3 minute read
Psihologija
uđe u razred i kaže nam kao svom učeniku: "Ti nikad nećeš položiti taj ispit, ti si glup ili nesposoban", shvatit ćemo to osobno, a zapravo je osoba preko puta nas vjerojatno imala težak dan, probleme u obitelji ili na poslu, možda je nju nadređeni kritizirao, možda je podsjećamo na nekog tko u njoj izaziva ljutnju). Nikad ništa nije osobno, odnosno svaka kritika je isključivo stvar onoga tko je upućuje!
Advertisement
Što je iza kritike
A koja priča i motivacija zapravo stoji ispod kritike? Zašto kritiziramo druge? Kako dajemo kritiku? Druge kritiziramo jer neka naša potreba nije zadovoljena. Tužno, ali istinito - ispod svake kritike je neizgovorena potreba. Kad netko kritizira da smo lijeni i nesposobni jer ne pospremamo čarape, zapravo nam govori da se osjeća kao da ga ne poštujemo, ne cijenimo njegov trud i ne primjećujemo kako on sebi ne daje dozvolu za ljenčarenje. Tu treba biti izrazito oprezan kao roditelj. Kad majka kaže kćeri kako bi mogla malo na dijetu, to će predstaviti kao dobru namjeru, želi da kći bude zdrava i lijepa, no u podlozi je jako često majčina potreba da se nju vidi kao kompetentnu majku kako bi se ona sama osjećala dobro u najvažnijoj ulozi svog života. Njezine potrebe ne moraju se poklapati s potrebama kćeri. Mnogi kritiziraju druge kako bi izbjegli vlastiti sram, a sram je vrlo razorna emocija, ne kažemo uzalud "zemljo, otvori se" kad se osjećamo posramljeno. Ako nas obuzme sram jer nam je dijete lošiji učenik od susjedovog, posegnut ćemo žestoko za kritikom vlastitog djeteta. Samo kako bismo izbjegli sram.
Kako primamo kritiku
Kritiku obično primimo tako da preuzmemo krivnju, a ne i odgovornost. I krivnja i odgovornost imaju zajedničko to što će nas staviti "na tapetu". No, krivnja nas čini žrtvom, bespomoćnima, jer što možeš pametno učiniti kad te preplavi krivnja što nisi više vježbao za test? S druge strane, odgovornost daje slobodnu volju, čak se ponekad s njom osjećamo vrlo moćno - "mogu nešto mijenjati, ja sam bitan". A te dvije postavke potpuno mijenjaju i emocije i djelovanje. No, ponekad je krivnja jedini način da osjetimo moć, primjerice ako sam ja kriva za prekid, onda mogu i vratiti partnera kad se popravim i promijenim. Ono što su nam u djetinjstvu govorili ostalo je negdje snimljeno, mi ćemo se takvima vidjeti (ja sam lijen, zločest, lijep, uporan, manipulativan...) iako to uglavnom nije točno. Roditelj se, primjerice, nije imao vremena baviti našim emocijama i mi ćemo usvojiti uvjerenje da smo teret, jer je majka rekla "ti si baš naporna" ili "ti si stvarno uporna" u sarkastičnom tonu. Mi smo tada sve primali osobno i tako razvili sram kao mjeru opreza. Kad nanjušimo sram u sebi, automatski se počnemo kritizirati kako ne bismo napravili nešto nakon čega ćemo osjećati sram. No, kao odrasle osobe možemo provjeriti ima li šanse, a sto posto ima, da je možda druga osoba trigerirana, a mi smo se upecali kao ribica. Stavite se u perspektivu te osobe, gdje se ta osoba nalazi u životu, prolazi li težak period ili je umorna i ljutita. Pitajte se koje značenje dajete ovoj izjavi ili ponašanju. Primjerice, kad mi netko kaže da sam nesposobna, znači li to "on me ne voli", "zaista sam hendikepirana" ili "ova osoba je možda trenutno iritabilna i koristi riječi bez filtra". Podijelite odgovornost. Nema odnosa gdje odgovornost za bilo što nije obostrana - što je tu vaše, a što od druge osobe. Ako dijete nije naučilo za ispit, čija je odgovornost da mu daje ocjene, čija da uči, a čija da ga etiketira? Ako ste vi "naporni", što drugi ne radi da ga vi morate stalno upozoravati? Napravite tablicu, moje i njihovo, misleći na odgovornosti.
Unutarnji kritičar
Većina nas svog unutarnjeg kritičara ili unutarnjeg policajca vidi kao neprijatelja jer nam je prouzročio toliko jada. U današnjim psihotera-
