Joydeep Roy-Bhattacharya Stra a
Joydeep Roy-Bhattacharya
Stra a Preveo s engleskog Borivoj Radakoviæ
Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2013.
© Joydeep Roy-Bhattacharya The Watch Hogarth Press (an imprint of Chatto & Windus) 2012. The Random House Group (UK) Joydeep Roy-Bhattacharya Stra a Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2013, u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Prijevod Borivoj Radakoviæ Urednica Sanja Janušiæ Prijelom Grapa d.o.o. Likovno ureðenje ovitka Elena Vrbaniæ Tisak Denona d.o.o.
ISBN: 978-953-6751-92-1 CIP zapis dostupan u raèunalnom katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 830288 Sva prava pridr ana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umno iti i prenositi u bilo kojem obliku, elektronièkim ili mehanièkim sredstvima, ukljuèujuæi fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.
Ova je knjiga posveæena narodu Afganistana
i Chrisu Hedgesu, uzoru, uèitelju i Ricku Sullivanu, oficiru, d entlmenu i Jonathanu Shayu, lijeèniku, iscjelitelju
Sofoklo, Antigona
...da æu mrijet, to znala sam – Ta kako ne? - pa da i ne proglasi ti. A prije reda l’ umrem, dr im za dobit. Tko ivi, ko što ja, u bijedi velikoj, Ej kako neæe od koristi biti mu smrt? Pa tako i ja alit neæu, snaðe l’ me Ovakva kob. No trup da sina matere Ja roðene bez groba pustit odolim, To peklo bi je, - ali ovo ne alim. Sofoklo, Antigona
SADR AJ
ANTIGONA
13
PORUÈNIK
41
STRA AR
65
ISMENA
97
GLASNIK
125
TIRESIJA I ZBOR
159
PORUÈNIKOV DNEVNIK
205
KAPETAN
237
Borbena ispostava Tras창ndan Provincija Kandahar Afganistan
ANTIGONA
Jedan.? Dva. Tri. Èetiri. Brojim trenutke i u sebi izgovaram Basmali. U ime Boga, najmilostivijeg, najmilosrdnijeg… Sada je sve na meni. Bojim se: ruke mi drhte, usta su mi suha. Bacam pogled unazad prema planinama u kojima sam provela èitav ivot, gdje sam se rodila, gdje mi je izginula obitelj. Sva moja obitelj osim brata Jusufa. Sjeæam se što je Jusuf rekao juèer prije nego što je sam krenuo u juriš na utvrdu: Postoje trenuci kada, da bi bio gospodar situacije, moraš i poludjeti i ostati mirne glave u isto vrijeme. Sjeæam se toga dok okreæem kotaèe svojih kolica i kotrljam ih niz strmu stazu prema èetvrtastu polju koje okru uje utvrdu. Sve su ovdje poravnali: nema stabala, nikakva raslinja, ni privida sjene, zemlja je suha i ispucala i veæ pr i usprkos tome što je rani sat. Oko mene se vrtlo i prašina, sunce e e posivjele zemljane grudobrane utvrde. Tlo je išarano otiscima èizama i tragovima mnoštva vozila. Na jednoj strani utvrde natrpana je gomiletina smeæa: odbaèene limenke od ulja, savijeni eljezni stupovi, plastiène vreæe i kante. Jedini znakovi ivota jesu povremeni odbljesci sunca na metalu i okomite pruge dima. Taj spr eni krajolik ne mo e se više razlikovati od plodne zelene udoline iz koje sam krenula amo. Kraj je potpuno opustošen, a još je više pust 13
zbog sadašnjih prisjeæanja. A opet, cijelo to noæno putovanje preko planina èekala sam samo taj prizor. Dok se opirem rukama o tlo da pokrenem kolica naprijed, prisjeæam se opasnih planinskih staza i ni sama nemam rijeèi da objasnim kako sam uspjela dovde bez ièega osim snagom svojih kr ljavih ruku i ramena. Neki me mišiæi bole na sam dodir, kao otvorene rane, drugi su mi kao kamen, mrtvi na svaki podra aj. Prokrvarili su mi patrljci od nogu: tek su mi nedavno zacijelili, ali neprekidno guranje naprijed što ga je nametalo moje putovanje zgulilo je šavove. Ne obazirem se na bol, ne obazirem se ni na što osim na èinjenicu da sam tu. Govorim sebi da sam tu jer je moje srce golemo, a bol stvaran. Tu sam da pokopam brata prema naèelima svoje vjere. To je sve. Truplo pod rojem muha koje zuje i prijeèe mi put. Imam osjeæaj da je sve nestvarno, pa se naginjem iz kolica i okreæem tijelo. Nije Jusuf nego neki mladiæ koji le i licem prema dolje, a na èelu mu rana od metka. Oko jednog oka mu se zgrušala krv, drugo je zatvoreno. Puštam ga i još jednom izgovaram Basmalu. Nešto podalje od one hrpe le i drugo tijelo. To je Rehmat, jedan od Jusufovih ljudi, a kad mu pridignem glavu, crni mu se turban razmota u petlje. Rehmat je bio izuzetno jak: mogao je jednom rukom podiæi hrastovu kladu. Sada mu be ivotna ruka mlohavo le i kraj mene. Ostavljam ga i sjedam nazad u kolica. Jato vrana nestrpljivo kru i u zraku. Visoko gore neki grabe ljivac klepeæe krilima i sprema se da sleti. Na uglu utvrde praska zastava kao pucanj na vjetru. Veæ osjeæam da sam iscrpljena. Moj je brat bio lud što je ovdje napao: iza mnogo prepreka od bodljikave ice, vreæa s pijeskom i zidova od blata i kamena, utvrda djeluje neosvojivo. Kreæem se prema treæem i posljednjem tijelu koje le i na polju. To je Bahram Gul, stariji od Jusufovih drugova koji mi je jednom dok sam još bila mala donio struèak planinskih tratinèica. Usta su mu otvorena i neprirodno crvena, a riða mu brada skorena od grimizna gnoja. Bahram je volio pjevati; onda je došao Talib i on je zamuknuo i okrenuo se svojim poljima. Ali nedavno je opet propjevao. Njegov mi glas 14
odjekuje u glavi dok ga ostavljam iza sebe. Bahramova kæi Anisa mi je bila najbliskija prijateljica dok nije umrla pri porodu mrtvoroðenèeta. Sada æe se opet sresti. Zavidim im na sreæi što æe ponovno biti skupa. Meni s lijeva odigne se oblaèiæ prašine. Vidim ga krajem oka, a onda osjetim miris i zaèujem zvuk prodoran poput zvona. Mozak mi je otupio od nedavnih napora, guram se dalje dok mi s desna resko ne zvizne drugi oblaèiæ. Tek tada mi sviæe da netko puca na mene. Kad treæi metak fijukne mimo, zaustavljam se. Tišina kao da traje èitav ivot. Preko zemlje klizi sjena usamljena oblaka. Di em ruku i diram taviz oko vrata. Prije mnogo godina otac je donio pisanu molitvu iz svetišta Sufi Pir blizu Zaren Šarana i otada je stalno nosim ušivenu u ko nu vreæicu. Sada me krijepi njezina mekota. Umjesto da pogledam prema utvrdi da vidim tko to puca na mene, bacam pogled nazad na planine. Stoje kao vjerni stra ari prema nebu, naspram njihove golemosti sve izgleda patuljasto. Ponovno se okrenem i pogledam utvrdu, a sada mi izgleda kao da je utonula u kontrast i više ne djeluje prijeteæe. Vidim je kakva zaista jest: rudimentarna struktura koja je rukama slijepljena od nepeèene opeke, vreæa s pijeskom i suhozida. Èudna uzvisina. Di em jednu Jusufovu bijelu košulju i mašem. Nekoliko trenutaka poslije toga preko trga odjekne metalan glas i pita što elim. Tse ghwâre?, pita. Premda govori paštunski, glas ima jasan prizvuk tad ièkog. Nisam iznenaðena. Procjenjujem koliko je utvrda daleko. Daleko je. Odgovaram glasno da sam došla pokopati brata koji je juèer poginuo u bici. Ja sam mu sestra, vièem. Zovem se Nizam. Muk, a onda glas pita: „Kako ti se zove brat?“ Ka em im. Opet muk. Pokušavam predoèiti kako me negdje vide sa svoje strane: malena, ogrnuta figura u drvenim kolicima priljubljena uz tlo. Predoèavam njihovo iznenaðenje. Moram ga iskoristiti. Onaj glas probije tišinu. Gadi mi se njegovo metalno grgljanje. 15
Pita: Tko ti je rekao da ga ovdje mo eš naæi? Odgovaram: Oni što su pre ivjeli borbu. Kako izgleda? Osjeæam te inu svog odgovora jednako sna no kao i breme bratove smrti, ali uspijevam kontrolirati osjeæaje i opisujem Jusufa, pazim da budem toèna. Nakon nekoliko trenutaka eto glasa opet: Tvoj je brat zadr an zbog identifikacije. Ja ga mogu identificirati, odgovaram. Moraš otiæi. Identificirat æe ga ljudi koji dolaze izdaleka. Struènjaci. Onda æe biti pokopan. Kad æe oni doæi? Uskoro. Kad uskoro? Za dva dana. Ne mo e tako, odgovaram, a trudim se da mi glas ne zagrca od osjeæaja. Jusuf mora imati pristojan ukop i zato sam tu. Naš posao s njim još nije završen. Mrtav je. Kakav još posao mo ete imati s njim? Bio je terorist, Taliban, i imao je loš saraj. Nije istina! Moj brat je bio paštunski junak, Mud ahid i borac za slobodu. On se borio protiv Talibana. I poginuo je u borbi protiv Amrikâyi osvajaèa. Bio je hrabar. Zavedena si, Paštana, kao što je i on bio. Nije ti ovdje mjesto. Odlazi. Donijela sam bijeli pokrov, odgovorim. Molit æu vas vode da ga operem, kao što je moje pravo. Iskopat æu grob i stavit æu ga u njega, glavom prema kibli. Onda æu izmoliti molitvu, baciti preko njega tri šake zemlje i izgovoriti: Od ovoga smo te stvorili, u to te vraæamo i iz toga æeš se drugi put uzdiæi. Poslije toga æu otiæi, obeæavam. Nemojte mi odreæi du nost koju moram obaviti. U prostoru tišine koji slijedi, spuštam oèi i zagledam se u svoje noge, umotane u jareæu ko u koju na okupu dr e obojci 16
i krpe. Jareæa ko a umrljana krvlju. Noge su me dosad bile obamrle, a sad su me poèele peæi i trnuti. Napokon odgovara onaj glas, zvuèi kao da je iznenaðen, ali i malèice posprdan: Ti si ena. Nije ti mjesto u muslimanskom pogrebu. Ovdje nas je mnogo muškaraca. Mi æemo se za to pobrinuti. Pitao sam Amrikâyi kapetana koji zapovijeda utvrdom. On je èastan èovjek. Daje ti svoju rijeè. Spuštam improviziranu bijelu zastavu. Ne idem, odgovaram. Glas mi drhti od umora i bijesa. Na rubu sam suza. Iskljuèuju megafon pa se zaèuje elektrièno krèanje, a ja ostajem u èudu. Kroz vidno polje mi prolijeæe vrana i shvaæam da sam okru ena pticama strvinarkama. Onda odjekne pucanj i grabljivica se raspe u zraku i pada na zemlju. Ponovno dignem pogled i prenerazim se jer vidim èetvoricu muškaraca kako se provlaèe kroz vrata ugraðena u visokim zidinama. Zaustavljaju se iza bodljikave ice i upere puške u mom pravcu. Jedini od njih koji nije odjeven u uniformu ima divlje oèi, krakat momak, ne mnogo stariji od mene, a pretpostavljam da je prevodilac s tad ièkog. On odgovara prvi. Što radiš tu, glupaèo?, prasne nervoznim, zgaðenim glasom koji je vidno drukèiji od svemoæne metalne inkarnacije. Zar ne znaš èitati znakove? Moglo te pogoditi! Nepismena sam, ka em mu, a silim se da budem mirna. Odbacuje moj odgovor bijesnim zamahom ruke. Do ivljavam ga kao nekoga tko eli glumiti odraslog, oèito nevièan ulozi koja mu je dodijeljena. Kapetan, ka e va no i poka e na niska, zdepastog èovjeka. Hoæe da znaš da se ne eli s tobom svaðati. Ali premašila si svoju ulogu i moraš otiæi. Ovo je bojište. Ovo nije mjesto za histeriène enske. Odluèila sam se ne obazirati na njega i usredotoèiti se na njegove kompanjone. Bezizra ajno ih gledam kako stoje, optereæeni svojom krivnjom i la ima. 17
Oficir istupa naprijed, a do njega dva vojnika sa šljemovima. Sva trojica nose glomazne bluze i tamne naoèale, a ja zamišljam: dabogda se utopili u vreloj vodi. Predaleko sam da im razaberem stas, a dok se kapetan okreæe od mene i obraæa se Tad iku, vojnici di u puške i ciljaju u mene. Kapetanov krotak glas, boja ljiv prevodilac i dva oprezna vojnika, svi namiru oprezno ponašanje grupe boraca zateèenih u dotad im nepoznatoj situaciji. Jasno, ja za njih predstavljam dilemu. Ja sam ena u muškom svijetu i ne znaju kako æe dalje. Gledaju me s oèekivanjem, èekaju da progovorim, ali ja šutim. Tad ik mi se ponovno obraæa i sada je na mene došao red da se iznenadim. Dobro me slušaj, Paštana, veli. Kapetan ka e da mo eš slobodno ostati i istrunuti na suncu. Ali ako se mrdneš jedan jedini gaz prema utvrdi, ustrijelit æe te na mjestu. Mogu li pokopati ove ljude u polju?, pitam. Tad ik se okreæe kapetanu koji progovara razdra eno i gestikulira objema rukama. To riješite ti i lešinari izmeðu sebe, ka e Tad ik. To nije nièiji posao. Okreæu se i odlaze nazad prema uporištu, kadli – Tad ik me pozove preko ramena. Zapamti kapetanove zapovijedi, ka e. Jedan gaz prema utvrdi i gotova si. Prašina od njihovih nogu dok se povlaèe polako se di e u nebo. Mirišem malu ali bitnu pobjedu i imam ludu elju da se nasmijem, ali uspijevam je potisnuti. Uostalom, nisu me na mjestu ubili, što se lako moglo dogoditi. Okreæem kolica i zakotrljam ih prema Bahramu Gulu. Teški drveni kotaèi vuku se po ispucaloj zemlji; metalni spojevi cvile i škripe. Zvuk se sigurno pronosi do utvrde, ali me nije briga, oguglala sam na to. Kad doðem do Bahrama Gula, uzimam lopatu i rastjeram vrane. Ne raèunajuæi te proklete ptièurine i pošast muha, nema ive duše na vidiku. Duboko udahnem i okre18
æem leða utvrdi, zadi em veo svoje burke. Posao æe biti te ak i mora se obaviti brzo. Moj jadni dragi Bahram kaka poèinje vonjati. Sjeæam se cvijeæa što mi ga je dao, izgovaram kratku molitvu i poèinjem kopati. Sreæom, zemlja je meka i lako propušta pod lopatom. Poslije nekoliko sati – koliko sati? – moj je posao gotov. Tri uzdignute humke svje e iskopane zemlje oznaèavaju posljednje poèivalište za vjerne drugove moga brata. Na vrh svake humke postavljam kamen. Onako nasuprot goloj zemlji zbunjuje me raštrkanost humki. Trebalo ih je oznaèiti nadgrobnim kamenovima i uz glavu i uz noge stupiæima ukrašenim zelenim zastavama, kako je dolièno njihovu junaèkom statusu. Ali nisam oèekivala da æu obaviti taj posao i jedinu zastavu koju sam donijela èuvam za mog Jusufa. Odšepam nazad do kolica i popnem se na njih. Odla em lopatu i ruke oèistim prašinom. Onda popijem malo vode iz jareæe mješine što sam je ponijela sa sobom. Toliko sam iscrpljena da mi se voda prolijeva iz usta. Kad spustim veo i okrenem se licem prema utvrdi, osupnem se jer vidim kako cijeli stroj vojnika stoji i šutke me gleda. Neki od njih dr e puške o ramenu, drugi su svoje uperili na mene. Jedan skida šljem i briše lice crvenim rupcem. Trpa ga u d ep kad je gotov, okreæe se prema meni sasvim namjerno tako da ne mogu krivo shvatiti njegov pokret i pravi znak kri a. Mali pokazatelj ljudskosti. Svejedno, cijelo poslijepodne osjeæam neljudski vonj njihovih pušaka. Sumrak se u ravnici spušta kasnije nego što sam naviknula u planinama. Cvrèci puze iz pukotina u zemlju i titraju sve svje iji zrak. Suton se širi preko neba u igri velebnog svjetla. Rastaèe se u goru grimiznim arom. Pojavljuju se tisuæe zvijezda da zamijene sunce koje se topi. Nadoknaðuju nedostatak mjeseca. Utvrda visi zaustavljena u kovitlacu veèernje magle, njezini ravni krovovi polako se gube u tami. Mislim na pauèinu staza što sam je morala prijeæi da doðem amo, s dugim opasnim odsjecima prepunim mina i to veæ izgleda kao dio nekog drugog ivota. 19
U kolicima imam impregniranu torbu punu hrane: naan, orasi, pistacija, sušeno voæe: dovoljno da potraje nekoliko dana. Pojedem malo kruha, kidam ga u komade velièine jednog zalogaja, ali usta su mi suha i moram dugo vakati prije nego što progutam. Uzmem gutljaj vode, a uto se u utvrdi upale svjetla, ali ovdje na polju sve je u sjeni. Negdje rugalaèki zajeèi hijena koja kreæe u noæni obilazak. Stresem se protiv svoje volje. Nikad nisam sama provela noæ pod vedrim nebom, ali previše sam umorna da mozgam o svojoj samoæi. Osim toga, tješi me rajski vrt pun zvijezda. Kad zavlada potpun mrak, ispuzim iz kolica i obavim tjelesne potrebe. Domalo noæ postaje hladna, pa preko ramena navlaèim deku. Uzimam rebab koji me otac uèio svirati kad je oslijepio. Bio je majstor lutnje, a ja sam uèila brzo i napredovala od jednostavnih ekspozicija do slo enijih melodija dok mi na kraju nije rekao da zvuèim bolje od njega. Trzam ice, a one vibriraju kroz mene i popunjavaju beskonaènu prazninu oko mene. Kao odgovor na to, èini se kao da je utvrda utihnula, ali to mo e biti i moja utvara. Mislim na to kako je otac svirao, ali kad sam se skutrila u kolicima, boju u san donosi mi Jusufov osmijeh. Obeæavam mu da neæu otiæi odatle dok mu ne uprilièim ukop kakav zaslu uje. Odluèna sam da se ne dam. Odjednom se pali reflektor i šara po polju dok me ne naðe i tjera me da otvorim oèi. Sjaj mu je vreo i oštar. S vremena na vrijeme sune dalje i pretra uje polje iza mene i cestu dalje gore. Onda se opet usmjerava i zaustavlja na meni. Tako ide cijelu noæ do zore. Prikupljam svu preostalu snagu u sebi, navlaèim pokrivaè preko glave i uguram ruke izmeðu bedara da ih zagrijem. Jutro. Magla se di e s tla. Kosa mi je vla na, pokrivaè sav od rose. Uspravljam se u kolicima i zamalo kriknem od bolova u zgrèenim mišiæima. Vrat mi je ukoèen, pokreti olovni. Svje ina u zraku je vidno reska – ono malo što vidim od polja bliješti kao zrcalo. Sunce se gnijezdi na obzoru, ali 20
magla me i dalje blago štiti. Ne vidim utvrdu: mo da je sve ovo samo ru an san? Tad ik se prvi pojavljuje u pratnji dva vojnika sa spremnim puškama. Zaustavljaju se s unutarnje strane bodljikave ice koja ograðuje utvrdu. Vojnici se spuštaju na koljena i upere puške u mene dok Tad ik stoji izmeðu njih u prljavu sivom šalu što ga je ogrnuo preko patlun kamiza i povikne pitanje: teško je razabrati što govori jer mu je donji dio lica zakriven šalom. Njegovi osorni, nervozni tonovi jedva dopiru do mene, pa ga molim da bude glasniji. Èudim se tom neobiènom obièaju dovikivanja iz daljine. Mo da je to Amrikâyi naèin da se obavljaju stvari. Ostavio me promukao od juèerašnjeg razgovora i to me smeta. Skida šal i ponavlja pitanje. Zbog èega si zapravo tu?, pita. Rekla sam vam juèer. Došla sam preuzeti brata. To je muški posao. Gdje su muškarci iz tvoje porodice? Sve ste ih pobili, muškarce, ene, djecu. Ja sam jedina pre ivjela. Pravi se da ne èuje moje optu be i pita me što je s mojim nogama. Ostala sam bez njih od bombe koja mi je pobila gotovo cijelu obitelj. Pala je odozgo. Vraæali smo se s vjenèanja. Okreæe se i nestaje sa svojom pratnjom, ali modrikast odbljesak iz utvrde daje mi do znanja da me motre. Odbacujem deku jer se vrelina sunca pojaèava. Do maloprije sam drhtala od hladnoæe, a sada se obilno znojim. Samoj sebi ka em da to nije od vreline nego od ivaca. Dok èekam, magla se raspršuje. Utvrda izranja u danje svjetlo. Krug je miran, nebo spokojno. Kako jutro odmièe, preko ravnice se valja velik val vlage, utvrda podrhtava dok se budi i pokazuje se èudnovato nepostojanom. Ubrzo se iz utvrde u zrak di e prvi dim i struji miris kuhinje. Uzimam svoju prašnjavu torbu s hranom i baš kad pomislim jesti vraæa se Tad ik s jednim vojnikom. Amrikâyi je zabio ruke duboko u d epove, povremeno blago dodiruje ovratnik. Kao i ostali njegovi zemljaci ima savršeno bezizra ajno lice. Pre21
vodilac hoda pogrbljeno, lice mu je i dalje zakriveno šalom. Staju na samom ulazu u utvrdu i progovaraju gotovo uglas, a Tad ik se trudi da dr i korak. Ka u: U ivali smo noæas u tvojoj lutnji. Tako smirujuæe. Ne odgovaram. Ka u: Dobro što si u stanju svirati u ovoj zemlji. Pod Talibanima je to bilo zabranjeno, ali mi smo vam to omoguæili. Eto što znaèi sloboda. Ka em: Pod Talibanima je moja porodica bila iva. Sada su svi mrtvi. Što je bolje? Sloboda ili ivot? Moj odgovor zbunjuje Amrikâyi. Vidno postaje nespretan i smeten. Hoda gore-dolje, nabusit i nesiguran, a onda odreènim glasom ka e nešto prevodiocu. Tad ik se prodere: Uzrujala si poruènika! Zašto sam ga uzrujala? Govorim istinu. Nije to tako jednostavno. Ti ništa ne razumiješ. Što ne razumijem? Tad ik se okreæe gospodaru koji ka e: Rat je. Ljudi ginu. Eto što se dogaða. Napre em se da ostanem mirna. Ka em: Ubili ste mi slijepa oca koji se nije mogao boriti. Ubili ste mi cijelu obitelj iz zraka. Da nije bilo vas, moja majka, moja baka moja sestra Fawzia, moja šogorica i moj mali brat Junus, svi bi bili ivi. ele mi odgovoriti, ali nastavljam. Ka em: Ovo nije rat nego pokolj nevinih. Znam ja što rat znaèi. Mi smo na zemlji ratnika, na krvnim feudima koji traju pokoljenjima. Ali nijedan muškarac se ne bi spustio na to da namjerno ubije enu ili dijete. Izbacili bi ga iz društva i izvrgnuli do ivotnu preziru. Nastupa stanka, a onda oficir bijesno odmahne. Tvoj brat Jusuf nije bio nevin. Bio je voða Talibana koji su ubili moje prijatelje i drugove vojnike. Bio je opasni militant. Moj brat je bio voða Paštuna, prvi meðu mu evima, ali nije ubijao i veæ sam vam rekla da nije bio Taliban. Umro je 22
junaèkom smræu da osveti svoju porodicu. Udario je na vas jer ste vi udarili na nas. Onda æeš valjda razumjeti kad ti ka em da sam ja osobno ovdje zbog toga što su pobijeni nevini – tisuæe nevinih. Znaš li što je uèinjeno u mojoj zemlji? Cijela zgrada je srušena! Uvjeravam vas da moja porodica nije imala ništa s tim! Odbijam! Mi smo obièni seljaci i pastiri. Èak ni ne znam gdje je ta vaša zemlja. Ti mo da ne znaš, ali siguran sam da tvoj brat jest znao, ka e. Govori tiho i odluèno preko Tad ika i nastavlja: Tko te doveo amo? Nitko. Došla sam sama. Odakle si? Spomenem im ime moje doline. Amrikâyi raširi zemljovid na tlu, pa ga stanu zajedno prouèavati. Onda se nasmiju, a Tad ik povikne: Nemoguæe! To je predaleko! Misliš da smo budale pa da ti povjerujemo da si se dovukla amo s tim kolicima skroz iz srca planina? Istina je. A vi vjerujte ili nemojte, na vama je. Oficir smota zemljovid i uspravlja se na noge. Ali ovo je vrlo va na stvar, ka e, i va no je da govoriš istinu. Ako ne eliš odgovarati, tvoja je odluka, ali rijeèi su mostovi i ja se trudim da razumijem tvoje motive. Imam osjeæaj da sam potpuno skrhana. Obraæam se izravno Tad iku. Reci svom gospodaru da rijeèi vrijede manje od djela i da nisam spremna ulaziti u razgovor u kojem se vrijeða èast moje porodice. Reci mu da sam svjesna da prolaze sati, što pripada samo Bogu, i da se samo elim pobrinuti za svog brata i mirno se vratiti u Him. Ka u: Èekamo ljude koji æe doæi helikopterom po tvog brata da ga odnesu u Kabul. Pokazat æe njegovo tijelo na televiziji. Razgovarat æe s ministrima i generalima o toj bici. On je bio va an pobunjenik. Zato èekamo. Iskolaèim oèi. To je svetogrðe!, viknem. Ne mo ete ukrasti èovjeku dušu. To je zabranjeno i ne dam vam! Imam vjerske du nosti prema svom bratu. 23
I ja imam du nost prema dr avi, ka e Amrikâyi, a to je i tvoja dr ava, usputno govoreæi. Moja je du nost da se ravnam prema zakonskim odredbama, a to su sada i tvoje odredbe. Bez zakona bismo se vratili u plemensko bezvlaðe. Okreæem se Tad iku. Ti si vjernik, je li tako? Znaš da to valja. Uputi mi brz, zabrinut pogled. Ka em mu: Mislila sam da si rekao da æe ga vojnici ovdje pokopati, da je kapetan dao rijeè. Izbjegava moj pogled, dok poruènik di e ruke u zrak. Ka e: Nemoguæe je tako razgovarati, sama galama. Ka em: Sla em se. Zašto ne doðete bli e ili meni ne date da priðem? Njihov me odgovor zbunjuje: Jer se brinemo za svoju sigurnost. Doðe mi da se nasmijem. Pa ja sam sama nenaoru ana ena, ka em im, a vi ste uporište naoru ano do zuba. Kako se mo ete bojati za svoju sigurnost? Amrikâyi pocrveni u licu kad mu prevedu moj odgovor. Prasne na Tad ika koji, pak, prasne na mene. Otkud znamo da nisi crna udovica?, ka e odluèno. Otkud znamo da ne nosiš bombu? Kako da budem udovica kad se nisam udavala! A što se tièe bombe, ja sam ovdje da pokopam… Da, da, znamo, izdere se na mene i presijeèe me. Moramo provjeriti imaš li eksploziv. Bilo je dojava. Mo da imaš druge namjere. Što hoæete da uèinim? Odgovor sti e poslije, nešto prije podneva. Ponovno se pojavljuje poruènik, kao i Tad ik, ali s njima je neki golemi crnac i s njim postrojba snajperista koji polije u po zemlji i upere puške u mene. Drugi se nagomilaju iza njih i svi se zagledaju u mene kao da sam neka èudna ivotinja, potencijalno zanimljiva, premda dovoljno opasna da se saèuva siguran razmak. U meðuvremenu, crni orijaš odluèno dogega do mene. Prestravljeno poènem gurati kolica unatrag. 24
Mëyh khudzal!, povikne Tad ik. Ne mièi se! Neæe ti ništa, samo hoæe vidjeti imaš li bombu. Onda dometne brzo, u povjerenju. Bomba je u kolicima, je li? Meni mo eš reæi, neæu te izdati. Ne da mi se odgovarati, ali ga samo prezrivo pogledam. Div se autoritativno okreæe i nešto govori, poslije èega Tad ik ostaje zbunjen i progovara mi manje samouvjereno nego do tada, i spuštena pogleda. Luftan burqa obâsa, ka e. Molim te, skini burku. To ne mogu!, provalim iz sveg glasa. Moraš je skinuti ako eliš ostati, ponavlja razdra eno. Je li to tuðinaèki osjeæaj èasti? Samo napravi kako vele, ka em ti. Znaèi, trebam se poniziti pred muškarcima koji gledaju. Moram priznati da to nisam predvidjela, makar shvaæam da nemam izbora nego da se povinujem. Neæu otiæi odavde dok ne pokopam Jusufa. Svejedno, stidim se što æe me vidjeti raspuštene kose. Polako skidam burku. Kosa mi pada do koljena. Dok puštam burku da spuzne na zemlju, iz nje se vine prašina. Sigurna sam da mi je i patlun kamiz1 prašnjav i zamrljan od znoja. Spuštam pogled, a golo mi lice bukti od srama. To nije kraj mojih muka. Nareðuju mi da se odmaknem od kolica. Šutke izgovaram molitvu i drhtavo se kobeljam iz njih. Istog mi se èasa u kosu zaplete dijadema od školjaka i novèiæa što je nosim na glavi. Maknem je i, drhteæi od uvrede, odšepesam na batrljcima odr avajuæi se silom volje da ne padnem. Ogrtaè od kozje ko e prljav je od prašine. Dolazim na nakon nekoliko metara dozvoljenog mjesta. Sada digni ruke na glavu i okreni se, dovikne Tad ik. Okreni se skroz oko sebe. Èinim kako mi ka e, a batrljci me bole. Kad se opet okrenem licem prema njemu, crni div rukom izvede pokret prstom, a Tad ik prevede: Molim te, lezi potr1
Patlun – hlaèe (vreæastog kroja, sliène dimijama), kamiz – široka i dugaèka tunika koja se nosi na patlun.
25
buške, dr i ruke na glavi i raširi noge. Neæu!, vrisnem, s gaðenjem. Sramota je to što tra ite od mene! Tad ik se ne obazire na moj odgovor i ka e: Kad legneš, doæi æe ti narednik da te pretra i i vidi imaš li eksploziv. Zar me nisi èuo? Neæu! Što se prije povinuješ, ka e, a glas mu postaje kreštav, to æe ti br e riješiti zahtjev za bratovim tijelom. Zapiljim se u njega. Obilato se znoji. Ne znam la e li o njihovim namjerama, ali prizvuk molbe u njegovu glasu nepogrešiv je. Spuštam se polako na zemlju i lije em na trbuh. Na mene nalije e tišina, èujem samo otkucaje svog srca. Okreæem glavu i vidim da je tamo dalje Tad ik skrenuo pogled ustranu. Bli e meni vidim kako onaj orijaš prilazi kolicima i pobode ih puškom. Oprezno ih okreæe i provjerava. Spušta ih na desnu stranu, pa krene prema meni, a cijelo vrijeme govori iznenaðujuæe mirnim i blagim glasom. Ne obazire se na burku koja le i na zemlji, prolazi pored nje. Hvata me za ruke, pa ih raširi i priljubi uza zemlju iznad glave. Osjetim njegove ruke na sebi i ukoèim se, zamislim da sam kameni stup. Zatvaram oèi i ponirem duboko u sebe. Kad je gotovo, poma e mi da ustanem i ponovno mi stavlja ruke na glavu, pa ponovi pretragu. Diskretan je, uèinkovit, i cijelo vrijeme govori, a ja sam zahvalna što mu glas nije potpuno èvrst: i on se boji kao i ja. Odluèim da se usredotoèim na njegove cipele koje su na moje èudo male za njegov stas. To me nekako ispuni samopouzdanjem. Kad konaèno odstupi od mene, osjetim da mu je laknulo. Zadr avao je zrak i sad ga je ispustio u dugom dahu. U trenutku kad se okreæe da pregleda burku, srušim se na njega. Nekontrolirano se tresem. Blago me zadr i na trenutak. Okej?, ka e hrapavo i potapše me po ramenu. Okej? Skida šljem i povikne svojim drugovima glasom punim olakšanja. Zove me da se vratim do kolica i pru i mi ruku da se oslonim, ali ga ignoriram i sama krenem nazad, usput kupeæi burku. Svi snajperisti su ustali na noge. Napetost u zraku rasplinjuje se. Tad ik i dalje gleda ustranu, mo da 26
èeka da navuèem burku, ali ja je jednostavno bacim u kolica i srušim se na nju bez dostojanstva kao klada. S crte na kojoj su bili vojnici dopre poklik, ali klièu li to meni ili svom drugu, ne mogu odrediti. Na rubu sam suza, imam osjeæaj da sam krajnje onemoæala. Ona ljudeskara odlazi i prilazi poruèniku. Razgovaraju neko vrijeme, a onda zovu svoje ljude da se vrate u utvrdu. Poruènik se vraæa, hitro kreæe preko polja s nekoliko vojnika i ide ravno k meni, dok Tad ik cupka za njima kao pas. Poruènik ima kratku šišanu kosu, pa mu se kroz nju prozire rumenkasto tjeme. Staje preda me i nakloni se pretjerano smjernom gestom dobrodošlice koju Tad ik oponaša po du nosti. Prepoznajem znakove: sad bi htjeli brbljati nakon što su mi razgolitili èast. Salâm, ka e oficir. Mir. Nastavlja govoriti, a Tad ik ka e: Poruènik Ellison se nada da se ne bojiš. Mislim na to kako me otac uèio da ne pokleknem pred nedaæama, pa odšutim. Tad ik ka e: Poruènik eli da ti prenesem njegovo najiskrenije aljenje, ali se nada da razumiješ da nije imao izbora. Sada se oficir smiješi i obraæa mi se izravno, govori vrlo polako i glasno, razgovijetnim tonovima, kao da govori maloumniku. Tad ik prevodi: Poruènik ka e da nije shvatio tko si ti. Ka e da ga podsjeæaš na njegovu sestru – mlaðu sestru – koja ide u koled . eli biti lijeènica. Mo da doðe raditi u provinciju Kandahar. Ja mislim na svoju mlaðu sestru Fawziju, prerano poginulu, i ostajem kamena lica. Poruènik ka e da je njegov otac sudjelovao u gradnji autocesta ju no od Kandahara poslije Drugog svjetskog rata. Pa što?, pomislim i okrenem glavu. Oficirov se glas na trenutak pokoleba. Onda govori povjerljivo Tad iku koji ka e: Poruènik bi ti rado postavio nekoliko pitanja. 27
Amrikâyi vadi æitabu i priprema kalam. Smješka se da me potakne. Ne obazirem se na njega i ka em Tad iku: Neæu odgovarati ni na što dok mi ne vratite tijelo mog brata. Amrikâyi ka e: Kao što sam ti objasnio, ne mo emo to uèiniti. Imamo pravila i odredbe koje vrijede za takve stvari. Nemam nikakvih iluzija oko toga, ka em s prezirom. Vi ste ovdje da silom nameæete svoja pravila, ali ona meni ne znaèe ništa. Tad ik hitro uskaèe: Paštana, bolje bi ti bilo da ga poslušaš. Okreæe se oficiru koji ga izgleda strogo ispituje o mom odgovoru. Hodaju naprijed-nazad, a ja osjeæam da Tad ik odbija agresivnost istrage svog gospodara nekim dobro dotjeranim frazama. Naposljetku se obraæa meni: Poruènik te eli uvjeriti da æe, ako odgovoriš na pitanja, srediti da ti se osigura potpun medicinski pregled, naroèito zbog ozljeda koje imaš po nogama. Sabirem se, ali se hvatam da nekoliko puta gutam, pa tek onda uspijevam progovoriti, a i tada jasno primjeæujem da iz mene izlazi šapat. Ka em im da samo elim izvršiti zadaæu što sam je sebi zadala, pa da mogu otiæi s tog nesretnog mjesta. Ne elim ništa drugo. Oficir je razoèaran. Svejedno, na licu ima pomirben osmijeh u nadi da æu pasti na njegove smiješno prozirne smicalice. Okreæem se od njega i pogledam nazad u moje planine. Visoko gore ima uzan smaragdno zelen komad i do njega je moja udolina. Usprkos svim mojim pokušajima da budem stoièna, na oko mi udari suza i padne ravno na kamiz, na cvjetove što mi ga je Fawzia izvezla. Veoma mi nedostaje, svi mi veoma nedostaju. Ništa ne elim više nego da odem kuæi, ali prihvaæam da ponekad nema povratka. Oficir proèisti grlo, a to uèini i njegov sluga za sve. Ka e: Mi sada idemo. Molim vas, otvorite oko svoje duše i dajte mi moga brata, odgovaram. Ka e: Ne mogu to. Nije u mojim rukama. Imam zapovijedi. 28
Mislim kako Jusuf trune u njihovoj utvrdi i gledam ih ledenim gnjevom dok odlaze. Nedugo potom iznenadim se kad vidim Tad ika kako se vraæa s nekim novim Amrikâyi, kao i obièno u pratnji vojnika koji tegle puške. Poruènika ovaj put nema na vidiku, pa mi je znatno laknulo. Novodošli se postavi ispred mene i bez daljnjih ote avanja pru a mi ukruæen i iskrzan komad smeðe tkanine. Zagledam se oprezno u njega: ima oštru kratku kosu, tvrdo, rumeno lice i vodnjikave oèi. Obraæa mi se brzo, dok sipa rijeèi zubi mu bljeskaju, a kad završi i èeka moj odgovor, oèi mu se otvaraju širom. Okreæem se Tad iku i èekam da mi prevede. Ka e mi s posebnim nepovjerenjem: Narednik Schott je isjekao komad s kamiza tvog brata. Hitro pogledam krpu i od šoka je zamalo ispuštam. Odaleèenost u tuðinovu glasu, èujem sebe kako im govorim da je moj brat imao kamiz zelene boje, a ova je krpa smeða. To je od osušene krvi, ka e narednik ravnodušno. Po samoj njegovoj ravnodušnosti znam da govori istinu. Dr im krpu na otvorenima dlanovima – pr i me kao u areni ig. Pitam Tad ika: Što æu s tim? Odgovara prigušeno. Amerikanci bi htjeli da pokopaš ovaj komad sukna umjesto svoga brata, a da im za uzvrat daš obavijest koju tra e. Poslije toga mo eš mirno otiæi. Zatvaram oèi i uronim lice u krpu. Pod zaklopljenim kapcima vidim svoga hrabrog i lijepog brata s onim njegovim vjeènim smiješkom – ali vidim i trenutak njegove smrti. Vidim ga kako slomljene kième le i u prašini, a oèi mu oborene na moju muku. Dala bih i posljednju hranu i vodu samo za njegovu posljednju rijeè. ivot bih s veseljem dala u zamjenu za njegov. Prije nego što opet otvorim oèi pritisnem sukno na lice i duboko udahnem. Zadr alo je miris naše kuæe i planinskih masiva koji je okru uju. Onda ga puštam da padne na tlo. 29
Obratim se Tad iku i ka em: Reci svojim gospodarima da neæu. Neæu se trampiti na osnovi tih jadnih ‘kupi me prodaj me’. I prije nego što je dovršio prijevod, narednik uzima sjajan tablet i kuca prstom po njemu. Onda kimne Tad iku i poèinje vatru pitanja, a rijeèi prašte kao da su ispaljene iz spremnika puške. Kako se zoveš punim imenom? Oèevo ime? Naziv tvog plemena? Koliko je muškaraca? Koliko je tih muškaraca išlo s tvojim bratom u napad? Kako se zovu? Tko æe naslijediti tvog brata sada kad je poginuo? Koliko pušaka ima u tvom selu? Koliko sela ima vaše pleme? Kad…? Koliko…? Koliko vas…? Koliko daleko…? Sva sam ta pitanja doèekala s gordom šutnjom. Ne mièem se sa svog mjesta kad narednik digne glas i nagne mi se licem toliko blizu da na svom licu osjetim kišu njegove pljuvaèke. Na kraju se povuèe za korak nezadovoljan, crven u licu, pa plane: Kako je moguæe da netko bude toliko glup? Je li to zato što su ene u vašem plemenu zakljuèane u kuæi i odvojene od muškaraca kao u cijeloj ovoj vašoj prokletoj zemlji? Ne, niti smo zakljuèane u kuæi, niti smo odvojene od muških, ka em mirno. Pa kako onda objašnjavaš svoje neznanje? Jesi li luda? Obavljam druge poslove, odgovaram, a onda ne prisluškujem što muškarci govore. Ali imaš uši, zar ne? Imaš oèi i ostala èula! Kad se netko bavi svojim poslom, ne èuje i ne vidi. Sigurno mi se na licu vidi odluènost jer njegov glas poèinje gubiti pouzdanje. Pokazuje prema vojnicima iza sebe a oni uperuju puške i prijete mi. Tad ik me preklinje da se povinujem, ali mu ne odgovaram. On me nastavlja moliti, ali zid moje ravnodušnosti podriva njegov duh. Naglo prestaje i tako ostanemo buljiti jedno u drugo. Narednik trese glavom, 30
još nekoliko puta isprekidano kvrcne po ploèici, odstupi i odmaršira s ostalima. Ostajem zagledana u komad sukna na zemlji, taj jadni ostatak mog ponosnog Jusufa. Uskoro mo da i mene prisile da zamuknem. Tko zna. U meðuvremenu, jasno je da me ele iscrpsti beskonaènom procesijom ispitivaèa. ele me slomiti, ali u tome æe se, kao i u nagovaranju da odem, razoèarati. Neæu otiæi dok ne zadovoljim svoju du nost. Piljim u ogradu od bodljikave ice i zidove koji me odvajaju od mog Jusufa. Da je po mom srcu, poslala bih te prepreke na jug preko pustinja dok ne nestanu iz naših krajeva. Da je po mojoj volji, ne bih se obazirala na upozorenja tih nametljivaca i golim bih rukama porušila njihovu utvrdu. Iskopala bih u zemlji rupu i podigla njegovo tijelo da dokinem sramotu sina moje majke, ostavljenog da trune kao nepokopano truplo. Ali razum me pokorava. Razum mi govori da bilo koja ishitrena akcija s moje strane jamèi moju smrt prije nego što pokopam brata – a onda æemo oboje ostati neo aljeni, neoplakani, nesahranjeni i bez obreda kao neoèekivano bogatstvo za ptice grabljivice. Po srcu ili ne, nema izbora: moj bijes i oèaj moraju ustuknuti pred strpljenjem, odluènošæu. Stoga èekam u toj prašini, a tišina mi odzvanja u ušima. I mnoštvo uspomena. Gomila uspomena navire, sipe niz zrak kao trunci prašine, sipe kroz mora tišine. Sipe, sipe… …dok ne èujem glasove što ih nose. Èije šapate? Èije glasove? Oèev… Fawzijin…? Behrama Gula…? U mojoj glavi, Jusuf se smije. Ka e: Nizam, glupa djevojko, razgovaraš sama sa sobom. Znam, brate, znam. Znam da je to ništa. Nije to ništa nego tišina – okrutna, beskrajna tišina koja mi šapæe u ušima. A što drugo imam da mi pravi društvo – da me utješi sada kad si i ti otišao, izgubljen jedini preostali dio mog tijela 31
i krvi? Moj prvi, najbolji prijatelj od djetinjstva. Moj posljednji, krajnji drug. Kako me srce boli. Sunce je veæ visoko odskoèilo kad se pojavljuje novi vojnik s Tad ikom. On nosi zdjelu s hranom iz koje se puši i stavlja mi je pred kolica. Mlad je, glava mu je obrijana, ratnièka, uspravan stas. Pogledava me, a osim toga lice mu ne pokazuje ništa. To je za tebe, ka e Tad ik. Ljudi u utvrdi brinu za tvoje dobro. Mo da æeš poslije ovoga imati bolje mišljenje o njima. Tu imaš meso i leæu. Odlaze, ja hranu ostavljam netaknutu. Domalo se okupljaju sveprisutne vrane. Odguram kolica dalje i zdjela nestaje pod lavinom crnih krila. Gledam dvije vrane kako jagme za komad mesa dok ja grizem suh kruh. Upljesnivio se i mrvi se pod prstima. Umjesto njega uzimam smokve i orahe. Isti se onaj mladi vojnik vraæa s Tad ikom da pokupi zdjelu. Vrane se razbje e uz kreštavo graktanje. Tad ik je dirnut. Klati uskom, majušnom glavom lijevo-desno. Nisi trebala odbiti hranu, ka e. Trude se da budu dobri, i ništa više. To je bio dar. Nije po našem obièaju da se dar odbija. Sada si odbila njihove ponude i razljutila ih. Stoji nekoliko koraka od mene i ka e da bih trebala obuæi burku. Ne odgovaram, ali ga to ne brine. Oprezan je, ali je i radoznao. Pali cigaretu i puši je s ubrzanim otpuhivanjem dima, a sve vrijeme i dalje gleda u mene. ao mi je, napokon ka e. Oboje smo Afghânyân, gotovo smo istih godina, a na suprotnim smo stranama. Ja radim s Amerikancima jer su mi prije devet godina Talibani poklali obitelj. Bili smo imuæni u Èarikaru: otac mi je bio školovan. Zastaje i uvlaèi dim. Drugim rijeèima, ka e, mogu razumjeti kako se osjeæaš, vjeruj mi. Ali iskreno mislim da su Amerikanci tu da nam pomognu, da nam poboljšaju ivot prije nego što odu. A ti – pretpostavljam da jednako iskreno vjeruješ potpuno suprotno jer su ti pobili obitelj. 32
Moja odanost bratu i uspomeni na moju obitelj, odgovaram. Jusuf nije leš da ga šakali rastrgnu. Bulji u mene s mr njom. Tako si estoka, tako odluèna, ka e s divljenjem. Nikad nisam sreo enu kao što si ti. Oprosti što sam ti prije rekao da si glupaèa, ti si sve drugo samo ne to. Pitam se bi li moja sestra bila takva da je po ivjela. Kako se zoveš, iznenada ga pitam. Masud, ka e i pocrveni. Onda me èuj, Masude. Ti si pas i sluga svojih gospodara. Vidjela sam kako trèkaš oko njih bez ikakva ponosa i poštovanja. Nemam elje da s tobom razgovaram. Gadi mi se tvoje prisustvo. Okreæe lice prema suncu koje nam je toèno iznad glave. Puæi usne i sna no otpuhne. Nije trebalo tako biti, ka e, i pokazuje prema naoru anom sudrugu da je vrijeme da krenu. U glasu mu je iskreno aljenje i valjda ga zbog toga usprkos svemu pitam: Je li se moj brat muèio… kad je umro, mislim… Nije. Nije se muèio. Pogodili su ga u srce. Ravno. Poginuo je na mjestu. Glas mi prepukne. Drago mi je to. I neka je. Imao je sreæe. Ali neki drugi – imali su strašne muke. Reci svojim gospodarima da neæu otiæi dok mi ne vrate Jusufa. Oklijeva. Lice mu prekriva sjena aljenja. Onda æeš dugo biti ovdje, ka e tiho. Kako to misliš? Zar nisi èula što ti je rekao poruènik? Tvog æe brata odnijeti u Kabul. Sudbina mu je bila da ga zrakom prenesu kao mrtvaca. Tako je pisano. Tupo ga gledam kako odlazi s vojnikom i papuèama stru e prašinu. Onda sjedam u kolica, a srce mi udara. 33
Još nisu stigli do oboda od bodljikave ice koja opkoljava utvrdu, a ja oštro zaleleèem krik tu aljke. Tad ik se ukoèi i pogleda me unazad razrogaèenih oèiju, a moj krik odjekuje ravnicom i razlije e se kao zov trublje u planinama. Popratim ga još jednim krikom koji ga je izgleda potpuno obeshrabrio. Uzima papuèe i odjuri prema utvrdi dok vojnik bulji u mene s neskrivenom netrpeljivošæu. Udaram se šakama po licu i poènem se smijati, premda zapravo plaèem. Dan se vuèe dalje. Sunce nemilosrdno tuèe, svjetlo zasljepljuje. Gledam po krugu baze teška srca. Eto gdje sam. Ovo je sada moj konaèni dom. Kako je ivot èudan. Tolike sam snove imala, tolike elje. Èelièim se. Di em lice prema suncu, a ono mi pr i ko u. Cijelo poslijepodne osjeæam krajnju tugu. Osluškujem zvukove iz utvrde. Neko se smije, netko drugi vièe. Smijeh naglo prestaje kao da je no em odrezan. Povremeno pjevanje, fiæukanje. Na mahove dopire krèanje radija. Sunce zalazi, a iz tamnih oblaka koji se skupljaju iznad ju nih planina zapuše uporan vjetar. Dnevna vrelina natovarila je pokrov preko planina. Sada se ponovno javljaju u svjetlu koje umire, gomilaju se nad utvrdom i zrak postaje hladan. Ali sumrak mi budi strah, boje me istodobno potièu i na smijeh i na suze. Traje mnogo dulje nego što sam naviknula u našoj visokoj udolini. Ovdje je prijelaz iz dana u noæ trenutaèan: jarko svjetlo u jednom èasu, u drugom mrak kao ugljen. Noæ sti e s konjicom oblaka. Zahvalna sam na tome što više nema onih reflektora i na bla enoj tišini, ali kad udarim po lutnji, odjekne pucanj i ja prestanem svirati. Domalo zrak postane leden. Navlaèim burku i preko nje prebacim pokrivaè. Ruka mi nehotice klizne kroz rupu što ju je na deki napravio moj mali brat Junus. Majka mu je zbog toga dala batina. Oèi mi se magle od suza dok se sjeæam svoje obitelji. Još uvijek mi je teško povjerovati da sam jedina preostala. 34
Bez upozorenja se pali reflektor. Švrlja preko polja i zaustavlja se na meni. Skutrim se izvan domašaja i za mirim. Oèajnièki trebam san. U zoru me budi melodièan zvuk ovèjih zvonca. Sjedam i gledam oko sebe. Na polje je ušlo stado ovaca s iste planinske staze kojom sam ja došla. Neke nose pokrivaèe. Ima jedna posebno krupna bijela ivotinja, janješce, sa svjetlo ljubièastim pokrivaèem obrubljenim crnim. Raspršuju se po polju u potrazi za pašom, uranjaju i izranjaju iz oblaèaka magle. Zora je hladna i tiha. Crn obris utvrde više slièi na san nego na stvarnost. Pljesnem rukama da ih zagrijem, a to privuèe pozornost ovaca. Njihova potraga za pašom u toj pustari pokazuje se besplodnom. Tiho ih pozovem i one se okupe oko mene. U samoæi planine u ivam u njihovu radoznalom društvu. To me sjeæa na godine djetinjstva kad sam èuvala stada na visinskim pašnjacima. Doskora se bijelo janje igra kraj mene: pomilujem mu runo ispod brade i protrljam mu njuškicu kako to ovce najviše vole. Jedna veæa ivotinja, nesumnjivo majka, njuška dok se mi igramo, pa ih oboje pomilujem. Crveno sunce na sivu nebu. Gledam ga umornim oèima i imam osjeæaj da sam tu odavno. Umor i nedovoljan san svemu daju dašak utvare. Kao da ivim na britkoj oštrici no a. Majušno opuštanje od bdijenja prijeti navalom potisnutih osjeæaja i zadr anih suza. Na trenutke osjeæam groznicu, naroèito sada dok u naruèju dr im toplo, meko janje. Stoga se prisiljavam na zadaæe koje su mi nu ne, nijemo i umorno. Ne puštam janjetu da ode, izvlaèim no skriven u unutarnjoj podstavi burke. Silovito mu trznem vrat unatrag i brutalnom brzinom sjurim mu no em u grlo. Nema moguænosti da zableji nego samo udara no icama o zemlju. U zrak šikne mlaz krvi i poprska u asnuto stado. Zalije i majku koja glasno vrisne i iskolaèi bjelooènice. Srne naprijed, ali je odgurnem jednom rukom. Krv i dalje šiklja iz presijeèene arterije i prska mi po rukavima burke i velu. Dr im janje svom snagom dok se ne prestane ritati i drhtati, dok se 35
sasvim ne smiri. Onda ispuštam no i rukom odvodim majku, ostavljajuæi krvave tragove na njezinu runu. Ona i dalje kru i, u asnuto doziva, dok se ostalo stado razbje i. Na koncu èak i ona odlazi, a ja spuštam ruku na mrtvu ivotinju, koja mi se divlje trese. Dah mi dolazi na mahove. Ubijanje u ovakvim okolnostima zahtijeva eljezne ivce, a ja ih nemam. Krv, krv svuda. Tek tada èujem kretanje iz utvrde. Skupina vojnika zbija se iza vreæa s pijeskom, ali su predaleko da primijetim što se dogodilo. Uto urno nailazi Tad ik Masud, koèi da se zaustavi toèno pred ogradom od bodljikave ice. Zbunjen je. Pokazujem mu janje i doviknem: Ovo je u zamjenu za dar u hrani od tvog gospodara. I mi Paštuni imamo obièaje gostoprimstva. Sada smo poravnati. Lice mu zasja jer savršeno razumije. Oduševljeno se nasmije. To si odlièno napravila! Svakako æu im prenijeti tvoju poruku. Baca ispitivaèki oko na janje. Noæas imamo gozbu, dodaje. Hoæeš da im odnesem to janje? Ne. Reci kapetanu da mu ga elim predati osobno. Okreæe se da poðe, a onda zastane. Èetiri vojnika odluèno hitaju prema njemu, a predvodi ih onaj narednik od juèer, tvrda lica. Poèinje izdaleka vikati na Masuda. Tad ik pokazuje na janje i poèinje im nešto objašnjavati na njihovu jeziku, ali ga narednik srdito presijeèe i otprati ga u utvrdu. Neobièno, u svemu tome na mene se nisu obazirali kao da sam nevidljiva. Gledam ih kako odlaze, zbunjeni, a ja ostajem i pitam se zbog èega su gnjev usmjerili na svog prevodioca a ne na mene. Ne znajuæi što æe dalje biti, èekam na svjetlu sunca koje se di e. Magla se polako bistri, sunce poèinje pr iti, kao uvijek. Vrelina se pojaèava. Krug zemlje natopljene krvlju oko kolica puši se. Svjetlo dodiruje uzdignuto stijenje koje okru uje utvrdu. Obasjava mrtvo janje: krvava ogrlica oko njegova grla sja kao da je od dragog kamenja. Tad ik se vraæa s naoru anom pratnjom. Dolaze do bodljikave ice. Tad ik izgleda pokunjeno. Pada na bok. Ka36
petan odbija tvoj dar, povikne, i bulji u janje kao da ne vjeruje. Vojnici koji su te vidjeli kako ubijaš janje vidjeli su tvoj èin kao barbarski: tvrde da civilizirana ena ne kolje ivotinje. Pokušao sam im objasniti da je to tvoj dar i da je to vaš obièaj, ali me nisu htjeli slušati. Rugali su se. Ne razumijem. Naprosto ne razumijem. Krajem oka kriomice pogleda svoje pratioce koji pilje u mene s neprikrivenim gaðenjem. Primjeæujem da prevodioca dr e na oku koliko i mene. Tad ik namigne. Ne razumijem ih, ponavlja. Valjda su to njihovi obièaji. Prihvatili su psa lutalicu, na primjer, i ponašaju se prema njemu kao prema ljubimcu. Daju mu najodabranije komade kao da je ovca za izlo bu a ne obièan pas, najprljavija od svih ivotinja i titraju oko njega i tetoše ga da mi se gadi. Èudni su to ljudi. Dok govori, shvaæam da se polako primièe dok nije koji gaz ispred svojih kompanjona. Ima još… ka e, pa zastaje. Èekam da nastavi. S nelagodom proèišæava grlo. Odluèili su te odvesti odavde. Skamenim se. Da me odvedu? Kamo? Izvodi neodreðen pokret prema jugu. Kandahar. U grad! Ali zašto? Meni je ovdje mjesto! Kapetan je zakljuèio da te treba primiti u bolnicu. Bolnicu za ljude èija je svijest ošteæena u ratu. Ka e da ti treba lijeèenje. Kakvo smeæe. Ja nisam poremeæena. Ne idem. Odvest æe te silom. Tako su odluèili. Veæ su krenuli amo. Što da ka em? Nemam što reæi. Naglo ustaje na noge i pogleda ravno u mene. Slušaj me, ka e u urbano. Još imaš vremena da pobjegneš. Okreni kolica i otiði odavde. Uvjerit æu ih da si se predomislila za svog brata. Nisu oni loši ljudi. Razumjet æe. Naginje se naprijed i stavlja obje ruke na icu. 37
Uèini kako ti ka em, molim te. Idi. Brat ti je mrtav, ali ti još imaš ivjeti. Uskoro æe naša zemlja biti slobodna. Naše æe voðe postiæi sporazum. Onda æemo ivjeti kako smo uvijek ivjeli, bez vanjskih utjecaja. Zastaje i moleæivo me pogleda. Shvaæaš li? Idi. Ovdje samo tratiš vrijeme. Odbacujem njegovu molbu i sjedam vrlo uspravno. On ustukne i zagleda se u zemlju. Izgleda kao da je uništen. Ne ideš, je li?, ka e. Ne idem. Èiniš strašnu grešku. Tako sam odluèila. Mo eš li mi reæi zašto? Mièem veo s lica i pogledam ga. Pogledi nam se zakvaèe. Ne mogu ivjeti sa sramotom, odgovaram. Di e ruku na lice i pokriva oèi. Bez rijeèi se okreæe na petama i otetura nazad, a vojnici za njim. Opet sam sama na suncu. Osjeæam iznenadan napadaj eði pa di em kozji mijeh na usta, ali više nema vode. Skidam krvlju natopljenu burku i raspletem kosu. Gledam ruke poprskane krvlju, zglobove umrljane krvlju. Na uljeni mi dlanovi imaju boju nepeèene opeke. Bijeli rukavi mog kamiza le e preko njih kao usne od snijega. Okreæem glavu i pogledam nazad planine kao da gledam dragog. Padine su prozraèno modre kao da su izvajane od samog neba. Najviše klisure bliješte na suncu èas srebreno èas zlatno. Takva ljepota postoji samo u raju. Vrijeme poèinje pulsirati brzim, estokim grèevima. Jutarnji zrak nije ni topao ni hladan, nego ima postojanost koja je po sebi savršena i od koje sam i ja stvorena. Pognem glavu i izgovorim oèevo ime, majèino ime. Izgovaram sestrino ime, ime moga malog brata Junusa. Izgovaram ime moga brata Jusufa. Kad dignem glavu vidim vojnike kako mi se pribli avaju u falangi, a na èelu im kapetan. Ona crna ljudeskara je s 38
njima, a i prevodilac Masud, što mi nije drago. U sebi recitiram Šahadu. Nema drugog boga osim Boga, a Muhamed je njegov poslanik… Poèinjem brojati trenutke. Jedan, Dwa. Dre. Tsalor. Sada je sve na meni. Obuzima me u as: ruke mi drhte, usta su mi suha. Èekam dok njihove sjene ne uðu u krvav krug. Onda zavlaèim ruku pod deku koja pokriva janje s mojim no em i presijecam ispletenu icu.
39