Ars poetica

kinematografijom te smišljanjem i pisanjem prodajnih oglasa i propagandnih slogana za razne tvrtke.

Poetika Gabriele D’Annunzija - jasno dekadentnog utjecaja – suprotstavlja se poetici pozitivističkog tkanja. On se odriče razuma kao instrumenta znanja i poriče inteligenciji sposobnost da učvrsti vrijednosnu hijerarhiju koja bi mogla upravljati čovjekovim ponašanjem i djelovanjem. Seksualni instinkt, erotski zanos i fizička ljubav postaju stimulans za skupljanje tajni dubokog načina življenja, shvaćenog kao neprekidno obnavljanje snage i ljepote, kako bi se neposredno spoznalo božanstvo stvari i da bi se participiralo u ritmu prirode i stopilo s njenom božanskom dušom. Poezija, dakle, biva shvaćana kao intuitivni uvid i spoznaja koji uspijevaju uhvatiti vrhovni sklad univerzuma, svijet i istinu koji su mnogo dublji od onih koje iskazuju razum i znanost. Izravna posljedica takve pozicije je egzaltiranost muzičke, alogične i evocirajuće riječi stiha koji je sposoban – kao što se čita u djelu Piacere – da

„definira ono što se ne može definirati i da izrazi neizrecivo, (...) zagrli ono što je neograničeno, prodre u bezdan (ponor) (...) dostigne apsolutno“.

Karakteristika D’Annunzijevog stila pisanja je upotreba rijetkih i dragocjenih riječi, velikog broja likova i neprestano traženje ritma i muzikalnosti koji smjeraju ka tome da prije dodirnu i pogode intelekt čitatelja nego li njegova čula.

Pjesnikova emocija prenosi ideal panteizma odnosno, prožima se s prirodom i poistovejećuje s cjelinom.

Pjesničkom emocijom on rasprskava svoj Ja u vitalnom ritmu prirode kako bi se dospjelo do gotovo božanske dimenzije nadčovjeka. Panteizam je pokazatelj sposobnosti pjesnika da se prepusti najfinijim i neopipljivim drhtajima prirode, da se poistovjeti sa stvarima samim, s morem, rijekom, kišom, sve dok vlastito ime i vlastitu sudbinu ne zagubi među ljudima.