01 Školska bašta

Školska bašta

Iako kao koncept postoje već više od sto godina, školske bašte kod nas predstavljaju relativno nov pojam. O njima se sve više priča kao o dobrim modelima obrazovanja u oblasti tema vezanih za ekologiju, zaštitu životne sredine, klimatskih promjena, proizvodnje hrane - ali praktična realizacija ovog koncepta je ono što se tek očekuje. Imajući u vidu ozbiljne izazove sa kojima ćemo se suočiti na polju ekologije i klimatskih promjena, ali i energetske, ekonomske održivosti, te obrazovanja, možemo reći da će koncept školskih bašti ili neki sličan model biti više nego poželjan za implementaciju u sistem obrazovanja.

1.1. Šta su školske bašte

Iako školska bašta podrazumijeva školski vrt, fokus je na pratećim nastavnim aktivnostima zbog čega nudimo definiciju

da je školska bašta učionica na otvorenom u kojoj se povezuju teorija i praksa, brišu predmetni okviri i uvezuju različita znanja i oblasti, integrišući se u sveukupno saznanje.

Konkretno, u praksi koju realizujemo u osnovnim školama, školska bašta predstavlja međupredmetnu aktivnost. Nije

Radionica za nastavnike/ce „Kreiranje školske bašte kao integralne učionice“– obilazak školske bašte u školi „Maksim Gorki“

Zajednička akcija sađenja sa roditeljima i učiteljicama u školi „Maksim Gorki“

dio drugih školskih predmeta, već platforma na kojoj se mogu uvezati različiti predmeti na osnovnoj premisi - ekologija, zaštita životne sredine i održivi razvoj.

Aktivnostima u školskom vrtu se na postojeće obrazovanje dodaju iskustveni i ogledni elementi.

U školskoj bašti se kroz praksu i igru spoznaju prirodni procesi, uči se saradnji i strpljenju, stiču se zdrave životne navike i vještine važne za budući samostalan život.

Mijenjajući prostor u školskom dvorištu, mijenjamo i kultivišemo prostor za potrebe učenika i njihovog načina učenja. Takođe, mijenjamo prirodu i način učenja.

Školska bašta je jedan od načina izgradnje održive škole u pedagoškom, ali i ekološkom, energetskom i arhitektonskom smislu.

1.2. Zašto školske bašte?

Ideja školske bašte koja je prvobitno predstavljala model otvorene učionice, a potom i integralne, inspirisana je praksom koja se veže za održive gradove čiji je jedan od infrastrukturnih

elemenata urbani vrt. U tom pravcu, urbani vrt predstavlja model arhitektonske rekonstrukcije i revitalizacije urbanih područja, sa vidljivim implikacijama na sociološke, ekonomske, energetske, ekološke i druge aspekte.

Jednostavno rečeno, urbani vrt ili bilo koji oblik gradskog zelenila je generator ljudskih odnosa i aktivnosti u gradovima, a urbana poljoprivreda novi način ljudskog organizovanja i često se razumije kao inovacija u pristupu stvaranja održivog grada.

S tim u vezi, kao organizacija koja je pokrenula praksu urbane i periurbane poljoprivrede u Crnoj Gori, logično je da korak naprijed u našem radu bude koncipiranje i realizacija programa školskih bašti.

„Od početka rada u bašti djeca su postala bolji saputnici i prijatelji... Pokušavamo da taj duh prenesemo u našu učionicu”

Zilda M. Rogers, 1909, Kalifornija

1.3. Istorijski razvoj školskih bašti

Školske bašte se kao koncepti unutar školskog kurikuluma pojavljuju još krajem 19. vijeka. Utemeljenost i istorijski kontinuitet nam daju za pravo da vjerujemo u opravdanost ovog koncepta i potrebu za njim.

One su početkom 20. vijeka bile dio reformističkog progresivnog kursa, dizajnirane da uče djecu o prirodi, da doprinesu ozelenjavanju gradskog ambijenta koji je postajao sve više industrijski, ali i da u skladu sa tadašnjim vremenom usade radnu etiku. Takođe su imale za cilj gajenje povrća i cvijeća - za prodaju i domaću potrošnju.

Bitno je naglasiti da, iako su bile dio školskog kurikuluma, dobrim dijelom nisu imale funkciju i cilj kakav imaju u današnjem vremenu. U 19, a pogotovo 20. vijeku, na razvoj i namjenu školskih bašti uticale su mnoge društvene okolnosti počevši od uticaja religije, preko ekonomskih kriza i ratova, do svijesti da su one potrebne za razvoj kako škola, dječjih vještina, tako i samih gradova.

Povrtnjak u Osnovnoj školi „Bendžamin Frenklin”, 1933. © Cleveland State Library Special Collections, clevelandhistorical.org

Više od sto godina nakon što je Zild M. Rodžers, učiteljica iz Kalifornije, pisala o školskim baštama, iste se ponovo aktuelizuju u sistemu javnih škola, ne samo u Americi, nego i ostatku svijeta, pa i u Crnoj Gori.

Danas koncepti školskih bašti predstavljaju model po kojima se od škola i školskih prostora mogu kreirati integralni prostori za učenje u kojima se generišu mnoge različite metode, a za djecu je to značajno jer mogu na različite načine da dođu do širokog spektra saznanja i vještina.

1.4. Uporedni razvoj školskih bašti i pedagogije

U Evropi se školske bašte koriste još od 1811. godine a dodatne vrijednosti kojima doprinose pedagogiji bile su prepoznate već polovinom vijeka. Prije svega, njihova primarna namjena - da budu mjesto gdje mladi mogu da uče prirodne nauke, opserviraju prirodu, dovela je do toga da su se mnogi teoretičari i reformatori obrazovanja zainteresovali za ovaj koncept.

Među prvima, osnivač pokreta za vrtiće Fridrih Froebel, koristio je bašte kao obrazovno sredstvo. Froebel je bio pod uticajem švajcarskog reformatora obrazovanja Johana Pestalocija, koji je uvidio potrebu za ravnotežom u obrazovanju koja, kako je ovaj autor često naglašavao, uključuje „ruke, srce i glavu“.

Takođe, poznati pedagozi kasnog 19. vijeka, Marija Montesori i Džon Djui, izgradili su teorije obrazovanja na modelu praktičnog i outdoor učenja i dodatno ih kocipirali i unaprijedili. I Montesori i Djui vide baštovanstvo kao paradigmu koja pruža prostor za afirmativne metode učenja i pogodan ambijent.

1.5. Značaj školskih bašti

Kako živimo u vremenu kada je tehnologija od ranog doba pristupačna djeci, to često dovodi do nezainteresovanosti ili neupućenosti u svijet prirode i zaboravljanja svih njenih benefita, pa i naše veze sa njom. Zbog toga je školska bašta dobra platforma za upoznavanje osnovnih principa i procesa u prirodi i čovjekovog učestvovanja u njima pa samim tim i spona između djece i suštine prirode.

Proces učenja u školskoj bašti daje djeci širi pogled na svijet, mogućnost da sagledaju sve veze koje postoje u prirodi i da uvide svoj značaj u toj vezi, tom krugu, tom lancu ishrane.

Marija Montesori sa djecom u svojoj školi Smithfield u Londonu oko 1951. godine (Photo by Popperfoto via Getty Images)

Od izuzetne je važnosti da danas, kada klimatske promjene uveliko počinju da se osjećaju i utiču na naš život i od nas zahtijevaju angažovanje; kada tehnologija koja je djeci dostupna od naranijeg doba i ne doprinosi u pravcu povezivanja sa prirodom - djeca što više vremena provode u prirodi, učeći iz nje i sagledavajući njenu važnost. U školi, dobar „izgovor” za to može biti školska bašta koja na neki način nadograđuje prostor u školskom dvorištu i predstavlja ekstenziju učionice, tj. prostora za učenje.

U vremenu kada tehnologija postaje sve prisutnija, školska bašta je dobra platforma za upoznavanje učenika/ca sa osnovnim principima i procesima u prirodi, pa samim tim i dodatna spona između djece i prirode.

1.6. Benefiti školske bašte

Benefiti koji su se mogli prepoznati u realizaciji školske bašte su bili brojni i može se reći da se odnose na individualni i kolektivni aspekt. Individualna korist tiče se faktora koji podstiču razvoj kod djece, boravak na otvorenom, pristup učenju, zdravim navikama itd. Kolektivni benefiti su oni kroz koje zajednica (školska, lokalna) može dobiti značajne inpute po pitanju integracije, osjećaja zajedništva, odgovornosti, kolektivne vizije.

Za ovu svrhu, pedagoški relevantniji benefiti su oni koji se tiču individualne dimenzije kod učenika i među njima bi istakli sljedeće:

• Zdravlje i boravak na otvorenom

Idealno je da učenici budu aktivni, da osjete tlo pod nogama i „prljavštinu” na rukama. Pored sporta i uobičajenih vježbi, školski vrt je još jedan prirodan i zanimljiv način za poboljšanje zdravlja djece.

• Razvoj motorike i bolja koncentracija

Aktivnosti u bašti zahtijevaju različite nivoe fizičke snage i pokretljivosti, ali i način razmišljanja koji nije repetativan, već aktivno angažovan na nalaženju rješenja. Istraživanja u svijetu i praksa u programu školske bašte pokazuju da se djeca kroz razne aktivnosti suočavaju sa izazovima fizičke spretnosti (kao što je rad sa sjemenom) ili mentalne fokusiranosti na detalje, pažnju o drugom.

• Zdravija ishrana i zdrave navike

Učenici koji učestvuju u školskim baštama češće probaju, pa čak i više vole zdravo voće i povrće. Ne može se sa bilo čim uporediti trenutak kada prvi put izvučete šargarepu, zagrizete sočni paradajz ili osjetite miris bosiljka, kako bi dijete oduševili jelom i kuvanjem, posebno kada to dijelite sa svojim vršnjacima.

• Osobađanje od stresa koji dolazi u različitim oblicima

Pritisak vršnjaka često uznemirava učenike/ ce i anksioznost je sve više primjetna kod djece u školama. Zbog toga je još važnije iznalaziti načine da se izborimo sa tim negativnim pojavama. Naučno je dokazano da baštovanstvo smiruje i opušta um. Preporučljivo je svim generacijama i stadijumima psihofizičkog razvoja.

• Učenje o biodiverzitetu

Djeca uče da cijene životnu sredinu i ograničene resurse koji nam stoje na raspolaganju. Lako je zaboraviti da naša vrsta ne može postojati bez poštovanja

potreba Zemlje. Školske bašte značajno pomažu djeci da shvate koliko je svijet prirode u kritičnom stanju. Uzimajući u obzir alarmantne stope krčenja šuma, zagađenje, pa čak i toksično baštovanstvo, briga o biljakama u školskom dvorištu pomaže razvoju svijesti i izgradnji ekološki prihvatljivog razmišljanja. To povećava šanse da djeca odrastu u odgovornije i pažljivije osobe.

• Razvijanje komunikacionih vještina i timskog rada

Aktivnosti i zadaci iz programa školske bašte grade kod djece važne životne društvene vještine i uče ih odgovornosti, komunikaciji, empatiji, timskom radu, vlasništvu i liderstvu. Bašte takođe njeguju osjećaj pripadnosti, okupljajući roditelje, nastavnike, učenike i članove zajednice.

• Podsticanje divergentnog razmišljanja

Svijet se razvija nevjerovatnom brzinom i teško je za nešto reći da je tako i nikako drugačije. Ideja da postoji samo jedan tačan odgovor odavno je prevaziđena u većini slučajeva, i djecu treba podsticati na traženje više različitih rješenja i odgovora, na kreativnost i domišljatost! Bašta je pravi temelj za razvoj divergentnog mišljenja!

U prilog tezi da se savremeni svijet mijenja, da spoljne okolnosti od nas zahtijevaju brzo prilagođavanje na promjene, koncept školske bašte je već imao priliku da bude na jednom takvom ispitu. Značaj i performanse školske bašte, kao jednog vida učionice

na otvorenom posebno je istaknut

tokom pandemije korona virusa kada se razmatralo kako realizovati nastavu u odjeljenjima sa velikim brojem učenika i malim prostorom u kojem djeca borave.

Školska bašta je dijelom odgovorila na ovaj izazov delegirajući model „offline nastave” uz tada prihvaćenu „online nastavu”. Iako sa maskama, djeca su mogla da učestvuju u nekim aktivnostima koja ne podrazumijevaju interakciju, razmjenu alata... A boravak na otvorenom i svježem vazduhu je smanjivao pritisak i strah od mogućnosti infekcije.

Uspostavljanje baštenskog vrta u školi „Maksim Gorki“

1.7. Školska bašta - zahtjev za promjenom

Napominjući značaj školske bašte kao jednog vida učionice na otvorenom, koji se pozitivno istakao tokom pandemije korona virusa, bitno je naglasiti da zahtjev za promjenom i unapređenjem prostora za rad stoji kao okosnica ovog programa, ali i značajan izazov u svijetu posljednjih trideset godina. Konkretno, u slučaju Crne Gore, treba istaći PISA preporuke za Zapadni Balkan iz 2018. godine.

Sam oblik i forma učionice treba da se mijenjaju. Savremena škola nije škola u kojoj djeca sjede u liniji, već je škola u kojoj se kretanje povezuje sa učenjem i pruža više mogućnosti. Da bismo kreirali, po preporuci PISA-e, učionicu u kojoj se svaki pojedinac osjeća prije svega dobro i motivisano, potrebno je da izađemo iz već poznatih okvira i kreiramo prostor u kojem će svako dijete ispoljiti svoj potencijal.

Upravo takav model nam nudi školska bašta: izmještanje iz jednog prostora u drugi, kombinovanje otvorene i zatvorene učionice i otvorenost za posebni ritam učenja kod djece. Rekonstrukcija prostora za učenje je infrastrukturni zahtjev koji se nalazi na presjeku odnosa arhitektura – pedagogija. O tome više u poglavlju 2.3 (2.3.1; 2.3.2.).