Situacija u gradu Fiume, zabava i revolucija

pripadnika jedne nacije koju je izdala vladajuća liberalna klasa.“ (Francesco Germinario, Fascismo 1919, str. 134-135).

D’Annunzijeva okupacija grada Fiume u raznim je oblicima uključivala i sav onaj darmar i gomilu heterogenih snaga proisteklih iz Prvog svjetskog rata, a u kojem su svoj prostor pronalazili i anarhisti (individualisti ili pak osobe koje su to iskustvo individualno proživjele), komunisti, revolucionari, buntovnici, umjetnici, i raznorazne druge osobnosti. Ove su snage mislile kako mogu koristiti grad Fiume kao striktno revolucionarni ključ za postavljanje osnova za izgradnju jednog društva oslobođenog od autoritarnih naslaga. U gradu Fiume tako su, jedno uz drugo, egzistirali i nacionalističko krilo i ono revolucionarno, lavirajući između vrhunaca i najdubljih padova tijekom trajanja cijelog tog iskustva, s time što je u početnoj fazi prevladavalo ono nacinalističko, a ono revolucionarno u završnom stadiju. Gabriele D’Annunzio bio je svojevrsno „ljepilo“, koje je u tako širokom okruženju i okolnostima s toliko diverzificiranih osobnosti i ideologija, ipak bilo u stanju održavati ravnotežu (barem do nekog određenog momenta).

Mnogi misle da znaju što je zabava, ali u gradu Fiume zaista je postojao temelj zabave, a revolucija kao takva tamo je značila akciju, kako dugoročnu tako i kratkoročnu, akciju koja se provodi svjesno u određenom vremenu u težnji za promjenom ekonomske, političke i socijalne strukture.

Činom organiziranja vlasti u gradudržavi pojavljuje se nova vrsta “liturgije” masovne politike, što je vidljivo iz preuzimanja mitologije prošlosti to jest pozdrava, gesta, običaja, crnih košulja, prisega, fesova, marševa i naravno svakodnevnih govora i čitanja stihova sa balkona Guvernerove palače, sve popraćeno zvukom trube. „Il Vate“ (Prorok), kako su mnogi tepali našem pjesniku - osvajaču, uspijeva ostvariti vezu sa mnoštvom. Kasnije će Benito Mussolini preuzeti, usvojiti i permanentno koristiti ovu tehniku ovladavanja masom. Zbog toga se ovaj fenomen obično i prilično jednostrano tumači kao fenomen fašizma i njegove ikonografije. Najveći dio legionara ipak se priključio ideologiji fiumanizma.

Sama ideja fijumanske države, Repubblica del Carnaro, ima specifičan karakter i preteča je političko-socijalnog pokreta. U prilog tome govori

i činjenica da su se mnogi legionari opirali ideji fašizma. Sve se to događa u fazi kada se razmišljalo o tome da grad Fiume postane centar svjetske Lige naroda, o kojoj su ideje tada tek bile u začetku. Mnogi taj period objašnjavaju konceptualnim sukobom između idealizma, utopije, anarhizma, zabave i globalne revolucije, uključujući i sve one koji su bili tlačeni od strane imperijalističkih sila.

Alceste De Ambris (novinar i zastupnik u parlamentu, jedan od glavnih eksponenata talijanskog revolucionarnog sindikalizma) izrađuje nacrt “oslobodilačke vojske” (primjer Rusije) ali gdje nitko ne bi bio isključen. Stožerni dio činila bi ljevica i ljevičarski pokreti. Nastaje FIUMANIZAM, pokret kontra društva, nepoštivanje normi, seksualne slobode, homoseksualnost, droga, nudizam, yoga, anarhizam, dadaizam, futurizam, odijevanje, kolektivne i psihološke manifestacije običaja i ponašanja, a sve to navedeno u Kvarnerskoj povelji i skicama dokumenata za fijumansku Ligu naroda. Grad se pretvara u nešto sasvim novo, nešto što više nikada poslije - čak ni do danas - neće postojati. Repubblica del Carnaro privlači umjetnike, predstavnike različitih pokreta, pisce, pjesnike, slikare, filozofe, ateiste iz inicijative “Slobodnih duša” iz cijelog svijeta. Cijeli projekt trebao bi ujediniti potlačene ljude i narode.

Bilo je i bizarnih reakcija kao što su preusmjeravanje brodova u luku sa svrhom gusarenja, krađa konja talijanskoj vojsci, neprekidne danonoćne zabave. Takav koncept, koncept anti - države, vodili su intelektualne i umjetničke skupine ljudi. Primjerice, jedan je Keller letio do Rima, a dok ga je nadlijetao uspio je izbaciti noćnu posudu na Montecitorio, zgradu talijanskog parlamenta. Ovakve i slične, teško shvatljive činjenice, još i dan danas predmet su istraživanja sociologa. Dobar dio povjesničara i sociologa, nažalost, namjerno iskrivljuje događaje i činjenice u svojim radovima.

Stanje duha tog vremena, u svojim su djelima prikazali autori poput Carlia, Comissa, Kochnitzkog, Guerre, Capria, a što prema Jesi pomalo liči na spartanski ustanak 1919. godine u Berlinu. Citirajući Michaela A.Ledeena: “Ustanak koji je Il Vate poveo bio je usmjeren protiv zastarjelog poretka Zapadne Europe i bio je izveden u ime kreativnosti i mladalačke zrelosti, u nadi da će se ostvariti jedan svijet oblikovan prema liku svojih kreatora. Bit takve pobune bilo je oslobađanje ljudske osobnosti, ono što se može zvati radikalizacijom narodnih masa koje su stoljećima bile iskorištavane.”

Američki anarhist Hakim Bey, idejni začetnik modela TAZ ili Temporary Autonomous Zone (Privremene autonomne zone), definirao je D’Annunzievu Talijansku regenciju Kvarnera (Reggenza del Carnaro) kao „prvu modernu TAZ“ koja bi na sve načine činila svrhu Sanitarne zone, u koju ne bi prodirale negativne ideje protivne ustavu Carta del Carnaro. Emilio Gentile, prema kojem „fijumanski futurizam nije mislio na neku revoluciju koja bi se vodila zbog trinoma (tročlanog izraza): „modernost, talijanstvo, moć“, već je on živo želio revoluciju za oslobođenje pojedinca od raznih klasa i od kojekakvih naroda. To je klasika misli slobodnjaštva, političke misli cyberpunka, nihilizma, anarhizma. Sve to obuhvaća fiumanizam koji propagira važnost estetske teorije, pitoresknih uniformi, gusarske ekonomije, života od ekonomske hiperproduktivnosti, koncept glazbe, koncept pjesništva i slikarstva. Samo su tri grada, do sada, pokušala uspostaviti „Revulucionarnu diktaturu pokreta i intenzivong življenja“: Fiume/ Rijeka, Pariz, i Millbrook. Fiumanizam ! D’Annunzio je propagirao fiumanizam duhovnog stanja i “usuđivanja na neusuđujuće”, “mašta na vlast”, važnost zabave i punog života seksualne slobode, veličanje tijela, upotreba droge, strast, ljudska prava, harmonični život sa prirodom, ženska emancipacija, istraživanje novih načina vođenja ljubavi, odbijanje života na način buržujske obitelji. Posebna se pažnja posvetila načinu vođenja politike koji uključuje veselje, burlesku, karneval i anti - ekonomiju što znači novi koncept darivanja i dijeljenja.

Koncept preobrazbe fijumanskog državnog katoličkog klera i modernizacija običaja i svećeničkih struktura pa i abolicije celibata značili su revoluciju u tadašnjem načinu razmišljanja. Fiumanizam!

Oko D’Annunzia su se stvorile dvije oprečne struje: jedna umjerena, koju su predvodili vojna lica, tipični vojni mentalitet - i druga revolucionarna, s pustolovnim elementima. Ipak svi su se složili oko potrebe da se suzbiju određene “pridošlice”, koje nazivaju “male ulizice u palači”, a to su financijski jaki časnici ili eksponenti partija i jakih banaka koji su imali namjeru okoristiti se D’Annunzijem za svoje određene ciljeve. Tu je i Banca Commericale koja predstavlja talijansku industriju i političke partije. Ipak svi planiraju zajedno jednu zabavu i to maškaranu pod nazivom “Dvorac Ljubavi”.

“Povratak u red” je intelektualni pokret i njihov časopis “Yoga” koji

okuplja intelektualce, političare, metafizičare. Futuristi ne odobravaju list niti pokret jer nije dovoljno futuristički. Grad je meta mnogih intelektualaca pa tako i vođe futurista Filippa Tomasa Marinettia. U grad Fiume dolazi i Gugliermo Marconi, koji u jutarnijm satim 22.rujna 1920. godine instalira radio stanicu na palubi svoje jahte Elettra, pa je to i prvi radio kontakt u svijetu. Comandante pozdravlja čarobnjaka prostora, vladara kozmičkih energija i dan kasnije sa Elettre šalje poruku cijelom svijetu.

Tu nije kraj dolasku intelektualaca i umjetnika jer tijekom dana, u kojem se zaključuje famozni Rapallski ugovor, potporu D’Annunziju dolazi dati i čuveni maestro Arturo Toscanini. On je pristigao vlakom, da bi u tom delikatnom političkom trenutku mogao dirigirati koncertom, od kojeg će se ostvarena zarada donirati siromašnim građanima.

U grad Fiume dolazi i Ricciotto Canudo, pisac i kritičar iz Puglie, koji živi u Parizu gdje se često druži s grupama avangardnih umjetnika i književnika. Prijatelj je s Apollinaireom koji mu je nadjenuo šaljivi nadimak le Barisien. Smatraju ga jednim od pionira u primjeni fotografske slike u kinematografiji, a općenito se bavio problemima kinematografske estetike. Canudo poziva svih u rat pa čak i strance koji žive u Francuskoj. D’Annunzio prodaje šivaći stroj svoje sobarice da bi mu kupio uniformu. On u gradu Fiume organizira let i bacanje letaka kojima daju podršku novoj državi. Umire 1923. godine i pokopan je na pariškom groblju Pere Lachaise, a na pogrebu su mu bili Picasso, Andre Salome i sva pariška inteligencija. D’Annunzio šalje dirljivi telegram. Četiri godine poslije, posthumno mu je objavljena knjiga L’usine aux images (Radionica slika), u kojoj su sakupljeni njegovi pisani radovi o slikama.

Grad Fiume ne privlači samo umjetnike i avanturiste nego i mlade, mlade koji se dive arditima i koji bježe od kuće, i to ne samo iz raznih dijelova Italije; bilo je tu i Belgijaca, Iraca, Egipćana, i raznih drugih nacija. Duh mladih prožet je individualizmom i antiburžujskim stavovima koje kasnije preuzima fašizam. Počinje izlaziti časopis Spirito nuovo (Novi duh), časopis nadrealizma i ekspresionizma. Tu su i lijevo orijentirani, i kreativni intelektualci kao Forti, Garvay, Shimoi, te Ercole Miani i Gabriele Foschiatti (obojici je dodijeljena zlatna medalja Otpora). Andor Garvay mađarski je pjesnik, koji je pred diktaturom Miklosa Horthyja izbjegao u Fiume.

Alessandro Forti, legionar, u glasilu La Testa di Ferro ovako opisuje ulogu intelektualaca: „Ukoliko intelektualni proletarijat bude razumio nova vremena i ako bude znao kako pristati uz manualni proletarijat u njegovoj borbi za emancipaciju... onda se više neće nalaziti u opasnoj i ponižavajućoj poziciji jastučića - tampona između kapitalizma i rada.“

Harukichi Shimoi japanski je pjesnik i pisac, koji je u vrijeme trajanja okupacije grada Fiume imao zadaću da poruke D’Annunzija (pre)nosi Mussoliniju koji je tada živio u Milanu. Shimoi je 1920. godine, u Napulju, utemeljio časopis Sakura. U razdoblju od 1921. do 1926. držao je katedru japanskog jezika na „Istituto Universitario Orientale di Napoli“. Indro Montanelli (novinar, povjesničar, pisac), koji je dobro poznavao Shimoija, za nj je rekao da ne govori talijanski „ma soltanto napoletano“. U časopisu Sakura objavljivani su prijevodi radova japanskih spisatelja i pjesnika. Njegov dnevnik, u kojem je bilježio crtice iz vremena trajanja fijumanske Danuncijade, sadrži i fotografije iz te Comandanteove avanture, među kojima se nalazi i fotografija samog Shimoija u odori Ardita. On sam trebao je sudjelovati i u letu planiranom na ruti Rim-Tokio, koji se na kraju nije ni dogodio.

Ljevica je najsnažniji dio političke stvarnosti Repubblice di Carnaro koju vodi Mario Carli. On pokreće list Testa di ferro (Tvrdoglavi) u kojem se bori protiv stavova anarhista i daje otvorenu podršku boljševicima. Jedan je od osnivača talijanskih futurista, a zbog borbenog karaktera zovu ga “Turco” (Turčin). Organizira se i i konfuzna suradnja ekstremne ljevice, futurista, fašista, i boraca avangardnih partija. “Mi slobodnjaci i anarhisti, demokrati i socijalisti, republikanci, mi nemamo ništa sa reakcionarnim nacionalistima, nazadnjacima i klericima”. To je Repubblica di Carnaro .

Mussolini ju je napao svim sredstvima. To je bio sraz fašizma i borbenog futurizma. Fijumanski ardit je futurist, vojnik koji se protivi svakoj diktaturi i hegemoniji, kreativan je i otresit, vedar, pravi ikonoklast (protivnik svetačkih slika, kipova itd.) Fiume, Repubblica di Carnaro, sve skupa Delirij - Futuristička Republika.

Fiume je mali grad, obasjan sjajnim imenima i osobama iz cijelog svijeta; grad koji među ljudima širom planete budi duh i maštu osvajanja, i to baš odavde s Kvarnera. Pothvat ne može ostvariti tek skupina koja broji desetak ljudi. Zato vrata treba otvoriti i vladajućoj, a ne samo umjetničkoj kasti, koja u konačnici vodi drugim koncepcijama.