Prijeđimo prijeko/Promijeniti život? U svakome od nas postoji još jedna obala do koje treba doći.

Benito Giorgetta PRIJEĐIMO PRIJEKO

S talijanskog preveo:

Predrag Mijić

Redaktura prijevoda:

Stipo Kljajić

Lektura:

Gordana Bašić Kedmenec

Korektura:

Darko Rubčić

Prijelom i oprema:

Tihomir Turčinović

Izdaju: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Franjevački samostan Majke Božje Lurdske, Zagreb, Vrbanićeva 35

Za nakladnike: Stjepan Brebrić

Bože Vuleta

Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.

Naklada: 800

isbn 978-953-11-1791-3

Tiskano u svibnju 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 001172870.

BENITO GIORGETTA

PRIJEĐIMO PRIJEKO

Promijeniti život? U svakome od nas postoji još jedna obala do koje treba doći.

Dijalog s Luigijem Bonaventurom – bivšim mafijašem, a sada suradnikom pravosuđa

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST SAMOSTAN MAJKE BOŽJE LURDSKE – ZAGREB ZAGREB, 2023.

Naslov izvornika:

Benito Giorgetta, Passiamo all´altra riva

Switchare la vita? C´è un´altra riva da raggiungere in ciascuno di noi

Dialogo con Luigi Bonaventura e mafioso ora collaboratore di giustizia

Youcanprint Self-Publishing, 22022.

© Benito Giorgetta, 2022.

© za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o. i Franjevački samostan Majke Božje Lurdske, Zagreb, 2023.

Posvećeno Michaelu Casciottiju, koji je prešao na vječnu obalu.

Posvećeno svima onima koji su »uskrsnuli«, prešavši prijeko.

Posvećeno svima onima koji se bore da uskrsnu, da prijeđu prijeko.

Posvećeno onomu tko upravo uskrsava, posvećeno onomu tko bi želio uskrsnuti.

Svima želim snage da naprave: prvi korak, prvu iskru, prvu kap znoja, prvu mrvicu i prvi pogled.

Jer kad se oprašta, ne mijenja se prošlost, nego se popravlja, izgrađuje budućnost...

Predgovor

»Gospodinu nije do smrti bezbožnikove, nego da se obrati i živi.« (usp. Ez 33,11)

Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom

još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik« (Mt 18,15-17).

Bratski ukor je gesta ljubavi prema bratu. Znači, ako vidim da imaš neku manu, kako si počinio neki grijeh, prilazim ti da ti budem na usluzi govoreći ti: »osloni se na moje rame«. Ukoriti, zapravo, ne znači osjećati se nadmoćnijim ili boljim, već priteći i pomoći drugome da prevlada svoje poteškoće, podmetnuti svoje rame ispod njegova problema, jer je u tom trenutku slab, krhak i ako nema tvog ramena, on pada. Ukoriti znači »pokušati zajedno«: ne znači kriviti druge za njihove grijehe, njihove eventualne pogreške, nego, postajući bližnji, pomoći im da ih nadvladaju, hodeći zajedno prema ozdravljenju ili novom početku.

Drugoga se nikada ne smije svesti na njegove životne pogreške. Griješiti je epizoda, segment jednoga života, a ne jedino i konačno stanje. Umjesto toga, potrebno je pomoći svakoj osobi, s ljubavlju, da nadiđe svoje pogreške. Drugi će ozdraviti ne zato što si mu predbacio njegove pogreške, nego zato što je, dok si mu pomagao, osjetio tvoju ljubav i dobio nostalgiju da ljubi. Ako se drugoga prepusti njegovim pogreškama, a da ga se nije ukorilo, postaje se suodgovornim. Ako se drugomu ne približi, ako mu se ne pomogne, ako se nema samilosti prema njemu, to se drži grijehom propusta. To je kao kad vidimo prometnu nesreću i prođemo pokraj nje ne ponudivši pomoć.

Svi smo dužni odlučno opomenuti bezbožnika kad postane protagonist teških krivnji. Gospodin nam govori da ako mu se ne smilujem, ili ako mu se ne približim, čineći njegovo stanje svojim, od mene će se tražiti račun za njegovu propast. Obično smo, nažalost, ravnodušni, pretvaramo se da ne vidimo, radije se klonimo bezbožnika kako ga ne bismo morali opominjati. Ne želimo nelagode, ne želimo gubiti vrijeme. Katkad kao da imamo strah da se ne kontaminiramo. Umjesto toga, kršćanski stav koji se od nas traži – drukčiji je: drugi me mora zanimati, moram mu se približiti i preuzeti brigu o njemu. Moram učiniti sve što je moguće da ga spasim. Kako?

Prije svega moram mu pomoći, dati mu ono što treba. Odmah. Voljeti ga iskreno i također patiti zbog grijeha koje čini. Moliti

za njega: molitva me čini Božjom rukom nad njim, ona je znak

njegove očinske brige kroz moju prisutnost. Moramo biti kanali koji prenose Božju ljubav bližnjemu. Slično zakonu spojenih posuda na razini duha. Kad vidi radost u meni dok mu pomažem, videći moju posvećenost drugima, posebno onim najslabijima i najmarginaliziranijima, srce bezbožnika bit će ganuto. Duh Sveti će učiniti ostalo.

Vjerujem da se u životu uvijek mora napraviti prvi korak, štoviše, neka svaki korak bude kao prvi jer tako se obnavljaš, uvijek ideš dalje. Osjetiti potrebu za novim korakom, znači osjetiti potrebu za poboljšanjem vlastitoga života, »urediti« ga nabolje, u uvjerenju da je Drugi taj koji ga uređuje, kao što reče neki mladić u trenutku očaja, jer je bio zarobljen u svome zlu: »Zaustavi me ti, jer ja sam nemoćan«; ova nas molitva može spasiti.

Alpske divizije imaju vrlo lijepu pjesmu koja ovako glasi: »u umijeću uspinjanja i penjanja, ono što je važno nije ne pasti, nego ne ostati na zemlji«. Važno je ne ostati na zemlji. Ako padnemo, padamo svi. Bitno je da ne želim ostati ležati na zemlji. Katkad ne uspijevamo ustati, pa je bitno da imamo ispruženu ruku i nekoga da nam pomogne ustati.

Ovo je prekrasna stvar. S druge strane, nedostojno je kada jedna osoba drugu gleda odozgo u stavu nadmoći. Nijedna osoba nema pravo gledati drugu osobu odozgo, izuzev ako se mora sagnuti kako bi joj pomogla da ponovno ustane. Jedino je dopušteno gledati odozgo na nekoga kad mu pomažemo ustati.

Sve to nalazi konkretan primjer u iskustvu svjedoka pokajnika koji je ostavio mafiju i postao – svojim hrabrim i riskantnim izborom – sjeme nade posijano u brazde društva koje je zauzeto isključivo vlastitim poslovima i tisućama svojih obveza, ne obraćajući pažnju na ono što je stvarno važno. To je također sjeme koje je posijano u savjesti i u zemlje koje su najviše pogođene pošašću mafije. Kao što se i svako sjeme, dobivajući kišu s neba, oplođuje, pušta korijen i niče, tako se i svjedočanstvo jednog mafijaša, kako je rečeno na stranicama ove knjige, može ukorijeniti u savjesti i senzibilnosti onoga koji želi biti radnik u društvu u kojemu ima prostora za pravo na dostojanstvo ljudske osobe, zakonitosti i dostojanstvo priznato svima, osobito najslabijima, odbačenima i izopćenima.

Odgovori-svjedočanstvo Luigija Bonaventure, potaknuti pitanjima Benita Giorgette, istodobno su bogato izlaganje tegobnoga života osobe koja je indoktrinirana i prožeta mafijom, koja je činila zla djela, i tračak svjetlosti te novoga života, jer, napustivši život i logiku nasilja, Luigi se otvorio novoj i drukčijoj viziji života.

U životu se može mijenjati, mora se mijenjati. Potrebno je napraviti kvalitativni skok ne ostajući pokopan u počinjenom zlu, nego uskrsnuti iz njega, iz vlastitoga pepela, da bi se tako udisao zdravi zrak slobode, potrebno je osjećati se voljenim da bismo voljeli. Ovo je poruka koju treba dati današnjem svijetu

koji tapka u mraku ili se gubi u magli neizvjesnosti: čak i kad je

plovidba naporna i puna opasnosti, uvijek se može prijeći prijeko. Važno je ne osjećati se samim, nego u društvu. Baš kao što Isus reče u onaj dan uz more kad pozva učenike, govoreći im: »Prijeđimo prijeko!« On je bio s njima. Nisu bili sami!

papa Franjo

Dom svete Marte, 1. studenoga 2021.

IV. POGLAVLJE Intervju. Ulazimo na prstima u Svetu zemlju Luigijeva srca

»... prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam...«

(1 Tim 1,12-14)

Tama

»Mafija je ljudski fenomen i kao svi ljudski fenomeni ima početak, svoju evoluciju i stoga će imati i svoj kraj. Samo se nadam da se kraj mafije neće poklopiti s krajem čovječanstva.«

(Giovanni Falcone)

»Pričajte o mafiji. Pričajte na radiju, televiziji i u novinama. Samo pričajte.«

(Paolo Borsellino)

»Mafija ubija, ali i šutnja.«

(Peppino Impastato)

»Mafija je poput invazivnog raka. Ubija nade, gazi prava.«

(papa Franjo)

Izbor ovih autoritativnih izjava ljudi koji su životom platili svoj sukob s mafijaškim životom, i četvrta tvrdnja, onoga koji

je među najautoritativnijim ljudima na svijetu na etičkom području, pape Franje, izvrstan su putokaz koji će nas na prstima pratiti na putu koji će nas uvesti u dušu i srce Luigija Bonaventure.

Kako bi se čitanje učinilo korisnijim i neposrednijim, predloženo je započeti s izborom pitanja dijeleći ih tako da bi njihov redoslijed i evolucija postali jasni kroz priču koju on sam od sebe pravi. Pitanja su namjerno podijeljena u blokove ili odsjeke kronološkim redoslijedom. Počinje se gotovo od »etiopatogeneze«, kako bi se iz njegova živog svjedočanstva dočaralo okruženje njegova djetinjstva i ukorijenjenost u njegovoj kulturi

i u njegovim načinima ponašanja, koji su označeni i žigosani ‘Ndranghetom, da bi se zatim pratila njegova evolucija, najprije

kao ‘Ndranghetista, a potom, njegovo usmjeravanje i skretanje prema zakonitosti. Pokušalo se dokučiti kada je u njemu rođena odluka da napravi potpuni zaokret, kada je i na koji način u životu to odlučio i tko je pokrenuo iskru njegova »obraćenja«. Kroz njegovu priču, koju mogu ispričati samo oni koji su je iznutra doživjeli, pokušat će se ući u srce i u um izbora ‘Ndranghete, otkrivajući nam motivacije, načine djelovanja i, prije svega, logiku koja vodi, usmjerava i hrani one koji su dio toga.

Nakon ovoga početnog tamnog dijela, otvara se rađanje novog mentaliteta, nakon što je prethodni odbačen. To su bile porođajne muke, duhovne patnje, neodlučnosti, vapaji, borbe da

se ostane čvrst u svojoj odluci. To je svjetlo koje je osvijetlilo ovaj put i snaga koja ga je podržala. Počeo je živjeti kao dijete odbijeno od sise koje mora početi ispočetka, jer mijenja prehranu, mentalitet, kulturu i način života.

Pokušalo se, koliko je to bilo moguće, ući u Luigijevo religiozno srce. Upoznalo se kršćanina s njegovim »mucanjem« vjere, s njegovom odlučnošću, sa sposobnošću slušanja i željom da Isusovo naučavanje provede u praksu, kako ga se susreće i poznaje kroz Evanđelje.

Nakon što je krenuo putem promjene mentaliteta i života, Luigi je postao sijač nade, nastojao je svoje iskustvo, premda razbojničko i umrljano krvlju, ne učiniti beskorisnim, on ga je stavio na raspolaganje onima koji se, ako žele, mogu udaljiti od njega ili pronaći poticaj da promijene put i krenu novim, kao što je on već učinio.

U tom smislu svačiji život može postati svjedočanstvo, može poslužiti, biti koristan, može se »staviti u izlog«, iako nije sve plemenito, ali poznato je, također slabosti i krhkosti mogu postati katedra, pouka i preporuka za druge.

Zato, ako je sve ovo točno, može se prihvatiti Luigijev poziv – kroz brojne aktivnosti borbe protiv podzemlja u kojima sudjeluje, ili koje je potaknuo raznim inicijativama – da mu se pridruži. Jedno je sigurno: ova će nam priča pomoći shvatiti važan odlomak koji papa Franjo sažima ovim pozivom: »Moramo prijeći iz udobnog života na lijep život.« To je tajna prave sreće.

PRIJEKO

Pomozi mi, Gospodine.

Kako se popravlja pokvareni motor, radio bez tona, razbijeno staklo.

Pomozi, jer nešto nije u redu sa mnom.

Postoji mana u proizvodnji koja me čini neshvatljivim samome sebi. Ne radim ono što želim, nego ono što mrzim.

U meni postoji želja da činim dobro, ali nedostaje mi sposobnost to provesti u djelo i na svakoj prepreci poskliznem se i rušim se na zemlju.

Pred zlom se moja volja topi.

Želio bih biti voda, a postajem blato, želio bih biti nebo, a postajem dim.

Ne činim dobro koje želim, nego zlo koje ne želim.

Zašto, Gospodine? Tko manipulira nitima mog života?

Kad želim činiti dobro, zlo je kraj mene.

(Eric Pearlman – Patrizio Righero)14

»Nakon što sam postao predsjednik, pitao sam svoju pratnju da odem u restoran na ručak. Sjeli smo, svatko od nas je zatražio ono što je želio. Za stolom ispred našeg sjedio je čovjek koji je

14 Patrizio Righero, novinar i ravnatelj tiska Pinerolski biskupijski život, ali prije svega partner osnivač projekta Studijski centar Silvio Pellico, intervjuiran je posljednjih dana od Rai Tre Piemonte zbog njegovih aktivnosti kao pisca i animatora na društvenim mrežama. Njegova Facebook grupa »Minuta s Bogom« kroz vrijeme je okupila tisuće ljudi. Ljudi koji, čak i u vrtložnom i frenetičnom telekomunikacijskom dobu, nalaze vremena da budu kršćani. Patrizio Righero, sjećamo ga se, autor je kratkog romana Nijemi učenik, objavljenog u izdanju Marcovalerio.

čekao da bude poslužen. Kada je bio poslužen, rekao sam jednom od svojih vojnika: ‘Idi i zamoli tog gospodina da nam se pridruži.’ Vojnik je otišao i prenio mu moj poziv. Čovjek je ustao, uzeo svoj tanjur i sjeo pokraj mene. Dok je jeo, ruke su mu neprestano drhtale i nije dizao glavu od svoje hrane. Kad smo završili, pozdravio me je ne pogledavši me, pružio sam mu ruku i on je otišao. Vojnik mi je rekao: ‘Gospodine predsjedniče, taj čovjek mora da je jako bolestan, jer mu se ruke nisu prestajale tresti dok je jeo.’ Nato sam mu rekao: ‘Apsolutno ne! Razlog njegovoga drhtanja je drugi. Taj čovjek je bio čuvar zatvora u kojem sam ja bio. Nakon što me je mučio, vrištao sam i plakao tražeći malo vode, on je dolazio, ponižavao me, smijao mi se i umjesto da mi da vode, pomokrio mi se po glavi. On nije bolestan, bojao se da ću ga ja, sada predsjednik Južne Afrike, poslati u zatvor, napraviti mu ono što je on meni napravio. Ali ja nisam takav: ovakvo ponašanje nije dio moga karaktera, ni moje etike. Umovi koji traže osvetu – uništavaju države, dok oni koji traže pomirenje –grade nacije. Izlazeći kroz vrata prema svojoj slobodi, znao sam da ako ne ostavim sav taj bijes iza sebe, mržnju i ogorčenost, i dalje bih bio zarobljenik’« (Nelson Mandela).15

15 [Usp. Wikipedija] Nelson Rolihlahla Mandela (Mvezo, 18. srpnja 1918. – Johannesburg, 5. prosinca 2013.) bio je južnoafrički političar i aktivist, predsjednik Južne Afrike od 1994. do 1999. Protivnik, sa svojim prethodnikom Frederikom de Klerkom, aparthejda i zajedno s njim nagrađen Nobelovom nagradom za mir 1993. Mandela je bio prvi južnoafrički predsjednik nebijelac; aktivist za građanska prava i odvjetnik, odslužio je 27 godina zatvora

Započinjemo nizom pitanja koja su postavljena Luigiju Bonaventuri i njegovim odgovorima. Pokušat će se provokacijom prvih i zaključcima drugih prikazati, koliko god je to moguće, put tranzicije s jedne obale – mafije, na drugu obalu – zakonitosti.

Tko je Luigi Bonaventura?16

»Luigi Bonaventura je na tehničkoj razini suradnik pravosuđa već skoro 15 godina. Surađivao sam ili me saslušalo 14 antimafijaških odvjetništava, uključujući i jedno strano, i još me vide kao suradnika pravosuđa i, koliko god bilo teško, nastavljam svoje obećanje, jer je to spremnost u koju vjerujem i vjerujem da su suradnici pravosuđa ključni kao tehničko sredstvo u borbi

zbog svoje borbe protiv rasne segregacije. Revolucionar, a poslije čovjek vlade pomirenja i pacifikacije, dugo je bio jedan od vođa pokreta protiv aparthejda i imao je odlučujuću ulogu u padu ovog režima, iako je proveo u zatvoru većinu godina aktivizma protiv segregacije. Čovjek simbol jednakosti i antirasizma, Nobelova nagrada, Lenjinova nagrada za mir i nagrada Saharov za slobodu misli. Znao je dozirati različite političke i pragmatične pristupe borbi za oslobođenje svoga naroda, od početnih Gandhijevih teorija nenasilne opozicije, koje će također poslije pokušati staviti u prvi plan, do oružane borbe, od marksističkog komunizma do demokracije. Mandela je prezime koje je preuzeo od djeda s očeve strane. Ime »Rolihlahla« (doslovno »Onaj koji izaziva nevolje«) pripisano mu je pri rođenju, dok mu je »Nelson« dodijeljeno u osnovnoj školi. Nadimak Madiba bilo je njegovo ime unutar plemena kojem je pripadao, etničke skupine Xhosa. Kuća u kojoj je Mandela živio u Sowetu sada je muzej obitelji Mandela, posvećen Mandelinu životu.

16 Odavde počinje prijedlog pitanja i odgovarajućih odgovora. Pitanje će biti prepoznatljivo po masnim slovima, kako bi se razlikovalo od odgovora.

i kontrastu mafijama. Zato se borim učiniti ih vrijednima, jer ne možemo slati svoje vojnike na frontu tupim oružjem, a kada govorim o vojnicima, govorim o sucima ili policiji. Prije nekoliko godina, uz pomoć svoje supruge, osnovao sam udrugu koja se zove »Podržavatelji suradnika i svjedoka pravosuđa« koja želi oplemeniti ova tehnička sredstva i prije svega želi podržati članove obitelji suradnika.

Luigi Bonaventura je osoba koja se svakoga dana trudi biti bolja, bar ja mislim da sam takav. Svake večeri prije nego što zatvorim oči, zapitam se: kako sam se ponašao, jesam li se ponašao loše, jesam li nekome učinio nešto nažao, mogu li se bolje ponašati. Luigi Bonaventura je još uvijek ostao dijete, dijete koje prije nije živjelo i koje danas, kada je odraslo, pokušava živjeti. Kad sam bio mali, do 10 godina sam zamišljao, želio sam da me veliki, odrasli čovjek uzme za ruku i odvede na sigurno. Danas sam ja to, i dijete i odrasli čovjek koji sam sebi pruža tu ruku. Zato, među mnogim stvarima koje radim na društvenom planu, a radim to sa srcem, moja glavna misija su djeca i tinejdžeri. Razumijem da je to sužavanje kruga, jer ne mogu biti važnije i manje važne misije, ima mnogo drugih problema u društvu, ali ja sam izabrao ovu skupinu koju želim držati važnom i dragom. Borim se za onu djecu koja nemaju budućnost, kojoj su oduzeli nadu, koja su odgojena na mafijaški način, djecu iz predgrađa i četvrti gdje ih prati supkultura koja ih uči da budu kriminalci i mafijaši. Djecu koja nemaju

pravo obrazovanje ili kad ga prime, susjedstvo i sama obitelj ih uvjetuju. S udrugom, koja nije udruga pokajnika i ne bavi se samo podnositeljima tužbi nego je u cijelosti antimafijaška, brinemo se i o obrazovanju djece. Mnogo je djece i tinejdžera u ovom programu zaštite koje su roditelji, uz tolika odricanja, maknuli s jednog bojišta, a mi smo ih odveli na drugo bojište, jer danas ovaj program zaštite jest bojište, i stoga su problemi koje ti maloljetnici imaju doista značajni.

Otac sam dvoje djece, jedno ima skoro 21 godinu, a drugo 17 godina. Muž sam i nastojim biti dobar muž, sa svim svojim manama. Volim toliko svoju obitelj da mi je to bio vrlo važan stimulans. Zahvaljujući svojoj djeci upoznao sam djetinjstvo koje nisam proživio, naučio sam još bolje voljeti. Bilo je u meni sjemenki koje nisu mogle proklijati jer su dolazile iz patrijarhalne kulture. Moj otac je prevladavao nad svima, čak i nad mojom majkom. Ona je dobra žena koja dolazi iz obitelji koja je čista suprotnost mafijama, imao sam dobrog djeda i moja mama je učinila sve kako bih što više mogao odrastati s majčinom obitelji, i kad sam odlučio surađivati, moj uzor čovjeka bio je moj djed. Moj djed Giovanni i dalje je moja inspiracija i često mislim na njega. Izgubio sam ga kad sam imao oko 13 godina. Bio je veliki čovjek koji je bio u Drugome svjetskom ratu, ostao mi je u lijepom sjećanju i koji je, unatoč mnogim traumama koje je proživio, uvijek bio nasmijan.«