Pecivo „alla italiana“

i osobit način izražavanja, govornički utjecaj na mase, kao i ritualni uzvik: Eia, eia alala’. Njegove jezične i grafijske inovacije ostale su trajati sve do danas, kako u kolokvijalnom tako i u pisanom svakodnevnom korištenju talijanskim jezikom.

Pjesnik Gabriele stalno se „nadmetao“ s Danteom Alighierijem - „ocem talijanskog jezika“, do te mjere da se razmetao time kako je u svim svojim djelima koristio ukupno četrdeset tisuća riječi dok ih je Sommo Poeta (Vrhovni Pjesnik) Dante koristio svega oko dvanaest tisuća.

Osim u različitim oglašivačkim žanrovima, iskazivao se i u stvaranju novih obilježja, generičkih imena i brendova. Jedna od takvih njegovih novotvorina je tramezzino. Ovaj brzi obrok nastao je u Torinu 1925. godine. Autor mu je vlasnica lokala „Caffe’ Mulassano“, na trgu piazza Castello, gospođa Angela Demichelis, koja je jednog dana odlučila da je vrijeme za uvođenje noviteta u njihov menu’. Jedan od tih noviteta bili su inovativni „paninetti“ (kruščići), za koje su je inspirirali američki sendviči, i koje je po prvi puta ponudila svojim klijentima kao idealni zalogajčić i čalabrčak za podsticanje apetita. Intuitivno je odstranila rubne korice sa dva trokuta kvadratnog kruha tipa pancarre’ i tako povećala stupanj mekoće kriški i između njih umetnutog nadjeva (prvotno maslac i inćuni).

Tih godina kada bi boravio u Torinu, D’Annunzio je znao svratiti u „Caffe Mulassano“, pa je tako jednom probao njihov izazovni novitet. Promatrajući oblik tih „paninetti“ i dirnut njihovom kvalitetom, poželio je još jedan komad te u obraćanju namješteniku za barom rekao: „Želio bih još jedan od ovih ukusnih tramezzina.“ Tako je za ove sjajne kriške nadjevenog kruha izabrao umanjenicu riječi „tramezzo“ odnosno „tra-mezzo“ („nešto što se nalazi u sredini između dvaju ili više elemenata“), kako bi time naglasio svojstva tog laganog zalogaja pogodnog za zavarati ili pak prekinuti trenutnu glad. Navodno mu je inspiracija za taj izraz bio arhitektonski termin „tramezzo“ (pregrada, razdvojni zid). D’Annunzio je novu kovanicu interpretirao kao degustaciju između glavnih obroka koja doista pruža potpuno zadovoljstvo, kao trenutačni užitak u posezanju za zagrizkom ili užinom u formi meze, na pola puta između doručka i ručka.

Bilo je to doba procesa talijaniziranja tuđica, a posebno napuštanja anglicizama i francizama i iznalaženja njihovih supstituta u duhu talijan-