Mamino Sunce | broj 97.

maminosunce

broj 97/kolovoz 2023.

besplatni časopis za trudnice, mame i tate

Drage moje, još malo i ljeto je gotovo. Pred nama je nova jesen, a s

njom stižu i izazovi jaslica, vrtića, škole... Zaredat će se i prehlade. Ali nije sve tako crno :) Jesen donosi i manje

vrućina, prekrasne boje, priroda je najljepša u jesen. Iskoristite je za izlete u prirodu, dugačke šetnje, igre na otvorenom. Kad kiši obujte čizmice i navucite kabanice, pokažite djeci kako se i u kiši može uživati. Do sljedećeg broja puse vam šalje, Andrea

kolovoz 2023.

www.MaminoSunce.hr

Impresum

Izdavač: Crna ovca j.d.o.o.

Glavna urednica: Andrea Hribar Livada

info@maminosunce.hr

www.maminosunce.hr

Izlazi šest puta godišnje. Sljedeći broj izlazi u listopadu 2023.

ISSN broj: 2757-1890

Uredništvo ne odgovara za sadržaj objavljenih tekstova te informacije u oglasima. Svi tekstovi služe isključivo u informativne svrhe, a u slučaju bolesti ili poteškoća, potražite savjet liječnika.

Raditi ili ne tijekom trudnoće

Prim.dr.sc. Ulla Marton, dr.med spec. ginekologije i porodiljstva

Trudnoća, porođaj i sam čin porođaja

fizički su izuzetno zahtjevni za žensko

tijelo te upravo ulaganje u tijelo prije

zanošenja i tijekom trudnoće bitno

doprinosi cjelovitom zdravlju trudnice i njezina djeteta.

Rođenje, čin porođaja i tijek trudnoće predstavljaju razdoblje direktne preslike stanja našeg tijela, ono što smo u njega uložili povratno nam vraća. Čudesno razdoblje trudnoće vrijeme je kada bi svaki tjelesni napor trebao biti u skladu s tijelom trudnice i njezinim djetetom uz sveobuhvatnu potporu okoline, upravo je to vrijeme kada žene trebaju u potpunosti osluškivati svoje tijelo i njegove signale. Čudesna je promjena tijela tijekom trudnoće uz svakodnevno neprimjetno prilagođavanje novonastalim promjenama. Neizmjerno je bitan razvoj svijesti buduće majke da živi svoje promjene sukladno promjenama tijela. Žene koje su ušle u trudnoću u dobroj tjelesnoj

kondiciji lakše iznose trudnoću i znatno se lakše kondicijski prilagođavaju trudnoći. Brojna istraživanja su ukazala na dobrobit primjerenog rada izvana kuće. Osjećaj zadovoljstva zbog ostvarenog uspjeha doprinosi povećanom osjećaju zadovoljstva i osjećaju ravnopravnosti tijekom

trudnoće. Naravno uz preduvjet radne okoline koja njeguje ravnopravnost. Rad posredno povoljno utječe na kondiciju tijela, naravno pod uvjetima kada se ne radi o fizički zahtjevnom i napornom

radu (dizanju teških tereta, osmosatnom stajanju na nogama bez mogućnosti odmora) i da radni tjedan ne traje dulje od 40 sati tjedno. Pokušajte svoju radnu okolinu prilagoditi sebi. Često suvremena društva postavljaju kondicijske uvjete izbora ili posvemašno nerazumijevanje za novonastale promjene u kojima se zahtjeva od buduće majke negiranje trudnoće ili odlazak na bolovanje„čuvanje“ trudnoće. Promjenom vlastitog stava i prilagodbom na novo stanje uz aktivno sudjelovanje radne okoline trudnica može raditi, ukoliko za to nema prepreka, do zakonski propisanih uvjeta. Pritom se mora imati na umu da pojedine stvari morate prilagoditi sebi:

- Redoviti manji obroci svakih 3-4 sta

- Uzimajte obilno tekućine (vode)

- Odmor uz istezanje i hodanje svakih 2 sata

- Mijenjajte položaj tijela, prilagodite radi prostor sebi (pilates lopta, klupica na noge, odgovarajuća stolica)

- Izbjegavajte fizički naporne i teške poslove

- Radnu odjeću prilagodite sebi i godišnjem dobu, nemojte se u njoj osjećati nelagodno i sputano (odjeća vam ne smije biti tijesna, odberite cipele nižih potpetica).

Naravno ukoliko se radi o višeplodnoj trudnoći ili o visokorizičnoj trudnoći koju ugrožavaju mogućnost prijevremenog porođaja, dijabetes, povišeni tlak

ili bolesti majke koje posredno mogu ugroziti nju ili dijete, obavljanje radne aktivnosti se obavezno odmah prekida.

Redovitom tjelovježbom koja se u idealnim uvjetima provodi dva do tri puta tijekom tjedna, doprinosimo

poboljšanju tjelesne kondicije tijela i time radnoj kondiciji. Prilagođenim programima pilatesa, joge, hodanja, plesanja, plivanja znatno se doprinosi općem zdravlju i kondiciji trudnice tijekom mjeseci trudnoće.

Otac na porođaju

Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u „tradicionalnoj“ su obitelji većine zemalja Europe uloge muškarca i žene, oca i majke, bile unaprijed podijeljene i dobro poznate. Otac je bio glava obitelji, neprikosnoveni autoritet, hranitelj. Majka je brinula za potomstvo, odgoj i dom, trudnoća i porođaj bili su „ženske“ brige, a planiranje obitelji, kontracepcija i pravo na pobačaj nepoznati pojmovi. Prisutnost oca

Prof. dr. sc. Snježana Škrablin

Spec. ginekologije i opstetricije

Subspec. fetalne medicine i opstetricije

Subspec. humane reprodukcije

uz porođaj djeteta bila je nezamisliva. Potom, polovinom prošlog stoljeća, nakon otkrića pilule za kontracepciju i uz sve veću zaposlenost i ekonomsku neovisnost žena, položaj žena, ali i muškaraca u društvu neminovno se mijenja. Nakon objavljivanja knjige Porođaj bez grubosti /LeBoyer 1975./, žene glasno traže promjenu svog položaja u društvu i aktivnu ulogu u odlučivanju glede vlastitog zdravlja i blagostanja. One žele ulogu u pitanjima fertiliteta, kontracepcije, žele pravo na planiranje obitelji i pobačaj i pravo uvida u zbivanja tijekom trudnoće i porođaja. Shvaćaju da imaju pravo da porođaj postane „human“ i bezbolan i svoje iskustvo žele podijeliti s partnerom. Istodobno, uz promijenjene socijalne okolnosti, tradicionalna uloga muškarca također se počinje mijenjati. Premda je taj proces sporiji i teži, muškarci postaju samouvjereni i sigurni u svoju biološku ulogu pa je i očinstvo sve zanimljvije suvremenom muškarcu;

primjerice čak 81,5% muškaraca u Belgiji i 50% Poljaka ne misle više da je kontracepcija isključivo ženska briga. Otac sve češće želi nazočiti porođaju svoje djece i sve češće mu se to omogućuje. Učestalost je vrlo različita od sredine do sredine i od zemlje do zemlje. U Finskoj je prisutnost oca

pri porođaju bila dopuštena još 1960. godine, a u Engleskoj i Skandinaviji u gotovo 95% porođaja otac je bio nazočan još posljednjih desetljeća 20. stoljeća. U 21. stoljeću nazočnost očeva na porođaju sve je češća i u zemljama u razvoju i u siromašnijim zemljama svijeta. U jednoj studiji iz

2002. visoki broj muškaraca iz Belgije i Poljske aktivno prate trudnoće svojih partnerica (uključeni su u tečajeve o trudnoći, sudjeluju u antenatalnoj skrbi, sudjeluju kod pregleda i UZV pregleda). Čak je 98,8% Belgijaca izjavilo kako želi sudjelovati pri porođaju (57,3% Poljaka), a više od 95% Belgijaca

zaista je i sudjelovalo pri porođaju svoje djece (samo 29,1% Poljaka). U Grčkoj otac je nazočan u oko 50% porođaja, a poticatelj je uglavnom žena. Na pitanje muškarcima zašto žele sudjelovati u porođaju svoje djece većina ispitanih Danaca izjavila je da to žele prvenstveno zbog sebe samih, a ne samo zato da bi bili podrška svojim partnericama. Iskustva parova različita su. Muškarci najčešće priznaju da osjećaju strah i nelagodu (čak do 50%), često imaju osjećaj da nisu dobrodošli u rađaonicu, neki imaju

ozbiljnih psihosomatskim poteškoća do slabosti i nesvjestica, neki osjećaju krivnju zbog boli kojoj su izložene njihove partnerice, neki priznaju da nisu dovoljno pripremljeni o događajima koji se odvijaju. Veliki broj muškaraca osjeća zahvalnost, poštovanje i divljenje prema svojim partnericama. Istraživanje iz 2007. g. o iskustvima skupine parova kod kojih je muškarac nazočio porođaju pokazalo je kako su žene bile vrlo zadovoljne znajući da je njihov partner uz njih, a muškarci jer su aktivno sudjelovali u rađanju vlastite djece... Vjeruje se da sudjelovanje muškaraca pri porođaju doprinosi aktualnoj i budućoj čvrstoći veze roditelja te čvrstoći veze roditelj - dijete tijekom čitavog budućeg života… Premda je u nekim pojedinačnim izvješćima

pokazano kako je porođaj uz nazočnost partnera

nešto kraći, a kondicija djece nešto bolja, za sada nema čvrstih dokaza kako je ishod porođaja uz nazočnost oca i majke bolji nego kad žena rađa sama uz prisutnost osoblja.

U nas nema istraživanja koja bi pratila ovu tematiku. Posljednjih desetak godina i u našim su rodilištima očevi sve češće nazočni. U početku ta je pojava bila sporadična, danas je u gotovo 90% normalnih porođaja otac prisutan tijekom cijelog procesa rađanja i bar tijekom većeg dijela tog događaja. U početku je bilo i neugodnih situacija: ljutnja na osoblje, jasno pokazivanje straha, pokušaj uplitanja u djelovanje osoblja, plač, nerazumno iskazivanje sreće, kolaps i nesvjestica... No, nakon

uvođenja obveze da oba buduća roditelja pohađaju pripremu za porođaj, ovakovih je pojava sve manje pa osoblje više i ne promjećuje stranu osobu pored porođajne postelje. Ne možemo reći da su porođaji lakši i brži, ali oba roditelja svakako su zadovoljnija.

GinOps d.o.o.

Poliklinika za ginekologiju, porodništvo, humanu reprodukciju i bolesti dojke

Zagreb, Korčulanska 3f

ginops@ginops.hr, 01 6180 955

ginops.hr

Hiperpigmentacije

Povratkom s ljetnog odmora, nakon previše sati provedenih na suncu često nas u ogledalu neugodno iznenade tamne mrljaste pigmentacije kojih bismo se željeli riješiti. Kako su nastale?

Glavni

čimbenik koji određuje boju kože je aktivnost pigmentnih stanica melanocita. Melanociti sadrže organele u citoplazmi, tzv. melanosome, koje proizvode pigment melanin. Postoje dvije vrste melanina: smeđe-crni eumelanin te žuto-crveni feomelanin. Tamnije pigmentirana koža sadrži veće melanosome s više pigmenta. Sinteza melanina pod utjecajem je melanocitnog stimulirajućeg hormona (MSH) te u manjoj mjeri steroidnih hormona. Ključni enzim u nastanku melanina je tirozinaza. Nakon izlaganja sunčevom zračenju ili umjetnom izvorima (solarij) nastaje povećana količina melanina zbog aktivacije postojećih melanocita te stvaranja novih melanocita.

Najčešće lokalizirane hiperpigmentacije su sunčane pjege, melasma, solarne lentiginoze, cafe au lait makule - pjege boje bijele kave te poslijeupalne pigmentacije.

Sunčane pjege (ephelides) su stečene mrlje na koži promjera 2-5 mm, žučkasto-crvenkaste do smeđe boje. Najčešće se javljaju kod osoba crvenkaste ili plave kose, između 3. i 6. godine života. Njihov broj i pigmentacija pojačavaju se ljeti. Javljaju se samo na mjestima koja su izložena suncu; lice, nos, obrazi, vrat, na prsima, ramenima i nadlakticama. Broj melanocita u lezijama nije povećan, već oni brže stvaraju melanin i u većoj količini. Sunčane pjege su dobroćudne promjene, bez malignog potencijala, ali predstavljaju važan marker za osobe

Vesna Magdić-Jelavić, dr. med. spec. dermatovenerolog

s povećanim rizikom za nastanak karcinoma kože i melanoma. Izbjegavanje sunca i kreme sa zaštitnim faktorom pomažu u sprječavanju nastanka većeg broja sunčanih pjega. Solarne lentiginoze (staračke pjege) su smečkaste pjege promjera nekoliko

milimetara koje se javljaju nakon 30. godine života na fotoeksponiranim mjestima na koži. Najčešće se vide na hrptovima šaka, podlakticama te po licu. Za razliku od sunčanih pjega, mogu se pojaviti i kod osoba tamnije puti i kose, a ne blijede zimi. Pigmentacija je posljedica povećanog broja melanocita te melanina u epidermisu i dermisu. Solarne lentiginoze nisu premaligne promjene,

a osim prirodnog UV zračenja može ih izazvati i izlaganje solariju ili pak fototerapija zbog drugih bolesti kože. Za uklanjanje solarnih lentiga možemo primjeniti krioterapiju ili laserske tretmane.

Melazma je stečena smećkasto-sivkasta

hiperpigmentacija kože, najčešće lica. Pojava ove pigmentacije povezuje se s trudnoćom, uzimanjem kontraceptiva ili nekih lijekova. Nakon izlaganja UV zračenju pigmentacija se pojačava te su promjene najizraženije ljeti. Radi se o plošnoj pigmentaciji

kože koja može biti svijetlo ili tamno smeđa do sivkasta, ovisno o tipu kože. Promjene su obično simetrične, a najčešće se javljaju na centralnim

dijelovima lica, obrazima, čelu, nosu, gornjoj usnici i bradi. U malom broju slučajeva vidi se i na koži donje čeljusti i na podlakticama.

Osnovno zbivanje kod melazme je pojačano stvaranje pigmentnih zrnaca (melanosoma) u melanocitima te njihov pojačana prijenos u keratinocite u površinskom sloju kože (epidermisu).

Pigmentacija može biti pojačana u epidermisu, dermisu ili u oba sloja kože. Melazma uglavnom nastaje kod žena, a samo 10% od ukupnog broja otpada na muškarce. Nastaje vrlo brzo, u roku od nekoliko tjedana, pogotovo nakon izlaganja UV zračenju. Za vrijeme menstruacijskog ciklusa može doći do jače izraženosti već postojeće melazme.

Pigmentacija može spontano nestati nekoliko

mjeseci nakon porođaja ili prestanka uzimanja kontraceptiva, ali može perzistirati godinama. Melazmu treba razlikovati od drugih, na primjer postupalnih hiperpigmentacija kože, pigmentacija koje su posljedica primjene nekih kozmetskih preparata s fotoosjetljivim tvarima te genetski uzrokovanih pigmentacija.

Prije izbjeljivanja potreban je pregled dermatologa koji će utvrditi o kakvom tipu pigmentacije je riječ te predložiti najbolji način terapije. U tretiranju promjena upotrebljavaju se različite kombinacije izbjeljivača (hidrokinona, azelaične, glikolne, kojične kiseline, tretinoina, kortikosteroida). Dolazi u obzir profesionalni kemijski piling, dermoabrazija te laseri valne duljine 351 do 1064 nm. Za sada je kemijski piling zlatni standard terapije.

Svi navedeni postupci izbjeljivanja imaju svoje nedostatke i za sada nema savršenog izbjeljivača. Stoga je fotoprotekcija najznačajniji čimbenik u sprječavanju nepoželjnih pigmentacija kože.

Ulazak u jesen

Temperature zraka sve su niže, sve veće su razlike između jutarnjih i dnevnih temperatura, što posljedično smanjuje prirodnu otpornost organizma i čini ga podložnijim oboljevanju, osobito bolestima dišnog sustava. Pogodovni čimbenik je sve dulji boravak u zatvorenim prostorima sa suhim, grijanim zrakom uz okupljanje većeg broja osoba na javnim mjestima: dječji vrtići, škole, društvena okupljanja.

Akutne infekcije dišnog sustava su neosporno najčešće bolesti suvremenog svijeta. Dišni sustav je najotvoreniji sustav u organizmu i u stalnom doticaju s vanjskim svijetom. Odrasli čovjek oboli 3-5 puta godišnje dok je to kod djece češće, do 7 puta, a vrtićke i do 12 puta. Veliki je broj mikroorganizama kao mogućih uzročnika, od virusa, gljivica do bakterija.

Virusi su uzročnici u 85% slučajeva. Riječ je o respiratornim virusima, tipa rinovirusi, reovirusi, koronavirusi, virusi parainfluence i drugi manje virulentni virusi koji izazivaju prehladu i respiratorni katar. Virusi influence izazivaju gripu.

Bakterije najčešće izazivaju upalu uha, sinusa i grla, upalu pluća. Virusne upale utiru put bakterijskim

Mirjana Kolarek Karakaš dr.med. spec. pedijatar

Jesen je doba opraštanja od ljeta, uz nepobitnu potrebu navikavanja na nove uvjete života.

superinfekcijama. Treba prihvatiti da je bolest dinamički proces. U prvim danima virusna bolest, koja se liječi simptomatski, u sljedećim danima može se komplicirati bakterijskom infekcijom te je potrebno u liječenje uvesti antibiotik. To nikako ne znači da bismo promijenili tijek bolesti ako već na početku obične prehlade dijete započnemo liječiti antibiotikom. Od toga više štete nego koristi. Mi ne znamo unaprijed koja će se komplikacija dogoditi i kojim bakterijskim uzročnikom. Slijedom toga ne

možemo unaprijed odabrati sredstvo obrane ako još ne prepoznajemo neprijatelja.

Prekomjerna i neracionalna upotreba antibiotika dovodi do rezistencije antbiotika, dakle otpornosti bakterija na određene antibiotike.

PREHLADA

Najčešća od svih infekcija gornjeg dišnog sustava.

Blagog kliničkog tijeka, obično traje nekoliko

dana. Obilježava je začepljenost nosa uz otežano

disanje na nos, vodeni iscjedak iz nosa, grlobolja, glavobolja, kašljanje, kihanje, šmrcanje. Obično je bez temperature ili je temperatura tek blago povišena.

FEBRILNI KATAR

Ako je prehlada popraćena povišenom temperaturom i drugim općim simptomima infekcije u smislu bolova u mišićima, drhtavicom, općom slabošću, curenjem nosa, grloboljom, kašljem naziva se febrilni katar.

GRIPA

Gripa je najteža virusna infekcija dišnog sustava. Naziv potječe iz prve polovice 19. stoljeća „influenca di fredo“ (utjecaj hladnoće) i prema francuskoj riječi „la grippe“ (gripper=ščepati).

Postoji više tipova virusa gripe koji su skloni mutacijama i čestim promjenama svojstava. Cirkuliraju u prirodi neprestano se mijenjajući pa se svakih par godina pojavljuju nove varijante.

Gripa nastupa naglo, klonulošću, bolovima u cijelom tijelu (mišići ruku, nogu), glavoboljom,tjelesnom temperaturom u rasponu od 38-40 stupnjeva C. Nakon nekoliko dana javlja se osjećaj pečenja i stezanja u nosu, suhoća i bol u grlu i duž prsnog koša, kašalj je suh i nadražajan, a pred kraj bolesti može biti vlažan.

Najvažnije je bolest odležati. Niti jedan oblik bolesti

ne smijemo podcijeniti!

Virusne bolesti prođu za nekoliko dana ako ne nastupe komplikacije. No česte su bakterijske super infekcije srednjeg uha, sinusa, dušnika, bronha. Najteža komplikacija je upala pluća.

UPALA PLUĆA

Znaci upale pluća uključuju visoku temperaturu, groznicu, znojenje. Prisutan je kašalj i bol u prsima. Umor i bol u mišićima. Moguća glavobolja, mučnina, povraćanje ili proljev. Dijete je nemirno. Otežano diše i odbija hranu.

SIMPTOMATSKO LIJEČENJE

Uključuje mirovanje, odmaranje u krevetu, uzimanje mnogo tekućine u obliku toplih napitaka uz dodatak meda i limuna. Temperaturu treba skidati tuširanjem u mlakoj vodi, hladnim oblozima, lijekovima na bazi paracetamola.

Temperatura se skida kada prelazi 38 stupnjeva C.

Antireumatske lijekove koji snižavaju temperaturu koristimo samo kod iznimno visokih i tvrdokornih

temperatura koje se teško skidaju. U slučaju

sekrecije iz nosa u upotrebi su kapi za nos, a kod kašlja sirupi za iskašljavanje ili antitusici kod suhih, neproduktivnih kašljeva.

PREVENCIJA

Važne su higijenske mjere, pranje ruku sapunom i tekućom vodom, ne mirišljivim, vlažnim

maramicama. Osobito nakon kihanja i kašljanja.

Preporučuje se izbjegavati dodirivanje usta, očiju i nosa neopranim rukama. Ne višekratno koristiti papirnate maramice. Zdrave osobe trebaju držati odstojanje barem jedan metar od bolesne osobe koja kašlje i kiše.

U cilju zaštite od gripe moguće je cijepljenje, osobito kod djece sa srčanim, bubrežnim i plućnim bolestima, bolestima metabolizma (šećerna

bolest), nakon transplantacije organa i kod djece s oštećenjem imunološkog sustava.

Specijalistička pedijatrijska ordinacija

Mirjana Kolarek Karakaš, dr. med.

spec. pedijatar

Kolodvorska 20, Varaždin

tel: 042 398 540

https://pedijatrija.info

Polazak u jaslice ili vrtić

prilagodba za djecu i roditelje

Roditelji koji nemaju “baka servis” po povratku na posao odlučuju se za dadilju

ili neke od jaslica u svom mjestu. U oba slučaja potrebna je prilagodba, no ona na jaslice ipak je malo teža za dijete pa izaziva i veću zabrinutost kod roditelja.

Ako je dijete ekstrovertirano i druželjubivo, osjećaj zabrinutosti je manji, a uvjerenje u pozitivan ishod adaptacije veće i obratno –roditelji mirnije, sramežljivije djece zabrinutiji su za djetetovu uspješnu prilagodbu. Dominantna obilježja temperamenta često su dobri pokazatelji kako će se dijete snaći, no ponekad baš zbog njih možemo biti nespremni na djetetovu reakciju koja može biti suprotna očekivanoj. Mnogi roditelji danas odabiru jaslice ne samo iz nužde, već vjerujući da je društvo vršnjaka i poticajno okruženje bolji izbor za njihovo dijete. Vrtići nisu samo nužne čuvaonice djece, već mjesta stjecanja znanja, vještina i prvih

prijateljstava, a u njima o djeci brinu odgajatelji i stručni timovi sastavljeni od psihologa, logopeda, pedagoga i zdravstvenog djelatnika. Odgajatelji su visokoobrazovani stručnjaci za rad s djecom predškolskog uzrasta. Danas su mnogi odgajatelji i dodatno educirani pa mnogi vrtići nude posebne montessori, sportske, dramske, jezične, kreativne programe u vrtićkim skupinama. Odgajatelji ne samo da poznaju specifičnosti ranog razvoja djece, oni vrlo dobro znaju s čime se vi i vaše dijete nosite prilikom prvog odvajanja i polaska djeteta u jaslice ili vrtić.

Kada dijete kreće u jaslice ili vrtić, to je velik izazov

za cijelu obitelj jer i roditelji prolaze kroz proces prilagodbe na odvajanje od djeteta i prepuštanje

dnevne brige novim osobama u djetetovu životu. Mnogi se suočavaju sa strahovima i tugom, često uz istovremeno uzbuđenje ili nelagodu ako se nakon dužeg izbivanja vraćaju na radno mjesto. Sigurno ste od prijatelja i obitelji već čuli različita iskustva i pokušali saznati sve o odabranom vrtiću, a mi vam donosimo savjete iz prve ruke koje su za sve roditelje koji okreću novu stranicu u svom i djetetovom životu pripremile Tarita, Martina, Danijela i Matea – mame, učiteljice i odgajateljice, u svojoj knjizi “Od jaslica do škole”. Odgajateljice

Martinu i Taritu možete pratiti na njihovom Instagram blogu @odgojitelji_u_akciji prepunom savjeta i ideja za roditelje djece od jasličke do predškolske dobi.

KAKO PRIPREMITI SEBE I DIJETE NA

POLAZAK U JASLICE?

Na proces prilagodbe djeteta na jaslice utječu starost djeteta, temperament, djetetova iskustva i navike, razina djetetove samostalnosti te stav roditelja o polasku u jaslice i jaslicama generalno. Dob djeteta igra značajnu ulogu – što su djeca mlađa, to im je prilagodba na jaslice teža, pogotovo ako im je to prvo iskustvo odvajanja od roditelja.

Važno je razumjeti da su popratne emocionalne reakcije neizbježne i sasvim očekivane, kao i da dijete jasličke dobi ne možemo pripremiti za polazak na jaslice tako da ih izbjegnemo, već tako

da mu pomognemo prebroditi prve teške dane. Ti prvi dani uglavnom će biti teški za većinu roditelja, ali i za odgajatelje koji u nekoliko prvih dana upoznaju mnogo nove djece i mnogo novih roditelja te je potrebno vrijeme za pobliže upoznati i zapamtiti svakog od njih, njihove individualne potrebe, navike, osobine. Razumijevanje i suradnja roditelja koji su prvih dana tampon zona između svog djeteta i novih osoba u njegovom životu je od ključnog značaja za uspjeh prilagodbe. Ne možemo učiniti da osjećaji koji se prilikom odvajanja javljaju kod djeteta, nestanu i ne možemo učiniti da ono odmah zavoli odgajatelja kojeg prvi put vidi, ali možemo svojim postupcima, reakcijama i riječima učiniti vrlo mnogo kako bi dijete što prije odgajatelju dalo šansu.

Stoga nije suvišno više puta ponoviti koliko je stav roditelja i njihovo osobno mišljenje o jaslicama, polasku u jaslice i odgajateljima ključno u ovom procesu. Ako se nismo pomirili s time da dijete kreće u jaslice i to prihvatili, nećemo moći biti adekvatna podrška djetetu u procesu prilagodbe, jer bismo umjesto razumijevanja za djetetove emocije mogli pokazivati sažaljenje i svoje negativne emocije prema jaslicama nesvjesno prenijeti na dijete.

Naše misli, riječi i postupci utječu na snagu, načine izražavanja i trajanje djetetovih emocionalnih reakcija. Na njih, osim objektivnih okolnosti odvajanja i kroćenja u nepoznato (koje nisu sami odabrali i za što moramo imati razumijevanja),

utječu još i razvojna faza u kojoj se dijete nalazi, temperament svakog djeteta ponaosob te povezanost s majkom i bližom obitelji. Nismo svi jednako prilagodljivi, uporni, ekspresivni ili plašljivi. Ako je dijete prije polaska u jaslice već skupilo mnogo iskustava igre u prisustvu druge djece, odlazaka u goste ili primanja gostiju u svom domu, posjećivanja igraonica, grupa za druženje, redovito igranje u parkiću, a osobito ako je ostajalo na čuvanju samo kod obitelji ili prijatelja, dijete će lakše prihvatiti nove okolnosti i odlazak roditelja. Ako je djetetov dnevni ritam spavanja i hranjenja već približan onome u vrtiću, vrtićki ritam mu neće stvarati dodatan problem tijekom prilagodbe. Ako

dijete već jede sve namirnice i samo se hrani, bit će mu ugodnije i zabavnije prisustvovati zajedničkim obrocima. Ako je već dijelilo stvari s drugom djecom ili naučilo pričekati na svoj red jer nije uvijek odmah i prvi na redu, bit će mu lakše funkcionirati u skupini s više djece. Ako pak može zaspati bez vas, moći će zaspati i u vrtiću pa vam djetetov umor neće dodatno otežati ovu obiteljsku promjenu. Ovdje valja napomenuti da prilagodba najteže pada “prezaštićenoj djeci” koja se pretjerano oslanjaju na pomoć drugih.

Iskustva koje je dijete steklo prije polaska u jaslice, navike koje je usvojilo u svojoj obitelji i do koje mjere se počelo osamostaljivati su objektivni faktori

koji pospješuju ili otežavaju djetetovu prilagodbu na jaslički ritam dana i pravila ponašanja koja u

njima vrijede. Jer dijete se polaskom u jaslice mora naviknuti na:

– odvajanje od roditelja – odlazak i povratak roditelja, boravak bez roditelja

– odgajatelje – nove odrasle osobe u koje treba steći povjerenje, prihvatiti ih i imati utjehu u njima

– jaslice – novi prostor, nova pravila, novi ritam, novu djecu, dijeljenje, čekanje na red…

Kao što vidimo, mnogo toga na razvojnom, osobnom i emocionalnom planu utječe na reakciju našeg djeteta na ideju da se odvoji od nas, kao što i mnogo od toga što smo i kako s djetetom radili do polaska u jaslice utječe na njegovu objektivnu

sposobnost da brzo i lako usvoji jaslički ritam i pravila. Stoga su roditeljska očekivanja često veća od realnih mogućnosti, a katkad, kada prilagodba nije laka niti za naše dijete niti za nas, roditelji su skloni kritizirati jaslice i/ili odgajatelje. Važno je informirati se i shvatiti prije samog polaska u jaslice da je to odgojno-obrazovna ustanova u kojoj se ne provodi individualno čuvanje djece već se nastoji

osigurati što kvalitetniji boravak skupine djece. Rad i boravak u vrtićima je vrlo poticajan za djecu stariju od tri godine (vrtićke skupine), dok mlađoj djeci jasličke dobi ne može zamijeniti pažnju jedne osobe niti ih može zainteresirati za sav bogat didaktički materijal jer u toj dobi to nije primarni interes djece. Važno je da nam je kao roditeljima jasno da jedna odgajateljica pazi na 15 djece, da su ta djeca malena i još ne funkcioniraju kao složna grupa i da svako dijete više od svih igračaka i druge djece želi odraslu osobu od povjerenja, a odgajateljica je jedna i moraju je dijeliti. I zato je prilagodba u toj dobi drukčija nego u starijoj dobi. Također treba imati na umu da odgajatelji jasličkih skupina nekoliko puta dnevno presvlače pelene cijeloj skupini, uspavljuju i hrane cijelu skupinu i da je realnost da osim toga u prvim mjesecima ne stignu provoditi programe. No kada se većina djece iz skupine prilagodi, odgajatelji od najranije dobi djeci pripremaju poticajne materijale i započinju s njima različite razvojne aktivnosti i igre. Ono što je još važno reći je da mala djeca kada dođete po njih ne trebaju još razvojnih igara, već vašu nepodvojenu pažnju i nježnost.

Dobar način da pripremite sebe na polazak u jaslice je da imate realna očekivanja od djeteta, od odgajatelja, od jaslica i od samih sebe. Budite spremni da će tjedni djetetove prilagodbe na jaslice dovesti do promjene:

– djetetovih osjećaja i ponašanja prema vama,

– djetetovih potreba nakon jaslica, – strukture i naravi vašeg zajedničkog vremena koje u ovom periodu treba biti primjereno situaciji i vjerojatnom umoru nakon jaslica (manje popodnevnih druženja, više bliskog kontakta, maženja i igre na samo s djetetom),

– vaših osjećaja (dopustite si sve osjećaje, ali imajte na umu da njima utječete na dijete. Tek kad budete spremni prihvatiti cijelu situaciju, prilagodba će uspješno završiti. Ako ne možete spriječiti da vas preplavljuju različiti osjećaji tuge, ljutnje, krivnje, straha, pobrinite se da im se posvetite prije nego dođete po dijete ili nakon što ono zaspe, a u vrijeme druženja s djetetom pokušajte biti njegov oslonac jer ono u vama traži način da prihvati novu situaciju),

– obiteljskog ritma (ranojutarnji odlasci u jaslice i na posao nisu ni blizu ritmu kojeg ste imali s djetetom na roditeljskom dopustu i prvi tjedni često su kaotični: kašnjenje, strka, zaboravljanje, jurnjava i na kraju jutra koja počinju težinom odvajanja i djetetovih reakcija). Niste sami, nije lako, ali proći će kao što sve brzo prolazi i već sutra ćete u nekoj sljedećoj fazi brinuti novu slatku brigu!

Ako nemate izbora i znate da vaše dijete mora krenuti u vrtić, najbolji put prilagodbe je da to sami u potpunosti prihvatite i prestanete žaliti dijete ili sebe. Čim prije to uspijete, prije ćete pomoći

djetetu da prihvati promjenu u svom životu. Djeca se na sve naviknu i prihvaćaju život u obitelji onakvoj kakvu imaju. Stoga se nemojte nepotrebno uspoređivati s obiteljima u kojima ne postoji potreba za jaslicama ili s mamama koje se ne vraćaju na posao, osobito ako vas vaš povratak na posao veseli. Vaše dijete je dijete vaših odluka, želja ili mogućnosti. Ne postoji jedan najbolji put. Svaki ima svoje prednosti i nedostatke, a ako stojite iza svojih odluka i znate svoje razloge, to je dovoljno da se s njima i sa sobom osjećate dobro. A taj vaš osjećaj je najvažniji resurs koji možete dati svom djetetu. Sve drugo je stvar prilagodbe.

ŠTO MOŽETE UČINITI PRIJE POLASKA U VRTIĆ?

Prošećite s djetetom do vrtića, poigrajte se u obližnjem parkiću i najavite mu polazak u jaslice uz kratko objašnjenje da mame i tate moraju ići na posao, a djeca u vrtić, koji je sigurno i lijepo mjesto. Pozitivno pričajte o vrtiću i o odgojiteljima. Ovo je najbitnije, jer tako mala djeca još nisu fokusirana na igračke i prijatelje – ona sigurnost traže u starijim osobama.

Nikada ne plašite dijete vrtićem, ne prijetite mu vrtićem, niti u raspravama vrtić koristite kao “kaznu”.

Naviknite dijete na jaslički ritam dana (vrijeme obroka i spavanja).

Potičite dijete na samostalnost prilikom jela, uspavljivanja i igranja.

Naviknite ga na kratkoročno odvajanje i čuvanje od strane drugih osoba.

Kad se igrate s djetetom, možete ga upoznati s nekim igrama i aktivnostima koje se rade u vrtiću.*

Za vrijeme prilagodbe ne planirajte dijete odvikavati od pelene, dude ili dojke. Za stjecanje novih navika pričekajte da prilagodba na jaslice prođe. Katkad tijekom prilagodbe dijete može napraviti regres (npr.

tražiti ponovo dojku ili bočicu, ako je odviknuto od pelene ponovo početi piškiti u gaće i sl.), no to je prolazno i ne treba na to pretjerano reagirati.

I za kraj najvažnije: imajte povjerenja u odgojitelje, jer oni postaju važne osobe u životu vašeg djeteta. Za nekoliko godina, suze zbog polaska u jaslice će zamijeniti suze zbog rastanka s vrtićem.

Želimo uspješnu prilagodbu na jaslice i novo životno poglavlje vama i vašoj djeci!

i prijedloge aktivnosti za djecu jasličke, vrtićke i predškolske dobi za poticanje motoričkog, spoznajnog, govornog i socioemocionalnog razvoja djece.

*više na odgojitelji-u-akciji.hr

** ”Od jaslica do škole – Vodič za lakši proces prilagodbe na jaslice, vrtić i školu”, autorice Tarita Mašković, Danijela Drožđan, Martina Sokač, Matea Josić, 2018.

Detaljne informacije o procesu prilagodbe na jaslice, vrtić i pripremu za školu možete pronaći u knjizi “Od jaslica do škole”**. Knjiga sadrži konkretne savjete i iskustva iz perspektive roditelja, odgojitelja, učitelja i psihologa, razvojne tablice

Centar za roditelje Klubko

info@klubko.hr

www.klubko.hr

Bucmasto dijete

Često sami ne primjetimo debljinu našeg djeteta.

Okolina je ta koja nam ukazuje na izgled malog bucmastog ljepotana, a najjači kritičari su sama djeca. Djeca svojom iskrenošću i riječima omalovažavaju deblje dijete.Deblja djeca su nespretnija i sporija u igrama i djeca im se znaju rugati radi izgleda.

Debljina nastaje u dojenačkoj dobi, a naročito kod nedojene djece. Broj masnih stanica koje se stvore u djetinjstvu ostaju doživotno, a može se smanjiti samo njihova veličina. Roditelj je dužan nadzirati težinu svog djeteta i pažljivo birati hranu.

ŠTO JE DEBLJINA?

Debljina je prekomjerna tjelesna težina u odnosu na tjelesnu visinu određenog uzrasta.

Kod odraslih osoba,osoba koje su završile fazu rasta, debljina se određuje pomoću indeksa tjelesne mase (BMI-ITM).

Tjelesna masa se dobije dijeljenjem tjelesne težine izražene u kilogramima s kvadratom tjelesne visine izražene u cm.

Postoji nekoliko stupnjeva težinskih omjera:

- vrijednosti ispod 18,5 - pothranjene osobe,

18,5-24,9 - poželjna tjelesna težina

25,0-29,9 - povećana tjelesna težina

30,0-34,9 - I stupanj pretilosti

35,0-39,9 - II stupanj pretilosti

40,0 i više - III stupanj pretilosti.

Za određivanje debljine odraslih koristi se i opseg struka kao i debljina kožnog nabora.

Za dječji uzrast te mjere nisu prikladne jer se djeca nalaze u fazi rasta i razvoja.

Dr. Vesna Perić Matošević, spec.ped.

Njihova debljina se određuje pomoću krivulja BMI PERCENTILA.

Krivulje rasta se temelje na međunarodno priznatim referentnim vrijednostima koje se koriste za ocjenu postignute tjelesne visine i tjelesne težine za određenu dob.

Visina i težina poželjno uhranjene djece se nalazi između 25 percentile i 75 percentile za dob, a djecu ispod 5 percentile i iznad 95 percentile, potrebno je pratiti.

Smatramo također da djeca koja za određenu dob uz uredan rast imaju 20% veću tjelesnu težinu spadaju u debelu djecu.

ZAŠTO JE DEBLJINA PROBLEM?

Debljina spada u jedan od bitnih rizika za razvoj srčanih i krvožilnih bolesti.

Deblja djeca se brže umaraju, sporija su i brže se znoje - podložna respiratornim infekcijama.

Uslijed debljine stradavaju i kosti naročito nogu (koljena, stopala).

Kod deblje djece se javljaju i poremećaji u snu (opstruktivne apneje).

Uslijed pojačanog izlučivanja kolesterola mogu se javiti i žučni kamenci.

Šećerna bolest tipa 2 češće se javlja kod te djece.

Primjećujemo da se debljina javlja u obiteljimaobiteljska pojava.

EDUKACIJA

Edukacija treba obuhvatiti cijelu obitelj. Treba mijenjati način prehrane kao i način života.

Redukcijske dijete se ne primjenjuju u dječjoj dobi.

Farmakološka terapija se ne koristi u dječjoj dobi.

Tjelesna aktivnost je sastavni dio promjene izgleda djeteta. Dijete treba hodati, trčati, voziti bicikl, provoditi vrijeme izvan kuće, baviti se sportom rekreativno.

Treba jesti raznovrsne namirnice, jesti proizvode od žitarica, konzumirati svakodnevno voće i povrće. Hranu je potrebno servirati u manjim posudama, naučiti dijete dobro žvakati hranu. Jesti za stolom bez crtića.

Piti vodu. Voda je izvor života i omogućuje smanjenje tjelesne težine.

Izbjegavati masnu hranu, slanu hranu, brzu hranu, grickalice, slatkiše, pečene krumpiriće.

Izbjegavati pretjerano igranje igrica, pretjerano gledanje TV programa - sjedeće aktivnosti smanjiti na minimum.

Hrana se ne smije koristiti kao kazna ili kao nagrada. Hrana je važna, a bitan je i način prireme hrane.

Treba jesti kuhanu hranu, a pečenu hranu peći bez dodataka masnoće.

Ovo je članak o debelom djetetu bez genetske pozadine - o djetetu kojemu možemo izmijeniti izged promjenom prehrane i uvođenjem fizičke aktivnosti u svakodnevnom životu.

Dobra je konzultacija s endokrinologom.

Krećemo u školu

mr. sc. Darko Sambol, prof. psiholog

U trenucima kad dođe vrijeme za

razmišljanje o polasku djeteta u osnovnu

školu, svaki roditelj se s više ili manje straha

zapita: je li moje dijete dovoljno zrelo?

Hoće li uspješno udovoljiti zahtjevima koji

ga očekuju? Iako svaki roditelj izuzetno

dobro poznaje svoje vlastito dijete, svjestan

je mogućnosti da je subjektivan i da je

uglavnom zaboravio koji su sve preduvjeti

potrebni za uspješan početak osnovne škole.

Optimalno

vrijeme za učenje pojedinih vještina znači i da najviši trud neće dati

zadovoljavajuće rezultate ako se s učenjem kreće prerano, kad dijete još nije zrelo, a može doći i do otpora i odbijanja. S druge strane poznato je s koliko teškoća zreli ljudi usvajaju čitanje i pisanje i kako ne mogu postići razinu pismenosti onih koji su se opismenili kao djeca.

Krene li dijete u školu u pravo vrijeme znatno su povećane mogućnosti da školsko učenje za njega bude zanimljiva i radosna aktivnost, a ne muka.

TJELESNA ZRELOST

Prva briga roditelja je briga za djetetovo zdravlje, jer je ono preduvjet za pravilan razvoj svih aspekata razvoja. U tjelesnom pogledu dijete je doraslo za školu ako je zdravo i ako zadovoljava minimume standarda u pogledu visine (120/117cm) i težine (20/18 kg). Od posebne važnosti su osjetni organi sluha i vida, odnosno njihova normalna funkcija.

Teškoće s vidom su lako uočljive; glavobolje, trljanje očiju, treptanje… dok su defekti sluha rasprostranjeniji nego što se smatra, a blaži se oblici naročito teško otkrivaju.

Bitno je voditi računa o primjerenom ritmu i redovitosti hranjenja, spavanja i ovladavanja vlastitih tjelesnih potreba. Treba razmisliti može li dijete izdržati ritam hranjenja i spavanja koji ga očekuje u školi. Izdrži li cijeli dan u budnom stanju ili mu je još uvijek neophodan dnevni odmor. Nužno mu je osigurati 9-11 sati spavanja noću. Uz tjelesnu izdržljivost javlja se i pitanje koliko vremena može izdržati sjedeći bez da ustaje, govori ili bude nemirno te može li u određenom vremenu prijeći put od kuće do škole, a da nakon toga nije jako umorno.

MOTORIKA

Granično područje između tjelesne i intelektualne zrelosti su dječje tjelesne spretnosti- motorika: hodanje, trčanje, skakanje… Od izuzetne su važnosti razvijene ručne spretnosti koje se očituju u djetetovoj sposobnosti slaganja kocaka, mozaika, nizanja sitnih perli na nit, izrezivanje raznih oblika škarama itd. kao i grafomotoričke sposobnosti

baratanja olovkom i crtaćim tehnikama –uvježbavanje vodoravnih, okomitih, kosih i kružnih

linija kistom, flomasterom i olovkom, trganja traka od papira i sl.

Vježbe za razvoj motorike:

 Oblačenje, svlačenje, zakopčavanje, otkopčavanje, obuvanje, vezivanje uzica

 Igre loptom: dodavanje, bacanje, hvatanje,

gađanje

 Ručne sposobnosti: rad s plastelinom, glinamolom, grafomotoričke vježbe.

INTELEKTUALNA ZRELOST

Značajna je s razloga što su osnovne zadaće

koje će dijete morati savladati u školi upravo one intelektualne prirode (usvajanje znanja i razvijanje sposobnosti njegove primjene u različitim problemskim situacijama). Intelektualna zrelost

podrazumijeva adekvatnu govornu razvijenost, razvijenost opažanja, mišljenja i pamćenja, koji su blisko povezani s opsegom i stabilnošću pažnje.

Intelektualna zrelost očituje se u djetetovoj

sposobnosti shvaćanja svijeta i njegovoj realističkoj usmjerenosti, baziranoj na spoznaji da ne može proizvoljno mijenjati svijet koji ima određena stalna i nepromjenjiva svojstva. Da bi ovo postigli dijete mora imati svestrano razvijeno opažanje:

- uočavanje osobina predmeta i njihovih

međusobnih odnosa (boja, oblik, veličina)

- sposobnost uočavanja sličnosti i razlika (sortiranje i uspoređivanje prema svojstvima predmeta i materijala)

- sposobnost rastavljanja cjeline na dijelove i obrnuto.

Zrelost podrazumijeva i usvojenost nekih osnovnih

pojmova i znanja: da dijete zna reći osnovne

podatke o sebi, roditeljima, adresu stana, odnosno orijentirati se u vremenu (usvojeni pojmovi -

dan, noć, jutro, podne, večer) i prostoru (goredolje, lijevo-desno, ispred, iza, ispod, u, na).

Dijete uočava osnovne količinske odnose i vrši jednostavna uspoređivanja količine, što treba poticati kroz društvene igre: domino, čovječe ne ljuti se…

Uz razvoj mišljenja usko je povezan i razvoj govora koji uključuje usvajanje rječnika koji se odnosi na svakodnevne događaje, bića i predmete iz djetetove okoline. To znači da je dijete sposobno riječima opisati što radi, što vidi oko sebe, da lakše izražava vlastite misli, želje i osjećaje. Pravilno

izgovara sve glasove, iz govora može izdvojiti pojedine riječi, a u riječima pojedine glasove. Dakle dijete treba biti u stanju da jasno i razumljivo govori pred drugima kao i da pažljivo sluša i razumije što mu govore drugi.

SOCIO-EMOCIONALNA ZRELOST

Socio- emocionalna zrelost odnosi se na to kako se dijete uključuje u život među ljudima te kakve odnose pri tom oblikuje. Već spomenuta emocionalna stabilnost

podrazumijeva da su djetetove emocionalne reakcije primjerene situaciji, da nema naglih promjena ni eksplozija emocija kao u ranijem periodu. Nije pretjerano osjetljivo i dobro se snalazi u novoj okolini među dotad nepoznatim ljudimanije pretjerano prestrašeno ili povučeno, šutljivo ili plačljivo, ne traži pretjeranu naklonost drugih i njihovu zaštitu, prilično je strpljivo i u ispunjavanju vlastitih želja uvažava želje drugih. Od izuzetne važnosti je da dijete posjeduje određeni stupanj tolerancije na frustraciju što znači da dijete u susretu s ograničenjima ili teškoćama ne posustane

i ne izgubi samopouzdanje, da na teškoće ne reagira tako da se rasplače, razljuti ili uznemiri - da se ne osjeća emocionalno ugroženo.

Socijalna zrelost je uglavnom postignuta u zadovoljavajućem stupnju kod djece koja pohađaju vrtić. Dijete u kontaktu s vršnjacima pokazuje za njih zanimanje i spremnost na suradnju, spremno je dijeliti stvari njima, obzirno je, a manje sklono prepirkama, tučama i tužakanju. Nažalost ova socijalna zrelost stečena u vrtiću, slobodno i spontano ponašanje, često u školi rezultira problemima discipline. Dijete koje je pohađalo vrtić ima određenu prednost i u razredu pred djetetom koje ga nije pohađalo (socijalizacija, govor, likovno izražavanje), ali ova prednost je mala i brzo se gubi. Ovo se naročito odnosi i na neka stečena znanja (npr. znanja čitanja, pisanja i računanja) koja djetetu ne daju nikakvu prednost niti garantiraju uspjeh u savladavanju školskih obaveza.

I na kraju - za polazak u školu nije potrebno da dijete zna čitati i pisati, već dijete koje je znatiželjno, željno učenja i novih znanja, sposobni promatrač koji dobro razumije govor i sam se dobro izražava. Uz brižne učiteljice, roditeljsku podršku i ljubav, naš će prvašić vrlo lako ovladavati novim školskim izazovima.

Očekujemo li nemoguće od djece?

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, NLP trener, specijalizant transakcijske analize

Čestoputa u profesionalnom radu susrećem se s roditeljima koji su po nekim karakteristima dijametralno suprotni od svoje djece. Razlog zbog kojega dolaze kod stručnjaka tražeći intervenciju i pomoć ne leži u samoj različitosti između njih i djece već u međusobnom nerazumijevanja uslijed iste. Uzmimo za primjer oca koji je oduvijek

maštao o sinu koja će biti sličan njemu – ljubitelj sporta, član nogometnog kluba, miljenik ženskog društva, glavni akter tuluma i izlazaka... Ukoliko se za njegovog sina ispostavilo da baš i nema predispozicije za sportaša, da vrijeme radije provodi uz knjigu umjesto na tulumima, da nije toliko popularan u ženskom društvu kao njegov mlađi brat (niti mu je to bitno), njegov otac će možda smatrati kako mu treba „pomoći“ da sve to postane. Ne razmišljajući o njegovim stvarnim potrebama, željama i interesima, tata će ga iz najbolje namjere „gurati“ na razne sportove, upisat će ga u nogometni klub iako mu je sin već u nekoliko navrata rekao da mu se tu ne sviđa... Iz želje da udovolji tati, sin će možda neko vrijeme činiti sve što tata želi, no osjećaj koji će ga pritom pratiti neće biti nimalo ugodan – osjećaj neprihvaćanja, osjećaj manje vrijednosti i osjećaj krivnje jer je drugačiji, jer nije ispunio očekivanja najvažnije figure u životu. I roditelji su samo ljudi i nije neobično da u trenutku kada saznaju da će postati roditelji počnu

maštati i priželjkivati osobine djeteta. No kada se tijekom vremena za to isto dijete ispostavi da posjeduje drugačije osobine od željenih, da je njegov temperament drugačiji od roditeljevog i da je potrebno uložiti više truda u razumijevanje djeteta koje nam nije slično u odnosu na ono koje jest, svako forsiranje djeteta da bude nešto što nije zapravo je vrlo štetno za njega i njegovo samopouzdanje. Činjenica je da nam je puno lakše razumjeti nekoga tko je sličan nama i čiji su pogledi

na svijet, interesi i želje slični našima. U odnosu s prijateljima uvijek smo u poziciji da možemo izabrati provoditi vrijeme s ljudima koje su slični nama, a reducirati ili izbjegavati prijateljske odnose s ljudima koji nisu. Primjerice, ako slobodno vrijeme volimo provoditi na koncertima, izlascima u noćne klubove i slično, vjerojatno će nam više odgovarati društvo osobe koja također na taj način voli provoditi vrijeme nego one koja večeri voli provoditi kod kuće, u malom krugu bliskih ljudi uz dobar film. I tu

nema ništa loše. No, ako se radi o našem djetetu tada nismo u poziciji da možemo dijete zamijeniti za neko drugo, slično nama. A isto tako ne bi trebali ni pokušati promijeniti naše dijete samo zato jer bi nam to olakšalo komunikaciju s njim ili zato jer smatramo da bi možda njemu bilo lakše u životu da se ponaša kao mi. Ponašanje našeg djeteta je odraz njegova temperamenta, njegovog identiteta, odraz njega samoga. Kada to isto ponašanje želimo promijeniti, poruka koju mu šaljemo jest

da on nije dovoljno dobar, da nešto s njim nije u redu i da bi zadobio našu ljubav mora biti takav i takav. U kontekstu sina koji je introvert, koji uživa čitajući knjige i u samoći, iz pozicije oca ekstraverta takvo ponašanje sina za njega može biti potpuno neshvatljivo. Neshvatljivo do te mjere da mu otac možda počne upućivati komentare poput „Zašto nisi kao i sva druga normalna djeca?“, „Stalno si za tom glupom knjigom kao nekakv moljac, daj više izađi van na sunce!“, „Ugledaj se na mlađeg brata, vidiš kako on ima normalne prijatelje!“ i slično. I otac, ne zato jer ne voli sina i jer nema dobru namjeru, na ovaj način ozbiljno narušava sinovu sliku o sebi i samopouzdanje. I pritom ne uviđa da je njegovo dijete posve normalno – samo drugačije od njega. Kako do svega ovoga ne bi došlo, važno je da roditelji prepoznaju temperament djeteta i da ga poštuju, da od njega ne očekuju da bude nešto što nije. To je za dijete (pa čak i odraslu osobu) nemoguće. Ako se sjetite samo jedne situacije kada je netko od vas zahtjevao da se ponašate u suprotnosti s onim kakvi inače jeste, moći ćete uočiti kako vam u toj situaciji nije bilo nimalo ugodno. A možete li tek zamisliti kako je onda djetetu od kojega roditelj stalno očekuje da se ponaša u suprotnosti s onim što ono jest? Imajte to na umu kada slijedeći put poželite reći (direktno ili indirektno) djetetu kako bi trebalo biti drugačije.

budisvoj.eu

Tjeskobna djeca

Tjeskobnost ili anksioznost je stanje

uplašenosti, koje se može razviti u osjećaj panike, fobije ili pak opsesivnokompulzivne smetnje. Prati je psihomotorna napetost i unutrašnji nemir.

Sva djeca doživljavaju tjeskobnost te se ona smatra normalnim dijelom djetetovog razvoja. Uz to, tijekom dječjeg razvoja, javljaju se različiti tzv.razvojni strahovi. Razvojni strahovi se pojavljuju kako dijete raste: u dobi od 6. do 8. mjeseci dijete se može prestrašiti nepoznatog lica; između 8. i 11. mjeseca javlja se separacijska anksioznost, odnosno strah od odvajanja od roditelja; oko 2. godine javljaju se strahovi od životinja, najčešće buba, zmija ili pasa; oko 3. godine javlja se strah od čudovišta, paukova; s oko 5-6 godina javlja se strah od “sumnjivih” ljudi, provalnika, prirodnih katastrofa, rata te je i dalje prisutan strah da se u mraku kriju zli ljudi ili natprirodna bića (čudovišta, vještice, duhovi). Bez obzira da li se odrasloj osobi čine djetetovi strahovi realni ili ne, za dijete je strah uvijek realan i na odraslima je da pronađu način kako da se dijete osjeća sigurno i zaštićeno uz njih. Kako se djetetova mašta isprepliće s realnošću, osobito je važno da roditelj i/ili druga odrasla osoba koja odgaja dijete pomogne djetetu da se nosi sa strahom, da ga smiri, pruži podršku kroz fizički kontakt i umirujuće riječi.

Tatjana Gjurković, mag. psihologije, psihoterapeutkinja, supervizorica, edukatorica

Međutim, iako je anksioznost normalni dio djetetovog života, neka djeca ne nauče se nositi sa svojim razvojnim strahovima, okolina ne reagira adekvatno na dječje emocionalne potrebe ili je dijete smanjenih razvojnih kapaciteta. Ta djeca postanu tjeskobna intenzivnije nego što bi se to očekivalo u određenim sitaucijama i često su vrlo napeta. Roditelji anksiozne djece često imaju velikih problema kada ih trebaju ostaviti same u vrtiću, školi, igraonici. Potrebno ih je mnogo uvjeravati i smirivati da bi prihvatili činjenice. Njihova zabrinutost može utjecati na

njihovu opuštenost tijekom igranja i tijekom drugih normalnih aktivnosti u životu. Ta djeca također, često znaju biti povučenija te imati snažniju potrebu da zadovolje roditeljska očekivanja pa se njihova tjeskobnost može ispočetka drugačije tumačiti od strane roditelja. Štoviše, kako tjeskobno dijete odrasta, njegovo se ponašanje od strane okoline

može tumačiti kao nedozrelo te ga se ismijava ili se tjeskobu pokušava riješiti, dajući djetetu brzinske savjete poput „budi hrabar“. Iznimno je važno ne odbacivati intenzitet straha koji dijete osjeća u određenoj situaciji bez obzira koliko se to nama

naizgled čini bezazlenim.

Djeca koja imaju snažnu separacijsku

anksioznosti mogu imati neke od sljedećih

simptoma:

- Stalna razmišljanja te intenzivne strahove vezane za sigurnost roditelja i drugih djetetovih skrbnika

- Odbijanje odlazaka u vrtić/školu

- Učestale trbobolje, glavobolje ili druge fizičke

bolove

- Ekstremne brige tijekom spavanja izvan kuće

- Prevelika ovisnost o roditeljima

- Panične napadaje ili napadaje bijesa tijekom

odvajanja od roditelja

- Probleme tijekom spavanja ili noćne more.

Djeca koja imaju fobije mogu imati sljedeće

simptome:

- Snažan strah zbog specifičnih stvari ili situacije (npr. pasa, kukaca, igli, zubara, doktora)

- Strahove koji izazivaju značajan stres i koji utječu na svakodnevne aktivnosti.

Djeca koja imaju socijalnu anksioznost

mogu imati neke od sljedećih simptoma:

- Strahove od upoznavanja ili razgovaranja s

ljudima

- Izbjegavanje socijalnih situacija

- Mali broj prijatelja izvan obitelji.

Drugi simptomi koje mogu imati anksiozna

djeca:

- Velika zabrinutost oko stvari prije nego što su se dogodile

- Stalna zabrinutost ili briga zbog obitelji, škole, prijatelja, aktivnosti

- Ponavljajuće, neželjene misli (opsesije) ili postupci (kompulzije)

- Strahove zbog osramoćivanja ili činjenja grešaka

- Nisko samopoštovanje i nisko samopouzdanje.

Kada anksioznost postane toliko snažna da utječe na djetetovo socioemocionalno (npr. nema prijatelje, ne može ostati samo nigdje bez roditelja iako bi to bilo očekivano za dob, nisko samopoštovanje) ili akademsko funkcioniranje (npr. postiže niže akademske rezultate s obzirom na potencijal), roditelji bi trebali potražiti stručnu pomoć. Snažno izražena anksioznost djece se može tretirati. Rani tretman može prevenirati buduće poteškoće, što na socijalnom, što na osobnom ili pak akademskom planu. Tretman može uključivati individualnu terapiju igrom, filijalnu terapiju igrom te savjetovanje s drugim stručnim osobama koji se bave djetetom (poput odgajatelja ili učitelja).

Tena Bukna, prof. njemačkog i engleskog jezika

Ljeto, dijete i strani jezik

Ljetni praznici su za odmor – ali i za učenje. Ako se bojite da će vaše dijete tijekom ljetnih praznika zaboraviti jezik koje je tijekom godine usvajalo, evo nekoliko praktičnih savjeta kako to izbjeći i premostiti.

1. STVORITE JEZIČNU RUTINU

Uspostavite dosljednu jezičnu rutinu tako što ćete svaki dan odvojiti vrijeme za učenje jezika. To može uključivati aktivnosti poput čitanja knjiga, gledanja filmova ili TV emisija, slušanja pjesama ili jezične slikovnice. 15 minuta do pola sata je sasvim dovoljno.

2. URANJANJE U JEZIK

Potaknite uranjanje u jezik uključivanjem stranog jezika u svakodnevni život vašeg djeteta. Označite kućanske predmete nazivima na stranom jeziku, igrajte igrice na ciljnom jeziku ili čak planirajte izlete na kulturna događanja – tematika nije važna, već činjenica da će vaše dijete biti okruženo stranim jezikom.

3. ISTRAŽIVANJE KULTURE

Potaknite svoje dijete da istražuje kulturu povezanu sa stranim jezikom. Neovisno o dobi, to može uključivati isprobavanje tradicionalnih recepata, učenje o običajima i tradiciji ili čak planiranje virtualnog posjeta stranoj zemlji.

4. LJETNI JEZIČNI KAMPOVI

Razmislite o tome da svoje dijete upišete u ljetni kamp ili program usmjeren na jezik. Ova impresivna okruženja nude strukturirane satove jezika, kulturne aktivnosti i priliku za sklapanje prijateljstva s drugim učenicima jezika.

5. VRIJEME ZA „OBITELJSKI JEZIK“

Ako vi ili neki drugi član obitelji govorite određeni strani jezik, posvetite određeno vrijeme obiteljskim razgovorima na tom jeziku. Ovo ne samo da jača jezične vještine, već također potiče pozitivno okruženje za učenje.

Zapamtite, dosljednost i entuzijazam ključni su za sprječavanje jezične regresije. Primjenom ovih strategija možete pomoći svom djetetu da održi svoje vještine stranog jezika tijekom ljeta i potaknuti cjeloživotno razumijevanje učenja jezika.

Hvala vam na čitanju ¤