Loto Rosso i Loto Marrone

te poticanje ulaganja u agrikulturu i pomorstvo. Na stranicama časopisa Yoga nalaze se i reprodukcije iz Valori plastici (“Plastičnih vrijednosti”), glasila metafizike, u kojem je objavljen i jedan veoma važan esej tog doba: “Principi vrednovanja umjetnosti”. Umjetnost “Yoge” nema ništa zajedničko sa ahumanom umjetnošću mehaničkog futurizma, što znači da lijek protiv gubitka vrijednosti ne može biti ništa drugo do povratak subjektivnosti i intime. Antimetafizičari bivaju definirani podrugljivim tonovima, kao oni koji ostaju vezani uz materijalizam.

Tome se pridružuje potreba za hedonizmom, bazirana na „Ne Imati“, nego „Biti“, slično franjevačkom odbijanju bogatstva. Uživati u duhu, vjerovati u vlastitu osobnost, biti siguran da strojevi ne štede vrijeme nego da je svaki trenutak, duboko proživljen velik poput života samog, smanjiti potrebe na minimum, prezirati novac i luksuz koji su osnovni generatori gluposti. U to ime, Keller je poletio iz grada Fiume, da bi nadlijetao Rim i tamo bacao cvijeće u čast fratra Francesca. Tu nastaje i politička suradnja sa pripadnicima skupine okupljene oko Teste di ferro. „Yoga“ ne traži homogenost nego diferencijaciju ideja i pozicija koje mogu biti u konfliktu.

“Susret srodnih duša” organizacija koja govori o našim neprijateljima kao o najboljim prijateljima koji su uvijek bili ljubazno pozivani. Po njima, život mora biti u kontaktu s načinom razmišljanja: između diskusija upadaju žene iz obližnjih kuća koje se bave svojim poslovima, njihova djeca se igraju u svojoj izvornoj spontanosti; tu je i razgovor prostitutke i pjesnika, mornara i staretinara. U svojim političkim akcijama koriste jezik i modalitete poput maskenbala, „Dvorca ljubavi“; zabave u duhu one kojom „Yoga“ poziva na ples, svjetlo, miris i glazbu koji su elementi uzbuđenja i najprikladniji za duhovno vođenje na putu k ljepoti, a sve popraćeno pokretima stopala. Nikad plesači i plesačice nisu bili važniji, zahvaljujući tisućljetnom svečanom običaju plesanja. Tako je bilo na skupu „Unione di spiriti liberi tendenti alla perfezione“, održanom jedne noći 1920. godine.

Udruga Yoga održavala je odnose s futuristima iz cijele Italije, pa tako i s futurističko-komunističkim krugom u Torinu, zatim s dadaistima u Njemačkoj, ali i s boljševicima u Rusiji i Mađarskoj. Temeljni manifest udruge, i mnoge teme u njenom časopisu, imaju mnoge sličnosti s proglasima

futurista. Ali ono što ih razlikuje od futurističkog anarhizma Marinettija jest njihov „Dionizijski individualizam“. Primjerice, posljednji - četvrti broj časopisa „Yoga“ sadrži dugačku kritiku Marinettijeve tehnologije kulta ličnosti čovjeka koja iz umjetnosti izvlači ono što je u njoj najdragocjenije, a to je: dati i dopustiti da se izraze originalnost i individualnost umjetnika. Zbog toga je pogrešno opisati udrugu Yoga kao krug futurista.

Članove i sljedbenike udruge Yoga činili su anarhisti i komunisti, boljševici socijalisti (poput Williama Morrisa, osnivača Socijalističke lige 1844. godine), boemi i nihilisti, sanjari tipa Rousseaua, Nietzschenijanci i Rosenkreutzeristi, sljedbenici Proudhonove Utopije. Yoga nije bila nekakva partija s fiksno utvrđenom doktrinom već prije neka vrsta otvorenog sastajališta za sve buntovne karaktere i „slobodne duhove“, kako su sebe i nazvali. Okupljao ih je njihov buntovnički stav prema etabliranom političkom i kulturalnom sustavu. Oni su veličali stav svojeg širokog kosenzusa: „Mi protiv njih!“. Njihovi protivnici nisu bile samo postojeće političke klike i elite u parlamentima i društveni poretci koji su ih održavali na vlasti, nego i vrijednosni sustav koji ih je promovirao i na kojem su bile zasnovana njihova etička načela, buržoaski moral, racionalnost mišljenja, dcisciplina, radna etika, materijalizam, lakomost, pohlepa i gramzivost, itd.

Udruga Yoga je, međutim, imala i političku dimenziju. Ona je uključivala subverzivne taktike putem kojih se nastojalo preokrenuti i isprevrtati politički sustav koji je evoluirao tijekom industrijske ere. Cilj im je bio zamijeniti „demokraciju brojeva“ s načinom na koji je komunizam ovladao slobodom, a koji je bio zasnovan na sindikalnoj organizaciji proizvođača. Socijalna je revolucija trebala ići ruku pod ruku s političkom revolucijom i s ciljem da proizvede novi koncept identiteta i individualnosti. Unutar same udruge došlo je do podjele na dvije sekcije: „Lotto Marrone“ (smeđi lopoč, odnosno lotus kestenjaste boje) i „Lotto Rosso“ (crveni lopoč, odnosno lotus). „Lotto Marrone“, kao dio udruge Yoga, promovirao je ideju takozvane „agrarne demokracije“ zasnovane na napoličarstvu i zakupu malih poljoprivrednih proizvođača. Oni su zastupali ideologiju plemena odnosno roda prirodno vezanog uz zemlju, zalagali se za novi zaokret koji je ukorijenjen u vrijednostima agrara, davali su prednost pravu života na selu u odnosu na život u gradu. Njihova se ideologija već

bila toliko raširila da je u ljudi pobuđivala snažne anti-kapitalističke, antiindustrijske i anti-gradske osjećaje. Jake doze misticizma, spiritualizma i istočnjačke mitologije davali su pobornicima „Smeđeg lotusa“ krajnje utopistički karakter, koji se nije mnogo razlikovao od onog koji je krasio druge umjetničke zajednice poput L’Abbaye de Creteil (utopistička umjetnička i književna komuna, osnovana u listopadu 1906. godine, u predgrađu Pariza); Monte Verita’ (brdo u Asconi, u švicarskom kantonu Ticino, služilo kao mjesto održavanja mnogih utopijskih i kulturnih događaja i skupova, još od početka 20. stoljeća); Worpswede (gradić u okrugu Osterholz, Njemačka, smješten sjeveroistočno od Bremena, u kojem su dom imale živahne umjetničke komune od kraja 19. stoljeća nadalje, u kojima je radilo više od 130 umjetnika i obrtnika).

Oni drugi članovi i sljedbenici udruge Yoga, koji su oformili sekciju „Lotto Rosso“, bili su u većoj mjeri „s nogama na zemlji“. Oni su koristili mnoge međunarodne veze članova svoje grupe kako bi promovirali svoje ideje „Kretanja. Življenja. Rušenja. Stvaranja“ ali ne u svrhu i u korist nekog već postojećeg ideala, nego zato da upravo „Kretanje. Življenje. Rušenje. Stvaranje“ postanu ljudima ideal, sam po sebi. „Crveni lotus“ imao je brojne sljedbenike u Europi, zbog ideje o okupljanju elemenata svih klasa, a prvenstveno one radničke; nadalje zbog toga što je težio uvođenju životne forme u svaku sredinu, animiranju svih snaga koje odbacuju iluzije o sebi samima, a u cilju dosezanja težnje da svoje mane volimo kao svoje vrline. Dakle, ne za neki ideal, nego zato da samo to bude ideal. Pristalice „Crvenog lotusa“ nisu bili nikakvi politički funkcioneri i operativci, već slobodarske duše iz mase koja će stvarati elitu, elitu koja će promovirati vrijednosti životne subverzije i koja vjeruje u internacionalnog čovjeka, čovjeka koji nije ograničen i sputavan samo svojom domovinom i koji se suprotstavlja svakom uskom nacinalizmu. „Crveni lotosi“ bili su krajnje aktivni u održavanju grada Fiume veoma živim, odnosno u organiziranju mnogobrojnih festivala i umjetničkih izvedbi i događanja. Njihova je misija bila slavljenje ljudskog roda u svrhu njegovog daljnjeg razvoja, ali ne na temelju rasizma ili bilo kakve druge diskriminacije (što je nešto kasnije postalo karakteristika fašizma i nacizma). Pomno su slijedili svoju „internacionalnu koncepciju“ koja je bila zasnovana na „Dionizijskom tijeku i strujanju duha putem sredstava ljubavi“.