kojoj se konzumiraju i jaja i proizvodi od jaja

276

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

je pod naslovom Vegetarska kuharica napisala Štefanija Bernas.26 Vegetarsku kuharicu objavilo je Vegetarsko društvo 1936. godine kao kuharski priručnik koji će „... veoma dobro doći svima inima koji hoće da se hrane vegetarijanski (potpuno ili djelomično)“.27 Sredinom kolovoza dr. Hengster boravio je na odmoru u Kaštel Lukšiću te je 12. kolovoza 1936. godine posjetio uredništvo Jadranskog dnevnika u Splitu i tom prilikom najavio više predavanja. Prema tekstu „Pretsjednik Vegetarijanskog društva dr. Hengster u Splitu“ jedno od tih predavanja o vegetarijanstvu trebao je dr. Hengster održati nekoliko dana kasnije, u nedjelju 16. kolovoza, u Hrvatskoj čitaonici u Kaštel Lukšiću. Najavljeno je i predavanje na temu “O vegetarizmu sa higijenskog, Naslovnica knjige Vegetarska kuharica autorice Štefanije etičkog i estetskog gledišta“ za početak rujna u Splitu.

Bernas, U istom novinskom izvještaju u Jadranskom dnevniku izdanje Vegetarskog društva u predviđa se ustanovljenje vegetarijanskog društva u Zagrebu (1936.)

Splitu. Ističe se da velik broj splitskih vegetarijanaca uz poluvegetarijance, tj. one koji se „metodički samo djelomično hrane vegetarijanski“ ulijeva nadu da će ovakvo društvo „u Splitu lijepo uspijevati.“ 28 6. Laktoovovegetariajstvo – prehrana koja sadrži mlijeko i mliječne proizvode, te jaja i proizvodi od jaja 7. Apivegetarijanstvo – prehrana u kojoj se ne konzumiraju životinjski proizvodi, osim meda i proizvoda od meda 8. Veganstvo – prehrana u kojoj se ne konzumiraju nikakvi životinjski proizvodi 9. Etičko veganstvo – uz prehranu bez proizvoda životinjskog porijekla, izbjegavaju i ostale proizvode koji su proizvedeni od životinja 10. Sirovojedstvo – prehrana u kojoj se konzumiraju sirovo povrće, voće. Jela koja se pripremaju od povrća i voća pripremaju se termičkom obradom na niskim temperaturama ispod 50° C. 11. Granivorijanizam–prehrana koja se bazira na žitaricama i hrani proizvedenoj od žitarica, a druge namirnice biljnog porijekla se ne konzumiraju 12. Frutarijanci – najradikalnija vrsta veganstva u kojoj se prehrana temelji samo na voću Neke vrste vegetarijanstva opisala je Linda Ercegović u svom Završnom radu pod naslovom Vegetarijanska prehrana, Split 2022., Odsjek za kemiju, Kemijsko – tehnološki fakultet, Sveučilište u Splitu.

26 Učiteljica Štefanija Bernas – Belošević (Lobor, 25. travanj 1897. – Budinščina, 3. lipanj 1957.) pisala je igrokaze, tekstove i stihove za djecu. Napisala je dvije knjige za djecu i mladež: Četvrti kralj: Božićna priča u dva čina (Zagreb, 1942.) i Na zagorskim stazama: pripoviedke iz života ljudi i životinja na Krebrovini (Zagreb, 1944.), te četiri kuharice: Kuhanje na ulju (Zagreb, 1934.), Vegetarska kuharica u izdanju Hrvatskog vegetarskog društva (Zagreb, 1936.), Knjiga za domaćicu (Zagreb, 1937.) i Kuhanje na olju (Zagreb, 1938.). Životopis Štefanije Bernas – Belošević objavila je Mateja Žugec u knjizi Štefanija Bernas - Belošević, Zapisi o Hrašćini, Službeni glasnik d. o. o., Krapina 2015., 9 – 28.

27 Više vidi u N. N., „Vegetarijanstvo“. Vegetarska kuharica prema ovom tekstu sadrži „Uz opsežnu uvodnu raspravu o problemu ishrane “ i „120 vegetarskih recepata, koji će omogućiti vegetarijansko hranjenje svima onima, koji su se za njega odlučili.“ 28 Više vidi u N. N., „Pretsjednik Vegetarijanskog društva Dr. Hengster u Splitu“, Jadranski dnevnik, Split 12. kolovoza 1936., god. 3, br. 187, 4.

277

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

Predavanja najavljena u Jadranskom dnevniku su i održano o čemu također saznajemo iz novinskih vijesti. Autor pod pseudonimom Veg. krajem kolovoza 1936. godine obavijestio je javnost u Dalmaciji o „Osnivanju vegetarskog društva u Splitu“.

U ovom tekstu autor je pohvalio „jednostavna i jasna izlaganja dra Hengstera, koji je isticao potrebu racionalnog hranjenja, koja odlučno upliva na duhovno i tjelesno stanje čovjeka“. Ova izlaganja bila su praćena „sa velikim interesom i simpatijom.“29 Prema ovom izvještaju „dr. Ivan Hengster održao je predavanja o modernoj ishrani u Kaštel Sučurcu, Supetru i Stivanu.“ Najavljena je konferencija o vegetarizmu za posljednji dan kolovoza u Zdravljaku u Marmontovoj ulici.30

Veg., „Osnivanje vegetarskog društva u Splitu“ (detalji teksta), Jadranski dnevnik, Split, 28. kolovoza 1936., god. 3, br. 200, 5.

Vegetarijanska konferencija održala se 31. kolovoza 1936. godina. Na ovoj konferenciji uz dr. Hengstera sudjelovali su splitski vegetarijanci i prijatelji vegetarijanskog pokreta, a „Raspravljalo se najviše o pripremnom radu tehničke prirode, a da ga što više olakša, ostat će dr. Hengster u Splitu cijeli tjedan.“31 U ovom tekstu obaviještena je javnost da „Interesenti mogu s njim razgovarati svaki dan u Zdravljaku od 7.30 do 8.30 navečer. Ko želi može tu ostaviti svoju adresu, pa će ga dr.

Hengster posjetiti u vrijeme koje mu se naznači.“

Nakon ove konferencije kao reakcija na značajan broj domaćih vegetarijanaca i poluvegetarijanaca trebalo se pristupiti organiziranju Vegetarskog društva u Splitu.

Jedan od ciljeva ovog Društva bila bi potpora turistima koji u ono vrijeme dolaze u većem broju na Jadransku obalu „jer među turistima ima velik broj vegetaraca, koji

29 Veg., „Osnivanje vegetarskog društva u Splitu“, Jadranski dnevnik, Split, 28. kolovoza 1936., god. 3, br. 200, 5.

30 Vidi u Veg., „Osnivanje vegetarskog društva u Splitu“ i u N. N., „Vegetarijansko društvo u Splitu - Akcija dra Hengstera“, Novo doba, Split, 1. rujna 1936., god. 19, br. 204, 6.

31 Više vidi u N. N., „Vegetarijansko društvo“.

278

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

ne žele ni na ljetovanju prekinuti svojom vegetarskom praksom.“32 U najavi za ovaj sastanak istaknuto je „da svi veći gradovi imadu svoja vegetarska društva i vegetarske kuhinje te da je s više strana istaknuta potreba, da se u tome i Split za njima povede.“33 Organiziranje Društva u Splitu trebalo je biti potpomognuto ideološkom i tehničkom literaturom iz Središnjice u Zagrebu.

U svojim pokušajima organizacije vegetarijanstva u Dalmaciji dr. Hengster nije uspio, ali se povećao broj članova Vegetarskog društva iz dalmatinskih krajeva.

Kasnijih godina razvila se intenzivnija korespondencija između splitskih i zagrebačkih istomišljenika. O tome svjedoče zapisnici Hrvatskog vegetarskog društva u kojima se nalaze informacije da su se splitski građani Nikša Mikula (Split, Balkanska ulica 35, villa Budva) i Marko Kristić (Split, Đorđićeva ulica 14) zainteresirali za vegetarijanstvo. Oni su sljedećih godina kontaktirali Hrvatsko vegetarsko društvo, te su iz središnjice u Zagrebu dobili vegetarijansku literaturu. Mikula je dobio Vegetarsku kuharicu, a Kristić časopis Vegetarizam.34

ZAKLJUČAK

Za istraživanje povijesti vegetarijanstva u Hrvatskoj pregledana je arhivska građa i novinski tekstovi. Arhivski dokumenti sačuvani su u Državnom arhivu u Zagrebu u fondu Hrvatsko vegetarsko društvo, a članci su objavljeni u dalmatinskoj i sarajevskoj periodici. Pregledavajući arhivsku građu uočena je uloga zagrebačkih vegetarijanaca u pokušaju organiziranja vegetarijanskog pokreta u dalmatinskim krajevima. Predsjednik Vegetarskog društva u Zagrebu odvjetnik dr. Hengster aktivno je sudjelovao u radu Vegetarskog društva kao član i višegodišnji predsjednik. Tijekom tridesetih godina XX. stoljeća boravio je više puta u dalmatinskim mjestima u kojima je pokušao organizirati podružnicu Vegetarskog društva. Boraveći 1936. godine u Dubrovniku, Splitu i drugim mjestima održao je više predavanja u kojima je pokušao približiti vegetarijansku ideju. Uz predavanja dr. Ivo Hengster objavio je i tekst u Jadranskom dnevniku pod naslovom „S mesom ili bez mesa?“.Pokušaj organiziranja nije uspio, ali je povećan broj članova iz Dalmacije.

ARHIVSKA GRAĐA:

Arhivski fond Hrvatsko vegetarsko društvo u Državnom arhivu u Zagrebu (HR – DAZG – 792)

LITERATURA:

Brnas, Štefanija, Vegetarska kuharica, Zagreb 1936.

(GjinoStorelli), „Interesantno predavanje dra. I. Hengstera“, Jugoslavenski list, Sarajevo, 8. veljače 32 Vidi i u Veg., „Osnivanje vegetarskog društva u Splitu“.

33 N. N., „Osnivanje Vegetarskog društva“, Jadranski dnevnik, Split, 31. kolovoza 1936., god. 3, br. 202, 6.

34 Više vidi u HR – DAZG – 792, sig. 3, Zapisnik XI. odborske sjednice od 1. ožujka 1938. i u Zapisnik II. odborske sjednice Vegetarskog društva od 20. svibnja 1938.

279

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“ 1936, god. 19, br. 33, 4, rubrika Dubrovnik.

N. N., „Predavanje o modernoj ishrani“, Novo doba, Split, 13. veljače 1936., god. 19, br. 36, 5.

N. N., „Dr Ivo Hengster, predsjednik Vegetarskog društva“, Jadranski dnevnik, Split, 13. veljače 1936., god. 3, br. 36, 6.

N. N., „Predavanje o modernoj ishrani“, Jadranski dnevnik, Split, 15. veljače 1936., god. 3, br. 38, 7.

Dr. Ivo Hengster – Zagreb, „S mesom ili bez mesa?“, Jadranski dnevnik, Split, 25. srpnja 1936., god.

3, br. 172, 10.

N. N., „Vegetarijanstvo“, Splitske šetnje i razgovori, Jadranski dnevnik, Split, 29. srpnja 1936., god.

3, br. 175, 5.

N. N., „Pretsjednik Vegetarijanskog društva Dr. Hengster u Splitu“, Jadranski dnevnik, Split, 12. kolovoza 1936., god. 3, br. 187, 4.

N. N., (Kaštel – Stari), „Predavanje o suvremenoj ishrani“, Jadranski dnevnik, Split, 21. kolovoza 1936., god. 3, br. 194, 4.

Veg., „Osnivanje vegetarskog društva u Splitu“, Jadranski dnevnik, Split, 28. kolovoza 1936., god. 3, br. 200, 5.

N. N., „Osnivanje vegetarskog društva“, Jadranski dnevnik, Split, 31. kolovoza 1936., god. 3, br. 202, 6.

N. N., „Vegetarijansko društvo u Splitu – Akcija dra Hengstera“, Novo doba, Split, 1. rujna 1936., god. 19, br. 204, 6.

N. N., „Za vegetarce“, Jadranski dnevnik, Split, 1. rujna 1936., god. 3, br. 203, 6.

dr. Ivo Hengster, „Vegetarsko društvo I 1928. – 1933.“, Vegetarizam Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, 2, Zagreb, 30. svibnja 1938., br. 5, 33 – 39. dr. Ivo Hengster, „Vegetarsko društvo II 1933. – 1938.“, Vegetarizam Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, 2, Zagreb, 30. siječnja 1939., br. 6 - 7, 41 – 52.

Anđelka Stipčević – Despotović, „Ferlitio, Luka Evanđelist (Nerežišća na Braču, 22. veljače 1903.

— Santiago de Chile, 30. lipnja 1985.)“ Hrvatski biografski leksikon, sv. 4 (E – Gm), Trpimir Macan, gl. ur., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1998., 190.

Požar, Petar, Leksikon povijesti novinarstva i publicistike, Split, 2001.

Belošević, Krešimir, „Dr. Ivo Pilar — prvi predsjednik Vegetarskog društva (Početci organiziranog vegetarijanskog pokreta u Hrvatskoj)“, Pilar, Časopis za društvene i humanističke studije 1, Zagreb 2006., 109 – 116.

Belošević, Krešimir, „Dr. Ivo Hengster – predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj“, Godišnjak Njemačke narodosne zajednice = VDG Jahrbuch 16, Osijek 2009, 89 – 102.

Kuić, Ivanka, „Novo doba – Najvažniji splitski i dalmatinski list između dva rata“, Kulturna baština, 39, Split 2013., 113 – 138. Žugec, Mateja, Štefanija Bernas - Belošević, Zapisi o Hrašćini, Službeni glasnik d. o. o., Krapina 2015., 9 – 28.

Belošević, Krešimir, „Dr. Ivo Hengster – vegetarijanski pisac i urednik vegetarijanskog časopisa Vegetarizam - Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu“, Godišnjak Njemačke zajednice = DG Jahrbuch 22, Osijek 2015., 111 – 126.

P 280

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

PRILOG:

Dr. Ivo Hengster – Zagreb, S mesom ili bez mesa?35

U higijenskom odjeljenju Zagrebačkog Zbora vidio sam jedne godine veću hrpu ljudske hrane i pored nje još napomenu da je toliko i toliko namirnica dovoljno za prehranu odraslog čovjeka u godini dana. Kraj svakovrsne biljne hrane u ogromnim količinama zapne mi za oko samo pet kilograma sirova mesa. I na moju „buntovničku“, čitaj vegetarsku, dušu leže osjećaj teške tuge, jer mi se pred okom duhovna gledanja stadoše redati svi oni okrutni prizori, koji se danomice odigravaju svijetom, počevši od milijunske klaonice u Čikagu pa sve do uzornoga dvorišta našeg malog čovjeka, koji u svom neznanju prlja ruke koljući jadno blašće i sitno pilešce, samo da zadovolji okus, koji je materijalna kultura pokvarila. Prikazivanje ZZ-a nije bez ikakvog stručnog nadzora, i njegova konstatacija pokazuje da se meso ne smije smatrati za glavnu hranu, već jedino kao ev. gurmanski dodatak jelu. I koliko god mi je kao pretstavniku našeg vegetarskog pokreta žao da se kod nas ne vodi računa o načelima modernije ishrane, kada se priređuju izložbe o higijeni, opet je napredak što službena nauka tvrdi da se čovjek može zadovoljiti tako malom količinom mesa, kao što je: ni deset grama na sedam dana. Naš narod po selima, u pretežnoj većini, ne potroši ni toliko mesa, pa ipak je srž naše narodne i državne snage; ipak je živ primjer za žilavu istrajnost slavenske rase. Tu treba da čovjek stane pa da se zamisli. Zar je zbog te neznatne količine mesa bezuvjetno potrebno i etički opravdano ubijati životinje, koje su klasičan dokaz vegetarske teze da je biljna hrana posve dovoljna za održavanje i našeg i njihovog života? Valja naime znati da se meso redovito dobiva od životinja, koje se hrane samo biljem. A to bilje im daje sve što je potrebno za građu tijela i za stvaranje snage i topline, jer bilje zahvaljuje svoj bitak uzornome braku Zemlje i Sunca. I dok su ti „nerazumni“ stvorovi zadovoljni onim što izvorno primaju od majke Prirode, dotle ljudi, kao „umjerena“ bića, tragaju za takvim izvorom hrane koja prije liči nekoj bljutavoj kaljuži krvave mase nego kristalnoj posudi bistre tekućine. Možda je to i odviše oštro rečeno. Ali, zar se može i smije bujnoj poljani lijepih i korisnih rastlina ma i približiti bijedna slika onih životinjskih organa, koji u životnom procesu svoga izlučivanja i varenja pretstavljaju opasno leglo štetnih mikroba? Nikome od nas ne pada na pamet da se hranimo mesom lava ili tigra, koji se, zazirući od bilja, koriste žlijezdama životinje i krvnom tekućinom iz njezinih tkiva. Da li od straha da ne zaglavimo u nejednakoj borbi, ili radi spoznaje da samo biljka gradi organsku ćeliju?

Biće za jedno i drugo, ali bez potpune i svijesne ocjene prirodnih pojava. Biljka je pravi akumulator energije, jer sadrži sve elemente potrebne za sastav animalnih tkiva. Životinja crpi organske materije iz biljnog carstva. Ona ih sama ne stvara. Logično bi s toga bilo da i čovjek posegne za biljem, kao prvim i najčišćim izvorom hrane, mjesto 35 Tekst je izvorno objavljen u Jadranskom dnevniku, 3, Split,25. srpnja 1936.,br. 172, 10.

281

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

da se posluži tvarima, koje su životinje već iskoristile, starajući se o izdržavanje svojih tkiva. Zdrav razuma bi nas dakle morao upućivati na hranu iz prve ruke. To su plodovi zemlje, koju grije sunce, a hladi kiša. No mi se, zaboravljajući da je čovjeku anatomijski najsličniji, majmun polodojeđa, zadovoljimo hranom drugog reda t. j. derivatima što dolaze od bilja. Ili, zar jedan slon nije jači od samo lava? I bilje dakle može davati organizmu snage, pa je ne bi morali tražiti preko nedužne krvi kasapskih žrtava. Zašto onda iščemood mesa snagu, ako ne za erotiku, hrvanje, boksanje, dvoboj i ratovanje?

A sve to uz cijenu našeg ljudskog dostojanstva, sreće i morala! Na licu mnogih čitalaca vidim smiješak ironije, a između redaka javlja se velik upitnik. Što ima moral s mesom?

Od pamtivijeka jedu ljudi meso, a do njega se ne može bez mesarskoga noža. Zašto bi ubijanje životinja vrijeđalo čovječje dostojanstvo, kad je čovjek gospodar svega što je Bog stvorio? Zar nije, pred dva i pol stoljeća, rekao poznati filozof Descartes da životinja nema duše, pa s toga i ne zaslužuje da se na nju primjenjuje Božja zapovijed o neubijanju? A sreća! Ona i ne može biti u jelu, već u zadovoljstvu i djelu. Naoko teški argumenti. Ali samo naoko. Bez uvrede; ali današnje doba hoda na glavi.

Pogledajmo samo život u svima njegovim niansama i gibanjima. Njegova je dinamika pregazila normalno stanje mirne statistike i hrli u susret katastrofalnoj eksploziji. Do zuba naoružane države hoće da obrane mir. A od koga? Zar od samih sebe? Jer fantom općega mira ne razgoni se u divljem oružjanju milijunskih masa i u barbarskom uništavanju pozitivnih vrednota. Smisao za mir javlja se u duši čovjeka, koji je shvatio cilj života. Onaj, koji je sve stvorio, jedini je gospodar svijeta. Zato ni čovjek nema prava da drugim stvorovima, napose životinjama, koje glasoviti Herder zove našom starijom braćom, kroji taku sudbinu, koja nikako ne odgovara zakonima prirode. Po njima bi se ljudi morali držati one biblijske: „Eto, dao sam vam sve bilje, koje nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna, koja nose sjeme, to će vam biti hrana!“ Priroda kažnjava svakoga ko se ogriješi o njezine propise. To vrijedi i za one, koji se akrobatskom vještinom primiču stratosferi, kao što i za one, koji pod zemaljskom korom traže ono što bi lako mogli da nadju ispitujući vanjske elemente svemirnih sila. Čitav niz različitih bolesti je najjasniji odgovor uvrijedjene prirode, koja nas nije obdarila zvijerskim zubima i pandžama, nego miroljubivim svojstvima biljobera i plodojedja.

Mi uostalom ne moramo pozivati u pomoć ni Herdera ni Descartesa da upoznamo i pravilno ocijenima istinu kao najveću milost Stvoritelja. Me moramo čitati ni Brehmovih djela o životinjama sa se uvjerimo, kako one nisu bez inteligencije i bez osjećaja. Sjetimo se samo sretnih dana svoga djetinjstva, kada smo domaće životinje smatrali za svoje prijatelje i pomoćnike, a radi kojih smo često plakali (kao i ona u neposrednoj blizini dubrovačke plaže) ne odaju tuge s takvih prizora, jer ih je otupio roditeljski odgoj. Navike prelaze u narav ljudi, koji svoj život mehaniziraju do bešćutnosti, a gdje nema srca nema ni smisla za etiku i estetiku. I jednome i drugome protivi se nesretna navika da se prolijevanjem krvi domognemo hrane. O stanju nužde ne može biti ni govora. Dosta je hrane još za dvije milijarde. Po statistikama se pet osmina svih ljudi hrani bez mesa. No s obzirom na mogućnost napućivanja i 282

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

obradjivanja zemlje umjestan je vegetarski režim i za ostale tri osmine. Po Miggeu se vrtnom kulturom na jednom hektaru može prehraniti 125 osoba. Po Schieleu 10 milijuna svinja oduzimlje hranu dovoljnu za 35 milijuna ljudi; jer ista površina zemlje, koja hrani jednog jedinog mesojedju, može da nahrani deset vegetaraca. Na ishranu blaga odredjena za klanje gubi se do 80 % biljne hrane, jer na pr. jedan volpojede u godini gana za šestero ljudi, a daje jednom jedninom čovjeku hrane za 100 dana.

Vegetarska ideologija ulazi svijesno u reformu narodne privrede, a naročito se brine za dizanje seoskih ekonomija. Po Udeu se odviše tla i njegovih proizvoda, odviše radnih sila i radnog vremena, odviše novaca troši na proizvodjenje štetnih, nepotrebnih i nesocijalnih dobara. Protivno bi se postiglo reformom velike industrije i marvogojstva, što bi nazadovalo, te voćarstva i vrtlarstva, što bi napredovalo. Mjesto duhana i alkoholanastali bi drugi proizvodi naših privrednih grana (ima i u nas Mičurina) i nikoga ne bi zabolila glava u strahu od t. zv. bijele kuge. Istina je dakle na dlanu, jer nema nikake opasnosti ako se hranimo bez mesa (RagnarBerg). A da je mesna hrana štetna dokazuje čitava biblioteka stručnih djela uvaženih fiziologa i liječnika, kojima nije ravan ni američki dr. Jutte, koji po Paulu Beckeru žali što pod utjecajem vegetarske propagande potrošak mesa sve manji, te sumnja da bi se mogao naći vegetarski narod, koji bi bio nadmoćan drugome. Dakle opet ista pjesma: Mesojedje su bolji ratnici, a samo ratom se osvajaju kule i gradovi. Da, i zvijer je ratoborna. Ona po svojoj prirodi napada, dok se pitoma životinja samo brani. Zar i ljudi moraju napadati da dodju do mira i blagostanja? Poznato je da nezdrava i neprirodna hrana uzbudjuje krv, napinje živce i postepeno truje naš organizam. Dosta je znati da i malo dijete, koje se hrani mesom, naskoro doživi razne probavne i živčane smetnje. Dosta je opipati bilo mesojedju pa da se često uvjeriš, kako u njima sve kipi od nutarnje borbe s talozima i otrovnim sokovima. Umjerenost, istina, sprečava rapidno razaranje životnih ćelija, ali se može da ukloni progres raspadanja. Dosta je uporediti stanje vegetaraca i mesojedja, koliko se radi o dva jednaka tipa. Ispitujemo savjesno njihova tjelesna i duševna svojstva. Pratimo trajno njihov rad i odmor. Slušajmo pomnjivo njihove nazore o svijetu i životu. A onda im dajmo prilike da se ogledaju. Ja sam uvjeren da bi u plemenitom natjecanju za sve što je dobro, lijepo i korisno moji dragi vegetarci dobili meč.

283

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 271-284 Krešimir Belošević: „S mesom ili bez mesa?“

„S MESOM ILI BEZ MESA?“ DR. IVO HENGSTER I VEGETARIJANSKA PROPAGANDA U DALMACIJI Sažetak

Istraživanje o pokušaju organiziranja Vegetarijanskog društva u Dalmaciji nastalo je tijekom proučavanja vegetarijanske povijesti u Hrvatskoj. Istraživani su arhivski dokumenti sačuvani u Državnom arhivu u Zagrebu u arhivskom fondu Hrvatsko vegetarsko društvo, te tekstovi objavljeni u periodici. Veliku ulogu u pokušaju širenja vegetarijanske ideje na Dalmaciju odigrao je predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu dr. Ivo Hengster. On je tridesetih godina više puta boravio u dalmatinskim gradovima. Tijekom boravka 1936. godine održao je više predavanja u Dubrovniku, Kaštel Starom, Kaštel Sućurcu, Omišu, Splitu, Sutivanu, Supetru na Braču. Uz ova predavanja objavio je i tekst pod naslovom „S mesom ili bez mesa?“.

Početkom rujna 1936. godine u splitskom Zdravljaku u Marmontovoj ulici održao je dr. Ivo Hengster konferenciju sa splitskim vegetarijancima i prijateljima vegetarskog pokreta. Pokušaj organiziranja vegetarijanstva u Dalmaciji, nažalost, nije uspio, ali se povećao broj članova iz dalmatinskih mjesta u Hrvatskom vegetarskom društvu.

„MIT FLEISCH ODER OHNE FLEISCH?“ DR. IVO HENGSTER UND DIE VEGETARISCHE PROPAGANDA IN DALMATIEN Zusammenfassung

Die Forschung bezüglich der Versuche einer Organisation der Vegetarischen Gesellschaft in Dalmatien entstand während der Erforschung der Geschichte des Vegetarismus in Kroatien.

Erforscht wurden Archivdokumente erhalten im Staatsarchiv in Zagreb im Archivbestand der Kroatischen Vegeratischen Gesellscahft, sowie die in der Periodik veröffentlichte Texte. Eine große Rolle bei dem Versuch der Verbreitung der vegetarischen Idee in Dalmatien spielte der Präsident der Kroatischen Vegetarischen Gesellscahft in Zagreb, Dr. Ivo Hengster. Er weilte in den dreißiger Jahren mehrmals in dalmatinischen Städten. Während seines Aufenthaltes im Jahr 1936 hielt er mehrere Vorträge in Dubrovnik, Kaštel Stari, Kaštel Sućurac, Omiš, Split, Sutivan, Supetar auf Brač. Außer dieser Vorträge veröffentlichte er auch einen Text unter dem Titel „Mit Fleisch oder ohne Fleisch?“. Anfang September 1936 hielt Dr. Ivo Hengster in Split im Zdravljak in der Marmontova Straße eine Konferenz mit den spliter Vegetariern und Freunden der vegetarischer Bewegung. Der Versuch einer Organisation der Vegetarier in Dalmatien scheiterte leider, aber die Zahl der Mitglieder der Kroatischen Vegetarischen Gesellschaft aus dalmatinischen Ortschaften ist gestiegen.

284

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

Jure Kuić, prof.

Split jukuic@xnet.hr

UDK: 373.5(497.5)(091) Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 25.09.2023.

Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci (Osvrt na status njemačkog jezika u gimnazijskom programu)

Rad je donio naslovljenu temu koja je vezana za splitsku Veliku realnu gimnaziju. Navedeni su istaknuti profesori, pojedina godišnja izvješća, popis učenika vjerskog podrijetla i drugo. Autor se posebice osvrnuo na status njemačkoga jezika u gimnazijskom programu te kroz reformne promjene preko splitske Velike realne gimnazije dao osvrt na odnos talijanskog i njemačkog jezika u navedenom vremenskom razdoblju.

Ključne riječi: Profesori, učenici, Velika C. i K. Realka, Split , njemački jezik, 19. stoljeće

285

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

UVOD

Upravo 2022. godine navršilo se 160 godina od osnutka i početka rada C. i K. Velike realke u Splitu. U povijesti grada Splita i Dalmacije to je značajan datum. Naime, ova obrazovna ustanova, od njezinog osnutka 1862. i u godinama koje su slijedile sve do 1918. godine, odnosno do kraja Druge austrijske uprave u Dalmaciji, bila je matično mjesto u kojemu se obrazovala mladež i stjecala zvanja i znanja za realan život, ali i pripremala za daljnje školovanje na fakultetima u Beču, Pragu, Grazu, Budimpešti i Zagrebu. S diplomom Realke u život i svijet znanosti i umjetnosti otišla su poznata imena iz hrvatskog društvenog i političkog života, pored brojnih drugih i književnici Vladimir Nazor, Milan Begović (koji je nakon studija u Realci bio profesor hrvatskog jezika i književnosti) i Marko Uvodić te slikar Emanuel Vidović (također profesor u školi), Dušan Manđer, utemeljitelj prve Gradske knjižnice, preteča današnje Sveučilišne knjižnice u Splitu, ali i mnogi drugi koji su se u Realci pripremili za tehnička i pomorska zvanja.

Ništa manje, ako ne i važnije, je da je Realka, u 20. stoljeću, kao prethodnica, bila ishodište iz koje su proizašle buduće zanatske-obrtničke škole, tehničke škole i realne gimnazije općeg smjera. Do stupnja pune uređenosti i funkcionalnosti, međutim, škola je, kao što se je i ukupni društveni i politički život u ovoj novoj carevinskoj stečevini odvijao, prolazila kroz dinamične razvojne faze, od načina njezina financiranja i osiguranja Prvo izvješće regionalne VELIKE KRALJEVSKE drugih materijalnih potreba, GIMNAZIJE ujedinjene sa srednjom Pomorskom školom u do strukturiranja i izvođenja Splitu pokrajini Dalmaciji na kraju pete godine od osnutka nastavnog programa, uz neprekidne tenzije između hegemone talijanske manjine i podređene hrvatske većine i pri tome položaja njemačkog jezika kao državnog jezika. O tome i drugim važnim događajima u svezi S radom škole, pobliže saznajemo iz sačuvane arhivske građe1, a u najvećem obimu iz

1 Gordana Tvrdić: Sumarni inventar fonda I. Gimnazije, str. 287 do 302., UR DAST 58, Split, 1989.

286

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

posebne školske publikacije koja se tiskala na kraju svake nastavne godine s početkom 1867.2

REFORME OBRAZOVNOG SUSTAVA - PROCES MODERNIZACIJE

Prosvjetiteljstvo i modernizacija tijekom 19. stoljeća u europskim zemljama nisu mimoišli ni Austro-Ugarsku Monarhiju, pa ni austrijske dominione u koje je pripadala i Dalmacija. Razdoblje tzv. Druge austrijske uprave u Dalmaciji, u vremenu od 1817. do 1918. godine bilo je na tragu općih društvenih promjena i političkih kretanja koja su se odvijala u cijeloj Carevini pa i u ovoj novostečenoj carevinskoj pokrajini, s malim zakašnjenjima od desetak ili koju godinu više. U području prosvjete i bogoštovlja kroz cijelo 19. stoljeće dogodile su se promjene, a obrazovni sustava prilagođavan realnim potrebama.

Na tome tragu vršene su velike promjene u sustavu obrazovanja. Već 1816. i 1818. provedena je reforma pučkih nižih škola i škola humanističkog usmjerenja odnosno klasičnih gimnazija i studija njemačkog jezika. Nakon reformi obrazovnog sustava s početka devetnaestoga stoljeća, 1849.3 Ministarstvo za nauk i bogoštovlje donosi nacrt ustroja gimnazija i realnih škola u Austriji. Ubrzo, uz već postojeće klasične gimnazije, odnosno zavode humanističkog smjera, Carskom naredbom od 2. ožujka 1851. na području cijele Monarhije, pored tih gimnazija, s predznakom klasične, počinju se osnivati novi zavodi za izobrazbu prirodnih znanosti i slijedno tome tehničkih struka, u školama, također pod nazivom gimnazije, niže i visoke realke a koje se nastavljaju na tzv. male realke koje su imale samo dva razreda; Potpuna niža realna škola može služiti kao pripremna škola za višu gimnaziju, ako su za nju uobičajenim predmetima dodani stari klasični jezici, čime je nastala kombinacija niže realne škole i niže gimnazije.4

Ove reforme obrazovanja i bogoštovlja, nastavak su širenja već navedenih prosvjetiteljskih ideja i modernizacije u Monarhiji5, kao i potrebe za stvaranje dobrih građana, izvrsnih upravnih činovnika u cijeloj Carevini a poglavito u novopripojenim pokrajinama među kojima je i Dalmacija. Najpogodniji i najprikladniji oblik pripreme za te odgovorne poslove, bilo je gimnazijsko obrazovanje koje je, u svome početku bilo usmjereno na humanistička i društvena područja života, ali tijekom prve polovice 19. stoljeća taj proces je prilagođavan potrebama razvoj prirodnih i tehničkih znanosti i 2 1867. tiskana je posebna i prva školska publikacija- svojevrsni godišnji izvještaj, na talijanskom jeziku pod

nazivom: Primo programa della imp, reg. SCUOLA REALE SUPERIORE e rinuita I.R. Scuola nautica secondaria in Splalato Provincia Della Dalmatia Alla Chiusa del Quinto anno di iatituzione 1867 pubblicato della I.R. direzione. U slobodnom prijevodu: Prvo izvješće regionalne VELIKE KRALJEVSKE REALKE. ujedinjene sa srednjom Pomorskom školom u Splitu pokrajini Dalmaciji na kraju pete godine od osnutka 1867.

3 Ivana Horbec, Maja Matasović i Vlasta Švoger: „Od protumodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj: Zakonodavni okvir“, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017. – Plan za realne škole str. 281, točka 6. I 8..

4 Isto kao 3.

5 Isto kao 3.

287

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

industrijalizacije za praktične stručne poslove i zanimanja prema mogućnostima u svakoj sredini ponaosob.

Prikaz izvješća o ispitima zrelosti i stručnim zvanjima koje su stekli tijekom sedmogodišnjeg obrazovnog ciklusa.

NOVE SAMOSTALNE NIŽE I VIŠE REALKE

Nakon te Carske naredbe od 2. ožujka 1851. uslijedilo je novo preustrojavanje obrazovnog sustava. Zasnovane su nove samostalne realke.6 Bio je to postulat vremena: prirodne nauke, a po njima i tehničke, napredovale su u devetnaestom vijeku neobično, te su u društvenom životu osvojile slično mjesto, tako da su moderne države uz prijašnje zavode, smjera humanističkoga, podigle nova ognjišta, na kojima se mladež imala ogrijavati u prvome redu na svjetlu, što su ga stale sipati u svijet realne nauke. Po njima su se i novi zavodi prozvali realkama.7

Postojeće pučke škole imale su dva razreda u kojima je obavljano opismenjavanje, učile su se i praktične vještine namijenjene potrebama svakidašnjeg života. Carskom naredbom iz 1852. određeno je da se u glavnim carevinskim pokrajinskim sjedištima trebaju ta dva razreda pučkih škola odijeliti i osnovati samostalne realke sa tri razreda.

Prema toj naredbi u pokrajinskom upravnom i administrativnom sjedištu u Zadru osnovana je prva realka u Dalmaciji koja se nije odmah uspjela transformirati i postupno prerasti u Veliku realku.

6 Isto kao 3.

7 Dr. Tomo Matić: Crtice iz prošlosti C.K. Velike realke u Spljetu, Godišnje izvješće C. K.VELIKOJ REALCI, U Splitu koncem školske godine 1901. Str. IX do XX.

288

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

ZASNIVANJE I RAD C. i K. VELIKE REALKE U SPLITU

Kako ta nakana nije uspjela u Zadru u Splitu, koji je gospodarski osnažio i postajo sve više jezgro gospodarskih i političkih zbivanja u Dalmaciji, uz veliki angažman gradskih vijećnika i tadašnjeg splitskog gradonačelnika Antonija Bajamontija, splitsko gradsko vijeće je 2. srpnja 1861. donijelo odluku da se osnuje viša realna škola te su se obvezali da će osigurati prostor i financijska sredstva za njezin rad.

Odluka Splitskog gradskog vijeća sa zamolbom upućena je namjesništvu u Zadru, a Pokrajinska vlada je 28. ožujka 1862. donijela Rješenje o osnivanju C. i K. Velike realke u Splitu. Prostorna, materijalna i financijska sredstva za rad zavoda osiguravalo je Gradsko vijeće, zadugo, gotovo dvadeset i pet godina, odnosno sve do 1897. kada sve troškove i materijalne potrebe preuzima država. Realka je, nakon svih priprema, svečano otvorena 15. prosinca 1862. Redovita nastava je počela 2. siječnja 1863. U sva četiri razreda upisala su se 54učenika.

U Rješenju o osnivanju, uz ostalo, određeno je da se već u školskoj 1862./63. godini u splitskoj realci odmah otvore četiri donja razreda, te da se nakon dvije godine, postupno, otvore V. i VI. razred. Već 1870./71. uveden je i VII. (sedmi) razred i ispit zrelosti – što je po naravi istovjetno s gimnazijskom maturom – čime su se stekli uvjeti za puni naziv - CARSKA I KRALJEVSKA VELIKA REALKA U SPLITU. Ove promjene omogućile su da se i učenici Velike realke iz Splita mogu bez polaganja prijamnog ispita upisivati na visoka tehnička i umjetnička učilišta na području Austrougarske Monarhije. U višoj realnoj školi nastava započeta u građanskoj školi nastavlja se na više znanstven način – Ona odražava količinu općeg humanističkog znanja koje se daje na osnovi modernog obrazovanja i posebna je pripremna škola za tehničke studije.8 To nije bila ili ostala puka preporuka jer su se, pored obveze u nastavi, profesori bavili i znanstvenom radom koji su prezentirali u godišnjoj publikaciji koja je donosila više njihovih stručnih i znanstvenih radova, ali i u drugim znanstvenim i stručnim publikacijama na području Monarhije. Jedan od njazastupljenijih bio je profesor dr.

Augusta Vierthalera9.

8 Isto kao 3.

9 Dr. Augusto Vierthaler u splitsku realku je došao kao suplent i ubrzo preimenovan za profesora, ili kako se tada

još tituliralo, pravog učitelja, Sve do njegovog odlaska iz Splitske Realke u Realku u Trstu 1871. Redovito je u godišnjim izvješćima objavljivao nove stručne i znanstvene radove, a s tim je nastavio i u Trstu. O njegovom radu: Snježana Bazdr i Vanja Fleger: Augusto Vierthaler, Beč 1838.-Trst 1901., profesor na splitskoj Velikoj gimnaziji, JARBUCH, 2014. Osijek 2014.

289

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

Naslovni izvadak teksta profesora Augusta Vierthalera: Studija o proizvodnji joda i analitička ispitivanja na nekoliko lokacija u Dalmaciji, objavljen u Godišnjem izvješću 1867.

PROFESORI IZ AUSTRIJE - OKOSNICA UČITELJSKOG ZBORA

Odlukom Ministarstva za bogoštovlje i nastavu od 1. studenoga 1862. Kada je imenovan učiteljski zbor novoga zavoda. Učitelji su uglavnom dovedeni izvana, ali ne, što je možda s obzirom na iznijete društvene okolnosti očekivano, s talijanskog govornog područja, tj. talijanske nacionalne pripadnosti.

Okosnica, i predavači ključnih nastavnih predmeta bili su učitelji-profesori iz Austrije, sa njemačkog govornog područja, te potom s područja bivše Mletačke republike, i tek dva učitelja domicilne hrvatske pripadnosti, od kojih je jedan predavao bogoštovlje, a drugi postavljen na mjesto privremenog upravitelja novoga zavoda.

Ministarskom odlukom u učiteljski zbor novoga zavoda imenovani su:

Vinko Buzolić, suplent, pravi učitelj iz zadarske škole, jedan je od prvih učitelja, imenovan je za privremenog upravitelja zavoda.

Prvi učitelji, koji su po dekretu, došli su iz Austrije:

Dr. Fridrik Buckeisen, pravi učitelj, od 1. XI. 1862., premješten u Brno 1865.

Profesor za predmete: njemački jezik, kaligrafiju njemačkog i latinskog pisma, i zemljopisne povijesti.

Vitez Eduard Wolf, pravi učitelj, akademski slikar, od 1. XI. 1862., premješten je Trst 1871. Profesor za predmete: ornamentiku, nacrtnu geometriju, slobodno crtanje i figurativnost u arhitekturi.

290

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

Dr. David Kolarsky, pravi učitelj, od 1. XI. 1862. premješten u1870. u Salzburg.

Profesor za njemački jezik, kaligrafiju njemačkog i latinskog pisma i zemljopisnu povijest.

Dr. Vierthaler August, pravi učitelj od 1866. do 1871. pa premješten u Trst.

Profesor za predmete: kemiju, prirodopis i botaniku, zoologiju i zemljopisnu povijest.10

Antonio Strole, suplent. 1878./79., vratio se u Beč. 1880. Profesor za predmete matematiku i fiziku.

Profesori talijanskog podrijetla:

Dr. Mateo Zannoni, namjesni vjeroučitelj, pravi učitelj, za bogoštovlje i talijanski jezik, 1864. Imenovan optom kaptola trogirskog.

Dr. Emilio Vecchietti, suplent, pravi učitelj, za matematiku, nacrtnu geometriju i kaligrafiju, umirovljen 1889.

Dr. Lovrinac Gosetti, suplent, premješten u Capodistria 1864. godine.

Ivan don Dević, profesor hrvatskog podrijetla za talijanski jezik i povijest geografije.

S brojem učenika povećavao se i broj profesora. U godinama koje su dolazile, profesore s njemačkog govornog područja, uglavnom iz Austrije i profesore talijanske pripadnosti, u sve većem broju zamjenjuju profesori hrvatske pripadnosti. Od 1880. postupno i u potpunosti na Velikoj realci svi profesori su hrvatske pripadnosti. Oni su preuzeli, ne samo stručne predmete, nego predavali i talijanski i njemački jezik. To je bilo moguće jer su neki, kako je naprijed navedeno, stasali u Velikoj realci a visoka akademska obrazovanja dobili na visokim učilištima i stekli uvjete za rad u Velikoj realci. Ove promjene u strukturi nastavnog kadra u Realci, slobodno se može reći, bile su odraz i političkih zbivanja u Splitu, odnosno u Dalmaciji, koje su se temeljile na zasadama narodnog preporodnog pokreta koji se iz ostalih hrvatskih zemalja polovicom stoljeća ubrzano prelio i u ovu novu carevinsku stečevinu - Dalmaciju.

JEZIK - KAMEN SPOTICANJA IZMEĐU TALIJANSKE MANJINE I HRVATSKE VEĆINE

Osnivanje i početak rada Splitske realke od sredine 19. stoljeća, uza sve tehničke i druge organizacijske poslove koje je trebalo obaviti, odvijao se u složenim društvenim okolnostima i političkim odnosima u Dalmaciji. Formalno, Dalmacija je pod posebnom Carskom upravom odvojena od ostalih hrvatskih zemalja. Austrija je preuzela prethodnu organizaciju i sustav uprave Mletačke republike, upravne institucije i ljude u njima. Posljedično, to se odrazilo na sve sfere društvenog i političkog života i proizvodilo daljnje tenzije između talijanske manjine i hrvatske 10 Isto kao 9

291

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

većine, što će se zadugo reflektirati i na rad Visoke realke. Pogotovo što je talijanski, iako manjinski, umjesto jezika domicilnog većinskog stanovništva ali i umjesto njemačkog, jezika nove države i nove vlasti, sve do 1880. bio zemaljski i nastavni jezik, koji se nije prakticirao samo u školama nego i u sudstvu te je bio najzastupljeniji u javnoj komunikaciji. Razlog takvom postupku, pored drugih razloga, manje ili više objektivnih i realnih okolnosti, vjerojatno i zato što je u tome trenutku Austrija kod preuzimanja vlasti posegnula za jednostavnijim rješenjem kako u najkraćem vremenu uspostaviti funkcionalnu državnu upravu i druge institucije. Uredbe, zakoni, dekreti i različiti drugi nalozi središnje države u Beču i pokrajinskog namjesništva u Zadru, koji su bili pisani na državnom, tj. na njemačkom jeziku, pa prevođeni na talijanski, veoma rijetko ili po posebnim potrebama na hrvatski jezik.

Statistički prikaz godišta iz 1879./89. posljednji na talijanskom jeziku.

292

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

Statistički prikaz godišta 1880./81., kao cijelo Godišnje izvješće, posljednji put je tiskao na talijanskom jeziku, a za određenje jezika korišten naziv srbsko-hrvatski, a do tada a prije toga, od 1862. do 1880. i pod nazivom slavo-iliriko ili smo slavo.

Talijanski jezik bio dominantan hegemoni jezik sve do 1880. godine. Za novu mladu političku elitu, koja se u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, na narodnim preporodnim idejama formirala u Dalmaciji, a Split je bio žarište toga pokreta, pitanje jezika bilo je jedno od najvažnijih političkih pitanja, prije svega i u najvećoj mjeri u odnosu na talijanski, ali i u odnosu na njemački jezik. Koliku važnost su splitski i dalmatinski političari pridavali pitanju jezika, te iščitati razloge zašto 293

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

među domicilnim stanovništvom nije bilo toliko obrazovanih pripadnika hrvatske nacionalnosti, može se vidjeti u govoru gradonačelnika Splita dr. Gaje Bulata na Carevinskom vijeću 14. Srpnja 1891.: ... talijanski jezik kao unutarnji uredovni jezik obstoji kao posljedica mletačke vladavine i s razloga što bijahu uvedeni kod nas zakoni koji su bili u kreposti u onim talijanskim pokrajinama, koje su onda pripadale našoj carevini.

Tada nije bilo u Dalmaciji nikakovih hrvatskih škola, i Dalmatinci bijahu primorani da za svoju naobrazbu posjećuju talijanske škole.11

Iz Godišnjeg izvješća; vidi se satnica za svaki pojedini jezik. Njemački je prema broju sati bio zastupljen kao i talijanski od trećeg do sedmoga razreda.

11 Iz govora dr. Gaje Bulata u Carevinskom vijeću 14. Srpnja 1891.,Narodni list, br 5. Split 1891. Str. 1-2:

„Rezultati pučkog popisa na koncu prošle godine nije jošter objelodanjen, u po podatcima do kojih sam mogao doći proizilazi da od 527.000 stanovnika Dalmacije ima ih jedva 20-000, a to je manje nego 4% koji izjaviše da im je jezik obećanja talijanski. Kad je to tako, prava je anomalija, dapače nepravednost, da kod državnih ureda nije hrvatski unutarnji jezik. Što se osobito tiče sudbene struke moram da konstatujem da talijanski jezik kao unutarnji uredovni jezik obstoji kao posljedica mletačke vladavine i s razloga što bijahu uvedeni kod nas zakoni koji su bili u kreposti u onim talijanskim pokrajinama, koje su onda pripadale našoj carevini. Tada nije bilo u Dalmaciji nikakovih hrvatskih škola, i Dalmatinci bijahu primorani da za svoju naobrazbu posjećuju talijanske škole“

294

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

OSVRT NA STATUS NJEMAČKOG JEZIKA U GIMNAZIJSKOM PROGRAMU

Premda je Split, kao dio Dalmacije, bio pod posebnom carskom upravom u Beču nastavni jezik u Velikoj realci nije bio njemački nego talijanski jezik. Profesori s njemačkog govornog područja, kao i profesori hrvatske pripadnosti, predavali su na talijanskom jeziku a neki od njih su bili i predavači za talijanski jezik. U nastavnom programu talijanski jezik je zastupljen u svim godištima od prvog do sedmog razreda.

Hrvatski jezik punih osamnaest godina pod više naziva, slavo-iliriko, slavo, serbo-croato i tek u devedesetim godinama hrvatski jezik. Poduka iz Njemačkog jezika nije bila zastupljena u prva dva godišta, nego tek od trećeg i zaključno u sedmom razredu. Sva tri jezika, pak, bila su dio ispita zrelosti do 1885., kada se talijanski jezik prestaje učiti na svim godištima. U prikazu preuzetom iz Godišnjeg izvješća možemo vidjeti i satnicu za svaki pojedini jezik. No ni nakon 1880., kada talijanski prestaje biti nastavni jezik, ne zamjenjuje ga njemački nego, sada u izvornom nazivu hrvatski jezik. Talijanski je i dalje u nastavnom programu, ali kao slobodan predmet, osim u Pomorskoj školi gdje i dalje obvezan predmet. Već smo naglasili da su izvanjska politička zbivanja koja su se odvijala u cijeloj Carevini, i Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji i u samoj Dalmaciji, od sredine do konca XIX. stoljeća, izravno su utjecala i odražavala na strukturiranost, kako nastavnih programa, tako i na kadrovsku strukturu u školi, no učenje njemačkog jezika je bilo zastupljeno i dalje kao stranog jezika.

UČENICI AUSTRIJSKOG PODRIJETLA U SPLITSKOJ REALCI

U statističkim pregledima koje je škola redovito donosila u Godišnjim izvješćima, pored drugih podataka, su i podatci o regionalnoj i vjerskoj pripadnosti. U početnoj 1862. Školskoj godini bila su upisana 54 učenika. Pet godina poslije, odnosno 1867. godine, upisano je 111 učenika. Od toga 104 učenika su katoličke vjeroispovijesti, 2 učenika pravoslavne i 5 učenika judejske. U statističkim pregledima narednih godina možemo vidjeti da su učenici dolazili iz cijele Dalmacije, uključujući otoke i Zagoru, Istru i Riječko područje, ali i iz sjeverne Italije, te poneki učenik iz Austrije, i njemačkog govornog područja, i Austrijske nacionalnosti.

295

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

Statistički pregled vjerske, nacionalne i jezične pripadnosti učenika, u godišnjim izvješćima redovito su objavljivani, a u ovoj školskoj godini

Primjerice, u godišnjem izvješću za 1880. pored navedene regionalne i konfesionalne pripadnosti, navedeni su i podatci o narodnosti i obiteljskom jeziku. Najveći broj učenika bio je iz Splita i drugih mjesta u Dalmaciji, te iz mjesta Donje Austrije, Mađarske i Primorja u koje su uključeni Trst i Gorica, Milano i druge sredine u Italiji. U početnim godinama od 1862 broj učenika hrvatske i talijanske nacionalnosti bio je gotovo isti.

Postupno opada broj učenika talijanske nacionalnosti a u velikoj manjini njemačke nacionalnosti, te židovske i pravoslavne konfesije. U ovom statističkom pregledu možemo vidjeti da je u istoj školskoj godini 8 učenika talijanske nacionalnosti, a po jeziku obiteljskom 21 učenik. Zaključak o važnosti borbe za narodni jezik se sam po sebi nameće. Kroz sve godine, od početka rada škole, broj učenika čiji je jezik njemački kretao se od 3 do najviše 6, a pripadnika njemačke nacionalnosti od 2 do 5. Razvidno je da obiteljski jezik nije bio u korelaciji s nacionalnom pripadnosti učenika, što znači da su pripadnici hrvatske nacionalnosti kao obiteljski jezik upisivali talijanski. Ili i njemački.

296

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

NAUKOVNE KNJIGE I DRUGA NASTAVNA LITERATURA

Stručnu12 i popularnu literaturu te udžbenike određivala, odnosno propisivala, je posebna komisija Namjesništva pokrajinske uprave u Zadru, a autori druge potrebne stručne i popularne literature, uglavnom su stručne osobe s njemačkog, a u manjoj mjeri talijanskog govornog područja, dok autora s hrvatskog govornog područja, osim za obiteljski jezik (hrvatski), u prvim godinama rada Realke nije bilo. Iako je u početnim godinama bio najveći broj profesora iz Austrije s njemačkog govornog područja i naukovne knjige u velikoj većini na njemačkom jeziku, udžbenici i priručnici za nastavu, prevođeni na talijanski jezik jer je talijanski jezik bio nastavni jezik. Takvo stanje je bilo je sve do 1880., kada je via fakti, službeni pa tako i nastavni jezik u svim školama u Dalmaciji, umjesto talijanskog, bio hrvatski, pa se postupno narednih šest godina odnosno od 1880. do 1886. u potpunosti prešlo na hrvatski jezik i tome prilagodile sve isprave koje su se koristile u administrativnim poslovima kao i udžbenici i priručnici za nastavu.

Prigodna pjesma koju su učenici Velike realke izveli Njegovom Veličanstvu caru i kralju Franji Josipu I 22. travnja 1875. u prigodi njegovo posjeta školi.

Prije zaključivanja ovog prikaza valja spomenuti dva, za Veliku realku u Splitu, velika događaja. Prvi se zbio 22. travnja 1875. ga je u tijeku svoga posjeta Dalmaciji 12 Naziv Naukovne knjige …preuzet iz nazivlja koje se koristilo u vremenu u kojemu je radila škola.

297

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

Njegovo c. i k. Apostolsko Veličanstvo , naš car i kralj Franjo Josip I. počastio Split svojim veličanstvom, Velika realka je,, među rijetkima, imala čast primiti ga u svojoj sredini. U toj prigodi su, učenici priredili prigodnu dobrodošlicu i u njegovu čast složili svečanu odu, otpjevali je na talijanskom, potom na hrvatskom i na njemačkom jeziku- točno onim redom kako su izvedbi nastave do tada bili poredani jezici koji su se učili u školi. Taj posjet ostat će zapisan i po tome što je Njegovo Veličanstvo dopustilo da se Pripomoćna zaklada za siromašne učenike nazove zakladom Franje Josipa I. Malo je institucija ili pojedinaca koji su imali tu čast, a Splitska Realka je je imala to još jednom i to 27. lipnja 1891. makar na kratko ugostiti Njegovo Veličanstvo i obilježiti šestogodišnjicu Habzburške dinastije i pedestgodišnji jubilej Njegova Veličanstva Franje Josipa I.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Na temelju prethodno navedenih podataka može se postaviti više pitanja. Primjerice, zašto je u obradi naslovljene teme, veći dio prostora posvećen hrvatsko-talijanskim odnosima a u manjoj mjeri hrvatsko-njemačkim odnosima. tijekom nekoliko stoljeća.

Naime, Austrija je u novim talijanskim pokrajinama prihvatila sustav Mletačke vlasti, a kako je Dalmaciju baštinila kao dominion Mletačke republike, to je isto primijenila i u Dalmaciji, pri čemu je talijanska politička, kulturna i obrazovna elita zadržala svoje pozicije odlukom vlasti u Beču, nametnula je hrvatskoj manjini. Takav odnos bio je stalni izvor tenzija u odnosima domicilnog većinskog hrvatskog kruga i hegemonog manjinskog talijanskog kruga. U takvim odnosima, u ovoj temi pokušali smo istražiti i prikazati kakav je bio stav središnje vlati u Beču spram tih odnosa te donijeti primjere iz kojih se vidi koliki je i kakav utjecaj u tome imala austrijska zajednica u sustavu obrazovanja na primjeru C. I K. VELIKE REALKE u Splitu.

298

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci

GIMNAZIJSKI PROFESORI I UČENICI AUSTRIJSKOG PODRIJETLA U SPLITSKOJ VELIKOJ REALCI (Osvrt na status njemačkog jezika u gimnazijskom programu) Sažetak

Na tragu ideja prosvjetiteljstva i potrebe modernizacije društvenog i gospodarskog života, koji su se tijekom XIX. st. širio europskim zemljama, pored burnih političkih gibanja, odvijali su se složeni društveni procesi i promjene koje su zahvatile i područje obrazovanja prelile su se iz središta u sve dijelove Austro-Ugarske monarhije. Prve reforme u području obrazovanja i bogoštovlja provedene su na počeku stoljeća 1816. i 1818. obuhvatile pučke škole i gimnazije.

Drugi reformski val bio je 1849 i 1951, novom reformom gimnazija i realnih škola. U drugoj polovici 19. stoljeća, gotovo kontinuirano se sustav obrazovanja mijenjao i usklađivao s realnim potrebama na nižim razinama u pojedinim pokrajinskim dijelovima Carevine, pa tako i u Dalmaciji, koja je u odnosu na druge hrvatske zemlje, u sastavu Austrije imala poseban status.

Taj povijesno poseban status, poznat pod nazivom Druga austrijska uprava u Dalmacije od 187.

Do 1918., (istražen i opisan u brojnim publikacijama), uvjetovao je, u postavljanju i primjeni obrazovnog sustava, donekle drugačija pravila po kojima se obrazovni proces izvodio u drugim carevinskim zemljama. U Dalmaciji, pa tako i u slučaju C.K. Velike realke u Splitu, sustav i izvođenje nastavnih programa, dugo nakon utemeljenja škole 1862., bio u znaku profesora dovedenih izvana, okosnicu kojega su do 1867. činili učitelji iz Austrije, a nakon toga profesori talijanske pripadnosti do 1875, od kada većinu postupno čine profesori hrvatske pripadnosti.

Njemački jezik kao državni, nije očekivano, bio nastavni jezik; to je bio talijanski jezik sve 1880. a svi udžbenici i pomoćna nastavna literatura također je bila na talijanskom jeziku za sve, pa i za profesore s njemačkog govornog područja, te su se tzv. naukovane knjige prevodile na talijanski jezik, unatoč činjenici da su profesori bili s njemačkog govornog područja a od početka rada škole polaznici u velikoj do potpune većine bili hrvatske nacionalnosti. Prirodu toga sustava autor istražuje i komentira na temelju dostupnih školskih izvornih isprava i dokumenta pohranjenih u Državnom arhivu u Splitu, te splitskim tiskovina iz toga vremena.

GYMNASIALLEHRER UND - SCHÜLER ÖSTERREICHISCHEN STAMMES IN DER GROSSEN REALSCHULE VON SPLIT (Rückblick auf die Lage der deutschen Sprache im Gymnasialprogramm) Zusammenfassung

Auf der Spur der Ideen der Aufklärung und des Bedarfes nach Modernisation des gesellschaftlichen und wirtschaftlichen Lebens, die sich während des 19. Jahrhundertes in den europäischen Ländern verbreiteten, wickelten sich, neben den turbulenten politischen Bewegungen, auch komplizierte gesellschaftliche Prozesse und Veränderungen ab, die auch das Gebiet der Bildung ergriffen, überschwappten aus dem Mittelpunkt in alle Teile der Österreichisch-Ungarischen Monarchie. Erste Reformen auf dem Gebiet der Bildung und

299

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 285-300 Jure Kuić: Profesori i učenici austrijskog podrijetla u splitskoj Velikoj realci Gottesehrung wurden zu Anfang des Jahrhundertes in den Jahren 1816 und 1818 durchgeführt und umfassten die Grundschulen und Gymnasien. Die zweite Reformenwelle erfolgte 1849 und 1951 mit einer neuen Reform der Gymnasien und Realschulen. In der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes wurde das Bildungssystem fast kontinuierlich geändert und auf den niedrigeren Ebenen in einzelnen Landesteilen des Kaisertumes den realen Bedürfnissen angepasst, so auch in Dalmatien, das im Verhältnis zu anderen kroatischen Ländern, im Rahmen von Österreich einen besonderen Status hatte. Dieser historisch besondere Status, bekannt unter dem Namen Zweite österreichische Verwaltung von Dalmatien von 1817 bis 1918, (erforscht und in zahlreichen Publikationen veröffentlicht), forderte in der Aufstellung und Anwendung des Bildungssystemes einigermaßen andere Regeln, als nach welchen der Bildungsprozess in anderen kaiserlichen Ländern durchgeführt wurde. In Dalmatien, so auch im Falle der C.K. Großen Realschule in Split, war das System und die Durchführung der Bildungsprogramme, lange nach der Gründung der Schule 1862, im Zeichen der Professoren, die von außerhalb gebracht wurden, die meisten unter ihnen waren bis 1867 Lehrer aus Österreich und danach Professoren italienischer Angehörigkeit bis 1875, seitdem sind es almählich Professoren kroatischer Angehörigkeit. Die deutsche Sprache als staatliche war nicht, wie erwartet, auch die Unterrichtssprache; das war die italienische Sprache ganz bis 1880 und alle Lehrbücher und Hilfsunterrichtsliteratur waren ebenfalls in italienischer Sprache für alle, so auch für die Professoren aus dem deutschen Sprachgebiet, so wurden die sogenannten gelernten Bücher in die italienische Sprache übersetzt, trotz der Tatsache, dass die Professoen aus dem deutschsprachigen Gebiet kamen und ab Tätigkeitsbeginn der Schule die Lernenden in großer bis vollkommenen Mehrheit kroatischer Nationalität waren.

Die Natur dieses Systemes erforscht und kommentiert der Autor aufgrund der zugänglichen ursprünglichen Schuldokumenten, die im Staatsarchiv in Split aufbewahrt werden, sowie der spliter Presse aus jener Zeit.

300

DG Jahrbuch, Vol. 3, 2023. str. 301-308 Dubravko Habek, Željko Dugac: Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa

Prof.prim.dr.sc. Dubravko Habek Hrvatsko katoličko sveučilište Medicinski fakultet Zagreb

UDK: 61(497.5)(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 12.09.2023.

Prof.dr.sc. Željko Dugac Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Zagreb

Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa U ovom se radu prikazuje život i rad primarijusa doktora Josipa Jagodića (1897-1973), znanog osječkog kirurga. Jagodić je po majci pripadao njemačkoj zajednici iz Osijeka a također mu je supruga bila podrijetlom iz iste zajednice. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao ravnatelj bolnice u Bjelovaru, iskazao se u pomoći svima kojima je to bilo potrebno, vojnicima svih zaraćenih strane, kozaračkoj djeci i Židovima. Proglašen je pravednikom među narodima.

Ključne riječi: Josip Jagodić, Osijek, Njemačka zajednica, kirurg, ginekolog, povijest medicine, pravednik među narodima

301

DG Jahrbuch, Vol. 3, 2023. str. 301-308 Dubravko Habek, Željko Dugac: Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa

Uvod

U ovom ćemo radu prikazati djelovanje doktora Josipa Jagodića, vrsnog osječkog kirurga. Životopis Josipa Jagodiće je iscrpno obrađen u studiji pod nazivom: Pravednik među narodima: prim. dr. Josip Jagodić (1897. - 1973.).1 Ovaj prikaz, na osnovu navedene studije te pojedinih dodatnih saznanja, želi stručnoj i široj javnosti približiti život ovog zaslužnog kirurga, a prije svega u svijetlu njegove pripadnosti osječkom kulturnom krugu i njemačkoj zajednici te njegove zasluge ne samo u rodnom Osijeku već i u Bjelovaru gdje je radio gotovo dva desetljeća. Josip Jagodić je bio kirurg, ginekolog i porodničar ali i čovjek širokog znanja i entuzijazma u educiranju mladih Prim. dr . Josip Jagodić (1897-1973) stručnjaka u granama medicine kojima se bavio.

Jednako tako bio je sudionik značajnih događanja i otkrića u povijesti hrvatske medicine ali i u društvenom životu njegova doba. Kao liječnik koji je radio za vrijeme Drugog svjetskog rata imao je prilike pokazati svoju ljudskost na djelu te pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna bez obzira na okolnosti i posljedice koje je zbog toga mogao snositi.

Iz života

Primarius doktor Josip Jagodić rođen je u Osijeku, 17. veljače 1897. godine od oca Ivana i majke Terezije rođ. Bisser koja je bila njemačkog podrijetla. U privatnom životu Jagodić je, uz to što mu je majka bila Njemica, i sam se također oženio u obitelj njemačke manjine. U Župnoj crkvi Sv. Petra i Pavla u Gornjem Gradu 1. srpnja 1928. godine sklopio je brak s Nadom Matildom Emom Ritteser, rodom iz Osijeka, Solarski trg 3. Njegova supruga rođena je 21. rujna 1908., po vjenčanome listu, od rimokatolika oca Vladoja Rittesera, bankovnog činovnika i majke Marije Stefanović.

Jagodić je živio u obiteljskoj kući u Osijeku, u Kolodvorskoj ulici 58. Iz braka s Nadom Matildom rođeni su kćer Nada i sin Tomislav.2 Velik dio svog radnoga vijeka Jagodić je proveo u Osijeku. Nakon školovanja u Vinkovcima te studija medicine u Innsbrucku3, završava Medicinski fakultet u Pragu na Karlovu sveučilištu gdje je promoviran u doktora sveukupne medicine

1 Karaula Ž., Habek D. Pravednik među narodima : prim. dr. Josip Jagodić (1897. - 1973.). Bjelovar : Družba

˝Braća Hrvatskog Zmaja˝- Zmajski stol Bjelovar : Opća bolnica ˝Dr. Anđelko Višić˝ : Ogranak Matice hrvatske u Bjelovaru ; Zagreb : Židovska vjerska zajednica ˝Bet Israel˝, 2023.

2 Ibid.

3 Sa studija u Innsbruku sačuvana je potvrda o kolokviju koju reproduciramo kao sliku broj 3.

302

DG Jahrbuch, Vol. 3, 2023. str. 301-308 Dubravko Habek, Željko Dugac: Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa

22. prosinca 1922. godine. Nakon završenog fakulteta odlazi na služenje vojnoga roka i to kao liječnik u bolničku četu osječke divizijske oblasti. U Osijeku Jagodić radi u javnoj H.K.M. Zakladnoj bolnici od 16. siječnja 1924. godine prvotno kao stažist, pa liječnik-volonter. Jagodić je potom 18. svibnja 1925. imenovan pomoćnim liječnikom na kirurškoginekološkom odjelu (po današnjim propisima specijalizant kirurgije). U to je doba radio sa poznatim osječkim kirurgom Vatroslavom Florschützom, koji je nastavio kirurške zasade poznate osječke kirurške škole, a od 1931. godine sa Josipom Benčevićem, izvrsnim kirurgom koji je došao na mjesto šefa kirurško-ginekološkoporođajnog odjela osječke bolnice iz Slavonskoga Broda. Poseban ispit za priznavanje specijaliste iz kirurgije po tadašnjim zakonima priznat je Josipu Jagodiću 16. kolovoza 1927. godine.4 Jagodić je od početka svoje karijere Kolloquien Zeugnis, sa sveučilišta u Innsbrucku uz kirurgiji pokazivao zanimanje i iz kojeg se vidi da je dr. Jagić u zimskom semestru za ginekologiju i porodništvo pa sa 1916. godine slušao predmet - Phlanzenbiologie te da ga je u ožujku iste godine i položio. tamošnjim stručnjakom za tu struku Julijem Bathoryem operira i savladava i te vještine. Početkom slijedeće 1928. godine Jagodić je imao kratak period rada u privatnoj praksi u Sonti da bi od 19. travnja iste 1928. godine ponovo djelovao u funkciji liječnika asistenta, gdje je bio do kraja svoga liječničkoga staža u osječkoj bolnici. U imenik liječnika Liječničke komore za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje upisan je 1929. godine. Zavoljevši ginekologiju i porodništvo, Jagodić kasnije prelazi na ginekološko-porođajni odjel osječke bolnice, gdje radi pet godina, od 1935. do 1940. godine. Ovaj odjel se među prvima u Hrvatskoj, 1932. godine odvojio kao zaseban od kirurgije, sa šefom kirurgom i ginekologom spomenutim Julijem Bathoryem.

4 Karaula, Habek.

303

DG Jahrbuch, Vol. 3, 2023. str. 301-308 Dubravko Habek, Željko Dugac: Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa

Rješenjem tadašnjeg Ministarstva socijalne politike i narodnoga zdravlja od 13. veljače 1933. godine odobrava se specijalizacija iz ginekologije i porodništva na ginekološko-porođajnom odjelu osječke bolnice, pa tako i dr. Jagodić specijalizira ginekologiju i postaje ginekologom uz temeljnu specijalizaciju iz kirurgije. Za naglasiti je da je Jagodić tijekom svoje liječničke prakse radio cjelokupnu kirurgiju s operacijskim repertoarom.

Godine 1940. Jagodić se sa obitelji seli u Bjelovar. Tu dobiva mjesto primarnog liječnika i ravnatelja bolnice. U Bjelovaru Jagodić ostaje gotovo dva desetljeća. Valja spomenuti njegov posvemašni doprinos razvoju bjelovarske medicine, posebice opće i ratne kirurgije te ginekologije i porodništva. Jagodić je u bjelovarskoj bolnici izvršio više od 11.000 velikih operacijskih zahvata uz bezbrojne manje operacije, što je impozantan posao. Tijekom svoga rada uveo je brojne metode kako u kirurgiju tako i u ginekologiju, a na njegovoj se klinici educirao čitav niz kasnijih znanih hrvatskih kirurga i ginekologa (dr. Ljubica Bosner, dr. Đorđe Bastaić, dr. Svetozar Begić, dr. Stanko Stebnicki, dr. Ivan Bićanić, dr. Petar Krajnović). U to je vrijeme Jagodić osnovao i bolničko rodilište, otorinolaringološki odjel, transfuzijsku stanicu, moderni laboratorij, uveo endotrahealnu anesteziju, suvremeni rendgenološki aparat i endoskopsku dijagnostiku. Jagodić je školovao i prve generacije bolničarske škole u Bjelovaru. Kada se dana 1. kolovoza 1956. razdvojio od kirurgije zasebni ginekološkoporođajni odjel u Bjelovarskoj bolnici, prvi šef tog odjela bio je upravo Josip Jagodić.

Tijekom II. svjetskoga rata uz malobrojne suradnike koji su dekretima dolazili i odlazili iz Bjelovara, on je bio jedini i stalni specijalist kirurgije sa danonoćnim dežurstvima i pripravnostima. Tijekom rata je operirao pripadnike svih zaraćenih strana što je razvidno iz objavljene arhivske građe u ranije spomenutoj publikaciji.

U bolnici, koja je bila oaza spasa za ondašnjem režimu nepoželjne građane i vojsku, čuvao je iste i skrivao u podrumu zajedno sa časnim sestrama milosrdnicama i brojnim drugim djelatnicima bolnice i to nikada nije bilo otkriveno. Također, u ljeto 1943. godine je kao ravnatelj bolnice, zajedno je sa časnim sestrama, zaprimio više od stotinu djece kozaračke siročadi koje je smjestio u bolnicu na skrb, liječenje i njegu. Jagodić je iskazao nevjerojatnu hrabrost održavajući medicinski neutemeljenu višemjesečnu hospitalizaciju Božidara Ehrenfajnda, Židova, kojega je time izravno spasio odlaska u logore. Ehrenfajnd je početkom 21. stoljeća pokrenuo postupak, pa je 24. veljače 2002. godine Josip Jagodić odlikovan visokim odličjem države Izrael Pravednik među narodima za zasluge tijekom Drugog svjetskog rata. Jagodićevo ime danas stoji uklesano na ploči u nacionalnom spomen-mjestu Yad Vaskem.5 Zbog političkih razloga nakon Drugog svjetskog rata iz bjelovarske je bolnice otišao čitav niz liječnika i instrumentarki. Jedna od sestara instrumentarki bila je i

5 Više u: Habek D. Biografije bjelovarskih liječnika, AMZH -Tonimir, Zagreb, Varaždinske Toplice, 2015., 137-170.

304

DG Jahrbuch, Vol. 3, 2023. str. 301-308 Dubravko Habek, Željko Dugac: Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa

sestra milosrdnica Sekundina Barbir koja odlazi iz Bjelovara u Rijeku.6 Tijekom 1959. godine i sam Jagodić odlazi iz Bjelovara na službu u Gospić, a potom od 1959.1961. godine u Pljevlju. Nakon službe u tim mjestima, kao šezdesetogodišnji kirurg i ginekolog, vraća se 1961. godine u rodni Osijek, gdje radi kao kirurg u Domu zdravlja Osijek do umirovljenja 1963. godine. Želeći i dalje biti vezan uz struku kojoj je posvetio cijeli život, Jagodić i u mirovini nastavlja raditi kao konzilijarius u Domu zdravlja. Deset godina nakon umirovljenja, Josip Jagodić umire 25. siječnja 1973. godine u 76. godini života. Sahranjen na groblju Sv. Ane u Osijeku.7

Sudionik zahvata koji su ušli u povijest medicine

Kada se govori o Jagodiću za spomenuti je i poznatu i značajnu epizodu iz hrvatske medicinske prošlosti koja je vezano uz njegovo ime i njegov rad u osječkoj bolnici. Naime, 29. veljače 1929. Vatroslav Florschütz i Jagodić izveli su prvu direktnu transfuziju krvi u osječkoj bolnici, u vrijeme kada kreće zamah transfuzija krvi u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je davatelj krvi sudskom vijećniku Josipu Rilu (navodno zbog intoksikacije rasvjetnim plinom) bio upravo sam Jagodić. Dakle, Jagodić ne samo da je bio u tom slučaju operater već je dao i krv potrebnu za transfuziju. Također on i Florschütz uveli su 1928. godine metodu autotransfuzije skupljajući izgubljenu krv tijekom operacija te ju filtriravši kroz četiri sloja gaze, ponovno transfundirali bolesniku.8

Nadalje, Jagodić je prema dostupnim povijesno medicinskim podatcima, prvi ušio ranu na ozlijeđenom srcu u Hrvatskoj i to dva puta. Dana 19. rujna 1932. godine sašio je Jagodić ubodnu ranu srca te time izveo zahvat koji se u to vrijeme gotovo nije izvodio, a potom je sličan ponovio i 6. travnja 1935. godine. U memorabilijama j o tome zapisano slijedeće : …asistent dr. Jozo Jagodić 1935. godine izveo prvi uspješni šav na srcu kod ubodne penetrantne rane lijevog prsišta. Utvić bilježi kako: …za vrijeme Benčevića njegov sekundarni liječnik dr. Jagodić izveo u Osijeku prvi šav na ranjenom srcu 1935. godine.9

6 Habek D. Povijest zdravstva Bjelovara. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveno –

istraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, Bjelovar-Zagreb 2015, 319-323.

7 Karaula, Habek.

8 Više u: Firinger K, Utvić V. Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1739.-1930. Opća bolnica Osijek, 1970.; Utvić V. Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874 – 1974 II dio, Opća bolnica Osijek, Osijek 1974.

9 Firinger K, Utvić V.; Mlinarić I. i sur. Povijest kirurških struka u Hrvatskoj. Akademija medicinskih znanosti Hrvatske. Zagreb, 2002;144-147.

305

DG Jahrbuch, Vol. 3, 2023. str. 301-308 Dubravko Habek, Željko Dugac: Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa

Liječnici kirurškog i ginekološko - porođajnog odjela osječke bolnice 1936. godine. Prim. dr. Josip Jagodić sjedi prvi slijeva, uz njega prim. dr. Josip Benčević, prim. dr. Julije Bathory, dr. Julka Klingerbrunner

Zaključak

Josip Jagodić kao vrstan kirurg i ginekolog ostavio je traga u rodnom Osijeku, ali i u drugim gradovima u kojima je radio, prije svega Bjelovaru, gdje je gotovo dva desetljeća predano razvijao kiruršku i ginekološku struku. Uz navedene gradove radio je i u Gospiću i Pljevlju. U svim ustanovama u kojima je djelovao ostavio je zasade svoje stručnosti i profesionalnosti te humanosti na djelu. Tijekom svoga djelovanja ne samo da je izvršio nebrojene kirurške i ginekološke zahvate i time pomogao ljudima kojima je pomoć bila potrebna, on uvodi i nove metode rada i educira i odgaja cijeli niz stručnjaka i suradnika koji su operativne zahvate nastavili raditi i nakon njega.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata njegova je plemenitost iskazana liječenjem vojnika svih zaraćenih strana i spašavanjem ljudi koji su bili u nemilosti tadašnjeg režima, posebice spašavanjem kozaračke djece te Židova čime je proglašen i pravednikom među narodima.

Josip Jagodić je svojim porijeklom i bračnom vezom bio član njemačke zajednice u Osijeku, a time dio jedne zajednice i kulturnog kruga kojeg je resila plemenitost, poštenje, predanost poslu i edukacija, pa se slobodno može reći da je tim značajkama obilježen i Jagodićev cjelokupan život i profesionalno djelovanje.

306

DG Jahrbuch, Vol. 3, 2023. str. 301-308 Dubravko Habek, Željko Dugac: Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa

Literatura:

Habek D. Biografije bjelovarskih liječnika, AMZH -Tonimir, Zagreb, Varaždinske Toplice 2015.

Habek D. Povijest zdravstva Bjelovara. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveno – istraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, Bjelovar-Zagreb 2015.

Firinger K, Utvić V. Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1739.-1930. Opća bolnica Osijek, Osijek 1970.

Karaula Ž., Habek D. Pravednik među narodima : prim. dr. Josip Jagodić (1897. - 1973.). Družba ˝Braća Hrvatskog Zmaja˝- Zmajski stol Bjelovar : Opća bolnica ˝Dr. Anđelko Višić˝ : Ogranak Matice hrvatske u Bjelovaru ; Zagreb : Židovska vjerska zajednica ˝Bet Israel˝, Bjelovar 2023.

Mlinarić I. i sur. Povijest kirurških struka u Hrvatskoj. Akademija medicinskih znanosti Hrvatske.

Zagreb 2002.

Utvić V. Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874 – 1974 II dio, Opća bolnica Osijek, Osijek 1974.

307

DG Jahrbuch, Vol. 3, 2023. str. 301-308 Dubravko Habek, Željko Dugac: Život prim. dr. Josipa Jagodića – kirurga i ginekologa

ŽIVOT PRIM. DR. JOSIPA JAGODIĆA – KIRURGA I GINEKOLOGA Sažetak

O ovom se radu prikazuje život i rad primarijusa doktora Josipa Jagodića (1897-1973), znanog osječkog kirurga. Jagodić je po majci pripadao njemačkoj zajednici iz Osijeka a također mu je supruga bila podrijetlom iz iste zajednice. Jagodić je djelovao kao kirurg i ginekolog u Osijeku, Bjelovaru, Gospiću i Pljevlju a svojim je medicinskim angažmanom izvršio brojne uspješne operacije u kirurškom i ginekološkom području te postao jedna od najcjenjenijih kirurga svoga vremena. Jagodić je usavršio različite kirurške tehnike, educirao brojne mlade stručnjake kirurške i ginekološke struka kao i bolničarsko i instrumentarsko osoblje. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao ravnatelj bolnice u Bjelovaru, iskazao se u pomoći svima kojima je to bilo potrebno, vojnicima svih zaraćenih strane, kozaračkoj djeci i Židovima. Proglašen je pravednikom među narodima.

Ključne riječi: Josip Jagodić, Osijek, Njemačka zajednica, kirurg, ginekolog, povijest medicine, pravednik među narodima

DAS LEBEN VON PRIM. DR. JOSIP JAGODIĆ – CHRIRURGEN UND GYNÄKOLOGEN Zusammenfassung

In dieser Arbeit wird Leben und Tätigkeit des Primarius Doktor Josip Jagodić (1897-1973), des bekannten osijeker Chirurgen dargestellt. Jagodić gehörte von Seite seiner Mutter zur deutschen Gemeinschaft von Osijek und seine Ehefrau stammte aus derselben Gemeinschaft.

Jagodić war als Chirurg und Gynäkologe in Osijek, Bjelovar, Gospić und Pljevlja tätig und durch seinen medizinischen Einsatz machte er zahlreiche erfolgreiche Operationen auf chirurgischem und gynäkologischem Gebiete und wurde zu einem der meistgeschätzten Chirurgen seiner Zeit. Jagodić perfektionierte verschiedene chirurgische Techniken, bildete zahlreiche junge Fachleute auf chirurgischem und gynäkologischem Gebiete sowie auch Pflege-und Instrumentarpersonal aus. Zur Zeit des Zweiten Weltkrieges wies er sich, als Leiter des Krankenhauses in Bjelovar, bei der Hilfe für alle Bedürftige, Soldaten beider gegnerischen Seiten, den Kindern von der Kozara und Juden aus. Er wurde zum Gerechten unter den Völkern ernannt.

Schlüsselwörter: Josip Jagodić, Osijek, Deutsche Gemeinscahft, Chirurg, Gynäkologe, Geschichte der Medizin, Gerechter unter den Vökern

308

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

Anja Vlašić, doktorandica na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija Zagreb anja.vlasic@windowslive.com

UDK: 338.48(497.5Dubrovnik)(091) Pregledni rad Prihvaćen: 14.09.2023.

Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial u Dubrovniku Procvat turizma na dubrovačkom području u prvoj polovici 20. stoljeća privlačio je mnogobrojne goste iz čitave Europe. Među brojnim posjetiteljima bio je i predsjednik Austrijskog Lloyda barun Viktor Kalchberg koji je inicirao izgradnju hotela Grand Imperial na Pilama. Odmah nakon svečanog otvorenja, 29. siječnja 1897. godine u hotelu su rado odsjedali gosti iz čitave Europe i svijeta. Nakon kratkog osvrta na početke razvoja dubrovačkog turizma, autorica će temeljem relevantne literature i onodobnih tiskovina prikazati ulogu austrijske uprave u razvoju hotelijerstva.

Ključne riječi: Grand hotel Imperial, Viktor Kalchberg, turizam, Dubrovnik, 20. stoljeće.

309

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

Uvod

Dubrovnik kao vječno poželjna turistička destinacija privlačila je stoljećima posjetitelje iz raznih djelovala svijeta. Okosnica razvoja bio je povoljan geoprometni položaj i sređena političko-društvena scena. Još od vremena Dubrovačke Republike (1358.-1808.), Dubrovnik su posjećivali trgovci, pomorci, diplomati iz unutrašnjosti i susjednih zemalja.1 Uvidjevši značaj turizma, Dubrovačka vlast 1347. godine sagradila je prvi „hospitium“ (prenoćište) za strance u prostoru carinarnice Sponza. Nadalje, sredinom 15. stoljeća otvorene su i prve privatne gostionice i svratišta.2 Pojava sve većeg broja turista rezultirala je proširenjem ugostiteljske ponude koja je vrhunac doživjela pred kraj 19. i početkom 20. stoljeća. Izgradnja Grand hotel Imperial na Pilama 1893. godine označila je prekretnicu u razvoju hotelijerstva na dubrovačkom području. Hotel je izgrađen na inicijativu predsjednika Austrijskog Lloyda Viktora Kalchberga. Glavna ideja izgradnje bila je potreba za odmorom korisnika Lloydovih parobroda na dugim putovanja od Trsta prema Sredozemlju. Odmah nakon svečanog otvorenja 29. siječnja 1897., hotel je uspješno poslovao. U njemu su rado odsjedali ugledni visoki dužnosnici i plemstvo iz Austro-Ugarske Monarhije.

Do danas, o povijesti turizma na Dubrovačkom području pisali su brojni autori poput: Borisa Vukonića, Ive Perića, Antonije Vučetića i Lukše Lucianovića. Tijekom dugogodišnje novinarske karijere najviše se povijesti dubrovačkog turizma bavio Nikola Šubić koji je objavljivao knjige i članke u različitim časopisima. Zahvaljujući podacima iz onodobna tiska može se uočiti kako je razvoj turizma utjecao na širenje i pojavu suvremenog hotelijerstva. Nakon osvrta na početak razvoja turizma u Dubrovniku, autorica će temeljem relevantne literature i arhivske građe te podataka iz onodobna tiska ukazati na važnost ulaganja austrijske uprave u razvoj Dubrovačkog turizma. Nadalje utvrdit će se kako je izgradnja hotela Grand Imperial na Pilama označila prekretnicu u razvoju suvremenog hotelijerstva.

Preteča razvoja dubrovačkog turizma – uloga Austrijskog Lloyda

Preteča razvoja turizma na Austrijskoj rivijeri bilo je potaknuto prometnim povezivanjem željeznicom i parobrodom. Nakon izgradnje željezničke pruge od Beča do Trsta 1856. godine Austrijska uprava povezala je unutrašnjost Monarhije s Rijekom 1 D ubrovački trgovački brodovi redovno su održavali tjedne linije s talijanskim lukama na Jadranskom moru.

Prema izvorima put prema Apuliji trajao je jedan dan, a prema Veneciji tri do četiri dana. Više u članku: Vinko Ivančević, (1988.) Prilog poznavanju trgovačkih i drugih veza Dubrovačke republike s Rijekom u 18. st..

Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 30., str.47-59.

2 Prve privatne gostionica na području Dubrovnika otvorene su početkom 15. stoljeća. U dokumentima, prva se spominje 1409. godine koja je djelovala uz pomoć novčane potpore Dubrovačke vlasti. Osim, spomenutog hospicija uspješno je poslovao “karavanseraj” koji je služio kao prenoćište putnika muslimanske vjere. Nadalje, u 17. stoljeću (1627.-1629.) završena je izgradnja Lazareta na Pločama u kojim su boravili svi koji su dolazili karavanama ili brodovima. Antun Kobašić, Hamid Džubur, Lukša Lucianović, (1997.) 100 godina suvremenog hotelijerstva u Dubrovniku: U povodu obilježavanja 100 godina hotela Imperial. Turistička zajednica grada Dubrovnika, str. 9.-10.

310

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

(1873.) i Pulom (1876.). Uspostavljena željeznička pruga omogućila je dolazak sve većeg broja posjetitelja na Jadran. Dolaskom na jadransku obalu, gosti su parobrodima mogli putovati dalje prema Sredozemlju. Kao i u ostatku Hrvatske, glavni problem u razvoju dubrovačkog turizma bila je prometna izoliranost i nepovezanost kao i ovisnost od stranim investicijama.3 Za razliku od ostalih područja kontinentalne i priobalne Hrvatske, Dubrovnik je bio isključivo povezan morem. Do poboljšanja prilika došlo je u 19. stoljeću uspostavljanjem redovne parobrodske linije Austrijskog Lloyda.4 Uvođenjem prve Lloydove parobrode linije 1837. godine, Dubrovnik je izravno bio povezan s Trstom, Krfom i Carigradom. Godinu dana kasnije, 1838., Lloyd pokreće i liniju Trst – Kotor koja je pristajala u luke duž Jadranske obale: Mali Lošinj, Silba, Zadar, Šibenik, Split, Hvar, Korčula i Gruž. Uspostavljene parobrodske linije omogućile su redovna putovanja koja su uveliko olakšavala svakodnevni život, prije svega pomorcima i trgovcima, ali i izletnicima. Prvi izletnici doputovali su u Dubrovnik 10. kolovoza 1843. iz Trsta, parobrodom Barone Stürmer.5

U narednim desetljećima zbog sve većeg broja posjetitelja, Lloydovi agenti pokrenuli su stalnu i izravnu parobrodsku liniju. Brzi parobrod Graf Wurmbrand povezivao je Dubrovnik s Trstom, a prometovao je tri puta tjedno. Na putu prema Dubrovniku parobrod je pristajao u Puli, Zadru i Splitu. Uspostavljena linija, donosila je prve goste koji su pristizali pojedinačno ili u manjim skupinama.6 Uglavnom su putovali austrijski putopisci, slikari i fotografi koji su promovirali turističko ulaganje austrijske uprave. Pogodna mediteranska klima i priroda dubrovačkog podneblja privlačila je sve veći broj posjetitelja, među kojima i visoke dužnosnike, članove kraljevskih dvorova, predstavnike gospodarske i kulturne elite Austrijske uprave.7 3 Pod upravom Habsburške Monarhije tijekom 19. stoljeća, područje Hrvatske bilo je slabo prometno povezano

i nerazvijeno opterećenofeudalnim odnosima. Loše gospodarske prilike rezultirale su nedostatkom kapitala koje je nametnule ovisnost stranih ulaganja u razvoju gospodarstva.

4 Tijekom 19. stoljeća Trst bio je najvažnija austrijska luka na Jadranu. Zbog specifičnog geoprometnog položaja i blizine Austrije bio je sjedište trgovačkih kuća, banka i osiguravajućih društva. Parobrodarsko društvo Austrijski Lloyd osnovano je 1833. godine s ciljem obavljanja parobrodarske službe na Jadranu. Carskom odredbom iz 1838. i 1839. godineLloydoviparobrodi služili su za prijevoz putnika, pošte i vrijednosnih pošiljka. Nakon uspostavljene linije Dubrovnik-Trst, Lloydovi parobrodi prometovali su i na relaciji Trst−Rijeka i Rijeka−Senj.

Više od poslovanju Austrijskog Lloyda u članku: Tomislav Pejdo, (2008.) „Politika Austrije (Austro-Ugarske) prema brodarstvu Dalmacije od 1850. do 1880. godine.“Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, vol. , br. 50, str. 275-287.

5 Na relaciji Trst-Kotor parobrodi putovali su jednom tjedno. Polazak je bio u srijedu, a planirani dolazak u Gruž u subotu rano ujutro, a zimi tijekom nedjelje. Prema upisniku dolaska broda u Gružu, parobrod Barone Stürmer, 10. kolovoza 1843., pristigao je sa 153 “passagiere della gita di piacere”, odnosno izletnika.Bruno, Moravec, (1955.) „Parobrodarski saobraćaj pokretač turističkog prometa na dubrovačkom području.“Naše more, vol. 2, br. 3, str.117.

6 Kasnije u prvom desetljeću 20. stoljeća prometovali su i parobrodi Barun Gautsch i Prinz Hohenzohe. Isto, str.

118.

7 Tako je 1857. godine Dubrovnik posjetio nadvojvoda Maksimilijan, brat cara Franje Josipa I. koji je rado boravio na otoku Lokrumu gdje je nagradio ljetnu rezidenciju. Više u članku: Mara Marić, Mladen Obad Šćitaroci (2019) „Lokrumsko šetalište – alameda“, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol. 27, br. 1 (57), str. 51-63.

311

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

Stara fotografija parobroda Graf Wurmbrand Izvor: Ships nostalgia Dostupno na: https://www.shipsnostalgia.com/. Pristup ostvaren: 16. srpnja 2023.

Austrijska uprava u početku inicirala je razvoj zdravstvenog turizma na izvoru mineralne vode Smrdećevo u Mokošici ljekovita voda izvire na istom mjestu, gdje je izgrađeno kupalište, a analizirana je od E. Ludwiga, prof., na bečkoj universitati.8 Lječilište Thermotherapia otvorilo se 1905. godine, a pružalo je usluge sumporne blatne i parne kupelji jod – sumporne, blatne i parne kupke, masažu i „lektriziranje“ koje liječi trpeće bolesnike od reumatizma, kožnih, ženskih i živčanih bolesti. Sobe za stanovanje, dobra hrana i poslužba uz cijenu od 3 krune i 50 helera na dan unapred.9 Uz smještaj i liječenje, korisnicima dostupno je bilo i korištenje parobroda Therapia koji je polazio svakog sata iz Mokošice prema Gružu.10 Lječilište je odlično poslovalo do Prvog svjetskog rata te je privlačilo bolesnike iz različitih djelova svijeta.

8 Nikola Šubić, Dubrovački turizam od 1857. do 2005. godine. Vlastita naklada., Dubrovnik 2008. str. 45.

9 Crvena Hrvatska, 1907. broj 67. datum 21.8.1907.

10 Crvena Hrvatska, 1907. broj 38. datum 11.5.1907.

312

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

Liječilište Thermotherapia u Mokošici Izvor:Feljton 349: „Iz povijesti Dubrovačkog turizma“ Dostupno na: https://www.glasgrada.hr/kolumneluksa-lucianovic/feljton-349-iz-povijestidubrovackog-turizma-lijecenje-mineralnom-vodom-u-mokosici--nova-ponuda-u-sklopuunapreivanja-zdravstvenog-turizma-krajem-19-st Pristup ostvaren: 16. srpnja 2023.

U počecima razvoja turizma, malobrojni posjetitelji i izletnici odsjedali su u privatnom i vjerskom smještaju, a za prehranu koristili su krčme i kavane.11 S vremenom zbog sve većeg broja putnika na Pilama se gradi prvi „hotel“ Miramar u vlasništvu gostioničara Andra Mitrovića. Uz posluživanje, gostionica imala je sobe i dvoranu za koncerte.

Grand hotel Imperial – prvi moderni dubrovački hotel

Prilikom kulturne manifestacije otkrivanja Gundulićeva spomenika 26. lipnja 1893., u Dubrovnik pristigli su brojni uzvanici iz kulturnog, političkog i javnog života Austro-Ugarske Monarhije. Prema podacima iz onodobnog tiska svi smještajni kapaciteti bili su puni, a gosti su dolazili iz čitave Dalmacije, Istre, banske Hrvatske, 11 Tijekom 19. stoljeća otvorene su tri kavane koje su odigrale važnu ulogu u razvoju dubrovačkog turizma. Uoči

francuske okupacije na Stradunu otvoren je Caffe Grande, mala kavana koja je bila u vlasništvu Leonarda Zislera. Kasnije, 1836. godine na Pilama otvara se Birimišina kavana u kojoj su se rado okupljali Dubrovčani i gosti. Pred kraj 19. stoljeća otvorena je i Gradska kavana koja je osim po ispijanju kave bila poznata po izvrsnim slasticama. Nikola, Šubić (2001.) „Gradska kavana u Dubrovniku.“Ekonomska misao i praksa, vol.

10, br. 1, str. 141-148.

313

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Trsta i Beča. Među posjetiteljima austrijskog podrijetla bio je i predsjednik austrijskog Lloyda Viktor Kalchberg.12

Otkrivanje Gundulićeva spomenika okupilo mnoge goste Izvor: Dubrovački muzeji, Kulturno – povijesni muzej Dostupno na: https://www.dumus.hr/hr/kulturno-povijesni-muzej/.

Pristup ostvaren 17. srpnja 2023.

Očaran Dubrovnikom, Kalchberg je prilikom povratka u Beč pokrenuo inicijativu izgradnje Grand hotel Imperial na Pilama. Uputio je pismo dubrovačkom načelniku Franu Gondoli (Gunduliću) objašnjavajući potrebu za smještajem putnika Lloydovih parobroda na dugim putovanjima od Trsta prema Sredozemlju da bi stranci češće posjećivali grad i zadržavali se u ovom blagom podneblju radi zdravlja.13 Nakon dobivenog prijedloga, Gondola je pozvao bliske suradnike i ugledne građane koji su prihvatili Kalchbergov prijedlog Mi se vrlo radujemo da se ova zamisao pokrenula (...)

Nema stranca koji u Dubrovnik dođe i koji nije začaran njegovom ljepotom, ali treba da se providi da i veći broj stranaca može naći ugodan stan da bi u sve to većem broju dolazili.14

12 Bogat program trajao je tri dana, a zbog velikog broja pristiglih gostiju uzima se kao jedna od presudnih

događaja prema razvoju turizma. Više u članku: IvanGrkeš (2021.) „Spomenik kao prijeporno mjesto.

Trodnevna proslava otkrivanja Gundulićeva spomenika u Dubrovniku 1893. godine.“Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, vol. , br. 59. str. 205-241.

13 Mato Budman, (1978.) Grand hotel “Imperial” – početak sustavnog razvijanja turizma u Dubrovniku.

Pomorski zbornik Savez društava za proučavanje i unaprjeđenje pomorstva Jugoslavije, knjiga 16. Rijeka, str. 518.

14 Dubrovnik, broj 20. godina 1893.

314

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

Iako je inicijativa u početku bila prihvaćena, prema podacima iz tiska brojni građani sumnjali su u njegovu provedbu Mi veoma sumljamo u uspjeh. Ne vjerujemo da će netko za naše lijepe oči trošiti novaca, te svojim džepom promicati interese.15 Međutim, bečki i dubrovački investitori nisu odustajali od provedbe. Dvije godine nakon pokrenute inicijative, u travnju 1895. godine osnovalo se Prvo austrijsko hotelsko i liječilišno društvo Dubrovnik – Kotor sa sjedištem u Beču koje je imalo za cilj izgraditi hotel u Dubrovniku. Uz Viktora Kalchberga i Frana Gundolu, članovi Društva bili su Leopold Schrotter-Cristelli, sveučilišni profesor u Beču, Federik Syawassy posjednik u Beču, Rudolf Howard – Krause upravitelj Društva za osiguranje života Grasham u Beču, Alfons Herold restaurator i općinski vijećnik u Beču, Andro Jaspitz posjednik u Trstu te Eduardo Medinger dioničar I. Medinger u Beču.16 Nakon odobrenog prijedloga prema projektu arhitekta Ludwiga Tishlera započeli su radovi na izgradnji. 17 Prilikom početka radova, investitori su imali problema oko lokacije hotela. Zbog blizine Gradske jezgre, odlučeno je kako će se novi hotel graditi na Pilama, sa sjeverno zapadne strane zidina. Prema projektu, hotel se gradio na prostoru parka, nekadašnje Teodorine Gradine. Izgradnja je započela rušenjem kuće, a radove su izvodili zagrebačko poduzeće Pillar-Mali-Bauda. Za izgradnju hotela planirala se potrošnja od 250 000 fiorina.18 Prema nacrtu, planirala se izgradnja dvokatnica sa 70 soba te dodatnim kapacitetom (velike sale za proslave, čitanje i jelo). U skladu sa svjetskim trendovima, planirala se instalacija parnog grijanja i provedba elektrifikacije.19

Izgradnja hotela trajala je četiri godine. Prije svečanog otvorenja, u novoizgrađenom hotelu odsjeli su prvi posjetitelji, a 17. siječnja 1897. bilo je i organizirano javno razgledanje za građane. Zahvaljujući onodobnom tisku, u listu Dubrovnik izlazili su članci u kojima su bile predložene cijene hotela i prijevoza Lloydovih parobroda na relaciji Trst-Dubrovnik. Cijena za jednokrevetnu sobu iznosila je dvije forinte, dok za dvokrevetnu četiri forinte. Pansion za tjedan dana boravka s uključenom hranom i poslugom iznosio je 5.5 forinte po danu. Također, bio je omogućen prijevoz parobrodom Graf Wurmbrand na liniji Trst – Dubrovnik koji je koštao od 19,20 forinta za prvu klasu, a za drugu 13,20 forinta.20

Iako radovi nisu bili potpunosti gotovi, hotel je svečano otvoren 29. siječnja 1897. godine u 18 sati. Među uzvanicima na otvorenju prisustvovao je i barun Kalchberg sa suprugom. Otvorenje je privuklo i veliki broj domaćeg stanovništva koji je uživao 15 Crvena Hrvatska broj 35, godište 4., datum: 1. rujna 1894.

16 Nikola Šubić. Dubrovački turizam od 1857. do 2005. godine… str. 86.

17 HR- DADU- GPOD, Zbirka građevinskih planova općine Dubrovnik, kutija 53. svežanj 23.

18 Mato Budman, Grand hotel „Imperial“, str. 519.

19 Više o elektrifikaciji Dubrovnika u članku: Marija Benić Penava (2014.) „Proizvodnja električne energije i

prehrambena proizvodnja na dubrovačkom području do Drugog svjetskog rata.” Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, vol. , br. 52/2, str. 549-564.

20 Dubrovnik, broj 2. datum 10. siječnja 1897.

315

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

u donjem restoranu sinoć je na Pilama i oko hotela bila iluminacija. Obe glazbe svirale su u vrtu, pošlo je općinsko upraviteljstvo, da se pokloni bar. Klachbergu kao promicatelju ove zamisli. Gragjani su išli u donji restaurant da kušaju hranu i pivo. Gostiju malo radi ružna vremena, ali se danas nadaju zaostalim, koji su se u Puli iskrcali. Sutra će biti u hotelu sastanak s plesom.21 Do početka Prvog svjetskog rata, hotel su vodili direktori austrijskog podrijetla.

Hotel Grand Imperial prvi moderni dubrovački hotel Izvor: Dubrovnik in history: 120 years of Grand hotel Imperal Dostupno na: https://total-croatia-news.com/destinations/destination-dubrovnik/dubrovnikblog/dubrovnik-in-history-120-years-of-grand-hotel-imperial/.

Pristup ostvaren 20. srpnja 2023.

Značajan početak poslovanja

Odmah nakon otvorenja Grand hotel Imperial uspješno je poslovao. Bio je otvoren tijekom zimskih mjeseci, a ljeti zatvoren. Za potrebe hotela na različitim relacijama plovio je mali Lloydov parobrod Ida koji je prevozio goste na izletedubrovačkim akvatorijem.22 Prema podacima iz tiska svakog ponedjeljka ujutro prometovao je prema Lokrumu, a popodne prema Zatonu i Daksi. Utorkom prema Trstenom i Rijeci Dubrovačkoj, a srijedom prema Župi. Četvrtkom i nedjeljom gosti su mogli samostalno birati lokaciju i organizirati izlete.23 U prvim godinama poslovanja, hotel 21 Crvena Hrvatska, godište 7. broj 5., datum 30. siječnja 1897.

22 Nikola Šubić, 100 godina hotela „Imperial“ u Dubrovniku, Ekonomska misao i praksa 1, Dubrovnik, 1997.,

223-244. str. 231.

23 Ivo Perić (1983.) Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1941. godine. Dubrovnik, str. 61.

316

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

je imao uzlazan trend poslovanja, ostvarujući dobre prihode i veliki broj noćenja.

Zbog potrebe većeg smještajnog kapaciteta, uprava 1902. odlučila nadograditi treći kat i time povećati broj soba s početnih 70 na 120. 24 Za potrebu prijevoza gostiju, 1908. godine nabavljene su kočije, a u međuratnom razdoblju i četiri vozila marke Mercedes čime su se omogućili izleti izvan Dubrovnika.

Hotel Grand Imperial na početku 20. stoljeća Izvor: Feljton 389.: Iz povijesti Dubrovačkog turizma Dostupno na: https://www.liberoportal.hr/dubrovnik-ocima-proslosti/feljton-389-izpovijesti-dubrovackog-turizma-kratka-povijest-rada-hotela-imperial-od-prvog-svjetskograta-do-domovinskog-rata. Pristup ostvaren 20. srpnja 2023.

Impozantno uređen hotel, privlačio je goste iz čitave Europe. Među prvim gostima bili su visoki dužnosnici i plemstvo Austro-Ugarske Monarhije. Primjerice ministar nastave Austro-Ugarske barun Gautch i nadvojvoda Franjo Ferdinand sa suprugom Sofijom.25 Također hotel je bio omiljeno odredište onodobnih poznatih osoba iz javnog, gospodarskog i kulturnog života. Prilikom posjete Dubrovniku u Imperialu odsjedali su i američki predsjednik Thomas Wilson, vojvoda od Manchestera, Edward VIII. s gospođom Wallis Simpson.26 Nadalje, u međuratnom razdoblju odsjeo je i engleski književnik George Bernard Shaw.27 24 HR- DADU- GPOD, Zbirka građevinskih planova općine Dubrovnik, kutija 63. svežanj 11.

25 Ivo Perić (1983.) Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1941. godine. str. 63.

26 Nikola Šubić, Dubrovački turizam od 1857. do 2005. godine. Vlastita naklada., Dubrovnik 2008. str. 113.

27 Narodna svijest, broj 23. godište 11., datum 6. lipnja 1929.

317

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

Osim smještajnog kapaciteta hotel je imao posebno uređenu konferencijsku dvoranu u kojoj su se održavale razne prigode. Tako je u travnju 1901. za vrijeme održavanja kongresa slavenskih novinara s područja Habsburške monarhije u hotelu održao se ručak.28

Zaključak

Ulaganje austrijskog kapitala potaknulo je razvoj uslužnih djelatnosti koje su bile usklađene sa suvremenim svjetskim trendovima. Izgradnja hotela Grand hotel Imperial na Pilama označila je prekretnicu u razvoju hotelijerstva na Dubrovačkom području. Impozantni hotel godinama je privlačio goste iz svih dijelova svijeta. Također bio je omiljeno odredište onodobnih poznatih osoba iz političkog, javnog i gospodarskog života Austro-Ugarske Monarhije. Dio njih ostavio je traga u Knjizi utisaka, primjerice suveren Austro-Ugarske

Vojvoda Edward VII i gospođa Simpson u Dubrovniku Izvor:A King who fell in love in Dubrovnik Dostupno na: https://www.thedubrovniktimes. com/lifestyle/feature/item/1841-a-king-whofell-in-love-in-dubrovnik. Pristup ostvaren 20. kolovoza 2023.

Oglas usluga u lokalnom listu „Crvena Hrvatska“ Izvor: Crvena Hrvatska, godina 1903. godište 13. broj 7., datum 14.2.1903.

Pristup ostvaren 20. srpnja 2023.

28 Ivo Perić (1983.) Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1941. godine. str. 63.

318

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

carevine car Franjo Josip I. prigodom otvaranja željezničke pruge 1901. ručao je u restoranu hotela Imperial. Od početka poslovanja, hotel je primjer elitnog turizma koji je takav status održao do danas od čemu svjedoče brojna priznanja i nagrade.

Izvori

HR- DADU- GPOD, Zbirka građevinskih planova općine Dubrovnik, kutija 53. svežanj 23.

HR- DADU- GPOD, Zbirka građevinskih planova općine Dubrovnik, kutija 63. svežanj11.

Tisak

Crvena Hrvatska, Dubrovnik, 1894.

Crvena Hrvatska, Dubrovnik, 1897.

Crvena Hrvatska, Dubrovnik, 1903.

Crvena Hrvatska, Dubrovnik, 1907.

Dubrovnik, Dubrovnik, 1893.

Dubrovnik, Dubrovnik, 1897.

Narodna svijest, Dubrovnik, 1929.

Mrežni izvori

Stara fotografija parobroda Graf Wurmbrand. Izvor: Ships nostalgia Dostupno na: https://www. shipsnostalgia.com/. Pristup ostvaren: 16. srpnja 2023.

Liječilište Thermotherapia u Mokošici. Izvor: Feljton 349: „Iz povijesti Dubrovačkog turizma“ Dostupno na: https://www.glasgrada.hr/kolumneluksa-lucianovic/feljton-349-iz-povijesti-dubrovackog-turizma-lijecenje-mineralnom-vodom-u-mokosici--nova-ponuda-u-sklopu-unapreivanja-zdravstvenog-turizma-krajem-19-st. Pristup ostvaren: 16. srpnja 2023.

Otkrivanje Gundulićeva spomenika okupilo mnoge goste. Izvor: Dubrovački muzeji, Kulturno – povijesni muzej. Dostupno na: https://www.dumus.hr/hr/kulturno-povijesni-muzej/. Pristup ostvaren 17. srpnja 2023.

Hotel Grand Imperial prvi moderni dubrovački hotel. Izvor: Dubrovnik in history: 120 years of Grand hotel Imperal. Dostupno na: https://total-croatia-news.com/destinations/destination-dubrovnik/dubrovnik-blog/dubrovnik-in-history-120-years-of-grand-hotel-imperial/. Pristup ostvaren 20. srpnja 2023.

Hotel Grand Imperial na početku 20. stoljeća. Izvor: Feljton 389.: Iz povijesti Dubrovačkog turizma.

Dostupno na: https://www.liberoportal.hr/dubrovnik-ocima-proslosti/feljton-389-iz-povijesti-dubrovackog-turizma-kratka-povijest-rada-hotela-imperial-od-prvog-svjetskog-rata-do-domovinskog-rata. Pristup ostvaren 20. srpnja 2023.

Vojvoda Edward VII i gospođa Simpson u Dubrovniku. Izvor: A King who fell in love in Dubrovnik.

Dostupno na: https://www.thedubrovniktimes.com/lifestyle/feature/item/1841-a-king-whofell-in-love-in-dubrovnik. Pristup ostvaren 20. kolovoza 2023.

319

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

Literatura

Benić Penava Marija, Proizvodnja električne energije i prehrambena proizvodnja na dubrovačkom području do Drugog svjetskog rata. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, vol. , br. 52/2, Dubrovnik, 2014., str. 549-564.

Budman Mato, Grand hotel “Imperial” – početak sustavnog razvijanja turizma u Dubrovniku. Pomorski zbornik Savez društava za proučavanje i unaprjeđenje pomorstva Jugoslavije, knjiga 16.

Rijeka, 1978., str. 518.

Grkeš Ivan, Spomenik kao prijeporno mjesto. Trodnevna proslava otkrivanja Gundulićeva spomenika u Dubrovniku 1893. godine. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, vol. , br. 59, 2021, str. 205-241.

Ivančević Vinko, Prilog poznavanju trgovačkih i drugih veza Dubrovačke republike s Rijekom u 18. st., Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 30.,1988. str. 47-59.

Kobašić Antun, Hamid Džubur, Lukša Lucianović, 100 godina suvremenog hotelijerstva u Dubrovniku: U povodu obilježavanja 100 godina hotela Imperial. Turistička zajednica grada Dubrovnika, 1997.

Marić Mara, Mladen Obad Šćitaroci, Lokrumsko šetalište – alameda, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol. 27, br. 1 (57), 2019. str. 51-63.

Moravec Bruno, Parobrodarski saobraćaj pokretač turističkog prometa na dubrovačkom području.

Naše more, vol. 2, br. 3., Dubrovnik, 1955.

Pejdo Tomislav, Politika Austrije (Austro-Ugarske) prema brodarstvu Dalmacije od 1850. do 1880. godine. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, vol. 2008, br. 50, str. 275-287.

Perić Ivo, Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1941. godine. Dubrovnik, 1983.

Šubić Nikola, Dubrovački turizam od 1857. do 2005. godine. Vlastita naklada., Dubrovnik 2008.

Šubić Nikola, Gradska kavana u Dubrovniku. Ekonomska misao i praksa, vol. 10, br. 1, Dubrovnik 2001., str. 141-148.

Šubić Nikola, 100 godina hotela „Imperial“ u Dubrovniku, Ekonomska misao i praksa 1, Dubrovnik, 1997., str. 223-244.

320

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 309-321 Anja Vlašić: Počeci razvoja turizma pod austrijskom upravom: Grand hotel Imperial...

POČECI RAZVOJA TURIZMA POD AUSTRIJSKOM UPRAVOM: GRAND HOTEL IMPERIAL U DUBROVNIKU Sažetak

Dubrovnik je kroz povijest oduvijek privlačio posjetitelje, a razvoj turizma dodatno je potaknut uspostavom parobrodske linije i željezničke pruge, što je omogućilo veći dolazak gostiju na Jadransku obalu. Ključni trenuci u turističkom razvoju Dubrovnika dogodili su se izgradnjom Grand hotela Imperial na Pilama 1897. godine, čiji je projekt inicirala austrijska uprava.

Ovaj luksuzni hotel brzo je postao omiljeno odredište uglednih gostiju iz Austro-Ugarske i drugih dijelova svijeta, postavljajući visoke standarde kvalitete usluge. Investicija u Grand hotel Imperial imala je značajan utjecaj na oblikovanje Dubrovnika kao ekskluzivne turističke destinacije, ostavljajući trajni pečat u povijesti grada. Njegova povijest i luksuzna ponuda nastavljaju privlačiti posjetitelje, čineći Dubrovnik nezaobilaznom destinacijom za putnike željne autentičnog iskustva i vrhunske usluge.

Ključne riječi: Grand hotel Imperial, Viktor Kalchberg, turizam, Dubrovnik, 20. stoljeće.

ANFÄNGE DER ENTWICKLUNG DES TOURISMUS UNTER ÖSTERREICHISCHEN VERWALTUNG: DAS GRAND HOTEL IMPERIAL IN DUBROVNIK Zusammenfassung

Dubrovnik zog durch die Jahrhunderte immer Besucher an und die Entwicklung des Tourismus wurde durch die Einführung der Dampfschifflinie und der Bahnstrecke, was die Anreise zahlreicheren Gäste an die Andriatische Küste ermöglichte, zusätzlich angeregt.

Schlüsselmoment der touristischen Entwicklung von Dubrovnik war der Bau des Grand Hotels Imperial auf Pile im Jahr 1897, dessen Projekt die österreichische Verwaltung förderte. Dieses Luxushotel wurde bald zum beliebten Bestimmungsort angesehener Gäste aus ÖsterreichUngarn und anderen Weltteilen, welche hohe Ansprüche an die Dienstleistungsqualität stellten. Die Investition in das Grand Hotel Imperial hatte einen bedeutenden Einfluss auf die Gestaltung von Dubrovnik als einen exklusiven touristischen Bestimmungsort, die Geschichte der Stadt dauerhaft prägend. Seine Geschichte und das Luxusangebot ziehen die Besucher weiterhin an, Dubrovnik zu einem unumgänglichen Bestimmungsort für Reisende, die authentische Erfahrungen und Spitzendienstleistungen suchen, machend.

Schlüsselwörter: Grand Hotel Imperial, Viktor Kalchberg, Tourismus, Dubrovnik, 20.

Jahrhundert.

321

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Nikša Nezirović, dipl.oec. niksa.nezirovic@gmail.com Šamac, BiH

UDK: 338(497.6)(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 15.05.2023.

Ešref Zaimbegović, mag. oec. esref.zaimbegovic@gmail.com Šamac, BiH

Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH u Bosanskom Šamcu Autori su na temelju sjećanja g. Ešrefa Zaimbegovića, nekadašnjeg generalnog direktora tvrtke „Uniglas“ Bosanski Šamac, koja je bila izgrađena u Bosanskom Šamcu kao jedna od „Veglinih“ tvornica automobilskog stakla željeli da širu javnost obavjeste o ulaganju te njemačke tvrtke u Bosanski Šamac te na osnovu sačuvane literature, reklama i službenih glasila opišu široj javnosti život i rad njemačkih stručnjaka u gradiću na obali Save i Bosne. U radu je prikazano i poslovanje te razvoj ove nekada najbolje šamačke firme, njen utjecaj na šire privredne tokove i njenu tragičnu sudbinu.

Ključne riječi: Saint – Gobain, „Vegla“ Aachen, „Unis“ Sarajevo, „TAS“, „VW“, „UNIS – Uniglas“ Bosanski Šamac.

323

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Uvod

Tvrtka „Saint - Gobain Chauny et Cirey“1 ulazi na njemačko tržište od 1853. godine. Saint-Gobain je sudjelovao u osnivanju proizvođača zrcala u Mannheimu tada u Velikom vojvodstvu Baden, rajnskom Stolbergu te u Aachenu.2 80-tak godina docnije točnije 1936. godine nastala je „VEGLA Vereinigte Glaswerke GmbH“ sa sjedištem u Aachenu.3 1966. godine „Vegla“ je bila prvi njemački proizvođač stakla koji je pustio u rad sustav float stakla – proizvodni proces koji je revolucionirao proizvodnju ravnog stakla. Sedamdesetih godina 20. stoljeća „Vegla“ je postala 100%tna sestrinska tvrtka (podružnica) Saint-Gobaina, a svi prodajni i administrativni uredi spojeni su u sjedištu tvrtke u Aachenu.

U privredi općine Bosanski Šamac početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, pored mnogih investitora pojavila se iz inozemstva poznata njemačka tvrtka „Vegla“ iz Aachena koja je pripadala koncernu „Saint – Gobain“. To je bio rezultat dugogodišnje suradnje „VWAG“ i jugoslavenske tvrtke „UNIS“ Sarajevo koji su odlučili da se izgradi još jedna tvornica za isporuku dijelova za „VW“ i „Tvornicu automobila Sarajevo“ (TAS). Tako je izgrađena tvornica automobilskog stakla „Uniglas“ Bosanski Šamac u čijoj su izgradnji sudjelovali „UNIS“ i „Vegla“.

VEGLA u Bosanskom Šamcu

Budući da su „UNIS“ i „Volkswagen“ imali zajedničko ulaganje u Vogošći kod Sarajeva s vremenom je odlučeno da se krene u zajedničku izgradnju tvrtke za proizvodnju automobilskog stakla za poznata zapadno-njemačka vozila. Odabrali su da to bude u Bosanskom Šamcu, jer se taj gradić nalazio na veoma povoljnom zemljopisnom mjestu na ušću Bosne u Savu, s dobrom prometnom vezom sa Sarajevom i Njemačkom, i to kako cestovnom tako i željezničkom. U toj odluci bilo je presudno i to što se grad nalazio nedaleko od autoputa E-70 Zagreb - Beograd. Tako je nakon dužih pregovora potpisan ugovor između „UNIS“-a iz Sarajeva s tvrtkom „Vegla“ iz Aachena iz Savezne Republike Njemačke. „Vegla“ je ulagala 25% novca, a „UNIS“ 75%.

Ugovorom je određeno da tehnički direktor i šef kontrole kvaliteta budu delegirani od „Vegle“ i da odgovaraju za rad tehničkog odjeljenja. Tehnički direktor bio je zamjenik 1 Utemeljena je 1665. godine po dopuštenju i patentu francuskog kralja Louisa XIV, a na osnovu do tada strogo

čuvanih iskustava i recepata venecijanskih majstora stakla i zrcala sa otoka Murano. Tvrtka se razvijala tijekom stoljeća i postala svjetski koncern koji je i danas sinonim za staklo ponajviše u automobilskoj industriji. Ono po čemu je tvrtka poznata su veliki projekti poput: „Dvorana zrcala“ u dvorcu Versailles, „Palaise de L’Industrie“ na Champs-Elysees u Parizu, „Grand Palais“ u Parizu, paviljoni „Palais des Illusions“ i „Palais lumineux“, staklena piramida u Louvre, „Crystal Palace“ u Londonu, tornjevi blizanci u Kuala Lumpuru, projekti za američku „NASU“ i mnogi drugi diljem svijeta. Tvrtka je radila brojne restauracije zrcala i stakla poput: dvorca u Versailles, Bolschoi teatra u Moskvi, galerije Uffizi u Firenzi i druge. Izvor: Marie de Laubier, Saint-Gobain 1665-2015. Die Vergangenheit der Zukunft, Albin Michel, 2015. str. 96 - 98.

2 Horst Möller, Saint-Gobain in Deutschland. Von 1853 bis zur Gegenwart. C.H. Beck München, 2001. str. 17.

3 Horst Möller, Saint-Gobain in Deutschland. Von 1853 bis zur Gegenwart. C.H. Beck München, 2001. str. 149.

324

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

generalnog direktora, a generalni direktor je svoje odluke donosio u suglasnosti s njim. Skupština općine Bosanski Šamac je 27. rujna 1978. donijela Odluku o učešću u dijelu investicije potrebne za izgradnju „UNIS“ tvornice u Bosanskom Šamcu koja će se zvati „Uniglas“. Sudjelovanje se ogledalo u sljedećem: besplatno ustupanje zemljišta površine cca. 60.000 m² (na tadašnjoj stočnoj pijaci) i nasipanje u visini 2 metra što su odredili njemački stručnjaci kao i izrada nasipa za industrijski kolosijek, oslobađanje od doprinosa za uređenje zemljišta, izgradnja prilaza za asfaltni put i obezbjeđenje signalizacije za priključak na Njemačka zgrada u Šamcu. (Zbirka autora) željeznički kolosijek, izgradnja vodovoda do kruga tvornice kapaciteta 110 m²/sat, priključak kanalizacione instalacije za fekalne i otpadne vode na instalacije tvornice, priključak niskonaponske mreže od postojeće trafostanice 35 KW kapaciteta 21.000.000 KwH, priključak telefonske mreže od telefonske centrale Pošte Šamac do centrale s 5 telefonskih brojeva i telex linijom, ustupljena 4 trosobna stana za stručne radnike tvornice.4 Ukupna investicija je iznosila preračunato oko 50 miliona DEM, a kad je tvornica završena zapošljavala je 350 radnika.5 Bilo je zaposlenika i iz susjedne Slavonije odnosno njenih sela. Iako je Općina Bosanski Šamac ispunila sve odredbe ugovora ustupila je samo jedan stan, pa je za potrebe njemačkih stručnjaka izgrađena nova stambena zgrada s tri stana, i to prema njemačkim nacrtima kao dodatno sudjelovanje njemačke strane. U gradu se ta zgrada nazivala njemačka zgrada. Za proizvodnju, uz stručnjake dopremljena je iz „Vegle“ oprema i dvije velike peći za kaljenje stakla tipa „Verley“. Istodobno je Općina Bosanski Šamac osigurala dodatno sudjelovanje u izgradnji UNIS – „Uniglas“ tvornice automobilskog stakla i to u nasipanju šljunkom i pripremama zemljišta za gradnju te besplatno ustupanje zemljišta za izgradnju kotlovnice. Ukupna dodatna ulaganja Odlukom br. 01-023-193/82 od 29. lipnja 1982. godine iznosila su 18.614.000 dinara.6 Izgrađen je i industrijski kolosijek do ulaza u tvorničke hale sa direktnim priključkom na prugu Šamac - Sarajevo. Izvođači radova su bili „Radnik“ Doboj, „Kovina“ Visoko i „Energomont“ Banja Luka.

4 Službeni glasnik općine Bosanski Šamac, Bos. Šamac, br. 9, od 27. rujna 1978., god. XI, str. 160.

5 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru, 21. rujna 2021.

6 Službeni glasnik općine Bosanski Šamac, Bos. Šamac, br. 8, od 29. lipnja 1982., god. XV., str. 173.

325

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Odlika poslovanja tvornice „ UNIS -UNIGLAS“

Prvobitno je formirana tvrtka Radna organizacija (dalje RO) „Uniglas“ u osnivanju Bosanski Šamac u ulici Vladimira Nazora br. 19. Za generalnog direktora imenovan je tada diplomirani ekonomista Ešref Zaimbegović.7 Samoupravni sporazum o udruživanju radnika u UNIS-RO „Uniglas“ i Statut UNIS-RO „Uniglas“ tvornica automobilskog stakla Bosanski Šamac potpisani su i publicirani 1984. godine.

Na dan Općine 11. travnja 1981. položen je kamen temeljac za izgradnju pogona/tvornice, a probna proizvodnja stakala za automobile marke „Golf“, „Audi“, „Yeta“, „Polo“ otpočela je 1983. godine. Bila je to tvornica kaljenog automobilskog stakla (Sicherheitsglas).

Za „VW“ su se proizvodila zadnja i bočna stakla, a za „TAS“ i vjetrobrani.

Planirana je proizvodnja 300.000 garnitura za „VW“ i 40.000 za „TAS“. Proizvodnja se od 1983. do 1991. kontinuriano povećavala.

Prosječna isplaćena plaća iznosila je oko 700 DEM. Na inozemno tržište isporučivalo se 85% proizvodnje, a Polaganje kamena temeljca u travnju 1981. za „TAS“ 15% proizvodnje.8 Tisak Dr. Mesud Nogić, predsjednik općine Bosanski je ovu tvrtku 1986. nazvao najboljim Šamac, Božo Raković, ministar privrede SR radnim kolektivom, koja je svoj fizički Bosne i Hercegovine, Ešref Zaimbegović, direktor obim proizvodnje povećala za 30% tvornice, i Mario Roth, član rukovodstva „Vegle“. u odnosu na prethodnu godinu. Nije (Zbirka Zaimbegović, Šamac) bilo slučajeva vraćanja robe niti većih reklamacija.9 „Uniglas“ 1990. godine izvozi za „VW“ oko 40 miliuna DEM, a osim „TAS“-a počinje proizvoditi za „Zastava auto“ iz Kragujevca (za Yugo Amerika) i 7 Ešref Zaimbegović rođen je 1946. u Modriči. Od 1965. do 1969. završio je Ekonomski fakultet u Beogradu.

Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku u razdoblju od 1978. do 1982. Obavljao niz odgovornih pedagoških, bankarskih, privrednih i društveno – političkih funkcija u Bosanskom Šamcu. Istaknut nogometaš, sportski radnik i kolumnist nekoliko printanih i internet medija. S izvrsni poznavanjem njemačkog, češkog i slovaćkog jezika brzo je napredovao, pa je od rujna 1980. do travnja 1992. bio generalni direktor „Uniglas“ Bosanski Šamac, a od srpnja 1993. do lipnja 1997. operativni direktor Saint-Gobain. Od srpnja 1997. do lipnja 2012. je financijski direktor Saint-Gobain Sekurit Horovice Češka. Oženjen je i otac dva sina koji sa obiteljima žive u Njemačkoj. O g. Zaimbegoviću su pisale i „Vegline“ novine Wir (Mi). Danas živi sa suprugom u mirovini u Šamcu. (op. aut.).

8 Šamačke novine, Bos. Šamac, br. 31., od 10. prosinca 1986., god. 2, str. 2.

9 Šamačke novine, Bos. Šamac, br. 31., od 10. prosinca 1986., god. 2, str. 2.

326

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

„Zaporožac“ iz Zaporožja (SSSR, današnja Ukrajina). Godine 1991. započela je probna proizvodnja za „Renault“ iz Novog Mesta, Slovenija. „Uniglas“ je float staklo nabavljao preko „Unisove“ tvrtke „Prohand“ iz Freiburga. Najveći dio stakla nabavljan je od „Vegle“, a ostatak od nekoliko tvrtki iz Italije i Njemačke.10

Planirano je da do 1990. godine „Uniglas“ poveća 2,1 put proizvodnju nego u baznoj 1985. godini te ostvari prosječan rast proizvodnje za 16,4% godišnje. U okviru ovog planirano je da do 1990. dostigne nivo proizvodnje od: 6.228 t dorade automobilskih stakala za „VW“ i proizvodnje 677 t auto-stakala za tvornicu „TAS“. Da se izvoz povećava za 9,6%, a uvoz repromaterijala smanji za -2,3% prosječno godišnje. „Uniglas“ je planirao i investiciju od oko 1.820.000.000 dinara u osnovna sredstva i to najvećim dijelom za nabavku treće peći – sa tehnikom takozvanog horizontalnog kaljenja, što je ujedno bio i uvjet za osiguranje daljeg plasmana proizvoda u SR Njemačku.11

O tom privrednom zamahu prisjećao se Zaimbegović: Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina još su bile žive privredne aktivnosti u Bosanskom Šamcu. Mi u „Uniglasu“ smo montirali novu suvremenu peć za horizontalno kalenje stakla iz uvoza koja je koštala 2,5 milijarde dinara, a zajedno sa Grgom Abramovićem direktorom Slobodne carinske zone (SCZ) iz Šamca uspjeli smo da Savezna uprava carina otvori carinarnicu u Bosanskom Šamcu. Tako kamioni sa našim staklom nisu morali do Doboja i natrag. Htjeli smo pojačati napajanje električnom energijom i popraviti pohabanu cestu od „Uniglasa“ do mosta na Savi da bi spriječili lom stakla.12

Otvorenje tvornice, studeni 1983. Govori dr. ing. Horst Münzner, potpredsjednik „VW“.

(Zbirka Zaimbegović, Šamac) 10 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru, 8. prosinca 2021.

11 Društveni plan razvoja općine Bosanski Šamac za period od 1986. do 1990. godine. objavljen u Službeni glasnik općine Bosanski Šamac, Bos. Šamac, br. 15., od 31. prosinca 1987. godine, str. 75 – 76.

12 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru , 21. rujna 2021.

327

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Kao najznačajniji investicijski projekt financiran od Privredne banke Sarajevo – Osnovne banke Doboj u razdoblju od 1980. do 1987. bila je tvornica „Uniglas“ Bosanski Šamac, a „Uniglas“ je preko njihovog deviznog sektora servisirao deviznovalutne poslove svoga uvoza i izvoza.13

Pogled iz zraka na tvornicu. (Zbirka autora)

Reklama u tisku. (Zbirka autora)

„Uniglas“ je imao svoj Upravni odbor kojeg su činila tri predstavnika „Vegla“ i tri „UNISA“. „Veglini“ predstavnici (koji su se izmjenjivali) bili su Ernst Heusch, Mario Roth, Paul Mostert i Paul Neeteson. Upravni odbor se sastajao dva puta godišnje i odlučivao o najvažnijim pitanjima.

13 Živan Petković, Nastanak i razvoj bankarstva na tlu Maglaja, DP „Grafičar“ Tuzla. Maglaj, 1990., str. 103.

328

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

U ljeto 1983. održana je sjednica Upravnog odbora „Uniglasa“ u Njemačkoj. Nakon razgovora u „Vegli“ i obilaska nekoliko njenih pogona bila je organizirana trodnevna vožnja brodom po rijeci Rajni u tijeku koje je održana i sjednica Upravnog odbora na kojoj se odlučivalo o budućim investicijama. Svjedok tog događaja Zaimbegović kaže: Vozili smo se od Kölna do Speyera, gdje smo posjetili jednu od najpoznatijih romanskih katedrala u Njemačkoj. U mjestašcu Nierstein bili smo na kušanju vina. Jak tim „Vegle“ sa nekoliko doktora znanosti (dr. Classen, tehnički direktor, dr. Schmitz, financijski direktor, dr. Hitschmann, direktor internog audita, dr. Kleitz, pravnik i dr. Langer, naš tehnički direktor) upoznao nas je sa nizom interesantnih i korisnih detalja u proizvodnji stakla i vođenju poduzeća.14 U proljeće 1985. sjednica Upravnog odbora „Uniglasa“ održana je u Aachenu o čemu govore Zaimbegovićeva sjećanja: Gospodin Ernst Heusch, član poslovodstva „Vegle“ organizirao je posjetu starom, povijesnom mjestu Monschau udaljenom 30 km od Aachena na jug. Mjesto položeno uz riječicu Rur, prvi put pomenuto 1198. godine. Puno starih, često drvenih zgrada, starijih od 300 godina. Fotografirali smo se pored „Crvene zgrade“, jedne od najpoznatijih obilježja Monschaua.15

O sastanku Upravnog odbora u Šamcu prisjećao se: Sredinom osamdestih godina 20. stoljeća imali smo sjednicu Upravnog odbora „Uniglas“ u Bosanskom Šamcu. Nakon cjelodnevne sjednice za poslije podne smo organizirali izlet u Đakovo i posjetu đakovačkoj katedrali. Na dan posjete pred katedralom nas je sačekao mladi svećenik i na njemačkom jeziku poželio nam dobrodošlicu. Rekao nam je kakav je program. Pitao sam našeg šefa kontrole Schöniga kako svećenik govori njemački. „Akzentfrei- (bez akcenta)“ odgovorio mi je on. Obišli smo katedralu, odslušali izvedbu na orguljama, spustili se u kriptu. Uz sve to išlo je objašnjenje o katedrali, biskupiji, nadbiskupu Strosmajeru.... Nakon toga imali smo probu misnih vina koja se proizvode sa roda biskupijskih vinograda. Tri vrste vina, uz tvrdi sir i kruh, uz objašnjenja naših domaćina. Nakon toga svi gosti su dobili na poklon pakovanje od tri flaše vina: graševina, rizling i traminac. Taj dan se završio večerom u jednom đakovačkom restoranu. Naši njemački gosti bili su izuzetno zadovoljni.16

U proljeće 1987. održan je u Bosanskom Šamcu sastanak Upravnog odbora.

Delegaciju „Vegla“ činili su predsjednik Poslovodnog odbora Gilles Colas, šef proizvodnje auto stakala Manfred Werner, direktor prodaje Alfred Rollinger, direktor prodaje za „VW“ dr. Dirk von Pezold, i šef interne kontrole dr. Peter Hitschmann.

Ponovno su posjetili Đakovo i obišli katedralu i ergelu lipicanaca.

Početkom listopada 1989. „Volksvagen“ je organizirao sastanak u Beču sa „Veglom“ i „Uniglasom“. Supruga glavnog pregovarača VW Noldea bila je Bečanka, pa je pozvala 14 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru, 21. rujna 2021.

15 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru , 21. travnja 2021.

16 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru, 12. veljače 2022.

329

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

supruge ostalih da joj budu gošće jedan dan sa posjetom zamku Schönbrunn, parku Prater, a uvečer večera u bečkom kvartu gdje se toči domaće mlado vino Heuriger.

Njemački kadrovi tvornice

Prvi tehnički direktor u razdoblju od 1983. do 1988. je dr. Gottfried Langer.

Rođen je 1923. u Zwickau. Bio je tehnički direktor „Vegline“ tvornice stakla u Köln – Porzu. Po struci doktor fizike. U Bosanski Šamac došao je 1983. s već dobro naučenim jezikom domaćina. Vođa projekta od 1979. godine u „Uniglasu“, a od 1983. prvi je tehnički direktor. O njemu se prisjeća Ešref Zaimbegović: Bio je dobar organizator i izuzetno vrijedan. Njegov radni dan započinjao je u 6 sati kada je noćna smjena predavala proizvodnju jutarnjoj, u 7 sati imao je brifing u tehničkom sektoru, a u 8 sati bio je razgovor u mom uredu oko dnevnih i dugoročnih zadataka. Kao direktor naučio sam mnoge stvari od njega, pogotovo u odnosu prema radnicima. Osim što je uspio organizirati proizvodnju i prenos tehnologije donio je prvi PC u „Uniglas“. Zalagao se za uvođenje tada modernog telefaxa i uvodio mnoge druge novine. Bio je omiljen među radnicima i štovan među građanima Bosanskog Šamca. Ostao je zapamćen i po tome što se rado kupao na Savi i to do posljednjih dana rujna. Otišao je u mirovinu 1988. i vratio se u Köln. Preminuo je 2013. godine u svojoj 91. godini. Poslednji put smo se vidjeli 2005. godine u Pragu prilikom posjete „Veglinih“ umirovljenika. Podsjetili smo se na zajedničke dane u Šamcu.17 Supruga mu se zvala Traute Langer i živjela je s njim u Šamcu. Prema izjavama sugrađana Langerovi su bili divni susjedi. Znali su za svaki događaj u susjedstvu i po našim običajima su obilazili rođenja, udaje, ženidbe, smrt u obitelj, dijelili su radost i žalost.

Priređivali su večere i znali su ugostiti ljude. Dr. Langer je znao cijeniti rad. Bio je veliki gospodin. Bio je uzor u mnogo čemu.

Zaimbegović, dr. Langer i Schönig. (Zbirka Zaimbegović, Šamac) 17 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru, 21. rujna 2021.

330

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Zamjenjuje ga Rolf Acker i kao tehnički direktor je od 1988. do 1992. godine.

Acker je rođen 1932. u Kölnu. Završio je Elektrotehnički fakultet u Aachenu i bio je šef održavanja u njihovoj najvećoj tvornici u Herzogenrathu. U „Uniglas“ je donio najnovija tehnička i tehnološka saznanja. Radio je na postizanju najboljih performansi kod treće peći za horizontalno kalenje stakla, jedne od prvih u koncernu „Saint – Gobain“. Bio je veoma cijenjen kod suradnika u tehničkom sektoru i radnika u proizvodnji. Preminuo je 1998. godine u Aachenu. Bio je oženjen sa Margret Acker koja je također boravila u Bosanskom Šamcu.

Bračni par Acker, a između njih gospođa Zaimbegović. (Zbirka Zaimbegović, Šamac)

Prvi šef kontrole kvaliteta od 1983. do 1985. je Karl Daniel Schönig. Rođen je 1936. u Aachenu. Po struci inženjer. Prije dolaska u Šamac bio je u kontroli kvaliteta u tvornici u Herzogenrathu. Čovjek koji je savršeno naučio jezik domaćina, ljubitelj glazbe, česti posjetitelj malih gostionica i prijatelj naših ljudi. Zajedno s dr. Langerom i ostalim suradnicima radi na primjeni nove tehnologije. Uvodi najnovije standarde u području kontrole kvaliteta, posebno uvažavajući zahtjeve „VWAG“. Po isteku pet godina u projektu „Uniglas“ Schönig se 1986. godine vraća u Aachen i preuzima drugu odgovornu dužnost u „Vegli“. Preminuo je 2017. godine u Aachenu.

Na njegovo mjesto šefa kontrole kvaliteta dolazi Jean - Pierre Heimo i na toj je funkciji od 1985. do 1992. godine. Rođen je 1932. i bio je u kontroli kvaliteta u Herzogenrathu. U „Uniglas“ je unio još novina u području sigurnosti kvaliteta. Bio je dosta strog i principijelan. Nije se ustručavao ući u spor sa tehničkim direktorom i rukovodstvom proizvodnje ako se radilo o kvalitetu proizvedenih stakala. Preminuo je 2010. godine.

331

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Dr. Langer i Schönig su savršeno savladali naš jezik i stekli velik krug prijatelja i štovalaca. Znali su Rolf Acker i Jean – Pierre Heimo sa rukovodstvom odlaziti da provjere kako šmeka rakija poslije radnog vremena kad bi ih netko od radnika pozvao na pečenje rakije. Njima je to bio izuzetan događaj. Obojicu su pratile njihove supruge Traute Langer i Margret Acker, a stanovali su u zgradi specijalno izgrađenoj za njih. Njihovim suprugama nije bilo Susret u Njemačkoj. S desna: Schönig, Zaimbegović, lako uklopiti se jer su dolazile iz velikih njemačkih gradova u mali Heimo, Roth. (Zbirka Zaimbegović, Šamac) Bosanski Šamac, a nisu poznavale ni naš jezik. Uzimale su sate učenja jezika kod prof. Dunje Šmitran, a tu je bila i službena „Uniglasova“ prevoditeljica prof. Rasema Kalabić. Obje profesorice su svojevremeno predavale njemački jezik i književnost u šamačkim srednjim školama kao i u našim školama u Njemačkoj. O tome se prisjeća Zaimbegović: Zbog toga smo koristili prilike kad smo imali posjete ili organizirali izlete da pozovemo i njih. One su to rado prihvaćale i ugodno su se osjećale. Nekada su ih pratile i naše supruge.18 Sugrađani su se prisjećali kada se Frau Langer pridružila ženama na obilježavanju 8. ožujka Dana žena. Ostala je u sjećanju kao draga, nasmijana žena, jako čista i uredna, spremna da se adaptira u sredini u kojoj živi. I da ljudima u toj novoj sredini, od srca ponudi nešto novo, svoje. Neki se i dan danas sjećaju njene salate od puretine sa ananasom. Puno su joj nedostajala njena djeca koja su je povremeno posjećivala u Šamcu. Članovi Upravnog odbora iz Njemačke često su posjećivali Bosanski Šamac. Neki od njih su

Ernst Heusch je bio član uprave „Vegle“ i od samog početka uključen u izgradnju i početak proizvodnje „Uniglasa“. Rođen je 1935. u Aachenu u poznatoj gradskoj trgovačkoj i poduzetničkoj obitelji. Njegov stric Hermann Heusch bio je gradonačelnik (Oberbürgermeister) Aachena od 1952. do 1973. godine. Studije ekonomije i strojarstva završio je u Münchenu. Vrhunski intelektualac. Oženjen, ima četiri sina.

Supruga je umrla u drugoj polovici osamdesetih godina 20. stoljeća. On je značajno pomogao u izgradnji i početcima „Uniglasa“, a pratio je poslovanje „Uniglasa“ sve do 1992. godine. Bio je kooperativan i sa stručnim znanjem. Bio je od strane „Vegle“ član Upravnog odbora „Uniglasa“. Vodio je računa o svojim suradnicima. Bio je u 18 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru , 21. rujna 2021.

332

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Bosanskom Šamcu na oproštaju prilikom odlaska u mirovinu Rotha i dr. Langera. Bio je veliki poznavatelj SFRJ koju je obilazio kao student još pedesetih godina 20. stoljeća.

Kad su bili sastanci u Sarajevu, Dubrovniku ili Ohridu obilazio je povijesno – kulturnu i materijalnu baštinu. O njemu detalje daje Zaimbegović: Kad sam ja 1993. godine sa obitelji došao u progonstvo u Aachen, ustupio nam je na jedno vrijeme jedan od svojih stanova u rezidencijalnom dijelu Aachena (Kaiser Friedrich Allee). Pozivao nas je na proslave i večere u svoju vilu na dobru Hasselholz. Davao garancije za dolazak nekoliko naših ljudi.19

Gilles Colas je bio direktor „Vegle“ od 1986. do 1990. godine. Rođen je 1943.

Posjetio je Bosanski Šamac i prisustvovao sjednici Upravnog odbora „Uniglasa“. Bili su prisutni najviši rukovoditelji „Vegle“ i „UNIS“. Pošto je Colas bio pasionirani lovac organiziran je lov s mjesnim lovcima i tada je ustrijelio zeca. Zajednički ručak bio je kod vikendice u selu Tišina kod Šamca. Bio je veoma otvoren i druželjubiv. Nakon odlaska iz „Vegle“ i kraćeg zadržavanja u Parizu postavljen je za glavnog delegata CEO „Saint – Gobaina“ za Aziju sa sjedištem u Tokiju, bio je odgovoran za poslove u Aziji.

Nakon 2000. godine preuzima istu poziciju za Sjevernu Ameriku. Po povratku u Pariz postavljen je za potpredsjednika koncerna „Saint – Gobain“.

Marijan - Mario Roth, je puno pomogao u izgradnji i pokretanju proizvodnje u tvornici „Uniglas“ u Bosanskom Šamcu.

Rodio se 1925. u Zagrebu. Po očevoj strani imao je njemačko podrijetlo, jer je njegov pradjed za vrijeme Austro – Ugarske

Heusch s prijateljicom Gaul, dugogodišnjom tajnicom „Vegle“, ljeto 1995.

(Zbirka Zaimbegović, Šamac)

Gilles Colas, u lovu kod Šamca s ustrijeljenim zecom. (Zbirka Zaimbegović, Šamac)

19 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru, 21. rujna 2021.

333

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Monarhije došao sa službom u Zagreb. Djed mu je bio liječnik, a otac pravnik. Majka je potjecala iz Hrvatskog Zagorja. Po završetku fakulteta strojarstva i odsluženja vojnog roka s obitelji se preselio u Aachen i ubrzo započeo karijeru u firmi Saint – Gobain. Nakon kraćeg vremena, krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, postao je glavni direktor najveće tvornice ravnog i automobilskog stakla Saint – Gobainove tvrtke „Vegla“ u Herzogenrathu i na toj dužnosti ostao do 1985. godine. O njemu se također prisjeća Zaimbegović: U projekat „Uniglasa“ bio je uključen od početka kako po stručnoj crti tako i pomažući po potrebi u prevođenju sa njemačkog i francuskog jezika.

Davao je korisne tehničke savjete našim inženjerima tijekom gradnje i u proizvodnji. Na polaganju kamena temeljca govorio je u ime predstavnika „Vegle“ i to na našem jeziku. Bio je član Upravnog odbora „Uniglasa“ sve do svoga umirovljenja krajem osamdesetih godina.

U vrijeme našeg progonstva devedesetih godina u Aachenu susretali smo se na događajima u „Vegli“, a nekoliko puta bili smo gosti kod njega i njegove supruge.20

Sin dr. Petrusa A. Neetesona, generalnog delegata kompanije Saint – Gobain za Njemačku i supotpisnik ugovora o osnivanju „Uniglasa“, Paul Neeteson (1947.) postavljen je 1985. za financijskog direktora „Vegle“ i postao je predsjedavajući Upravnog odbora „Uniglasa“ sa strane „Vegle“. On je od 1985. do 1992. aktivno sudjelovao u aktivnostima „Uniglasa“. Tada je za novog tehničkog direktora postavljen g. Rolf Acker i donesena je odluka o nabavci treće peći za horizontalno kalenje stakla.

Posebno se bavio pitanjima financija i utjecaja inflacije koja je krajem osamdesetih godina bila visoka u Jugoslaviji. I njega je poznavao Zaimbegović: Posljednji puta smo se vidjeli u jesen 1991. na sastanku u Budimpešti. Nakon početka sukoba u BiH „Vegla“ je obustavila aktivnosti u „Uniglasu“ i ja sam Paula ponovo sreo 1994. godine u Aachenu. On se obradovao jer je bio čuo da sam nastradao u ratu. Tada je već bio na poziciji generalnog delegata Saint – Gobain za zemlje Beneluksa. A onda je od rujna 2000. godine naslijedio svog oca i postao generalni direktor za Njemačku i Srednju Europu, a time na neki način i moj šef u „Sekuritu“ u Češkoj. Pod njegovim rukovođenjem bile su i sve financije Saint – Gobain na području Njemačke i Centralne Europe. Govori sedam jezika. Susretali smo se na sastancima i prigodama u Aachenu i Horovicama. Sada je u mirovini ali je i dalje veoma cijenjen u Aachenu gdje je imao svoje poslovno sjedište. Bio je član direktorijuma za dodjelu jedne od najprestižnijih europskih nagrada, „Karlove nagrade grada Aachena“ i predsjednik Njemačko – francuskog kulturnog instituta u Aachenu. Kroz suradnju koja je trajala više od 35 godina postali smo i prijatelji. On živi s obitelji u Düsseldorfu.21 Svi njemački stručnjaci su otišli neposredno pred izbijanja ratnih sukoba, a zadnji od njih Acker koji je odletio iz beogradske zračne luke 1. travnja 1992. godine.

20 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru , 21. rujna 2021.

21 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru, 21. rujna 2021.

334

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Poslije sjednice Upravnog odbora u lovu u Tišini. S desna: dr. Langer, dr. Hitschmann, gđa. Langer, Ešref Zaimbegović, Duško Tirić (direktor Unis banke). (Zbirka Zaimbegović, Šamac)

„Vegla“ se pobrinula za magistra Ešrefa Zaimbegovića koji se prisjeća svog rada u Njemačkoj: Dok sam boravio u Njemačkoj (1993. – 1997.) radio sam u „Vegli“. Biro sam imao u „Vegla Haus“ u Viktoriaallee u Aachenu gdje je bila centrala tvrtke i delegacije Saint – Gobain za Njemačku i Austriju. Kao uposlenik „Vegle“ ali i kao bivši direktor „Uniglasa“ bio sam pozivan na razne svečanosti: prijemi za Božić, proslave godišnjica rada, oproštaj od članova poslovodstva koji su odlazili na druge dužnosti ili u mirovinu. Te svečanosti su bile organizirane ili u „Vegla Haus“ ili u Lenne paviljonu kod internacionalnog kasina u Aachenu. Bila je to za mene prilika da se sretnem i upoznam sa poznatim njemačkim i francuskim biznismenima kao što su: Jacques Aschenbroich (1954.) savjetnik u kabinetu premijera francuske vlade koji dolazi u „Veglu“ za direktora, a danas je predsjednik poslovodnog odbora koncerna „Valeo“, dr. Hans Cordes (1950.) direktor „Vegline“ tvornice za ekstrudiranje autostakala u Wüselenu i Saint Gobain Sekurit International, danas radi u jednom naučnom institutu, Jean – Louis Beffa (1941.), dugogodišnji predsjednik Saint – Gobain ili dr. Gerhard Crome (1943.), direktor „Vegle“ sredinom osamdesetih godina, a kasnije predsjednik nadzornog odbora ThyssenKrupp AG, predsjednik nadzornog odbora Siemens AG, član nadzornih odbora Lufthansa AG, Allianz SE i više drugih velikih europskih kompanija i jedan je od najcjenjenih njemačkih menadžera.22

Sudbina tvornice

Sa otpočinjanjem ratnih djelovanja na teritoriji Općine Bosanski Šamac od 17. travnja 1992. tvornica prestaje sa radom. Njemački stručnjaci su na sreću svi već otišli i tko zna što bi se sa njima desilo da su ostali. Tvornica otpočinje proizvodnju u ratnim uvjetima i nastavlja i nakon rata u smanjenom obimu, ulazi u proces privatizacije. Gubi velika tržišta, 22 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru, 21. rujna 2021.

335

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

te odlazi u stečaj. „VW“ i „Vegla“ su u svom ugovoru sa UNIS-om predvidjeli i obeštećenje u slučaju ratne situacije te uspijevaju da naplate svoju odštetu od njemačkog Državnog osiguravajućeg zavoda „Hermes AG“ čime je vlasnik udjela „Uniglasa“ postala Bundes Republik Deutschland.23 Danas tvornica „Uniglas“ u Bosanskom Šamcu, nakon što je promijenila nekoliko vlasnika ne radi, tj. proizvodnja je napuštena i zgrada zaključana.

Zaključak

Tvornica automobilskog stakla „Uniglas“ Bosanski Šamac izgrađena je zajedničkim ulaganjem jugoslavenske tvrtke „UNIS“ iz Sarajeva i njemačke tvrtke „Vegla“ iz Aachena koja je bila dio međunarodnog koncerna Saint - Gobain iz Francuske. Svoj doprinos daje i Općina Bosanski Šamac. Stvaraju se uvjeti i za prijem njemačkih stručnjaka i njihovih supruga koji savladavaju jezik domaćina i brzo se uklapaju i to ne samo u privredni nego i društveni život ovog malog gradića. Ova tvrtka je bila nositelj privrednog zamaha općine sa njemačkim stručnjacima i njihovom pedantnošću i odgovornošću. S izbijanjem ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini prekida se kvalitetna i plodna suradnja s tom velikom njemačkom tvrtkom. „Uniglas“ gubi svoja tržišta i odlazi u stečaj, te je danas proizvodnja zaustavljena i zgrada zaključana.

Izvori i literatura Arhivi:

Arhiv g. Ešrefa Zaimbegovića iz Šamca.

Osobna arhiva autora.

Literatura:

Laubier Marie de, Saint-Gobain 1665-2015. Die Vergangenheit der Zukunft, Albin Michel, 2015.

Möller Horst, Saint-Gobain in Deutschland. Von 1853 bis zur Gegenwart. C.H. Beck München, 2001.

Petković Živan, Nastanak i razvoj bankarstva na tlu Maglaja, DP „Grafičar“ Tuzla. Maglaj, 1990.

Periodika:

Društveni plan razvoja općine Bosanski Šamac za period od 1986. do 1990. godine. objavljen u Službeni glasnik općine Bosanski Šamac, Bos. Šamac, br. 15., od 31. prosinca 1987. str. 75 - 76.

Službeni glasnik općine Bosanski Šamac, Bos. Šamac, br. 9, od 27. rujna 1978., god. XI, str. 160.

Službeni glasnik općine Bosanski Šamac, Bos. Šamac, br. 8, od 29. lipnja 1982., god. XV., str. 173. Šamačke novine, Bos. Šamac, br. 31., od 10. prosinca 1986., god. 2, str. 2.

Suradnik:

Mag. oec. Ešref Zaimbegović, Šamac.

23 Ešref Zaimbegović, Šamac, u izjavi autoru, 21. rujna 2021.

336

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

VEGLA - VEREINIGTE GLASWERKE GMBH U BOSANSKOM ŠAMCU Sažetak Jedna od vodećih njemačkih tvrtki iz staklarske industrije VEGLA Vereinigte Glaswerke iz Aachena i jugoslavenska tvrtka „UNIS“ iz Sarajeva su zajedničkim ulaganjem uz sudjelovanje Općine Bosanski Šamac izgradili tvornicu automobilskog stakla „Uniglas“ Bosanski Šamac. Ovaj gradić na ušću Bosne u Savu izabran je zbog svog povoljnog zemljopisnog i prometnog položaja. Tvrtka je otpočela sa proizvodnjom 1983. godine.

Za direktora je postavljen g. Ešref Zaimbegović, a sukladno ugovoru tehnički direktor i šef kontrole kvaliteta su bili njemački stručnjaci. Vremenom su to bili: dr. Gottfried Langer, Rolf Acker, Karl Daniel Schönig, Jean - Pierre Heimo. Članovi Upravnog odbora su podjednako bili kako iz Njemačke tako i iz Jugoslavije. Ova tvrtka je bila pionir u proizvodnji automobilskog stakla u privredi Bosne i Hercegovine. Tvrtka je zapošljavala oko 350 radnika, a 1990. godine izvozila je 40 miliuna DM za Volkswagen, te i osvojeno tržište SSSR, dok je isporučivala i zadnja grijana stakla za vozila Yugo Amerika. Njemački stručnjaci su sa svojim obiteljima živjeli u specijalno za njih izgrađenoj stambenoj zgradi po svim njemačkim standardima. Svojom pedantnošću, radnom diciplinom i učinkovitošću utjecali su na poslovanje ove tvrtke, a uposlenici ove tvrtke su imali najveće plaće na teritoriji općine. Uklopivši se u ovu malu sredinu ovi ljudi su postali omiljeni među suradnicima, sugrađanima posebno i više kad su savladali lokalni jezik, posjećujući lokalne događaje i ugostiteljske objekte. Sa otpočinjanjem ratnih sukoba prestaje aktivni rad tvornice.

Njemački stručnjaci na sreću odlaze ranije. Tvornica otpočinje rad u ratnim uvjetima kao i nakon rata, međutim gubi velika tržišta i partnere te odlazi u stečaj. Ova tvrtka koja je doživjela privatizaciju, nekoliko puta mijenjala vlasnike danas stoji napuštena i zaključana.

Praktični Nijemci su svoja novčana ulaganja naplatili od osiguravajuće ustanove odnosno od svoje matične države.

VEGLA - VEREINIGTE GLASWERKE GMBH IN BOSANSKI ŠAMAC Zusammenfassung

Eines der führenden deutschen Unternehmen der Glasindustrie VEGLA Vereinigte Glaswerke aus Aachen und das jugoslawische Unternehmen „UNIS“ aus Sarajevo bauten durch gemeinsame Investition, mit Teilnahme der Gemeinde Bosanski Šamac, die Fabrik zur Produktion von Autogläser „Uniglas“ Bosanski Šamac. Dieses Städtchenn an der Mündung der Bosna in die Save wurde wegen seiner günstigen geographischen und Verkehrslage ausgewählt.

Das Untermehmen begann im Jahr 1983 die Produktion. Zum Direktor wurde Herr Ešref Zaimbegović ernannt und gemäß Vertrag waren der technische Direktor und der Leiter der Qualitätskontrolle deutsche Fachleute. Durch die Zeit waren das: Dr. Gottfried Langer, Rolf Acker, Karl Daniel Schönig, Jean - Pierre Heimo. Mitglieder des Verwaltungsausschusses waren gleichermaßen so aus Deutschland wie aus Jugoslawien. Dieses Unternehmen war Pionier in der Produktion der Autogläser in der Wirtschaft von Bosnien und Herzegowina. Das

337

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 323-338 Nikša Nezirović, Ešref Zaimbegović: Vegla - Vereinigte Glaswerke GmbH...

Unternehmen hatte ungefähr 350 Angestellte und im Jahr 1990 exportierte es 40 Millionen DM für Volkswagen, auch der Markt der UDSSR wurde erorbert, während auch die letzten geheizten Gläser für die Fahrzeuge Yugo Amerika geliefert wurden. Die deutschen Fachleute lebten mit ihren Familien in einem, gemäß allen deutschen Standarden speziell für sie gebauten, Wohngebäude. Durch ihre Sorgfältigkeit, Arbeitsdisziplin und Effizienz beeinflussten sie die Geschäftsführung dieses Unternehmens und die Angestellten diese Unternehmens hatten die höchsten Löhne auf dem Gebiet der Gemeinde. Nachdem sie sich in diese kleine Gemeinschaft integrierten, wurden diese Menschen unter den Mitarbeitern, Mitbürgern beliebt, noch mehr nachdem sie die lokale Sprache beherrschten, lokale Veranstaltungen und gastgeberische Objekte besuchten. Mit dem Anfang der Kriegskonflikte wurde die aktive Tätigkeit der Fabrik eingestellt. Die deutsche Fachleute reisen, zum Glück, früher ab. Die Fabrik nimmt die Arbeit in Kriegsumständen sowie auch nach dem Krieg auf, verliert aber die große Märkte und Partner und geht bankrott. Dieses Unternehmen, das die Privatisierung erlebte, einige Male ihren Besitzer wechselte, steht heute verlassen und abgeschlossen da. Die praktische Deutsche ließen sich ihre finanzielle Anlagen von der Versicherung bzw. von ihrem Mutterstaat auszahlen.

338

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

Dr. sc. Ivan Armanda Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” Frankopanska 26 – Zagreb ivan.armanda@gmail.com

UDK: 271-055.2(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 19.09.2023

Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u 19. stoljeću U članku se temeljem literature govori o dolasku ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u 19. stoljeću te o razvoju njihove djelatnosti u tim zemljana do preuzimanja vodstva tih družbi od strane sestara hrvatskoga porijekla. Sažeto i pregledno govori se o razvoju njihova odgojno-obrazovnoga, zdravstvenoga, socijalnoga, karitativnoga i kulturnoga rada diljem ovih dviju zemalja i izvan njihovih granica.

Ključne riječi: austrijske redovnice, Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina, redovništvo, odgojno-obrazovni rad, zdravstveni rad, socijalni rad.

339

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

Uvod

Višestoljetna prisutnost ženskih redovničkih zajednica u hrvatskim krajevima dobila je u 19. stoljeću nov zamah dolaskom raznih družbi ponajviše iz Austrije, Njemačke, Švicarske i Italije, ali i utemeljenjem autohtonih hrvatskih redovničkih zajednica. Djelatnost pojedinih družbi, samostana, filijala i redovnica, baš kao i različiti segmenti njihova rada i apostolata, mogli bi ispuniti više opsežnih monografija. To dokazuju dosad objavljena djela o nekim zajednicama i samostanima te radovi o pojedinim redovnicama. Ta literatura temelj je ovoga rada, u kojemu ćemo pregledno i sažeto opisati dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u 19. stoljeću, prateći potom njihovu djelatnost dok su upravljanje tim zajednicama nisu preuzele sestre iz hrvatskih krajeva. Prve su 1845. došle u Zagreb redovnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga iz Zamsa, potom 1879. u Banja Luku sestre Družbe Klanjateljica Krvi Kristove iz Feldkircha, a posljednje 1882. u Sarajevo sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi iz Beča. Hrvatske su sestre 1921. preuzele upravljanje prvom rečenom družbom, 1922. drugom družbom, a 1932. i trećom. Dotad su te družbe, predvođene austrijskim i njemačkih sestrama, već imale dobro organiziran i razvijen odgojno-obrazovni, zdravstveni, socijalni, karitativni i kulturni rad, utemeljen na vjerskih vrednotama i redovničkom služenju. Njihove školske, odgojne, zdravstvene i socijalne ustanove nerijetko su bile prve takve vrste u nekom kraju, odnosno na čitavom području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stoga je njihov prinos razvoju i povijesti rečenih vrsta djelatnosti iznimno značajan i važan. Ovdje ćemo o tome pisati temeljem literature, sažeto i pregledno.

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga prva je ženska redovnička zajednica koja je u 19. stoljeću došla iz Austrije u Hrvatsku. Na poziv zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Haulika,1 koji im je u Zagrebu podignuo samostan s crkvom (kasnije je kompleks više puta dograđivan), 5. rujna 1845. došlo je prvih šest sestara iz Tirolske provincije s kućom maticom Zamsu. Na čelu im je bila s. Augustina Müller, koja je imenovana prvom predstojnicom zagrebačkog samostana. No, ona se poslije nepune dvije godine razboljela i preminula 4. lipnja 1847. pa je novom predstojnicom zagrebačkoga samostana imenovana s. Johanna Krössbacher, također jedna od prvih sestara koje su došle u Zagreb.2 Ona se na čelu zagrebačkoga samostana nalazila do 22. listopada 1856. godine kad se taj samostan osamostalio od kuće matice u Zamsu i postao kuća matica neovisne Hrvatsko-slavonske provincije, odnosno neovisne 1 Više o njemu vidi u: Biondić, Ivan, Kardinal Haulik prorok jugoslavenske propasti, Zagreb 22019.; Deželić,

Vladimir, Kardinal Haulik nadbiskup zagrebački 1788.-1869, Zagreb 2009.

2 Usp. Armanda, Ivan, “Krösbacher, Ivana”, Hrvatski biografski leksikon, 8, Zagreb 2013., str. 217.

340

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, a s. Johanna je imenovana njezinom prvom vrhovnom poglavaricom. Družbom je upravljala do smrti 7. travnja 1880., a nakon toga je novom vrhovnom poglavaricom imenovana s. Georgija Tschuggmall (Čugmal) iz tirolskog sela Wennsa. Nakon njezine smrti 1906. godine, opet je upravljanje Družbom povjereno jednoj Tirolki, s. Magni Saurer. Kao posljednja Austrijanka na čelu Družbe, upravljala je njome do 1921. godine, a otad su na čelu Družbe sestre iz hrvatskih krajeva.3 Dotad je Družba diljem Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Albanije, Bugarske, Makedonije, Srbije, Slovenije, Kosova i Turske razvila iznimno bogat odgojno-obrazovni, karitativni, zdravstveni i kulturni rad o kojemu ovdje možemo progovoriti samo u kratkim crtama.

U Zagrebu su sestre milosrdnice razvile bogatu odgojno-obrazovnu djelatnost. Čim su se u rujnu 1845. smjestile, u svom su samostanu otvorile Žensku osnovnu školu, 1850. Dječačku osnovnu školu, a 1851. i tzv. nedjeljnu školu. Godine 1863. otvorile su dvogodišnji tečaj za ručni rad, a on je 1865. prerastao u Višu djevojačku školu i 1877. u Građansku školu. Najkasnije od 1854. djelovala je u samostanu Škola za ručni rad. Kasnije se nazivala Ženskom obrtnom školom, od 1894. Školom za ručni rad i umjetničke radnje, a od 1905. do prestanka rada 1914. Ženskom stručnom školom s posebnim Odjelom umjetničkih radnja. Od 1872. do 1892. sestre su vodile i posebni tečaj za ručni rad. U međuvremenu su 1848. otvorile Samostansko žensko učilište za naobrazbu i osposobljavanje budućih učiteljica, koje se od 1875. nazivalo Ženskom preparandijom. Od 1847. vodile su u samostanu ženski konvikt, od 1855. čuvalište za siromašnu djecu (tzv. pjestovalište), a od 1879. dječji vrtić koji je te godine potvrđen kao posebna vježbaonica Učiteljske škole. Te godine je otvoren i tečaj za buduće odgajateljice u dječjim vrtićima. Uz rečeno, u Zagrebu su 1865. otvorile filijalu u vili na Svetom Duhu, u kojoj su od 1874. vodile školu i od 1888. žensko sirotište.

Od 1888. do 1924. vodile su i muško Sirotište Eduarda baruna Jelačića Bužinskog te od 1896. do 1907. osnovnu školu u Stenjevcu.4

Uz odgojno-obrazovni rad, milosrdnice su nakon dolaska u Zagreb razvile i zdravstveni rad. Nekoliko mjeseci nakon dolaska u grad, 1. siječnja 1846. otvorile u samostanu bolnicu koja je 1860. preseljena u unajmljenu zgradu iz koje je 1869. morala iseliti. Sestre su potom 1871. podignule novu bolnicu u Ilici, otvorivši 1877. u njoj tečaj za primalje. Godine 1888. bolnica je dograđena, a 1894. je preseljena u novi kompleks kojega su sestre podignule u Vinogradskoj ulici. Taj je kompleks nekoliko puta povećan novim gradnjama, a za bolnicu su se redovito nabavljali novi uređaji i sve potrebno za pružanje zdravstvene skrbi. Ta je bolnica u to doba bila među najbolje uređenima i opremljenima na Balkanu te je smatrana svojevrsnom znamenitošću grada Zagreba, zbog čega su je često posjećivali razni uglednici, uključujući cara 3 Usp. Vračić, Berislava i Kovačić, Alfonza, Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu 1845.-1995. I. Kuća matica, Zagreb 1996., str. 29-46, 82-84, 116-117.

4 Usp. Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, I, str. 41-42, 137-144, 149-166, 197-206.

341

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

Franju Josipa I. Kao graditeljice, vlasnice, bolničarke i upraviteljice ove bolnice sestre milosrdnice dale su nemjerljiv prinos razvoj zdravstva, upisavši se zlatnim slovima i u povijest zdravstvenoga rad u hrvatskim krajevima.5

U Zagrebu su sestre od 1888. do 1949. također vodile državnu Bolnicu za duševne bolesti u Vrapču, od 1854. do 1945. skrbile su za stare i nemoćne siromahe u Gradskoj ubožnici i od 1864. za starice u Mirovnom domu. Od 1873. do 1946. vodile su domaćinstvo Orfanotrofija za siromašne đake, 1882. prihvatile su vođenje domaćinstva u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu, od 1885. do 1908. također u grkokatoličkom sjemeništu, a od 1913. do 1940. kuhale su za studente u Hrvatskoj akademskoj menzi.6

Uz Družbinu matičnu kuću u Zagrebu usko je vezano gospodarstvo koje su sestre od 1865. vodile na Savskoj cesti i mlin kojega su od 1870. vodile na Črnomercu, a izvan Zagreba posjed u Gradecu na kojemu su od 1857. vodile konvikt i osnovnu školu te barokni dvorac Lovrečina Grad kraj Vrbovca u kojemu su od 1909. do 1921. vodile sirotište i od 1911. do 1946. osnovnu školu.7 Potaknute primjerom sv. Vinka Paulskoga koji je obilazio zarobljenike na galijama i kažnjenike, donoseći im utjehu i vjersko ohrabrenje, sestre su prihvatile pozive civilnih vlasti te su od 1855. do 1944. vodile Ženski kazneni zavod u Zagrebu i od 1855. do 1871. i Mušku kaznionicu u Lepoglavi.8 Uz raznovrsni rad u Zagrebu, ovdje sažeto spomenut, milosrdnice su i u drugim hrvatskim, bosanskim i hercegovačkim gradovima razvile odgojno-obrazovni, zdravstveni, socijalni i karitativni rad. Čak i njegovo kratko opisivanje iziskivalo bi nekoliko monografija, pa ćemo se ograničiti samo na nabrajanje mjesta i vrsta djelatnosti, uz naznačenu početnu godinu.

Odgojno-obrazovni rad bio je među temeljnim oblicima rada i apostolata sestara milosrdnica od njihova dolaska u hrvatske krajeve. Nakon Zagreb, 1856. otvorile su osnovnu školu u Đakovu, 1861. u Lepoglavi, 1862. u Slavonskoj Požegi, 1865. u Velikom Bukovcu, 1866. u Daruvaru i Zlataru, 1867. u Ivancu, 1868. u Oriovcu, 1873. u Mariji Bistrici, 1877. u Rasinji, 1879. u Sinju, 1888. u Vinici, 1892. u Đurđevcu, 1899. u Praputnjaku, 1900. u Martinskoj Vesi, 1901. u Kotoribi i Macincu te 1910. u Makarskoj. Na područje Bosne i Hercegovine sestre su došle 1871., otvorivši te godine osnovnu školu u Sarajevu. Sljedeće su godine otvorile osnovne škole u 5 Usp. Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, I, str. 207-218. Ovoj bolnici i pojedinim segmentima njezina

rada posvećeno je više radova i dvije monografije: Klinička bolnica Sestre milosrdnice. 155. obljetnica 1846.-2001., Zagreb 2001.; Sto pedeseta obljetnica Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice” 1846.-1996., Zagreb 1997.

6 Usp. Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, I, str. 233-236, 241-245, 249-253, 258-259, 261-265.

7 Usp. Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, I, str. 277-283, 289-302.

8 Usp.: Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, I, str. 245-249; Vračić, Berislava i Kovačić, Alfonza, Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu 1845.-1995. II. Družbine filijale, Zagreb 1998., str.

11-12.

342

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

Travniku, Derventi, Banja Luci i Mostaru, 1874. u Livnu, 1881. u Travniku, 1883. u Žepču, 1884. u Duvnu, 1886. u Brčkom, 1894. u Bugojnu i 1898. u Ljubuškom. K tome treba dodati više dječjih vrtića, obdaništa, domova i sirotišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.9

Desetljeće nakon dolaska u hrvatske krajeve, sestre su izvan Zagreba razvile i zdravstveni rad i apostolat. Upravljanje bolnicama i dvorbu bolesnika prihvatile su u bolnicama u Đakovu (1856.), Rijeci (1858.), Slavonskoj Požegi (1873.), Osijeku (1874.), Zadru (1874.), Splitu (1875.), Dubrovniku (1878.), Šibeniku (1883.), Bjelovaru (1885.), Koprivnici (1888.), Karlovcu (1888.), Ogulinu (1894.), Petrinji (1894.), Glini (1895.), Dugoj Resi (1897.), Novoj Gradiški (1897.), Varaždinu (1898.), Velikoj Gorici (1899.) i Senju (1906.). Osim toga, u Novom Marofu su 1888. preuzele rad u Lječilištu grofice Lujze Erdödy, u Splitu 1903. u Sanatoriju dr. Jakše Račića, u Rijeci 1913. u Sanatorij Društva liječnika i u Prelogu 1920. u Bolnicu za suzbijanje trahoma. U Bosni su 1901. preuzele rad u bolnici drvnog poduzeća Eisler i Ortlieh u Zavidovićima i 1919. u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu.10 Vođenje ubožnica i domove za stare prihvatile su 1875. u Zadru i Splitu, 1879. u Dubrovniku, 1890. u Osijeku, 1891. u Makarskoj, 1901. u Varaždinu, 1906. u Senju i Šibeniku, 1910. u Petrinji, 1913. u Našicama i 1915. u Rijeci.11 Osim odgojno-obrazovnoga, zdravstvenoga i socijalnoga rada u spomenutim mjestima, sestre su u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini preuzimale i vođenje domaćinstava u konviktima te dječačkim i bogoslovnim sjemeništima u Dubrovniku (1897.), Senju (1898.), Splitu (1900.), Zadru (1902.), Slavonskoj Požegi (1906.) i Sarajevu (1907.).12

Premda djelatnost sestara milosrdnica izvan granica današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine prelazi zemljopisne granice naznačene u naslovu ovoga rada, budući da se i tim zajednicama upravljalo iz Zagreba, gdje se odlučivalo o njihovu osnivanju i zatvaranju, o sestrama koje će u njima djelovati i njima upravljati, o vrstama djelatnosti koje će se prihvatiti te o gradnjama i dogradnjama, ali i o svemu ostalome što se odnosilo na život i rad tih zajednica, držimo da ih makar ukratko 9 Usp.: Manđeralo, Stipo, “Škola sestara milosrdnica u Livnu”, Bosna franciscana, Sarajevo 2018., 48, str. 66-101;

Marić, Franjo, Škola sestara milosrdnica u Žepču između 1883. i 1949. godine, Donja Lomnica-Sarajevo 2013.; Šporčić, Ivan, “Sestre milosrdnice i samostan u Praputnjaku 1899.-1999.”, Riječki teološki časopis, Rijeka 2003., 2, str. 537-573; Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, II, str. 13-15, 17-22, 24-37, 41-53, 75-77, 8688, 147-161, 176-182, 188-194, 215-216, 239-242, 293-306, 322-323, 327-335, 429-455, 466-480, 486-496, 502-508, 510-516, 519-528, 530-545, 547-562.

10 Usp.: Kovačić, Milivoj, “Djelovanje sestara milosrdnica u koprivničkoj bolnici”, Podravski zbornik, Koprivnica 2005., 31, str. 190-202; Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, II, str. 55-58, 60-67, 71-72, 94-98, 101-112, 122-129, 150, 171-173, 198-207, 225-226, 279-283, 289-293, 308-313, 318-322, 459-464, 563.

11 Usp. Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, II, str. 68-70, 102, 119-121, 128-129, 207-212, 236-239, 284285, 293-294, 316-318, 323-325, 338-341.

12 Usp. Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, II, str. 130, 173-174, 286-288, 306-307, 313-315, 464-466.

343

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

treba spomenuti. Godine 1881. milosrdnice su u turskom Drinopolju otvorile osnovnu školu, 1882. Višu djevojačku školu i 1885. Učiteljsku školu. U Srbiji su 1887. preuzele vođenje zemunske bolnice, a kada je ona postala premala, podignule su o svom trošku novu bolnicu, otvorivši 1896. u staroj bolničkoj zgradi dom za siromahe.

U međuvremenu su 1894. preuzele vođenje bolnice u Pančevu i 1898. u Zrenjaninu. U Albaniji su 1890. došle u gradsku bolnicu u Skadru, koju su 1914. napustile, ali su se 1920. vratile i ostale do 1946. Od 1900. obilazile su bolesnike i vodile osnovnu školu u Kalmeti, a od 1903. radile su u bolnici i u osnovnoj školi u Draču. Na Kosovu su 1892. preuzele vođenje osnovne škole u Prizrenu, a u Sloveniji su 1895. otvorile dječji vrtić u Kamniku, 1900. dom za stare u Komendi, 1905. dječji konvikt u Šentvidu, 1908. dom za stare u Radeči i 1909. sirotište u Kranju. Godine 1896. prve su sestre poslane u Bugarsku, gdje su preuzele vođenje bolnice u Plovdivu. Potom su 1905. preuzele vođenje sirotišta i osnovne škole u Sofiji i 1907. vođenje osnovne škole u Malkom Trnovom. Nekoliko godina prije toga, sestre su 1903. poslane u Makedoniju.

U Skopju su podignule i vodile bolnicu, odlazeći obilaziti i bolesnike po okolnim selima, a od 1907. su u svojoj kući vodile i u osnovnu školu.13

Družba sestara Klanjateljica Krvi Kristove

U švicarskom Steinerbergu utemeljena je 1845. Družba Predragocjene Krvi za vječno klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, koja je 1847. pripojena Družbi Klanjateljica Krvi Kristove sa sjedištem u Rimu. U ljeto sljedeće godine liberalne vlasti nesklone Crkvi protjerale su sestre iz Steinerberga. Smjestile su se u francuski Ottmarsheim, odakle je dio sestara 1857. preselilo u njemački Gurtweil, gdje su se ubrzo našle na udaru tzv. Kulturkampfa. Nalazeći se pred mogućnošću krvavog progona, nekoliko sestara je 1870. otišlo na sjevernoamerički kontinent, nekoliko u Rim, nekoliko u London, a nekoliko u Feldkirch u zapadnoj Austriji, gdje je na čelu zajednice bila mlada s. Hermina Gantert.14 Odatle su, na poziv o. Franza Pfannera, utemeljitelja trapističkoga samostana Marija Zvijezda kraj Banja Luke, odlučile doći u Bosnu. Konačnu odluku o preseljenju zajednice Vrhovno vijeće Družbe donijelo je na sjednici 3. listopada 1879., dva dana nakon što su sestre već krenule u Bosnu. Poslije šest dana, 7. listopada 1879. sestre, novakinje i postulantice na čelu sa s. Herminom Gantert došle su u trapističku opatiju Marija Zvijezda kraj Banja Luke, gdje ih je srdačno primio o. Franz Pfanner. Sutra ih je odveo u njihov čardak, udaljen pola sata hoda od opatije Marija Zvijezda, te ga je blagoslovio i nazvao ga Sv. Josip u Nazaretu (kasnije poznat kao Nazaret).15 13 Usp. Vračić, B. i Kovačić, A., Sestre milosrdnice, II, str. 243-259, 359-367, 373-382, 407-408, 411-424, 568-

589, 593-620.

14 Više o njoj vidi u: Kezić, Ines, Hermina Gantert. Prva klanjateljica Krvi Kristove u Bosni, Zagreb 2004.

15 Usp.: Marone, Antonietta, Klanjateljice Krvi Kristove u Crkv i svijetu 1834-1984., Zagreb 1986., str. 75-103, 135-157; Šutić, M. Flavija i Kezić, Ines, S povjerenjem u Krv Jaganjčevu. Povijest hrvatske provincije sestara Klanjateljica Krvi Kristove, Zagreb 1984., str. 11-51.

344

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

U Bosni je sestre dočekalo krajnje siromaštvo. Dok im nisu stigle stvari iz Austrije i dok nisu nabavile namještaj, tri mjeseca su spavale na slami razasutoj po podu, u redovničkim haljinama i zamotane u posuđene pokrivače. Kuća u koju su uselile bila je trošna. Vlaga se smrzavala na hladnim zidovima, a u proljeće ih je prekrivala zelena plijesan, dok se s loše napravljenog stropa trusio pijesak po hrani, sestrama i pokućstvu. Osim oskudice i nezdravih životnih uvjeta, sestre je iscrpljivao teški fizički rad. Zemljište uza samostan trebalo je očistiti od korova, grmlja i šikare, a potom prekopati kako bi bilo prikladno za sadnju. U međuvremenu su iskopale i bunar. Sve to sestre su same radile, pa su im ruke bilo gotovo ukočene od studeni, krvarile su i bile pune žuljeva. Uza sve to, zbog neimaštine su se jako slabo hranile te bi nedvojbeno mnoge teško oboljele da im nisu trapisti slali hranu.16 Loši životni uvjeti, teški fizički rad, siromaštvo i oskudica nisu loše utjecali na raspoloženje i duhovni život sestara. O tom je s. Hermina Gantert zapisala: “Zidovi se cakle od leda, zubi cvokoću od studeni, ali su srca topla, lica nasmijana. U čardaku kraljuje vlaga i studen, siromaštvo i oskudica, a u srcima sestara toplina, ljubav – bogatstvo.”17

Premda su živjele u krajnjem siromaštvu, sestre su od početka karitativno djelovale.

Njihova poglavarica s. Hermina Gantert držala je kako se treba žrtvovati u korist apostolata, pa je već 21. studenoga 1879., manje od dva mjeseca nakon dolaska u Bosnu, primila pod svoj krov sedam siromašnih djevojčica. Sestre su im pružile skromni krov nad glavom i odricale se od hrane kako bi njih prehranile. Pritom su od djevojčica učile hrvatski jezik, noseći u džepu papir i olovku te bilježeći riječi koje bi od njih čule.

U proljeće 1880. počela je gradnja sirotišta za djevojčice kojima su sestre pružale dom, hranu, odjeću, izobrazbu i liječničku skrb.18 Za uzdržavanje djevojčica njemačkih i austrijskih doseljenika sestre primale minimalnu naknadu, dok za sirotice domicilnog stanovništva nisu primale nikakvu naknadu. O tome je s. Hermina Gantert zapisala: “Za djevojčice iz Bosne ne dobivamo nikakvu naknadu. Trebamo ih držati jedino iz ljubavi prema Bogu. Donesu nam ih obučene jedino u jednu košuljicu, a kasnije nitko više ne pita za njih. Samo za njemačke djevojčice dobivamo jednu malu svotu.”19 U nedostatku redovitih primanja, sestre su radile, prosile i primale donacije kojima su uzdržavale sirotište. No, donacije su im trebale i za otkup djevojčica od turskog stanovništva. Riječ ponovo prepuštano zaslužnoj s. Hermini Gantert: “Osim toga, ministarstvo u Beču nastoji na svaki način priskrbiti nam novac od Svetog Djetinjstva kako bismo mogle otkupiti djevojčice od Turaka. Imamo već nekoliko ovakvih 16 Usp.: Marone, A., Klanjateljice Krvi Kristove, str. 157-159; Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 51-53.

17 Kezić, I., Hermina Gantert, str. 65.

18 Usp.: Marone, A., Klanjateljice Krvi Kristove, str. 159-160; Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 52-53, 58.

19 Kezić, I., Hermina Gantert, str. 129.

345

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

siromašnih djevojčica koje su bile krštene, ali su ih ponovno ukrali Turci, koji su ih željeli odgojiti u islamu da bi se njima kasnije poslužili kao ropkinjama ili ženama, uz one koje već imaju. S mukom smo ova bijedna stvorenja oteli tim vukovima. Ima još puno žrtava ove vrste koje vape za našom pomoći.”20

Ujesen 1880. sestre su otvorile osnovnu školu. U njezinu njemačkom odjeljenju predavale su sestre, no u hrvatskom odjeljenju nisu mogle predavati jer još nisu dovoljno znale hrvatski jezik, pa su plaćale civilnu učiteljicu koja je poučavala i djecu i sestre. Škola je u početku imala četiri prva razreda, a kasnije su otvorena i daljnja četiri razreda. Uz redoviti školski program, sestre su dodatno poučavale djevojčice u šivanju, kuhanju, glazbi i stranim jezicima.21 Uselivši se ujesen 1879. u svoj čardak kraj Banja Luke, sestre su već u listopadu u prostoriji dograđenoj uza čardak uredile skromnu kapelu, u kojoj je 22. listopada te godine slavljena prva misa. Već 1. studenoga te godine u kapeli je prvi put obavljen obred redovničkoga oblačenja, dakako za djevojke koje su došle iz Austrije. No, ubrzo su sestre životom i radom privukle i domaća zvanja. Prva bosanska djevojka u Družbu je primljena 4. srpnja 1880., manje od godine nakon dolaska sestara u Bosnu.22

Teška kušnja za sestre u Bosni bila je smrt njihove prve predstojnice, s. Hermine Gantert, koja ih je i dovela u te krajeve. Razboljela se u ožujku 1882. i preminula već 6. travnja u dobi od 43 godine.23 Njezinom je nasljednicom imenovana s. Katarina Meier, ali samo privremeno. Ujesen 1882. upravljanje zajednicom povjereno je s. Kasparini Kasparet. Imenovana poglavaricom sa svega 28 godina, samo dvije godine nakon što se pridružila zajednici i manje od godine nakon polaganja zavjeta, nije se osjećala sposobnom upravljati zajednicom, što je iskreno i ponizno isticala te časnu majku u Rimu molila da pošalje drugu poglavaricu. Pokazalo se ubrzo da s. Kasparina zaista nije dorasla službi, a k tome je i često izbivala iz zajednice jer je poduzimala putovanja na kojima je tražila dobročinitelja za nastavak karitativnoga i odgojno-obrazovnoga rada te za gradnju samostana koju je prije smrti pokrenula s. Hermina Gantert. Kad joj se i zdravlje pogoršalo, ponovo je u veljači 1885. zamolila razrješenje od službe.

Molbi joj je ovoga puta udovoljeno, a već 11. rujna sljedeće godine je preminula.

U međuvremenu je u ožujku 1885. novom predstojnicom imenovana s. Elizabeta Tolxdorf, ali se ni ona nije dobro snašla na tom položaju pa je već istog mjeseca napustila Bosnu i otišla u Rim. Za njezinu je nasljednicu 30. travnja 1885. izabrana dvadesetdevetogodišnja s. Jozefa Arnold. Njezinim izborom stanje se u zajednici smirilo.24 20 Kezić, I., Hermina Gantert, str. 129-130.

21 Usp.: Marone, A., Klanjateljice Krvi Kristove, str. 160; Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 53, 57-58.

22 Usp. M Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 54-55, 59.

23 Usp. Kezić, I., Hermina Gantert, str. 87-89.

24 Usp. Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 61-69.

346

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

Uza skrb za sirotište i školu u Nazaretu kraj Banja Luke, s. Jozefa Arnold je puno radi na izgradnji redovničke obitelji i na povezanosti s vrhovnom upravom Družbe u Rimu. U njezino je doba od 1887. do 1888. podignuta u Nazaretu zgrada za novicijat i do 1889. samostanska crkva.25 Također je krenulo širenje zajednice i njezina apostolata izvan Nazareta. U veljači 1885. otvorena je filijala Marjanovac u Maglaju, gdje je sestre dočekalo teško siromaštvo. Kako je bilo zimsko doba, sestre su se u svom novom domu smrzavale, baš kao i voda u kući, a za kišnih dana su morale postavljati kišobrane nad krevete jer je čitava kuća prokišnjavala. No, prevladale su poteškoće i u rujnu te godine otvorile osnovnu školu. Sestre su uglavnom radile besplatno, uz neznatnu podršku civilnih vlasti. Od 1893. do 1895. podignule su tu novi samostan s učionicama za održavanje nastave, od 1895. do 1899. podignule su crkvu, a kasnije i gospodarske zgrade. Godine 1906. otvorile su u samostanu i dječji vrtić.26 Osim samostana Nazaret kraj Banja Luke, sestre su 1887. otvorile filijalu i u samoj Banja Luci. Unajmile su stan preko puta katedrale i u njemu se bavile vezenjem, šivanjem i pletenjem. Potom su održavale tečajeve za ručni rad, a od 1888. u stanu su vodile dječji vrtić Te godine je u Banja Luci počela gradnja samostana s prostorima za četverogodišnju osnovnu školu, koja je otvorena 1890. Poslije četiri godine u samostanu je otvorena viša djevojačka škola, a 1911. je podignuta nova školska zgrada.

Godinu nakon otvaranja filijale u Banja Luci, 1888. je utemeljena filijala i u Novoj Topoli. I tu su sestre vodile školu, poučavajući isprva u župnom dvoru, a od 1889. u novoj školskoj zgradi u kojoj je bio smješten i njihov samostan.27 U lipnju 1890. s. Jozefu Arnold naslijedila je s. Paulina Schneeberger, koja je 1879. s prvim sestrama došla u Bosnu. Za njezina upravljanja zajednicom dovršena je gradnja i uređenje crkve u Nazaretu, dograđen je 1897. samostan i 1898. nova zgrada sirotišta. Uređene su i gospodarske zgrade te sav okoliš Nazareta, a gradnje su poduzete i u drugim filijalama. Godine 1892. otvorena je filijala u badenskom Tauberbischofsheimu u nadi da će privući nova zvanja, ali i pružiti zaklon sestrama njemačkoga porijekla ako se požele vratiti u svoju domovinu. No, ta je filijala uskoro zatvorena, a 1894. je otvorena filijala s osnovnom školom i dječjim vrtićem u Bihaću, gdje su sestre od 1896. vodile i malu meteorološku stanicu. Godine 1894. otvorena je filijala s osnovnom školom u Mahovljanima kraj Banja Luke, gdje su prije toga doselile talijanske obitelji kojima je poplava rijeke Adige u Trentinu uništila domove.28 Godina 1894. značajna je i zato jer je potkraj studenoga te godine održan Generalni kapitul Družbe u Rimu na kojemu je odlučeno da se za zajednice u Bosni osnuje vikarijat sa sjedištem u samostanu Nazaret, a prvom vikarijom je imenovana 25 Usp. Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 75-77.

26 Usp. Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 71-72.

27 Usp. Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 72-74.

28 Usp. Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 78-87.

347

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

s. Paulina Schneeberger. Poslije četiri godine, 1898. u Bosanskoj Gradišci otvorila je filijalu s dječjim vrtićem, osnovnom školom i radionicom za ženske ručne radove, baš kao i u Zenici 1903. Te godine je poslala sestre dvoriti psihičke bolesnike u sanatoriju u Schweizerhofu kraj Graza, odakle ih je sljedeće godine povukla.29

U srpnju 1906. s. Paulina Schneeberger je s 15 sestara krenula u Sjedinejne Američke Države, a odgovornost za sestre u Bosni preuzela je provikarica s. Ida Keller, koja je u srpnju 1909. imenovana vikaricom. U međuvremenu je 1908. godine otvorila tkaonicu u samostanu Nazaret i osnovala filijalu u Rankweilu, gdje su sestre privatno poučavale djecu u glazbi, stranim jezicima i ručnim radovima, obilazile bolesnike po mjestu i otvorile mali dom za starice. Godine 1912. otvorila je filijalu s osnovnom školom i dječjim vrtićem u Jajcu.30 Izbijanjem Prvoga svjetskoga rata nastupilo je i za sestre teško doba. U neke njihove kuće smješteni su ranjenici, što je negativno djelovalo na odgojno-obrazovni rad. Osim toga, i dio sestara se posvetio njezi ranjenika te kuhanju za njih, pranju rublja i održavanju bolesničkih soba, i to ne samo u svojim kućama, nego i u ortopedskoj bolnici smještenoj u trapističkome samostanu kraj Banja Luke, u kojoj su radile do veljače 1921. U međuvremenu su krah Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje južnoslavenske narodne zajednice donijeli nove probleme sestrama. One koje su bile iz austrijskih i njemačkih krajeva osjećale su nesigurnost, a na površinu su sve češće izbijale napetosti sa sestrama hrvatskoga porijekla. Vikarica s. Ida Keller sve se teže snalazila, a osobito je bolno doživljavala prigovore zbog navodne naklonosti hrvatskim, odnosno njemačkim i austrijskim sestrama. Priznajući vlastite pogreške, smatrala se nedoraslom nastalim problemima te tražila pomoć mjesnih crkvenih vlasti i vrhovne uprave Družbe u Rimu. Vrhovna poglavarica je u srpnju 1921. poslala dvije sestre u službenu vizitaciju zajednica u Bosni i nakon toga je s. Ida razriješena službe vikarice te je 18. kolovoza 1921. otišla u Rankweil. Njezinom je nasljednicom imenovana s. Lucija Kulijer, prva Hrvatica kojoj je povjereno upravljanje Družbinim zajednicama u Bosni.31

Družba Kćeri Božje ljubavi

Nakon što je 1881. imenovan prvim vrhbosanskim nadbiskupom, Josip Stadler32 posvetio se izgradnji povjerene mu mjesne Crkve. Među ostalim, odlučio je dovesti u 29 Usp. Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 91-102.

30 Usp. Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 102-111.

31 Usp. Šutić, M. F. i Kezić, I., S povjerenjem u Krv Jaganjčevu, str. 111-116.

32 O njemu postoji obilna literature, od koje izdvajamo samo nekoliko naslove: Grijak, Zoran, Politička djelatnost

vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb-Sarajevo 2001.; Josip Stadler. Prilozi za proučavanje duhovnog lika prvog vrhbosanskog nadbiskupa, Sarajevo 1989.; Josip Stadler. Život i djelo, Sarajevo 1999.; Kopričević, Josip, Život i rad dr. Josipa Stadlera, prvog nadbiskupa vrhbosanskog 1843.-1918., Zagreb 21997.; Pavić, Željko, Philosophia fundamentalis Josipa Stadlera, Sarajevo 2006.; Szabo, Agneza, Josip Stadler prvi vrhbosanski nadbiskup i utemeljitelj Družbe sestara služavki Malog Isusa, Zagreb 2015.

348

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

Sarajevo redovnice pa se, na prijedlog bečkih isusovaca, obratio časnoj majci Franziski Lechner, utemeljiteljici Družbe Kćeri Božje ljubavi,33 s molbom da iz srca Monarhije pošalje svoje sestre u srce Bosne. Prihvativši njegov poziv, majka Franziska je 24. travnja 1882. iz Beča krenula u Sarajevo, gdje je s dvije sestre stigla 28. travnja. Tu im je Stadler poklonio kuću s vrtom i bunarom na Bajskom brijegu, a sestre su već u svibnju kupile susjednu kuću te dale porušiti obje kuće i na njihovu je mjestu 24. svibnja 1882. počela gradnja Zavoda sv. Josipa. Već 29. rujna te godine sestre su uselile u novi samostan, u kojemu su odmah otvorile osnovnu školu. Zbog brzog razvoja odgojno-obrazovnoga rada, 1899. je podignuta nova velika školska zgrada, koja je poslije desetak godina nadograđena. Također 1882., uza Zavod sv. Josipa podignut je i Marijin zavod za smještaj kućnih pomoćnica i sirotica. Te godine je u Zavodu sv.

Josipa uređena i prva kućna kapela, ali je ubrzo postala pretijesna pa je od 1910. do 1911. podignuta crkva Kraljice svete krunice.34

Kako je već spomenuto, 1882. u Zavodu sv. Josipa sestre su otvorile osnovnu školu, a potom i dječji vrtić. Sljedeće godine su otvorile i Žensku građansku školu s konviktom, a u toj školi je od 1903. do 1911. postojao i dodatni razred, kao priprava za upis u Učiteljsku školu koju su sestre utemeljile još 1884. godine. Bila je to prva učiteljska škola na području današnje Bosne i Hercegovine. Pri toj školi sestre su od 1913. do 1931. vodile tečaj za odgojiteljice u dječjim vrtićima i od 1917. do 1920. trgovački tečaj. Godine 1929. otvorile su i Žensku stručnu školu, a čestim organiziranjem izložbi ručnih radova, predavanja, akademija, dramskih izvedbi te glazbenih i ritmičkih priredbi sa svojim su učenicama dale velik prinos razvoju kulturnoga života od dolaska u Sarajevo do Drugoga svjetskoga rata.35

Svjesna da je za uzdržavanje sestara te uspješan odgojno-obrazovni i karitativni rad potrebno mnogo sredstava, časna majka Franziska Lechner je nakon dolaska u Sarajevo tražila prikladno imanje na kojemu bi sestre vodile gospodarstvo i tako smanjile troškove ishrane. Već u lipnju 1882. kupila je imanje u Slatini kraj Sarajeva, prozvavši ga Betanija. Tu je kroz nekoliko mjeseci dala podignuti kuću za sestre i gospodarsku zgradu, a 1903. je podignuta nova kuća i uz nju kapelica. Do oduzimanja imanja 1947. godine sestre su tu uzgajale domaće životinje, obrađivale njive, voćnjake i vrtove, ali i dolazile na odmor. U međuvremenu je majka Franciska potkraj 1883. u Tuzli otvorila filijalu s osnovnom školom i dječjim vrtićem. Godine 1888. tu je podignuta nova zgrada u kojoj je te godine otvorena Viša djevojačka škola, a 1902. zgrada je nadograđena. U njoj je 1936. otvorena Ženska stručna škola uz koju je 33 Više o njoj vidi u: Krajačić, M. Ozana, Siromaštvo i “za siromahe” u životu i duhovnom iskustvu Majke Franziske

Lechner, Zagreb 2019.; Majka Franziska Lechner. Život i djelo, Zagreb 2013.; Mohl, M. Leonore, Slijedila je Božji poziv. Majka M. Franciska Lechner (1833-1894). Utemeljiteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi, Zagreb 1994.; Okružnice Majke Franziske Lechner utemeljiteljice Družbe Kćeri Božje ljubavi, Zagreb 2019.

34 Usp. Caratan M. Alojzija i Mutić, M. Božena, Provincija Božje Providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi 1882.1982. Split – Zagreb 1982., str. 16-18, 28-35.

35 Usp. Caratan, M. A. i Mutić, M. B., Provincija Božje Providnosti, str. 46-92.

349

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

postojala i radionica ručnog rada. Osim toga, sestre iz ove zajednice su od 1909. do 1914. radile kao bolničarke u tuzlanskom sanatoriju dr. Riste Jeremića, a u doba Prvoga svjetskoga rata njegovale su ranjenike u tuzlanskoj vojnoj bolnici.36

Godine 1884. majka Franziska Lechner podignula je samostan u Breškama kraj Tuzle i u njemu je otvorena osnovna škola, jedina u čitavom tom kraju. U Breškama su sestre vodile i svoje gospodarstvo, baš kao i na imanju Josipovac kraj Tuzle, gdje su 1885. dobile zemljište od državnih vlasti te su sljedeće godine na njemu podignule samostan.37

Posljednji pothvat časne majke Franziske Lechner u Bosni bio je osnivanje Zavoda sv. Augustina u Sarajevu. Sestre su nekoliko godina u jednoj unajmljenoj kući u Sarajevu vodile dječji vrtić i držale nastavu za djecu prvih dvaju razreda kojoj nije bilo zgodno dolaziti u Zavod sv. Josipa, a 1893. majka Franziska je otkupila tu kuću sa zemljištem te ju dala porušiti i na njezinu mjestu je podignula Zavod sv. Augustina. U njemu je odmah otvorena osnovno škola, a potom su tu iz Zavoda sv. Josipa preseljeni dječji vrtić, osnovna škola i viša djevojačka škola za djecu njemačkih i austrijskih doseljenika. Školska zgrada je 1905. dograđena te je u njoj 1916. otvoren licej, 1917. jednogodišnji trgovački tečaj, a poslije Prvoga svjetskoga rata ženski konvikt i dom za starice. U Zavodu sv. Augustina je od 1919. do 1938. bio smješten i novicijat.38

Potkraj 19. stoljeća majka Franziska je, osnivanjem samostana u Legradu, dovela sestre i u Hrvatsku. U to mjesto je u listopadu 1893. došlo sedam sestara te su otvorile dječji vrtić i osnovnu školu, a vodile su i tečajeve ručnih radova.39 Pola godine nakon osnivanja samostana u Legradu, u travnju 1894. preminula je časna majka Franziska Lechner. Nastavljajući njezinim stopama, sestre su osnovale u Bosni još dvije filijale prije Prvoga svjetskoga rata. Godine 1907. osnovale su samostan na Ilidži, prvenstveno kao odmaralište za bolesne sestre koje su odatle mogle odlaziti i u ilidžanske sumporne kupke, a 1911. s istim su ciljem osnovale samostan na Palama, gdje su za Prvoga svjetskoga rata vodile i osnovnu školu.40 Od dolaska u hrvatske krajeve, sestre su bile podložne vrhovnoj upravi svoje Družbe u Beču, odakle se upravljalo zajednicama u Bosni i Hrvatskoj i gdje se odlučivalo o osnivanju novih filijala i samostana. To do Prvoga svjetskoga rata nije predstavljalo problem, no ratne nevolje, promjene državnih granica i poratni problemi, obilježeni većom ili manjom netrpeljivošću civilnih i crkvenih vlasti prema sestrama rođenima izvan granica novouspostavljene južnoslavenske državne zajednice, iznjedrili su 36 Usp. Caratan, M. A. i Mutić, M. B., Provincija Božje Providnosti, str. 104-120.

37 Usp. Caratan, M. A. i Mutić, M. B., Provincija Božje Providnosti, str. 120-127.

38 Usp. Caratan, M. A. i Mutić, M. B., Provincija Božje Providnosti, str. 127-134.

39 Usp.: Caratan, M. A. i Mutić, M. B., Provincija Božje Providnosti, str. 134-141; Đurkan, Josip, Ljubav Božja

na djelu u Legradu 1893.-1960., Zagreb 2016.; Kovačić, Milivoj, Časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi u Podravini, Zagreb 2005., str. 27-74.

40 Usp. Caratan, M. A. i Mutić, M. B., Provincija Božje Providnosti, str. 141-145.

350

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

nemale poteškoće i probleme. Osim toga, sve većim brojem sestara i zajednica više nije bilo moguće kvalitetno upravljati iz bečkoga središta, što je jasno ukazivalo na potrebu nutarnje reorganizacije Družbe. U takvim je okolnostima 1919. godine za zajednice u Bosni i Hrvatskoj osnovana Jugoslavenska provincija, a prvom provincijalnom glavaricom imenovana je s. Gotharda Böhm, koja će ostati na tom položaju do 1932.41

Nakon smirivanja problema i prevladavanja poratnih teškoća, provincijalna glavarica s. Gotharda Böhm nastavila je razvijati rad sestara pa je 1922. prihvatila poziv supetarskog župnika don Mihe Pušića, kasnijega hvarskog biskupa, da sestre dođu u Supetar, gdje će voditi dječji vrtić i tečajeve za ručni rad i šivanje. Vidjevši njihov plodonosan rad u Supetru, mještani Milne pozvali su ih da i u tom mjestu otvore filijalu. S. Gotharda je prihvatila poziv i 1927. otvorila filijalu s dječjim vrtićem u Milni.42 U međuvremenu je 1923. osnovala samostan u Koprivnici, u kojemu je odmah otvoren dječji vrtić. Nakon podizanja novog samostana, u njemu je 1925. otvoren internat za djevojčice i radionica ručnih radova, a 1930. sestre su kupile susjednu kuću i u njoj besplatno pružile dom siromašnim djevojčicama. Uvaživši želju mještana Virja, s. Gotharda je 1926. i u tom mjestu otvorila filijalu s dječjim vrtićem, ali je tu filijalu 1928. ipak zatvorila.43 No, te godine je osnovala filijale u Petrinji i Križevcima, obje s dječjim vrtićima, te poslala prve sestre u Zagreb, gdje su u Domaćinskoj školi djelovale kao nastavnice, odgojiteljice i voditeljice pojedinih službi.44 Slanjem sestara u Zagreb 1928. godine otvorena je posljednja filijala u doba dok je Jugoslavenskom provincijom upravljala s. Gotharda Böhm. Nju je 1932. na čelu provincije naslijedila vojvođanska Hrvatica s. Milena Dlustuš.45

Zaključak

Dolazak austrijskih ženskih redovničkih zajednica u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u 19. stoljeću značajan je ne samo za crkvenu povijest, nego također za povijest školstva, zdravstva, socijalnog i kulturnog rada. Prve su 1845. došle u Zagreb redovnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga iz Zamsa, potom 1879. u Banja Luku sestre Družbe Klanjateljica Krvi Kristove iz Feldkircha, a posljednje 1882. u Sarajevo sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi iz Beča. Hrvatske su sestre 1921. preuzele upravljanje prvom rečenom družbom, 1922. drugom družbom, a 1932. i trećom. Dotad su te družbe, predvođene sestrama austrijske i njemačke narodnosti, otvorile i vodile brojne dječje vrtiće, škole, dječje domove, sirotišta, domove za stare, ubožnice za siromahe, bolnice i druge socijalne ustanove kojih prije njihova dolaska 41 Usp. Svjedočile su ljubav Božju. Preminule Kćeri Božje ljubavi Provincije Božje Providnosti 1919.-2019., Zagreb 2021., str. 95-100.

42 Usp. Caratan, M. A. i Mutić, M. B., Provincija Božje Providnosti, str. 146-149, 156-161.

43 Usp. Kovačić, M., Časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi u Podravini, str. 75-112, 140-145.

44 Usp. M Caratan, M. A. i Mutić, M. B., Provincija Božje Providnosti, str. 162-167.

45 Usp. Svjedočile su ljubav Božju, str. 95-100, 157-158.

351

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

u mnogim gradovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije ni bilo. To znači da su ove austrijske redovničke zajednice postavljale temelje odgojno-obrazovnom, zdravstvenom i socijalnom rad u tim krajevima, pri čemu je osobito značajna njihova uloga u temeljnom odgoju i izobrazbi ženske djece i mladih te stručnoj izobrazbi mladih odgojiteljica i učiteljice, medicinskih sestara i socijalnih radnica. U ovom radu smo njihov dolazak i razvoj rada u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prikazali sažeto, u nadi da će različiti segmenti njihove povijesti i djelatnosti pobuditi veći interes znanstvenika te posljedično rezultirati znanstvenim radovima i monografijama.

Literatura

Armanda, Ivan, “Krösbacher, Ivana”, Hrvatski biografski leksikon, 8, Zagreb 2013., str. 217.

Caratan M. Alojzija i Mutić, M. Božena, Provincija Božje Providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi 1882.-1982. Split – Zagreb 1982. Đurkan, Josip, Ljubav Božja na djelu u Legradu 1893.-1960., Zagreb 2016.

Kezić, Ines, Hermina Gantert. Prva klanjateljica Krvi Kristove u Bosni, Zagreb 2004.

Kovačić, Milivoj, Časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi u Podravini, Zagreb 2005.

Kovačić, Milivoj, “Djelovanje sestara milosrdnica u koprivničkoj bolnici”, Podravski zbornik, Koprivnica 2005., 31, str. 190-202.

Manđeralo, Stipo, “Škola sestara milosrdnica u Livnu”, Bosna franciscana, Sarajevo 2018., 48, str. 66101.

Marić, Franjo, Škola sestara milosrdnica u Žepču između 1883. i 1949. godine, Donja Lomnica-Sarajevo 2013.

Marone, Antonietta, Klanjateljice Krvi Kristove u Crkv i svijetu 1834-1984., Zagreb 1986.

Svjedočile su ljubav Božju. Preminule Kćeri Božje ljubavi Provincije Božje Providnosti 1919.-2019., Zagreb 2021. Šporčić, Ivan, “Sestre milosrdnice i samostan u Praputnjaku 1899.-1999.”, Riječki teološki časopis, Rijeka 2003., 2, str. 537-573. Šutić, M. Flavija i Kezić, Ines, S povjerenjem u Krv Jaganjčevu. Povijest hrvatske provincije sestara Klanjateljica Krvi Kristove, Zagreb 1984.

Vračić, Berislava i Kovačić, Alfonza, Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu 1845.-1995. I. Kuća matica, Zagreb 1996.

Vračić, Berislava i Kovačić, Alfonza, Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu 1845.-1995. II. Družbine filijale, Zagreb 1998.

352

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

DOLAZAK ŽENSKIH REDOVNIČKIH ZAJEDNICA IZ AUSTRIJE U HRVATSKU I BOSNU I HERCEGOVINU U 19. STOLJEĆU Sažetak

U članku se temeljem literature govori o dolasku ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u 19. stoljeću te o razvoju njihove djelatnosti u tim zemljana do preuzimanja vodstva tih družbi od strane sestara hrvatskoga porijekla. Prve su 1845. došle u Zagreb redovnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga iz Zamsa, potom 1879. u Banja Luku sestre Družbe Klanjateljica Krvi Kristove iz Feldkircha, a posljednje 1882. u Sarajevu sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi iz Beča. Hrvatske su sestre 1921. preuzele upravljanje prvom rečenom družbom, 1922. drugom družbom, a 1932. i trećom. Dotad su te družbe, predvođene sestrama austrijske i njemačke narodnosti, već imale dobro organiziran i razvijen odgojno-obrazovni, zdravstveni, socijalni, karitativni i kulturni rad, utemeljen na vjerskih vrednotama i redovničkom služenju. Njihove školske, odgojne, zdravstvene i socijalne ustanove nerijetko su bile prve takve vrste u nekom gradi ili kraju, a ponekad i na čitavom području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stoga je njihov prinos razvoju i povijesti rečenih vrsta djelatnosti iznimno značajan i važan. Sažeto i pregledno govori se o razvoju njihova odgojno-obrazovnoga, zdravstvenoga, socijalnoga, karitativnoga i kulturnoga rada diljem ovih dviju zemalja i izvan njihovih granica.

Ključne riječi: austrijske redovnice, Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina, redovništvo, odgojno-obrazovni rad, zdravstveni rad, socijalni rad.

ANKUNFT DER FRAUENORDENSGEMEINSCHAFTEN AUS ÖSTERREICH NACH KROATIEN UND BOSNIEN UND HERZEGOWINA IM 19. JAHRHUNDERT Zusammenfassung

Im Artikel wird, aufgrund der Literatur, über die Ankuft der Frauenordesgemeinschaften aus Österreich nach Kroatien und Bosnien und Herzegowina im 19. Jahrhundert sowie über die Entwicklung ihrer Tätigkeit in diesen Ländern bis zur Übernahme der Leitung dieser Gemeinschaften seitens Schwestern kroatischen Stammes gesprochen. Als Erste kamen 1845 die Schwestern der Gemeinschaft der Barmherzigen Schwestern des hl. Vinzenz von Paul aus Zams nach Zagreb, danach kamen 1879 die Schwestern der Gemeinschaft der Anbeterinnen des Blutes Christi aus Feldkirch nach Banja Luka und als Letzte kamen 1882 die Schwestern der Gemeinschaft der Töchter der Göttlichen Liebe aus Wien nach Sarajevo. Die kroatische Schwestern übernahmen 1921 die Verwaltung der ersten genannten Gemeinschaft, 1922 der zweiten Gemeinschaft und 1932 auch der dritten. Bis dahin hatten diese Gemeinschaften, von Schwestern österreichischen und deutschen Abstammung geleitet, schon eine gut organisierte bildungs-erzieherische, gesundheitliche, soziale, wohltätige und kulturelle Tätigkeit, auf Grundlage der religiösen Werte und des Ordensdienstes. Ihre schulische, erzieherische, gesundheitliche und soziale Anstalten waren, nicht selten, die einzige dieser Art in einer

353

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 339-354 Ivan Armanda: Dolazak ženskih redovničkih zajednica iz Austrije u Hrvatsku i Bosnu...

Stadt oder Gegend, manchmal im ganzen Gebiet der heutigen Republiken Kroatien und Bosnien und Herzegowina. Daher ist ihr Beitrag zur Entwicklung und der Geschichte der genannten Tätigkeitsarten außergewöhnlich bedeutend und wichtig. Zusammenfassend und übersichtlich wird über die Entwicklung ihrer bildungs-erzieherischen, gesundheitlichen, sozialen, wohltätigen und kulturellen Tätigkeit auf dem ganzen Gebiete dieser zwei Länder und außerhalb deren Grenzen gesprochen.

Schlüsselwörter: österreichische Schwestern, Republik Kroatien, Bosnien und Herzegowina, Mönchtum, bildungs-erzieherische Tätigkeit, gesundhetliche Tätigkeit, soziale Tätigkeit.

354

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 355-363 Maja Ćutić Gorup: Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća

Doc. dr. sc. Maja Ćutić Gorup Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci Odsjek za povijest Sveučilišna avenija 4 51000 Rijeka mcutic@ffri.uniri.hr

UDK: 94(497.5-3Istra)(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 30.10.2023.

Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća Temelje Pazinskoj knežiji postavio je Menhard od Schwarzenburga u XII. stoljeću. Nasljednica je nakon očeve smrti postala njegova starija kćer Matilda (? - umrla prije 1190.) koja se udala za Engelberta III. Goričkog. Na taj način nasljednici Menharda od Schwarzenburga postaju grofovi Gorički. Gorički grofovi su od biskupa dobivali lena koja bi prisvajali, što je dovelo do nastanka neovisne oblasti unutar Istre. Albert III. Gorički je 1363. sklopio nagodbu po kojoj će, ako ne bude imao muških potomaka, njegovi posjedi pripasti austrijskom vojvodi Rudolfu IV. Habsburškom (1339.–1365.).

Godine 1374. umro je Albert III. Gorički, a sva njegova dobra – posjede u Istri (Pazinsku knežiju), Kranjskoj i Slovenskoj marki - dobili su prema sklopljenoj nagodbi austrijski vojvode Albert III. i Leopold III. koji su prema Rudolfovom kućnom redu trebali kao braća zajedno upravljati nepodijeljenim habsburškim zemljama uz sačuvane privilegije starijega. Kako bi smirili trzavice i izbjegli sukob, Albert III. i Leopold III. su Sporazumom iz Neuberga 25. rujna 1379. podijelili svoje nasljedne zemlje tako da su Štajerska, Koruška, Kranjska s Unutarnjom Istrom i Slovenskom markom, Tirol i Prednja Austrija pripali Leopoldu.

Ključne riječi: Pazinska knežija, grofovi Gorički, habsburška vlast 355

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 355-363 Maja Ćutić Gorup: Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća

UVOD

Pazinskoj knežiji temelje je postavio Menhard1 od Schwarzenburga2, gospodar središnje Istre3 u XII. stoljeću. Menhard je bio namjesnik4 istarskih markgrofova5

1 Uz ime Menhard (Usp. ***Istarska enciklopedija, Zagreb, 2005., natuknica Bertoša Slaven, 577.) nailazimo

na različite oblike imena iste osobe kao npr. Majnhard (Isto, natuknica Jurković Ivan, 718.), na talijanskom jeziku Mainardo di Schwarzenburg (De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, Venezia, 1964., 9-20.), latinskom Meginhardus de Suarcemburc, Menhardus de Swarzemburch, Megonardus de Schwarzenburg (Isto, 15.) te na njemačkom Meinhard von Schwarzenburg.

2 Menhard od Schwarzenburga bio je sin ili unuk onog Adalberta kojem je istarski markgrof Ulrik II. Weimar Orlamünde (oko 1064.–1112.) dodijelio istim aktom – kojim je 1102. darovao gotovo sva svoja istarska dobra akvilejskoj crkvi - dvije utvrde Črni grad (na njemačkom Schwarzenburg) i Beli grad u blizini Roča (nazvane prema boji kamena od kojeg su sagrađene). Adalbert je započeo sa stjecanjem određenih službenih privilegija koje je prenio na Menharda, a koje su omogućile nastanak gospoštije. Menhard se prema nazivu zamka očevog prebivališta – gdje se najvjerojatnije i rodio – nazivao Menhard od Schwarzenburga (što bi u prijevodu glasilo Črnogradski). Glede godina njegovog rođenja i smrti Camillo De Franceschi navodi da je Menhard vjerojatno u dokumentu iz 1129. – u kojem se prvi put spominje kao svjedok Meginhardus de Suarcemburc – imao 20 godina, a u doba smrti 1184. ili 1185. godine 75 ili 76 godina. Usp. De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, Venezia, 1964., 4-15.

3 Gospodari središnje Istre (Pazinske knežije) bili su: Menhard od Schwarzenburga (1158.–1185.), njegova kćer Matilda (umrla prije 1190.) i njezin suprug Engelbert III. Gorički (1185.–1220.), Majnhard II., brat Engelberta III. (1220.–1232.), Majnhard III., sin Engelberta III. (1232.–1258.), Albert I. i Majnhard IV., sinovi Majnharda III. (1258.–1272.), Albert I. (1272.–1295.), Albert I. sa sinom Henrikom III. (1295.– 1304.), Henrik III. (1304.– 1323.), Ivan Henrik IV., sin Henrika III. (1323.–1338.), Albert III., Majnhard VI. i Henrik V., sinovi Alberta II. (1338.–1342.), Albert III. (1342.–1374.). Treba napomenuti da je autorica ovoga rada navodila redne brojeve grofova Goričkih kao vladara Goričke. Usp. Alberi Dario, Istria: storia, arte, cultura, Lint, S. Dorligo della Valle, 2006., 860; De Franceschi Camillo, „Mainardo conte d’Istria e le origini della Contea di Pisino“, u: Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, anno quarantesimoterzo, volume XXXVIII, La Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, Parenzo, 1926., 3353; Storia documentata della Contea di Pisino, nav. dj.; ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Jurković Ivan, 718. U knjizi Daria Alberia na stranici 860. stoji da je kći Menharda od Schwarzenburga bila Matilda od Andechsa, a Matilda od Andechsa bila je kćer Bertholda III. od Andechsa. Kćer Menharda od Schwarzenburga bila je Matilda od Schwarzenburga.

4 Namjesnik je imao porezne, sudske i vojne ovlasti s ciljem održavanja unutarnjeg mira i obrane granica. Usp. De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, nav. dj., 15.

5 Istarska markgrofovija je povijesno-geopolitički pojam nastao u 11. stoljeću. Njemački car Henrik III. (1039.–1056.) želio je oslabiti moć koruških vojvoda pa je polovicom 11. stoljeća predao Istru velikašu Ulriku Weimar- Orlamündeu kao samostalnu marku. Istočna Istra je pod upravu istarskog markgrofa došla tek u razdoblju nakon smrti posljednjega hrvatskog kralja iz dinastije Trpimirovića Stjepana II. (1091.) i dolaska Kolomana Arpadovića na hrvatsko prijestolje (1102.), najvjerojatnije u vrijeme markgrofovstva Ulrikova sina Popona (1090.–1101.). Popon nije imao sinove pa su se po ženskoj liniji tijekom 12. stoljeća smjenjivale velikaške obitelji Sponheim i Andechs-Meranski. Markgrofovi su Istru prepuštali svojim namjesnicima kojima su poklanjali velike posjede, što je dovelo do narušavanja upravnog jedinstva markgrofovije i postupnog osamostaljivanja gradova (autonomija komunalnog tipa) na zapadnoj obali Istre. Godine 1209. car Oton IV. predao je markgrofoviju na upravu akvilejskom patrijarhu Volfgeru jer je Henrik IV. Andechs kao jedan od osumnjičenika za umorstvo cara Filipa Švapskog osuđen i kažnjen gubitkom gospoštija i državnih lena, a time i Istarske markgrofovije. Akvilejski patrijarsi kao crkveni velikodostojnici nisu mogli neposredno djelovati na vojnom planu, već su se morali oslanjati na pomoć svojih advokata (moćnih plemića) pa su gradovi uz mletačku pomoć nastojali dobiti punu komunalnu autonomiju. Spor istarskih markgrofova, plemića i Venecije oko gradova završio je predajom važnih gradova zapadne Istre Mlečanima (Poreč, Umag, Novigrad, Sv. Lovreč, Kopar, Piran, Rovinj). Godine 1331., nakon pobune promletačke struje gradske uprave, Pula je predana Mlečanima. U ratu 1420.–1421. Venecija je osvojila Labin, Plomin, Milje, Buzet, Kostel i Akvileju pa je mletački dužd nominalno postao istarskim markgrofom. Istra je u političkom smislu podijeljena na obalni

356

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 355-363 Maja Ćutić Gorup: Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća

Engelberta III. od Sponheima i Bertolda III. od Andechsa te svjetovni zastupnik i zaštitnik (advocatus)6 Porečke biskupije.7 Imao je alodijalna dobra u južnoj Kranjskoj gdje je povremeno boravio.8 Menhard je bio u prijateljskim odnosima s akvilejskim patrijarhom Pilgrimom I. i njegovim nasljednikom Ulrikom II. s kojim je bio u rodu.9 Vjerojatno je od jednog od njih dobio Pazin i Pićan kako bi naselio napuštena sela.10 Susjedna područja porečke crkve Žminj, Tinjan, Trviž i Kašćergu dobio je ugovorima, obećanjima, ali također prijetnjama i silom.11 Camillo De Franceschi tvrdi da o stjecanju tih područja postoje samo kasnije potvrde pa je upitno je li Menhard ili neki njegov prethodnik bio prvi posjednik.12

POVIJEST PAZINSKE KNEŽIJE OD NJENOG NASTANKA DO POČETKA 16. STOLJEĆA

Menhard nije imao muških nasljednika, nego kćeri Matildu i Kunigundu.13 Nasljednica je nakon očeve smrti postala njegova starija kćer Matilda (?–umrla prije 1190.) koja se udala za Engelberta III. Goričkog.14 Na taj način nasljednici Menharda od Schwarzenburga postaju grofovi Gorički.15 Gorički grofovi su od biskupa dobivali

(mletački) i unutarnji (austrijski) dio. O povijesti Istarske markgrofovije usp. opširnije ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Jurković Ivan, 323-324.

6 Biskupi su često svoje posjede davali na upravu svjetovnim predstavnicima (advokatima). Za obranu posjeda bili su nadležni određeni feudalci koji su s vremenom prisvajali te posjede. Usp. Darovec Darko, Pregled istarske povijesti, Pula, 1997., 31.

7 Usp. De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, nav. dj., 14; ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Jurković Ivan, 718.

8 De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, nav. dj.., 15.

9 Isto, 16.

10 Isto, 16.

11 Isto, 16.

12 Isto, 16.

13 Isto, 19.

14 Isto, 19; ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Jurković Ivan, 718. Engelbert III. Gorički je najprije oženio Matildu od Schwarzenburga koja je vjerojatno umrla na porodu. U literaturi se ona često ne navodi ili se ne zna njeno porijeklo. Druga supruga bila mu je Matilda od Andechsa (?–1245.) koja se uglavnom navodi kao njegova jedina supruga i majka Majnharda III. Goričkog.

15 Grofovi Gorički bili su feudalni rod porijeklom iz gornje Koruške. U prvoj polovici 12. stoljeća uspjeli su postati odvjetnicima (upraviteljima crkvenih imanja) akvilejskih patrijarha i dobiti Goričku, gdje se nalazilo njihovo sjedište te su se počeli po njoj nazivati (comites de Goricia, die Grafen von Görz). Prvi se grofovima Goričkim nazivaju braća Majnhard I. i Engelbert I. Kao akvilejski odvjetnici grofovi Gorički stekli su kroz 12. i 13. stoljeće mnoge posjede na Krasu, u širem Posočju, Furlaniji i Istri, a od krune posjede u Kranjskoj i Slovenskoj marki. Majnhard III. Gorički (?– 1258.) bio je zet posljednjega tirolskoga grofa Alberta III., a nakon njegove smrti (1253.) u dva je navrata (1254. i 1263.) uspio doći u posjed Tirola. U drugoj polovici 13. stoljeća i prvoj četvrtini 14. stoljeća grofovi Gorički doživljavaju najveći uspon. Njihovi posjedi nisu bili povezani, tako da za njih ne postoji jedinstven naziv. Nakon što su izumrle tirolska (1335.), istarska (1374.) i u užem smislu gorička grana (1500.) obitelji, njihovi posjedi su pripali Habsburgovcima. O grofovima Goričkim usp. opširnije: ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Levak Maurizio, 269.

357

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 355-363 Maja Ćutić Gorup: Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća

lena16 koja bi prisvajali, što je dovelo do nastanka neovisne oblasti unutar Istre. Treba naglasiti da su crkveni posjedi bili neovisni od pokrajinskog glavara (markgrofa) i onda kada bi prešli u svjetovne ruke.17 Tako se Pazinska knežija oblikovala u okrilju Istarske markgrofovije, ali i neovisno o njoj. Iako je bila dio goričkih posjeda, zadržala je određenu samoupravu.18

Nakon smrti Majnharda III. Goričkog (oko 1187.–1258.), sina Matilde od Schwarzenburga i Engelberta III.,19 došlo je 1271. do podjele nasljeđa. Njegovi sinovi Majnhard IV. i Albert I. podijelili su nasljeđe tako da je Majnhard dobio Tirol, a Albert Goričku, Istru, dolinu Puster te posjede u Kranjskoj i Koruškoj.20 Nastale su tirolska i gorička grana grofova Goričkih. Pripadnici obiju grana nosili su naslov grofova Goričke i Tirola, ali s tom razlikom da su stvarni posjed navodili na prvome mjestu.21 Tirolska je grana potkraj 13. stoljeća od njemačkog kralja Rudolfa I. Habsburškog (1218.–1291.) dobila Kranjsku sa Slovenskom markom i Koruško vojvodstvo22, a Majnhardu IV. dodijeljen je naslov državnog kneza jer su grofovi Gorički bili najvažniji habsburški vazali.23

Godine 1342.24 članovi goričke grane podijelili su nasljeđe. Posjedi u Kranjskoj, Slovenskoj marki i Istri pripali su istarskoj grani, a preostali posjedi goričkoj grani u užem smislu.25 Istarske posjede – osim Rašpora koji se uvrštao u Kras – dobio je Albert III. Gorički koji je 27. travnja 1363. sklopio nagodbu po kojoj će, ako ne bude imao muških potomaka, njegovi posjedi pripasti austrijskom vojvodi Rudolfu IV. Habsburškom (1339.–1365.).26 Godine 1374. umro je Albert III. Gorički, a sva njegova dobra – posjede u Istri (Pazinsku knežiju), Kranjskoj i Slovenskoj marki – dobili su prema sklopljenoj nagodbi austrijski vojvode Albert III. i Leopold III. koji su 16 Od porečke biskupije imali su Pazin, Žminj, Tinjan, Kožljak, Bačvu, Višnjan, Vižinadu. O posjedima goričkih

grofova u Istri usp. opširnije: Gruber Dane, Povijest Istre/ Spinčić Vjekoslav, Narodni preporod u Istri, Zagreb-Žminj, 2005., 111.

17 Isto, 111.

18 De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, nav. dj., 19.

19 ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Jurković Ivan, 718.

20 De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, nav. dj., 21; Kleindel Walter, Österreich: Daten zur Geschichte und Kultur, Wien, 1995., 61; ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Levak Maurizio 269.

21 Isto, 269.

22 Nakon smrti Henrika II. Tirolskog 1335. izumrla je tirolska grana obitelji pa su Kranjska sa Slovenskom markom i Koruška ponovno pripale Habsburgovcima. Godine 1363. (smrću Majnharda III. Tirolskog, grofa po majčinoj strani) i Tirol je postao dio habsburških nasljednih zemalja.

23 Isto, 269.

24 Darko Darovec navodi tu godinu kao godinu osnutka Pazinske knežije. Usp. Darovec Darko, Pregled istarske povijesti, nav. dj., 45.

25 De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, nav. dj., 21; ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Levak Maurizio, 269.

26 Kleindel Walter, Österreich: Daten zur Geschichte und Kultur, nav. dj., 75; ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Levak Maurizio, 269.

358

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 355-363 Maja Ćutić Gorup: Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća

prema Rudolfovom kućnom redu trebali kao braća zajedno upravljati nepodijeljenim habsburškim zemljama uz sačuvane privilegije starijega.27 U ljeti 1374. Leopold28 dolazi u Pazin po potvrdu svoje vlasti. Službenim pismom priznao je povlastice visokom i niskom svećenstvu, konjanicima, stanovnicima kaštela, plemićima, a istarskom narodu prava i slobode koje su imali pod grofom Albertom.29 Leopold III. je svog vazala Hugona od Devina imenovao kapetanom Pazinske knežije.30 Habsburgovci su priznali poseban upravno – pravni položaj Pazinske knežije u odnosu prema Kranjskoj pa Knežija zapravo nije bila Kranjskoj pripojena, nego samo pridružena.31 Također je plemstvo Knežije odlazilo na zasjedanja kranjskih staleža, gdje se zauzimalo za svoj poseban položaj.32 Habsburgovci su tako s novostečenim područjima izašli na Jadransko more i skroz učvrstili svoju vlast u Kranjskoj.33

Kako bi smirili trzavice i izbjegli sukob, Albert III. i Leopold III. su Sporazumom iz Neuberga 25. rujna 1379. podijelili svoje nasljedne zemlje tako da su Štajerska, Koruška, Kranjska s Unutarnjom Istrom i Slovenskom markom, Tirol i Prednja Austrija pripali Leopoldu.34 Njegov sin Leopold IV. (1371.–1411.) posudio je 1407.

27 Prva podjela habsburškog nasljeđa utvrđena je Sporazumom iz Neuberga 25. rujna 1379. kada su zemlje

podijeljene na albertsku i leopoldsku granu nasljeđivanja. Štajerska, Koruška, Kranjska s Unutarnjom Istrom i Slovenskom markom, Tirol i Prednja Austrija pripali su leopoldskoj grani. Austrijskog vojvodu Alberta II. (1298.-1358.) naslijedio je najstariji sin Rudolf IV. (1339. –1365.) koji je iznenada preminuo. Prema Rudolfovom kućnom redu – koji je stupio na snagu 18. studenog 1364. – trebali su nepodijeljenim habsburškim zemljama zajedno upravljati njegova braća Albert III. (1349./1350.–1395.) i Leopold III. (1351.–1386.) uz sačuvane privilegije najstarijega: vodeća uloga u vanjskoj politici, na dvoru, kod međudržavnih sporazuma, pri darivanju vazala lenskim dobrima. Zbog toga je dolazilo do sve većih trzavica među braćom. Kako bi spriječili otvoreni sukob, odlučili su se za podjelu habsburškog nasljeđa 1379. Godine 1411. nakon smrti Leopolda IV. dogovorili su se vojvode Ernst i Fridrik IV. da će Ernst vladati Unutarnjom Austrijom sa sjedištem u Grazu, a Fridrik Tirolom i Prednjom Austrijom sa sjedištem u Innsbrucku. Nakon što je umro Ladislav V. Posmrče (1440.–1457.), ugasila se albertska linija nasljeđivanja. Fridrik V. (1415.–1493.) postao je nakon smrti svoga brata Albrehta VI. (1418.–1463.) nasljednikom obiju habsburških linija. Habsburški posjed je konačno bio ujedinjen u rukama jedne loze 19. ožujka 1490. kada se nadvojvoda Žigmund Tirolski (1427.–1496.) na zahtjev tirolskih staleža odrekao Tirola i Prednje Austrije u korist Maksimilijana I. (1459.–1519.), sina Fridrika V. O Sporazumu iz Neuberga usp. opširnije: Kleindel Walter, Österreich: Daten zur Geschichte und Kultur, nav. dj., 1995., 76.

28 Još prije Sporazuma iz Neuberga braća su se dogovarala oko podjele posjeda. Odlučeno je da će mlađi brat Leopold naslijediti gorički posjed u Istri.

29 De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, nav. dj., 43.

30 Hugon od Devina je nadvojvodi posudio 15000 dukata, a ovaj mu je 1380. dao u zalog Knežiju i ostale istarske posjede. Usp. Gruber Dane, Povijest Istre/ Spinčić Vjekoslav, Narodni preporod u Istri, nav. dj., 164.

31 Usp. ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Levak Maurizio, 269; Štih Peter, „Goriški grofje in geneza Pazinske grofije“, u: Acta Histriae III., Koper, 1994., 56.

32 Isto, 56. Povlastice plemstvu habsburške Istre dali su i potvrdili do kraja 16. stoljeća: Albert III. Gorički 1365., austrijski vojvoda Leopold III. 1374., kralj Maksimilijan I. 1494., rimsko-njemački car Karlo V. 1520., austrijski nadvojvoda Ferdinand I. 1523., austrijski nadvojvoda Karlo II. 1567., rimsko-njemački car Rudolf II. 1593., austrijski nadvojvoda Ferdinand III. 1597. O povlasticama plemstvu habsburške Istre usp. opširnije: Nared Andrej, Volčjak Jure, Kranjski deželni privilegiji, Ljubljana, 2008.,79-154.

33 Kleindel Walter, Österreich: Daten zur Geschichte und Kultur, nav. dj., 76.

34 Usp. bilješku 27.

359

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 355-363 Maja Ćutić Gorup: Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća

od Ramberta od Walseea35 13 000 zlatnika i dao mu u zalog Pazinsku knežiju.36 Tada je kapetan Knežije bio Günter Herberstein iz moćne plemićke štajerske obitelji.

Rambert je smrću Hugona Devinskog 1399. preko ženske linije postao vlasnik Kvarnerske gospoštije (Rijeke, Kastva, Mošćenica, Brseča, Lovrana, Veprinca).37 U njegovo vrijeme popisana su sva imanja Devinaca s njegovim pravima, a potvrđena je i zaklada Hugona Devinskog augustinskom samostanu u Rijeci.38 Sin Wolfgang je 1465. caru Fridriku III.39 predao Kvarnersku gospoštiju kao nasljedno dobro, a 1472. Rambert Mlađi caru prodaje svoj dio istarskog nasljeđa: gradove i kule Devin, Senožeče, Prem te niz manjih posjeda u Istri i na Krasu.40 U vrijeme cara Fridrika III. obitelj Habsburg je izravno vladala Pazinskom knežijom imenujući kapetane iz različitih velikaških vazalnih obitelji (Della Torre, Rauber, Pruschnig, von Thur).41

ZAKLJUČAK

Kada se govori o opsegu Kranjske sredinom 15. stoljeća, treba naglasiti da je sačuvan popis područja za plaćanje izvanrednog poreza iz godine 1446., među kojima se spominju župnici s Krasa i iz Istre, kao i Pazin.42

To dokazuje da je Istra tada bila jače vezana uz Kranjsku, za razliku od godine 1437./1438. kada su zemaljski porezi zapisani odvojeno od kranjskih.43 Oko godine 1440. došlo je do združivanja Kranjske, Istre i Metlike u vojvodinu Kranjsku s pridruženim gospoštijama. Habsburška Istra (Pazinska knežija i liburnijske oblasti) bila je zbog lakše uprave pridružena Kranjskoj, ali je zadržala samostalnu upravu i sudstvo.

35 Plemićka obitelj Walsee-Enns podrijetlom je iz Bavarske. U 14. i 15. stoljeću dobivaju u službi ministerijala

obitelji Habsburg stotinjak posjeda na području od Češke do Istre. Moć obitelji naglo raste nakon što je 1299.

Ulrik I. od Walseea od cara Alberta I. Habsburškog imenovan zemaljskim kapetanom Štajerske. O plemićkoj obitelji Walsee-Enns usp. opširnije: ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Jurković Ivan, 895-896.

36 Isto, 895. Rambert je navodno ubirao poreze dok mu se ne vrati dug, a politička vlast je ostala u rukama vojvoda i njihovih kapetana. Usp. Gruber Dane, Povijest Istre/ Spinčić Vjekoslav, Narodni preporod u Istri, nav. dj., 177.

37 ***Istarska enciklopedija, nav. dj., natuknica Jurković Ivan, 895.

38 Isto, 895.

39 Caru Fridriku III. požalili su se podanici Pazinske knežije zbog mnogobrojnih problema koje im je prouzročilo

samovoljno ponašanje upravitelja Knežije, kapetana ili njihovih namjesnika ukoliko kapetani nisu stolovali u Knežiji te njihovih činovnika (kancelara, pokrajinskih sudaca, kastelana...). Car je 1444. naredio kapetanu Konradu, porkulabu od Lienza, da se moraju poštivati prava njegovih podanika: sloboda trgovine, ribarenja, lova, izbora župnika. Podanici su zauzvrat dužni uzdržavati (kroz daće u žitu i stoci) carske službenike u vrijeme njihovog boravka u Knežiji. Usp. Gruber Dane, Povijest Istre/ Spinčić Vjekoslav, Narodni preporod u Istri, nav. dj., 189.

40 ***Istarska enciklopedija, nav. dj.., natuknica Jurković Ivan, 896. Godine 1483. izumrla je i linija obitelji Walsee -Enns.

41 Isto, natuknica Matijašić Robert i Matejčić Ivan, 576.

42 Nared Andrej, Volčjak Jure, Kranjski deželni privilegiji, nav. dj., 15.

43 Isto, 15.

360

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 355-363 Maja Ćutić Gorup: Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća

LITERATURA:

Alberi Dario, Istria: storia, arte, cultura, Lint, S. Dorligo della Valle, 2006.

Darovec Darko, Pregled istarske povijesti, C. A. S. H., Pula, 1997.

De Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, Società Istriana di Archeologia e Storia Patria. Venezia, 1964.

De Franceschi Camillo, „Mainardo conte d’Istria e le origini della Contea di Pisino“, u: Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, anno quarantesimoterzo, volume XXXVIII, La Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, Parenzo, 1926., 33-53.

Gruber Dane, Povijest Istre/ Spinčić Vjekoslav, Narodni preporod u Istri, Katedra Čakavskog sabora – Društvo Istriana – Družba Braće hrvatskog zmaja, Zagreb-Žminj, 2005.

***Istarska enciklopedija, Zagreb, 2005. (natuknica Levak Maurizio, Gorički, 269; natuknica Jurković Ivan, Istarska markgrofovija, 323-324: natuknica Matijašić Robert i Matejčić Ivan, Pazin (tal. Pisino, njem. Mitterburg), 573-576; natuknica Bertoša Slaven, Pazinska knežija 577-578; natuknica Jurković Ivan, Schwarzenburg, Matilda von, 718; natuknica Jurković Ivan, Walsee-Enns (Wallsee, Waldsee, hrv. oblik Favalići), von, 895-896) Kleindel Walter, Österreich: Daten zur Geschichte und Kultur, Ueberreuter, Wien, 1995.

Nared Andrej, Volčjak Jure, Kranjski deželni privilegiji, ARS, Ljubljana, 2008.

361

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 355-363 Maja Ćutić Gorup: Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća

POVIJEST PAZINSKE KNEŽIJE OD NJENOG NASTANKA DO POČETKA 16. STOLJEĆA Sažetak

Menhard od Schwarzenburga postavio je temelje Pazinskoj knežiji u XII. stoljeću. Nasljednica je nakon očeve smrti postala njegova starija kćer Matilda (?–umrla prije 1190.) koja se udala za Engelberta III. Goričkog. Na taj način nasljednici Menharda od Schwarzenburga postaju grofovi Gorički. Gorički grofovi su od biskupa dobivali lena koja bi prisvajali, što je dovelo do nastanka neovisne oblasti unutar Istre. Albert III. Gorički je 1363. sklopio nagodbu po kojoj će, ako ne bude imao muških potomaka, njegovi posjedi pripasti austrijskom vojvodi Rudolfu IV. Habsburškom (1339.–1365.). Godine 1374. umro je Albert III. Gorički, a sva njegova dobra – posjede u Istri (Pazinsku knežiju), Kranjskoj i Slovenskoj marki – dobili su prema sklopljenoj nagodbi austrijski vojvode Albert III. i Leopold III. koji su prema Rudolfovom kućnom redu trebali kao braća zajedno upravljati nepodijeljenim habsburškim zemljama uz sačuvane privilegije starijega. Kako bi smirili trzavice i izbjegli sukob, Albert III. i Leopold III. su Sporazumom iz Neuberga 25. rujna 1379. podijelili svoje nasljedne zemlje tako da su Štajerska, Koruška, Kranjska s Unutarnjom Istrom i Slovenskom markom, Tirol i Prednja Austrija pripali Leopoldu. U vrijeme cara Fridrika III. obitelj Habsburg je izravno vladala Pazinskom knežijom imenujući kapetane iz različitih velikaških vazalnih obitelji (Della Torre, Rauber, Pruschnig, von Thur). Habsburška Istra (Pazinska knežija i liburnijske oblasti) bila je zbog lakše uprave pridružena Kranjskoj, ali je zadržala samostalnu upravu i sudstvo.

GESCHICHTE DES PAZINER FÜRSTENTUMES VON SEINEM ENTSTEHEN BIS ZU ANFANG DES 16. JAHRHUNDERTS Zusammenfassung

Menhard von Schwarzenburg schuf die Grundlagen des Paziner Fürstentumes im 12.

Jahrhundert. Die Erbin nach dem Tode des Vaters wurde seine ältere Tochter Mathilde (?– gestorben vor 1190), die Engelbert III. von Görz heiratete. Auf diese Weise wurden die Erben von Menhard von Schwarzenburg Grafen von Görz. Die Grafen von Görz bekamen vom Bischof Lehen, die sie sich aneigneten, was zum Entstehen eines unabhängigen Gebietes innerhalb von Istrien führte. Albert III. von Görz schloss 1363 ein Abkommen nach welchem, sollte er keine männliche Nachfolger haben, seine Besitze dem österreichischen Erzherzog Rudolf IV. von Habsburg zufallen sollten (1339–1365). Im Jahr 1374 starb Albert III. von Görz und alle seine Güter – Besitze in Istrien (das Paziner Fürstentum), Krainer und Slowenischen Mark – erhielten, gemäß abgeschlossenem Abkommen, die österreichischen Herzöge Albert III. und Leopold III., die gemäß Rudolfs Hausordnung als Brüder gemeinsam die einhetliche habsburger Länder verwalten sollten, mit erhaltenem Privileg des Älteren. Um die Unruhen zu beruhigen und Konflikten auszuweichen teilten Albert III. und Leopold III. mit dem Abkommen aus Neuberg am 25. September 1379 ihre Erbländereien derart auf, dass die Steiermark, Kärnten, die Krain mit Innerem Istrien und der Slowenischen Mark, Tirol und Vorderösterreich Leopold zufielen. Zur Zeit des Kaisers Fridrich III. regierte die

362

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 355-363 Maja Ćutić Gorup: Povijest Pazinske knežije od njenog nastanka do početka 16. stoljeća Familie Habsburg direkt im Paziner Fürstentum, Kapitäne aus verschiedenen Vasalenfamilien (Della Torre, Rauber, Pruschnig, von Thur) ernennend. Das Habsburger Istrien (das Paziner Fürstentum und die Gebiete von Liburnien) wurden zwecks leichterer Verwaltung an Krain angeschlossen, erhielten aber ihre selbständige Verwaltung und ihr Gerichtswesen.

363

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

Petar Kerže, prof., viši predavač Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek pkerze@ferit.hr

UDK: 796(497.5Osijek)(091) Pregledni rad Prihvaćen: 05.10.2023.

Mr. sc. Vesna Širić, viša predavačica Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku vesna.siric@optinet.hr Zoran Vladović, prof., viši predavač Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku zvladovi@pravos.hr

Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca u sportskom životu Osijeka* Autori u radu sažeto prikazuju dolem doprinos Nijemaca i Austrijanaca u bogatom i raznovrsnom sportskom životu grada Osijeka. Istaknuli su i njihovo značenje u organizacijskoj strukturi i radu pojedinih sportskih klubova i udruga. Zaljučno su spomenuli novo poslijeratno vrijeme koje je donijelo promjene u nacionalnoj strukturi grada Osijeka što se odrazilo i na utjecaj i značenje preostalih osječkih Nijemaca i Austrijanaca u sportskom životu grada Osijeka.

Ključne riječi: Doprinosi, Nijemci, Austrijanci, sportski život, grad Osijek * ACKNOWLEDGMENT - PROJECT

This paper is a product of work that has been fully supported by the Faculty of Law Osijek, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, under the project number IP-PRAVOS-20: “Germans and Austrians and the German language and culture in the city of Osijek throughout a history – legal and linguistic aspects”.

Ovaj je rad financirao Pravni fakultet Osijek Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku internim projektom br. IP-PRAVOS-20 “Nijemci i Austrijanci i njemački jezik i kultura u gradu Osijeku kroz povijest – pravni i lingvistički aspekti”.

365

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

Uvodne napomene

Prijašnji radovi na temu sportskog života grada Osijeka sadržavali su sažete povijesne preglede gotovo svih sportskih grana u gradu Osijeku u kojima su Nijemci i Austrijanci grada na Dravi imali golemo značenje u utemeljenju i djelovanju sportskih klubova. Naveden je njihov doprinos kao potomaka treće ili četvrte generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek. Ovaj rad predstavlja svojevrsnu sintezu svih dosadašnjih istraživanja na temu doprinosa Nijemaca i Austrijanaca sportskom životu grada Osijeka. Ističući cjelokupni doprinos u 35 grana sporta najbitnije je istaknuti da gotovo ni jedno sportsko društvo ili sportski klub ili sportska udruga nisu osnovani, a da u osnivačkom odboru nije bilo tri, pet i više članova iz redova osječkih Nijemaca i Austrijanaca. Oni su bili nezaobilazan činitelj budući da su sportske klubove, društva i udruge osnivali Osječani iz redova imućnijih i zapaženijih osječkih obitelji – odvjetnici, profesori, liječnici, industrijalci, trgovci, obrtnici i drugi. Isto tako nije bilo sportskog društva ili sportskog kluba ili sportske udruge, a da se u njihovim redovima nisu obrali sportaši njemačkog ili austrijskog podrijetla. Ne samo da su branili zdušno boje osječkih klubova, nego su svojim prestižnim rezultatima upisani u istaknute sportaše ne samo grada Osijeka, nego i Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u vrijeme do završetka Prvoga svjetskoga rata, a u potonjim političkim i društvenim sustavima i u istaknute sportaše prve (prijeratne) i druge (poslijeratne) Jugoslavije.

Za stare Essekere sport je imao domoljubni (posebice je prednjačio Hrvatski sokol i njegovi članovi) i natjecateljski karakter, ali najvažniji motiv bavljenja sportom bio je u očuvanju zdravlja i stjecanja kondicije. Sportovi koji su organizirano njegovani tijekom 19. stoljeća u okviru društava bili su streljaštvo (od 1784.), gombalaštvo – gimnastika (od 1865.), plivanje (od 1870.), biciklizam (od 1886.), klizanje (od 1886.), tenis (od 1890.), veslanje (od 1892.), planinarstvo (od 1895.), te od 20. stoljeća i ostali sportovi.1

Doprinosi i značenje

Osijek se ističe prvenstveno kao kolijevka hrvatskoga sporta, jer je daleke 1784. godine osnovano Građansko streljačko društvo u Osijeku / Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg, kojem se utemeljiteljima i osnivačima smatraju prvi članovi Paul Fösmayer i Johann Koschier.2 Knjigu inkorporiranih članova Građanskog streljačkog društva iz Osijeka/Incorporation Buch der Schützen-Gesellschaft zu Essegg utemeljio je Josef Fatz (član Društva od 1786. godine), a nastala je 1804. godine. Tijekom 19. stoljeća u djelovanju Društva vodeće značenje imali su članovi 1 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (I. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2017, vol. 24, Osijek 2017., 41-50 2 Isto.

366

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

iz redova imućnih obrtnika, trgovaca, industrijalaca, odvjetnika, slikara, glazbenika i drugih. Posebice su značajni, dakako iz redova Nijemaca i Austrijanaca, Mijo Lay, Ladislav Arvary, Dragutin Lehman, Franjo Wunderlich. Antun Auer, Lavoslav Blau, Carl (Dragutin) Divald, slikar Hugo Hötzendorf, glazbenik Ivan Nepomuk Hummel, gradonačelnik Antun Schmidt, kraljevski komesar Emerich Inkey, Carl (Dragutin) Axmann i drugi.

Fotografija članova Prvo hrvatsko – slavonsko Zemaljsko nagradno strijeljanje organizirano u Osijeku pod pokroviteljstvom hrvatskog bana Theodora grofa Pejačevića (grof je u sredini), 1905.

Gimnastika je u Osijeku i u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bila nazočna vrlo rano, ali ne kao organizirano društvo. Takav oblik tjelovježbe provodili su njemački i austrijski časnici koji su boravili u garnizonima u osječkoj Tvrđi. To su bile manje grupe zatvorenoga tipa, pa nisu bile ni registrirane kod vlasti. „Pervo Društvo Gombalacah“ osnovano je 19. kolovoza 1865. u gostionici Danč u Ulici divljega čovjeka (današnja Ulica Hrvatske Republike) i predstavlja, uz streljačka društva u Osijeku i Zagrebu, najstarije sportsko društvo u Hrvatskoj. Na osnivačkoj skupštini izabrano je gombalačko vijeće kojemu je na čelu bio pročelnik Ladislav Molnar, osječki ljekarnik, zamjenik mu je bio Karlo Lehmann, tiskar, za vođu je izabran Eduard Gall, za blagajnika gostioničar Mato Danč. Društvo je imalo besplatno vježbalište i potrebne sprave za gombanje. Velika gombalačka svečanost održana je 2. rujna 1865. godine u Dančovoj gostionici. Prema tajničkomu izvještaju Društvo je već tada brojilo gotovo 200 članova. To je društvo 1867. organiziralo javnu vježbu s koje je čisti prihod 367

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

bio namijenjen otvaranju zgrade novopodignutoga kazališta i kasina u Županijskoj ulici u kojoj su se tada izvodile kazališne predstave njemačkih kazališnih trupa.3

Zbog smještaja Osijeka uz rijeku Dravu logično je kako će u potonjim godinama nastati i plivačko društvo. Prvo organizirano plivačko društvo u Osijeku osnovano je 21. veljače 1870. godine pod nazivom „Plivaoničko družtvo u Dolnjem gradu“.

Pravila ovoga Društva potvrdila je Zemaljska vlada u Zagrebu 27. ožujka iste godine.

Međutim, u narednim godinama Društvo ne djeluje radi plivača, nego zbog plivaonice pa je 1904. godine promijenilo naziv u Dioničko društvo za izgradnju plivaonice sa kupatilima. Stoga od sportskoga društva postaje trgovačko. Plivački klub Crni plivači osnovan je u gradu 1920. godine i brojio je 12 članova. Klub je 1921. godine imao već 50 članova. Vlastite kabine posjedovao je u Garnizonskom kupalištu. Članovi Crnoga plivača Fischer i Altgajer preplivali su 1923. godine prugu Osijek - Aljmaš. Klub je djelovao do 1924. godine.4

U Osijeku je Društvo biciklista „Concordia“ organizirano 1886. godine. Pravila Društva odobrila je u rujnu te godine Kraljevska Zemaljska vlada u Zagrebu. Spisi o podnošenju i odobrenju pravila jedini su sačuvani poznati arhivski dokumenti „Concordie“. Pročelnik Društva bio je Adolf Freund, hotelijer iz Gornjega grada.

Do kada je djelovala „Concordia“, nije poznato. Od 1894. u gradu Osijeku djelovalo je biciklističko udruženje Koturaški klub Osijek - Radfahrer Klub Essek. Klub je učlanjen 1897. godine u Savez hrvatskih biciklistah. Peta redovita Skupština sazvana je 2. ožujka 1898. u Svratištu „Central“ na Glavnome gornjogradskome trgu.

Izabrana je nova uprava koju su činili tiskar Dragutin Laubner, predsjednik, odvjetnik Hugo Spitzer, potpredsjednik, Titrjung, tajnik, i rizničar Cajetan Šeper, vlasnik gornjogradske pivovare.5

U kronološkom slijedu vrijedi spomenuti u 19. stoljeću bavljenje Osječana klizačkim sportom, jer je to vrijeme jakih zima s vrlo niskim temperaturama zraka. Tako je Josef ( Jozo) Bujher 28. studenoga 1885. Gradskom poglavarstvu poslao zamolbu da može podići „sklizaljku“ kraj Pukovnijskoga vrta (danas manji dio toga vrta čini Park kralja Tomislava). Već je 1. prosinca te godine na lice mjesta izašlo izabrano povjerenstvo koje su činili Adolf Freund, Josip Petru i Ladislav Gilming te od tada djeluje Sklizačko društvo. Za predsjednika je izabran bizovački vlastelin grof Gustav Normann, za potpredsjednike Aleksandar Balogh i Josip Heyer te za tajnika glasoviti osječki odvjetnik Dragutin Neuman.6 Na Osnivačkoj skupštini društvu je pristupilo 20 članova 3 Isto.

4 Isto.

5 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (II. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2018, vol. 25, Osijek 2018., 349-358 6 Igor Knežević, „Klizalište i osnutak sklizačkog društva“, Povijest sporta grada Osijeka (ur. Dr. sc. Zlata Živaković – Kerže), Osijek 1996., 43

368

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

među kojima su tada najpoznatiji Osječani njemačkoga podrijetla Carl i Franjo Nuber, Stjepan Mergenthaller, Gustav Janda i Karl Aksmann.

U gradu Osijeku tenis se prvi puta spominje koncem 19. stoljeća, točnije 1890. godine, kada su oficiri 78. pješačke pukovnije osnovali svoj Lawn Tennis Club i uredili tzv. Domobransko igralište u Pukovnijskom vrtu (manji dio današnjega Perivoja kralja Tomislava). Osnivači kluba bili su general-major Hugo Klobus i pukovnik Moritz vitez Aufenberger, a članovi oficiri pukovnije i jedini civil, sudski pristav Franjo Maixner.7 Oko 1909. osječki odvjetnici Winter, Springer, Horn, Keiser i Neubauer sagradili su privatnim poticajem u današnjoj Europskoj aveniji tenisko igralište. Istodobno je i osječki veleindustrijalac Povischl sagradio igralište sjevernije, uz obalu rijeke Drave. Godine 1912. izgrađena su još dva teniska igrališta u Osijeku.

Prvo iza Union promlina (križanje današnje Radićeve i Gundulićeve ulice) na kojem je igrala obitelj Fellner, i drugo u vrtu ljekarnika Aladara Gobetzkoga u Pejačevićevoj ulici.8

Godine 1892. vlasnici čamaca na Dravi osnovali u Osijeku 5. lipnja prvi veslački klub pod imenom Osiečko veslarski shod Drava. Na društvenoj osnivačkoj skupštini klubu je pristupilo 20 članova među kojima su tada najpoznatiji Osječani njemačkoga podrijetla Karlo Franjo Nuber, Stjepan Mergenthaller, Gustav Janda i Karl Aksmann.

Društvo nije dugo djelovalo, ali i nakon toga veslački sport nastavlja tradiciju u gradu na Dravi. Veslački klub „Neptun“ osnovan je 10. srpnja 1907. godine. Utemeljitelji su bili Karlo Franjo, Gustav i Leopold Nuber, Gustav Kaunitz, Ljudevit Vice, Gustav Janda, Adolf Lafert i Jakša Zimermann.9

Iako je Osijek u ravnoj Slavoniji, 31. srpnja 1895. godine osnovano je Planinarsko društvo „Bršljan“, kao treće planinarsko društvo u Hrvatskoj. Predsjednikom je bio liječnik Vatroslav Schwartz, ravnatelj osječke Zakladne sveopće Huttler-KohlhoferMonspergerove bolnice, a tajnikom gimnazijski profesor Vjekoslav Celestin. Nakon Prvoga svjetskoga rata planinarstvo u Osijeku bilježi nov početak. Prve poticaje dao je dr. ius. Kamilo Firinger, koji je i 1925. jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskoga planinarskog društva, Podružnica Jankovac u Osijeku s povjereništvima u Belišću, Našicama i Vinkovcima.10 Među prvim hrvatskim šahovskim klubovima osnovan je 1913. godine Šahovski klub Osijek, Gornji grad. Osnutak i pravila potvrđeni su odlukom Kraljevske zemaljske

7 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (I. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2017, vol. 24, Osijek 2017., 41-50 8 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (II. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2018, vol. 25, Osijek 2018., 349-358 9 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović „Osobnosti utkane u sveopći razvoj Osijeka“, Godišnjak Njemačke

zajednice/DG Jahrbuch 2022, vol. 29, Osijek 2022., 253-260 10 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (II. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2018, vol. 25, Osijek 2018., 349-358

369

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

vlade, Odjela za unutarnje poslove u Zagrebu. Svratište Royal u Kapucinskoj ulici bilo je omiljeno sastajalište i mjesto gdje su se natjecali osječki šahisti. Predsjednik kluba bio je mr. ph. Eugen Pollack, a među članovima se posebice isticao Stjepan Weiss.11

Značenje osječkih Nijemaca prilikom osnivanja i djelovanja sportskih društava posebice je očitovano i prilikom osnivanja nogometne krovne organizacije za Slavoniju, tj. Osječkoga nogometnoga podsaveza (dalje ONP). Naime, od 1920. u Osijeku se igraju prve prvenstvene utakmice koje su i usmjeravale slavonske i osječke klubove na suradnju. Klubovi su do tada pripadali Zagrebačkomu nogometnomu podsavezu (dalje (ZNP) unutar kojega su bili razdijeljeni na nogometne župe. Unutar župa osnivani su međuklupski odbori kao poseban natjecateljski organ. Vezano uz tu reorganizaciju u Osijeku je 25. lipnja 1921. osnovan Međuklupski odbor (dalje MO) koji je započeo aktivno djelovati 19. studenoga te godine kada je i održana utemeljiteljna sjednica. Za predsjednika MO izabran je dr. Aladar Klein (ŠK „Makabi“), za potpredsjednika Alfred Kaufer (Radnički ŠK „Sloga“), a za tajnika Ivan Flod (Hrvatski Građanski Športski Klub/ HGŠK). Međutim, MO je pojačao svoje aktivno djelovanje tek pod predsjedanjem dr.

Ivana Karnera pa su na skupštinama ZNP i Jugoslavenskog nogometnog saveza (dalje JNS) tijekom 1923. pripremljeni temelji za osnutak ONP-a. Konstituirajuća skupština ONP održana je 16. ožujka 1924. i za prvoga predsjednika izabran je Ernesto Pascher.

Pored predsjednika Upravni odbor činili su potpredsjednik Ivan Karner, I. tajnik Ljudevit Livadić, II. tajnik Ivan Flod, rizničar Stjepan Cvingl te 13 članova odbora.12 Na poticaj Antuna Jankovića, Ivana Barne i Augusta Nemečeka gornjogradski udičari su 1920. godine osnovali Udičarski klub „Štuka“. Međutim, to nije bila legalna organizacija, jer nije imala odobrena pravila, pa klub nije imao svojstvo pravne osobe. Od proljeća do ljeta 1923. godine tema gornjogradskih udičara bila je osnivanje društva. Osnivačka skupština zakazana je 9. srpnja u gostionici Fabijanović u Strossmayerovoj ulici. Na skupštinu su došli i udičari iz Novoga i Donjega grada te udičari iz Darde. Skupštinu je otvorio novinar i publicist Rihard Hafner (Osijek, 1891.

– Osijek, 1. 4. 1980.), a radom je rukovodio gostioničar Antun Janković (Osijek, 1893.

– Osijek, 9. 9. 1967.). Predložena su Pravila i na Hafnerov prijedlog novoosnovani udičarski klub dobio je naziv Osječki ribolovni športski klub (dalje ORŠK). Za predsjednika je izabran Janković, za potpredsjednika kontrolor Okružnog suda Josip Sukić, za tajnika Hafner, a za blagajnika krojač Franjo Truck (Osijek, 1857. – Osijek, 1932.). Upravni odbor činili su i vlasnik tvornice namještaja Emerik Mirko Pospišil (Osijek, 1860. – Osijek, 1838.), tipograf Ivan Balog (Osijek, 5. 2. 1857. – Osijek, 9. 2.

1941.), ličilac Ivan Barna, vlasnik pećarske radionice „Valerija“ Matija Klas, trgovački

11 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (II. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2018, vol. 25, Osijek 2018., 349-358 12 Isto.

370

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

putnik Andrija Kovačević, ličilac Josip Wölf, tokar Franjo Zepp (Osijek, 29. 5. 1891. – Osijek, 12. 6. 1932.) i krojač Stjepan Zipfler.13

Počeci stolnoga tenisa u gradu vezani su uz Lawn Tenis Club koji je krajem listopada 1922. godine u maloj dvorani Hotela Central na Glavnom gornjogradskom trgu osnovao sekciju za stolni tenis. U početku je stolni tenis bio vezan uz imućno građanstvo ili za crkvene organizacije. Tako se kod isusovaca igrao stolni tenis u grupi „Križara“, a kod kapucina u Marijinoj kongregaciji u grupi koja se nazivala „Zbornik“. Od 1935. se stolni tenis igrao u prostorijama ŠK „Slavija“ u Kapucinskoj ulici. Sport se brzo širio pa je Zdenko Cigler u željezarskom poduzeću Ljudevita Szinitza u Strossmayerovoj ulici osnovao stolnotenisku sekciju u ŠK „Gvožđar“, koja je okupljala oko 20 članova. Pred Drugi svjetski rat kraće vrijeme djelovalo je nekoliko stolnoteniskih sekcija. U Donjem gradu djelovala je sekcija za stolni tenis unutar donjogradskog Streljačkog društva i ŠK „Olimpija“.14

Iako je konjički sport u gradu na Dravi prisutan puno ranije osnivačka skupština Slavonskoga kola jahača Kneza Pavla održana je u 2. lipnja 1924. godine u velikoj dvorani Županije u Županijskoj ulici. Skupštinu je otvorio dr. Gabrek, a vođenje skupštine povjereno je Viktoru Altgayeru. Na prijedlog privremenoga upravnoga odbora za predsjednika je jednoglasno izabran Teodor grof Pejačević, koji nije bio nazočan skupštini. Začasnim predsjednicima izabrani su odvjetnik Vjekoslav Hengl, oblasni župan Gabrek i general, zapovjednik divizije Živan Mitrović. Potpredsjednici su bili pukovnik Ljuba Kostić i posjednik Altgayer. Članovi odbora iz Osijeka su ekonom Vlado Muačević, stožerni potpukovnik Marko Mihajlović, industrijalac Rudolf Povischil, veleposjednik Šandor Sorger i još 11 Osječana. Članovi izvan Osijeka bili su vlastelin iz Valpova Rudolf grof Normann, veleposjednik iz Suhopolja Franjo Graff, veleposjednik iz Feričanaca Gejza Merkl, konjanički satnik iz Virovitice Rudolf Altgayer i ratar iz Širokoga Polja Luka Mandić. U Nadzorni odbor imenovani su veletrgovac Albert Rupp, veleposjednik i pukovnik Rudolf Schmidt. Posebni odjel konjičkoga odjela „Hrvatskoga sokola“ je 10. ožujka 1927. godine, nakon uređenja zajedničke staje u bivšem dvorcu grofova Pejačević u Retfali i nabave četiri konja, započeo s obukom u jahanju i drugim konjičkim disciplinama. Društvo je imalo 20 članova. Vođa je bio Ernest Czeisberger, a izvršujući članovi Koloman pl. Šeper, Đuro Schmidt, Adam Unterweger, Dragutin Preisler ml., Viktor Fabijanović, Teodor Krauss, Branimir Altgeiter, Vladimir Majhenić, Andrija Šarčević i drugi. Članovi su u velikoj većini imali vlastite konje.15 13 Isto.

14 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (III. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2019, vol. 26, Osijek 2019., 469-477 15 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (III. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2019, vol. 26, Osijek 2019., 469-477

371

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

Poticaj za razvoj zrakoplovstva u Osijeku dao je agilni profesor fizike Janko Orlović, kojeg je u tome potpomogao veliki župan Ljudevit Gaj. Tako se 14. veljače 1926. godine osniva ogranak osječkoga Aerokluba „Naša krila“. Osnivačka skupština održana je u dvorani Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku (danas zgrada Županijske komore Osijek, Europske avenije 13 u Osijeku). Toga je dana izabran privremeni odbor u sastavu: predsjednik Ljudevit Gaj, potpredsjednik dr. Vjekoslav Hengl, osječki gradonačelnik, blagajnik Richard Hedl, tajnik Orlović te odbornici trgovac Miro Exinger, inž. Ivan Reich, arhitekt Vladoje Aksmanović (Viktor Axmann) i drugi ugledni Osječani iz gospodarskih, prosvjetnih, kulturnih i drugih krugova. Klub je vrlo brzo imao 1.125 članova.16

Športsko društvo „Grafičar“ utemeljeno je u siječnju 1926. godine. Na Osnivačkoj skupštini izabran je odbor kojeg su činili grafički radnici Dragutin Kaufmann, predsjednik, Artur Kurtnacker i Adam Benčić, I. i II. tajnik, a odbornici su bili Josip Polz, Franjo Weinand, Dragutin Kovačević i Lovro Felber. Na izbornoj skupštini, dvije godine potom, u veljači je ponovo za predsjednika izabran Dragutin Kaufman. Na izbornoj skupštini 1932. dolazi do promjene na vrhu – predsjednik je Stjepan Brust, potpredsjednik Schönberger, oružar Humer, te odbornici Franjo Weinand, Müller, članovi odbora Dragutin Jäger, Teisl i Štimer. Među zamjenicima je Nürnberger. Godine 1934. I. potpredsjednik je Stjepan Brust, II. potpredsjednik Dragutin Jäger, upravitelj Franjo Weinand, odbornici Ivan Hoffmann, zamjenici odbora Viktor Spillberger, Dragutin Mozer. Članovi društva bili su i Stjepan Binder iz Retfale, Josip Fingler, Franjo i Slavko Flam, Stjepan Gross, Josip Hauer, Josip i Leopold Hauser, Božo Hihlik,, Đuro Hofmann, Gustav Humer, Edo Heismann, Dragutin Jäger, Slavko Müller, Emil Reinprecht, Viktor Spielberger, Adam, Antun, Franjo i Alojs Schreiber, Josip Toth, Edo Wittner, Vatroslav Weisgerber i drugi. Tri godine potom, tj. 1937., odbornici su, među inima, Stjepan Polz, Viktor Kirch, Josip Fingler i Josip Wertag. Upravitelj sportskoga društva je dugogodišnji član Franjo Weinand. O značenju i aktivnosti osječkih Nijemaca potvrđuje i izborna Glavna skupština od 11. veljače 1938. kada je za predsjednika ŠD Grafičar izabran Stjepan Brust, potpredsjednik je Dragutin Jäger, pročelnik nogometne sekcije bio je Franjo Weinand, oružar Josip Wertag, a među odbornicima su Franjo Rabl, Josip Polc, Josip Toth, Franjo Dencinger i Božo Hihlik.17

16 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih

društava (V. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2021, vol. 28, Osijek 2021., 303-315 17 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (I. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2017, vol. 24, Osijek 2017., 41-50

372

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

Nogometna ekipa ŠD Grafičar 1931.

Stoje: Udvar, Rukavina, Flam, Švajber, Žilinski, Rajnpreht, Nanaj, Prutki kleče: Urh, Bolkovac, Sreber

U Osijeku je Motociklistički klub „Slavonac“ osnovan 22. lipnja 1927. godine, kao prvi samostalni motociklistički klub u Osijeku. Osnivači su Josip Pavlinić, Srećko Goldstein, Fedor Pollak, Viktor Vorich i Ferdinand Gasteiger. Toga je dana konstituiran Privremeni odbor Kluba kojeg su činili pročelnik Goldstein, tajnik Pavlinić, blagajnik Otto Kohler, tehnički vođa Pollak te odbornici Gasteiger i Oskar Spiller. Prva klupska sjednica održana je 27. srpnja te godine u društvenim prostorijama terase Grand hotela u Županijskoj ulici. Na sjednici se raspravljalo o Društvenim pravilima i drugim djelatnostima Kluba. Prvo natjecanje vozača Motociklističkoga kluba „Slavonac“ bilo je klupsko prvenstvo održano 14. kolovoza 1927. u okviru proslave 10. obljetnice djelovanja osječkoga Hrvatskog Građanskog Športskog Kluba (HGŠK). To motociklističko cestovno natjecanje provedeno je na relaciji Osijek – Borovo – Nuštar – Osijek u dužini od 98 kilometara. U utrci je sudjelovalo 8 vozača podijeljenih u dvije kategorije. Prvu kategoriju vozača na motorima do 250 ccm činili su Pavlinić, Goldstein, Spiller, Herman Wirrer i Stefan Dreher. U kategoriji motora od 350 ccm i više natjecali su se Robert Müller, Viktor Vorich i Franjo Nad. Start i cilj se nalazio ispred zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta u Županijskoj ulici. U vrijeme utrke gradski javni promet na startu 373

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

i cilju bio je zaustavljen, a mnogobrojni Osječani došli su ispratiti i dočekati osječke natjecatelje.18

Članovi MK Slavonac prije redovitog treninga, 1929.

U studenome 1927. godine u Osijeku je počela djelovati boksačka sekcija Hrvatskoga Građanskoga Šport Kluba (dalje HGŠK) pod stručnim vodstvom Maksa Neujahra, prvaka Njemačke u lakoj kategoriji. Prvi boksački meč sekcije HGŠK organiziran je 1. prosinca te godine i sudjelovalo je 10 klupskih boksača. Prvo su izvedene skupne vježbe, koje su se sastojale od elemenata boksačke borbe. Zatim su pred brojnim Osječanima, ljubiteljima boksa, održane tri borbe. Prva je bila između juniora Höfflera i Šarića, druga između trenera Neujahra i boksača Stjepana Đurića, mesarskoga pomoćnika, te treća borba između grafičkoga radnika Srećka Čavraka i Kajbe, krojačkoga pomoćnika. Zbog otežanoga financiranja u narednim godinama bilo je vrlo malo boksačkih nastupa. Boksački klub „Amater“ osnovan je 1930. godine. Upravu kluba činili su trener Josip Rechnitzer i dr. Dragan Miller te boksači Vilim Rauš, Marijan Vehauc, Franjo Zauner, Josip Miler, Teodor Babin, Ivan Virag, Josip Halilović, Ivan Stelzer i Đula Bolvary.19 Nogometni klub „Elektra“ osnovan je 29. travnja 1930. Na prvoj skupštini, prateći osječke Nijemce u upravi kluba, uočava se da su članovi odbora bili Rudolf Küfner i Rudolf Appelt. Član Nadzornoga odbora je Stjepan Fischer, predsjednik, a u Disciplinskom sudu je August Teisel. Među članovima u potonjim godinama su Geza Küfner, Dragutin Küfner, Josip Vilhelm, Franjo Jopst, Hinko Vastl, Erich Appelt, Josip Flam, Josip Miller, Rudolf Mangald, Adam Gärtner, Koloman Schön, Josip Wilhelm, Vilim Has, Hilda Trichelt, Julio Deutschman, Žiga Weisberger i drugi, a dužnost 18 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (V. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2021, vol. 28, Osijek 2021., 303-315 19 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (IV. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2020, vol. 27, Osijek 2020., 285-291

374

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

tajnika obnašao je Milan Welle. Društvo je primljeno za redovitog člana Jugoslavenskog nogometnog saveza, te je igralo u bloku osječkih drugorazrednih klubova. Unatoč razilaženju sa članovima „Tramvaja“, koji je bio sastavnica istog poduzeća Munjara, klub je već nakon godinu dana stigao u prvi osječki nogometni razred.20

Umjesto zaključka

Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata uspostavljena je druga Jugoslavija.

Nastupile su velike društvene i političke promjene. Sport je tada u gradu Osijeku, kao i u ostalim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, dobio potpuno nova obilježja odgovarajuća novom društvu u cjelini. Opće karakteristike novonastaloga sustava odrazile su se i u sportu. Fiskulturni pokret, nazivan po uzoru na Sovjetski Savez, obuhvaćao je djelatnosti koje su se poduzimale za što bržu izgradnju zemlje i organiziranje političkoga, državnoga i gimnastičkoga pokreta. U Osijeku se odmah, kao i u cijeloj poslijeratnoj Jugoslaviji osnivaju Fiskulturni odbori i brojna fiskulturna društva koja su imali svoje ogranke (podružnice, sekcije) u svakoj tvornici, radionici, ustanovi i u svakoj školi. Sportaši grada Osijeka sastali su se 18. svibnja 1945. godine u Radničkom domu (tada uglovnica u današnjoj Istarskoj ulici i na Vukovarskoj cesti.

Zgrada je porušena i danas se na manjem prostoru temelja Radničkoga doma nalazi zgrada Studentskoga centra) i održali sastanak sportaša. Izabran je akcijski odbor u sastavu JSRN-a za grad Osijek za pojedine sportske grane. Odbor su činili Ankica Lukić, inž. Vinko Antić i Ljubomir Vranković za veslanje, Ružica Edžed, Ružica Homoki i Marica Pinter za rukomet, Adam Kristić i Antun Kujundžić za kuglanje, Josip Rechnitzer, Martin Živković i Tošo Babin za boks i hrvanje, Josip Vukasović i Stjepan Patkoš za biciklizam, Đuro Laksar za laku atletiku, Vera Sidar i inž. Ivo Skarpa za plivanje, inž. Ernest Brikler i Stanko Sternrad za stolni tenis te Franjo Vajnand, Stjepan Vuković, Ivan Požgaj, Zvonko Hrs, Stjepan Šajerman i Viktor Šter za nogomet.21 Novo vrijeme donijelo je i promjene u nacionalnoj strukturi grada Osijeka što se odrazilo i na utjecaj i značenje preostalih osječkih Nijemaca i Austrijanaca u sportskom životu grada Osijeka. Doduše, nastupajuće društveno–političke promijene omogućile su njihovo uključivanje u organizacijske strukture te u aktivan sportski život, ali više nije omogućen i ostvaren njihov prijeratni utjecaj i njihovo značenje.

20 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (I. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2017, vol. 24, Osijek 2017., 41-50 21 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović „Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (IV. dio)“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch 2020, vol. 27, Osijek 2020., 285-291

375

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

GOLEMI DOPRINOSI NIJEMACA I AUSTRIJANACA U SPORTSKOM ŽIVOTU OSIJEKA Sažetak

Osječki Nijemci i Austrijanci, kao potomci treće ili četvrte generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca, ostavili su neizbrisiv trag i dali velik doprinos razvoju i značenju sportskog života grada Osijeka, i to u 35 grana sporta. Gotovo da ni jedno sportsko društvo ili sportski klub ili sportska udruga nisu osnovani, a da u osnivačkom odboru nije bilo tri, pet i više članova iz redova osječkih Nijemaca i Austrijanaca. Oni su bili nezaobilazan činitelj budući da su sportske klubove, društva i udruge osnivali Osječani iz redova imućnijih i zapaženijih osječkih obitelji – odvjetnici, profesori, liječnici, industrijalci, trgovci, obrtnici i drugi. Nije bilo sportskog društva ili sportskog kluba ili sportske udruge, a da se u njihovim redovima nisu našli sportaši njemačkog ili austrijskog podrijetla. Ne samo da su branili zdušno boje osječkih klubova, nego su svojim prestižnim rezultatima upisani u istaknute sportaše ne samo grada Osijeka, nego i Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije do kraja Prvoga svjetskoga rata, a u potonjim političkim i društvenim sustavima i u istaknute sportaše prve (prijeratne) i druge (poslijeratne) Jugoslavije.

No, novo vrijeme nakon Drugoga svjetskoga rata donijelo je i promjene u nacionalnoj strukturi grada Osijeka što se odrazilo i na utjecaj i značenje preostalih osječkih Nijemaca i Austrijanaca u sportskom životu grada Osijeka. Doduše, nastupajuće društveno–političke promijene omogućile su njihovo uključivanje u organizacijske strukture te u aktivan sportski život, ali više nije omogućen i ostvaren njihov prijeratni utjecaj i njihovo golemo značenje.

BEDEUTENDE BEITRÄGE DER DEUTSCHEN UND ÖSTERREICHER ZUM SPORTLEBEN VON OSIJEK Zusammenfassung

Die osijeker Deutschen und Österreicher hinterließen, als Nachfahren dritter oder vierten Generation der angesiedelten Deutschen und Österreicher, eine unauslöschliche Spur und leisteten einen großen Beitrag zur Entwicklung und Bedeutung des Sportlebens der Sadt Osijek und zwar in 35 Sportzweigen. Fast keine der Sportgesellschaften oder Sportklubs oder Sportvereine wurde gegründet, ohne dass im Gründungsausschuss nicht drei, fünf oder mehr Mitglieder aus den Reihen der osijeker Deutschen oder Österreicher waren. Sie waren unumgängliche Faktoren, da die Sportklubs, -gesellschaften und –vereine von Osijekern aus den Reihen wohlhabender und angesehener osijeker Familien – Rechtsanwälte, Professoren, Ärzte, Industrielle, Händler, Handwerker und sonstige, gegründet wurden. Es gab keine Sportgesellschaft oder keinen Sportklub oder Sportverein in dessen Reihen es keine Sportler deutschen oder österreichschen Stammes gab. Sie verteidigten nicht nur kräftig die Farben der osijeker Klubs, sie wurden auch mit ihren vorzüglichen Ergebnissen als hervorragende Sportler nicht nur der Stadt Osijek, sondern auch des Königsreiches Kroatien, Slawonien und Dalmation bis zum Ende des Ersten Weltkrieges und in den folgenden politischen und gesellschaftlichen Systemen auch als hervorragende Sportler des ersten (Vorkriegs-) und zweiten (Nachkriegs-) Jugoslawiens verzeichnet.

376

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 365-377 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Golemi doprinosi Nijemaca i Austrijanaca...

Doch die neue Zeit nach dem Zweiten Weltkrieg brachte auch Änderungen in die nationale Struktur der Stadt Osijek, was sich auch auf den Einfluss und die Bedeutung der verbliebenen osijeker Deutschen und Österreicher im Sportleben von Osijek auswirkte. Die aufkommende gesellschaftlich-politische Änderungen ermöglichten zwar ihr Einschließen in die Organisationsstrukturen sowie in das aktive Sportleben, aber ihren Vorkriegseinfluss und ihre riesige Bedeutung konnten sie nicht mehr möglich machen und realisieren.

377

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

Milan Ivanović PANON - Institut za strateške studije Osijek

UDK: 338(497.5 Osijek)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćen: 23.07.2023.

Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek prilozi za povijest industrije (2)

U radu se prikazuje osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek u čijem su osnivanju i razvoju te poslovanju u prvih 50 godina značajnu (presudnu) ulogu imali pripadnici njemačke narodnosne zajednice iz Osijeka, Slovačke i Austrije.

379

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

OSNIVANJE I RAZVOJ KEMIJSKOG KOMBINATA „SAPONIA“ OSIJEK 1. EKONOMSKE PRILIKE U OSIJEKU DRUGE POLOVICE XIX. STOLJEĆA

Do sredine XIX. stoljeća u prerađivačkoj privredi Osijeka prevladavaju obrtničke radionice uz poneku manufakturu. Prema popisu osječke Trgovačko-obrtničke komore iz 1852. godine u gradu je bilo 490 obrtnika, a do kraja stoljeća njihov se broj udvostručio; 1900. godine bilo je 1060 obrtnika. Najbrojniji su bili proizvođači odjeće i obuće (445), a slijede obrtnici u prehrambenoj grani (132) i ugostitelji (131).

Manufakturna prerada javlja se prvo u proizvodnji svile; Osječka svilana radila je do 1860. godine. Poduzeća se osnivaju radi iskorištavanja lokalnih agrarnih sirovina; mlinovi na vodeni ili parni pogon, uljara obitelji Lay, kožara Martina Gillminga i dr. Uz tvornicu šibica (osnovanu 1856.) posluje u Osijeku (do krize 1873.) i jedna staklana te radionica poljoprivrednog alata, no - u ekonomskoj krizi propali su mnogi poslovni pothvati; u Popisu obrta 1883. kao važnija osječka poduzeća spominju se samo tvornica šibica i paromlin Krauss. Tek potkraj stoljeća dolazi u gradu Osijeku do širenja industrijske proizvodnje. Tako je 1890. evidentirano 5 tvornica sa 115 zaposlenih, deset godina kasnije već nalazimo 14 tvornica (697 zaposlenih), a u 1910. ima osječka industrija 25 poduzeća s 2.057 radnika. Uoči prvog svjetskog rata jedna četvrtina industrijskog radništva zaposlena je u dva velika poduzeća: u tvornici šibica (317) i tvornici šećera (252). [1] Ovdje treba naglasiti da su u osnivanju i razvoju obrtničkih i industrijskih pogona najbrojniji - i s najvažnijom ulogom - bili pripadnici njemačke narodnosne zajednice.

2. U TEMELJENJE SAPUNARNICE I RAZVOJ DO KRAJA DRUGOG SVJETSKOG RATA

Godine 1894. godine u Osijeku je Samuel Reinitz na livadi istočno od Tvrđe (današnja lokacija „Saponie“ u Donjem gradu) utemeljio obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna. [2] [3] Tih je godina u Osijeku poslovalo oko 900 obrtnika.1 Sapunarnica se postupno razvijala; tako su narednih godina ostvareni značajni poslovni i tehnološki uspjesi: [2] [4] [6] [7] - Godine 1907. Reinitz je u Osijeku (Županijska ulica) otvorio i prodajno skladište (sl. 1) gdje je prodavao proizvode iz svo- je tvrtke te špirit i voštane svijeće. [5]

Samuel Reinitz došao je u Osijek iz slovačkog mjesta Čierna voda gdje je rođen 1860. godine; naselje Čierna Voda nalazi se u Trnavskom kraju - u jugozapadnoj Slovačkoj. Samuel Reinitz umro je u Osijeku 1940. godine. [3] 1 Uz Reinitza sapunarskim obrtom u Osijeku tih godina bavili su se još i obrtnici Josef Mayer u Gornjem gradu i Moritz Szinberger u Donjem gradu. [4

380

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

- Godine 1913. izgrađena je kotlovnica; uz različite vrste sapuna2 tvornica proizvodi lojnice te stearinske - stolne i crkvene svijeće.

- Godine 1918. nepokretna imovina poduzetnika Reinitza iznosila je 760.000 kruna i po tome je bio među najbogatijim poduzetnicima u osječkom Donjem gradu.

Prodajno skladište Reinitzove tvrtke u Osijeku - Godine 1919. Hrvatska eskontna banka uložila je kapital u Reintzovo poduzeće; tada dolazi i do promjena imena sapunarnice u „Prva osječka tvornica sapuna“ d.d. Osijek.

- Godine 1922. Reinitz dodatno proširuje poslovanje preuzimanjem tvrtke „Kemični pogon“ d.d. koji je u Osijeku osnovao poduzetnik L. Adler 1919. godine.

2.1. Poslovanje u okviru koncerna „Georg Schicht“ AG Većinski paket dionica „Prve osječke tvornice sapuna“ krajem 1922. godine otkupio je koncern „Georg Schicht“ AG te se njezino djelovanje nastavlja pod imenom „Jugoslavensko d.d. Georg Schicht Zagreb, tvornica Osijek“. Spajanje osječke tvornice s ovim koncernom dovelo je do tehničkih unaprjeđenja i dolaska jedne grupe Schicht činovnika u Osijek te do povećanja proizvodnje i uvođenja novih proizvoda.

[7] Iz toga vremena ostala su svjedočanstva uspješnog poslovanja – tiskane knjižice iz komunikacije sa potrošačima i primjeri dizajniranih proizvoda i ambalaže (sl. 2 – 4).

Godine 1848. vlasnik mesarskog obrta George Schicht (Ringelshain, Slovačka.

1820. - Görlitz, Njemač-ka,1887.) u Ringelshainu osniva manufakturu za proizvodnju sapuna, a kasnije i radionicu za izradu svijeća. Godine 1877. završeni su radovi na proširenju proizvodnje i manufaktura prerasta u tvornicu „Georg Schicht“ AG. Godine 1878. George Schicht predaje upravljanje tvrtkom sinovima: Josefu (1851.1923.), Franzu (1853.-1924.) i Johannu (1857.-1929.). Uoči Prvoga svjetskog rata koncern „Schicht“ bio je jedan od najvećih proizvođača sapuna, margarina, masti i ulja u Austro-Ugarskoj. [8] [9]

2 Sapun za pranje rublja, toaletni sapun i sapun za brijanje.

381

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

Johann Schicht 3 (1857.-1929) [11]

[12]

12]

[12]

- Godine 1927. Osječka tvornica je – kao i druge iz koncerna „Schicht“ – integrirana u nizozemsko-britanski koncern „Lever Brothers“ iz Rotterdama (danas svjetski značajna kompanija “Unilever“) te mijenja naziv u „Jugoslavensko d. d. SchichtLever“;

- Godine 1929. započela je proizvodnja abrazivnog sredstva za čišćenje pod nazivom „Vim“;

- Godine 1938. završena je izgradnja nove palače tvornice „Schicht-Lever“ u središtu Donjeg grada (upravna zgrada Saponije danas) te je Donji grad – kako je zabilježio „Hrvatski list“ [13] - počeo mijenjati svoj dotadašnji ruralni izgled (sl. 6).

3 Johann Schicht (najmlađi sin Georga) se posebno iskazao kao poduzetnik - prvo kroz preseljenje proizvodnje u Aussig - kako bi se smanjio problem transporta sirovina, a kasnije i kroz druge investicije. Neki povjesničari industrije u Austrougarskoj ga uspoređuju s industrijalcima Tomášom Baťa ili Emilom von Škoda – „koji su izgradili veliko carstvo poduzeća, pazeći na socijalne aspekte, kao i na modernu tehnologiju“. [10]

382

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

Upravna zgrada tvornice „Schicht-Lever“ (Osijek, 1938.) [13]

- Godine 1944. (16. lipnja) grad Osijek je bombardirala saveznička avijacija te je uz više desetaka značajnih zgrada (bolnica, mlinovi i druge) oštećena upravna zgrada i pogon tvornice „Schicht-Lever“ (sl. 7 i 8).

Ruševine pogona tvornice „Schicht-Lever“ (Osijek, 1944.) [14]

Oštećena upravna zgrada tvornice „Schicht- Lever“ u bombardiranju Osijeka 1944. [15]

383

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

3. RAZVOJ U SOCIJALIZMU

Nakon Drugoga svjetskog rata tvornica „Schicht-Lever“ je nacionalizirana (1946.) te nastavlja raditi pod imenom „Prva tvornica sapuna Osijek“. Kasniji razvoj prikazujemo po ključnim godinama: [6] [7] - Godine 1952. uz proizvodnju sapuna i deterdženata započinje i proizvodnja kozmetičkih proizvoda; - 1953. „Prvoj tvornici sapuna Osijek“ priključuje se lokalno poduzeće “Proleterka” te poduzeće dobiva novo ime - “Saponia”;

- 1956. “Saponia” lansira na tržište „Plavi radion“ - prvi sintetski prašak za pranje bijelog i šarenog rublja); - 1957. počinje proizvodnja tekućeg deterdženta „Bis“;

- 1959. počinje proizvodnja sintetskog praška za pranje rublja „Nila“;

- Početkom 1960-ih godina rekonstruiran je pogon za proizvodnju deterdženata i sapuna čime je proizvodnja modernizirana;

[12]

[12]

- 1961. “Saponia” među prvim poduzećima u Jugoslaviji provodi marketinške akcije; - 1962. tvornica osniva vlastiti istraživački institut;

- Tijekom 1960-ih “Saponia” realizira tehničku suradnju s koncernom „Unilever“;4

- 1965. „Saponia“ je sa proizvodnjom od 7.084 tona sapuna na SFRJ tržištu učestvovala s 21, 8%, a u proizvodnji deterdženata (21.854 t) sa 46,5 %. [16]

- 1968. „Saponia“ je proizvela „Faks helizim“ – prvi deterdžent u tadašnjoj državi razvijen na osnovi biološki razgradivih tenzida koji je sadržavao enzime;

4 „Unilever“ je britanska multinacionalna tvrtka sa sjedištem u Londonu - koja proizvodi prehrambenu robu te sredstva za čišćenje, higijenu, kozmetiku i farmaceutske proizvode. „Unilever“ je u to doba bio najveći proizvođač sapuna na svijetu.

384

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

- Sredinom 1970-ih godina rekonstruiran je pogon za proizvodnju praškastih deterdženata što dovodi do velikog povećanja proizvodnje; godišnji kapacitet proizvodnje dostiže 110.000 tona; - 1973. na tržište lansirana je pasta za zube „Zirodent“;

- 1975. počinje proizvodnja univerzalnog praškastog deterdženta za pranje rublja „Rubel“, omekšivača za rublje „Ornel“ i tekućeg deterdženta za pranje posuđa „Tipso“; - 1977. na tržište lansiran tekući deterdženti za pranje posuđa „Likvi“ te tekuće sredstvo za čišćenje u kućanstvu „Arf“;

- 1981. godine u blizini naselja Nemetin (nedaleko Osijeka) izgrađena su nova postrojenja za proizvodnju tekućih deterdženata i toaletno-kozmetičkih proizvoda te distribucijski centar.

Pakovanje deterdženta „Faks helizim“ (1970-tih) [7]

Prvi slavonski industrijski neboder (Saponia, 1974.) [17]

Pogoni Kombinata „Saponia“ u Donjem gradu (Osijek, 1977.) [18]

385

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

- Prema ukupnom prihodu Kombinat „Saponia“ je ubrajan među deset najvećih poduzeća u Slavo-niji i Baranji, odnosno među prvih stotinu industrijskih poduzeća u Jugoslaviji (tab. 1) na rang listi „Ekonomske politike“ Beograd. Naravno - „Saponia“ je bila najveće poduzeće u zemlji u svojoj industrijskoj grani. [17] Tablica 1 Slavonska poduzeća na rang listi 200 najvećih u Jugoslaviji - prema ukupnom prihodu - [19] [20]

- Broj zaposlenih u Kombinatu „Saponia“ je od 1950. godine konstantno rastao (u korelaciji sa obujmom proizvodnje) tako da je 1990. bilo zaposleno 2800. radnika (sl.

14).

Broj zaposlenih u Kombinatu „Saponia“ Osijek od 1950. do 1990. godine [8]

386

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

4. RAZVOJ U NEOVISNOJ HRVATSKOJ

Tijekom Domovinskog rata poduzeće „Saponia“ je 1991. godine pretrpjela velika oštećenja na postrojenjima - posebno na lokaciji Nemetin, ali proizvodnja nije prekinuta. Uz standardni higijensko-toaletni i kozmetički program godine 1993. počinje proizvodnja tableta za strojno pranje posuđa „Likvi Automat“, a 1994. godine „Saponia“ postaje dioničko društvo. Zbog ratnih razaranja i poremećaja na tržištu „Saponia“ je 1997. godine započela samostalnu proizvodnju ambalaže za svoje proizvode iz PET materijala.

U procesu privatizacije društvenih poduzeća u Republici Hrvatskoj godine 1998. „Saponiu“ d. d. je kupila tvrtka „Mepas“ d.o.o. iz Širokog Brijega (BiH); tako započinje novi razvojni ciklus. Taj razvoj prikazujemo kroz osvajanje novih proizvoda po ključnim godinama: [6] - 2001. Proizvedena je pasta za zube s aktivnim kapsulama;

- 2002. Rekonstruiran je pogon za proizvodnju praškastih deterdženata, čime je modernizirana tehnologija proizvodnje u skladu s najsuvremenijim trendovima;

- 2002. Obnovljeno je skladište gotove robe u Nemetinu na površini od 13.000 m2 skladišnog prostora;

- 2003. Proizveden je „Faks helizim“ s inkapsuliranim mirisnim štapićima i aktivnim zrncima čistoće;

- 2004. Pušteno je u rad automatsko postrojenje za pakiranje praškastih i tekućih deterdženata te pasta za zube, kao i robotizirani paletizatori; - 2004. Proizvedena je višebojna pasta za zube. „Saponia“ obilježava 110 godina postojanja i uspješnog rada; - 2005. Otvoren je novi pogon za proizvodnju plastične ambalaže. „Saponia“ dobiva certifikat ISO 14001 o uspostavi sustava upravljanja okolišem;

- 2007. Uveden je „Eurocompact“ standard proizvodnje; u skladu s politikom europskih proizvo-đača radi zaštite okoliša uvode se kompaktirani praškasti deterdženti za pranje rublja;

- 2019. Nova linija proizvoda „Eco Active Nature“; deterdženti „Faks helizim“, „Likvi“,“ Arf“ za staklo i „Arf „ za kupaonicu te „Ornel“, koji sadrže prirodne sastojke, a ambalaža se može reciklirati; [21] - 2020. „Saponia“ stavlja na tržište novu liniju proizvoda s Neofresh tehnologijom („Faks helizim“, „Ornel“,“Likvi“, „Arf“ i „Bis“); - 2021. Na tržište plasirane nove linije proizvoda „Hello sunshine“, „Shu Shu“, „Ornel Bioaktiv compact“ deterdženti i „Kalodont Clean Beauty“;

387

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

- 2022. Izlazak na tržište novih proizvoda: „Rubel Compact Expert“, „Orneli – Ornel Lifting“, „Detox i Deofresh“, „Arf Professional Protect formula“, „Kalodont Cool & White“ linija, „Majushka Baby & Kids“ linija.

Pogoni „Saponie“ u Donjem gradu (Osijek, 2020.) [22]

Godine 2021. „Saponia“ ima 746 zaposlenika (sl. 16). Tvornica surađuje s mnogim domaćim visokoškolskim i znanstvenim ustanovama te poznatim svjetskim poduzećima – „Unilever“, „Gillette“, „Helena Rubinstein“, „Clariant“, „Novozymes“, „Perkin Elmer“, „Shimadzu“, „Thermo Fisher Scientific“. Preko 50% prodaje „Saponia“ ostvaruje se na domaćem, a ostalo na inozemnom, veći-nom regionalnom tržištu, no neki se proizvodi plasiraju i zemlje EU te u SAD, Kanadu i Australiju. Danas Saponia proizvodi više od pet stotina proizvoda koje se mogu svrstati u sljedeće kategorije: (a) proizvodi za domaćinstvo - sredstva za pranje rublja i posuđa, za čišćenje, za oralnu higijenu i njegu tijela, (b) proizvode za institucijsku potrošnju - sredstva za pranje rublja, za higijenu kuhanja, za čišćenje i toaletne proizvode, i (c) proizvode za industrijsku potrošnju - sredstva za održavanje čistoće i higijene industrijskih postrojenja). [6]

388

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

Broj zaposlenih u Kombinatu „Saponia“ Osijek od 1995. do 2020. godine [6]

5. ZAKLJUČNE NAPOMENE

Početci i ključni koraci u nastajanju i razvoju Kemijskog kombinata “Saponia” Osijek do kraja II. svjetskog rata vezani su za pripadnike Njemačke i Austrijske nacionalne zajednice - Samuela Reinitza iz Osijeka i članove obitelji Georga Schichta iz Ringelshaina.

Osječanin Samuel Reinitz je 1894. godine utemeljio obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna na ledini istočno od Tvrđe (današnja lokacija „Saponie“ u Donjem gradu) i godinama unaprjeđivao proizvodnju i poslovanje; tako je obrt prerastao u tvornicu. Nakon 28 godina poslovanja i razvoja - krajem 1922. - većinski paket dionica Reinitzove tvornice otkupio je europski poznat koncern „Georg Schicht“ AG te se njezino djelovanje nastavlja pod imenom „Jugoslavensko d.d. Georg Schicht Zagreb, tvornica Osijek“. Spajanje osječke tvornice s ovim koncernom dovelo je do tehničkih unaprjeđenja, uvođenja novih proizvoda i povećanja proizvodnje – tj. do uspješnog poslovanja narednih dvadesetak godina. Nakon Drugog svjetskog rata – u socijalističkoj Jugoslaviji - tvornica je prešla u društveno vlasništvo te - na temeljima dobre tradicije - nastavlja s razvojem i postaje prvo poduzeće u svojoj industrijskoj grani, jedna od stotinjak najvećih industrijskih kapaciteta u SFRJ odnosno među deset najvećih poslovnih subjekata na području slavonsko-baranjske regije.

Osnivanje, razvoj i poslovanje “Saponie” - značajno je pridonijelo ekonomskom i tehnološkom razvoju Osijeka, Hrvatske i (u ono vrijeme) Jugoslavije.

389

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

Literatura

[1] Karaman, Igor - Uloga grada Osijeka u razvitku kapitalističke privrede Slavonije do prvog svjetskog rata; zbornik radova: Osijek kao polarizacijsko žarište, Osijek 1981, str. 107—114

[2] Grupa autora – (ur. Petar Đidara) - Petnaest godina privrednog razvoja Slavonije i Baranje; 1962.-1977. Privredna komora Slavonije i Baranje, Osijek, 1979.

[3] * * * Židovski biografski leksikon; https://zbl.lzmk.hr/?p=1767 [4] Plevnik, Božo - Stari Osijek, IC Revija Osijek, 1987. str. 142

[5] Živaković Kerže Zlata - S tradicionalnih na nove puteve, Hrvatski institut za povijest - Sl.Brod, Osijek, 1999.

[6] * * * Saponia - https://www.saponia.hr/hr/o-nama/povijest-tvrtke-i-proizvoda/ [7] * * * https://tehnika.lzmk.hr/saponia-d-d/

[8] * * * https://www.deutsche-biographie.de/gnd139797440.html#ndbcontent

[9] * * * https://www.biographien.ac.at/oebl/oebl_S/Schicht_Georg_1820_1887.xml;inter nal&action=hilite.action&Parameter=George%20Schicht%20

[10] https://www.biographien.ac.at/oebl/oebl_S/Schicht_Johann_1855_1907.xml [11] https://de.wikipedia.org/wiki/Johann_Schicht

[12] Knežević Križić, Ivana; Vinaj, Marina - Od male sličice do velike priče : osječka tiskana građa tvornice Saponia u odjelu knjižnice Muzeja Slavonije; Knjižničarstvo : glasnik Društva knjižničara Slavonije, Baranje i Srijema 1/2 (2022). str. 11-23 [13] Nova zgrada Schichte - Hrvatski list, Osijek, 25.1.1938

[14] http://izlozbe.dao.hr/index.php/bombardiranje/bombardiranje [15]

http://www.glas-slavonije.hr/238729/1/Razaranje-Osijeka-u-kojem-je-poginulo-vise-od250-gradjana

[16] Anić Petar, Mogućnosti razvoja industrije osječke regije, NIP Štampa Osijek, 1970.

[17] * * * Monografija: „Slavonija ‘ 65. NIP Štampa, Osijek, 1966.

[18] * * * Monografija: „Slavonija ‘ 85.“; Litokarton, Osijek, Osijek, 1985.

[19] Ivanović, Milan; Vidaković, Stjepan - History of Implemented Entrepreneurial Activities in Slavonia and Baranja from 1969th to 1989th; 5th International scientific conference „ECO-om of Easter Croatia“, Osijek; June, 1-3, 2016; ISSN 1848-9559, Proceedings, pp 911 – 921

[20] * * * Ekonomska politika, Beograd: 200 najvećih poduzeća u Jugoslaviji; godišta 1970. - 1989.

[21]

https://www.jutarnji.hr/naslovnica/saponia-je-razvila-liniju-proizvoda-koji-ne-stete-okolisu-eco-active-nature-9007529

[22] https://hr.wikipedia.org/wiki/Saponia

390

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek

OSNIVANJE I RAZVOJ KEMIJSKOG KOMBINATA „SAPONIA“ OSIJEK Prilozi za povijest industrije (2) Sažetak

U radu se prikazuje osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek u čijem su osnivanju i razvoju te poslovanju u prvih 50 godina presudnu ulogu imali pripadnici njemačkih narodnosnih zajednica. Prikazuju se ukratko ekonomske prilike u Osijeku druge polovice XIX. stoljeća te pothvat obrtnika Samuela Reinitza koji je podigao sapunarnicu na poljani istočno od Tvrđe te njen razvoj do kraja Drugog svjetskog rata. U socijalističkom razdoblju tvornica je nacionalizirana i nastavila se razvijati na jugoslavenskom tržištu – što se prikazano po ključnim godinama. Opisan je i razvoj tvornice u posljednjih 30 godina - u okvirima neovisne Hrvatske.

U zaključku se ukazuje na važnost doprinosa pripadnika njemačkih narodnosnih zajednica iz Osijeka, Slovačke i Austrije u razvoju jedne od najboljih slavonskih, hrvatskih i jugoslavenskih tvornica u oblasti kemijske industrije.

FOUNDATION AND DEVELOPMENT OF CHEMICAL PLANT “SAPONIA” OSIJEK Contributions to the history of industry (2) Abstract

The paper describes the establishment and development of the Chemical Plant Saponia Osijek, in the establishment and development of which, in the first 50 years, members of the German ethnic community played a crucial role. The economic conditions in Osijek in the second half of the 19th century are briefly presented. century and the venture of the craftsman Samuel Reinitz, who built a soap factory on the meadow east of the Fortress and its development until the end of the Second World War. In the socialist period, the factory was nationalized and continued to develop on the Yugoslav market - which is shown by key years. The development of the factory in the last 30 years within the framework of independent Croatia is also described. In conclusion, the importance of the contribution of members of the German ethnic community from Osijek, Slovakia and Austria in the development of one of the best Slavonian, Croatian and Yugoslav factories in the field of chemical industry is pointed out.

GRÜNDUNG UND ENTWICKLUNG DES CHEMIEKOMBINATES „SAPONIA“ OSIJEK Beiträge zur Geschichte der Industrie (2) Zusammenfassung

In der Arbeit wird die Gründung und Entwicklung des Chemiekombinates „Saponia“ Osijek dargestellt, bei dessen Gründung und Entwicklung sowie Geschäftsführung in den ersten 50 Jahren Angehörige der deutschen Gemeinschaft eine entscheidende Rolle spielten. Kurz

391

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 379-392 Milan Ivanović: Osnivanje i razvoj Kemijskog kombinata „Saponia“ Osijek dargestellt werden die wirtschaftlichen Umstände in Osijek in der zweiten Hälfte des 19.

Jahrhundertes, sowie das Unternehmen des Handwerkers Samuel Reintz, der die Seifenfabrik auf der Wiese östlich der Festung erbaute sowie ihre Entwicklung bis zum Ende des Zweiten Weltkrieges. In der Zeit des Sozialismus wurde die Fabrik nationalisiert und entwickelte sich auf dem jugoslawischen Markt weiter – was in den Schlüsseljahren dargestellt wird.

Beschrieben wird auch die Entwicklung der Fabrik in den letzten 30 Jahren – im Rahmen des unabhängigen Kroatiens. In der Schlussfolgerung wird auf die Wichtigkeit des Beitrages der Angehörigen der deutschen Gemeinschaft aus Osijek, der Slowakei und Österreich zur Entwicklung einer der besten slawonischen, kroatischen und jugoslawischen Fabriken auf dem Gebiet der Chemieindustrie hingewiesen.

392

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Dr. sc. Ivan Peklić Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Koprivničko-križevačke županije u Križevcima Ivana Zakmardija Dijankovečkoga 3 HR-48 260 Križevci

UDK: 75(497.5)"19" Stručni članak Prihvaćeno: 10.09.2022.

Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)* Autor je u radu istražio na temelju dostupnih izvora životni put slikara i grafičara Franje Vilhelma. Svoje spoznaje temeljio je na istraživanju fundusa Gradskog muzeja Križevci i arhiva Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske u Zagrebu (ULUPUH-a). Iako je arhivska građa oskudna autor je prikazao njegov životni i umjetnički put od Bečkog Novog Mjesta do Vukovca, koji se uglavnom odvijao na prostoru prijeratne i poslijeratne Jugoslavije. Njego umjetnički rad ilustriran je prilozima, tj. slikama njegovih radova. Zbog malobrojnih osvrta na njegovo djelo naveden je u radu predgovor Zvonimira Baloga iz Vilhelmove mape crteža razglednica crteža Motivi iz Kalnika.

Ključne riječi: Franjo Vilhelm, slikar i grafičar, prijeratna i poslijeratna Jugoslavija

* Autor članka je izložio svoj referat na 29. Znanstvenom skupu „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ koji je održan 2021. godine u Osijeku.

393

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Kratki životopis

Franjo Vilhelm, slikar i grafičar, rođen je 25. siječnja 1908. u Bečkom Novom Mjestu. Njegov otac je bio staklar, a majka služavka. U rodnom gradu je živio do 1912. godine i tada odlazi u Vukovar. Godinu dana potom se stalno nastanjuje u Križevcima, gdje mu je otac preuzeo staklarsku radnju. Dugo nije radio jer je u ljeto 1914. na početku u Prvoga svjetskoga rata mobiliziran i na vojnom polju poginuo. Franjo Vilhelm pučku je školu završio u Križevcima 1919. godine. Tu je položio i dva razreda gimnazije. Potom je polazio Obrtnu školu slikarskog smjera u Zagrebu (1921-1925).

Profesori su mu bili slikari Jerolim Miše. I. Tišov i M. Rasica. Na nagovor nastavnika Obrtne škole odlazi u Beč gdje je studirao na Umjetničko-obrtnoj školi austrijskog muzeja za umjetnosti i industriju, U toj školi je od 1925. do 1931. godine polazio 5 semestara na Odjelu za slikarstvo i 5 semastara na Odjelu za arhitekturu, i to kod Josipa Hofmana. Potom je boravio godinu dana u Varšavi i tu se oženio sa učenicom iz Beča. Vrativši se u Zagreb živo je tu godinu dana. Međutim, novca za život nije bilo dovoljno pa dolazi u Križevce, tj. na Kalnik, a supruga se vratila u Poljsku.

Naslovnica mape Kalnik 1934.-40.

394

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Iz mape mape Kalnik 1934.-40.

Iz mape mape Kalnik 1934.-40.

395

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Od 1935. do 1936. je radio kao nastavnik likovnog odgoja službujući u crtačkotehničkoj školi u Novom Sadu. Potom odlazi u Kumanovu radi i tri godine radi na gimnaziji. Tu je organizirao izložbu slikarskih i arhitektonskih radova. Od 1939. do 1942. je službovao na gimnaziji u Slavonskom Brodu baveći se uglavnom slikanjem krajobraza, radničkih nastambi. U vrijeme Drugoga svjetskog rata je u Srijemskim Karlovcima od 1942. do 1943. godine. Potom je godinu dana zaposlen u gimnaziji u Osijeku, ali je više na bolovanju nego što je radio. U posljednjim ratnim godinama (1944. - 1945.) je ponovno u Križevcima, i to na Poljoprivrednoj školi, ali nije predavao nego je izrađivao crteže i modele. U tom ratnom razdoblju je u ožujku 1945. pristupio Narodnooslobodilačkoj vojsci (NOV) bojeći se uhićenja od strane regularne vojske Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata radio je u Kotarskom odboru Narodne fronte Križevci u propagandnom odjelu. Godine 1947. premješten je u Pazin gdje radi u Gimnaziji, i to uglavnom za Agit-prop Komunističke partije Hrvatske izrađujući propagandne plakate i materijale. Godine 1950. je u Gimnaziji dao otkaz zaposlio se u Kotarskom Narodno-oslobodilačkom odboru. Ubrzo je premješten u Oblasni savez kulturno-umjetničkih društava u Bjelovaru gdje je rukovodio likovnom sekcijom. Bavio se i likovnim opremanjem knjiga. Među njima poznate su dvije knjige - Stanka Škare “Vuk i koza”: pjesme za djecu i “Omladino ponos si naroda”. Slikao je tehnikom ulja i prozračne akvarele, a posebno su zapažene njegove mape linoreza „Stolari” i “Matek” u kojima slikom progovara o teškom životu malog čovjeka. Preminuo je u Vukovcu 1984. godine.

Vilhelmov atelje na Kalniku

396

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

O umjetničkom radu

Franje Vilhelm je na Kalniku još prije Drugoga svjetskog rata imao zidani atelje kojega i danas nazivaju Vilhelmova kućica. U njoj su se sastajali predratni komunisti i donosili odluke o početku oružane borbe protiv fašizma U spomenutom kalničkom ateljeu poznatog hrvatskog umjetnika i slikara. Franje Vilhelma, početkom Drugoga svjetskoga rata zbio se izuzetan povijesni događaj za antifašistički pokret. Početkom ljeta, 5. lipnja 1941. godine, u Vilhelmovoj kući održana je druga partijska konferencija Komunističke partije Hrvatske (KPH) za tadašnji Okrug Bjelovar – o njoj i danas svjedoči spomen ploča postavljena 1950. godine. Na konferenciji kojoj je sudjelovalo 35 delegata, izabran je okružni komitet kojemu je određen zadatak da započne antifašističku borbu i socijalističku revoluciju u širem bjelovarskom kraju – u čijem je sastavu tada bilo kalničko i križevačko područje.

Naslovnica mape linoreza Matek

397

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Među najpoznatijim kalničkim delegatima bio je dr. Pavle Gregorić - Brzi, slavni hrvatski antifašist i komunist – liječnik po struci, učesnik Prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije, pripadnik Srpskog dobrovoljačkog korpusa u SSSR-u te jedan od osnivača i članova AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Za vrijeme Jugoslavije Vilhemovu kuću koristili su lokalni Savez udruženja boraca narodno oslobodilačkog rata (SUBNOR) te druge društvene organizacije. Bilo je to mjesto okupljanja i druženja preživjelih partizanskih boraca i revolucionara Kalnika, ali i omladine te mnogobrojnih turista. Starije generacije Vilhelmov atelje pamte kao objekt u kojemu su se održavali česti društveni događaji, sportske i kulturne manifestacije.

Iz mape linoreza Matek

Na Kalniku je izdao mapu linoreza „Matek“. O ovoj mapi je prikaz donijela brodska riječ: G. Wilhelm dobro poznaje sela i seljački život. On je zapazi sve, pa čak i one najmanje seoske i seljačke stvarčice koje su potrebne u radu. On to sve stavlja na crtež. Možda se čak pomalo i gubi u prikazivanju malih i neznatnih stvarčica i pojedinih predmeta koji ako bi bili izostavljeni ne bi ni malo umanjili vrijednost crteža. kod ovakove preciznosti u prikazivanju na crtežima obično se dešava da umjetnik zaboravlja motiv i to katkad umanjuje umjetničku vrijednost crteža. G. Wilhelm dao si je mnoga truda pri stvaranju ovih linoreza i nije izostao uspjeh. danas kad mnogi naši umjetnici uzimaju ideje za svoja stvaranje iz sela linorezi g. Wilhelma predstavljaju jedan prilog našoj umjetnosti.

Također je projektirao osnovnu školu na Kalniku, neke javne objekte. Sam tvrdi da je živio od novaca koje su mu davali poznanici.

398

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Ilustracija iz novina Brodska riječ

Naslovnica mape linoreza Stolari

399

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Iz mape Stolari

Drugi atelje u Vukovcu gdje je proveo svoje posljednje dane života. Slikao je potkalničke pejzaže. mrtve prirode, marine portrete seljaka. Sam je često puta bio prekritičan prema svojini slikama, prodavajući ih jako povoljno da je na izložbama u Križevcima često znao rasprodati sve svoje radove. Nemamo podataka gdje je sve izlagao osim u Križevcima i Zadra.

400

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Gradski muzej posjeduje 120 slika Franje Vilhelma mape linoreza “Matek” i ‘Stolari” i mapu s pedesetak oteža olovkom koju je nazvao “Kalnik 1934. - 1940 “ često je navraćao u Gradski muzej u Križevcima na razmjenu slikarskih iskustava.

Godine 1951. Franjo Vilhelm je primljen u Udruženje umjetnika primjenjenih umjetnosti Hrvatske „Andrija Buvina“ Zagreb. Primljen je u grafičku sekciju na prijedlog uglednih umjetnika Marijana Detonija, Ede Kovačevića i Franje Mraza.

Godine 1964. je oslikao pjesme za djecu autora Stanka Škare „Vuk i koza“ Iz ove pjesmarice donosim nekoliko ilustracija Franje Vilhelma.

Iz pjesmarice Vuk i koza

401

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Ilustracija iz knjige Omladino Ponos si naroda

402

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

Umjesto zaključka

Motivi iz Kalnika je mapa razglednica koje je 1967. godine objavila Matica Hrvatska. Predgovor je napisao Zvonimir Balog: Vilhelm je jedan od rijetkih umjetnika s četrdesetgodišnjim stažom i mnoštvom radova(pretežno crteži ulja) koji ne polažući na reputaciju, tiho živ i radi, putujućim s jednog kraja zemlje u drugi progonjen svojim vlastitim unutarnjim nemirom. Mnogo je putovao, ali nije mogao zaboravit svoj kalnički i podkalnički kraj. Uvijek se je, kad je nostalgija prepukla, vraćao njegovim pejzažima i ljudima koji su postali Vilhemov najdraži motiv. I što je bio dalje izabranom kraju, to ga je dublje u sebe usadjivao i kao da ga je na distanci, gledajući ga kao što se gleda umjetnička slika, tek bolje sagledao i još mu se više približio.

Vilhelm je jedan od rijetkih umjetnika s četrdesetgodišnjim stažom i mnoštvom radova(pretežno crteži ulja) koji ne polažući na reputaciju, tiho živ i radi, putujućim s jednog kraja zemlje u drugi progonjen svojim vlastitim unutarnjim nemirom. Mnogo je putovao, ali nije mogao zaboravit svoj kalnički i podkalnički kraj. Uvijek se je, kad je nostalgija prepukla, vraćao njegovim pejzažima i ljudima koji su postali Vilhemov najdraži motiv. I što je bio dalje izabranom kraju, to ga je dublje u sebe usadjivao i kao da ga je na distanci, gledajući ga kao što se gleda umjetnička slika, tek bolje sagledao i još mu se više približio.

U ciklusu Vilhelmovih crteža uzalud bismo tražili uzora, iako bi nam se moglo učiniti da oni postoje. Svaka eventualna sličnost npr. s Marzom (u tretmanu), Viriusom(u usvajanju motiva). soc. realizmom, naturalizmom…privid-koji se može nametnuti neobaviještenu promatraču. Vilhem je samosvojan umjetnik koji ništa, ili gotovo ništa, ne duguje ni pokretima ni pojedincima, ali koji je tome nije dezinformiran o previranjima u suvremenom likovnom stvaralaštvu. Njegov uzor je sam život(kao što je to bio mnogima), učitelj koji teško zakazuje. Kao čovjeka Vilhelma resi skromnost, iskrenost i neposrednost, a kao umjetnika, u prvom redu, odmjerenost i jednostavnost.

Crteži s kalničkom inspiracijom idu u red njegovih najozbiljnijih ostvarenja i predstavljaju zaokružen i dovršen ciklus. posebnu draž crteža sabranih i reproduciranih u ovoj mapi valja pripisati čistoj, raskošnoj i elegantnoj liniji koja ni jednog časa ne robuje motivu, već on služi kao pretekst(mada je u motivu) psihologiji likova, implicirana socijalna i humana namjera i poruka autora.

403

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 393-404 Ivan Peklić: Slikar Franjo Vilhelm (1908. - 1984.)

SLIKAR FRANJO VILHELM (1908.-1984.)

Sažetak

U radu sam na temelju dostupnih izvora istražio životni put slikara i grafičara Franje Vilhelma.

Svoje istraživanje temeljio sam na istraživanju fundusa Gradskog muzeja Križevci i arhiva ULUPUH-a. Iako je arhivska građa oskudna nastojao sam prikazati njegov životni put ali i njegov umjetnički rad. U radu sam prikazao njegov životni put od Bečkog Novog Mjesta do Vukovca, koji se u glavnom odvijao na prostoru bivše Jugoslavije. Njegov umjetnički rad ilustrirao sam slikama njegovih radova. Zbog malobrojnih osvrta na njegovo djelo naveo sam samo predgovor Zvonimira Baloga Vilhelmove mape crteža razglednica crteža Motivi iz Kalnika.

MALER FRANJO VILHELM (1908-1984) Zusammenfassung

In diesem Artikel habe ich anhand der verfügbaren Quellen den Lebensweg des Malers und Grafikers Franjo Vilhelm recherchiert. Meine Recherche stützte sich auf die Bestände des Stadtmuseums Križevci und des ULUPUH-Archivs. Obwohl das Archivmaterial knapp ist, habe ich versucht, seinen Lebensweg sowie sein künstlerisches Schaffen darzustellen. In der Arbeit habe ich seinen Lebensweg der überwiegend im Gebiet des ehemaligen Jugoslawiens verlief, vom Wiener Neustadt nach Vukovac dargestellt. Ich habe seine Kunstwerke mit Fotos seiner Werke illustriert. Aufgrund der geringen Anzahl an Verweisen auf sein Werk habe ich nur das, von Zvonimir Balog verfassten Vorwort zu Vilhelms Zeichnungskarte, Postkarten mit Zeichnungen, Motive aus Kalnik, angesprochen.

404

PRILOZI SA ZNANSTVENOG SKUPA

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 407-413 Katarina Horvat: Primjeri zanimljivih memoarskih i dnevničkih zapisa na njemačkom...

dr. sc. Katarina Horvat katarinah78@gmail.com Državni arhiv u Zagrebu Opatička 29 / Florijana Andrašeca 18, Zagreb

Primjeri zanimljivih memoarskih i dnevničkih zapisa na njemačkom jeziku iz fundusa Državnog arhiva u Zagreba U tekstu se opisuju primjeri zanimljivog arhivskog gradiva na njemačkom jeziku – memoarskih i dnevničkih zapisa iz fundusa Državnog arhiva u Zagrebu. Iako jedan određeni broj autora ovih zapisa ne pripadaju korpusu njemačke manjine, zanimljivo je da zapise pišu na njemačkom jeziku te na taj način saznajemo da je njemački jezik bio sastavni, pa čak i neodvojivi dio života Hrvata, Židova i pripadnika drugih manjinskih zajednica u Hrvatskoj druge polovice 20. stoljeća pa sve do Drugog svjetskog rata. Gradivo se opisuje, kontekstualizira i valorizira kako bi se približilo potencijalnim istraživačima.

Ključne riječi: memoarski zapisi, dnevnički zapisi, arhivsko gradivo, njemački jezik, Državni arhiv u Zagrebu

407

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 407-413 Katarina Horvat: Primjeri zanimljivih memoarskih i dnevničkih zapisa na njemačkom...

Uvod

Državni arhiv u Zagrebu, iako regionalni arhiv nadležan za područje Grada Zagreba i većine Zagrebačke županije te dio Krapinsko-Zagorske županije1, čuva u svome fundusu i gradivo relevantno za šire teritorijalne cjeline. Često se ovakvo gradivo može pronaći u obiteljskim i osobnim arhivskim fondovima te zbirkama pojedinih sakupljača. Za ovo izlaganje sam izabrala zanimljive primjere gradiva na njemačkom jeziku za koje smatram da su vrijedan povijesni izvor, a može se reći da nisu, zbog njemačkog jezika kojim su pisani, dovoljno iskorišteni.2

1) Autobiografija Rudolfa Vrbanića

Rudolf Vrbanić (Zagreb, 1877. – Zagreb, 1945.)3 bio je dugogodišnji ravnatelj zagrebačke Gradske električne centrale. Pripadao je, dakle, višem društvenom sloju tadašnjeg Zagreba. Njegov se osobni fond čuva u Državnom arhivu u Zagrebu (HRDAZG-861 Vrbanić Rudolf ). Fond se sastoji od sedam arhivskih kutija. U fondu se nalazi i autobiografija Rudolfa Vrbanića (r. br. 3090), pisana na njemačkom jeziku.

Autobiografija se odnosi samo na prvi dio njegovog života, a naslovljena je Mein erster Schritt ins Leben (Moj prvi korak u život). Sastoji se od nešto više od 107 stranica4 pisanih običnom olovkom, relativno lako čitljivim rukopisom.

O razlozima zašto se odlučio na pisanje autobiografije na njemačkom jeziku, kaže: Odgovor je vrlo jednostavan: budući da sam cijeli ovaj vremenski period takoreći proživio na njemačkom, na njemu ga najbolje mogu i oslikati. Na njemačkom se odvijala komunikacija sa svim sudjelujućim osobama, njemačka je bila cijela okolina koja je djelovala na mene, na njemačkom se uglavnom odvijala komunikacija i u našem domu, pa sam se zato odlučio da se o cijelom tom zaključenom životnom periodu na njemačkom i izrazim.5 1 Detaljan opis teritorijalne nadležnosti Državnog arhiva u Zagrebu vidi na: https://daz.hr/podrucna-

nadleznost/ pristupljeno 16. rujna 2023.

2 U prijevodu teksta u izvorima koje opisujem u ovom članku pomogao mi je, a pojedine rečenice i preveo, Dinko Brumen.

3 Rudolf Vrbanović rodio se 16. travnja 1877.godine u Zagrebu, umro je 16. lipnja 1945. godine u Zagrebu. Završio

je gimnaziju u Zagrebu, Višu tehničku školu u Grazu i elekrotehnički kurs. Imao je zvanje građevnog inžinjera.

Govorio je njemački, francuski i talijanski jezik. Bio je na naučnim putovanjima u Beču i Parizu. Radio je u elekričnoj centrali blizu Beča šest mjeseci 1907.g. Proučavao je organizaciju elekrične centrale u Linzu. Položio je državne ispite.

Od 1. lipnja 1905. – 30. svibnja 1906. godine vodio je zapisnike gradskog zastupstva. Od 1907. – 1941. godine upravitelj je gradske “Elekrične centrale” i Vodovoda”. Njegova supruga Mira Vrbanić, rođena Krešić bila je suvlasnik poduzeća “Jamnička kiselica”. (Preuzeto iz inventara arhivista Matka Rake za arhivski fond HR-DAZG-861 Vrbanić Rudolf. Inventar je izrađen 1995.)

Rudolf Vrbanić sin je Grgura (Grge) Vrbanića i Kamille rođene Streim. Supruga mu je bila Mira Vrbanić r. Krešić, kćerka Ljuboslave Krešić r. Turković i Milana Krešića. (HR-DAZG-1006 Obitelj Turković, Dokumentacija o povijesti obitelji Turković, omoti 10 i 11.)

4 Stranice su numerirane do broja 107, ali je na više mjesta dodavano još listova s tekstom.

5 HR-DAZG-861 Vrbanić Rudolf, Autobiografija, Predgovor, str. B. Preveo Dinko Brumen. Iako mu je majka, sudeći prema imenu, bila Njemica i navodi da se komunikacija u njegovom roditeljskom domu odvijala na njemačkom jeziku, na više mjesta u tekstu svoje autobiografije identificira se kao nenijemac, Slaven, Hrvat (vidi npr. str. 51 Autobiografije).

408

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 407-413 Katarina Horvat: Primjeri zanimljivih memoarskih i dnevničkih zapisa na njemačkom...

Autobiografija obuhvaća razdoblje od njegovog djetinjstva, dakle od osamdesetih godina 19. stoljeća pa sve do početka 20. stoljeća i zapošljavanja kao inženjera Zagrebačke gradske općine, 1900. Kratko se osvrće na Prvi svjetski rat i razdoblje nakon njega. U autobiografiji Vrbanić, s vremenskim odmakom, opisuje svoj obiteljski život, roditelje, obitelj, prijatelje i susjede, svoje školovanje, putovanja, preseljenja.

Govori o tome kako je rođen u sretnoj obitelji, o povijesti svoje obitelji, o njenim ličkim korijenima. Piše i o okolnostima života i raznih drugih obitelji koje je poznavao.

Velik broj stranica posvetio je svojem školovanju u Austriji, kako se snašao na visokoj školi u Grazu, puno se trudio i radio. U nekim predmetima, npr. matematici je došao puno pripremljeniji od Austrijanaca jer se to u Zagrebu radilo jako dobro.

Toliko dobro je govorio njemački da mu nitko nije ni vjerovao da je iz Hrvatske. A o politici nije nikad pričao pa je komunikacija s kolegama bila bez ikakvih problema.

Više puta se referira na glazbu. Što je više radio i učio, to je poslije imao veću potrebu za muzikom. Ona ga je oporavljala i uzdizala i bila je važan dio njegovog života.

Spominje, među ostalim, kako je u kazalištu čuo Milku Trninu koja je pjevala Aidu.

Piše i o provođenju slobodnog vremena. Spominje i Badenijeve jezične odredbe u korist nenjemačkog stanovništva i žestoku reakciju studenata u Grazu (većinom njemačkog materinjeg jezika) na njih. Došlo je i do sukoba u kojima je čak trebala intervenirati i vojska. Prvi put je vidio kako funkcionira psihologija mase.

U autobiografiji daje i zrnca životne mudrosti, kao npr. onu o tome da puki slučaj često uvjetuju oblikovanje života: Htio bih pritom skrenuti pažnju na to kako često u životu puki slučaj odigra bitnu ulogu, kako često potpuno neprimjetno baš on uvjetuje oblikovanje daljnjeg tijeka života.6

Ova je autobiografija dobar izvor za društvenu povijest kraja 19. stoljeća i početka 20., napose povijest višeg građanskog društva, svakodnevice, djelomično i privatnog života i emocija i svakako je dobrodošla dopuna stvaranju bolje slike tadašnjeg hrvatskog i austrougarskog društva.

2) Memoarski zapisi Vilme Vukelić r. Miskolczy

Vilma Vukelić r. Miskolczy (Osijek, 1880.- Zagreb, 1956.) bila je književnica rodom iz Osijeka. Porijeklom je bila iz židovske obitelji i pripadala je višem građanskom sloju u Osijeku.7 Memoarski zapisi Vilme Vukelić se čuvaju u Državnom 6 HR-DAZG-861 Vrbanić Rudolf, Autobiografija, 58C. Preveo Dinko Brumen.

7 Pohađala je Višu djevojačku školu u Osijeku, nakon čega odlazi na školovanje u internat u Beču, međutim

maturira tek nakon trinaest godina u Trstu. Godine 1913., kao udana žena i majka četvero djece, upisuje studij biokemije na Prirodoslovnom fakultetu u Münchenu, ali ju je rat onemogućio da diplomira. Već 1897. objavljuje svoje njemačke prijevode hrvatske poezije u osječkim novinama na njemačkom jeziku, Die Drau. Prevodila je na njemački razne suvremene hrvatske pjesnike. Svoj prvi roman napisala je već za Prvog svjetskog rata, ili neposredno nakon njega, a objavljen je 1923. u Leipzigu, i on je njezino jedino književno djelo objavljeno za života. Udaje se za Milivoja Vukelića, što nije bilo tako lako za ostvariti, zbog protivljenja njezina oca. Nakon Prvog svjetskog rata sele se u Zagreb. Iako se radilo o braku iz ljubavi, on se 1926. raspao

409

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 407-413 Katarina Horvat: Primjeri zanimljivih memoarskih i dnevničkih zapisa na njemačkom...

arhivu u Zagrebu, u fondu HR-DAZG-1013 Obitelj Vukelić, zajedno s njezinim neobjavljenim i uglavnom nezavršenim romanima te drugom dokumentacijom.

Memoarske zapise koji opisuju njezin život do udaje i rođenja prvog sina Branka objavio je Vlado Obad pod naslovom Tragovi prošlosti.8 Radi se o doista vrijednom tekstu u kojem se opisuje život u obitelji više građanske klase u Osijeku, a daje se i podroban uvid u tada važeće društvene odnose. U njemu se osvrće na političku i društvenu situaciju, pojedine ljude i događaje. Spominju se i svakodnevne situacije kao što je odnos s poslugom, druženje, zaljubljivanje i sl. Zapisi iz ovog razdoblja nalaze se kod nasljednika autorice te u Državnom arhivu u Zagrebu (cjelina Memoarski zapisi, r. br. 167: Dnevnički zapisi Vilme Miskolczy). Zapisi koji se čuvaju u Arhivu pisani su u formi dnevnika, a sastoje se od 26 listova pisanih relativno teško čitljivima rukopisom na njemačkom jeziku. Pokrivaju razdoblje 1898.-1901. godine.

Međutim, u cjelini Memoarski zapisi ima još zapisa Vilme Vukelić, koji su za sada neobjavljeni. Radi se o dvije bilježnice pisane rukom njemačkim jezikom na teže čitljivim rukopisu. Bilježnice (čuvaju se pod rednim brojem 168) obuhvaćaju razdoblje od rođenja sina Branka 1904. do njegove smrti 1945. Zajedno imaju oko 90 listova. Zapisi govore o osobnim, obiteljskim i političkim događajima, spominju se relevantne osobe iz političkog i javnom života, posebno iz intelektualnog miljea. Prate se najviše događaji oko Branka, a spominju se i druga Vilmina djeca. Spominju se obiteljska preseljena i putovanja, studiranje djece i njihovi životni događaji, opažanja o raznim društvenim događajima.9 Bilo bi dobro da se i ovi zapisi prepišu, prevedu

i Vilma s djecom odlazi u Pariz. Već se 1933. vraća u Zagreb. Posljednje godine života posvetila je pisanju i ostavila nakon smrti više romana u raznim stupnjevima dovršenosti, danas pohranjenih u Državnom arhivu u Zagrebu. Umrla je 1956., u 76. godini života. (Iz inventara arhivistice specijalistice Branke Molnar za arhivski fond HR-DAZG-1013 Obitelj Vukelić – Miskolczy i informacija dobivenih od gđe Ivane Caccia.)

8 Tragovi prošlosti objavljeni su na hrvatskom u dva izdanja, za koja je prijevode radio Vlado Obad. Vukelić Vilma, Tragovi prošlosti: memoari [prema tiposkriptu redigirao, s njemačkoga preveo i komentarima popratio Vlado Obad], 2. izd., Zagreb 2003 i Vukelić Vilma, Tragovi prošlosti: memoari [s njemačkoga preveo i komentarima popratio Vlado Obad], Zagreb 1994. Dobro je ovdje spomenuti i Obadovo njemačko izdanje: Wilma von Vukelich, Spuren der Vergangenheit : Osijek um die Jahrhundertwende; herausgegeben von Vlado Obad. München 1992.

Njezini su memoari objavljeni i na engleskom, ovaj put u prijevodu njezine unuke Ivane Caccia r. Mihovilović: Vukelić Vilma, A Past Rescued from Oblivion; translated from the German original by Ivana Caccia. Victoria BC 2020.

Objavljena je i knjiga recepata Vilme Vukelić s komentarima: Mihovilović Maroje: Kolači moje omame Vilme: slatki okusi Austro-Ugarske = Cakes My Grandmother Vilma Used to Bake : Sweet Delicacies from the Bygone Austro-Hungarian Times / [tekstovi Maroje Mihovilović & Željko Žutelija, urednik] ; [fotografije Berislava Picek] ; [prijevod Ivana Caccia & Tanja Tomaš, Edo Bosnar], Zagreb 2018.

Vilmin unuk Maroje Mihovilović istraživao je njezine memoarske zapise i objavio opsežnu i detaljnu povijest obitelji Miskolczy, Vukelić i Mihovilović pod naslovom Mi djeca Solferina: o ljubavima, zatvorima, idealima, rastancima, neisporučenim pismima, stradanjima, čežnjama, sudbinama, postojanosti, herojstvu članova jedne obitelji zagrebačkih korijena na vjetrometini povijesnih oluja, kroz dva stoljeća na četiri kontinenta, Zagreb 2017.

U ovom se djelu autor osvrće i na izvore koje je koristio te navodi, među ostalim, da su memoarski zapisi uglavnom vrlo točni i vjerodostojni. Maroje Mihovilović, Mi djeca Solferina...., str. 965.

9 Uz spomenute dvije bilježnice, u cjelini Memoarski zapisi nalazi se je još jedna bilježnica (r. br. 169) u kojoj su zabilježeni njezini osobni doživljaji i razmišljanja (osobne zabilješke). Ima ukupno ispisana 23 lista. Međutim,

410

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 407-413 Katarina Horvat: Primjeri zanimljivih memoarskih i dnevničkih zapisa na njemačkom...

i objave jer bi bili vrijedan izvor za razna istraživanja društvene i političke hrvatske povijesti (i šire) prve polovice 20. stoljeća.10

3) Dnevnik baruna Filipovića

U vrlo bogatoj zbirci Alfreda Makanca čuva se i Dnevnik baruna Filipovića pisan njemačkim jezikom. Alfred Makanec bio je kotarski predstojnik u Tuzli, okružni načelnik te veliki župan u Travniku. Bio je i dugogodišnji amater-sakupljač te je objavio velik broj članaka kulturnog i povijesnog sadržaja u raznim novinama i časopisima.11 U njegovoj se arhivskoj zbirci (HR-DAZG-845 Zbirka Makanec Alfred) nalazi i veća količina drugog gradiva na njemačkom jeziku iz razdoblja od 18. do 20. stoljeća, a radi se o gradivu relevantnom za područje ne samo Hrvatske, već i bivše AustroUgarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije.12

U seriji Zbirka Alfreda Makanca, podserija Pojedinci, pod rednim brojem 2164, nalazi se Dnevnik (Tagebuch) baruna Filipovića. Radi se o bilježnici s rukom ispisanih osamdesetak stranica na relativno teško čitljivom njemačkom jeziku. Dnevnik potječe iz 1914. godine te se bavi razdobljem samog početka Prvog svjetskog rata. U njemu barun Filipović, vojno lice koje se kreće po Bosni, komentira vijesti u vezi početka rata koje dobiva uglavnom iz novina. Govori o političkim događajima, posebno objavama rata država drugim državama, o ratnoj situaciji i recepciji pojedinih događaja te o vlastitoj situaciji i doživljajima. Na nekoliko su stranica zabilježene i pjesme (jedna na mađarskom i jedna na njemačkom). Tako npr. kao senzacije spominje objavu rata Crne Gore Austro - Ugarskoj Monarhiji i ulazak Njemačke u rat. Spominje i svoje vlastite dojmove na određene neugodne situacije kojima je svjedočio, npr. daje opis negativnih dojmova na događanja kojima je svjedočio u bolnici. Dnevnik započinje tekst u ovoj bilježnici nije toliko kontinuiran i vjerojatno se ne vezuje uz ranije navedene bilježnice.

10 Tijekom izrade ovog članka stupila sam u kontakt s gđom Ivanom Caccia r. Mihovilović, unukom Vilme Vukelić. Ona me je informirala da se u posjedu obitelji nalazi tekst Vilme Vukelić o Brankovom životu (od rođenja do smrti), pisam na pisaćoj mašini njemačkim jezikom. Gđa Caccia ga je prevela na engleski jezik i interno objavila u nekoliko primjeraka koje je podijelila članovima obitelji. Uspoređivanjem tog prijevoda s tekstom u bilježnicama pohranjenim pod r. br. 168. ustanovila sam da se radi o sličnom tekstu, što olakšava eventualnu objavu teksta koji se čuva u Arhivu u budućnosti. Tekst o Brankovom životu pisan na mašini koji se nalazi u posjedu obitelji spominje i Maroje Mihovilović u svom djelu Mi djeca Solferina.

11 Alfred Makanec (Tuzla, 1879. – Zagreb, 1945.). Dugo godina je obnašao dužnost kotarskog predstojnika u Tuzli, a kasnije okružnog načelnika i velikog župana u Travniku. Godine 1903. vjenčao se u Sarajevu s Marijom, učiteljicom. Imali su dva sina: Julija (rođen je 1904. godine, on je za drugog svjetskog rata bio ministar prosvjete u vladi NDH ) i Mirona (rođen je 1908. godine).

Alfred Makanec je bio je amater - sakupljač, gradivo za svoju zbirku prikupljao je tijekom više desetljeća. U raznim novinama i časopisima publicirao je veliki broj članaka kulturnog i historijskog sadržaja. Umro je 29. siječnja 1945. godine u Zagrebu. Kao veliki župan u mirovini, sahranjen je na Gradskom groblju Mirogoj. (Preuzeto iz inventara arhivistice Branke Molnar za arhivski fond HR-DAZG-845 Zbirka Makanec Alfred. Inventar je izrađen 1995.)

12 Tako se npr. ovdje nalazi sudski dnevnik i pripadajuća dokumentacija iz procesa Gezi Matačiću Kegleviću, razne naredbe i proglasi vladara, spisi upravnih i pravosudnih tijela, plemićkih obitelji i vlastelinstava. Za Zbirku Makanec Alfred je izrađen analitički inventar (Branka Molnar, 1995. i 2004.)

411

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 407-413 Katarina Horvat: Primjeri zanimljivih memoarskih i dnevničkih zapisa na njemačkom...

28. srpnja 1914. bilježenjem objave rata Srbiji. Završava na stranici 73 s datumom 29. listopada 1914. Na suprotnoj je strani Dnevnika ispisao još pet stranica u vezi ranijih događaja Događaji od ... (Die Ereignise von 28. VI 1914 bis zum 28. VII 1914 aus dem ....).13 Dnevnik može pomoći dopuni znanja o recepciji događaja iz razdoblja samog početka Prvog svjetskog rata od strane suvremenika.

Zaključak

Autobiografije i razni drugi memoarski i dnevnički zapisi su vrlo vrijedan povijesni izvor. Ovo gradivo relevantno je za istraživanje povijesti općenito, a napose povijesti emocija, povijesti obitelji, povijesti žena, povijesti svakodnevice itd. Potrebno je kako bismo istražili recepcije povijesnih događaja te kako se mijenjala svijest ljudi, njihova razmišljanja, vrijednosti, želje, stremljenja i sl. Historiografija istražuje i ono između redaka, što nije izravno napisano. Jedan dio gradiva je, nažalost, zapostavljen zato što je pisan njemačkim jezikom, pogotovo starijeg gradiva koje je pisano i teže čitljivim rukopisom. Zato treba ustrajati na transkripciji, prijevodu i objavi ovakvog gradiva kako bi ono bili dostupnije što širem krugu istraživača.

Izvori

HR-DAZG-861 Vrbanić Rudolf, Autobiografija (r. br. 3090)

HR-DAZG-1013 Obitelj Vukelić, Vilma Miskolczy Vukelić, Memoarski zapisi (r. br. 167-169) HR-DAZG-845 Zbirka Makanec Alfred, Dnevnik baruna Filipovića (r. br. 2164)

HR-DAZG-1006 Obitelj Turković, Dokumentacija o povijesti obitelji Turković; Spomendani obitelj Turković (r. br. 10), Razni članovi obitelji, dokumenti i podaci (r. br. 11)

Literatura

Vukelić Vilma, Tragovi prošlosti: memoari [prema tiposkriptu redigirao, s njemačkoga preveo i komentarima popratio Vlado Obad] 2. izd., Zagreb 2003.

Mihovilović Maroje [tekstovi Maroje Mihovilović & Željko Žutelija, urednik], Kolači moje omame Vilme : slatki okusi Austro-Ugarske = Cakes my grandmother Vilma used to bake : sweet delicacies from the bygone Austro-Hungarian times, Zagreb 2018.

Mihovilović Maroje, Mi djeca Solferina : o ljubavima, zatvorima, idealima, rastancima, neisporučenim pismima, stradanjima, čežnjama, sudbinama, postojanosti, herojstvu članova jedne obitelji zagrebačkih korijena na vjetrometini povijesnih oluja, kroz dva stoljeća na četiri kontinenta, Zagreb 2017.

Obavijesna pomagala Državnog arhiva u Zagrebu (arhivski inventari): Molnar Branka, Inventar fonda HR-DAZG-1013 Obitelj Vukelić – Miskolczy, Državni arhiv u Zagrebu, 2004.

Molnar Branka, Inventar fonda HR-DAZG-845 Zbirka Makanec Alfred. Državni arhiv u Zagrebu, 1995.

Rako Matko, Inventar fonda HR-DAZG-861 Vrbanić Rudolf, Državni arhiv u Zagrebu, 1995.

13 Ispisane su 73 numerirane stranice bilježnice (1-73), a dodatno su još umetnute tri stranice te ispisano dodatnih pet stranica na drugom kraju bilježnice.

412

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 407-413 Katarina Horvat: Primjeri zanimljivih memoarskih i dnevničkih zapisa na njemačkom...

PRIMJERI ZANIMLJIVIH MEMOARSKIH I DNEVNIČKIH ZAPISA NA NJEMAČKOM JEZIKU IZ FUNDUSA DRŽAVNOG ARHIVA U ZAGREBA Sažetak

U tekstu se daje nekoliko primjera zanimljivog arhivskog gradiva na njemačkom jeziku iz fundusa Državnog arhiva u Zagrebu. Državni arhiv u Zagrebu, iako regionalni arhiv, u svom fundusu čuva i gradivo relevantno za šira područja. Upravo se ovakvo gradivo može naći u memoarskim i dnevničkim zapisima. U tekstu je opisano nekoliko primjera ovakvog gradiva koje je, zbog njemačkog jezika kojim je pisano, manje pristupačno hrvatskim istraživačima.

Također, primjeri ukazuju na činjenicu da je njemački jezik u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća bio „lingua franca“ kojega su koristili pripadnici gotovo svih nacionalnih skupina.

BEISPIELE INTERESSANTER MEMOIEREN- UND TAGEBUCHVERZEICHNISSE IN DEUTSCHER SPRACHE AUS DEM FUNDUS DES STAATSARCHIVES IN ZAGREB Zusammenfassung

Im Text werden einige Beispiele interessanten Archivstoffes in deutscher Sprache aus dem Fundus des Staatsarchives in Zagreb dargeboten. Das Staatsarchiv in Zagreb, obwohl ein Regionalarchiv, bewahrt in seinem Fundus auch für breitere Gebiete relevanten Stoff auf.

Gerade so ein Stoff ist in den Memoieren- und Tagebuchverzeichnissen auffindbar. Im Text werden einige Beispiele solchen Stoffes beschrieben, welcher, wegen der deutschen Sprache in der er verfasst wurden, kroatischen Forschern weniger zugänglich ist. Ebenfalls weisen die Beispiele auf die Tatsache hin, dass die deutsche Sprache in Kroatien in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes und in der ersten Hälfte des 20. Jahrhundertes die „lingua franca“ war, die von Angehörigen fast aller nationalen Gruppen gebraucht wurde.

413

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 415-419 Dragana Marković: Slika Crne Gore u očima Njemaca u xix vijeku – putopisi

Dragana Marković, bibliotekarka savjetnica NBCG“ Djurdje Crnojević Cetinje, Crna Gora dragana.markovic@nb-cg.me

Slika Crne Gore u očima Nijemaca u XIX vijeku – putopisi Crna Gora u očima Bernharda Švarca U članku se, temeljem arhivskih izvora i relevantne literature, opisan život i djelovanje Bernharda Švarca, njemačkog protestantskog svještenika, putopisca, pripovjedača i profesora zemljopisa. Poseban naglasak je stavljen na njegovo putopise koje je zabilježio tokom mjesečno dnevnog boravka u Crnoj Gori.

Ključne riječi: putopisi, Crna Gora, Crnogorci, Bernhard Švarc.

415

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 415-419 Dragana Marković: Slika Crne Gore u očima Njemaca u xix vijeku – putopisi

Uvod

U periodu od 1884. do 1945. oblast izuzetnog zanimanja gotovo svih crnogorskih časopisa bili su književni zapisi o Crnoj Gori i Crnogorcima na stranim jezicima. Sa njemačkog govornog područja to su uglavnom književno-kritički osvrti na crnogorsku književnost, prije svega na Njegoševo stvaralaštvo, ali i putopisni tekstovi. Cjelovitu sliku njemačkog putopisnog zanimanja za Crnu Goru u prvoj polovini 19. vijeka istraživali su mnogi autori.

Putopisi

Putopis je vrsta književnog djela u kojem autor iznosi vlastito iskustvo s nekog putovanja, boravka u najčešće stranoj zemlji te iskustvo mjesta i ljudi koje je za vrijeme putovanja sreo. Detaljni opisi mjesta koje je autor posjetio, opisi ljudi, običaja i proživljenih iskustava nazivaju se putopisom.

Putopis je nekada bio književni žanr koji sadržava književne elemente romana ili priče, samo što njegov sadržaj ne smije biti izmišljen, već činjeničan i stvaran. Danas se putopisima smatraju i druge pismene forme, zapisane kao članci u novinama ili blogu, ali i multimedijalne forme, pa putopis može biti snimljen u televizijskom formatu ili kao kratak video koji se u novije vrijeme objavljuje na društvenim mrežama.

Stil pisanja u putopisu ne smije biti niti previše poetičan niti puko iznošene činjenica. Njegova forma sadržavati realistično prikazivanje putovanja, ali opisano umjetničkim stilom. U putopisu autor može iznositi i osobne stavove, emocije i mišljenja koje je stekao na putovanju. Putopis smije odražavati samog autora i tek tada on je cjelovit. Ova forma svakako mora prikazivati i kulturu mjesta, kao i ljudi, a ne samo opise eksterijera, prirodnih ljepota ili urbanih značajki.

Putopisi mogu naginjati nekom žanru, pa oni mogu biti prirodni, povijesni, geografski, gastronomi i slično. Tada će se autor putopisa usredotočiti na temu koja dominira njegovim putopisom, a ne govoriti općenito o mjestu koje je posjetio ili kroz koje je proputovao. Autori putopisa u tom slučaju rijetko su (samo) književnici, već je njihova prava profesija neka druga. Oni mogu biti znanstvenici, istraživači, gastronomi ili slično.

Baš poput prirode autora i stil pisanja putopisa može biti različiti. Raniji putopisi mahom su bili književno-umjetnički, ali danas oni mogu biti pisani i publicističkim, popularno-znanstvenim ili nekim drugim stilom. Prve putopise pisao je rimski vođa Cesar, pa se on smatra i začetnikom ovog književnog stila.

Bernhard Švarc

Bernhard Švarc, (Rajnsford kod Grajca 12. avgusta 1844 — Visbaden 8. februara 1901) njemački protestantski svještenik, putopisac, pripovjedač i profesor zemljopisa.

416

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 415-419 Dragana Marković: Slika Crne Gore u očima Njemaca u xix vijeku – putopisi

Bio je protestantski svještenik u Frajbergu, u Saksoniji, ali ga je veliko interesovanje za zemljopis odvelo na daleka svjetska putovanja, na kojima je proveo najveći dio svog života, trudeći se da sakupi što više zemljopisnog materijala. Objavljivao je svoje zapise sa putovanja kao priloge u časopisima i novinama, a činio je to na veoma uspješan i deskriptivan način, tako da je u književnim leksikonima uz njegovo ime, pored oznake da je bio putopisac, zabilježeno da je bio i pripovjedač. Proputovao je Evropu, Sjevernu Afriku, Bliski Istok, a nekoliko godina pred smrt bio je i u Sibiru, ostavljajući i o ovom putovanju putopis (Quer durch Sibirien, 1898). S obzirom na to da je za vrijeme svojih putovanja prikupio značajan zemljopisni materijal i na taj način stekao stručnu reputaciju, od 1880. godine predavao je zemljopis na Akademiji za rudarstvo u Frajbergu. Iako njegova zemljopisna otkrića i njegovi radovi iz te oblasti danas nemaju neki veći značaj, njegovo ime je zapamćeno kao ime značajnog putopisca i književnika. Kada je 1885. godine, po nalogu Njemačkog ministarstva za inostrane poslove, bio postavljen za vođu ekspedicije u tadašnju njemačku koloniju Kamerun, a tri godine kasnije (1888) za člana ekspedicije od Južne Afrike (Kejptaun) do Namibije (Damaraland), u potrazi za nalazištima zlata, Švarc je taj period ovjekovječio u literarnim ostvarenjima: Kamerun. Putovanje u zaleđe kolonije, Mimbo i Mimba.

Misionarski roman iz Kameruna, U njemačkoj zemlji zlata, Slike sa putovanja o jugozapadnim afričkim kolonijama, Slavujev grob, Roman iz života crnaca u Africi.

Dio svojih evropskih putovanja opisao je u knjizi Sa Istoka, Pisma sa putovanja u Mađarsku, Transilvaniju, Vlašku, Tursku i Malu Aziju, koja je objavljena 1876. godine.

417

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 415-419 Dragana Marković: Slika Crne Gore u očima Njemaca u xix vijeku – putopisi

Crna Gora u očima Bernharda Švarca

Dolazi u Crnu Goru 1880. godine na mjesec dana, kako bi obavio zemljopisna istraživanja. Njegov putopis Crna Gora, opis putovanja kroz unutrašnjost sa nacrtom zemljopisa zemlje, spada u najopsežnije njemačke putopise o Crnoj Gori, u kojem pokazuje veoma veliku naklonost prema ovoj zemlji i njenim ljudima. Putopis se sastoji iz dva dijela. U prvom dijelu je opis putovanja po unutrašnjosti Crne Gore, a u drugom je prezentovao zemljopisna istraživanja tada istaknutih njemačkih naučnika (Bart, Titce, Kiper Bitner, Mojsović). Suprostavlja se ustaljenom viđenju Crne Gore koja je do tada među Nijemcima prikazivana sa dosta predrasuda i zlonamjernosti.

U prvom dijelu putopisa opisuje putovanje vozom od Drezdena do Beča, preko Ljubljane za Rijeku, a odatle brodom do Kotora, kada stupa na crnogorsko tlo i upućuje se u unutrašnjost zemlje. Na svom putovanju on upoznaje svog saputnika, čuvenog istoričara, slavistu, etnologa i zemljopisca Pavla Rovinskog, dobrog poznavaoca Crne Gore. Upoznao se s njim na Cetinju: “Tako sam ovom prilikom upoznao gospodina Rovinskog, koji će na mom putovanju po zemlji odigrati glavnu ulogu.” Zbog nepoznavanja jezika, na prijedlog vlade Crne Gore, Rovinski je prihvatio da mu bude pratilac tokom ovog jednomjesečnog putovanja.1

Posjetio je: Rijeku Crnojevića, Bar, Ulcinj, Skadar, Podgoricu, Spuž, Danilovgrad, Nikšić, Šavnik, Kolašin, Manastir Moraču. 2 Švarc je u Crnoj Gori boravio 1880. godine, a 1888. je u Lajpcigu objavio knjigu “Montenegro”. U knjizi je između ostaloga zapisao: “To se posebno odnosi na jednu osobinu, koja u granicama ‘crnih planina’ žestoko dolazi do izražaja, a to je ljubav prema domovini, ta osnovna osobina Crnogoraca. . .

Za dragu domovinu stanovnici crnih planina bez razmišljanja daju život, i to ne samo muškarci nego i predstavnice slabijeg pola, koje često prate muškarce u borbi, pa iako same ne rukuju smrtonosnim cijevima, one ih pune da bi ih ispaljivali njihovi muževi.

Uz ovu već pomenutu osobinu treba dodati i neke druge, koje su s njom veoma povezane. To su hrabrost i neustrašivost, osobine po kojima nijedan drugi narod ne može da se uporedi sa Crnogorcima. Sve te osobine crnogorskog bića ni najljući neprijatelj ne može poreći.”3 1 Glas Crnogorca, 21. april do 10. Maja 1881.

2 Isto.

3 Bernhard Švarc, Crna Gora, CID, Podgorica, 2014, str 402 i 403.

418

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 415-419 Dragana Marković: Slika Crne Gore u očima Njemaca u xix vijeku – putopisi

Susret sa Knezom Nikolom

Nakon obilaska Crne Gore Švarc je imao prijem kod Kneza Nikole:

Naravno, vijest o mom srećnom povratku već je stigla do dvora. Pojavio se jedan ađutant i prenio mi je poruku da Knjaz koće da me primi u tri sata popodne... Nisam dugo čekao. Začuo se trom bat koraka, zavjese su se podigle i pojavilo se njegovo 419

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 415-419 Dragana Marković: Slika Crne Gore u očima Njemaca u xix vijeku – putopisi

visočanstvo. Knjaz Nikola je visok, mišićav čovjek, kao i većina Crnogoraca, ali je prilično punačak.

Njegove oštre crte lica odavale su inteligenciju i hrabrost, ali i blagost i prijateljstvo. Prema običaju u ovoj zemlji, on nosi brkove, ali i zaliske. Obučen je u narodnu nošnju, samo što je ona boljeg materijala i bogatije ukrašena. Njegovo visočanstvo Knjaz bio je veoma milostiv prema meni stalno je ponavljao nadu da će i ubuduće dolaziti još njemačkih naučnika da istražuju njegovu zemlju sa svih aspekata. Odbio je moju molbu da razgovaramo na njemačkom jeziku i, uz osmijeh, napomenuo da se služi njemačkim jezikom, ali se ustručava da to učini u prisustvu onih kojima je njemački jezik maternji. Kao znak potpune dobrodošlice ponudio mi je cigaretu, što, kao što je poznato, čini vladar na Zlatnom rogu (u Carigradu) samo kada nekoga veoma uvažava.

Prema želji njegovog visočanstva, pričao sam mu na francuskom jeziku o mom putovanju i hvalio sam ono što je bilo vrijedno hvale, a toga je bilo dosta. Nisam se ustručavo ni da kažem šta mi se ne sviđa i šta bi se, po mom mišljenju, moglo popraviti.

Njegovo visočanstvo se složilo sa mnom u svemu, ali je ukazao na one prilike u zemlji koje su se popravljale veoma sporo. Vladar “crnih planina” me je otpustio uz čvrst stisak ruke i sa željom da me opet vidi u Crnoj Gori. A bilo je i krajnje vrijeme da krenem. Sat je već pokazivao 5 časova poslije podne, a sunce je naginjalo ka horizontu.

Literatura

Švarc, Bernhard (2014). Crna Gora, opis putovanja kroz unutrašnjost sa nacrtom zemljopisa zemlje pp. 423. Podgorica: CID. Glas Crnogorca, Putovanje dr Bernarda Švarca po Crnoj Gori, broj 20. Cetinje. 1881. https://www.dlib.me/me/casopisi-novine-kolekcije

420

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 421-423 Zlatko Bender: Eko-turizam: Austrija i Bosna i Hercegovina

Zlatko Bender DABIH Društvo prijatelja Austrijanaca Banja Luka, Bosna i Hercegovina

Eko-turizam: Austrija i Bosna i Hercegovina Udruženje „Drvarska drenjina“ osnovano je prije 15 godina, a unazad desetak godina je došlo do saradnje sa Austrijancima u oblasti eko-turizma i uspješne privredne i kulturne razmjene. Studentica Ivana Pećanac kao volonterka je boravila dva puta u Donjoj Austriji, u eko hotelima Steinschaler Hof i Dorfil/Mostviertel regija-St. Polten,oblast Pielachtal, s ciljem učenja njemačkog jezika te upoznavanja kulture i običaja tradicionalne Austrije. Početkom jula 2021. godine u Banjaluci je boravila delegacija grada St. Poltena. Sastanak u Banja Luci je održan u Skupštini Grada.

Istog dana posađeno je i drvo prijateljstva banjalučke regije i regije Mostviertet Donje Austrije u parku Mladen Stojanović. „Mostviertel Tourismus“ GmbH je najveća turistička zajednica donje Austrije, a predsjednik je mag.Andreas Purt. Johann Weiss, direktor i vlasnik hotela Steinschaler Hof i Dorfil Rabenstein ad Pielach iz Donje Austrije je pionir eko-hotelijerstva i pokretač eko manifestacija-Dirndlkirtag u tom dijelu Donje Austrije.

U Banja Luci je dogovorena dugoročna suradnja na nekoliko područja, prvenstveno na području turzima - prekogranična saradnja i turistička razmjena te promocija i unaprijeđenje turističke ponude u oba pravca; saradnja u unaprijeđenju korištenja drenjine u BiH,kroz primjenu iskustva iz Austrije; saradnja lokalnih zajednica kroz omladinsku razmjenu ekoloških i ruralnih područja i učešća na privredno kulturnim manifestacijama te saradnja na EU projektima i drugim fondovima za zajedničke projekte.

421

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 421-423 Zlatko Bender: Eko-turizam: Austrija i Bosna i Hercegovina

422

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 421-423 Zlatko Bender: Eko-turizam: Austrija i Bosna i Hercegovina

423

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 425-427 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo“ iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

Zlatko Bender DABIH Društvo prijatelja Austrijanaca Banja Luka, Bosna i Hercegovina

Zoološko-botaničko društvo“ iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog područja Klekovače* U radu je autor istaknuo značenje Zoološko-botaničkog društva iz Beča, koje je daleke 1909. godine potaknulo izdvajanja zaštitnog područja Klekovače u prašumski rezervat ili park prirode što se, dakako u znatno smanjenom površinskom obimu, ostvarilo u petom desetljeću 20. stoljeća.

Ključne riječi: Zaštitno područje Klekovača, prašumski rezervat, park prirode

* Izlaganje sa 29. Znanstvenog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ održanog u Osijeku 2021. godine

425

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 425-427 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo“ iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

Poveznica i ispreplitanje prošlosti u sadašnjosti

U nastavku istraživanja tema u kojima su poveznica Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu već niz godina ističem značenje Austro - Ugarske Monarhije i njenih vladajućih krugova u poticanju gospodarskog razvoja i rješavanju upravno-političkih prilika u Bosni i Hercegovini, i to posebice od 1878. godine (Bosansko - hercegovačkog ustanka) i prvog desetljeća 20. stoljeća nakon pripojenja Bosne i Hercegovine K und K Monarhiji.

U tom kontekstu je „Zoološko-botaničko društvou iz Beča daleke 1909. godine potaknulo izdvajanja zaštitnog područja Klekovače u prašumski rezervat ili park prirode što se i u ovom 21. stoljeću ponavlja.

Naime, Projektom zaštite i razvoja šuma u Bosni i Hercegovini novcem Svjetske banke i talijanskog granta pomaže se proces reforme u šumarstvu da bi se povećali prihodi od šumskih resursa. To bi se ostvarivalo poboljšavanjem upravljanja šumama i unapređenjem zaštite biodiverziteta područja Klekovače kroz odluku o formiranju zaštićenih područja.

Zašto baš Klekovača - i u prošlim stoljećima, a i danas?

Jednostavan je odgovor jer dolazeći sa istočne strane Bosanskom Petrovcu sa lijeve strane se ukazuje moćan bedem Osječenice i Klekovače. Taj veličanstveni masiv Klekovače (1.962m ) najviši je vrh od Alpa prema jugoistoku. Za vrijeme vedrih dana sa vrha Klekovače se vidi Jadransko more.

Prema podacima iz prošloga stoljeća na potezu od Osječenice do Vitoroga bilo je oko 25.000 hektara skoro netaknute prašume. Okolno stanovništvo ovih slabo naseljenih predjela nalazilo je dovoljno drva za ogrjev i gradnju na rubovima planine.

To je bilo skoro netaknuto područje do dolaska austro-ugarske uprave od kada počinje eksploatacija šuma za potrebe drvne industrije. Prva bosansko-hercegovačka pilana podignuta je 1894. godine u Dobrljinu na ušću Sane u Unu, a 1900. je otvorena pilana u dolini Unca na jugozapadnom podnožju Klekovače. U potonjem desetljeću u području Klekovače izgrađena je za industrijske potrebe mreža uskotračnih pruga te se provodila nemilosrdna sječa drva pa je 1909. predsjedništvo Austrijskog zoološkobotaničkog društva iz Beča na zamolbu Međunarodnog kongresa botaničara uputilo ministru financija Austro - Ugarske Monarhije predstavku u kojoj je traženo da se dio područja planine Klekovače izdvoji u prašumski rezervat. Godinu dana potom na skupštini toga Društva utvrđeno je da su poduzete mjere za navedeno traženje.

Posebno je zanimljivo da je u jesen te 1910. godine i njemački Komesarijat za zaštitu spomenika prirode uputilo istom ministarstvu financija dopis u kojem izražava posebno zanimanje za to područje i traži informaciju o aktivnostima na izdvajanju šumskog rezervata na Klekovači. Na temelju toga je od 1911. godine provedeno ograničavanje i postavljanje graničnih znakova na površini od 1.748 ha mješovitih šuma bukve, jele i smreke i 300 ha neobraslog i krivuljom obraslog zemljišta.

426

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 425-427 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo“ iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

U zaključku je bitno istaknuti da do početka Prvoga svjetskoga rata nisu okončane aktivnosti za izdvajanje ovog objekta zaštićene prirode iz sastava šumsko-privrednog područja kojim je upravljala tvrtka Ota Štajnbajsa (Otto Steinbeis), a izbijanjem Prvoga svjetskoga rata i propašću Austro - Ugarske Monarhije prekinute su sve aktivnosti na izdvajanju ovog i drugih rezervata prirode u Bosni i Hercegovini. Tek nakon Drugoga svjetskoga rata 1956. godine zakonski je zaštićen na površini od 298 ha što i je bila zamisao „Zoološko-botaničko društvo44 iz Beča još daleke 1909. godine.

427

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

Ivan Pederin Zadar

Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer Beim Untergang des Römischen Reiches wanderten Franken in die Römische Provinz Dalmatien ein und setzten sich fest in Nin, einer Stadt auf einer kleinen Insel in einer Bucht nördlich von Zadar. Sie waren Kristen und haben die eingewanderten Kroaten evangelisiert. Damals wurde in Dalmatien noch kroatisch, griechisch, romanisch (eine Übergangssprache vom Lateinischen zum Italienischen) und awarisch gesprochen. Von diesen Sprachen überlebte nur das Kroatische.1 Ihnen folgten die deutschen Pilger, die über den Brenner an die adriatischen Ufer kamen und dann weiter nach dem Heiligen Land segelten. Diese Fahrten waren nicht immer einfach wegen der Piraten.2 Dann drangen in den Südosten die Osmanen ein und Venedig vertrieb die Piraten und machte den Adriabucht zu einer Handelszone.

In den Türkenkriegen war Ungarn das erste Opfer des Heers Sulejman des Prächtigen, oder besser die Stephanskrone, die sich von zwei Königreichen zusammensetzte – Ungarn und das kleinere Kroatien. Beide Königreiche wurden besetzt, was übrig blieb waren die reliquiae reliquiarum olym inicytorum regnorum.

Die feudalen Streitkräfte setzten sich von Panduren zusammen. Panduren waren die Wehrmacht oder Polizei der Grundbesitzer. Es waren schlecht besoldete und noch schlechter ausgebildete Soldatenhaufen, die sich nicht den Heeren des Sulejman des Großartigen widersetzen konnten. Die osmanischen Heere wurden aus den Landgütern des Sultans der Timar besoldet. Sie hatten eine überlegene Kavallerie und eine sehr starke Artillerie. Dann eroberte Hernand Cortez Mexico mit den Silberminen und Karl V. konnte jetzt seine Heere gut besolden und ausbilden. Auf der anderen Seite rissen die Spahis die Timare an sich, wurden Beys und waren nicht immer gewillt, die Steuergelder (harač) dem Sultan zu entrichten. Der Kaiser konnte jetzt die Osmanen aus Ungarn und Teilen von Kroatien im Moreakrieg vertreiben.

Er stützte sich auf die Spionage der Handelsrepublik Dubrovnik, der Stadt, die 1 Radoslav Katičić, Litterarum studia, Književnost i naobrazba ranoga hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb, mhm mmvii 2 Krešimitr Kužić, Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodičasnika, XIXV-XVII.st.Split, 213.

429

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

am Endpunkt der römischen Straße entstanden ist. Dubrovnik war den Osmanen tributpflichtig, aber sie brachten nach Konstantinopel die Tribute, aber auch die Schmiergelder für die Paschas.3 Der Kaiser entsendete nach Dubrovnik den Obersten Domenico Corradino, der einmal in der Woche einen Brief über die Vorgänge bei der hohen Pforte berichtete. Es war ein Schritt des Wiener Hofes nach Konstantinopel und der Ägäis. Der Hof entschloss sich doch nicht für eine Eroberung der Adria mit reinem Vorstoß in den Mittelmeerraum. Die Adria blieb doch ein venezianischer Meerbusen, auch wenn Venedig nach dem Uskokenkrieg die vollständige Kontrolle des Adriahandels verlor. Als Venedig Dalmatien Anfang des XVI. Jh. erwarb verfügte man im Palazzo Ducale in Venedig das alle Schiffe und Boote, die in der Adria segelten im Hafen von Venedig anlegen sollten.4

Das gab Venedig die Macht über den Handel in der Adria. Den Uskokenkrieg hat die Monarchie mit dem Papste angeheizt, sie hatten Erfolg und Venedig büßte die Vormachtstellung im Adriahandel ein. Die Monarchie errang ihren Platz im Adriahandel.

Hier gehört ein Hinweis auf Kaiser Franz II., der in der österreichischen Historiographie als geistloser Pedant beschrieben wird. Er war das, aber er hatte eine sehr große Arbeitsfähigkeit. Er las einen jeden Akt, und deren gab es sehr viele und schrieb am Ende einige Anweisungen. Napoleon hingegen war kein Freund des Schreibtisches, er war Feldherr.

Im Jahre 1797 hat Napoleon Venedig aufgelöst. Kaiser Franz II. hat er Dalmatien zugewiesen. Aber gleich meldete sich der ungarische Graf Balalassa Ferenc de Gyarmath zu Worte und forderte eine Wiederherstellung der ungarischen St. Stephanskrone im Gebiet von der Ostsee bis zur Adria.5 Der Wiener Hof willfahrte den ungarischen Forderungen nicht, aber er wendete sich dem Meer zu, und in den Regierungskreisen begann eine langwierige Diskussion über Dalmatien. Rasche Entschlüsse kamen in Wien selten vor, man vertagte sie und überlegte sich immer wieder. In diesem Falle war die Frage, ob Dalmatien Graz oder Laibach untergeordnet werden soll. Endlich fasste man dann Beschluss – Dalmatien wurde Königreich mit einem Gouverneur, nach 1850 Statthalter auf der Spitze. Die Gouverneure bzw.

Statthalter waren in der Regel Kroaten und hohe kaiserliche Militärs.

Im Jahre 1805 fand die Seeschlacht bei Trafalgar statt. Wellington war mit seinen Schiffen der Sieger gegen die Franco-Spanische Flottenvereine. Napoleon wurde jetzt klar, dass er keine Rohstoffe für sine aufblühende Industrie aus der Übersee beziehen würde. Er besetzte Dalmatien und hoffte über Dalmatien Rohstoffe aus

3 Ivan Pederin, Dubrovnik kao središte europske diplomacije u morejskom ratu, Dubrovnik XVI (br.2-3,S. 205-233 4 Ivan Pederin, Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji, (14509-1797), Dubrovnik 1990.

5 Ivan Pederin, Napoleon i europske sile u borbi za Dalmaciju, (1797-1813. Einleitung

430

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

dem Osmanenreich zu beziehen. Dort hatte er auch einen Freund, einen Sultan. Er hat sich aber verrechnet. Bald brachen in Dalmatien und Montenegro Aufstände gegen die französische Besatzung los. Den Franzosen wurde der Weg nach dem Osmanenreiche verschlossen. Dann haben die Ulemas den fortschrittlichen Sultan abgesetzt. Für die Franzosen gab es keine Hoffnung mehr – die österreichischen Geheimdienste haben ihn besiegt, ihre Agenten, es waren Kroaten sie sickerten über die Kleinstadt Obrovac nach ins besetzte Dalmatien ein. Napoloeon entschloss sich zum russisch en Feldzug und das wurde zu seinem Verhängnis. Dalmatien kam zum Wiener Hofe zurück.

Die neue Verwaltung modernisierte das Land – es wurde eine moderne Besteuerung eingeführt, aus den Steuergeldern errichtete man die Marine, Beleuchtung und modernisierte den Hafen, die dann eine Hafenbehörde erhielten. Dann wurde auch das moderne theresianische Gesetzbuch eingeführt. Bis dann wirkten mittelalterliche lokale Gesetze. Statt dem mittelalterlichen Kommunen wurden Kreise mit Kreishauptmann eingeführt. Das geschah mit Verwendung der örtlichen Arbeitskräfte, die meistens in Padua gebildet wurden. Hier muss man die moderne politische Polizei erwähnen. Diese Polizei gründete Franz II. mit dem Freiherrn Hagern von Allenssteig. Diese Polizei wurde zur Waffe des Wiener Hofes gegen die Napoleonische Dominanz auf dem Schlachtfeld. Die riesigen Bestände dieser Polizei sind in den Wiener Archiven und werden niemanden zum Studium vorgelegt. Nach dem Sturz Napoleons wurde diese Polizei als Kaiserliches Dikasterium der Polizei mit dem Grafen Josef Sedlnitzky auf der Spitze. Dieser Graf war mit dem Kaiser und Metternich der stärkste Mann der Monarchie. Er hatte ein besonderes Interesse für Dalmatien. In Italien wimmelte es von Fortschrittlern, die ihre Sekten gründeten.

Sedlnitzky schlich ihnen über Zadar nach und hielt die Sektierer erfolgreich im Zaum. Der wurde in dieser Tätigkeit ein Freund der Kroaten.

In Kroatien drohte ein Zwist zwischen Ungarn und Kroaten. Ungarn meinten, Kroatien sei ihre Provinz und missachtete, dass Kroaten eines von den zwei Königreichen der Stephanskrone waren. Die Briefe der Päpste im Mittelalter ruhten damals immer noch im Archiv von Zadar. Aber in diesem Archiv forschte der ungarische Graf Mailath Miklos mit der Erlaubnis des Gouverneurs – anders wäre das nicht möglich gewesen. Die Politik hat auf das mittelalterliche Königreich Kroatien vergessen. Aber das Revolutionsjahr 1848 rückte immer näher.

Der bedeutendste Gegensatz war das tengerre Magyar - der Kampfruf des ungarischen Nationalismus. Denn Dalmatien war doch der Schwerpunkt des Königreiches Kroatien und war immer größtenteils von Kroaten bewohnt. Dann hat sich Jelačić mit dem ungarischen Ministerpräsidenten Kossuth Lajos überworfen, Dieser drohte Jelačić mit dem Krieg. Kossuth war Zivilist und Krautjunker, Jelačić war damals Freiherr und Oberst. Kossuths Sprache war unziemlich, Jelačić hätte ihn vor die Pistolen fordern können. Das tat er nicht, er rüstete ein Heer und marschierte 431

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

mit der Vollmacht des kroatischen Parlamentes (Sabor) nach Ungarn ein. Der Kaiser setzte ihn ab, aber Jelačić leistete nicht gehorsam. Nach der Schlacht bei Pakozd,6 die ohne Sieger endete, ging Jelačić nach Wien und schlug mit dem Fürsten WindischGraetz die Oktoberrevolution nieder. Hernach ging er zum Kaiser Ferdinand. Der Kriegsherr empfang immer einen jeden Militär der ihn sprechen wollte. Diesmal willigte der Kaiser ein und liess sich von Jelačić in den Krieg ein. Jelačić und der Kaiser siegten.

Der Krieg entbrannte wegen Dalmatien und der Adria, eigentlich dem Mittelmeer.

Jelačić war der Sieger, der Retter der Dynastie. DAs Ungarn von der Ostsee bis zum Mittelmeer kam nicht zustande. Der Vorstoß der Monarchie ins Mittelmeer machte den ersten Schritt.

Österreichischer Lloyd wurde gegründet.7 Und seine Linienschiffe fuhren bis nach Alexandrien. Der Erzherzog Ferdinand Max nahm seinen Wohnsitz im Schloss Miramar bei Triest. Von dort machte der er häufig Segelschiffreisen nach Dubrovnik.

Er machte auch eine Segelschiffumsegelung der Welt, wurde dann Kaiser von Mexico und wurde dort erschossen. Er wurde durch den Erzherzog Rudolf ersetzt, Rudolf nahm seinen Wohnsitz auf einer Insel bei Dubrovnik, unterhielt dort seinen Salon, besuchte das Theater, empfing Gäste und - nahm sich das Leben, was Anlass zum Entstehen des tragischen habsburgischen Mythos gab.

Es war eine sehr wichtige Gepflogenheit der Dynastie – Man entsendete in ein jedes Land einen Erzherzog, der dort mit seiner Frau und Kindern wohnte, ein Salon unterhielt, das Theater besuchte und das Haupt der Gesellschaft bildete. In kleineren Orten erfüllte diese Pflicht der ortsansässige Graf. Ferdinand Max hatte seinen Wohnsitz im Schloss Miramar bei Triest. Rudolf saß in Prag und war derjenige der mit Josip Filipović, 1878. als Feldmarschall-Lieutenant den Fluss Sava überquerte und Bosnien vom Osmanenjoch befreite. Auf solche Weise entstand eine ruhige und ausgewogene Gesellschaft.

Beide Reiche - das habsburgische und das russische Reich hatten kaum Zugang zur See. Um 1848. war die Rekonstruktion der Stephanskrone an der Tagesordnung.

Ungarn forderte wieder das Gebiet von der Ostsee bis zur Adria. Der kroatische Ban Freiherr Josip Jelačić forderte den Drang der Monarchie nach Südosten. Die beiden stritten, Kossuth beleidigte Jelačić und dieser marschierte mit einem Heer nach Ungarn ein. Nach der Schlacht bei Pakozd, die ohne Sieger endete, ging Jelačić nach Wien, schlug die Oktoberrevolution nieder. Er sprach dann mit dem Kaiser 6 Gabor Nona Doie ungarische Honved Armee im Jahre 2848/1849.in:die k. u.K. Armee Studien von F. Glatz,.

I. Nemeskürti, P. Broucek, H. Haselsyteiner, A. Suppan, Europainstitut, 19998.S. 53. scheint im Unrecht zu sein, wenn er von Schlacht bei Pakozd als Niederlage Jelačićs schreibt. Er sollte sich die Briefe Jelačić Ban den Kaiser lesen.

7 I van Pederin, Austrijski LLoyd i turizam UN Hvatskoj, Adriatica Maritima, Zadar (18878. S. “05-“26.

432

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

Ferdinand in Wien und der Kaiser folgte Jelačić in den Krieg und siegte. Der Drang nach Südosten wurde ausgelöst.

Dann entsendete Kaiser Franz Josef Anton von Prokesch her nach Osten als Internuntius nach der Hohen Pforte.8 Der Krieg um das Erbe des Osmanenreichs hat begonnen - an der Hohen Pforte zwischen Prokesch – Osten und dem russischen Vertreter, den Grafen Igniatiev. Es war ein Spionagekrieg. Das nächste Ziel war Bosnien, die Kroaten drangen nach der Okkupation Bosniens, den Ungarn war das zuwider.

Italien vereinigte sich 1866. Aber in Rom sprach man L’Italia ´e unita ma non compiuta. der nächste Schritt war die Seeschlacht bei der Insel Vis. Der Admiral Graf Carlo Persano segelte mit einem mächtigen Geschwader über die Adria bis zur Insel Vis und begann mit dem Beschuss der Befestigungen. Dann sah er in der Ferne Schiffe kommen und fragte ob das Fischereiboote wären. Nein, es war die kaiserliche Flotte, mit Befehlshaber Admiral Wilhelm von Tegethoff. Die Mannschaften waren Kroaten. Das Gefecht begann. Die italienische Flotte war besser gerüstet und ausgerüstet, das Schiff „Re d´Italia“ war der Stolz der italienischen Kriegsmarine.

Tegethoff drang vorne und kam in eine solche Nähe der Feinde, dass ihn diese nicht mit ihren Geschützen treffen konnten. Er griff aber die Feinde mit dem Bugspriet an und versenkte sogar die „Re d´Italia“. Drei Tage dauerte die Schlacht und dann suchte Persano das Weite. Als er nach Ancona als Geschlagener landete, wurde er degradiert.

Die italienische Historiographie schreibt von dieser Seeschlacht als „la vergogna di lissa,“ es war eine Niederlage der übermächtigen Italienischen Kriegsmarine.

Jetzt konnte man mit der Befreiung Bosniens anfangen. Franz Josef hat als guter Kriegsherr das Land persönlich rekognosziert. Dann kam der Berliner Kongress, der 1878. Franz Josef ermächtigte, Bosnien und die Herzegowina zu Okkupieren.

Gleich marschierten zwei kroatische Divisionen nach Bosnien ein, von Slawonien marschierte der Feldmarschall Lieutenant Josip Filipović nach Bosnien ein, vom Süden marschierte der Feldmarschall Lieutenant Stjepan Jovanović auf der Spitze der 18. Infanterie Truppendivision in die Herzegowina ein Die Soldaten wurden in Kroatien ausgehoben. Zwei Monate dauerten die Kämpfe bis zur Besetzung. Es war ein Sieg des Wiener Hofes über Russland. Auch Italien - der Weg nach der Ägäis war frei. Die Monarchie hatte die Adria in ihrer Gewalt. Ihre Politik und Kriegsführung leiteten Kroaten. Ihre Interessen deckten sich mit den Interessen des Hofes. Franz Josef folgte dem politischen Instinkt des damals schon gestorbenen Jelačić. Es gab eine römische Straße, die Rom mit Konstantinopel, die zwei bedeutendsten Städte der damaligen Welt verband, es war später die Handelsstraße, die der Handelsrepublik 8 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, Zadar, 2005., ders. Napoleon i europske

sile u borbi za Dalmaciju (1797-1813). Zadar, 2015. Einführendes Kapitel. Der Graf Jelačić und die Südostpolitik der Monarchie, Zadarska smotra Nr. 5-6(2001) S.5ff.ders Njemački putopisi po Dalmaciji, Split, 1989. S,65ff. Daniel Bertsch, Anton Prokesch von Osten, München - Oldenburg, 2005.

433

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

Dubrovnik ihren Reichtum und auch den politischen Einfluss verdankte, denn in Dubrovnik wusste man alles, was in der Hohen Pforte geschah.

Bald hatte Franz Josef auch die Hohe Pforte in seiner Gewalt. Der Kaiser folgte den Ratschlägen des Banus Jelačić und Prokesch arbeitete emsig bei der Hohen Pforte für seinen Kaiser. Beide stiegen zum Grafen auf. Das Habsburgerreich stieg wieder zur Großmacht auf.

Der Kaiser war siegreich, aber der Spionagekrieg war nicht zu Ende. Bald treffen wir Prokesch, nicht mehr als Internuntius, sondern als Reisenden im Nahen Osten und in Nordafrika, auf der anderen Seite bereisten die Gebrüder Seljan Nordafrika, ja auch Lateinamerika. Sie waren Kroaten, aber orthodoxen Glaubens und waren russische Agenten. Das lässt vermuten, das beide Reiche sich bemühten Kolonialreiche zu schaffen, wie Frankreich und England es schon gemacht haben.

Das konnte nicht zustande kommen, denn bald brach der Erste Weltkrieg aus – ein Krieg, in dem die absolutistische Reiche, wie Österreich-Ungarn, das Habsburger Reich, Deutsche und das Russische Reich und das Osmanenreich schwanden. In Europa gab es zwei Lager, das soeben erwähnte absolutistische und ein liberales Lager – das waren England, Frankreich Italien und zu ihnen gesellte sich noch Amerika.

Dieses Lager scheint von der Freimaurerei beeinflusst zu sein. Die Freimauerei war in der Monarchie verboten, aber nicht in Ungarn.

Die Monarchie hat an der Ostküste Adrias einen mächtigen Kriegsapparat aufgebaut. Venedig, Pula, Rijeka, Šibenik und die Bucht Boka waren bedeutende Kriegshäfen. Rijeka war seit dem Ausgleich ungarischer Hafen, aber nur zum Teil, ein Teil des Hafens war Kriegshafen mit einem Hafenadmiral geblieben.

Die adriatische Insel Korčula war der Treffpunkt der griechischen Kolonien mit den Römern und es war der Geburtsort Europas. Octavius meinte, ein jedes Heer, das von Dalmatien in Italien landen würde, könnte bald selbst Rom belagern. Er wollte nicht das Römische Reich gründen, ehe er Dalmatien erobert habe. So geschah es auch. Dann erwarb Venedig die Kontrolle des dalmatinischen Handels und der Ägäis. Jedes Mal, wenn ein Krieg in der Levante ausbrach, stach ein mit goldenen Münzen beladenes Schiff vom Rialto auf See und segelte nach Zadar. Von Zadar aus versorgte es die Streitkräfte. Seit dem Anfang des XIX. Jh. stritten um Dalmatien der Wiener Hof, Ungarn, Kroatien, Frankreich und schließlich auch Italien.

Daraus ergibt sich, dass der Adriabusen der wichtigste Winkel des Mittelländischen Meeres sei.

Der Fremdenverkehr

Zu Anfang des XIX. Jh. kam nach Dubrovnik und dann nach Split Franz Petter.

Er war ein verkrachter Kaufmann der Arbeit im Staatdienst suchte. Er wurde nach 434

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

Dalmatien als Deutschlehrer geschickt, hatte wenig Erfolg, denn deutsch lernte man dort nicht gerne.

Deutsch war eine in Dalmatien so gut wie unbekannte und nicht beliebte Sprache.

Die Gebildeten sprachen Italienisch als Gebildetensprache. Nur wenige von den Italophonen waren „ethnische“ Italiener. Seit der Mitte des XIX. Jh. begann der Streit um die Amtssprache. Franz Petter gefiel es in Dalmatien nicht, er sehnte sich nach den alpinen Wäldern seiner Heimat und verkehrte mit den wenigen Deutschen, die sich in Dalmatien aufhielten. Petter und seine Freunde entdeckten um das Jahr 1830. dass das Baden im Meer sehr angenehm war.

In Österreich wurde die Nordbahn von Wien nach Prag gebaut. Ihr folgte die Südbahn von Graz nach Triest und Pula. Dann wurde die Villa Angiolina in Opatija als Gaststätte umgebaut und beherbergte Offiziere. Bald darauf wurde auch Hvar auf der gleichnamigen Insel zum „Kurort“ für die „unbemittelten“ Adeligen. Es war der Anfang der Touristik, um die gleiche Zeit wie in Nizza. Im Schloss Belvedere nahm der Erzherzog Ferdinand Max seinen Wohnsitz und machte häufige Ausflüge in die Städte Dalmatiens, besonders nach Dubrovnik. Die neugeborene Touristik war stark von den Linienschiffen des österreichischen Lloyd abhängig. Es war eine Touristik der Oberschicht, der Hochfinanz und vor allem des Hochadels. Ferner gab es unter den Feriengästen viele Offiziere, darunter viele Adlige.

Der Erzherzog Ferdinand Max machte eine Weltumsegelung auf seiner Yacht.

Er kam zurück und wurde Kaiser von Mexico. Er wurde der in einer Revolution erschossen. Nach Dalmatien wurde dann ein anderer Erzherzog geschickt. Der Hof hielt offenbar viel von Dalmatien.

Offiziere waren Leute, die gerne zur Feder griffen, besonders in der russischen Literatur, aber auch in der österreichischen. In Rijeka lebte so ein Seeoffizier der K. Kriegsmarine, ein Spross einer Familie von Intellektuellen – Heinrich von Littrow.

Sein Werk ist auf das Meer fokussiert. Im geistigen Leben der Bürger spielt die Familie eine Rolle. Diese Familien hatten oft eine Gouvernante und die Gouvernante hatte eine Rolle in der Bildung der ihr vertrauten Kinder. So ein Kind war Littrow. Der Vater Joseph ist nach Wien aus Böhmen gekommen, war Astronom und Professor an den Universitäten von Kazan und Krakow und endlich Wien. Sein Sohn Franz war General, der in Oberitalien stritt und sich in den Kämpfen bei Custozza hervortat.

Er war Kartograph und wirkte beim Bau von Eisenbahnlinien. Littrows Frau war nach Karoline Pichler aktiv in der Frauenbewegung. Die Familie, in der Heinrich 1820 geboren wurde, war eine typische bürgerliche Gebildetenfamilie. Sie war mit Franz Grilparzer befreundet. Heinrich wurde im Marinekollegium von Venedig gebildet und wurde Offizier. Er diente auf Segelschiffen und Dampfern der Kaiserlichen Kriegsmarine. Er wirkte als Lehrkraft bei der Bildung der Anwärter 435

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

der Offiziersberufe, wirkte mit im Schreiben des Marinereglements. Er schrieb auch Gedichte und wurde spöttisch Poetaster genannt. Das war ein Vorwurf.

Seine erste Gedichtsammlung trägt den Titel „Möwen“. Das war ein Neuling in der österreichischen Literatur. Er wahrte, dass von Goethe geschaffenen Lehrsatz von der Einheit des persönlichen und literarischen Erlebnisses. Aber in seinem Bildnis der Natur wirkt auch der Gedanke Rousseaus. Die Poesie ist für Littrow ein Organismus.

Hier wirkt auch Goethes Naturbild als ein chaotischer Organismus. Er brach mit der Tradition, wie viele Realisten in der Literatur. Für Littrow war das ein Ablehnen des Rationalismus. Hier bewegt er sich in der Gedankenwelt Goethes und Herders. Das Wasser ist für Goethe ein Mittel der Vereinigung des Menschen mit der Natur, bei Littrow ist das das Meer. Es ist eine Flucht von der Rationalität.

Im zwanzigsten Jahrhundert änderte sich die Struktur. Bei Goethe ist das das Gedicht „Auf dem See“ und dann „König in Thule“. Littrow machte einen Kühnen Schritt zum Meer, an dessen Ufern er lebte, er schrieb die Gedichte „Glückliche Fahrt“ und „Meeresstille“. Hier haben das Meer und der Tod die Rolle der Erneuerung der Persönlichkeit. Bei Goethe ist das Wasser eigentlich Erneuerung des Menschen durch die Natur. Das Wasser ist die Vereinigung des Menschen mit dem Absoluten Metabolismus der Natur.

In der deutschen Literatur wurde das Absolute nur scheinbar mit der Natur vereinigt, weil er nicht Goethes Auffassung der Natur mit Feuer versöhnt hat. Diese Gedichte wurden nicht für Offiziere geschrieben, die waren Littrows Lesepublikum nicht, sondern für Leser, die Deutsch konnten. In der Kriegsmarine gab es damals sehr viele, vielleicht auch zu viele Italiener, die sich 1848. als unzuverlässig erwiesen.

Die Leser der Zeit. Er bemühte sich nicht Originell zu sein, oder Individualist. Er ist nicht so wie Balzac, der dem Verleger Gehorsam leistet. So was erwartet der Leser nicht und ganz besonders nicht von einem Seeoffizier.

Das machten erweiterte Horizonte und das brachte das Meer in Ihre Werke.

Das Meer, das auch in ihren Lebensmythos ein in der Erfahrung der breiteren Leserschichten deren Bedürfnisse diese Dichter erfüllten. Litttrow ist ein Offizier der Kriegsmarine, der dieser Marine zum Ansehen verhelfen will. Als Dichter sprach er eben zu diesen Kreisen. Er beschwert sich doch auf viele Leser, die nichts von der Kunst wissen.

Littrows Verhalten ist das, des Dichters, der Leserschaft im Realismus und des Meeres als einem unwiederbringlichen Erlebnis steht. Littrow baut es aus.

Als am 20. Februar 1860 in Triest ein Verein gegründet wurde, las Littrow den Prologus, der im selben Jahre auch verlegt worden ist. Litrows Dichtkunst ist vergleichbar mit Joseph Conrad in der englischen, mit Pio Baroja in der spanischen und Pierre Loti. Diese Dichter meinten dass der Bedarf der englischen und französischen Seeleute oder Fischer den Kulturbedarf ihrer wäre. Littrow beschreibt das Meer als 436

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

göttlich und die Sterne, die die Schiffe leiten. Das Schiff ist die Metapher des Autors selbst, sein Schicksal koinzidiert eigentlichen mit das im Meer enthalten Wort Schiff und die Sterne. Der Autor ist der von der Schifffahrt angezogener junger Mensch. da suchen wir das Koinzidieren des Autors mit dem Leser im Matrosenberuf.

Hier popularisiert Littrow die Seefahrt. Sie ist nicht etwas göttliches, sondern eine Tätigkeit im Interesse des Staates. Und der Beruf des Matrosen ist besser als jener des Landwirtes.

Dann sieht der Dichter am Ufer und lockt die Möve in den Hafen. Doch weiß der Dichter, dass sich die Möve nicht zähmen lassen - dieser Vogel beruht auf der Natur, wie Rousseaus sieht. Der Autor hält fest mit dem Leser zusammen. Das Schiff ist bei Littrow die Metapher des Autors selbst, das Schiff bedeutet Reichtum, der Kompass ist Reichtum und der ungestüme Wille nach Erfolg, die Mäste sind Pappeln. Bei Goethe vereint sich mit der göttlichen Natur im Wasser. Littrow wirbt um neue Matrosen. Dieses steht das realistische Bewusstsein der Arbeit und der Gesellschaft als Staat. Das Schiff ist die Metapher des Dichters als Einheit des Schiffes mit dem Ocean als Metapher des Lebens, oder als Braut. Im Gedicht „Fischerin “ ist das Netz die Metapher der schönen Fischerin, die auf dem Meeresufer sitzt.

Littrow war ein Meister der Strophe. Das Meer ist die Metapher des Weibes.

Sein Gedicht ist wie das Gedicht im Realismus geneigt zum Episieren. Aber in seinem Dichterwerk lesen wir auch vom verwohnten Jungen, der Matrose werden will, der aber diesen Beruf als zu streng empfindet. Dann das Mädchen, das am Ufer auf ihren Bräutigam wartet, aber dieser ist ertrunken. Das Mädchen ist durch ihr Gebet humanisiert. Das Meer ist dann enthumanisiert durch sein Eingreifen in das menschliche Schicksal.

Die Schicksalsmagie steht nach zu Balladendichtung der Annnette von Droste Hülshoff in der Sammlung „Auf der See“ (185) liest man ein Lot der zwei Farben des Reiches - Weiß und Rot - sieht er immer siegen. Er rief die Matrosen auf für die Monarchie ein Grab zwischen den Korallenpflanzen zu errichten.

Im Gedicht „Sehnsucht“ steht er zwischen der Romantik und dem Realismus und machte die Sehnsucht zum Besitz der Matrosen und sieht den Unterschied des Meeres und des heimatlichen Ufers. Er beschrieb auch den Boden des Meeres als Alptraum. Littrow entfernt sich von der Folklore, indem er seinen Matrosen allein den Zugang zum Meer als Zauberei ermöglichte. In dem Gedicht entsteht die lyrische Stimmung durch einen Aufruf zum Mitkommen. Der Leser braucht wenig Mut, um das Gedicht „Sirenenlied“ Goethes „Der Fischer“ zuzuordnen. Der Tod im Wasser mit den Korallen ist nicht schreckenerregend, es lädt ein zur Seligkeit in den Korallen Heinen.

Die Literaturwissenschaft nimmt an, dass jede Menschengruppe seine ästhetischen Bedürfnisse hat. Escarpit nennt nur wenige Gruppen, wir könnten hier 437

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

den Jägersmann und den spießbürgerlichen Heimatroman nennen. Zdenko Škreb meint, dass sich Dichter als Vertreter einer Menschengruppe fühlen, eigentlich als Vertreter der Nation empfinden.9

Bis zum Ende des XVIII. vertrat die Nation der Adel. Littrow empfindet sich als Vertreter der Kriegsmarine und will sie kultivieren. Seine Bücher erschienen in mehreren Auflagen, die Sammlung „Aus der See“ erlebte sogar vier Auflagen. Littrow stärkt das Bewusstsein der Kriegsmarine, indem er den Tapferen ein schönes Leben verspricht. Im Gedicht „Matrosen-Grab“ beschreibt er das Grab in der Tiefe, das niemand schänden würde. Im Gedicht hat er einen Kriegshafen Pula beschrieben und die Monarchie als ewig und unbesiegbar, als Erben von Rom. Dieses bringt Littrow nicht in die Nachbarschaft von Joseph Conrad oder Pierre Lotti. Diese Autoren meinten, dass das Leben der Matrosen die nationweiten Interessen wecken würde. Sie waren nicht in Unrecht, sie haben ein breites Interesse für die weite Welt bei ihren Lesern geschaffen. Der Mythos ihres Lebens haben sie ausgebaut.

Littrow ist vor allen Dingen der Dichter der Kaiserlichen Kriegsmarine, der dieser Marine Ansehen im kontinentalen Österreich aufgebaut hat. Er warb durch seine Dichtung um Nachwuchs in der Kriegsmarine besonders in den Erbländern. Ob er Erfolg in diesen Fragen hatte, bleibe dahingestellt. Er stieg nicht zum namhaften Nationaldichter auf.

Das Alles gehört zur Frage des Ansehens des Dichters im damaligen Österreich.

Ihm gelang es nicht eine eigene unwiederholbare Dichtersprache zu schaffen. Littrow erfüllte den Wunsch der Leser und ihre Erwartungen. Als in Rijeka ein Picknicksaal gegründet wurde, schrieb Littrow aus diesem Anlass ein Gedicht, in dem er das soziale Leben und die Salons beschrieben hat. Diese waren der Nährboden für die Privatsalons, die die Freunde der Familie empfingen. Aus Anlass der Seeschlacht bei Vis 1866. schrieb er ein Matrosenlied, das im Druck erschienen ist. Nach dieser Schlacht zog sich die Monarchie aus Deutschland und Italien zurück und wendete sich dem Drang nach Südosten zu. Nun ist bei Littrow die Literatur ein Mittel der Staatspolitik geworden. Ähnliches kann man von seiner Sammlung Von „Wien nach Triest“ und der Sammlung „Semmeringfahrt“ meinen. Es ist eine Reisebeschreibung in Versen – ein Fluchtversuch von dem Schematisieren der Eisenbahnfahrt, in der Littrow jede Ortschaft an der Fahrt auch beschrieb. Es war eine Flucht vor der banalen Eisenbahnfahrt und ein Versuch der „Zentralisierung“, wohl als Ironie zum Eröffnen des Zentralfriedhofes in Wien, wo die Toten keine Ruhe haben. Der Telegraph Šbegleitet den Menschen wie ein Geheimagent. Die Maschinen werden vom Hunger und Dampf getrieben. Auf solche Weise tritt Littrow in die Moderne ein, in der Wien in seine Dichtung, wie die Stadt, in der das Alte besser als das Neue ist. Er 9 Zdenko Škreb, Studi Književnosti, Zagreb, 1975. S.63.

438

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 429-439 Ivan Pederin: Der Vorstoss des Wiener Hofes an das östliche Mittelmeer

sucht eine Strophe im Konkordat. In der das Land so wie Salat aussieht. Littrow tritt mit der Ironie hier in die Nähe von Heinrich Heine und antizipiert auch Friedrich Nietzsche, beide brachten bedeutende Umschichtungen in die deutsche Literatur und wiesen nach dem Symbolismus und Expressionismus hin. In ihren Werken empfand Littrow nicht, dass sich die Verse nicht immer gut für die Reisebeschreibung neigen.

So lobte er in Versen den verstorbenen Besitzer eines Schlosses in Mödling das früher dem Fürsten Liechtenstein gehörte, auch wenn diese Verse unpoetisch fast wie Werbungverse sind, müssen wir doch erwähnen das vor Littrow, Arno Holz 1886 von Telegraphen und dem Rausch der Hammer dichtete. Arno Holz war Naturalist, Littrows realistisch-pädagogisches Verhalten wirkt poetisch oder nicht, aber Holzs Verse können poetisch sein oder nicht, aber er verspottet den Menschen, den man Parvenu nennt.

439

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 441-446 In memoriam: Zorislav Schönberger (1941. – 2023.)

In memoriam: Zorislav Schönberger (1941. – 2023.)

U nedjelju, 3. rujna navečer, iznenada nas je napustio Zorislav – Zorko Schönberger, dugogodišnji aktivist i najdugovječniji predsjednik Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj. Njegova je smrt veliki gubitak za Njemačku zajednicu, na čijemu je čelu bio čak 4 mandata, od 2003. do 2018. godine. U tom je razdoblju Njemačka zajednica izrasla u središnju udrugu njemačke i austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a u međunarodnim se organizacijama i forumima potvrdila kao relevantan predstavnik hrvatskih Nijemaca.

Zorislav je bio vrlo ponosan na svoje njemačke pretke, ali također i na slovačke, mađarske i hrvatske, smatrajući da je porijeklo njegovih djedova i baka bogatstvo koje mu je osiguralo širok pogled na svijet. Znao je za sebe reći da je on ‚pravi mišmaš KuK Monarhije‘. Njegov čukundjed Bartol Schönberger u Slavoniju je doselio iz Siersthala u Lotaringiji (danas Francuska), a njegovi su se pradjed i prabaka Pero i Katarina Schönberger u Osijek doselili iz Prigrevice. Zorko se rodio u Osijeku 18. prosinca 1941. godine i bio je pravi Esseker, a kako je znao reći‚ povijest Osijeka mu je jako bila „prirasla srcu“. Djetinjstvo mu je obilježio Drugi svjetski rat i pamtio je velike izbjegličke kolone njemačkoga stanovništva koje je napuštalo svoje domove i odlazilo u nepoznato koncem i nakon rata. O svojim sjećanjima na djetinjstvo i mladost, život u Osijeku i o običajima koji su se njegovali u njegovoj obitelji ostavio je važan snimljeni video zapis.

441

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 441-446 In memoriam: Zorislav Schönberger (1941. – 2023.)

Osnovnu i srednju školu završio je u Osijeku (maturirao je 1960. godine), nakon čega je otišao na studij kemije na tadašnjem Tehnološkom fakultetu u Zagrebu (danas Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) koji je uspješno završio 1966. godine, kada se zaposlio u osječkoj tvornici ‚Saponia‘, u kojoj je proveo sav svoj radni vijek.

Bio je voditelj pogona proizvodnje kozmetike, a sudjelovao je na tehnološkom dijelu projektiranja ‘Saponijine’ tvornice kozmetike u Nemetinu kao i ‘Saponijine’ tvornice mirisa.

U Njemačku zajednicu u Osijeku učlanio se 1998. godine i odmah je postao aktivan član, u vrijeme kad je na njenome čelu još bio Franjo König. Nakon što je 2003. godine tadašnji predsjednik Zajednice Nikola Mak bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, povukao se s te čelne dužnosti i naslijedio ga je upravo Zorislav Schönberger, kao jedan od njegovih najbližih suradnika.

Iako je bio temperamentan, nije bio sklon konfliktima i uvijek je stvarima pristupao smireno, tražeći konsenzus i slaganje oko najvažnijih pitanja. Bio je vedar i veseo čovjek kojega je lako bilo voljeti i s kojim je lako bilo raditi i surađivati. Rado viđen u društvu, često je posjećivao aktivnosti ogranaka Zajednice i redovito bio na svim njenim važnijim događanjima. Kao predsjednik Zajednice u mnogim je prilikama zastupao ne samo svoju Zajednicu nego i njemačku manjinu u Hrvatskoj na brojnim sastancima i koordinacijama, kako pred državnim tijelima tako i u Svjetskom savezu Podunavskih Švaba, Austrijskoj zemaljskoj udruzi Podunavskih Švaba u Beču, a kasnije i pred drugim njemačkim forumima koji skrbe o manjinama u inozemstvu.

Bio je i član Vijeća njemačke nacionalne manjine Osječko-baranjske županije u više mandata. Godinama je djelovao i kao član Pjevačkog zbora Njemačke zajednice ‘Alte Kameraden’. Napisao je knjigu ‘Podunavsko - švapski nazivi naselja – Donauschwäbische Ortsnamen’, koju je izdala Njemačka zajednica (Osijek, 2015.). Niz godina bio je i član Mješovitoga pjevačkoga zbora Župe Preslavnog Imena Marijina u Osijeku.

Pamtit će se i to da je u prosincu 2012. godine, kao predsjednik Zajednice, bio domaćin svečanosti povodom 20. obljetnice njenoga osnutka u osječkom HNK, kada je na svečanost došao i njen pokrovitelj – prof. dr. sc. Ivo Josipović, tadašnji Predsjednik Republike. Deset godina kasnije, u prosincu 2022. godine na istome mjestu Zorislavov nasljednik na dužnosti predsjednika Vladimir Ham uručio mu je, povodom 30. godišnjice osnutka Zajednice, Jubilarno priznanje Njemačke zajednice, u znak zahvalnosti za njegov višegodišnji i osobit doprinos u radu i razvoju Zajednice, provedbi njenih programa, njenoj javnoj afirmaciji i razvoju volonterskoga rada.

Posljednji ispraćaj Zorislava Schönbergera bio je na Donjogradskom groblju u Osijeku u subotu, 9. rujna, gdje su se, pored Zorkove supruge Jasne i sinova te drugih članova obitelji, okupili brojni Zorkovi prijatelji i članovi Njemačke zajednice na čelu s predsjednikom Vladimirom Hamom, tajnikom Darkom Apelom, voditeljicom projekata Hannom Klein i drugim članovima Vorstanda Zajednice. Na posljednji ispraćaj u Osijek 442

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 441-446 In memoriam: Zorislav Schönberger (1941. – 2023.)

stigla je i Renata Trischler, direktorica Radne zajednice njemačkih manjina Europe iz Berlina, dugogodišnja Zorkova najbliža suradnica u Njemačkoj zajednici.

Ispraćaj koji su upriličili Zorkovi prijatelji bio je zaista veličanstven – od njega su se najprije oprostile članice i članovi Mješovitoga pjevačkoga zbora Župe Preslavnog Imena Marijina iz osječkog Donjeg Grada u kojemu je Zorko pjevao godinama Potom su se pjesmom ‘Ich hatt’ einen Kameraden’ od svoga Zorka oprostili i članovi Pjevačkoga zbora ‘Alte Kameraden’ Njemačke zajednice. Bilo je to prema njegovoj želji, iskazanoj još za života.

Zorislav Schönberger ostaje upisan velikim slovima u kronici Njemačke zajednice kao njen zaslužnik i dugogodišnji predsjednik, ali i u sjećanju svojih suradnika i suvremenika kao dobar čovjek i prijatelj od kojega se imalo što čuti i naučiti i s kojim je bilo divno raditi.

Goran Beus Richembergh

443

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 441-446 In memoriam: Zorislav Schönberger (1941. – 2023.)

In memoriam: Zorislav Schönberger (1941. – 2023.)

Am Sonntag, am Abend des 3. September, verließ uns unerwartet Zorislav – Zorko Schönberger, langjähriger Aktivist und Präsident mit längstem Mandat der Deutschen Gemeinschaft-Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien. Sein Tod bedeutet für die Deutsche Gemeinschaft einen großen Verlust, an ihrer Spitze war er sogar 4 Mandate, von 2003 bis 2018. In dieser Zeitspanne entwickelte sich die Deutsche Gemeinschaft zu dem zentralen Verein der deutschen und österreichischen Minderheit in Kroatien und in internationalen Organisationen und Forumen bewährte sie sich als ein relevanter Vertreter der Deutschen aus Kroatien.

Zorislav war sehr stolz auf seine deutsche Vorfahren, aber auch auf die slowakische, ungarische und kroatische, die Abstammung seiner Großeltern für einen Schatz haltend, der ihm einen breiten Blick auf die Welt sicherte. Er pflegte für sich zu sagen, er sei ‚ein richtiges Misch-Masch der K. u. K. Monarchie‘. Sein UrUrgroßvater Bartol Schönberger kam aus Siersthal in Lothringen (heute Frankreich) nach Slawonien, und seine Urgroßeltern Pero und Katarina Schönberger siedelten aus Prigrevica nach Osijek um. Zorko wurde in Osijek geboren, am 18. Dezember 1941, er war ein richtiger Esseker und, wie er oft sagen pflegte‚ ‚die Geschichte von Osijek ist ihm sehr ans Herz gewachsen‘. Seine Kindheit wurde von dem Zweiten Weltkrieg geprägt und er erinnerte sich noch an gut die große Flüchtlingszüge der deutschen Bewohner, die zu Kriegsende und nach dem Krieg ihre Heime verließen und ins 444

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 441-446 In memoriam: Zorislav Schönberger (1941. – 2023.)

Unbekannte zogen. Über seine Erinnerungen an die Kindheit und Jugend, das Leben in Osijek und die Bräuche, die in seiner Familie gepflegt wurden, hinterließ er ein sehr wichtiges Videoverzeichnis.

Die Grund- und Mittelschule absolvierte er in Osijek (sein Abitur machte er 1960), danach studierte er Chemie an der damaligen Technologischen Fakultät in Zagreb (heute Hochschule für Chemieengenieuring und Technologie), sein Studium schloss er 1966 erfolgreich ab, da begann er seine Laufbahn in der osijeker Fabrik ‚Saponia‘, wo er sie auch beendete. Er war Betriebsleiter bei der Kosmetikproduktion, nahm auch an dem technologischen Teil des Projektierens der Kosmetikfabrik von „Saponia“ i Nemetin sowie der Duftfabrik der Saponija teil.

Mitglied der Deutschen Gemeinschaft in Osijek wurde er 1998 und sofort war er sehr aktiv, zur Zeit als an deren Spitze noch Franjo König war. Nachdem 2003 der damalige Präsident der Gemeinschaft Nikola Mak zum Abgeordneten im Kroatischen Sabor (Parlament) gewählt wurde, zog er sich von dieser leitenden Position zurück und ihm folgte gerade Zorislav Schönberger, als einer seiner nächsten Mitarbeitern.

Obwohl temperamentvoll, neigte er nicht zu Konflikten und ging alles ruhig an, bei den wichtigsten Fragen immer Übereinstimmung suchend. Er war ein heiterer, lustiger, sehr liebenswerter Mensch, mit dem es sich leicht arbeiten und zusammenarbeiten ließ. Bei Gesellschaften gern gesehen, besuchte er die Aktivitäten der Gesellschaft oft und war bei allen wichtigen Veranstaltungen dabei. Als Präsident der Gemeinschaft vertrat er bei vielen Gelegenheiten nicht nur seine Gemeinschaft sondern auch die deutsche Minderheit in Kroatien bei zahlreichen Treffen und Koordinationen, so vor staatlichen Körperrschaften wie auch bei dem Weltdachverband der Donauschwaben, der Österreichischen Landsmannschaft der Donauschwaben in Wien und später bei anderen deutschen Forumen, die sich um die Minderheiten im Ausland kümmern.

Er war in mehreren Mandaten auch Mitglied des Rates der deutschen nationalen Minderheit der Gespanschaft Osječko-baranjska. Jahrelang sang er im Singchor der Deutschen Minderheit ‘Alte Kameraden’. Er schrieb das Buch ‘Podunavsko - švapski nazivi naselja – Donauschwäbische Ortsnamen’, veröffentlicht von der Deutschen Gemeinschaft (Osijek, 2015). Jahrelang war er auch Mitglied des Singchores der Pfarre des Allerheiligen Namens Maria in Osijek.

Erinnern werden wir uns auch daran, dass er im Dezember 2012, als Präsident der Gemeinschaft, Gastgeber des Festes anlässlich des 20. Gründunsgjubiläumes der Gemeinschaft im osijeker Kroatischen Nationaltheater (HNK) war, bei welchem, als sein Schirmherr, der damalige Präsident von Kroatien – Prof. Dr. sc.

Ivo Josipović, anwesend war. Zehn Jahre später, im Dezember 2022, übergab ihm Zorislavs Nachfolger auf dem Präsidentenposten Vladimir Ham, an derselben Stelle, anlässlich des 30. Gründungsjubiläumes der Gemeinschaft, die Jubiläumsurkunde der Deutschen Gemeinschaft, als Dank für seinen langjährigen und besonderen Beitrag 445

DG Jahrbuch, Vol. 30, 2023. str. 441-446 In memoriam: Zorislav Schönberger (1941. – 2023.)

zur Arbeit und Entwicklung der Gemeinschaft, der Durchführung ihrer Programme, ihrer öffentlichung Affirmation und Entwicklung der ehrenamtlichen Tätigkeit.

Das letzte Geleit von Zorislav Schönberger fand auf dem unterstädtischen Friedhof in Osijek, am Samstag den 9. September statt, wobei sich, außer Zorkos Ehefrau Jasna, der Söhne sowie anderen Familienmitgliedern, zahlreiche Freunde von Zorko und Mitglieder der Deutschen Gemeinschaft, angeführt vom Präsidenten Vladimir Ham, dem Sekretär Darko Apel, der Projektmanagerin Hanna Klein und andere Vorstandsmitglieder der Gemeinschaft einfanden. Zum letzten Geleit kam auch Renata Trischler, Koordinatorin der Arbeitsgemeinschaft der deutschen Minderheiten Europas aus Berlin, langjährige engste Mitarbeiterin von Zorko in der Deutschen Gemeinschaft.

Der Abschied, veranstaltet von Zorkos Freunden, war wirklich rührend – von ihm verabschiedeten sich zuerst die Mitglieder/innen des Singchores der Pfarre des Allerheiligsten Namen Marias aus der osijeker Unterstadt, in dem Zorko jahrelang sang. Danach verabschiedeten sich die Mitglieder des Singchores der Deutschen Gemeinschaft ‘Alte Kameraden’ mit dem Lied ‘Ich hatt’ einen Kameraden’ von ihrem Zorko. Das entsprach seinem, noch zu Lebzeiten geäußerten, Wunsch.

Zorislav Schönberger bleibt mit großen Buchstaben in der Chronik der Deutschen Gemeinschaft als ihr Verdiensteter und langjähriger Präsident verzeichnet, aber auch für immer in Erinnerung seiner Mitarbeiter und Zeitgenossen als guter Mensch und Freund, von dem man etwas hören und lernen konnte und mit dem es wunderbar war zu arbeiten.

446

UPUTE AUTORIMA Časopis “GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE – DG JAHRBUCH” (ISSN 1849-8159), kojega publicira Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek objavljuje istraživanja iz povijesti njemačkoaustrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i susjednim državama. Članci se objavljuju na hrvatskom ili, iznimno, na njemačkom jeziku. Objavljuju se radovi koji nisu tiskani u drugim časopisima, niti predani u tisak. Izvodi, sažeci, sinopsisi, magistarski radovi, disertacije te izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima ne smatraju se objavljenim radovima. U dodatku časopisa mogu se objaviti prikazi knjiga ili njihove recenzije, kraći prijevodi, osvrti i vijesti iz područja koje obuhvaća časopis.

Radovi se šalju u Uredništvo časopisa elektroničkim oblikom (e-mail: rtrisler@ gmail.com), a moraju zadovoljiti sljedeće tehničke propozicije:

• Maksimalni obujam rada (uključujući tablice, grafikone, slike i sheme) je 25 stranica A-4 formata (prored 1,5), sažetka disertacije 2 stranice, sažetka magistarskog rada 1 stranica, pregleda knjige 1 stranica (prored 1).

• Tekst mora biti pisati u Microsoft Word for Windows, verzija 6.0 ili viša, Font Times New Roman. Sve margine su 2,5 cm.

• Cijeli rad treba pisati veličinom slova 12, osim naslova rada (14), naslova i sadržaja tablica (10) te sažetaka (10). Naslov rada i poglavlja treba pisati velikim podebljanim slovima.

• Grafikoni, slike i sheme trebaju biti čisti, pregledni i snimljeni u Winword obliku te editirani kao integralni dio rada tj. u tekstu gdje dolaze. U naslovima i tablicama ne smiju se nalaziti fusnote.

• Početak odlomka (pasusa) u tekstu ne treba uvlačiti. Odlomke treba razdijeliti tipkom ENTER. Treba koristiti automatsku numeraciju stranica (pozicija dolje desno).

• Puna imena i prezimena autora, sa zvanjima, e-mail adresom kontakt autora i adresama ustanova u kojima rade (veličina slova 10, kurziv) stavljaju se na vrhu prve stranice lijevo. U slučaju da rad zahtijeva pisanje fusnota, poželjno je koristiti automatske fusnote veličine slova 10.

• Citirani autori u radu ne smiju biti podebljani niti pisani velikim slovima.

Primjer citiranja: Bezina Petar, “Samostani klarisa u Hrvatskoj”, Sveta Klara Asiška i naše vrijeme, Zbornik Kačić 26, Split 1994., 269-294.

Ukoliko se radi o zasebnoj knjizi onda je npr.: Cuvaj Antun, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. I., Zagreb 1910.

Radove će recenzirati najmanje 1 recenzent iz odgovarajućeg područja. Autori mogu predložiti recenzenta za svoj članak, a ukoliko to ne učine, odredit će ga Uredništvo.

Recenzenti obavljaju kategorizaciju radova: izvorni znanstveni članak, pregledni znanstveni članak, prethodno priopćenje, izlaganje na znanstvenom skupu, stručni članak. Rad može biti objavljen i bez recenzije u dijelu časopisa “Prilozi sa Znanstvenog skupa”. Svi radovi dobivaju UDK klasifikacijski broj (rad se kategorizira prema određenim područjima).

Radovi u pravilu sadrže:

NASLOV: treba biti što kraći, informativan, pisan velikim tiskanim (podebljanim) slovima, font 14.

APSTRAKT: navode se podaci o načinu istraživanja, korištenoj metodologiji i postignutim rezultatima. Abstrakt treba biti napisan kurzivom (font 10). Optimalna dužina je oko 100 riječi. Uz abstrakt, rad treba sadržavati ključne riječi bitne zbog uključivanja u informacijske sustave, a koje treba pisati podebljanim slovima u kurzivu (font 10).

UVOD: izlaže se ideja i cilj provedenih istraživanja, a može se dati vrlo selektivan osvrt na literaturu, ako nema posebnog poglavlja “Pregled literature”.

RASPRAVA: u pravilu sadržava opis metodologije primijenjene u istraživanju za članak te donosi bit članka.

ZAKLJUČAK: sadrži sintezu istraživanja i rezultata. Pri njegovom pisanju važna je postupnost u izlaganju.

LITERATURA: popis literature se donosi na kraju rada, a piše se abecednim redom s rednim brojem ispred prvog autora, s punim podacima (autori, godina, naziv reference, izdavač, mjesto izdavanja, stranice). Autore ne pisati velikim slovima.

SAŽETAK: Kratak sadržaj s najvažnijim zaključcima piše se na kraju članka na hrvatskom jeziku, opsega do jedne kartice. Piše se na posebnom listu, a Uredništvo prevodi sažetak na njemački jezik.

Zadnju verziju rada, ispravljenu prema primjedbama recenzenata, treba poslati Uredništvu e-mailom. Rukopisi radova se ne vraćaju.