Ale ''daj ' garu'' i drugi mazlumi banjalučki Napisao: Mersad Rajić Nastavak iz prošlog broja Dolazeći u kafanu Alija je sa vrata je prinosio dva prsta ustima tražeći cigaru. Oni, koji bi mu izlazili u usret, tražili su od Alije da moli za cigaru. To je bio adet po čemu je bio poznat sa nadimkom, Ale ''daj garu''. Onda bi Alija trlj'o ruku od ruku i ispruživši ruke prema onome koji mu je obeć'o cigaru, vrisn'o na glas i tako bi on dobiv'o cigaru. Ljudi bi se smijali iako ja, lično, nisam vidio ništa smiješno u tome. Ta se igra nastavljala sve dok je Alija bio u kafani ili ga moj otac nije odveo u sobu gdje je bio mlin. Tu bi mu dao stolicu, skuh'o mu kahvu i on bi pušeći dobivene cigare, sjedio sve dok je bilo cigara. Kad je moj otac sa kafanom preselio u ''Kasino'' koje se nalazilo kod ''Haništa'' u ul'ci ''Šoše Mažara'' i Alija je doš'o tamo sa kafanom. U kafani su se skupljali skoro isti gosti, a među njima sam prim'jetio jednog koji je volio izazivati Aliju. Kasnije sam sazn'o, poslije ovog incidenta, da je to bio jedan od poznatiji' banjalučki' šnajdera, Ćamil Bajrić On je običaj 'zazivati Aliju na neobičan način. On bi zovn'o Aliju za svoj sto i naručio bi mu kahvu. To je radio svaki put ako bi se njih dvojica susreli u '' Kasinu''. Alija bi priš'o stolu i sjeo na stol'cu preko puta Ćamila, ali kad bi Ale počeo primicati tacnu sa kahvom, Ćamil bi je brže bolje smak'o od njega, i privuk'o k sebi. Tako bi se to ponavljalo nekol'ka puta dok ne bi, najzad, Ale ust'o od stola, sav crven u licu, i kren'o prema izlazu. Tada bi mu Ćamil ustup'o kahvu. To se događalo svaki put kad bi se njih dvojica našli u isto vrijeme u kafani. Ali sve ima svoj kraj pa i ova Ćamilova ujdurma i neslana igra. Tako su se jednog jutra ope' njih dvojica sreli i igra sa kahvom i tacnom je započela. Ja sam se slučajno ope' zatek'o pokraj njih kad je Ale, nakon nekoliko pokušaja da privuče tacnu do sebe, sav pomodrio u licu, vrisn'o i skočio prema Ćamilu i počeo ga dav'ti. Ljudi koji s su sjed'li za okolnim stolovima su odma' skoč'li ali niko nije im'o snage da oslobodi Ćamila od Alinog stiska ruku. Ja sam onda' ŠEHER 46 BANJA LUKA
odletio po svog oca u šank-sobu i pozv'o ga te je on dotrč'o i smirio Alu dok je Ćamil, sav plav i pomodrio fat'o posljednje daške zraka da se ne uguši. Poslije završetka nemilog događaja moj je otac zamolio Ćamila da ne zalazi više u kafanu, što je ovaj i uradio. Nisam više nikad sreo Ćamila u ''Kasinu'' u kafani moga oca. A Ale, eh jadni Alija zvani ''Gusak'', kako je tiho živio, tako je tiho i nest'o da ja nisam čak znao ni da je, ni kad je, umro naš dobri Ale ''daj garu'' Smajo ''Upala Paša u bunar'' je bio za razliku od Ale velika pijanica. Ne znam da li je istina ali kažu da je šejtan izmislio čokan. A čokan Smaji nije bio mrzak. Bilo ga je rijetko sresti trijeznog. A kad bi ga sreli uvijek je nešto prič'o sam sebi u njedra, spominjući svoj bijedan život, muku i životarenje jer je u to vrijeme bilo mnogo sirotinje u samom gradu al' i na periferiji čaršije. Bilo je to vrijeme izgradnje novog sistema, a zna se ko strada u takvom vaktu, onaj obični, sitni insan, pojedinac koji nije umio da se prilagodi novinama ko u ostalom i u svim promjenama do tada. Kad nastupi novi vakat, nova vlast, ovakav insan se okiti voljom i uvjerenjem da će bit' bolje, a i ako ne bude bolje, onda bi se pojedinci mir'li sa sudbom jer je po njima to bio božji emer (odredba) i da se protiv nje ne more ništa. Tako su se neki mir'li sa sudbinom, odavali se piću ispredajući u svojim glavama zlatne snove koji nikada nisu došli. Rahmetli Smaju pamtim po nekol'ko događaja koji su bili njegove poslastice i po kojima se je prepoznav'o i zbog koji' su ga čaršinlije voljele. Jedan od tih događaja je bio u davni vakat kad je u Jugoslaviju treb'o doći kralj ili Jordana ili Bahreina (sad nije važno), važno je da na Titov poziv u Brione na sastanak ''Nesvrstani''' dolazio i neki kralj. I Smajo, ko Smajo, ide p'jan cestom i viče na sav glas: - ''Živio kralj''. Malo, malo pa će Smajo ope': - ''Nek' živi kralj''...i sve tako dok nije dočula i ''Narodna'' milicija, a može lahko bit' i da ga je neko prijavio, jer je to bio vakat kad se nije smjela na glas vršiti nikakva ''propaganda'' i eto ti šejtana Smaji za vrat. Bi normalno da ga milicija uhapsi i sprovede u zgradu kod Gradskog mosta (danas je tamo crkva) a đe se je tada nalazila zgrada stanice milicije.Tu je nekad bila i opštinska zgrada, kasnije Studentski dom, i na kraju 1970. je srušena. Sproveli su ga u stan'cu milicije na saslušanje đe mu rekoše da se služi antidržavnim parolama i povicima ''Živi kralj'' koji je u izbjeglištvu. A Smajo im lijepo odgovori da on ne viče za tog kralja, neg' za onog iz Azije što dolazi da posjeti Titu na Brionima. I šta će drugovi milicioneri nego pust'li Smaju. Drugi slučaj je još šaljiviji od ovoga. Nekol'ko dana niko nije vidio Smaju. Nit' u podrumu kod kina Vrbas
