OLGA ŠTAJDOHAR-PAĐEN Institut za elektroprivredu i energetiku d.d., Zagreb olga.stajdohar-paden@ie-zagreb.hr SREĆKO BOJIĆ
Institut za elektroprivredu i energetiku d.d., Zagreb srecko.bojic@ie-zagreb.hr
ULOGA TEHNIČKOG KONZALTINGA U UPRAVLJANJU KVALITETOM KOD IZGRADNJE ELEKTROENERGETSKIH OBJEKATA Sažetak Nakon više od sto godina komercijalne upotrebe električne energije ovisnost naše civilizacije o tom obliku energije i dalje raste. Uz porast potrošnje električke energije raste i potreba za proširenjem elektroenergetskog sustava i izgradnjom novih objekata – elektrana, transformatorskih stanica, rasklopišta, dalekovoda i distribucijske mreže. Uzimajući u obzir interdisciplinarnost ove problematike u tehničkom i ekonomskom smislu, uložena financijska sredstva, trajanje projekta, broj angažiranih ljudi različitih struka i utjecaj koji će završeni objekt imati na privredu zemlje, okoliš i život lokalnog stanovništva, jasno je da izgradnja elektroenergetskih objekata zahtjeva sustavan pristup i učinkovito upravljanje kvalitetom. Zbog prijelaznog perioda u tehničkom zakonodavstvu u kojem se Hrvatska još uvijek nalazi, odgovornost koja je na investitoru i znanja koja se od njega očekuju su znatno veća nego što bi to bilo u nekom stabiliziranom i uhodanom sustavu. U radu se razmatraju prednosti i načini korištenja stručnih i neovisnih organizacija kao tehničke podrške, i to od faze ugovaranja i izrade idejnih rješenja pa sve do puštanja u pogon izgrađenog objekta i održavanja tijekom njegove eksploatacije. Ključne riječi: Planovi kvalitete, elektroenergetski objekti, tehničko zakonodavstvo, infrastruktura kvalitete, tehnički konzalting. 1 UVOD Razdoblje široke primjene električne energije započelo je još 1882. godine puštanjem u pogon prve istosmjerne elektrane u New Yorku. Takvim istosmjernim sustavom osvjetljavani su i neki gradovi u Hrvatskoj – Pula, Rijeka, Zadar, Čakovec i Duga Resa na primjer. Kako je prijenos istosmjerne električne energije relativno niskih napona zbog gubitaka ograničen na svega 2200 m, to je zahtijevalo gradnju elektrana, najčešće na ugljen, u samim gradskim središtima [2]. Drugi snažni poticaj razvoju elektrotehnike i elektroenergetike bila je međunarodna elektrotehnička izložba 1891. godine u Frankfurtu na Majni. Na toj izložbi prikazan je prvi prijenos električne energije na velike udaljenosti izmjeničnim jednofaznim sustavom – s vodopada rijeke Neckar prenesena je električna energija na udaljenost od 175 km do izložbenog prostora u Frankfurtu gdje je postavljena rasvjeta i ukrasni vodopad [2].
Svega četiri godine kasnije, 28. kolovoza 1895. godine pušten je u rad prvi cjeloviti izmjenični elektroenergetski sustav u Hrvatskoj. Sastojao se od hidroelektrane na rijeci Krki kod Šibenika, jedanaest kilometara dugog 3 kV-nog dalekovoda na drvenim stupovima i potrošača javne gradske rasvjete grada Šibenika. Elektrana je bila vlasništvo tvrtke Šupuk i Meichsner – Prva ovlaštena električna centrala u Dalmaciji „Krka” [2]. Slika 1: Članovi obitelji Šupuk i suradnici pokraj generatora HE Krka (1895. god)
Od tada ovisnost naše civilizacije o električkoj energiji neprestano raste. Prekid opskrbe makar i na kraće vrijeme uzrokuje teškoće u prometu, opasnosti po život i zdravlje pacijenata u bolnicama, teškoće u radu trgovačkih centara, štete zbog zastoja u tehnološkim procesima pa sve do povećanog broja provala i krađa te općeg kaosa u gradu. Stoga je upravo pouzdanost opskrbe električnom energijom i održavanje stabilnosti elektroenergetskog sustava glavni zadatak svih elektroprivrednih organizacija. 2 ŠTO JE ELEKTROENERGETSKI SUSTAV Elektroenergetski sustav Republike Hrvatske prikazan je na slici 4. Kao i svaki drugi, sastoji se od hidro, termo i vjetro elektrana kao izvora električne energije, prijenosne mreže, rasklopnih postrojenja i transformatorskih stanica te distribucijske mreže i potrošača električne energije. Elektroenergetsko postrojenje sastoji se od velikih komponenti kao što su generator, transformator, rasklopno postrojenje te od komponenti koje se ugrađuju u većim količinama, na primjer kabeli, izolatori, sabirnice, odvodnici prenapona i slično. Treba naglasiti da se radi o proizvodima u proizvodnju kojih se kreće tek po narudžbi i ta proizvodnja traje više tjedana ili čak više mjeseci.
Slika 2: Elektroenergetski sustav Republike Hrvatske [3].
Elektroenergetsko postrojenje sastoji se od komponenti različitih nabavnih cijena – od nekoliko kuna do nekoliko milijuna kuna. Ali utjecaj na pouzdanost cijelog sustava ne mora biti proporcionalan cijeni – relej koji košta nekoliko kuna, ako ne odradi svoju zadaću kako treba, lančanom reakcijom kroz sustav može uzrokovati havariju nesagledivih posljedica. Svaka komponenta unutar postrojenja i svako postrojenje mora biti usklađeno unutar sebe i prema van, to jest odgovarajuće povezano na cjelokupno elektroenergetski sustav. 3 FAZE IZGRADNJE ELEKTROENERGETSKIH OBJEKATA Teško je zamisliti složeniji i interdisciplinarniji zadatak od izgradnje elektroenergetskih objekata. Uzimajući u obzir uložena financijska sredstva, trajanje projekta, broj angažiranih ljudi različitih struka i utjecaj koji će završeni objekt imati na privredu zemlje te okoliš i život lokalnog stanovništva, jasno je da svaki takav pothvat zahtjeva izuzetno sustavan pristup. Izgradnja elektroenergetskih objekata počinje studijama razvoja, isplativosti i utjecaja na okoliš, idejnim rješenjima i projektiranjem. Kad su projekti završeni i dobivene potrebne dozvole, pristupa se raspisivanju javnih natječaja za nabavu opreme i radova. Investitor najčešće ne raspolaže vlastitim stručnim osobljem za ove poslove te zato angažira specijalizirane tvrtke za projektiranje i tehnički konzalting. Proizvodnja pojedinih komponenti traje više tjedana ili više mjeseci tijekom kojih može doći do različitih odstupanja u kvaliteti. Ukoliko se ona pravovremeno ne uoče i otklone, može doći do pomicanja rokova, pogrešaka koje se kasnije više ne mogu ispraviti pa sve do onih koje će se pokazati tek nakon određenog vremena eksploatacije. Kako bi se takvi slučajevi
sveli na najmanju moguću mjeru, investitor angažira vanjski nadzor osiguranja i kontrole kvalitete, to jest opet za to specijaliziranu tvrtku. Montaža i puštanje u pogon također su aktivnosti koje je potrebno provoditi uvažavajući tehničko zakonodavstvo, normizaciju i priznata pravila struke. I ovdje se angažiranjem stručnjaka za tehnički konzalting mogu izbjeći propusti, a time i opasnosti po ljude i imovinu te dodatni troškovi. Prijelazno razdoblje tehničkog zakonodavstva u kojem se Republika Hrvatska nalazi i otvaranje njezinog tržišta predstavljaju za investitore posebne izazove. S jedne strane imamo zastarjele pravilnike, nove pravilnike s neuhodanom ili nepotpuno riješenom primjenom, neobavezujuće norme i smanjeni opseg državne inspekcije, a s druge strane usklađivanje s tehničkim zakonodavstvom Europske unije i ostvarivanje slobodnog protoka roba i usluga. U toj situaciji, investitori se odlučuju u svim fazama izgradnje elektroenergetskih objekata angažirati vanjski konzalting kao stručnu tehničku pomoć. 4 INFRASTRUKTURA KVALITETE – POVIJESNI OKVIR I SADAŠNJE STANJE Raspadom bivše Jugoslavije i proglašenjem samostalnosti Republike Hrvatske u listopadu 1991. bilo je potrebno nanovo ustrojiti sustav normizacije u našoj zemlji. Da bi se premostila nastala situacija u prvom trenutku je donesen “Zakon o preuzimanju Zakona o standardizaciji” (NN 53/91 – [1]) kojim su sve JUS norme preuzete kao hrvatske, uz izmjenu slovne oznake JUS u HRN. Zatim se postepeno pristupilo izradi hrvatskih normi te povlačenju preuzetih JUS-eva. Za koordinaciju cijelog posla bio je zadužen Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo (DZNM). U nadležnosti DZNM-a je bilo uređivanje područja normizacije, mjeriteljstva, ispitivanja, potvrđivanja i ovlašćivanja te nadzora predmeta od plemenitih kovina. Zbog daljnjeg usklađivanja s Europskom unijom, 2003. godine doneseni su [4]: • Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenu sukladnosti (NN 158/2003) • Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (NN 158/2003) • Zakon o akreditaciji (NN 158/2003) • Zakon o normizaciji (NN163/2003) • Zakon o mjeriteljstvu (NN 163/2003). DZNM je 2005. godine transformiran i iz njega su nastale četiri nove organizacije – Državni zavod za mjeriteljstvo koje je i dalje tijelo državne uprave te Hrvatska akreditacijska agencija, Hrvatski zavod za norme i Hrvatski mjeriteljski institut.
Slika 3: Transformacija Državnog zavoda za normiazciju i mjeriteljstvo u četiri institucija
U nastavku se razmatraju aktivnosti i stanje u pojedinim elementima takozvane infrastrukture kvalitete (slika 4). 4.1 Područje normizacije: Zbog svoje evropske orijentacije Republika Hrvatska mora, između ostalog, i svoj sustav normizacije prilagoditi evropskom. U tom smislu već “Zakonom o normizaciji” iz 1996. godine (NN 55/96 – [5]), člankom 9 bilo je određeno da primjena hrvatskih normi nije obavezna. Zakonska odredba o dragovoljnosti hrvatskih normi znači da investitor i dobavljač mogu dogovoriti bilo koje druge međunarodne ili nacionalne norme za proizvode o kojima se radi. Ipak, ovo vrijedi tek u načelu. Onoga časa kada neko ministarstvo ili drugo tijelo državne uprave donese pravilnik, i u njemu se poziva na određenu hrvatsku normu, onda ta norma postaje obvezna za područje na koje se odnosi predmetni pravilnik. Za investitora je najvažnija činjenica da ta sloboda izbora norme zahtjeva dodatna znanja i stručnost s njegove strane, kao i preuzimanje odgovornosti za posljedice učinjenih izbora. 4.2 Područje mjeriteljstva: Mjeriteljstvo je podijeljeno na znanstveno, tehničko i zakonsko. Mjeriteljski nadzor postoji jedino u zakonskom mjeriteljstvu, dakle onom koje je regulirano propisima i služi osiguravanju odgovarajuće razine vjerodostojnosti rezultata mjerenja tamo gdje postoji sukob interesa ili gdje netočnost rezultata mjerenja može nepovoljno utjecati na pojedinca ili društvo. U tom smislu, mjeriteljski nadzor se provodi kod mjerila u trgovačkom prometu, za utvrđivanje poreza i davanja, u pripremi službenih izvještaja u sudbenim i upravnim
postupcima, geodetska mjerila za katastarske poslove, u zdravstvu i veterinarstvu te proizvodnji lijekova, zaštiti okoliša, zaštiti na radu i zaštiti od nesreća, za nadzor prometa te kod tarifnih sustava. Mjeriteljski nadzor se ne provodi kod mjerila koja služe za nadzor i upravljanje tehnološkim procesima i energetskim sustavima, za znanstveno-istraživački rad, učila i za osobnu uporabu. To znači da svaki proizvođač sam određuje način, opseg i učestalost mjeriteljskog nadzora nad mjerilima koja koristi u svojim tehnološkim procesima, i to je nešto što investitor svakako treba uzeti u obzir. Slika 4: Infrastruktura kvalitete
4.3 Područje ispitivanja i potvrđivanja proizvoda Naredbe o obaveznim ispitivanjima i atestiranjima određenih grupa proizvoda naslijeđene su iz prijašnjeg sustava i pozivale su se na zastarjele norme. Dobar dio njih je povučen i zamijenjen pravilnicima kojima su preuzete direktive novog pristupa (New Approach Directives) koje vrijede u Europskoj uniji, vezano uz sigurnost, zaštitu zdravlja i života ljudi i životinja te zaštitu okoliša. Međutim, Hrvatska nije članica Europske unije i nema pravo koristiti CE znak kao znak potvrde sukladnosti. U tom smislu, priznavanje CE znaka na uvezenim proizvodima koje forsiraju neki dobavljači/uvoznici, nema zakonskog uporišta. To znači da potencijalno oštećena strana nema zakonskih mehanizama kojima bi mogla tražiti odgovornost dobavljača za stavljanje neodgovarajućeg proizvoda na tržište. 4.4 Područje akreditacije Ovo područje odnosi se na akreditaciju laboratorija (ispitnih i umjernih) te organizacija za potvrđivanje (certifikaciju) proizvoda, sustava kvalitete i osoblja. Hrvatska akreditacijska agencija ima cjelovito riješenu metodologiju i do sada je akreditirala značajan broj
laboratorija, a broj zahtjeva raste već kako koje ministarstvo postavi akreditaciju kao uvjet za dobivanje ovlaštenja. Mnogi od proizvoda koji se ugrađuju u elektroenergetsko postrojenje nisu u zakonom uređenom području, što opet od investitora zahtjeva specifična znanja i stručnost. 5 OSIGURANJE KVALITETE PRILIKOM ELEKTROENERGETSKIH OBJEKATA
IZGRADNJE
U daljnjem tekstu razmatra se učinkovitost mehanizama koji investitoru gradnje elektroenergetskog objekta stoje na raspolaganju vezano uz osiguranje kvalitete. 5.1 Sustav upravljanja kvalitetom prema ISO 9001 Ukoliko odabrani dobavljač ima uspostavljen sustav upravljanja kvalitetom prema normi ISO 9001 [6], to predstavlja određenu garanciju da će isporučeni proizvod ili usluga biti u skladu sa specifikacijama. Dobavljač će posjedovanje sustava najlakše dokazati certifikatom izdanim od strane neke certifikacijske kuće. Ovdje se javljaju dva problema. Prvi problem, tko nadzire rad certifikacijskih kuća, dakle onih koji izdaju certifikate dobavljačima da im je sustav upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme ISO 9001? U principu su to nacionalne službe za akreditaciju iz pojedinih zemalja. U Hrvatskoj ne postoji zakonska obaveza da certifikacijske kuće koje djeluju na ovom području, imaju akreditaciju od Hrvatske akreditacijske agencije. One svakako imaju akreditaciju od nacionalnih službi za akreditaciju iz svojih matičnih zemalja, ali je pitanje pokriva li ta akreditacija i Hrvatsku. Drugi problem, postupak certifikacije i sam certifikat se plaćaju i postavlja se pitanje, koji interes ima certifikacijska kuća nekoga ne certificirati? Ocjenjuje li se rad certifikacijske kuće prema uspješnosti tvrtki koje je ona certificirala? Postoje li nekakva natjecanja između certifikacijskih kuća u tom smislu? Hoće li certifikacijska kuća izgubiti svoju akreditaciju ukoliko je, recimo, dvadeset posto tvrtki koje je certificirala, propalo u sljedećih pet godina? Prema saznanjima autora ovog rada, odgovor na sva ova pitanja je - ne. Ovdje se može pretpostaviti kako se radi o sustavskoj pogreški certifikacije koju se, kako sada stvari stoje, ne može izbjeći. I certifikacijske kuće su svjesne izvjesne inflacije certifikata koje izdaju i poduzimaju određene napore kako bi vratile povjerenje u njihovu vjerodostojnost. Investitori su odgovorili na svoj način: posjedovanje certifikata je najčešće osnovni uvjet da bi se dobavljač uopće mogao javiti na natječaj, ali nikako nije i dovoljan uvijet da bi dobio posao. 5.2 Tipsko ispitivanje proizvoda Tipska ispitivanja su sastavni dio svake norme za proizvode. Njihov smisao je pokazati da je proizvod dobro zamišljen i ostvaren i da zadovoljava osnovne zahtjeve norme. Tipska ispitivanja se za određeni tip proizvoda provode jednom i vrijede sve dok se radi o istoj konstrukciji, materijalima te tehnološkim i kontrolnim procesima. Kada je riječ o vjerodostojnosti ispitnih rezultata, odlučujuće je gdje je ispitivanje provedeno. Razina povjerenja je različita, ovisno da li je ispitivanje provedeno u tvorničkom laboratoriju proizvođača ili u nekom nezavisnom akreditiranom laboratoriju. Upravo iz tog razloga Evropska unija je uspostavila sustav akreditacije laboratorija koji uključuje, između ostalog, i ocjenjivanje nepristranosti, sustava kvalitete te tehničke kompetencije laboratorija.
Republika Hrvatska je preuzela europski sustav akreditacije laboratorija i provela postupak ocjenjivanja određenog broja laboratorija. Za sada, na žalost, nisu nastupili uvjeti za sklapanje multilateralnih sporazuma između hrvatske Nacionalne službe za ovlašćivanje i odgovarajućih organizacija iz drugih zemalja, o međusobnom priznavanju ispitnih izvještaja. Sljedeće što treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju uloge tipskih ispitivanja u osiguranju kvalitete je princip – rezultati provedenih tipskih ispitivanja odnose se samo na uzorak koji je ispitivan. A to bi trebalo biti i jasno naznačeno na svakom izvještaju o ispitivanju. Proizvođač je taj koji mora osigurati sukladnost svakog proizvoda te tipske oznake s onim tipski ispitanim. I ovdje se može zaključiti da je tipsko ispitivanje samo nužan, ali nikako ne i dovoljan mehanizam za osiguravanje kvalitete kod izgradnje elektroenergetskih objekata. 5.3 Rutinska ispitivanja proizvoda Norme obično propisuju i određeni opseg rutinskih ispitivanja koja proizvođač mora redovito provoditi na svakoj pojedinoj jedinici proizvoda. Rutinska ispitivanja najčešće provodi proizvođač u svojim prostorima i koristeći svoje ispitne uređaje. Kao što je već rečeno, za sve što je izvan zakonskog mjeriteljstva, proizvođač sam određuje način, opseg i učestalost mjeriteljskog nadzora nad mjerilima koja koristi u svojim tehnološkim procesima. A investitoreva je odluka da li ga to zadovoljava. Dodatno, svaka norma nastaje kao kompromis zahtjeva koje imaju zainteresirane strane – proizvođači, korisnici proizvoda i ispitni laboratoriji. Zbog troškova koji su povezani s tim, opseg rutinskih ispitivanja je svakako nešto na što će proizvođači pokušati utjecati. Sve su to elementi koji mogu ugroziti osiguranje kvalitete, ako se investitor osloni samo na rutinska ispitivanja. 5.4 Preuzimna ispitivanja Preuzimna ispitivanja su definirana u normama samo za neke vrste proizvoda i obično su stvar dogovora između investitora i dobavljača. Osim samih ispitivanja potrebno je dogovoriti i količinu te način uzimanja uzoraka. Preuzimna ispitivanja se obično provode kod proizvođača i koristeći njegovu opremu i ljude pa što se rizika tiče, vrijedi rečeno za rutinska ispitivanja. Iako je korist od preuzimih ispitivanja neosporna, važno je reći da neusklađenosti otkrivene u ovako kasnoj fazi obično povlače za sobom velike troškove i pomicanje rokova. Sve to izlaže investitora pritiscima kako bi snizio kriterije osiguranja kvalitete, a to je situacija koju bi svi sudionici rado izbjegli. 5.5 Ispitivanja prije puštanja u pogon Ispitivanja prije puštanja u pogon su normom definirana također samo za neke proizvode i stvar su dogovora između investitora i dobavljača. Provode se na mjestu ugradnje pa opseg i način ispitivanja ovise o tehničkim mogućnostima u pojedinom slučaju. Ovim ispitivanjima se pokušava utvrditi spremnost i sigurnost cijelog postrojenja za rad, a ne više kvaliteta pojedinog proizvoda u širem smislu. Greška otkrivena u ovoj fazi kontrole svakako izaziva troškove i pomiče rokove, ali to je manje važno u usporedbi sa opasnostima i štetama koje su mogle nastati da je ova faza preskočena.
5.6 Planovi kvalitete i nadzor osiguranja kvalitete Planovi kvalitete su se pokazali izuzetno praktični u osiguranju kvalitete kod izgradnje elektroenergetskih objekata te su od strane investitora široko prihvaćeni alat. Oni omogućuju sustavni pregled aktivnosti, uključenosti i uloga pojedinih strana u svim fazama izgradnje. Budući da moraju biti prihvaćeni od strane investitora, od strane dobavljača i od strane nezavisne organizacije koja će pružati uslugu nadzora osiguranja kvalitete (ukoliko je takava angažirana), važna je njihova suradnja od samih početaka. Treba reći da planovi kvalitete ne predstavljaju samo interes investitora nego i dobavljača, jer mu daju jasno definiran opseg njegovih obaveza tijekom cijelog procesa. Tehnički konzalting u fazi izrade planova kvalitete i zatim nadzor njihove provedbe od strane stručne i nezavisne organizacije pruža investitoru dodatnu sigurnost i značajno mu olakšava odvijanje cijelog procesa. 6 ZAKLJUČAK Izgradnja elektroenergetskog objekta, zbog svoje kompleksnosti i opsega angažiranih sredstava, zahtjeva sustavni pristup osiguravanja kvalitete u svim fazama, od izrade idejnog projekta pa do završnih radova montaže i puštanja u pogon. Zbog prijelaznog perioda u tehničkom zakonodavstvu u kojem se Republika Hrvatska nalazi, znanja koja se očekuju od investitora i odgovornosti koje im se dodjeljuju, znatno su veće nego što bi bile u već stabiliziranom i uhodanom sustavu. Korištenje usluga jedne stručne i neovisne organizacije kao tehničke podrške još u fazi ugovaranja i izrade idejnog rješenja, a posebno kao nadzor osiguranja kvalitete tijekom proizvodnje opreme i same izgradnje postrojenja, može investitoru u velikoj mjeri olakšati rješavanje ovih problema i time značajno doprinijeti kvaliteti, pouzdanosti i sigurnosti izgrađenog postrojenja te ekonomskoj isplativosti cijelog projekta. LITERATURA [1] Zakon o preuzimanju Zakona o standardizaciji (NN 53/91) [2] J. Moser: Šibensko munjivo, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Šibenik, 1998. [3] www.hep.hr [4] Narodne novine br 158/2003 i 163/2003 [5] Zakon o normizaciji (NN 55/96) [6] ISO 9001:2000 Quality Management Systems – Requirements (Sustavi upravljanja kvalitetom – Zahtjevi)
THE ROLE OF TECHNICAL CONSULTING IN QUALITY MANAGEMENT IN THE CONSTRUCTION OF ELECTRICAL POWER FACILITIES Summary Electrical power has been in commercial use for more than a hundred years, but our civilization is still more and more dependent on this kind of energy. As the consumption of electrical energy increases, the need to upgrade the electrical power system and erect new facilities (power plants, substations, switchyards, transmission lines and distribution networks) increases, too. Taking into account the interdisciplinarity of this issue in technical and economic respects, the financial resources invested, the number of people of different professions involved, and the influence of the finished facility on the economy of the country, the environment and the lives of the local inhabitants, it is clear that the construction of electrical power facilities requires a systematic approach and efficient quality management.
Due to the transition period of technical legislation in which Croatia still is, the responsibility of an investor and the knowledge expected of him are far greater than in a stable and well-established system. The article considers advantages and ways of using the technical support of expert and independent organisations, all the way from initial contracting and conceptual solutions to the putting into service of the finished facility, as well as in maintenance activities during its use. Key words: Quality plans, electrical power facilities, technical legislation, quality infrastructure, technical consulting.