mitove pjesnika koji bi mu poslužili
vom književnom izrazu. Ozbiljni sadr-
za teme namijenjene filmu, možemo
žaji, koji duboko prožimaju cijelo biće,
navesti: veličanje divlje, sirove snage
proizvode adekvatan izraz, organski
antičkog Rima u njegovoj borbi pro-
sljubljen s duhovnim pokretima koji su
tiv korumpiranih naroda Mediterana
ga izazvali. Njegov je izraz vrlo često
(Cabiria), kršćanski mitovi (La crociata
samodopadan u svojoj vanjskoj zvuč-
degli innocenti) i mitovi umjetnosti
nosti i briljantnosti. Odatle muzikalna
(L’uomo che rubo’ la Gioconda).
linija u ritmu D’Annunzijeve rečenice
Kritika o D’Annunzievom spisateljskom opusu
koja je tek na mahove umjetnički pozitivna, i to osobito u kraćim lirskim sastavima, ali koja često prelazi u lažnu
Iz perspektive duhovnih strujanja
emfazu. Zato je njegovo stvaralaštvo
koja su se odražavala u D’Annunzija
fragmentarno. Nedostaje mu dublji
i koja su aktivno djelovala u sudbo-
doživljaj koji bi služio kao središte i
nosnim događajima njegovog doba,
žarišna točka jedinstvenog umjetnič-
književna kritika i kulturna povijest
kog stvaranja, te se ono ostvaruje tek s
utvrdile su kako je u suštini njegove
prekidima i u epizodama. Tako se slika
osobnosti diletantizam, odnosno po-
D’Annunzijevog svijeta lomi na bezbroj
svemašnje pomanjkanje čovječanske
malih zrcala i na bezbroj malih sličica
zainteresiranosti u promatranju i pri-
koje blješte i sjaju.
kazivanju života. On život ne promatra
D’Annunzio je, a što je i posve pri-
ni sa simpatijom, ni s milosrđem, ni
rodno za tako udešenu duhovnost,
s odvratnošću, ni s užasom, kako se
prošao raznovrsne idejne utjecaje, od
to obično događa kod velikih pisa-
verizma i utjecaja Carduccija, preko
ca. On prema životu ostaje hladan i
ruskoga nihilističkog kršćanstva do
ravnodušan, a prima ga samo svojom
katoličkog misticizma. Ali je, u suštini,
rafiniranom senzibilnošću i to kao
ipak ostao uvijek isti - diletant koji ni-
blještavu i šaroliku igru senzacija što
šta ne uzima ozbiljno i kojemu sve ide-
se postepeno pretvara u sladostrasnost
ologije služe tek za njegovu briljantnu
koja prelazi u perverznost, sadizam i
igru senzacijama. Zbog toga se on kao
okrutnost, da bi konačno završila u
umjetnik i nije vidno razvijao. Njegova
težnji za pokoljem i uništavanjem.
stvarna umjetnička fizionomija, koja
Prirodno je da takav način doživlja-
je određena već u prvim književnim
vanja stvarnosti ima odraza i u njego-
radovima, ostat će nepromijenjena
D’ANNUNZIJEV POTPIS - Knjiga prva
65
