Kana, kršćanska obiteljska revija, srpanj/kolovoz 2023.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LIV

Broj 7-8/587

Srpanj / kolovoz 2023. Cijena 2,00 €

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva:

KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun:

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

Dragi čitatelji,

razmišljajući na što staviti naglasak u uvodniku ovog ljetnog dvobroja i što vam preporučiti ovoga puta kao ljetno štivo, u ruku mi dolazi, upravo otisnuta, nova knjiga našeg autora Stjepana Licea, Čuvanje vedrine. Nadahnuta prekrasnim poetskim koloritom i suzvučjem evanđeoskih tonova kojim autor kroji knjigu i poziva na kršćansku vedrinu, bez premišljanja zaključujem kako je isječak iz Liceove pjesme Nismo dovoljno Crkva prigodan uvod u tekstove i teme koje vas očekuju na narednim Kaninim stranicama:

Ako si u vrlinu ubrajamo što iščekujemo Da nam netko dođe, Umjesto da mu pođemo u susret. Sve što nam je dano, Dano nam je da rasipno razdajemo, Da se ne umorimo Živjeti u službi Radosne vijesti.

Želeći vam mirno i plodonosno ljeto, za dušu i tijelo, vjerujem da ćete se obogatiti sadržajem i promišljanjima koje vam donosimo, posebno ističući zanimljive intervjue, ali i sve redovne rubrike i kolu mne, kako bi se odvažno odazvali pozivu da »zbunimo« svijet kršćanskom vedrinom.

Urednica

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu

Bez osmijeha povijest ovoga svijeta ne bi znala prepoznati, kamo li udomiti Boga.

Osmijeh po srcima bezazlenih, po srcima odvažnih, nalazi put i kroz svakovrsna stradanja i najneshvatljiviju patnju. Kad god ugleda osmijeh, Bog se priginje ovoj napaćenoj zemlji i potresen utiskuje u nju svoj cjelov.

Slutim: jednom, kad sve prođe, sve će se svesti na dvoje: na osmijeh – i na prah.

Gdje li će me Bog naći?

Stjepan Lice, Čuvanje vedrine, str.

otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Stare novine – novi papir

46

HABENT SUA

1. NADAHNUĆE ZA PISANJE

PIŠE: ANTE JERKOVIĆ

Vjerujem da je za sve napisano, pa tako i za ovih naših Samo pet stvari, potrebno uključiti četiri stvari. Prva je od njih nadahnuće za pisanje. Pritom mislim na motivaciju, odnosno razlog koji čovjeka nuka da piše. Kada mi je urednica Kane predložila suradnju, odlučio sam iskoristiti prigodu kako bih u mjesečnom ritmu progovorio o nekim društvenim i crkvenim temama promatrajući ih iz malo drukčijeg kuta. Naime, živimo u društvu u kojemu zapravo ne postoji pravi dijalog ni mogućnost da se stvari na isti način promotre iz različitih motrišta. U stvarima koje se tiču vjere, Biblije i kršćanstva u javnosti je mnoštvo predrasuda koje se uzimaju kao činjenice i polazišne točke prosuđivanja i zaključivanja, a zapravo su pogrešne ili pokatkad potpuno oprečne. U društvenim pak stvarima vrijedi pravilo zapisano u uvodnim stihovima ovog promišljanja: Sebičan, bahat i malouman po svijetu pravi strašan nered. Sotona se predstavlja kao humanist i zaštitnik ljudskih prava.

Jer sam kršćanin ne mogu šutjeti dok ološ nameće svoje ideje (kako se pjeva u drugoj kitici uvodne popijevke). Posvuda nam se nameće zlatna telad koja se predstavlja kao neupitno božanstvo koje valja slijediti ako ne želimo biti uništeni. Lažni kristi i lažni proroci ustaju i zavode pričama za malu djecu i velike naivce. A pravi Krist i pravi proroci navješćuju istinu koja oslobađa. U tom duhu i ja želim pisati. Ne želim nikoga nagovarati niti vabiti na svoju stranu, nego želim izreći ono što mislim i smatram vrijednim. Baš onako kako bi kršćani i trebali.

Nenametljivo, ali nepokolebljivo. Odlučni, ali puni ljubavi i poštovanja. Ne sa željom da ispadne da smo mi u pravu, nego nastojeći da svijet bude bolje mjesto za život. Da Crkva bude autentičnija, radosnija i svjedočanskija.

Zato se uvijek prije početka pisanja pomolim. Da Bog nadahne mene, ali i onoga tko će čitati.

2. DUH KOJIM SE PIŠE

Sebičan, bahat i malouman

Po svijetu pravi rusvaj grdan. Sotona tvrdi da je human I da je anđeo milosrdan.

FATA LIBELLI

4. NADAHNUĆE PROČITANIM

Uvijek se prije početka pisanja pomolim. Da Bog nadahne mene, ali i onoga tko će čitati. Jer jednom napisano predaje se drugima, kao što to pjesnik reče, da uokolo traži jeku. Najdraže mi je ako moja riječ ode međ braću. Jer onda i odjek bude sličan glasu duha kojim je tekst napisan.

Čudesno je kako se pokatkad dogodi da ljudi čuju ono što govornik nije mislio reći niti je znao da govori. Pritom, dakako mislim na pozitivnu reakciju i otvorenost djelovanju Duha, a ne na zlonamjerna podmetanja i izvlačenje riječi iz konteksta. Jedan dragi i dobri redovnik imao je duhovne vježbe za redovnice na temelju mojih pjesama. Ukratko mi je prepričao što im je govorio, a ja sam zadivljen slušao i ne znajući da to postoji u mojim pjesmama.

Zato bi bilo dobro da i čitatelj započne čitanje molitvom. Jer Bog želi djelovati u nama. A može čak i preko tekstova koji su napisani da od srca putuju do srca i od duše duši.

Četvrta stvar, odnosno četvrta faza u otajstvu (kršćanske) literature jest učinak koji proizvede u čitateljevu životu ono što je pročitano. Najidealnije je da zapisani monolog potakne na dijalog. Da ljudi ono što su do sada promišljali i doživljavali na uvijek isti način promotre iz novog kuta i drukčije perspektive. Ono što ja smatram najstrašnijim u životu čovjeka kao društvenog bića jest nepromišljena rutina i tabui. Stoga je potrebno revidirati sve okoštale stavove i dovesti u pitanje sve samoproglašene nedodirljivosti. Baš onako kao što piše sv. Pavao: Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite (1 Sol 5, 21 – 22).

5. O NASLOVU

Samo mirna voda čija se površina nikada ne uzbiba pretvara se u baruštinu. Zato je potrebno neprestano – talasati. Onaj koga se optužuje da muti vodu zapravo je pročišćava. I potiče druge da se tako ponašaju.

Terentianus Maurus, antički pisac iz drugog stoljeća, među ostalim stihovima je napisao i riječi koje su stavljene u naslov. Habent sua fata libelli – Knjige imaju svoju sudbinu Posao je pisca, kao što to pjesnik reče, zavrisnuti svoj vrisak u svijet da uokolo traži jeku. A što će biti s puštenim glasom i kako će u kome odjeknuti, to pisac ni na koji način ne može niti znati niti kontrolirati. Knjige imaju svoju sudbinu. Knjige imaju svoj život. I ovaj tekst ima svoj život. To što ga sada čitaš znači da je i u ovom trenu živ i da po tebi može živjeti dalje.

A ja se molim da Bog napravi čudo i da kršćanska i svaka druga dobra i nadahnuta literatura što češće bude u rukama čitatelja kako bi se mogli nadahnjivati i djelovati da nam svijet postane bolje mjesto za život. Baš onako kako je i poželio naš dobri Pastir da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10, 10).

3. DUH KOJIM SE ČITA

Vidim, vide me, dakle – postojim!

Mnogi će u potrebi – a, prema nekima, i pravoj ovisnosti današnjega

čovjeka za neprestanim slikanjem i objavom tih slika vidje ti jedno od obilježja i prepoznatljivih elemenata raširene narcisoidne kulture.

PIŠE: JERKO VALKOVIĆ

Da je kojim slučajem René Descartes živio u naše vrijeme, pitanje je bi li ostao pri svojem »Cogito ergo sum!« ili bi se možda opredijelio za drugu, našem mentalitetu i stvarnosti razumljivijoj tezi: »Vidim, vide me, dakle – postojim!« Što se sve ne čini i ne poduzima da bih bio vidljiv, da moji prijatelji i pratitelji na društvenim mrežama vide gdje se točno nalazim, što radim, koga sam susreo, kako se osjećam. A sve je to danas, s tehničke strane gledano, tako lako i jednostavno izvedivo jer snimanjem seflija i postavljanjem na društvene mreže priopćujem svima ono što »ne bi smjeli propustiti«.

Selfie naš svagdašnji!

Veoma su razliličiti pogledi na – uistinu se može reći – fenomen selfija. Već sâm podatak da je u prošloj, 2022. godini svakoga dana snimljeno 93 milijuna selfija govori o tome da je riječ o veoma aktualnom društvenom fenomenu. Mnogi će u potrebi – a, prema nekima, i pravoj ovisnosti današnjega čovjeka za neprestanim slikanjem i objavom tih slika, vidjeti jedno od obilježja i prepoznatljivih elemenata raširene narcisoidne kulture. Stalna zaokupljenost samima sobom

u takvom ambijentu zauzima istaknuto mjesto. Drugi opet kažu da je riječ o pukom egzibicionizmu, a neki razlog potrebe za stalnom izloženošću promatraju u širem kontekstu civilizacije slike u kojoj je ekran ili zaslon jedan od glavnih simbola. Upravo je pojavljivanje na ekranu nešto što ne može proći neopaženo! Barus-Michel kaže da, dok današnji čovjek stavlja svijet na ekran, u isto vrijeme shvaća ekran kao svijet te vjeruje da je ono što je postavio na ekran stvarnost!

A neki u sefliju ne vide ništa što bi bilo posebno izazovno i smatraju da snima-

nje selfija podiže svijest samopouzdanja i u njemu ne vide ništa novo jer, kako će reći, ne svjedoče li toliki autoportreti o stalnoj čovjekovoj želji da u slici ostavlja trag!

Treba, međutim, upozoriti i na važnu razliku. Naime, dok je jedan od primarnih ciljeva autoportreta bilo dokumentiranje, pri snimanju i objave selfija to ipak nije u prvome planu. Selfiji nude mogućnost da sama osoba snimi sliku i da u isto vrijeme ona sama (naravno, i druge osobe ako ih se želi pridodati) bude »protagonist« te slike. Selfiji su postali veoma

pogodno sredstvo za predstavljanje, i to na onako kako ja vidim ili želim vidjeti sebe, odnosno predočiti se onako kako sama osoba želi da je drugi vide i doživljavaju. Zato i ne čudi da se selfiji gotovo redovito rade s nakanom da se ta slika dijeli s drugima. Želja da svaki trenutak, mnoge događaje ili osjećaje želimo dijeliti s drugima, vrijedna je pozornosti. Ono što se očekuje, nakon objave fotografija na društvenim mrežama, jest reakcija na takve objave – »lajkanje« koje se tumači kao znak prihvaćanja, odobravanja i gotovo sudjelovanja u takvim situacijama. Mnogi će u toj potrebi današnjega čovjeka za potvrđivanjem (»lajkanjem«) prepoznavati želju za potvrdom vlasti-

Barus-Michel kaže da, dok današnji čovjek stavlja svijet na ekran, u isto vrijeme shvaća ekran kao svijet te vjeruje da je ono što je postavio na ekran stvarnost!

ta identiteta. U tom je smislu razumljiva potreba osobe za stalnim objavama, stalnom prisutnošću i neprestanim odašiljanjem slika i ostalih sadržaja! Gledano iz druge perspektive, nije li jedna od najvećih kazni i poniženja, pogotovo za djecu i mlade, kada vide da se njihovi sadržaji ne lajkaju, da su uskraćeni za te znakove prihvaćenosti ili, još gore, da su čak izbačeni iz grupe!

Koliko je danas aktualno i važno biti eksponiran i vidljiv, govori i procvat raznih reality programa jer oni na tako jednostavan način omogućuju brz pristup javnoj sceni. Predstavljajući neki specifični talent ili sposobnost, nakon samo nekoliko emisija može se postati poznat i »priznat«, pa makar to pokatkad podrazumijevalo i žrtvovanje vlastite privatnosti ili intime! Današnjem je čovjeku važno biti vidljiv, pod svaku cijenu! Jer, tada se o njemu govori, tada se osjeća priznat i prihvaćen! Zapravo, tek tada postoji.

Sv. Grgur Grassi

Franjevac, misionar, biskup i mučenik

Crkve u Kini

Početkom srpnja Crkva se spominje kineskih mučenika. Spomendan sv. Grgura Grassija i sudrugova koji su mučeništvo podnijeli 1900. godine slavi se 8. srpnja. Taj talijanski franjevac rođen je kao Pier Luigi Grassi godine 1833. u mjestu Castellazo Bormida. Kao dječak je pristupio Franjevačkome redu, u kojemu je dobio ime Gregorio – Grgur. Nakon studija u Bolonji za svećenika je zaređen 1856. godine u Mirandoli. Ubrzo je poslan na pripreme za misijsko djelovanje, a 1860. upućen je u Kinu u grad Taiyuan, gdje je kao misionar obnašao različite dužnosti koje su bile potrebne tamošnjoj katoličkoj i franjevačkoj zajednici. Godine 1876. imenovan je apostolskim vikarom koadjutorom u Shanxiju, u pokrajini u jugoistočnome dijelu središnje Kine, a službu vikara sjevernoga dijela provincije preuzeo je petnaest godina poslije. Ubrzo je u gradu osnovao franjevački novicijat te kuću za misionare. Osim u evangelizaciji, o. Grgur Grassi isticao se u karitativnom djelovanju, skrbeći se za žrtve velike gladi i epidemije kuge. Osnivao je sirotišta i brinuo se za djecu bez roditelja i za siromašnu djecu. Nakon izbijanja Bokserskog ustanka 1900. godine biskup Grassi dobio je poruku da pobjegne iz provincije, što je on odbio rekavši da želi posvjedočiti za Krista svojom krvlju. Početkom srpnja Grassi je s još 26 kršćana uhićen i, budući da se nisu željeli odreći kršćanske vjere, mučeni su i izbodeni do smrti 9. srpnja 1900. Tijela su im najprije

ostavljena za porugu prolaznicima, a zatim su zakopana na mjesto gdje su se ukapali prijestupnici. Uz svjedočanstvo o njihovu mučeništvu, zapisano je kako je o. Grassi svima prije uhićenja dao odrješenje. Među ubijenim mučenicima iz Taiyuana u Bokserskom ustanku iz Franjevačkog reda, kako stoji na stranici Vijeća franjevačkih zajednica, bila su tri biskupa: Grgur Grassi, Anton Fantosati i Franjo Fagolla, svećenici Cesidije Giacomantonio, Josip Gambaro, Ilija Facchini i Teodorik Valat, redovnice iz Reda sestara Marijinih misionarki te petnaest članova Trećega franjevačkog reda. U ustanku je diljem Kine, kako su zapisali crkveni povjesničari, ubijeno pet biskupa, 50 svećenika, 15 redovnica i oko 40 tisuća vjernika laika. Krv mučenika i u ovom je slučaju bila sjeme novih kršćana; broj se katolika i misionara, naime, godine 1924. udvostručio. Kineske je mučenike blaženima 1946. proglasio papa Pio XII., a svetima 1. listopada 2000. papa Ivan Pavao II.

PIŠE: SUZANA PERAN

O divotama putene ljubavi u svjetlu kršćanske vjere

Najdublja ljubav podrazumijeva dimenziju dodira.

PIŠE:

Fabrice Hadjadj:

Dubina spolova

Mistika tijela

Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.

Udanašnjem vremenu koje nije ničim toliko opsjednuto kao seksom, u jednoj hiperseksualiziranoj kulturi u kojoj je ujedno brak u velikoj krizi, ova knjiga donosi dašak svježine. Njena temeljna poruka nalazi se u okviru teologije kršćanskoga braka i ljubavi. Kako u pogovoru kaže Ivica Raguž: »Hadjadj nam pruža duboko, zanimljivo, veselo i svima pristupačno kršćansko promišljanje braka i seksa.«

Ono što autor nastoji učiniti svojim humorističnim, ponekad ironičnim i sarkastičnim, a opet ozbiljnim stilom, jest pomiriti duh i tijelo u kontekstu seksa i bračne ljubavi. U tijelu postoji »dubina« i »mistika«, a duh nije isključen iz seksa i bračne ljubavi: »U čovjeka, i neki čisto fizički odnos uistinu je duhovan odnos. I što je manje duhovan, manje je i fizički« (Hadjadj).

Dubina spolova naslov je koji je odabran svjesno i uz promišljanje, jer je riječ dubok korisna zamjena za uzvišen. Razmatranje dubine spolova oslobađa autora, po njegovim riječima, od nezahvalne zadaće da se mora objasniti razlika među njima. Dakle, razlika između spolova Hadjadja toliko ne zanima koliko nji-

hova uzajamna usmjerenost. »Muškarac više postaje muško što je više okrenut ženi. Žena je to ženstvenija što je više okrenuta muškarcu.«

Mistika tijela

Objašnjavajući dubinu spolova, njihovu međusobnu usmjerenost, dolazi se do

Dubina spolova naslov je koji je odabran svjesno i uz promišljanje, jer je riječ dubok korisna zamjena za uzvišen. Razmatranje dubine spolova oslobađa autora, po njegovim riječima, od nezahvalne zadaće da se mora objasniti razlika među njima.

zaključka glede mistike tijela. Što znači ta međusobna usmjerenost? Za autora je mistika tijela zapravo mistika Presvetog Trojstva. Čovjek je kao duhovno biće, svojom inteligencijom, duhom, dušom doista biće na sliku Trojstva, ali je to isto

tako kao puteno, tjelesno biće. U svojoj tjelesnosti, muškarac je načinjen za ženu kao i ona za njega: »Dovoljno je da pogledam svoj spol. Otkrivam sa zaprepaštenjem da je moj muški organ načinjen za ženski organ, tako da meni pripada manje nego toj ženi: što bi bio ključ bez svoje brave? I opažam, nadalje, da su naši združeni spolovi za to da njihov poljubac procvate trećom osobom: što bi bili ključ i brava bez vrata koja se otvaraju? Ta stvar tijela otkriva mi dvostruko razvlaštenje i upućuje me na nježno zajedništvo. Moj spol nalazi sama sebe jedino u drugome. A dvoje nalazeći se učine da proizađe još jedan drugi (i usto tjelesan.)«

Jedinstven pristup

Zbog svoje iskričavosti i jedinstvenosti pristupa ova je knjiga na Zapadu već postigla velik ugled i odjek, a pripada među autorova misaono najzrelija djela. Treba imati na umu da se tradicionalna teologija braka, vodeći se isključivo racionalnom metodom, a narijetko i sama pod utjecajem modernoga moralizma i puritanizma, gotovo u potpunosti otuđila od mnogobrojnih problema braka, a napose od seksa. Dobiva se dojam da su teologi-

ja i pastoral prepustili seks modernome društvu, njegovim analizama, savjetima koji ispunjavaju gotovo svaku stranicu bilo kojeg medija. Ova knjiga pomoći će mnogim kršćanima da otkriju mistiku vlastitoga tijela i ljepotu seksualnosti u izvornome i u kršćanskom značenju te će ih potaknuti da zagonetku Svevišnjega traže i nađu u vlastitome i u tijelu ljubljene osobe.

Ovaj francuski pisac, dramaturg i filozof Židov je tuniškog porijekla. Rođen je 1971. i obraćenik na katoličko kršćanstvo na pragu svojih tridesetih godina, nakon nemirnih mladenačkih traženja, u kojima se divio idealima revolucionara Pariške komune i strasno uranjao u djela nihilista 20. stoljeća, i sam se izjašnjavajući nihilistom. Na jedno novinarsko pitanje zašto se krstio, uzvratio je smiješeći se: »Sam se pitam zašto to nisam učinio prije.« Voli za sebe reći da je »Židov arapskog prezimena i katolik po vjeri«. Originalan je i plodan mislilac te dramski pisac kršćanskog nadahnuća, poznat i prevođen i izvan Francuske. Oženjen je i ima četiri kćeri i dva sina.

Fabrice Hadjadj

Bljesak

PIŠE: s. VERONIKA MILA POPIĆ

Nevjerojatno je koliko nas dinamika svagdana brzo uvuče u nezaustavljivu igru u kojoj kao da na končić nižemo šarene perlice: veće, manje, teže, lakše… Perlice nekih definiranih cjelina za koje smatramo da nam oblikuju život. Slažemo ih, dodajemo ih na taj lančić – te naše značajne i uspješne događaje, susrete i slično. Izgledaju nam poput uresa koji nas razlikuje od drugih ljudi. Pa se može reći: to je ona osoba koja oko vrata ima puno velikih, pozlaćenih perlica! No je li to zaista tako? Jesmo li jedinstveni samo po tom uresu, koji sebi biramo i stavljamo? Jer ne određuju nas samo uspjesi, lijepo oblikovane perlice. Identitet nam je ipak negdje drugdje. Ne u zemaljskim perlicama, u praznoj razigranosti. »Bljesak« te spoznaje može nas uznemiriti jer u silnom nastojanju izgradnje svog identiteta nizanjem uspjeha ne dobivamo odgovor na pitanje »tko sam«? Gdje li je moj izvor? Gdje li pak uvir? Pojavljuju nam se ta

pitanja, baš poput bljeska jer postajemo svjesni da žurimo drugoj obali. A igra u koju smo upali učinila je da smo se prestali brinuti za svoje unutra – za duhovnu dimenziju.

Usredotočenost na tijelo, neku izvanjsku sigurnost, potiče i zabrinutost jer je potreban golem trud da se posjed osigura i održi u postojećem opsegu. Isus nas stoga upozorava: »Zato vam kažem: ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući. Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela«.

I, dobro je primijetiti što nam se događa kada kroz prizmu jela i odijela razumijevamo život, dakle sebe. Na primjer, intenzivna zabrinutost za to »kako se održati« onemogućuje strateške vizije: dugoročnost, kvalitetu, dalekosežnost naših pothvata. Sve postaje nekako »plitko«, površno, pa i nametnuto: praćeno senzacijama, sugestijama, usmjerivano manipulacijama – što je odlika suvremenosti. Ne razlikujemo bitno od nebitnog. I sve je to poput igre, ali ne dječje ni vedre, jer ta igra koju igramo generira i gubitnike i pobjednike. Netko

uvijek gubi, i nezadovoljan je, a nema mnogo pobjednika.

Kao da nas na to upozoravaju i naši ljetni odmori: akumuliranje tjelesne snage (a i kapitala), može se pretvoriti u pokazivanje, osvajanje, skupljanje i trošenje. Borbu za očuvanje zemaljskog života baš pod svaku cijenu. Stoga, možda nam je sad i potrebno stati pred onim pitanjima koja nas »bljeskom« bude, a to su: Tko sam, odakle sam, kamo idem? I procijeniti hoće li nam igra za dobitak ili briga koju brinemo donijeti ono za čim čeznemo, a to je život u punini. Hoće li nam dobitak očuvati život? Otvoriti vječnost? Ili je život već sada negdje drugdje? A naša sigurnost i identitet u nekome drugome? »Ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno«, rekao je Isus Krist: naš put, istina i život. Rekao je i da »tražimo kraljevstvo njegovo« – dobrotu, istinu, ljubav, ljepotu. Da se odlučimo za Njega te poput Njega i Njegovom snagom prođemo zemljom čineći dobro: a sve ostalo će nam se nadodati.