Sjećanja

Ale ''daj ' garu'' i drugi mazlumi banjalučki

Napisao: Mersad Rajić

Nastavak iz prošlog broja

Dolazeći u kafanu Alija je sa vrata je prinosio dva prsta ustima tražeći cigaru. Oni, koji bi mu izlazili u usret, tražili su od Alije da moli za cigaru. To je bio adet po čemu je bio poznat sa nadimkom, Ale ''daj garu''. Onda bi Alija trlj'o ruku od ruku i ispruživši ruke prema onome koji mu je obeć'o cigaru, vrisn'o na glas i tako bi on dobiv'o cigaru. Ljudi bi se smijali iako ja, lično, nisam vidio ništa smiješno u tome. Ta se igra nastavljala sve dok je Alija bio u kafani ili ga moj otac nije odveo u sobu gdje je bio mlin. Tu bi mu dao stolicu, skuh'o mu kahvu i on bi pušeći dobivene cigare, sjedio sve dok je bilo cigara.

Kad je moj otac sa kafanom preselio u ''Kasino'' koje se nalazilo kod ''Haništa'' u ul'ci ''Šoše Mažara'' i Alija je doš'o tamo sa kafanom. U kafani su se skupljali skoro isti gosti, a među njima sam prim'jetio jednog koji je volio izazivati Aliju. Kasnije sam sazn'o, poslije ovog incidenta, da je to bio jedan od poznatiji' banjalučki' šnajdera, Ćamil Bajrić

On je običaj 'zazivati Aliju na neobičan način. On bi zovn'o Aliju za svoj sto i naručio bi mu kahvu. To je radio svaki put ako bi se njih dvojica susreli u '' Kasinu''.

Alija bi priš'o stolu i sjeo na stol'cu preko puta Ćamila, ali kad bi Ale počeo primicati tacnu sa kahvom, Ćamil bi je brže bolje smak'o od njega, i privuk'o k sebi. Tako bi se to ponavljalo nekol'ka puta dok ne bi, najzad, Ale ust'o od stola, sav crven u licu, i kren'o prema izlazu. Tada bi mu Ćamil ustup'o kahvu. To se događalo svaki put kad bi se njih dvojica našli u isto vrijeme u kafani. Ali sve ima svoj kraj pa i ova Ćamilova ujdurma i neslana igra.

Tako su se jednog jutra ope' njih dvojica sreli i igra sa kahvom i tacnom je započela. Ja sam se slučajno ope' zatek'o pokraj njih kad je Ale, nakon nekoliko pokušaja da privuče tacnu do sebe, sav pomodrio u licu, vrisn'o i skočio prema Ćamilu i počeo ga dav'ti.

Ljudi koji s su sjed'li za okolnim stolovima su odma' skoč'li ali niko nije im'o snage da oslobodi Ćamila od Alinog stiska ruku. Ja sam onda' odletio po svog oca u šank-sobu i pozv'o ga te je on dotrč'o i smirio Alu dok je Ćamil, sav plav i pomodrio fat'o posljednje daške zraka da se ne uguši. Poslije završetka nemilog događaja moj je otac zamolio Ćamila da ne zalazi više u kafanu, što je ovaj i uradio. Nisam više nikad sreo Ćamila u ''Kasinu'' u kafani moga oca. A Ale, eh jadni Alija zvani ''Gusak'', kako je tiho živio, tako je tiho i nest'o da ja nisam čak znao ni da je, ni kad je, umro naš dobri Ale ''daj garu''

Smajo ''Upala Paša u bunar'' je bio za razliku od Ale velika pijanica. Ne znam da li je istina ali kažu da je šejtan izmislio čokan. A čokan Smaji nije bio mrzak. Bilo ga je rijetko sresti trijeznog. A kad bi ga sreli uvijek je nešto prič'o sam sebi u njedra, spominjući svoj bijedan život, muku i životarenje jer je u to vrijeme bilo mnogo sirotinje u samom gradu al' i na periferiji čaršije.

Bilo je to vrijeme izgradnje novog sistema, a zna se ko strada u takvom vaktu, onaj obični, sitni insan, pojedinac koji nije umio da se prilagodi novinama ko u ostalom i u svim promjenama do tada. Kad nastupi novi vakat, nova vlast, ovakav insan se okiti voljom i uvjerenjem da će bit' bolje, a i ako ne bude bolje, onda bi se pojedinci mir'li sa sudbom jer je po njima to bio božji emer (odredba) i da se protiv nje ne more ništa. Tako su se neki mir'li sa sudbinom, odavali se piću ispredajući u svojim glavama zlatne snove koji nikada nisu došli.

Rahmetli Smaju pamtim po nekol'ko događaja koji su bili njegove poslastice i po kojima se je prepoznav'o i zbog koji' su ga čaršinlije voljele. Jedan od tih događaja je bio u davni vakat kad je u Jugoslaviju treb'o doći kralj ili Jordana ili Bahreina (sad nije važno), važno je da na Titov poziv u Brione na sastanak ''Nesvrstani''' dolazio i neki kralj.

I Smajo, ko Smajo, ide p'jan cestom i viče na sav glas: - ''Živio kralj''. Malo, malo pa će Smajo ope': - ''Nek' živi kralj''...i sve tako dok nije dočula i ''Narodna'' milicija, a može lahko bit' i da ga je neko prijavio, jer je to bio vakat kad se nije smjela na glas vršiti nikakva ''propaganda'' i eto ti šejtana Smaji za vrat. Bi normalno da ga milicija uhapsi i sprovede u zgradu kod Gradskog mosta (danas je tamo crkva) a đe se je tada nalazila zgrada stanice milicije.Tu je nekad bila i opštinska zgrada, kasnije Studentski dom, i na kraju 1970. je srušena.

Sproveli su ga u stan'cu milicije na saslušanje đe mu rekoše da se služi antidržavnim parolama i povicima ''Živi kralj'' koji je u izbjeglištvu. A Smajo im lijepo odgovori da on ne viče za tog kralja, neg' za onog iz Azije što dolazi da posjeti Titu na Brionima. I šta će drugovi milicioneri nego pust'li Smaju.

Drugi slučaj je još šaljiviji od ovoga. Nekol'ko dana niko nije vidio Smaju. Nit' u podrumu kod kina Vrbas

nit' u Aleksincu đe je rjeđe zalazio. Baš ga niđe nije bilo. Pomislili Banjalučani da mu se nije šta des'lo, da nije opet u bajbukani, il' ne daj bože, da se nije p'jan, strovalio u Vrbas i utušio. Onda je neko sazn'o da je Smajo završio u bolnici jer ga je neku noć udar'lo auto. Grupa njegovi' pajdaša čokanlija ode u bolnicu da ga potraže. i saznaju šta se moglo des'ti da p'janog Smaju udari auto.

I Smajo im ispriča kako se des'lo. - ''Idem ti ja đadom, a znaš da sam bio malko popio, ne puno, al' nako' sve'm se mut'lo u očima. Mantalo mi se dobro, i u glavi i u nogama, a nisam znao ni kud idem, ni đe sam. Teturam ja sredinom đade, mrak i jest, jedva se vide svjetla na banderama kad ispred mene ugledam dvoj'cu na baciklima. I voze pravo na me. Gledam da im se uklonim, te oteturam lijevo, a i oni okren'še lijevo. Ja se zavratim udesno, a đav'li jedni i oni skrenuše udesno i tras u mene. Letio sam vam ko kokoš kad je avto udari na cesti.''

Tu se Smajo malo zasmija i nako šeretski završi pričanje. - ''Kad sam doš'o sebi, ovi u bolnici mi kazaše da to nisu bila svjetla od ljudi na bacikli nego da je bio avto i da me je ono udar'lo i obor'lo na džadu.'' - ''I ja sam se kasnije pit'o kako to da nisam mog'o proć' između dvojice biciklista. Šejtanska posla pa to ti je. Šta sve na siromaha neće udar'ti.''

I treći slučaj je bio vrlo tragikomičan, tragičan po Smaju, a komičan po Banjalučane. Sve se to dogodio oko 1957. godine u vrijeme smrti Moše Pijade. Vel'ki revolucionar, autor prevoda ''Kapitala,'' pobornik ''čvrste'' ruke i Titova desna ruka. Iznenada, u mjesecu martu preminuo je ovaj revolucionar i komunista. Ja im'o 11 godina.

Jugoslavijom je bio proglašen dan žalosti a sahrana je bila velika i svečana. Ali ne i za našeg Smaju. Ko i svaki dan i tog popodneva se Smajo tetur'o prema kući i svojoj Paši. Bio je dobro ''podgrijan'' (a kad nije bio) i mimo svi' običaja počeo je da pjeva. U vrijeme žalosti da neko ide ul'com i pjeva, to se nije moglo zamisliti, a kamo'l se des'ti u vrijeme vladav'ne naše ''narodne'' milicije, i čuveni banjalučki' milicionara.

Elem neise, jedan od oni', koji prave i kontrolišu red i mir na čaršinskim sokacima, prilazi raspjevanom Smaji i vrlo enegrično i strogo mu se obrati: - ''Druže, kako smiješ ići ulicom i pjevati na dan žalosti?“

Ovaj milicionar vjerovatno nije imo priliku da se sretne sa Smajom, il' nije nikad ni čuo za njega, a možda je bio i neki ''novalija'' u uniformi. Smajo se ispravi i onako teturajući mu odgovori glasno i jasno. - ''A što da ne pjevam, je l' sad ne date ni pjevati ul'com''. - ''Pa znaš druže da je umro, drug Moša Pijade, i da je danas proglašen dan žalosti u cijeloj držav”, strogo mu odvarati drug milicioner. - ''Ma šta me briga ko je umro, ćifut ko i svaki drugi ćifut'', odvrati mu Smajo i krenu dalje usput pjevajući.

Dalje se zna šta je bilo. Smajo je uhapšen i pravac u stanicu miliceije. Kad su neki ugledniji građani tadašnje čaršije došli u miliciju da ga izvuku, Smajin je odgovor bio prost i jednostavan. - ''Ah šta ja znam ko je Moša Pijade! Ja znam da se većina židova kod nas zovu Mošo''.

I naravno još jedno ime iz tog vakta je vrijedno spomen'ti. Mujica.

Beskućnik koji je ko i Smajo, volio čokan i šljivu. Bio je vrlo snažan i poznat po tome što bi u vrijeme Bogojavljenja skak'o s mosta u Vrbas i vadio krst kojeg bi pop bacio. Za to je bio nagrađivan ali sve što je zarađiv'o on bi i popio. Djeca moje generacije su ga se bojala i izbjegavala da ga iziazivaju. Često je spav'o napolju a u zadnje vrijeme, pred samu smrt, Mujica je imo svoj smještaj i krevet u ''okrugloj'' biljnoj apoteci na samoj ''Govedarnici''

Mislim da su ga tamo našli kako spava vječnim snom. Razlog njegovog pijanstva je bila njegova ružna bolest zbog koje nije mog'o dob'ti redovan pos'o. On je im'o tešku padavicu, bolest, koja je u taj vakat bila neizlječiva.

Ko dijete i ja sam im'o neželjen susret sa Mujicom. Naime, svakog proljeća, čuveni Edika je postavlj'o svoje ringišpile i zabavni park sa desne strane Govedarnice (danas parking) uz zelenu, živu ogradu

tvrđave ''Kastel''. Tu bi se provodili popodnevni sati banjalučke mlađarije. Naročiti interes je vlad'o za veliki ringišpil kojeg je pokret'o moćni motor koji je im'o normalne stolice koje su se vrtile uokolo. Pored njih bile su postavljenje i tzv ''leteće'' stol'ce'' u kojima su hrabri mladići zahukavali svoje hrabre partnerice koje bi let'le ''nebu pod oblake''.

A mi, djeca tadašnjeg doba, koristili smo drugi, manji i za nas pogodniji. Nama nije bilo dozvoljeno da koristimo taj veliki ringišpil nego mali, danas zvani ''Meri go araund'' sa divnim konjićima i malim automobilima. Eh, problem je što taj ringišpil nije im'o motor nego smo ga pokretali mi, djeca, koja nisu imala para da sebi priušte vožnju ringišpilom. Morali smo se popeti u potkrovlje ringišpila i gurati drvene grede. Nije nikad bilo tačno kazano kol'ko tura treba odgurati da se dobije jedna vožnja džaba.

Eh, kad sam ja sa mojim vršnjakom Namikom Kulenovićem doš'o na red da se penjem i guram ringišpil, tada je doš'o i Mujica da pravi ''red'' ko će i kol'ko gurati da bi se provoz'o.

Ja i moj drugar smo se nagurali i konačno nam je došla smjena te smo polahko salaz'li da se provozamo. Kad smo došli do Mujice, koji je, ko obično, bazdio na rakiju, on nas je obojicu odgurn'o i rek'o nam da mi nismo gurali ringišpil i da se ne moremo vozati.

Naduravati se sa p'janim Mujicom nismo mogli i razočarani, ot'šli smo kod Edike da se požalimo i on nam je dozvolio da se provozamo jednu turu što je nama bilo dovoljno.

Bilo je to doba sretnije nego ovo danas. Kažu da je uvijek ljepše ono što je nekad bilo od ovoga što danas traje.

Svejedno, ko šta veli, ja bi' rado zam’jenio ono od onda za ovo od sada. Nekako mi je tada i kiša bila draža, i dugačke zime, pune snijega, nisu mi smetale, a sunce je sjalo sjajnije i žešće od ovoga danas. Niko ovdje danas ne krade voće, a nas su komšije tjerale sa stabala ko da smo najveći dušmani, i njima i voćkama. Koliko li je samo puta rahmetli Huso slet'o niz bašću da spasi koju kajsiju od gladni' očiju djece što se vijaju oko plota na Studencu i oko kajsija.

A danas gledam puno zreli' plodova ispod stabala jabuke, kruške, hašlame, kajsije il' šljive. Niko ih više ne bere jer su ''crvave'' i ne sjajte se ko one u prodavnici što lijepo izgledaju al' su brez ikakvog ukusa. Ko da jedeš travu.

Sve se danas promijenilo, jer se i dunjalek promijenio i insani u njemu nisu više isti. Niko ne gleda merhamet, samo daj lovu, brale, Ako imaš para, imaš i sva zadovoljstva. Osim kad se razboliš. E onda ti je sve'dno.

Sretni su nekad bili i ovi gore spomenuti mazlumi i šereti što ih već odavna nejma. A bogme, nejma danas ni onakve čaršije ko nekad što je bila, pa o njima vod'la brigu.

Evo, samo sam ih se ja sjetio i na trenutak ih povratio u život, u sadašnjicu, među insane današnje. Nek' ih upamti i ovaj papir zvani ''Šeher Banja Luka''. On vas neće zaborav'ti a većinu vas se sutra niko neće sjetiti. Ali eto iza vas ostaše one sitne, čaršijske ujdurme i šejtanluci po kojima sam vas ja upamtio i prenosim dalje u amanet nekom drugom što će biti 'vaki ko i ja.