Čuđenje u svijetu

Piše: Mišo MARIĆ

Javljaju mi se Mostarci spakovani za jug. Malo će u Mostar, malo na more, govore. Na more su išli uvijek. Ne preko, nego iz Mostara. Kojeg patim kao porodicu dobrih ljudi. Danas su takvi turisti u gradu. Turisti su, nekad, maštali da budu Mostarci. Ovo je sjećanje na jednog od čudesnih. - Mostar i Novi Sad uvek su bili jedini moj izbor. Kad sam se vraćao iz mornarice, bacao sam dinar – u kom da se skrasim. Dinar me obmanuo. Ali kad god mi se dogodi nevolja, ili sam u grdnoj čamotinji – evo me u Mostar, govorio je Miroslav Mika Antić. Koji je u Mostaru našao braću. Icu Voljevicu i ovog pisara. Rodbinski dokumenat čuvah u kolekciji razglednica, pisama i biblioteci knjiga s posvetom: “Miši Antiću Miroslav Marić”. Potpisano pola latinicom pola ćirilicom. On i Zuko Džumhur tako se potpisivali. Mikin “Plavi Čuperak”, prva knjiga kod nas, i drugih, o ljubavi osnovaca za autorova vijeka doživjela je 70 izdanja. Broj prevoda ne znam, ali puno nešto.

Sjećate se:

“Čuperak kose obično nose neko na oku, neko do nosa, al ima jedan čuperak plavi zamisli gde? - U mojoj glavi.”...

Poslije “Čuperka” u južnoslavenskoj poeziji ništa više nije bilo isto.

Kad ga molih za novinsku biografiju, govorio je: - Batali, biografija je neprijatna stvar. Gnjave decu po školama. Imam tuce biografija, a šta će mi biografije koje sam već doživeo. I smišljao nove, ljepše. Iz kojih ću ponešto zapisati. Počev od ’32. iz sela Mokrin u Banatu gdje je rođen i kao osnovac već bio siroče. - Tata je bio učitelj. U jednoj raciji na partizane ’42. vukli su ga fašisti po kaldrmi pa predali majci, sestrama i meni u fronclama…

Bio je, Mika, gimnazijalac i bokser u Kikindi. Juniorski prvak Vojvodine u velteru. - Smatrao sam da poeziju pišu ćaknuti, a boks sam voleo. Dok me jedan glavat momak u Zrenjaninu nije isprebijao. Vuku me s ringa grogiranog a nešto mi se unosi u lice i dernja: pederu! Udarim - pojma nemam koga. Sutra u novinama vest: bokser siledžija nokautirao ženu. Dobijem ukor pred isključenje iz gimnazije i, kraj boksa...

Onda je bio mornar, fizički radnik u pivari, kafanski pjevač u Tuzli, kompresoraš, zidarski pomoćnik, stolar... Kad je od grada dobio kuću, Mihala Babinke 10 Novi Sad, s njim, Veljom Miloševićem i Šimom Ešićem provedoh 15 dana u Bugojnu odakle nas voze da govorimo poeziju po školama. Dijelih s Mikom sobu u “Akvariumu”. Do pred zoru priča kako je sve zidove u tek ozidanoj kući porušio, ziđe s novim rasporedom; kakav će kuhinjski i sobni namještaj napraviti. U Gornjem Vakufu završimo matine. Zove me pred izlog gvožđarske radnje: - Burazeru, jel’ vidiš ova dleta - govori. - Ovo su najbolja dleta na svetu.

Ljeto je, radi se dvokratno. Dva sata smo se znojili pred radnjom dok nije došao prodavač. Pokupovao je sva dlijeta, turpije, blanje... Kad dođoh na naselje, vodio me po kući, s ponosom pokazivao ručni rad. “Ravno Lesnini”, govorih iskreno. “Ima više alata nego Lesnina”, govorila Ljilja prijekorno. - Mislim da sam postao pesnik kad me onaj glavati u Zrenjaninu olešio. Mnogo me udarao po glavi, poremetio nešto. Od tad sam počeo da sanjam i ulepšavam svet. Znaš, ima jedan Antić kojeg zovu

Big Lale. Vadi zečeve iz šešira, mađioničar. Zovem ga rođak, on mene kolega. Pitam: kako smo kolege? Veli: “Ti možeš od jednog leptira uzeti levo, od drugog desno krilo i napraviti krov nad glavom. Posle ti ne smeta ni kiša ni sunce”. Tad sam shvatio da se bavimo istom poslom. Poezija je magija.

Magiju je obogatio s 30 knjiga. Izvrsnih, Antićevskih. Pisao u novinama za odrasle, uređivao za djecu. Sa čestih putovanja pisao razglednice. Čuvah iz Štokholma, Pariza, Otave, Ulan Batora, Njujorka, Tokija, Rige, Moskve, Ohrida, Cetinja... Kad putovasmo zajedno vidim da i sebi piše. - Moram, burazeru, tako posle znam gde sam bio.

Pisao je i režirao pozorišne drame, četiri filmska scenarija. “Sveti pesak” i režirao, učestvovao u montaži, nagrađen “Zlatnom arenom”. Skupio kolekciju vrhunskih SFRJ nagrada za poeziju, Orden zasluga

za narod. Zvah ga Orden zasluga za djecu. U ime djece zvane “Mostarske Kiše”, kojim je iz čitanki dolazio na probe, govorio stihove, poklanjao knjige s posvetom - pisah prijedlog za Plaketu grada. Kako je za jedno popodne u bašti hotel “Mostara” ispisao knjigu “Živeli prekosutra” posvećenu djeci mostarskih i inih prijatelja, kako je “Kiše” darivao “Neretvom”, kako je Mostar i Novi Sad smjestio u najbliži komšiluk, kako je više uradio za medijsku promociju Mostara od Turističkog saveza BiH. Od svih odličja samo je tu plaketu Mostara držao na zidu dnevnog boravka.

Nije se libio govoriti o svojim preljubama, alkoholima, manama. - Ja malo mucam, govorio je publici, ali i vi imate svojih mana. Zaklinjao se: - Mrtve mi majke Melanije.

Za jedne vojvođanske vinske ture, zvanično zvane Zmajeve dečje igre, avertih se u kući punoj cvijeća. Mika, Zubac, Miroslav Nastasijević i Žika Miškov, trezvenjak koji nas vozi, dvorski slikar Noroduma Sihanuka. Gosti nas zdravo rumena starica.

Pitam Peru: gdje smo? Kaže u Mokrinu, u Antićevoj rodnoj kući kod majke Melanije. Pitam Miku: kako se može zaklinjati mrtvom majkom kad je živa? - Znaš, burazeru, kad lažem lepše i ubedljivije zvuči.

Poslije mi priča kako je njegov deda Steva “umeo lepo da laže”. I kako mu majka govori: “Isti si deda Steva”. I kako je Pikaso govorio da je umjetnost blef, a on misli da je “ulepšavanje stvarnosti, umeće sanjanja”. Februara 15. ’85. mojoj kćeri u “Radosnicu” upiše životno vjeruju: “Gospođice Milena, molim Vas da od tate naučite kako se sanja a od mame sve ostalo. Molim vas da celog svog veka sačuvate u sebi ovo dete koje danas ima 3,5 bezazlene levooke godine. I molim Vas da nam ne verujete, nama umornima, nego izmislite sebi nekakvu samo Vašu vrstu boga”.

Uveče smo išli iznad Mostara, uz put za Lišticu, u restoran “Panoramu”, na večeru. Izvede me na terasu, nasloni se na ogradu i veli:

- Jel’ znaš, ja imam rak.

Preživio je pet delirijuma, u ateljeu na Petrovaradinu držao na zidu kardiogram, srce mu utihlo nekoliko minuta - kažem da ne vjerujem. Uzme mi desni kažiprst, stvalja na vilicu. - Tu je - veli.

Operisali su mu, odstranili dio jezika. U maju pozvoni na vrata. Bijah u Iraku, Azra otvori. Lice zaraslo u bradu, ne prepozna ga. Izvadi notes iz džepa, napiše: “Ja sam Mika”. Napiše: “Nisam mogao birati gde da se rodim, ali želim umreti u Mostaru”. U avgustu, na putu za Festival omladine i studenata svijeta u Moskvi, s “Kišama”, Davorom, Dugmićima, Bajagom..., svratimo u posjetu. Kapljice mu pjevale “Neretvu” i “Piro manđa korkoro”, a s Tifom svi kako lipe cvatu. Plakao je.

Kako je tekao ušću, sve je više bio okrenut Mostaru i BiH. U Novom Sadu je imao brata Zupca, Tuzli Nesima Tahirovića, Sarajevu Marina Cvijovića i Muhameda Abadžića. I prijatelje genijalce, tako ih zvao, Abdulaha Šarčevića i Mersada Berbera.

Odlučio je da mu sabrana djela štampa “Oslobođenje”. Kad mu se Miroslav Prstojević, direktor izdavačkog najavi, mnogo šta mu je bivalo radosno, govorio je. Istovremeno sa sabranim priprema izložbu slika u Austrijskoj kući. Govoriće Šarčević, Zubac, Berber, Ređep i Prstojević, pjevati Arsen, Monteno i “Kiše”. Biću domaćin programa. Pred večernji dnevnik 24. juna ’86. čestitam mu nagradu “Oslobođenja Vojvodine” uručenu toga dana. O nagradi ne govori, govori o sarajevskoj izložbi.

Poslije dnevnika Ljilja zove, kroz jecaj razumijem: - Umro Mika! Miroslav Mika Antić

S kapljicama Aidom Kurtović i Lejlom Salković, s buketom mirisnih mostarskih ruža i trajnom rupom u duši, idem da ga ispratim. Dok kolica s kovčegom klize vječnosti, Tugomirova banda iz “Garavog sokaka” prati ga s “Piro manđa korkoro”.

Sam, nad rakom, svira, pjeva i plače Janika Balaš. Niko ne drži govor, oporukom zabranio. Stojim sa Zupcem, Ršumom i Kikom Sarajlićem koji veli: - Svi mi pišemo neke scenarije, a naš Mika je sebi za ispraćaj napisao najljepši.

A neko je poslije govorio kako je sahranjen sa zlatom pod noktima. Kojim je slikao sunocokrete za Sarajevo. Pored groblja je prozviždao voz na jug.

Par mjeseci poslije s Abadžićem i Prstojevićem sijelim kod Mikinog biografa Draška Ređepa u Novom Sadu. Sjećamo se. Pričam Muhamedu i Prstu kako je Mika na Petrovaradinu, gdje je imao atelje, još nerazveden od prve, budućoj supruzi Ljilji govorio: - Ako ne ostaneš noćas sa mnom, skočiću s tvrđave.

Ljilja odbije, on skoči. Ne vjeruju, nema šansi da preživi, govore. Draško veli: - Ta ne samo da je skakao, i generalne probe je vršio. Vaskrsavao je bar triput više od Hristosa...

Poznavah mnoge i družih s pjesnicima. Nijedan kao Mika nije ispunjavao uslove A. B. Šimića “pjesnici su čuđenje u svijetu”. Mika je bio masovno čuđenje života. Više Umjetnost, nego Pjesnik. Više Ljudi, nego Čovjek. Imao je kosmos u sebi, žalio se: “Čovečanstvo je užasno tesno zidano”. I otišao da bude zvijezda u kosmosu. Odakle ga i danas jasno čujem:

“Večeras u meni Neretva neka razbija ogromna brda daleka, muči se, urliče, razmiče klance, kida sve svoje zelene lance i rije kroz moje srce riđe jer mora nekuda da iziđe… … Svako u sebi Neretve druge pod Starim mostom mora da sretne zato su naše sreće i tuge uvek drugačije istovetne ...”