Putevi opstanka: Živimo pet sekundi

Živimo pet sekudi

Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

Gdje je čovjekova odgovornost za nastale promjene u prirodi? Do nas je da shvatimo, da je došlo ”pet do dvanaest”.

Vremenske (ne)prilike, česte poplave, orkanski vjetrovi, požari i ostale nepogode i meteorološki fenomeni tjeraju nas na analizu čovjekova bitisanja u prirodi. Često slušamo apokaliptične prognoze te nagađanja o čovjekovom opstanku u onom okruženju kojeg on hiljadama godina pokušava prilagoditi svojim potrebama. Postoje različita tumačenja zastupnika tzv. Nove filozofske epoke, New Agea koja otvara jednu novu paradigmu koja stavlja težište na čovjekovu ekološku odgovornost, pa preko Spinoze, Kanta, pripadnika hinduizma, sve do Ekosfi grane - ekološke filozofije gdje zagovornici, predvođeni filozofom Arne Naess-om, vide sve što je živo kao jednu cjelinu i po njima čovjek i ne predstavlja savršenstvo prirode i kao takav, čovjek nije njena kulminacija. Svako živo biće ima vlastitu vrijednost. Čovjek je, međutim, jedino stvorenje koje ima mogućnost spoznaje da kontrolom nad samim sobom može i treba da omogući nesmetanu egzistenciju drugih živih bića na planeti.

Ali, sve se promjene oko nas, zapravo, dešavaju velikom brzinom. Gdje je čovjekova odgovornost za nastale promjene u prirodi? To pitanje čini se sada itekako aktuelno, više nego ikada ranije. Možemo li mi uopšte nešto učiniti ili to već jesmo, ali na vlastitu štetu?

Pokušat ću to objasniti na sljedeći način, a po uzoru na zapažanja iz knjige Popp-Pleticha. Postaviću ti pitanje: „Šta tebi znači 5 sekundi tvoga života?“ Dok si pažljivo čitao ovo pitanje, ili možda zastao na trenutak, tih 5 sekundi je već prošlo! Ako kažem da smo mi, ustvari, živjeli samo pet sekundi, s pravom ćeš se upitati: šta ovaj sada želi da kaže? Kako je moguće tako važnu stvar, ljudski život, ograničiti na tako kratak vremenski period? 60- tih godina, kada je zapažanje opisano, prosječni životni vijek čovjeka iznosio je 60 godina, što iznosi 1 893 000 000 sekundi. U našem slučaju, naših pet sekundi su tako prolazne, ali ih ipak možemo smatrati magičnim. Mi neke stvari uzimamo isuviše površno, sve dok te iste pojave ne postavimo u neku drugu misaonu ravan, dok ne počnemo stvari da upoređujemo. To se, svakako, odnosi kako na svijet, Zemlju, kosmos ali i na ljudsku historiju. Pa da krenemo!

Koliko je star univerzum? Na osnovu prikupljenih podataka naučnici su utvrdili da je univerzum star 13,73 milijarde godina. Ako se nekada odlučiš brojati do 10 milijardi, uz pretpostavku da za svaki izgovoreni broj trebaš jednu sekundu, trebat će ti 317 godina da to uradiš! Nekada davno u tom beskraju univerzuma, nastala je i naša planeta Zemlja. Naučnici procjenjuju da se to desilo prije 3-4 milijarde godina. Ta užarena planeta ohladila se, što je, naravno, dugo trajalo. Nekoliko milijardi godina je prošlo dok se počeo rađati život na Zemlji. Nakon što je prošlo još nekoliko miliona godina otkrivaju se prvi tragovi postojanja čovjeka, što u praksi predstavlja trag star oko 1,6 miliona godina. Da bi sve to jasnije opisao, zamislimo jedan veliki sat koji sa svojih 12 brojeva predstavlja historijski sat nastanka, gdje ćemo određene važne događaje plasirati na brojeve sata. Počnimo od 00:00, recimo da je to vrijeme kada je započeo nastanak svega i tu su se kazaljke nalazile prije 5 milijardi godina. Naša planeta je nastala tek nakon 7 sati! U 08:30 pojavljuju se prvi živi organizmi, ali ipak prvi ljudi se poljavljuju tek 5 sekundi prije 12:00! Znači, mi kao ljudi egzistiramo tek posljednjih 5 sekundi! Tek na ovaj način može se dobiti jasnija slika o našem bitisanju na planeti, a imajući u vidu cijeli period nastajanja svega što do sada ljudski um može da zamisli. Ne više od 300 godina, koliko je prošlo kako je holandski optičar izumio dvogled, kada je čovjek počeo da istražuje svemir. 1948. godine započela je sa radom najveća observacijska stanica na svijetu, koja se nalazi na Mount Palomar-u, južna Kalifornija. Trajalo je 10 godina da se izradi. Teleskop sačinjen od konkavnih ogledala, omogućio je čovjeku da dosegne pogledom daljine u svemiru i do 19x1021km. Ta slaba svjetlost, koju su mogli zabilježiti posmatrači, bila je svjetlost iz sazvježđa, jedne veoma udaljene galaksije. Ta svjetlost je započela svoj put prije 2 milijarde godina! Pri tome treba imati na umu brzinu svjetlosti od 300 000 km/sekundi. Kazaljka na našem satu u trenutku kada se svjetlost uputila prema nama bila je na broju 7 i Zemlja je upravo tada nastala. U toku vremena, dok se svjetlost kretala prema Zemlji, prešla je bilione kilometara, za to vrijeme na našoj planeti se razvio život, nastalile su je i ogromne životinje koje su u međuvremenu i nestale, došao je i prvi čovjek, naučio se koristiti i vatrom, sagradio gradove, na kraju sagradio i prvi teleskop do kojega je došla i sama ta svjetlost i na taj način on je i otkrio tu istu galaksiju. Da bismo još bolje razumjeli tu razdaljinu od 2 milijarde svjetlosnih godina, zamislimo slijedeće: Kada bismo imali zgodan model, u određenoj mjernoj skali, postavili bismo našu planetu Zemlju na sami Sjeverni pol, a pomenutu galaksiju plasirali bismo na krajnji jug Afrike. Tako, u toj razmjeri, u tom modelu Sunce bi bilo udaljeno od Zemlje svega 20 hiljaditih dijelova milimetra. Kada znamo da je, u stvarnosti, Sunce udaljeno od Zemlje 149 600 000 km, onda nam je, pomoću ovog modela, jasnija ta udaljenost od 2 milijarde svjetlosnih godina, ali i razmjere u kojima postojimo kao živa bića.

Iako egzistiramo samo tih 5 sekundiili 600 000 godina stigli smo učiniti dosta toga. Ipak, varamo se ako mislimo da sve što se dobro desilo, da se desilo u novije vrijeme. Znanja u astronomiji od vremena egipatskih i babilonskih naučnika, stara 5000 godina, ne zaostaju mnogo od modernih saznanja. Prije 2000 godina na veoma primitivan način čovjek je izračunao, gotovo potpuno tačno, obim Zemlje. U velike piramide Egipta sagrađenih prije 5000 godina može, bez problema, da se smjeste čuvena katedrala u Milanu ili radio toranj Berlina. Coloseum u Rimu prije 2000 godina mogao je da primi jednak broj posjetilaca kao Berlinski olimpijski stadion danas. Međutim, ono što je činjenica jeste da je razvoj čovječanstva znatno ubrzan posljednjih stotinjak godina. Od starih njemačkih lokomotiva, teških i sporih do super brzih vozova danas, letjelica, nije prošlo tako mnogo godina. Kolumbo nije mogao ni sanjati da put koji je on prelazio za 12 sedmica, danas se preleti za samo nekoliko sati. Razdaljine na Zemlji su nam postale male, pa se upućujemo na putovanja prema gore. Uvođenje tzv. 5G mreže, sateliti, naših ruku djelo, postali su dijelom kosmosa, kružeći svojim orbitama, snabdijevaju naše potrebe na Zemlji. Neshvatljive količine energije koje su sadržane u najsitnijim česticama – atomima već odavno se iskorištavaju. Snage o kojima čovjek nije mogao ni sanjati počele su se oslobađati. Jedan običan komad debljeg papira (kao stare vozne karte) sadrže toliko energije da bi mogle pokretati manji voz 10 puta naprijed- nazad, na liniji Madrid – Moskva! Cijeli svoj život, kao naučnik, Albert Ajnštajn posvetio je izučavanju i tumačenju atomske fizike i tako doprinio unapređenju ljudskoga roda. Ipak se pokazalo da je s pravom bio zabrinut kada je pomišljao da bi čovjek mogao zloupotrijebiti ogromnu snagu atoma u svrhu ratnih uništenja. Neki se,danas, jednako plaše uništenja opasnostima druge vrste – zloupotreba mikroorganizama, virusa, hemijskih otrova i sl.

Imajući u vidu sve ovo, vratimo se ponovo na početak pitanjem: “Da li je čovjek svjestan svoje misije?“ Ako smo uistinu obdareni razumom, ako smo odgovorni za opstanak života i prirode, ali prije svega egzistencije vlastite vrste, odakle onda tolike razlike među ljudima? Siromaštvo, glad, ratovi – dokle i radi čega, u ime koga? Da li je ljudska pohlepa uvijek jača od empatije? Da li je nastala pandemija virusa Covid-19, ma šta da ga je prouzrokovalo, „prirodna pojava“ gdje je opet čovjek i tema i/ili vjerovatni uzročnik, ili je virus produkt ljudkog opita koji je izmakao kontroli, ukazuje jasno koliko je čovjek uistinu malen i nemoćan. Da li smo se mi dovoljno razvili u našin 5 sekundi života ili nas priroda i dalje samo upozorava?

I tako dok se borimo za vlastiti opstanaki pokušavamo razumjeti nastalu situaciju, nameće se odlučujuće pitanje: da li ćemo pristati i smoći znanja da ojačamo nas same – kao, možda najslabiju kariku u lancu prirode ili biti objektom selekcije, koja će i tih naših 5 sekundi čovječanstva staviti u pitanje? U svakom slučaju, priroda, naša planeta u kosmičkom beskraju živjela je dugo, dugo bez nas, što pokazuje i naš sat... Do nas je da shvatimo, da je došlo“pet do dvanaest“