02 Integralna učionica

Integralna učionica

Prvi model školske bašte NVO „Eco Logic“ je realizovao 2016. godine u OŠ „Dr Dragiša Ivanović”, uz pomoć učiteljice Biljane Milićević, a uz materijalnu podršku „Fondacije Petrović Njegoš“.

Od 2016. do 2020. godine, ovaj projekat se kontinuirano realizovao i razvijao u pomenutoj školi, a u međuvremenu i u ulcinjskoj OŠ „Maršal Tito”, 2019. godine. Uz podršku NVO „Expeditio“, u podgoričkim osnovnim školama „Sutjeska”, „Maksim Gorki”, „Radojica Perović”, „Dr Dragiša Ivanović” i „Vuko Jovović” u Danilovgradu, u okviru projekta ClimCity su školske bašte prerasle u integralne učionice.

Od početka ovog projekta radilo se sa više o 1.500 djece uzrasta trećeg, četvrtog i petog razreda, a rezultati su bili i više nego pozitivni u pravcu ekološkog opismenjavanja i podizanja znanja na teme zaštite životne sredine, održivog razvoja, urbanog baštovanstva.

Veoma dobre reakcije kod djece, snažan su motiv da nastavimo dalje.

2.1. Primjenljivost školskih bašti u savremenoj nastavi

Istorijski gledano, koncept školskih bašti nije nov, a ipak je sistemsko uvođenje istih u škole novina u većem dijelu svijeta. Crna Gora se ekološkom obrazovanju i obrazovanju za održivi razvoj institucionalno okreće tek posljednjih desetak godina. U praksi, to je vidljivo uglavnom na primjerima ličnog entuzijazma nekog od zlatnih primjera prosvjetnih radnika.

Dok se u crnogorskom kurikulumu može naći prostor za implementaciju programa, motivisanost i podstrek kod nastavnog osoblja koji bi sistem trebalo da ponudi, a o čemu govorimo u poglavlju „Izazovi“, teže je pokrenuti.

Radionica „Četiri stola eko odgovora“ u školi Radojica Perović – „seed bombs“ eksperiment U Metodološkom uputstvu za implementaciju programa „Obrazovanje za održivi razvoj” piše: „Ciljevi i principi obrazovanja za održivi razvoj u najvećoj mjeri podudaraju se sa opštim ciljem obrazovanja u Crnoj Gori, koje treba da osposobljava učenike/ce da aktivno učestvuju i doprinose društvenom ekonomskom i kulturnom razvoju svoje zemlje, svoga mjesta, ali i planete u cjelini.”1

U uputstvu se navodi da se postojeći kurikulum u značajnoj mjeri poklapa sa konceptom održivog razvoja tj. da su u postojeće nastavne predmete uvršteni ciljevi koji se odnose na životnu sredinu, društvo, ekonomiju, kulturu, kao i teme koje su važne za lokalnu zajednicu i nacionalni identitet.

Takođe, u kurikulumu je navedeno dosta ciljeva koji se odnose na biodiverzitet, klimatske promjene, smanjenje siromaštva. rodnu ravnopravnost, unapređivanje zdravstvene zaštite, poljoprivredu, šumarstvo, održivu potrošnju, mir i sigurnost građana.2

1 „Metodološko uputstvo za implementaciju programa Obrazovanje za održivi razvoj” - Nevena Čabrilo, mr Zoran Lalović, Srna Sudar i Mira Vasiljević, Podgorica 2015. str.29

2 „Metodološko uputstvo za implementaciju programa Obrazovanje za održivi razvoj” - Nevena Čabrilo, mr Zoran

Radionica „Eko odgovori“ u školi Maksim Gorki Ted-ed radionica u školi „Dr Dragiša Ivanović“

Dakle, teorijski okvir i temelji postoje. Činjenica je da savremena nastava ne može dalje bez obrazovanja za održivi razvoj.

Fleksibilnost koja je potrebna da bi se obrazovanje za održivi razvoj zaista primijenilo u nastavi, upravo je fleksibilnost kojoj treba da naučimo djecu. Da bi se, kada odrastu, uklopila u budući svijet, radila poslove koji sada ne postoje i iznalazila načine da žive i rade održivo po planetu Zemlju – djeca će morati da imaju razvijeno divergentno razmišljanje, da budu kreativna i da izađu iz svoje zone komfora. Da bismo ih tome naučili, prvo mi moramo izaći iz iste.

Lalović, Srna Sudar i Mira Vasiljević, Podgorica 2015. str. 29 Multidisciplinarnost i interdisciplinarnost traže vještinu komunikacije, prezentacije, organizacije, planiranja, kreativnosti, a to su sve osobine koje savremeni edukator pokušava da usadi djeci. Ne smijemo zaboraviti da djeca uče po modelu. Ne možemo očekivati od njih kreativnost, ako im je nismo pokazali na ličnom primjeru.

Jedan od načina da i ove teme nađu prostora u obrazovnom sistemu jesu međupredmetne aktivnosti.

Takođe, uključivanje u međunarodni program Eko-škole, koji sprovodi Zavod za školstvo od 2017. godine. (više informacija pronaći na sajtu Zavoda za školstvo), dobra je osnova za put ka održivom, ekološkom obrazovanju i školi.

Predlog: Povezivanje kluba preduzetnika sa ekološkim klubom škole i prodaja ekoloških proizvoda kao jedan vid preduzetništva. Npr. uzgajanje ljekovitog bilja u školi i prodaja u vidu čajeva na školskim bazarima ili sličnim dešavanjima.

2.2. Od školske bašte do integralne učionice

Razvoj integralne učionice u kakvom je obliku danas, trajao je šest školskih godina.

U prvoj verziji koncept je podrazumijevao niz radionica i aktivnosti kroz koje djeca stiču teorijsko i praktično znanje o svom okruženju, ekološkim problemima i moći pojedinca da utiče na svoju sredinu, društvenu i prirodnu. Učili su i vještine kako se može kreirati učionica u kojoj se poštuju, ohrabruju, bivaju kreativni, timski rade i stiču liderske vještine.

Već u ovom stadijumu, vidjelo se da koncept školskih bašti uspješno popunjava praznine u ekološkom obrazovanju.

Međutim, inovativan pristup nastavi i ciljnoj grupi pokazao je nespremnost obrazovnog sistema po pitanju kapaciteta da se ovakve stvari realizuju.

Krenuli smo od ideje koja je zadovoljavala potrebe ekološkog obrazovanja kod djece, i kroz rad smo uvidjeli da se adekvatno ekološko obrazovanje, pogotovo što se isto temelji na modernoj paradigmi, ne može realizovati bez metoda savremene nastave, nekad i alternativnih, a prije svega ne može bez unapređenja komunikacije nastavnikučenik i učenik-učenik. Sve to opet podrazumijeva ne samo restruktuiranje ljudskih odnosa, uloga u učionici, već i samu arhitekturu prostora za učenje.

Dakle, krajnji cilj se nije promijenio, već je samo nadograđen: od koncepta obrazovanja za ekologiju i održivi razvoj u kojem je misija stvaranje lidera za budućnost, došli smo do modela koji treba da formira srećne i ispunjene mlade ljude, proaktivne prema životu i životnim izazovima sa kojima izlaze na kraj uz pomoć operativnih znanja dobijenih u procesu obrazovanja.

Shematski prikaz integralne komunikacije

Sve ovo je podrazumijevalo integralan pristup trenutnom stanju stvari u obrazovanju, ali i nastavnoj praksi, prostoru, djeci kao individuama. Plod toga je trebalo da bude integralno rješenje, odnosno integralna učionica, formalno izgrađena na bašti kao otvorenoj učionici ili laboratoriji znanja.

U tom pravcu sljedeći korak bio je kreiranje integralne učionice, u kojoj se svakom djetetu, prateći principe savremene metodike nastave, pristupa holistički sa ciljem stvaranja zdravog i ostvarenog djeteta i čovjeka. Integralna učionica danas podrazumijeva praktikovanje metoda savremene nastave, razvijanje i širenje didaktičkih metoda i sredstava, spajanje prakse i teorije, razvijanje divergentnog mišljenja sa ciljem podsticanja djece da iznalaze kreativna rješenja dok se budu susretala sa kompleksnim izazovima i problemima. Takođe, integralna učionica je fokusirana na razvijanjje liderskih vještina kroz aktivnosti koje pospješuju emocionalnu i socijalnu inteligenciju, te koz NLP aktivnosti, aktivne igre, kreativne izazove i timski rad.

Ono što značajno karakteriše današnji koncept „Školske bašte - integralne učionice“, a dobilo je svoju finalnu formu u okviru projekta ClimCity, jeste jednako odgovoran pristup prostoru za učenje kao što je pristup djeci, njihovim potrebama, načinima učenja i kulturološkom, sociološkom i psihološkom profilu.

2.3. Integralna učionica i prostor

Iako je koncept integralne učonice utemeljen na ekološkom obrazovanju, a fokusiran na pedagošku inovaciju, bitno je napomenuti da je prostor ili ambijent ono čime se, pored razvoja djece, aktivno bavimo. Ovo podrazumijeva didaktički, kulturni, psihološki i društveni prostor.

Osjećaj „da si svoj na svome” u određenom prostoru, da se tu dijete osjeća komforno i sigurno je više nego značajan, pogotovo kada je u pitanju razvoj učenika, njihova spremnost na učenje i učestvovanje u kompleksnim procesima komunikacije i savladavanja znanja.

2.3.1. Strukturni izazovi nastavnog prostora

Strukturni problemi su, jednostavno rečeno, izraženi u činjenici da struktura učionice - bilo da se tiče načina nastave, (djeca uvijek sjede, pasivna su, slušaju…), značenja učionice (asocijacije su uglavnom autoritet, predviđeno trajanje časa, zatvoren prostor…) - postoji sama po sebi, ima svoju tradiciju, pravila, duh i godinama se ne mijenja ili trpi minimalne promjene.

Takva „struktura” ne komunicira sa procesima u kojima učestvuju učenici, niti njihovim potrebama koje se mijenjaju u korak sa vremenom, tehnološkim napretkom, društvenim ambijentom...

Ovakvu strukturu, koja se brani „tradicijom” - iako često mijenjamo na površinskom nivou kroz ukrašavanje zidova, unošenje pametnih tabli, inovacija u nastavi - treba u potpunosti mijenjati.

Psihološka, sociološka, kulturna struktura učionice će se najadekvatnije mijenjati kroz arhitektonski i didaktički aspekt.

Misija integralne učionice je da otkrije i dostigne modele u kojima će se učenici osjećati bolje, a njihovi potencijali za

učenje optimalno ostvariti. Na tom putu, tretirajući probleme sa nastavnim prostorom, prepoznajemo izazove koji se mogu podijeliti na strukturne,

arhitektonske, didaktičke.

Radionica „Školska bašta i klimatske promjene“ u školi „Maksim Gorki“

Percepcija i tretman prostora su bitno polazište. Jedan te isti prostor može imati različite didaktičke potencijale, zavisno da li nastavnik/ca to vidi. Primjera radi, neko panjeve u dvorištu percepira kao smetnju koju treba ukloniti, a neko u njima vidi osnovu za mali amfiteatar.

2.3.2. Arhitektonski i didaktički aspekt: prostorne zone

Prostor u školi determiniše arhitektura, ali i didaktički stil nastavnika. S tim u vezi, u funkcionisanju nastave i slobodnog vremena mogu se primijetiti nepisana pravila u školi koja determinišu prostore, prostorne zone i korišćenje istih.

Arhitektonska promjena gabarita učionice često ne zavisi od nastavnika već od samog objekta škole i često se ne može značajnije promijeniti. Međutim, tretman prostora i perspektiva istog - mogu.

Primjera radi, imamo priliku da, ukoliko smo nemoćni naspram ograničenja unutrašnjeg prostora za učenje tj. učionice, možemo da se posvetimo potencijalima otvorenog prostora u školi i njegovoj prenamjeni.

Prostor u školi je dosta neiskorišćen i tome, kako smo rekli, nije kriva samo arhitektura, već i percepiranje prostora i (tradicionalne) prakse korišćenja prostora. Može se reći da postoji više zona prostora koje su određene različitim faktorima, bez obzira da li se radi o enterijeru ili eksterijeru.

Na primjer, određeni djelovi dvorišta u svakoj školi, tradicionalno su ili zapostavljeni „zapećci”, ili je učenicima zabranjeno da posjećuju te djelove koji uglavnom ostaju zapušteni, zarasli, puni otpada, nefukncionalni, nekultivisani.

Kada bi se drugačije tretirali potencijali tog prostora, velika je mogućnost da bi škola dobila sasvim novi ambijent za slobodno vrijeme ili čak nastavu.

Ako bi se u ovim prostorima planski generisale neke nastavne ili vannastavne aktivnosti, takav prostor bi bio idelan za kreiranje učionice na otvorenom.

U slučaju arhitektonske limitiranosti, moramo imati didaktičku, pedagošku, psihološku otvorenost. Didaktička intervencija je samo odluka da se određenom prostoru prepozna nastavni potencijal i da mu se, uz minimalne intervencije, priđe sa idejom da posluži didaktičkoj svrsi.

2.4. Dodatak

Imajući u vidu da jasna rješenja ne postoje, da ne možemo tvrditi šta je idealan format obrazovanja, odlučili smo se na generičku reformu upotrebe nastavnog prostora, didaktičkih metoda i sredstava. Odnosno, realizacija i razvoj ovog projekta ne podrazumijevaju implementaciju od spolja, već su fokusirani na generički razvoj koncepta u koji su aktivno uključeni i đaci i nastavnici, koji će takođe dobiti pristup novim vještinama, metodama, ali i otkriti svoje nove potencijale.

Praćenjem procesa usvajanja znanja kod učenika, povratnih informacija kroz ponašanje i zainteresovanost za gradivo, te iskazivanjem drugih potreba, znaćemo u kom pravcu je potrebno razvijati koncept i na koje aspekte treba posebno obratiti pažnju.

Ovaj koncept računa na integralnu reorganizaciju odnosa učenik-učitelj, te će se na taj način tretirati izazov kompleksnih komunikacionih i socijalizirajućih procesa u učionici. To se prije svega odnosi na način komunikacije i prenošenja informacija od nastavnika ka djeci i obratno, kao i svih bočnih efekata i aktivnosti u učionici, odnosno nepreglednih interakcija i reakcija među učenicima.

Principi i metode rada