Kritika o D’Annunzievom spisateljskom opusu

mitove pjesnika koji bi mu poslužili za teme namijenjene filmu, možemo navesti: veličanje divlje, sirove snage antičkog Rima u njegovoj borbi protiv korumpiranih naroda Mediterana (Cabiria), kršćanski mitovi (La crociata degli innocenti) i mitovi umjetnosti (L’uomo che rubo’ la Gioconda).

Iz perspektive duhovnih strujanja koja su se odražavala u D’Annunzija i koja su aktivno djelovala u sudbonosnim događajima njegovog doba, književna kritika i kulturna povijest utvrdile su kako je u suštini njegove osobnosti diletantizam, odnosno posvemašnje pomanjkanje čovječanske zainteresiranosti u promatranju i prikazivanju života. On život ne promatra ni sa simpatijom, ni s milosrđem, ni s odvratnošću, ni s užasom, kako se to obično događa kod velikih pisaca. On prema životu ostaje hladan i ravnodušan, a prima ga samo svojom rafiniranom senzibilnošću i to kao blještavu i šaroliku igru senzacija što se postepeno pretvara u sladostrasnost koja prelazi u perverznost, sadizam i okrutnost, da bi konačno završila u težnji za pokoljem i uništavanjem.

Prirodno je da takav način doživljavanja stvarnosti ima odraza i u njegovom književnom izrazu. Ozbiljni sadržaji, koji duboko prožimaju cijelo biće, proizvode adekvatan izraz, organski sljubljen s duhovnim pokretima koji su ga izazvali. Njegov je izraz vrlo često samodopadan u svojoj vanjskoj zvučnosti i briljantnosti. Odatle muzikalna linija u ritmu D’Annunzijeve rečenice koja je tek na mahove umjetnički pozitivna, i to osobito u kraćim lirskim sastavima, ali koja često prelazi u lažnu emfazu. Zato je njegovo stvaralaštvo fragmentarno. Nedostaje mu dublji doživljaj koji bi služio kao središte i žarišna točka jedinstvenog umjetničkog stvaranja, te se ono ostvaruje tek s prekidima i u epizodama. Tako se slika D’Annunzijevog svijeta lomi na bezbroj malih zrcala i na bezbroj malih sličica koje blješte i sjaju.

D’Annunzio je, a što je i posve prirodno za tako udešenu duhovnost, prošao raznovrsne idejne utjecaje, od verizma i utjecaja Carduccija, preko ruskoga nihilističkog kršćanstva do katoličkog misticizma. Ali je, u suštini, ipak ostao uvijek isti - diletant koji ništa ne uzima ozbiljno i kojemu sve ideologije služe tek za njegovu briljantnu igru senzacijama. Zbog toga se on kao umjetnik i nije vidno razvijao. Njegova stvarna umjetnička fizionomija, koja je određena već u prvim književnim radovima, ostat će nepromijenjena

do kraja iako je bio izložen različitim vanjskim utjecajima.

Tako udešena književna osobnost bila je predodređena postati predstavnikom opće duhovne krize koja se pojavila u Europi zadnjih desetljeća devetnaestog stoljeća. Kapitalistički industrijalizam i pozitivističke ideologije uništile su vjeru u ideal, te se čovjek našao zatečen osjećajem vlastite pustoši i prazninom, prepušten vlastitim ćudima i nesuspregnutim nagonima. Ali ipak, D’Annunzio ne završava potpuno u brutalnom naturalizmu, onako kako su završila ista ta raspoloženja prošavši kroz kanale boljševičko-socijalnih surovosti.Ona kod našeg pjesnika poprimaju oblik koji odgovara kulturnim tradicijama njegove zemlje Italije. Nad svojim mutnim i nečistim izvorima i strujama, D’Annunzio razastire ružičasti oblak poezije, poezije ispunjene milinom i ljupkošću, tako da ga Benedetto Croce čak naziva pjesnikom Harita, božice dražesti: „Istina je da se u D’Annunzijevoj poeziji susreću pokolji i okrutnosti, s crvenilom ruža crvenilo žive krvi, s bljedilom ruža bljedilo smrti. Ali i ovi su za D’Annunzija rafiniranost i Harite.“

U njegovu prvom romanu Il Piacere, veoma je jasno prikazana duhovna praznina glavnoga junaka: „Njegov je zakon dakle bila promjenjivost. Sve se u njemu preobličavalo i izobličavalo, bez počinka. Moralna snaga nedostajala mu je potpuno....Glas volje bio je prigušen glasom nagona, a savjest mu je bila kao zvijezda bez vlastite svjetlosti. Takav je bio uvijek. Zašto, dakle, boriti se protiv sebe samoga ? Cui bono?“ Taj diletantizam, spojen s hladnom autoanalizom, prožima i roman L’innocente. U njemu se na čudan način spajaju samilost ruskoga tipa s D’Annunzijevom egolatrijom. Junak romana kaže za samoga sebe: „Bio sam uvjeren da sam ne samo izabrani duh, nego rijedak duh. I mislio sam da rijetkost mojih senzacija i mojih osjećaja oplemenjuje svaki moj čin. Ali na dnu svih mojih istančanosti nije bilo ničeg drugog do li strašna sebičnost.“ I ta sebičnost dovodi D’Annunzijeve junake do izoliranosti, dosljedno do čame i osjećaja neizmjerne pustoši. Pojedinac se ne smije, bez teške kazne, udaljiti od ljudske zajednice.

Kao stari romantičari, koji su tražili spasenje od životne pustoši u sublimiranoj ljubavi, tako i neoromantičar Giorgio Aurispa - junak romana Trionfo della morte - nastoji naći smirenje na isti način. Iako zna da je sve tašto i nestalno, nije se mogao oteti potrebi ljubavi, potrebi „da traži sreću u posjedu drugoga bića“. Iako je znao da je ljubav najveća od ljudskih bijeda,

„jer je posljednji napor, koji čovjek pokušava, taj da izađe iz samoće svoga unutrašnjeg bića“, on je ipak težio za ljubavlju, koja će „ispuniti jedan čitav bitak“. Ali ljubav toga modernog romantičara morala je nužno, radi nove duhovne atmosfere, koju u prvom redu karakterizira nedostatak etičkog osjećaja, ispasti sasvim drukčija od ljubavi starije romantike.

D’Annunzijevi su ljubavnici sposobni samo za čisto seksualnu ljubav. Njegove su žene većinom lijepa, histerična, često neplodna, požudna i okrutna bića, vječni izvor uvijek novih tjelesnih podražaja i užitaka. D’Annunzio to izričito tvrdi upravo u romanu Trionfo della morte. On je pod neprestanom vlasti vizija razbludnih zagrljaja, koje apsorbiraju sve druge osjećaje, te se s nasladom zaustavlja kod njih, opisujući ih do minucioznosti, obavijajući ih zaparnom i omamljivom atmosferom raskošne putenosti. D’Annunzio pokušava, doduše, sublimirati svoju ljubav te je pokušava obaviti bljeskom idealizma i umjetnosti. U spomenutom romanu, Aurispa vidi, gdje se „u prošlosti svi vrhunci ljubavi obasjavaju i bljeskaju vanrednim bljeskom“. Vrlo daleke stvari vraćale su se u njegovo sjećanje, uz valove glazbe koji bi ih uzvisivali i preoblikovali. U jednom trenutku ponovno je proživljavao najviše lirske trenutke svoje strasti, a proživljavao ih na podesnim mjestima, među svim velikim postignućima prirode i umjetnosti, koje su oplemenjivale i produbljivale njegovu radost.

U djelu Il fuoco, za pozadinu ljubavi između jednog pjesnika i jedne velike glumice uzeta je Venecija, u cjelovitom blještavilu svoje bujne umjetničke prošlosti. Venecijanska umjetnost, priroda i ljubavi miješaju se u harmoniju, punu raskoši i razblude. Noćna je Venecija D’Annunziju „grad divan i pravi napasnik. U njegovim žilama, kao u žilama razbludne žene, počela se paliti noćna groznica.“ Glavni junak tog romana, u jednoj od svojih knjiga, večernji čas naziva časom Tizianovim, jer mu se čini da sve stvari sjaju posljednji put u vlastitoj, bogatoj svjetlosti, kao nagi stvorovi ovog umjetnika, i kao da obasjavaju nebo. Ljubavna vrućica D’Annunzijeva junaka poprima prividno idealne i grandiozne razmjere.

Ta prividna grandioznost neke je od obožavatelja D’Annunzija, pristalica tzv. „danuncijanizma“, toliko zavela da su je uzimali za ozbiljno. Tako je Arturo Borgese iz Polistene (Calabria) pokušao pridati pjesnikovoj umjetnosti značaj idealističke vizije, pankozmičke intuicije i herojskog morala. Croce, nasuprot takvom Borgeseovom

shvaćanju, ističe senzualistički karakter D’Annunzijeve umjetnosti u smislu protagorejsko-cirenejskog značaja njegova morala (habere non haberi). Uostalom, kako kaže Croce, herojski moral ili je eufemizam za diletantizam i senzualizam, ili prazna riječ, jer je običan moral dovoljan da čovjek bude heroj, a što je inače teško postići. I zato nije nikako u pravu francuski pisac Benjamin Cremieux kada tvrdi da je snaga D’Annunzijeva upravo u onome što je njegova najglavnija mana.

Na kraju krajeva, pjesnikove sublimacije ljubavi pokazuju se divljim vatrama, što one u biti i jesu. One su odrazi golog seksualnog nagona, te se gotovo redovito sunovraćaju iz svojih lažnih idealizacija (otuda i lažna dubina D’Annunzijeva stila na tim mjestima) u ponore animalnosti, okrutnosti i patološke perverzije. U djelu L’innocente govori se izravno „o okrutnosti koja je na dnu svih senzualnih ljudi“. U knjizi Forse che si’, forse che no ljubavnik otkriva prijevaru ljubavnice i zvjerski je zlostavlja.

U tragediji La figlia di Iorio žeteoci, pomahnitali od vina i pohote, progone glavni lik Milu di Codra i žele je silovati. Ova tragedija, inače jedna od najboljih D’Annunzijevih kazališnih djela, prožeta je divljom mistikom praznovjerja, puti i krvi, te završava spaljivanjem na lomači glavne junakinje koja umire uz uzvik: „Il fuoco e’ bello“ (Vatra je lijepa). I taj uzvik ima više prizvuk naslade u samouništenju nego žrtve i čišćenja koji bi mu pjesnik htio dati. Požuda protagonista za slavnom glumicom u knjizi Il fuoco bila je „nezdrava i bezmjerna“ i „sadržavala je drhtaj pobijeđenog mnoštva, opojnost nepoznatih ljubavnika i vizije orgijskog promiskuiteta“. U djelu L’innocente, poslije dugog vremena, supruzi ponovno nalaze staru ljubav. Prizor pomirenja i ljubavnog zbližavanja završava s: „Dokle se je čuo strašan krik?“

Prirodno je, onda, da D’Annunzio govori o „tuzi tjelesne ljubavi“ i o odvratnosti prema putenosti. Njegovi ljubavni prizori samo su mračni i tugaljivi grčevi i deliriji puti, odijeljeni od duše. Ako kod njega ima nekih ljubavnih melanholija, to su onda melanholije zasićenosti i praznine koje ostavlja udovoljena požuda. Nije ništa čudno u tome da mu žena mora izgledati kao vječni neprijatelj koji muškarca vječito ispija i uništava. Iz toga se rađa ideja nestanka, ideja smrti, ali ne u smislu pjesnika, koji su u smrti i ljubavi vidjeli dva blizanca i jedine dvije sreće što ih je kob dala nesretnim smrtnicima, nego nakaradni spoj razblude i uništenja. U djelu Trionfo della morte,

poslije jedne perverzne ljubavne scene u kojoj dolazi do kulminacije histerizam žene, ljubavnik u jezovitoj borbi povlači ljubavnicu u ponor.

Razbludnost i okrutnost (volutta’ e crudelta’) na licu ljubavnice oduševljava lik romana Forse che si’, forse che no. Razbludnost i okrutnost - to su središnje točke velikog dijela D’Annunzijeve književne produkcije. On se najradije prenosi maštom u atmosfere prožete nasiljem, pokoljem, krvlju i ubojstvima. D’Annunzija, općenito, neodoljivo privlači odvratno i ogavno. U knjizi Trionfo della morte opisuje mase vjerskih fanatika sa svim mogućim tjelesnim nakaznostima: „Sva izobličenja mišića i kostiju, sve raznolikosti tjelesne ružnoće, svi neizbrisivi tragovi napora, nevremena i bolesti - lubanje, zašiljene i zgnječene, ćelave ili vunaste, pokrivene brazgotinama i izraslinama; oči bjelkaste i neprozirne kao mjehuri sirutke, oči tužne, modrozelenkaste kao oči osamljene žabe krastače; plosnati nosevi, kao prignječeni šakom ili zavinuti kao jastrebov kljun, ili dugi i mesnati kao rilo, ili gotovo izglodani bolešću; lica posuta krvavim žilicama kao lišće loze u jesen, ili žućkasta i nabrana kao burag preživača, ili čekinjasta kao sijerak; usne tanke kao razrezane britvom, ili otvorene i mlitave kao trule smokve, ili ukočene u svojoj praznoći kao ofureno lišće, ili oboružane strašnim zubima kao veprovim očnjacima; zečje usne, guše, skrofule, crveni vjetri, prištevi. Svi užasi ljudske puti prolazili su u sjaju sunca, pred Kućom Djevice.“ Koja je inspiracija za taj prizor? Sigurno ga nije nadahnula samilost prema patnji, nego osjećaj odvratnosti koji nije bez izvjesne perverzne naslade u onome što je nakazno, naslade pomiješane sa stilističkom dekadentnom virtuoznošću. Nedostatak stvarnog nadahnuća koje proizlazi iz duše, nadomještaju groznice uzbuđenih živaca s iscerenim priviđenjima.

U romanu Il fuoco, D’Annunzijev ideal ljepote završava u sublimaciji bestijalnoga. On to izričito i naglašava. U glorifikaciji Venecije zamišlja nekadašnju gospodaricu mora kao božicu koja se podaje jednom bogu: „On se pokazao. Pokazao se na jednom oblaku, sjedeći na vatrenim kolima i vukući za sobom krajeve svojih grimiza, zapovjednički i sladak, s poluotvorenim usnama, punim šapata i tišina šumskih i s razasutim vlasima... Spusti k divnom gradu svoje mladenačko lice, odakle se širio neizreciv, neljudski čar, ne znam kakvo životinjstvo, delikatno i okrutno, s kojim su bili u opreci pogledi duboki od znanja pod teškim trepavicama.“ Glavni lik istog djela

zanosi se vizijama čisto animalnog iživljavanja: „Pod utjecajem grimizne jesenske večeri on se pretvarao, prema nagonima svoje krvi i uspomenama svog intelekta, u jedan od oblika koji neodređeno prelaze iz životinjskog u božansko, u jednoga od onih poljskih genija kojega je grlo nabreklo istim onim žlijezdama što vise s kozjih grla. Radosna pohota poticala ga je na čudne čine i pokrete, iznenađenja i zasjede. Dočaravala mu je veselje proganjanja, obaranja, brzog spajanja na mahovini ili iza divljeg grma. On je zaželio onda jedno biće koje bi mu bilo slično, svježa prsa kojima bi mogao priopćiti svoje smijehove, dvije brze noge, dvije mišice spremne za borbu, zaželio je plijen da ga zgrabi, djevičanstvo da ga siluje, nasilje da ga izvrši.“

Duhovnost, odcijepljena od osnovnih čovječansko-etičkih sadržaja, iživljavajući se u pustim vanjskim podražajima (jedan od D’Annunzijevih likova kaže: „Ne mogu se odreći u životu nikakve stvari koja podražuje moju požudu“), mora nestašicu ideala nadomjestiti bilo kakvim lažnim idealom. I zato je D’Annunzio pjesnik čistog senzualizma, virtuozni umjetnik izražaja svih animalnih požuda, strahova, uzbuđenja i opažanja koji je na kraju, pod djelovanjem različitih vanjskih utjecaja, morao završiti u jednom lažnom heroizmu. To nije istinski, nepatvoreni, tihi, i zato tim veći i uzvišeniji heroizam samozataje u borbama jednolike i sive svakodnevnice. To nije žrtvovanje vlastite ličnosti za vjeru u bilo što, a što nije vlastito dragocjeno „ja“. To je u suštini sublimacija vlastite sebične ličnosti, ličnosti koja je vječito žedna novih podražaja, neobičnih i još neiskušanih doživljaja. Otuda izvire D’Annunzijev nadčovječji imperijalizam Nietzschea, otuda glorifikacija zrakoplova i drugih raznih ratnih sprava, uređaja i naoružanja, otuda zanos za ratnim djelovanjem zbog rata, kao i slavljenje „vječnih korijena rase“, latinske rase.

Latini su se napokon sjetili prvoga čovječjeg krila koje je palo u Sredozemno more, krila Ikara. Pjesnik rase kliče: „Tko će dignuti to krilo? Tko će jačom vezom znati spojiti razasuto perje, da ponovno pokuša taj mahniti let?“ I sada su se Latini trgnuli iz sna: „Novo oruđe kao da je uzvisilo čovjeka nad njegovu sudbinu, kao da ga je obdarilo ne samo novim gospodstvom nego i šestim osjetilom. Protiv uvijene maske misterija sjajilo se dijamantsko lice pogibelji.“ I novi Dedal leti „s iluzijom da nije čovjek u jednom stroju nego samo tijelo u jednoj jedinoj ravnoteži. Nevjerojatna novost pratila je sve njegove pokrete... Jedna cijela

rasa postala je novom i radosnom u njemu.“ Pomahnitala i zanesena masa prati smioni let junaka neizmjernih prostora: „Okrutni delirij obojio je crvenilom žilice tisuća i tisuća očiju, očiju podignutih k ispupčenoj nebeskoj pozornici. Krvava radost circenska nadirala je u tjeskobna srca.“ I mase dozivaju letača:“Tarsis! Tarsis!“ Ideja vođe, kao otjelovljenja rase, i bezobzirni dinamizam već su rođeni.

D’Annunzijev imperijalizam dolazi do izražaja, i to na vrlo retoričko-dekorativan način, osobito u njegovim kasnijim djelima poput Garibaldi i La Nave.

D’Annunzio dočekuje svjetski rat ne kao okrutnu presudu nemilosrdne kobi, nego kao oslobođenje od dosade i jednoličnosti, kao nenadano otvaranje mogućnosti da ostvari svoje davne najtajnije želje za užitkom u pokolju, rasapu i uništavanju. Nada da će mir još ipak biti moguće spasiti, a koja za tjeskobnih predratnih dana još tinja u prestravljenim duhovima Europe, D’Annunziju u njegovoj La Leda senza cigno izgleda kao nečist koja teče potočićima mimo dućana i koju će idućeg jutra pometači pomiješati s drugom prljavštinom i odnijeti je na svojim škriputavim kolima. Nestrpljivi pjesnik pita koji je to udes svijeta tako divan kao ovaj koji se ocrtava pred našim zapanjenim očima? Eto, Europa usahla od starosti, neodlučna i pogrbljena pod teretom svojih prijevara i svojih sramotnih kukavičluka, uronit će cijela u krv sa sigurnošću da će iz nje izaći mlađa, mlađa nego onda kada su na nju, barbarku, puhnuli svježi vjetrovi Preporoda s Mediterana.

Mnogi kritičari, zadržavajući se na njegovoj apstraktno preuzetoj ideologiji, najodlučnije poriču da je D’Annunzio istinski pjesnik. Drugi pak, naprotiv, zaslijepljeni lažnom dubinom baš ove ideologije, postavljaju ga u red najvećih pjesničkih duhova talijanske književnosti. U tom sporu, Benedetto Croce svakako zauzima možda najispravniji kritički stav, na način da odjeljuje D’Annunzijev psihički diletantizam, odnosno nestašicu organskih duhovnih sadržaja i njihovo pozajmljivanje izvana, od njegova stvarnog umjetničkog stvaranja koje je, doduše, fragmentarno i bez harmoničnog prikazivanja života, ali je ipak umjetnički pozitivno. Croce, da bi okarakterizirao D’Annunzijevu pjesničku osobnost, uzima termin kojeg je Demetrios Falereus (Demetrije Falerski, grčki državnik i književnik iz 4. stoljeća prije Krista) dodijelio pjesnikinji Safo, te ga naziva pjesnikom Harita. D’Annunzio je doista pjesnik dražesti, pjesnik ženske ljupkosti i svih čari nje-

zina tijela, od njenih najsuptilnijih pokreta do njene kose i finih prebijelih ruku, on je pjesnik ruža, ljiljana, slavuja i drugih dražesnih pojava.

Croce cijelu tragediju La Gioconda naziva tragedijom lijepih ženskih ruku.

Već kao šesnaestogodišnji mladić stvara stihove s vlastitom, nepozajmljenom intonacijom, kao što su oni o mjesečevu zalazu: O falce di luna calante, che brilli sull’ acque deserte, o falce d’argento, qual messe di sogni ondeggia al tuo mite chiarore quaggiu’.

(O mjesečevi srpe na zalazu/ koji bljeskaš nad pustim vodama/ o srebrni srpe, kakva žetva snova / ljulja se ovdje dolje na tvom blagom sjaju.) Tako u njegovoj mladenačkoj zbirci novela Terra vergine, već ima izvanrednih opisa krajolika nadahnutih nepatvorenom životnom radošću: „Fiora je pjevala iz sveg grla, sjedeći pod grmom kupina, dok su koze uokolo brstile penjući se uz uzvisinu... Vjetar je s brda puhao u zaklon. Široki šum lišća, valovito ljuljanje grana, svjetlucanje žirova strujalo je cijelim onim rodom vegetacije, a dolje sjene razbijene živim pogledima sunca.“ Moglo bi se citirati još bezbroj mjesta iz pjesnikove lirike na kojima do izražaja dolazi neobična delikatnost njegova slikanja i opisivanja.

No, većina D’Annunzijevih pjesničkih radova, u kojima je on ponajviše svoj, odnosi se na pjesme u kojima opisuje i donosi hvatanje pokreta i pozicija lijepih žena u okruženju prirode, na koju magijom njihove gracije pada osvjetljenje puno začaranih boja i oblika: Per virtu’ de’ miei canti emergevan da l’onda amorosa e feconda mille fiori odoranti;

E la signora bionda da’ grandi occhi stellanti arrideva alli incanti, con volutta’ profonda.

Prendevano singolare forma ne ‘l dubbio lume alti i pioppi d’ argento... (Snagom mojih pjesama/ izranjale su iz valova/ ljubavnih i plodnih/ tisuće mirisnih cvjetova;

I plavokosa gospođa/ velikih zvjezdanih očiju/ smiješila se čarolijama/ s dubokom raskoši.

Dobivali su čudne oblike/ na nestalnom svijetlu/ visoki srebrni jablani...).

Takvi su i lirski fragmenti u njegovim romanima. U romanu Il fuoco konkretizirana je melanholija jeseni u neposredno sugestivnoj slici: „Slatkoća puna prodorne tuge onoga mjeseca studenoga, koji se smiješi kao bolesnik