3 minute read
Kad su cvjetali kestenovi
Snovi, snovi, žive snovi… Kad su cvali kestenovi…
Advertisement
Piše: Ismet BEKRIĆ
Čim se probudim iz ovih »izolacionih« snova i nesanica, često prvo pogledam šta ima novog u našem svijetu daljina i blizina – pogledam na FB gdje se javljaju prijatelji i iz Banjaluke, i iz drugih mjesta, i iz svjetskih širina. I baš jutros, 27. aprila, ugledah fotografiju rascvalog kestena. Raskošan, kitnjast, prepun bijelih lampiona… Pomislih –ovo bi morao biti naš, banjalučki, kesten! I, zaista, ispod tog cvjetnog obilja pozdrav iz Banjaluke. Šalje ga naša draga prijateljica Zdenka Cvijetić, koja nas uvijek želi obradovati nečim lijepim, pozitivnim. Tako nas i u još jedan dan želi uvesti onim što će nas obradovati, ozariti.
A šta u aprilu može biti ljepše od kestena u cvatu, i sjećanja na kestenove naše mladosti i naših proljeća u rodnom gradu!?
I ja, eto, pobjegoh od vijesti vezanih za coronu i brojke o testiranim, oboljelim, izliječenim.. da ne nastavljam, jer onda odosmo tamo o čemu ne želimo razmišljati… I vratih se, bar na tren, u neka druga proljeća, kad smo bili »doma« i kad smo voljeli da nam mirisni prah kestenovih cvjetova pada u kosu.
Sjetih se kestenovih aleja, i onog crvenog kestena ispred Pošte, koji je uvijek bio među onima koji su prvi otvorili svoje grozdove.
Sjetih se gimnazijskih aprila, kad smo svojim simpatijama iz kose vadili končiće otpalih cvjetova, tako dugo, da smo znali zakasniti na prvi čas. Sjetih se i četvrtog, završnog razreda u kojem nam je književnost i maternji jezik predavala draga profesorica i pjesnikinja Nasiha
Idokpadapljusakcvjetni, mismonatren opetsretni...
Kapidžić, koja je tada čitala moje pjesme za djecu na stranicama poznatih listova i časopisa, u kojima je i ona sarađivala. Najčešće smo imali odmah njena prva dva časa, a ja sam, kao pospanko, znao malo i zakasniti. Ulazio bih u razred, polako otvarajući vrata, izvinjavajući se zbog zakašnjenja: »Drugarice prifesorice, oprostite, ali… ja sam…«
Profesorica bi me dobroćudno, uz smiješak, prekinula: »Znam, znam, vadio si iz kosa kestenove cvjetiće…«
Ja bih to potvrdio svojim smiješkom, a nasmijao bi se i skoro cijeli razred. I tako smo odmah svi skrenuli na ljepše staze časa i poezije.
Jutros ponovo u meni, a vjerujem i u još nekima, tamo u svijetu i tamo u gradu, gdje odavno nema zgrade naše drage Realke, oživljavaju te gimnazijske slike u odsjaju kestenova… Tatjana, Božena, Lejla, Vlatka, Darjana, Višnjica, Ljiljana, Mirica… sve su to sada latice kestenovih buketića… Sjećam se, koliko sam puta morao govoriti svoje prevode pjesama francuskih simbolista i romantičara, Bodlera, Verlena, Remboa, da bismo se malo »opustili« od napregnutih časova. Dobro je, da smo imali i Savu Kutića, koji je znao napamet Gorski vijenac i većinu Jesenjinovih pjesama. Tako su se i časovi istorije znali pretvoriti u časove poezije. »Uspomeno, uspomeno, šta hoćeš od mene…«
Tada su se u meni rađali i budući stihovi. Sjećam se jednog đačkog maja… Bila si tajni izvor sreće… Zbog oka tvoga, sna bez kraja, kesten je rasipao cvijeće… Bili smo treptaj sretnog lista… Lađa bez smjera i bez luke…
I te stihove sam nepunih deset godina kasnije pretočio u pjesmu »Kad su cvali kestenovi«, koju je uglazbio Franjo Petrušić za festival zabavne muzike »Prvi aplauz«… Pjesmu je otpjevao Besim Tufekčić, glumac banjalučkog Dječijeg pozorišta.
I tako, dok gledam na FB fotografiju rascvalog banjalučkog kestena, kao da čujem refren te pjesme kojoj se često vraćamo. Posebno za vrijeme »Vezenog mosta« u Banjaluci.
Foto: Zlatan Gunić
Snovi, snovi, žive snovi, kad su cvali kestenovi. Sklapam oči, cvat se prosu u ruke ti, i u kosu. Vraćaju me dragi snovi, kad su cvali kestenovi, i dok pada pljusak cvjetni, mi smo, na tren, opet sretni…
