Šeher Banja Luka 66

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 66 - MART-APRIL - 2020. - MOTALA - GODINA XI

Uvodnik Riječ urednika

Prilagođavamo se novoj situaciji Korona postala sastavni dio naše svakodnevice Poštovani čitaoci, dragi prijatelji! Šeher Banja Luka, naš zajednički projekt, prvo banjalučko glasilo koje se izdaje izvan našeg grada, slavi svoj jedanaesti rođendan. Moramo biti ponosni na sve ove prohujale godine jer uloženi dugogodišnji volonterski rad se isplatio i Šeher je postao rado čitan magazin.Veliku zahvalnost dugujemo mnogim našim suradnicima i sponzorima, jer bez njih ne bi bilo Šehera. A od prošlog broja, za kratko vrijeme, desilo se mnogo tužnih događaja. Cijeli svijet je u krizi, pandemija hara, ljudi obolijevaju i umiru, negdje više negdje manje, ali umiru. Gdje god da se okreneš, priča se vodi samo o jednoj stvari, o prokletoj Koroni. Na poslu, u novinama, na televiziji i radiju, u trgovini, u apoteci, u izolaciji. Čini mi se da je mnogi i sanjaju. Kao da je vrijeme stalo, zavladala neka apatija, neprirodna izolacija, opšta depresija i mnogo toga negativnog. Kakve posljedice će ostati kada ovo prođe, teško je sada prognozirati. I naš magazin, u svom prvom dijelu, posvećen je aktuelnom stanju i borbi protiv virusa, kako u Švedskoj, tako i u domovini, regiji, Evropi i Svijetu.

Naše aktivnosti u Savezu i udruženjima su reducirane. Nema svakodnevnog sastajanja, sjednice i kontakte održavamo digitalno i preko telefona. Prilagođavamo se novonastaloj situaciji i pokušavamo iznaći adekvatna rješenja. Nismo još održali godišnju skupštinu, vjerovatno ćemo to odraditi u septembru. Nema mogućnosti održavanja Vezenog mosta u Banjaluci, a pitanje je hoće li biti i tradicionalnog druženja Banjalučana u Švedskoj, koji bi, kako planiramo, trebalo da se održi u oktobru u Noršepingu. I naš magazin trpi, pa tako nećemo štampati predviđenih šest brojeva ove godine, bit će najvjerovatnije pet, i iskreno se nadam da će to tako i biti. U ova nesigurna vremena ipak je najvažnije da su naši članovi Saveza, redakcije magazina, dopisnici,sponzori i naši vjerni čitaoci živi i zdravi. Bosanci i Hercegovci u domovini se drže sjajno, pratimo svakodnevno šta se tamo događa i mogu reći da su restriktivne mjere i disciplina naših ljudi dali, i daju, odlične rezultate. To nam pruža nadu da će, uprkos svemu, mnogi ljudi iz Dijaspore krenuti prema svojoj domovini i tamo provesti svoj ljetni odmor. Treba iskazati ogromno poštovanje i zahvalnost zdravstvenim radnicima, ljekarima, medicinskim sestrama i ostalom osoblju, koji daju sve što je u njihovoj moći, da se oboljeli oporave i tako spase mnogi životi.

U ime redakcije našeg magazina, i u svoje osobno, svim našim čitaocima islamske vjeroispovjesti upućujem iskrene čestitke povodom velikog praznika, Ramazanskog Bajrama. Šerif Mubarek Bajram Olsun.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik, Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Vladislav Dacešin

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj

Živjeti s virusom..........................................................................................4 RS u vrijeme korone: ...a novca nema bez privrede......................................6 Banjaluka u vrijeme korone: Zabrana do zabrane.......................................8 Pandemija: Korona virus u Banjaluci......................................................10 Putevi opstanka: Živimo pet sekundi..........................................................12 Pjesme bez maske....................................................................................14 Naličja pandemije: Pouke za budućnost................................................15 Kako se zaštititi od koronavirusa...........................................................16 Kolumna: Progonitelj................................................................................18 Fudbalske legende: “Carska” igra Tomislava Kneza............................20 Izgubljena racionalnost............................................................................22 Sjećanje: Sportski objekti.......................................................................24 Kamen odrednik.......................................................................................26 Putujući Evropom: Bratislava..................................................................28 MDD “Merhamet” Banja Luka: Humanost na djelu................................34 Ženski ljepopis..........................................................................................36 Čuđenje u svijetu.......................................................................................42 Kijametski dani..........................................................................................44 Kad su cvjetali kestenovi... .................................................................45 Sjećanja:.........................................................................................................46 Enisa: Bukovi i tihaci....................................................................................48 Dani uvijek mogu biti dobri... .....................................................................50 Za svoju dušu, i za svoj grad... ..................................................................52 Čemu se valja čuditi......................................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56

str.4

str.24

Živjeti s virusom Sportski objekti

s t r: 5 4

Čemu se va l j a č u d i t i s tr. 28

Bratislava ŠEHER 3

BANJA LUKA

ŽIVJETI S V I RU S O M

Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

Umjesto vremenske, gledamo prognozu o koronavirusu : VIŠE OD 5 MILIONA ZARAŽENIH, OKO 330.000 UMRLIH Pohvale švedskom modelu Piše: Fikret TUFEK Život se promijenio u svijetu od marta 2020., kada je počela epidemija korona virusom Covid-19. Podaci od 20. maja 2020. pokazuju: u svijetu 4.996.472 zaraženih – 328.115 umrlih, te 1.897.397 koji su ozdravili; u Europi 1.785.248 zaraženih – 165.736 umrlih. U zemljama Norden-a sa ca 27 miliona (Švedska, Danska, Norveška, Finska i Island): 57.562 zaraženih – 4.923 umrlih, u Švedskoj: 32.172 zaraženih – 3.871 umrlih -2.138 muških, 1.733 ženskih; u Švedskoj u odnosu na Norden 54 % zaraženih, smrtnost je u Švedskoj u odnosu na Norden 78 %.

Najveći broj zaraženih od Covid-19 u svijetu sa 20. majom 2020: SAD 1.551.853, Rusija 308.705, Velika Britanija 249.619, Španija 232.555, Italija 227.364, Brazil 220.299, Francuska 181.700 osoba. Broj umrlih od Covid-19 u svijetu: SAD 93.439 osoba, Velika Britanija 35.786, Italija 31.610, Francuska 28.135, Španija 27.888, Brazil 14.962... Podaci se mijenjaju iz dana u dan, iz sata u sat. U jednom danu, 19. maja, u svijetu je zaraženo 106.000 osoba Covidom-19, najveća cifra dosad!

Ne umire se samo od korona virusa Prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije, period januar – mart 2020., najviše je umrlih od: gladi 2.282.324 osobe, kancera 1.909.804, pušenja 1.162.481, alkohola 581.599, hiv/aids 390.908, u saobraćaju 313.903, samoubistva 249.904, malarija 228.095, sezonske gripe 113.034 i korona 21.297. U ovom periodu korona je bila tek na desetom mjestu, ali Covid-19 se razvijao velikom progresijom nakon aprila 2020., u maju je vjerovatno dostigao vrhunac, mada ga svijet još ne poznaje dovoljo. Samo u aprilu je u Švedskoj od Covid-19 umrlo 10.458 osoba, što je najveće smrtnosti u Švedskoj od 1993. Od početka djelovanja Covid-19 do 20. maja u Švedskoj je dnevno prosječno umiralo 70 osoba. Na 100.000 stanovnika je 101,1 umrla osoba. Od 14. do 20. maja Švedska je imala najveći broj smrtnih slučajeva od Covid-19 per capita u Europi: 6,25 na milion stanovnika, te Velika Britanija sa 5,75... Međutim statistika smrtnosti se ne vodi po istom metodu, Švedska npr. računa i sve umrle u staračkim domovima, dok to druge zemlje ne čine! Zabranjene su posjete staračkim domovima na duže vrijeme.

4 ŠEHER

BANJA LUKA

Njemački biostatističar Knut Wittkowski: „Vlade država širom svijeta, s izuzetkom Švedske i još nekoliko zemalja, katastrofalno su pogriješile u odgovoru na koronavirus. Mjere socijalne distance, zatvaranje ili karantin bile su ne samo beskorisne već izuzetno štetne, te se sada te zemlje ponovo otvaraju. Kod respiratornih bolesti zarazu jedino zaustavlja „imunitet krda“, što znači da 80 % treba imati kontakt sa virusom, pri čemu većina neće ni shvatiti da su bili zaraženi.“ Ovo istraživanje se zasniva na 1,3 miliona pregleda. Poznati hrvatski stručnjak Ivan Đikić kaže da smo „korak bliže borbi protiv Covid-19 i da je politika destruktivna na tom planu.“

Kritike „krdo (flocken) imuniteta“ Na drugoj strani Švedsku sve više kritikuju zbog njenog modela odbrane od koronavirusa, kako u svijetu, tako i u susjednim zemljama, gdje je značajno manji broj kako zaraženih Covidom-19, tako umrlih. Švedska kaže da je u njoj tzv. „R-vrijednost“ zaraženosti nešto ispod 1, te da se stanje stabilizovalo i da krivulja izgleda isto sredinom maja; tačnije u aprilu je zaraženost bila 0,9 % (u Stockhlmu 2,3 %). Trenutno u Švedskoj je na intenzivnom 366 osoba (bilo ukupno 1.817), manje za 20 % nego u aprilu.

Ukazuje se i na to da se mnoge zemlje otvaraju kao i Švedska, koja onda ističe vrijednost svojih mjera. Najnovije studije pokazuju da je za „flock imunitet“ potrebna najmanje zaraženost od 40 – 45% (umjesto ranije prognoziranih 60 %); jedna osoba zarazi 2-3 osobe, kako bi se stvorio „stado imunitet“, ali mnogi smatraju da je to teško dostižno ukoliko se ne pronađe vakcina.

Švedska: Zabrana inostranih putovanja do 15. jula Premijer Stefan Löfven je kazao da Švedska produžava do 15. jula zabranu inostranih putovanja, ali da se unutar zemlje može putovati na udaljenosti od sat do dva vožnje. Švedska socijalna uprava ide dalje pa kaže da je najbolje ne putovati. Nezadovoljni su u Švedskoj jer je, planiranim sedmičnim testiranjem, sredinom maja trebalo biti testirano 100.000 osoba, a bilo ih je svega 30.000. Epidemiolog Maria von Kerkhove: „Pred nama

Korona na pragu ljeta je dug život sa ovim virusom prije nego dostignemo „krdo imunitet.“ Mike Ryan: „Dug, dug je put do normalnog života, novi virus sa kojim valja živjeti. HIV nije nestao, ali naučili smo živjeti s njim.“ Studija Kraljevske tehničke škole (KHT) Stockholm: ca 10 % stanovništva Stockholma sa antitijelima imuniteta. Epidemiolog Tove Full na Uppsala univerzitetu: „Smrtnost može biti i veća!“ Neki misle da Covid-19 možda neće nestati i da se s njime valja naučiti živjeti. Studija u Španiji: samo 5 % zaraženih Covidom-19 dobilo antitijela, a u Belgiji 6 %. Svjetska zdravstvena orgnizacija: „Samo 1-10 % stanovništva Europe, SAD i Azije razvilo je antitijela.

Najviše zaraženih u grupi od 20 do 64 godine Prvi testovi o antitijelima u Švedskoj su pokazali da osobe u grupi starije od 65 godina nisu najviše zaražene Covidom-19, već da su to osobe u grupi od 20 do 64 godine, dok je najmanja zaraženost u grupi djeca do 19 godina, mada i tu ima zabilježenih slučajeva djece na respiratoru: npr. na Sahlgrenskoj bolnici u Göteborgu 18 djece je zbog koronavirusa bilo na respiratoru. Time je razbijen stereotip da se najviše zaraze osobe iznad 65 godina starosti! Švedska podržava svjetske i europske programe za što hitniji pronalazak vakcine i već sada pravi strategiju kako će se ona provoditi prema potrebama.

Nedovoljna zaštita starih – nastavak restrikcija Starački domovi i njega starih osoba u stanovima iskazali su velike teškoće što je dovelo do širenja koronavirusa u Švedskoj, vlada je poduzela opsežne mjere i dala značajna sredstva da se stanje hitno popravi. Od 10 soba 4 ne provode dovoljno higijenu u komunalnoj brizi za stare osobe, posebno u staračkim domovima. Prerano je za opuštanje, glavna je poruka. Švedska je priznala da nije dovoljno zaštitila stare osobe u staračkim domovima i kućnoj njezi, zbog nedovoljne zaštite osoblja koje radi u toj oblasti, što je bio uzrok nešto većeg širenja zaraze i umiranja od koronavirusa.

Medicinsko osoblje na ovim poslovima se prisiljavalo raditi i bolesno.

Svaka sedma osoba ili ca 15 % na Karolinskoj univerzitetskoj bolnici Stockholm bila je zaražena Covidom-19; čak 11.000 zaposlenih je testirano u periodu od 14. do 20. maja: 7 % je imalo virus a 10 % je imalo antitijela u krvi, 2,4 % i jedno i drugo. Ističe se i loša zaštitna oprema koje su komune naručile za ruke i maske; testirano je 230.000 naručenih maski od Saveza komuna i regiona, koje su se sada pokazale dobrim. Dan Eliasson, direktor Uprave za zaštitu društva i pripravnost (MSB): „Prerano je za opuštanje.

Možda je Švedska mogla reagirati brže, jer visok je broj umrlih. Izabrali smo drukčiji put u poređenju sa drugim zemljama. Dugoročno će se pokazati je li „švedski model“ bio ispravan ili nije.“ Ministriaca socijale Lena Hallengren traži odgovornost vlasnika firmi što stariji nisu dobro zaštićeni.

Različite posljedice i mjere Teškoće u izvoznim firmama su prisutne zbog koronavirusa u njih 6 od 10, jer osjeća se lošija potražnja. Ranije je normalno 15 % iskazivalo da računa na manju potražnju, u aprilu je to 56 %. Koronavirus negativno utiče i na švedski turizam i veoma je mali broj osoba izvršio rezervacije, te se računa da će turizam ove godine podbaciti, primjera radi Švedska je 2018. zadarila od turizma 337 milijardi kruna. Četiri od deset firmi u oblasti hotela i restorana je izgubilo 25 % zarade, teško stanje. Ako se nastavi pandemija biće niže i zarađene penzije 1,5 % u 2021, ca 180 kruna mjesečno od zarađene penzijeod 12.000 kruna, dok bi premije penzije mogle biti smanjene i do 8 % u 2021. godini. Poduzeća mogu tražiti odgodu plaćanja poreza, što je već uradilo 26.000 firmi do 13. maja 2020. Švedski savez komuna i regija (SKR) dobio je još ekstra 6 milijardi kruna kao podršku u 2020. Prognoze SKR su da će ekonomija tek 2023. doći u balans i da će se društvo početi oporavljati.

EU: 2.100 milijardi eura Toliko će se para uložiti u Fond EU-komisije za oporavak od koronavirusa, dogovoreno ja na EU-parlamentu. Ovo se čini jer je korona destabilizirala Europu. Mora se formirati EU-Fond za podršku i razvoj. Švedski premijer Stefan Löfven je ukazao „da je pukla solidarnost u Europi.“ Švedska učestvuje u dogovorima o vakcini na EU-nivou, to može trajati jednu do više godina.

Koliki je uticaj pandemije pokazuje da je prodaja auta u Europi do 15. maja 2020. opala za 76,3 % u odnosu na isti period 2019, dok je to u Švedskoj 37,5 %. Mnoge firme idu u stečaj, hiljade zaposlenih ostaju bez posla.

Nezaposlenost u Švedskoj može pasti i do 14 % na jesen zbog korone, što je nivo koji se nije vidio od krize 1930-tih godina. U ovoj godini past će BND za 6,5 %, a cijene kuća i stanova čak do 15 %: samo u aprilu kuće su u tri najveća švedska grada pale za 1,1 % a stanovi 3,4 %. Tekstila firma H&M saopštava da će 1.250 radnika ostati bez posla, avio-kompanija SAS nema djelatnost za 95 % osoblja, koje ide u stečaj. Velike banke su obustavile inozemna plaćanja za preko 50 zemalja u koje se neće moći ni slati ni primati novac.SAD će uložiti 300 miliona dolara do karaja 2020. samo za razvoj vakcine protiv „covid-19“, koji je veoma složen, jer još se uvijek ne zna, kod blago zaraženih, jesu li zaštićeni od ponovne zaraze. Rusija radi intenzivno i kaže da će imati lijek protiv Covid-19 već u junu, a vakcinu u novembru 2020. Kina je proglasila grad i pokrajinu Wuhan, gdje je bio prvi slučaj Covid-19, „Prirodnim rezervatom“ u kojem je zabranjeno loviti i jesti divlje životinje, kako bi se spriječio novi val zaraze Covidom19. Stručnjaci u Hong Kongu razvijaju „medicinski koktel“ lijekova protiv bolesti MS, HIV i Hepatitis, koji pomaže u prvim testovima sa dobrovoljcima koji su bili teško zaraženi koronavirusom.

EU-komisija je produžila zabranu ulaska u EU-zemlje do 15. juna (bilo do 15. maja), a EU-zemlje donose svoje pojedinačne mjere. Prof. Bo Rothstein: „Šveđani trebaju moći putovati u Europu.“

Uspjesi nordijskih zemalja Odmor u balkanskim zemljama Europska komisija predlaže da se ukidanja zabrane putovanja usaglase po regionima. Finska Ministrica unutrašnjih poslova Maria Ohisalo: „Teško će doći do zajedničke nordijske linije u zemljama Norden-a u pogledu ukidanja putovanja u regiji, jer u Švedskoj je stanje zabrinjavajuće.“ Finski Institut zdravlja i razvoja, Mika Salminen: „Švedsko širenje zaraze sadrži visok rizik“, te se vodi rasprava da li će se Finska otvoriti i za švedske turiste. Finska je stabilnija jer je provodila veće restrikcije od Švedske. Anders Tegnell:“Na ljeto ćemo imati više imunih od ostalih i biće sigurnije da u nordijske zemlje dolaze Šveđani nego iz drugih zemalja, jer nismo mi zarazili Italiju, već su Šveđani tamo zaraženi.“ Norveška zabranjuje putovanja do 20. augusta, mada su granice otvorene za ESS-stanovnike, s tim da moraju pratiti norveška uputstva: najviše 20 osoba privatno se može okupiti, na javnim mjestima do 50 osoba. Nacionalni dan Norveške 17. maj slavio se kod kuće! Danska se otvara brže nego je to bilo predviđeno, kroz fazu dva, te se uskoro otvaraju muzeji, galerije, bioskopi i zoološki parkovi, a 27. maja 2020. vraćaju se gimnazijalci i studenti.

Slovenija je prva EU zemlja koja je „proglasila kraj korone.“ Podupire to i Hrvatska, koja širom labavi mjere zabrane i ublažava sankcije zbog koronavirusa, sve u želji da turizam i ljetna sezona ne propadnu, jer ova grana čini u Hrvatskoj čak 25 % BND, najviše u Europi. Slično je i u Grčkoj koja se otvara za turizam da bi pokrenula ekonomiju, a prvo će u nju moći dolaziti gosti iz nordijskih zemalja. Pandemija korone najviše će se odraziti na siromašne zemlje, među njima i balkanske zemlje.

Veliki broj stanovnika iz zemalja prethodne Jugoslavije živi u zemljama Norden-a (Sjevera), samo nakon rata 1992. došlo ih je oko 150.000 i oni pretežno putuju u zemlje porijekla, te tamo provode dio ili cijeli odmor i ostavljaju značajna finasijska sredstva. Šta će i kako će biti ovog ljeta svi željno osluškuju i iščekuju, svaka prognoza je nezahvalna, mora se čekati i vidjeti kako će se pandemija razvijati: opadati ili širiti! Značajno je to i za zemlje zapadnog Balkana iliti jugoistočne Europe, odnosno zemlje nastale raspadom prethodne Jugoslavije. Prije smo gledali i slušali vremenske prognoze, sada očekujemo prognoze o koronavirusu! ŠEHER 5

BANJA LUKA

Privreda u RS u vrijeme korone

...a novca nema bez privrede Izvještava: Mišo VIDOVIĆ

Od trenutka pisanja ovog teksta (6. aprila – op. aut.) pa do njegove pojave na stranicama ovog broja magazina proći će vjerovatno tri ili četiri sedmice, pa ne znamo koliko će biti aktuelan, ali je sigurno da će ukupna slika pandemije, pa u tom okviru i banjalučka, biti još tamnija i bolnija.

Sigurno je da će pandemija korona virusa ostaviti posljedice na privredu i privredni život i kretanja uopšte. Naime, brojni privredni subjekti trenutno ne rade ili su na smanjenom režimu rada, poslodavci muku muče kako da organizuju minimalan radni proces, radnici su poslani na čekanje ili na godišnji odmor, a bilo je slučajeva i otpuštanja s posla. Ugrožena su brojna radna mjesta, pa - primjera radi - iz pojedinih cehovskih udruženja, poput onih u oblasti ugostiteljstva, upozoravaju da će ova privredno–poslovna grana, zbog činjenice da su ugostiteljski objekti zatvoreni i više od mjesec dana (a možda i više) imati ogromne probleme da se oporavi.

Ništa bolja situacija nije ni u drugim privrednim sektorima; prema onome što su u proteklom periodu iznosili i tvrdili ekomomisti, pandemija virusa korona „pokazala je samo ono što je svima u BiH odavno jasno - vlasti na svim nivoima u BiH nemaju namjeru i ne žele da se bave privredom i standardom stanovnika“.Tako je ekomonistka i analitičarka Svetlana Cenić ustvrdila da je nemoguće zaštiti zdravlje i život ljudi bez novca, a novca nema bez privrede. U izjavi za pojedine medije još je naglasila, da mjere za zaštitu zdravlja stanovništva moraju istovremeno pratiti i mjere za zaštitu privrede: “Novac za borbu protiv virusa korona tražili bismo prvo u domaćim prihodima, a aktuelna vlast trenutno izlaz vidi jedino u novom zaduživanju te u interveniciji Centralne banke BiH“.

6 ŠEHER

BANJA LUKA

Privreda na koljenima: ugrožena su brojna radna mjesta – Nemoguće je zaštiti zdravlje i život ljudi bez novca, a novca nema bez privrede – Da li je fond solidarnosti jedna od mogućnosti pomoći privredi? – Da li je uvođenjem vanrednog stanja razvlašćena Narodna skupština?

Spas u kreditima Inače, podaci, koji su u proteklom periodu bili u medijskom opticaju, govore - kada je u pitanju entitet Republika Srpska - da je više od 900 privrednika prijavilo Privrednoj komori RS značajne gubitke koje trpe nakon pojave pandemije korona virusa. Vlada RS tako je „razmišljala“ o mjerama kojima se „definiše kojim kanalima će se pomoći ugroženim kompanijama, te stanovništvu“.Javna je tajna da RS nema robne rezerve (ukinuta je nekadašnja Direkcija za robne rezerve RS nakon što su revizori utvrdili brojne nepravilnosti i finansijske mahinacije), pa bi se, prema najavama iz entitetske vlade, zbog nepostojanja robnih rezervi, a ni viška novca u budžetu, trebalo ići u zaduženje u iznosu od 500 do 600 miliona maraka.Mediji su objavili i da je BiH trebalo da dobije kredit od 330 miliona eura, od čega bi dio išao i RS, a pominjalo se kako je završen i aranžman sa Svjetskom bankom, i RS je trebala dobiti 14,2 miliona dolara za lijekove.

Vlada RS je usvojila i zaključak kojim se sugerisalo svim zaposlenim u entitetskim institucijama, kao i imenovanim i postavljenim licima koji vrše javne funkcije, da se po principu dobrovoljnosti i solidarnosti odreknu dijela svojih primanja za mjesec mart u korist posebnih namjena Fonda solidarnosti za obnovu Republike Srpske. Kako se navodi, „opredjeljenje premijera i ministara da se odreknu pola plate za mart“, a vlada je predložila i da se „ zaposleni čija primanja ne prelaze 1000 maraka odreknu 5 posto svoje plate a zaposleni koji imaju platu veću od 1000 maraka 10 posto“. Iako je, prema navodima iz vlade, predloženo da „rukovodioci institucija anketiraju svoje zaposlene i da se za-

RS u vrijeme korone posleni izjasne da li žele da dio njihovih primanja bude usmjeren na račun posebnih namjena“, što znači da se radilo o principu dobrovoljnosti, iz nekoliko sindikata i sindikalnih organizacija stigli su odgovori da se ne radi ni o kakvom „principu dobrovljonosti“ nego da je bilo i pritisaka na radnike i zaposlene da se „upišu“ na spiskove.

Kako pomoći privredi?

Za i protiv fonda solidarnosti Reagovali su i iz pojedinih nevladinih organizacija, jer „spiskovi radnika koji se navodno dobrovoljno odriču ličnih primanja, u korist Fonda solidarnosti za obnovu Republike Srpske, prave se bez ikakvog zakonskog osnova i mogu služiti kao sredstvo pritiska i diskriminacije onih koji na to nisu pristali“.

Iz Transparency International u BIH (TI BIH) podnijeli su i prijavu u Agenciji za zaštitu ličnih podataka BIH, između ostalog i protiv Ministarstva prosvjete i kulture RS, koje je uputilo dopis svim školama da sačine spiskove zaposlenih koji su dobrovoljno pristali na umanjenje plate. Ministarstvo prosvjete i kulture RS odbacilo je ove navode Transparency International BiH, navodeći kako je „predloženo ustanovama u nadležnosti ovog ministarstva da svaki rukovodilac upozna zaposlene da mogu određeni procenat svojih ličnih primanja za mjesec mart usmjeriti na račun posebnih namjena Fonda solidarnosti za obnovu Republike Srpske uvažavajući u potpunosti princip dobrovoljnosti i solidarnosti“.

Inače, najviši zvaničnici entitetske vlasti, između ostalih i predsjednica RS Željka Cvijanović, pomenuli su mogućnost formiranja Fonda za pomoć privredi.U trenutku kada nastaju ovi redovi, još uvijek se radilo o ideji, bez konkretnih detalja. Iz vlasti tvrde da bi fond predstavljao značajnu pomoć entitetskoj privredi da „preživi“, s čime se slažu i ekomomisti, jer je „formiranje fonda za pomoć privredi neophodno, i to tako da se svi planirani kapitalni projekti odlože na godinu dana, a planirana sredstva usmjere u Fond“.

-Takođe se mora inicirati punjenje fonda putem traženja moratorijuma od godinu dana na sve međunarodne obaveze koje entiteti i BiH imaju za ovu kalendarsku godinu od stranih finansijera, te da se ta sredstva takođe upute u Fond.Važno je da se lista odprivatnih preduzetnika do velikih kompanija formira preko komora, kako bi se onim redoslijedom i iznosima koje definišu strukovna udruženja vršila - izjavio za portal e-trafika.net Zoran Pavlović, ekonomski analitičar iz Banja Luke.

Vanredno stanje A u Republici Srpskoj je od od 3. aprila na snagu stupilo vanredno stanje zbog situacije izazvane virusom korona. Do kada će trajati vanredno stanje, teško je procijeniti, možda čak i u trenutku kada ovaj tekst bude pred čitaocima, ali šta je značilo uvođenje ove mjere. Da predsjednica RS Željka Cvijanović ima ovlaštenja da, na prijedlog entitetske vlade „ donosi uredbe sa zakonskom snagom sve dok traje vanredno stanje“. Odluku o uvođenju vanrednog stanja u RS , koji je na „brzopoteznom“ zasjedanju usvojio entiteski parlament, nisu podržale opozicione stranke, SDS i PDP, smatrajući da je vanredna situacija, koja je bila na snazi od 16. marta, bila dovoljan okvir za djelovanje entitetskih vlasti u situaciji krize izazvane širenjem korona virusa. Iz SDS –a i PDP-a upozorili su da je uvođenjem vanrednog stanja „razvlašćena Narodna skupština, da se suspenduju institucije i da na udar mogu doći svi oni koji imaju drugačije mišljenje od vladajuće oligarhije“.

Odgoda plaćanja poreza i poreskih obaveza A u trenutku zaključenja ovog teksta oglasilo se Ministarstvo finansija RS obećanjem da će „Fond solidarnosti Republike Srpske isplatiti obaveze po osnovu poreza na dohodak i doprinosa na plate zaposlenih za mart, kao i doprinose za lica koja ostvaruju dohodak od samostalne djelatnosti“. Za ovu namjenju, prema procjeni ministarstva, potrebno je između 17 i 19 miliona maraka, čime će biti uplaćeni porezi i doprinosi za oko 40.000 radnika. Fond je ove obaveze preuzeo u cilju sprečavanja otpuštanja radnika i očuvanja radnih mjesta u najugroženijim djelatnostima, kao što su trgovina, saobraćaj i skladištenje, ugostiteljstvo, te ostale uslužne djelatnosti.

Druga najava - obećanje koje je ministarstvo uputilo - odnosi se na oblast poreske politike, odgodom plaćanja poreza na dobit i svih obaveza po završnom računu za 2019. godinu do 30. juna, koje će biti isplaćene u ratama do kraja 2020. godine. Isto tako, iz ministarstva su poručili da je prolongiran i rok za podnošenje godišnjih poreskih prijava do 30. aprila,“ kako bi se poreskim obveznicima olakšalo izvršenje obaveza imajući u vidu vanrednu situaciju“. ŠEHER 7

BANJA LUKA

Zabrana do zabrane Fotografije:Mišo Vidović i press služba Gradske uprave Banja Luka

Odlukom gradskog Štaba za vanredne situacije zabranjeno okupljanje građana na obalama Vrbasa, u Kastelu, parku Mladena Stojanovića, na sportskim terenima, pa i na Šehitlucima Izvještava: Mišo VIDOVIĆ

Petak, 10. april - na snazi je odluka gradskog Štaba za vanredne situacije Banja Luka kojom se zabranjuje okupljanje građana na obalama Vrbasa, Šehitlucima, u Kastelu, u parku Mladena Stojanovića, na sportskim terenima kampusa Univerziteta, te na pojedinim fudbalskim terenima. I pored zabrane koja će, u obrazloženju, biti do daljnjeg, dio građana nije poštovao ovu odluku.Lijepo vrijeme, temperatura oko 24 stepena, pa se golim okom, ali i objavama na društvenim mrežama, moglo primijetiti da ne haju za odluke nadležnih.

Policijski sat Da li su nadležni stoga, kako su najavili, posegnuli za određenim mjerama i sankcijama, u trenuku pisanja ovog teksta nije bilo poznato. Ali, da globe one koji prekrše policijski sat, koji traje od 20 sati uveče do 5 sati ujutro narednog dana, dosad je potvrđeno desetinama prijava i kazni.Neko je dobio kaznu zato što je „propucao“ vrijeme policijskog sata i našao se na ulici, drugi su, pokazuju dosadašnji slučajevi, na društvenim mrežama objavljivali da su imali „promenadu“ banjalučkim ulicama, a i ima i onih koji su kažnjeni zato što su u vrijeme policijskog sata pekli jagnje! Istina, nije zabilježeno da je neko pekao janje u Banjoj Luci, ali je policija u Srpcu kaznila jedanaest osoba zbog nepoštovanja zaključka Štaba za vanredne situacije RS, jer su ih policajci pola sata nakon početka policijskog sata zatekli kako - peku jagnje.

-Ne razumijem takve ljude koji se i pored zabrana, jer to nije džabe donešeno, okupljaju na javnim površinama.Oni kao da ne shvaćaju da time mogu napraviti veliku štetu sebi, ali i svima 8 ŠEHER

BANJA LUKA

nama - požalio se jedan banjalučki taksista autoru ovog teksta.

Uredno poštuje mjere zaštite - na vožnju ne ide bez zaštitne maske i rukavica, mušterije upozorava da u skladu sa važećim pravilima sjednu na zadnje sjedište. Kaže da vozilo nakon svake vožnje isprska dezinfekcionim sredstvom, potvrđuje i da je znatno pao posao, a time zarada. Ali žali se i kako u pauzama između dvije vožnji on i njegove kolege nemaju gdje popiti kafu:“Ima na štandu jedan kiosk gdje se mogla kupiti kafa za ponijeti , ali nedavno su došli ovi iz inspekcije i komunalne policije, i zabranili prodaju. Čujem da su isto uradili i sa svim drugim kioscima u gradu koji su prodavali kafu za ponijeti. Mislim da su mogli barem to ostaviti, kada već ugostiteljski objekti i kafane ne rade“.

Nigdje kafu ne možeš popiti A kafane i ugostiteljski objekti, odlukom nadležnih, zatvoreni su mjesec dana, možda i duže. Onima kojima se pije kafa, a možda i nešto jače, uskraćeni su, ali su, kažu, uskraćeni i za redovna druženja gdje se, osim konzumacije, moglo družiti i popričati. Mada ih ova mjera „pogađa“. jednoglasno kažu da je kafane trebalo odmah zatvoriti i ograničiti im rad kada su se pojavili prvi slučajevi zaraze. Mišljenja su da je i „jedan dobar broj zaraženih u gradu rezultat i toga što je i pored zabrane jedan broj kafana radio ilegalno, ali takve slučajeve u skladu sa zakonom neka rješavaju nadležni“.

Osim ugostiteljskih objekata nisu radili ni pojedini drugi poslovno-trgovački objekti, firme, preduzeća, a oni koji su mogli obavljati svoju djelatnost, prilagodili su se aktuelnoj situaciji.Inače, trgovačke radnje i marketi, gdje su građani mogli

Banja Luka u vrijeme korone nabaviti osnovne životne namirnice, radili su po posebnom režimu.Po dvije osobe, uz korištenje svih zaštitnih mjera, mogle su odjednom ući i obaviti kupovinu, dok je za osobe starije od 65 godina bilo predviđeno da su se vani mogli kretati utorkom i petkom od 7 do 11 sati, a u tom peridu oni su mogli obaviti kupovinu i platiti račune, Za druge osobe tada je bio zabranjen izlazak.Dva puta sedmično, koliko je penzionerima i starijoj populaciji bio dozvoljen izlazak, ipak nije zadovoljio njihove potrebe.U izjavama za medije smatrali su da se „ovakvim pristupom mogu stvoriti problemi i da bi bilo dobro da se penzionerima dozvoli češće, a kraće kretanje“. Ukazivali su i na to da se „ne održava socijalna distanca u redovima, jer su stariji ljudi željni da izađu malo iz svojih domova, a bojimo se da se jedni od drugih ne inficiramo u ovakvim redovima".

Više površina za sijanje Inače, pored brojnih mjera koje su donijele gradske vlasti, Skupština grada Banja Luka na vanrednoj sjednici odobrila je 13 akata za podršku poslovnim subjektima u prevazilaženju posljedica epidemiološke krize usljed virusa korona.Donesena je odluka o dodjeli subvencija za plaćanje komunalne takse, što znači da će oni kojima je rad bio obustavljen biti oslobođeni ove takse u iznosu od 100 odsto, a oni kojima je rad bio ograničen platiće 50 odsto ove takse.Isti omjer je određen i za subvencije za javne površine, a procijenjena vrijednost ove mjere je oko 830 hiljada maraka.

Donesene su odluke koje se odnose i na poljoprivredu, da bi se povećao broj zasijanih površina, te podstakla lokalna poljoprivredna proizvodnja.Grad je oslobodio plaćanja zakupa za tri mjeseca one koji imaju gradski prostor u zakupu pod posebnim uslovima,među kojima su posebno razna udruženja i klubovi.

ŠEHER 9

BANJA LUKA

KORONA VIRUS U BANJALUCI! Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

Pišem ovaj tekst na dan kada bi trebalo da se svi smijemo i budemo vedre duše i pogleda. Danas je 1. april, međunarodni Dan humora i satire. I da je sreće, večeras bih nastupio u Vijećnici Banskog dvora (Doma kulture), zajedno sa kolegama satiričarma iz cijele Bosne i Hercegovine, i gostima iz regiona. Smijeh i aplauzi, u prepunoj sali, nagrađivali bi naše satirične ubode na račun nakaradne politike i ljudske gluposti uopšte. Ali, vrag (šejtan) je odnio šalu, a donio nam koronavirus!

Od početka godine, svijet je postepeno utonuo u jedan horor film, u kome smo svi mi dobili neku ulogu, makar statiste u izolaciji.

Bolest se javila u Kini, u njenoj centralnoj pokrajini Hubej i jedanaestmilionskom gradu Vuhan, još u decembru 2019. Nisu je odmah prepoznali! U januaru ove godine, pojavile su se prve vijesti u medijima, o novom virusu iz porodice korona i bolesti sličnoj SARS-u koju izaziva. U težim slučajevima virus izaziva netipičnu upalu pluća.

Kod starijih ljudi i ugroženih kategorija, onih koji imaju i po nekoliko pridruženih bolesti (visok pritisak, dijabetes, astma, kardiološki i onkološki pacijenti), ishod može biti koban! Vjeruje se, a struka će dati konačnu riječ, da je virus na čovjeka prešao sa šišmiša. Ali, sve je to tada još bilo daleko od nas, i nedavno čitam da su u Italiji, i ne samo Italiji, u to vrijeme još uvijek zbijali šale sa koronavirusom.

Oboljenja slična kovidu 19, SARS i MERS, znatno su smrtonosnija od ove nove bolesti, ipak ona su manje zarazna, tačnije, pacijent postaje zarazan tek kada se bolest počne manifestirati. Kovid 19, pak, zarazan je još za vrijeme perioda inkubacije, dakle dok pacijent ne pokazuje znakove bolesti! Inkubacija obično traje od četiri do šest dana, u nekim slučajevima četrnaest dana, a rijetko čak i 28 dana, što doprinosi bržem i teško kontrolisanom širenju. Sama bolest, za razliku od sezonske gripe, postepeno se manifestuje kao: glavobolja, grlobolja, suhi kašalj i stezanje u grudima, a temperatura iz dana u dan raste!

Kinezi su, nakon početne zatečenosti, čak i prikrivanja stanja, shvatili opasnost i tada su djelovali munjevito. Zahvaljujući svojoj 10 Š E H E R

BANJA LUKA

čeličnoj disciplini, ali i ogromnim ljudskim i stručnim potencijalom, velikoj ekonomskoj moći i solidarnosti cijele države, Vuhan i pokrajina Hubej stavljeni su u potpuni karanti, a čak i ostale kineske metropole, zbog mjera samoizolacije i socijalnog distanciranja, ličile su na gradove duhova. Svi ti nadčovječanski napori dali su rezultate, bolest je najprije usporena, potom i potpuno zaustavljena. Ovih dana, u Kini je proglašen prestanak epidemije korona virusa, a Hubej i Vuhan postepeno se vraćaju u normalan život. Iako se strahuje od bumerang efekta, da se bolest ne vrati preko putnika iz inostranstva, stručnjaci smatraju da je najgore prošlo. Preminulo je 3300 ljudi, a sada sigurnošću možemo tvrditi da je spaseno na stotine hiljada života.

Današnji svijet, u doba savremenih komunikacija i putovanja, zaista je postao globalno selo. Tako da i ne čudi da se koronavirus počeo širiti pokazujući da ima ozbiljan potencijal za pandemiju. Uz Južnu Koreju i Iran, i Italija, tačnije njene sjeverne pokrajine, postale su novo žarište. U početku se smatralo da je bolest u Italiju stigla direktno iz Kine, danas međutim postoje dokazi da je bolest stigla preko Južne Koreje i da se radi o mnogo smrtonosnijem soju virusa. Ipak, za brzo širenje virusa korona u Italiji poprilično je kriv italijanski mentalitet, tradicionalna nedisciplina i olako prihvatanje izazova! Fudbalska utakmica Lige prvaka Atalanta (Bergamo) - Valensije, igrana je u Milanu pred nešto manje od pedeset hiljada gledalaca. Upravo se ta utakmica smatra biološkom bombom nakon koje se bolest munjevito proširila u Bergamu i okolini, ali i preko gostujućih navijača u Španiji. (Bizaran

Pandemija podatak je da Valensije u svom grbu ima velikog šišmiša, otuda i takav nadimak za fudbalski klub! Još jedan bizaran podatak vezan za pandemiju je da je američki pisac Din Kunc još 1981, u svom romanu "Oči tame", pisao o nepoznatom virusu koji se pojavio u Kini, u njenom gradu Vuhan i koji pustoši planetu!) Po večerašnjim podacima, u Italiji i Španjolskoj zajedno, imamo preko 22 hiljade žrtava od kovida 19, a zdravstveni sistemi su im u kolapsu.

Bolest se iz Italije počela presipati po Evropi i bilo je pitanje dana kada će se pojaviti i u Bosni i Hercegovini.

Trećeg marta, u popodnevnim satima, morao sam odvesti oca u banjalučki Urgentni centar UKC-a, jer je imao jasne simptome ileusa (zapetljaja crijeva). Prethodnih deset godina, u dva, maha otac je već bio operisan zbog ileusa. Znao sam da bi još jedna teška operacija, pogotovo zbog očevog krhkog opšteg zdravlja, mogla biti kobna, što se nakon sedam dana nažalost pokazalo točnim. Bio sam veoma zabrinut, s razlogom. Na prijemu smo čekali satima, najprije zbog hitne operacije, na kojoj su bili doktori, potom i zbog nužne procedure pretraga, tako da smo oca smjestili na odjeljenje na izmaku dana, pred ponoć. I pored svojih briga i zlih slutnji, kada sam otišao po kola, u neposrednoj blizini parkinga Infektivne klinike, spazio sam da su sva svjetla u klinici upaljena. (Sva odjeljenja sa infektivne klinike prebačena su u centralni blok ranije, da bi se obezbijediti veći prostor za prijem pacijenata sa koronom.)

Ujutro je osvanula vijest da su u Bosni i Hercegovini registrovana prva dva slučaja oboljenje od kovida 19. Radilo se o osobi na privremenom radu u Italiji i njegovom sinu, učeniku OŠ "Branko Ćopić" u Boriku, u našem gradu. Narednih dana, kako se bolest u Banjaluci širila, odnosno prije svega unosila izvana, tako su se i uvodile restriktivne mjere. Najprije su otkazani koncerti, ispražnjene tribine stadiona i dvorana, potom su otkazane sve manifestacije, sportski susreti, zabranjena su okupljanja, zatvoreni kafići i drugi ugostiteljski objekti. Onda je prekinuta nastava u školama i na fakultetima, proglašena je vanredna situacija, uveden policijski čas, a očekuje se i potvrda vanrednog stanja.

Apeluje se da ljudi, sem onih koji su vezani poslom, ostanu kod kuće, obavezno je nošenje maski i rukavica, preporučena socijalna distanca, a starijim od 65 godina u potpunosti je zabranjeno kretanje po gradu.

(Određena su dva dana sedmično, u terminu od 7-11h, da osobe starije od 65 godina mogu izaći u nabavku. U to vrijeme, važi zabrana kretanja za sve ostale.) Sve mjere donesene su u konsultacijama sa strukom.

Prošireni su i kapaciteti bolnica, tako da je Infektivna klinika sada rezervirana isključivo za najteže pacijente, dok je nekadašnja klinika za plućne bolesti, u krugu hirurgija, u gradu, pripremljena za srednje teške slučajeve, a paviljoni Studentskog doma za pacijente sa najlakšom kliničkom slikom. (Pa ipak, jezivo je vidjeti medicinara u skafanderima u holu Studentskog doma.) Dvorana Mejdan pretvorena

je u karantin, a na Rakovačkim barama postavljeni su šatori kao karantin za one koji krše mjere samoizolacije.

Do večeras, u Banjaluci su registrovana 153 pacijenta oboljela od kovida 19. Naš grad je najveće žarište ove bolesti u Bosni i Hercegovini. Ipak, panike nema, ni straha, a mjere se u najvećem broju dosljedno sprovode. Disciplina građana je na visini. Naredne dvije sedmice su sudbonosne po riječima ministra zdravlja, Alena Šeranića, koji svojim znanjem i mirnim, staloženim stavom unosi povjerenje, pa je i stekao simpatije građana cijele BiH. Radi se o epidemiologu, po struci.

Najbitnije, za sada se nije desio eksponencijalni rast, a bolest nije ušla u zdravstvene ustanove. To ulijeva nadu da ćemo izbjeći italijanski scenario. Pred nama je proljeće, topliji dani, uz pojačano ultraviolentno sunčevo zračenje pomoći će u suzbijanju i uništenju bolesti.

Najteži su ljudski gubici, i tu se za sada radi o jednocifrenom broju.

Ali ne treba gajiti iluzije da se broj neće povećavati. Uz ljudske žrtve, ogromna je ekonomska šteta i račun će nam tek biti isporučen.

Dok ovo pišem, policijski je sat. Pustim ulicama grada samo se širi miris behar, ali nema dječjeg smijeha i žamora ljudi. Sve je, sem prirode, utihnulo i čeka buđenje iz ove noćne more. Ali, nakon noći, uslijediće novo svitanje, život će pobijediti. Nadam se da ćemo mi iz svega ovoga ipak izvući i neke pouke. Prije svega da smo tako mali i krhki, tek prah u svemiru, i da nemamo vremena trošiti živote na međusobna trvenja i mržnje. Tada ćemo se lakše nositi sa svim izazovima, pa i sa ovakvim.

Do tada, do pobjede nad ovim zlom, dragi prijatelji, na virus ostanite negativni, a u duši pozitivni!

Napomena redakcije: Od vremena pisanja ovog izvještaja do izlaska ovog broja iz štampe prošlo je dosta vrenena, tako da sadašnji podaci imaju mnogo više težine, neizvjesnosti i tuge i zbog preminulih.

Š E H E R 11

BANJA LUKA

Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

Živimo pet sekudi Gdje je čovjekova odgovornost za nastale promjene u prirodi? Do nas je da shvatimo, da je došlo ”pet do dvanaest”.

Piše: Nedžad Talović 12 Š E H E R

BANJA LUKA

Putevi opstanka Vremenske (ne)prilike, česte poplave, orkanski vjetrovi, požari i ostale nepogode i meteorološki fenomeni tjeraju nas na analizu čovjekova bitisanja u prirodi. Često slušamo apokaliptične prognoze te nagađanja o čovjekovom opstanku u onom okruženju kojeg on hiljadama godina pokušava prilagoditi svojim potrebama. Postoje različita tumačenja zastupnika tzv. Nove filozofske epoke, New Agea koja otvara jednu novu paradigmu koja stavlja težište na čovjekovu ekološku odgovornost, pa preko Spinoze, Kanta, pripadnika hinduizma, sve do Ekosfi grane - ekološke filozofije gdje zagovornici, predvođeni filozofom Arne Naess-om, vide sve što je živo kao jednu cjelinu i po njima čovjek i ne predstavlja savršenstvo prirode i kao takav, čovjek nije njena kulminacija. Svako živo biće ima vlastitu vrijednost. Čovjek je, međutim, jedino stvorenje koje ima mogućnost spoznaje da kontrolom nad samim sobom može i treba da omogući nesmetanu egzistenciju drugih živih bića na planeti.

Ali, sve se promjene oko nas, zapravo, dešavaju velikom brzinom. Gdje je čovjekova odgovornost za nastale promjene u prirodi?

To pitanje čini se sada itekako aktuelno, više nego ikada ranije.

Možemo li mi uopšte nešto učiniti ili to već jesmo, ali na vlastitu štetu?

Pokušat ću to objasniti na sljedeći način, a po uzoru na zapažanja iz knjige Popp-Pleticha. Postaviću ti pitanje: „Šta tebi znači 5 sekundi tvoga života?“ Dok si pažljivo čitao ovo pitanje, ili možda zastao na trenutak, tih 5 sekundi je već prošlo! Ako kažem da smo mi, ustvari, živjeli samo pet sekundi, s pravom ćeš se upitati: šta ovaj sada želi da kaže? Kako je moguće tako važnu stvar, ljudski život, ograničiti na tako kratak vremenski period? 60- tih godina, kada je zapažanje opisano, prosječni životni vijek čovjeka iznosio je 60 godina, što iznosi 1 893 000 000 sekundi. U našem slučaju, naših pet sekundi su tako prolazne, ali ih ipak možemo smatrati magičnim. Mi neke stvari uzimamo isuviše površno, sve dok te iste pojave ne postavimo u neku drugu misaonu ravan, dok ne počnemo stvari da upoređujemo. To se, svakako, odnosi kako na svijet, Zemlju, kosmos ali i na ljudsku historiju. Pa da krenemo!

Koliko je star univerzum? Na osnovu prikupljenih podataka naučnici su utvrdili da je univerzum star 13,73 milijarde godina. Ako se nekada odlučiš brojati do 10 milijardi, uz pretpostavku da za svaki izgovoreni broj trebaš jednu sekundu, trebat će ti 317 godina da to uradiš! Nekada davno u tom beskraju univerzuma, nastala je i naša planeta Zemlja. Naučnici procjenjuju da se to desilo prije 3-4 milijarde godina. Ta užarena planeta ohladila se, što je, naravno, dugo trajalo. Nekoliko milijardi godina je prošlo dok se počeo rađati život na Zemlji. Nakon što je prošlo još nekoliko miliona godina otkrivaju se prvi tragovi postojanja čovjeka, što u praksi predstavlja trag star oko 1,6 miliona godina. Da bi sve to jasnije opisao, zamislimo jedan veliki sat koji sa svojih 12 brojeva predstavlja historijski sat nastanka, gdje ćemo određene važne događaje plasirati na brojeve sata.

Počnimo od 00:00, recimo da je to vrijeme kada je započeo nastanak svega i tu su se kazaljke nalazile prije 5 milijardi godina. Naša planeta je nastala tek nakon 7 sati! U 08:30 pojavljuju se prvi živi organizmi, ali ipak prvi ljudi se poljavljuju tek 5 sekundi prije 12:00!

Znači, mi kao ljudi egzistiramo tek posljednjih 5 sekundi! Tek na ovaj način može se dobiti jasnija slika o našem bitisanju na planeti, a imajući u vidu cijeli period nastajanja svega što do sada ljudski um može da zamisli. Ne više od 300 godina, koliko je prošlo kako je holandski optičar izumio dvogled, kada je čovjek počeo da istražuje svemir. 1948. godine započela je sa radom najveća observacijska stanica na svijetu, koja se nalazi na Mount Palomar-u, južna Kalifornija. Trajalo je 10 godina da se izradi. Teleskop sačinjen od konkavnih ogledala, omogućio je čovjeku da dosegne pogledom daljine u svemiru i do 19x1021km. Ta slaba svjetlost, koju su mogli zabilježiti posmatrači, bila je svjetlost iz sazvježđa, jedne veoma udaljene galaksije. Ta svjetlost je započela svoj put prije 2 milijarde godina! Pri tome treba imati na umu brzinu svjetlosti od 300 000 km/sekundi. Kazaljka na našem satu u trenutku kada se svjetlost

uputila prema nama bila je na broju 7 i Zemlja je upravo tada nastala.

U toku vremena, dok se svjetlost kretala prema Zemlji, prešla je bilione kilometara, za to vrijeme na našoj planeti se razvio život, nastalile su je i ogromne životinje koje su u međuvremenu i nestale, došao je i prvi čovjek, naučio se koristiti i vatrom, sagradio gradove, na kraju sagradio i prvi teleskop do kojega je došla i sama ta svjetlost i na taj način on je i otkrio tu istu galaksiju. Da bismo još bolje razumjeli tu razdaljinu od 2 milijarde svjetlosnih godina, zamislimo slijedeće: Kada bismo imali zgodan model, u određenoj mjernoj skali, postavili bismo našu planetu Zemlju na sami Sjeverni pol, a pomenutu galaksiju plasirali bismo na krajnji jug Afrike. Tako, u toj razmjeri, u tom modelu Sunce bi bilo udaljeno od Zemlje svega 20 hiljaditih dijelova milimetra. Kada znamo da je, u stvarnosti, Sunce udaljeno od Zemlje 149 600 000 km, onda nam je, pomoću ovog modela, jasnija ta udaljenost od 2 milijarde svjetlosnih godina, ali i razmjere u kojima postojimo kao živa bića.

Iako egzistiramo samo tih 5 sekundi ili 600 000 godina stigli smo učiniti dosta toga. Ipak, varamo se ako mislimo da sve što se dobro desilo, da se desilo u novije vrijeme. Znanja u astronomiji od vremena egipatskih i babilonskih naučnika, stara 5000 godina, ne zaostaju mnogo od modernih saznanja. Prije 2000 godina na veoma primitivan način čovjek je izračunao, gotovo potpuno tačno, obim Zemlje. U velike piramide Egipta sagrađenih prije 5000 godina može, bez problema, da se smjeste čuvena katedrala u Milanu ili radio toranj Berlina. Coloseum u Rimu prije 2000 godina mogao je da primi jednak broj posjetilaca kao Berlinski olimpijski stadion danas. Međutim, ono što je činjenica jeste da je razvoj čovječanstva znatno ubrzan posljednjih stotinjak godina. Od starih njemačkih lokomotiva, teških i sporih do super brzih vozova danas, letjelica, nije prošlo tako mnogo godina. Kolumbo nije mogao ni sanjati da put koji je on prelazio za 12 sedmica, danas se preleti za samo nekoliko sati. Razdaljine na Zemlji su nam postale male, pa se upućujemo na putovanja prema gore. Uvođenje tzv. 5G mreže, sateliti, naših ruku djelo, postali su dijelom kosmosa, kružeći svojim orbitama, snabdijevaju naše potrebe na Zemlji. Neshvatljive količine energije koje su sadržane u najsitnijim česticama – atomima već odavno se iskorištavaju. Snage o kojima čovjek nije mogao ni sanjati počele su se oslobađati. Jedan običan komad debljeg papira (kao stare vozne karte) sadrže toliko energije da bi mogle pokretati manji voz 10 puta naprijed- nazad, na liniji Madrid – Moskva! Cijeli svoj život, kao naučnik, Albert Ajnštajn posvetio je izučavanju i tumačenju atomske fizike i tako doprinio unapređenju ljudskoga roda. Ipak se pokazalo da je s pravom bio zabrinut kada je pomišljao da bi čovjek mogao zloupotrijebiti ogromnu snagu atoma u svrhu ratnih uništenja. Neki se,danas, jednako plaše uništenja opasnostima druge vrste – zloupotreba mikroorganizama, virusa, hemijskih otrova i sl.

Imajući u vidu sve ovo, vratimo se ponovo na početak pitanjem: “Da li je čovjek svjestan svoje misije?“ Ako smo uistinu obdareni razumom, ako smo odgovorni za opstanak života i prirode, ali prije svega egzistencije vlastite vrste, odakle onda tolike razlike među ljudima? Siromaštvo, glad, ratovi – dokle i radi čega, u ime koga?

Da li je ljudska pohlepa uvijek jača od empatije? Da li je nastala pandemija virusa Covid-19, ma šta da ga je prouzrokovalo, „prirodna pojava“ gdje je opet čovjek i tema i/ili vjerovatni uzročnik, ili je virus produkt ljudkog opita koji je izmakao kontroli, ukazuje jasno koliko je čovjek uistinu malen i nemoćan. Da li smo se mi dovoljno razvili u našin 5 sekundi života ili nas priroda i dalje samo upozorava?

I tako dok se borimo za vlastiti opstanak i pokušavamo razumjeti nastalu situaciju, nameće se odlučujuće pitanje: da li ćemo pristati i smoći znanja da ojačamo nas same – kao, možda najslabiju kariku u lancu prirode ili biti objektom selekcije, koja će i tih naših 5 sekundi čovječanstva staviti u pitanje? U svakom slučaju, priroda, naša planeta u kosmičkom beskraju živjela je dugo, dugo bez nas, što pokazuje i naš sat... Do nas je da shvatimo, da je došlo“pet do dvanaest“ Š E H E R 13

BANJA LUKA

PJESME BEZ MASKE AKO POLUDIM

Piše: Rade Dujaković

Ako poludim, nemojte mi šta zamjeriti!

Da li sam umio sanjati, Jesam li znao ljubiti!

Ponekad volio popiti.

Gdje sam krenuo, a gdje stao, Jesam li uspio ili propao!

Nije važno, ma gdje bio, Nemojte mi šta zamjeriti, ako poludim!

2020.

LUNA I JA

LJUBAV U VRIJEME CORONE Kako voljeti u vrijeme Corone, bez stresa kao što je lijepu Ferminu, u doba kolere, volio Florentino u priči Gabriela Garcia Markeza!?

Tragična ljubav Julije i Romea Viljema Šekspira, iz srednjeg vijeka, samo je skica horora pod Julijinim balkonom u Veroni, i strašnog ljudskog pomora u krvavoj bajci, o Coroni!

Legendarni stihovi iz prošlosti velikog Šekspira i nesretnog pjesnika Laze, kao da proročanski slute!

Corona, poput kuge, proždire ljubavi i ljude, umire Planeta, Santa Maria Della Salute U Milanu, Veneciji, Veroni i širom Svijeta!

Kako ljubiti na distanci, bez maske, dok nova jahačica apokalipse jezivo hara, ludom glavom, bez daske Ona ne štedi doktora, bogataša, prosjaka ni cara!

Ako nema lijeka, kao što kažu, I ljubavi, u vrijeme Corone, nema!

Oni što mrze, bezočno lažu, Zabranjena ljubav, vječna je tema.

1.maja 2020.

PREDSMRTNI EPITAF Grobaru, kada umrem plitko mi kopaj raku!

Da čujem kapi kiše i korake moje drage ako mi katkad na grob, ružu donese!

2020. ŠEHER 14 BANJA LUKA

Evo, srebrna luna i ja, dok na nebu čarobno sja.

A zraka se kroz krošnju, poput svilenog konca, bljeska.

Na vjetru rese drhte, procvjetala je stara lijeska.

Pejzaž nestvaran, kao iz snova Noćnu tišinu krasi, ljepota ptičjeg poja.

U mojoj praznoj ruci, treba mi ruka tvoja!

8. marta 2020.

BUDAN U ZORU Dok se proljetna noć kotrlja mjesečevim zlatnim kotačem, srebrnom zvjezdanom stazom, Kao vitez sa isukanim mačem u mislima, sa mojom usnulom mazom, Budan, plavu čekam zoru! aprila, 2020.

Dr.sc. Dujaković i sestra Maja na dežurstvu u Poliklinici

Naličja pandemije

Pouke za budućnost Korona - kao pandan društvenoj polarizaciji.

Piše: Edin OSMANČEVIĆ Korona pandemija, kao i uostalom i sve druge teške krize kroz koje čovječanstvo prolazi, zahtijeva nacionalno jedinstvo i svijest o solidarnosti, te ponovo naglašava određena humanistička pitanja koja su, u neoliberalnoj trci za novcem, potisnuta u drugi plan. U SAD su se republikanci i demokrate ekspresno brzo usaglasili oko gigantskog paketa-podrške ekonomiji i, naravno, da se to ne bi tako lako desilo da se situacija nije shvatila ozbiljnom. Emmanuel Macron poručuje Francuzima kako ”smo u ratu”, što je jedan efektivan način da se građani ”probude” ali i ojača vlastita pozicija. Švedski premijer Stefan Löfven ističe kako je građanska dužnost da ”se prati savjet nadležnih vlasti” nakon čega se podrška švedskim socijaldemokratima povećala za skoro 3 %. Prijeko potrebno, reklo bi se, kako je njihov trend podrške švedske javnosti bio u strmoglavom padu, dok je rasla popularnost desno-ekstremnih snaga.

Bh. entitet RS najavljuje uvođenje vanrednog stanje u kome će joj korona virus itekao dobro doći kako bi se skrenula pažnja javnosti sa katastrofalno-lošeg ekonomskog stanja. U Deytonskim okovima, u kojima je bh. zdravstveni sistem pocijepan na kantone, entitete, distrikte i u kojima se prijeti kako će se građani protjerivati iz jednog u drugi entitet, čovjek je najveći gubitnik. Dnevno politička prepucavanja su gotovo presahnula jer se pojavio ”nevidljivi neprijatelj” a pobjeda nad mrskim protivnikom će biti adut na predstojećim općim izborima.

Korona-virus je klasični ”spoljni” neprijatelj protiv koga se građani udružuju iz osjećaja solidarnosti. On ne bira svoje žrtve, neovisno da li oni bili bogati ili siromašni. Princ Charles je zaražen, francuski ministar kulture takođe i čitava plejada glumaca na čelu sa Tomom Hanksom.

Iskustvo nas uči da demokratije sa jakim građanskim civilnim društvom karakterističnim po visokom stepenu javne svijesti lakše prebrođuju ovakve krizne situacije nego auktoritativna društva.

Režimi u kojima vlada totalitarizam sa centralnim upravljanjem su manje efektivna , jer niko van centralnih organa neme prava odlučivanja. Niža svijest o značaju kvaliteta i struke stavlja nauku i

Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ znanje u drugi red zbog čega izostaju i adekvatne regionalne stručne mjere.

Mnoga se pitanja postavljaju u vremenu pandemije pa tako i ona kuda i kako dalje. Kapitalizam je u suštini nepravedan i danas jasno ukazuje kako javno zdravstvo većine zemalja ne posjeduje dovoljne kapacitete u odbrani preživljavanja i očuvanja ljudske vrste.

Uništava se osnovno pravo čovjeka na zdravstvenu njegu što može biti jedan od razloga budućih humanitarnih katastrofa. Ne iznenađuje zato što španska vlada danas preuzima kontrolu privatnih bolnica, dok se u Italiji sva javna transportna sredstva stavljaju pod državnu kontrolu. Švedska je, na primjer, 1993. godine imala 4 300 intenzivnih liječničkih kreveta, godine 2018. ova broj je spao na 574. Nakon 1993. su sprovedene velike štednje u zdravstvenom sistemu i redukciji bolničkog personala što ga je značajno unazadilo. Korona-kriza ukazuje da nisu svi građani jednakopravni u zdravstvenoj zaštiti jer oni koji imaju novac i privatna zdravstvena osiguranja zaobilaze podugačke redove bolesnih. Teško je dati opravdan odgovor na humanističko pitanje zbog čega su nečiji životi vredniji od drugih, isto tako bolesnih koji takođe čekaju na pomoć i da li oni koji su imućniji treba novcem da kupuju pravo na zdravlje.

U bivšem konceptu opštenarodne odbrane SFRJ-a pitane nuklerano-hemijskom i biološke odbrane prilazilo se s velikom važnošću.

Oni malo stariji, koji su služili JNA, toga se sjećaju Pribora za ličnu dekontaminaciju, koji je pored zaštitne maske, kombinezona i pribora, imao i injektore protiv hemijskih otrova. Dobro se sjećaju da je svaki čovjek imao svoje mjestu u eventualnom ratu i katastrofama a zdravstvena zaštita bila besplatna. Radnička klasa je bila jaka i upravo je ona bila ta koja je u centar stavila čovjeka i njegove potrebe u odnosu na privatne interese.

Pandemija se naravno mora savladati a pouke za budućnost izvući iz današnjeg iskustva. Nakon pandemije će mnoge državne vlade požuriti u spašavanju globalne kapitalističke ekonomije. Ovo je prilika da građani kažu svoje i u fokus stave solidarnost, jednakost i zajedništvo! Š E H E R 15

BANJA LUKA

Å EHER 16 BANJA LUKA

Covid-19 pošast stoljeća

Š E H E R 17

BANJA LUKA

P R O G O N I T E LJ (Iz nove zbirke priča) Foto: Goran Mulahusić

Piše: Radmila Karlaš Nije primijetio da se išta miče u sobi. Čak je i vodena ribica, možda zlatna?! bila nepomična u vodi. Sa oluka je kapalo i to je za sada bio jedini zvuk u opštoj tišini. Sad će mu se uvući pod kožu. Skinuo je jorgan, deku, potom jastuk i plahtu sa kreveta, nježno i precizno kao da skida ženu. Podigao je dušek i napravio duboki rez. Poput hirurga, tražio je i napipavao. Nešto je moralo izazvati bolest, a njegovo je da otkrije šta. Na simsu sa vanjske strane prozora ukazao se golub. Kljucao je nepostojeće mrvice. Bio mu je jedino društvo. Stigao je rano, odmjeravajući ulaz, stepenice, a potom vrata stana. Kada se obreo unutra, prionuo je na posao. Gledajući goluba, osjećao je nadmoć. Ja sam unutra, a ne ti, govorio je nijemo ptici koja se upravo spremala da uzleti u nebo. U dušeku nije našao ništa, pa ga je odložio na stranu. Komadići vatirane vune i prašine lebdjeli su po sobi kao snijeg. Pogled mu je pao na ormar. Otvorio ga je širom i razgledao kao da je u robnoj kući gdje bira odijelo. Pipao je po džepovima, zadizao manžetne, gledao porube.

Ponegdje bi koristio mali skalpel, dok je poderano platno cvililo. To što još nije našao ništa, ne znači da ničeg ni nema. Bilo je dobro što je sam.

Dugo mu je trebalo da ne polaže račune, više od dvadeset godina. Sad oko sebe ne želi ni podređene, ni nadređene. Kada prikupi dokaze (a i nedostatak dokaza je dokaz, i te kakav!) njegov trud će biti nagrađen. ŠEHER 18 BANJA LUKA

Neće se ništa spektakularno desiti. Nijedna žena ga neće pažljivije osmotriti, niti će dobiti bolji odrezak u restoranu, jer ostavlja utisak. Ali to njemu nije ni važno. Imaće onaj naročiti osjećaj, ljudima mahom nevidljiv, što se njega na koncu ne tiče. Njegova unutrašnja slagalica na taj će se način popuniti još jednim djelićem, neophodnim za vlastiti mozaik. A taj mozaik ne bi dao ni za šta na svijetu. Okrenuo se prema zvuku na vratima. Stubišnja čistačica provirila je iza odškrinutih vrata.

Oprostite, pogledala ga je mrko, držeći kantu sa krpom na obodu lima.

Htjela sam naplatiti stubišnje čišćenje, ali to niste vi. Žena se zapiljila u poderani dušek kao da iz njega vire ljudska crijeva. Čovjek njegovog ugleda svakako može nabaviti bolje stvari. Srce mu je zalupalo, ali samo malo jače. Njegovog ugleda. Ljudi vjerovatno misle da je to ugled. On je jedan od rijetkih koji zna da nije. Žena je još nešto govorila, a on je gledao poleđinu rama za sliku sa noćnog ormarića. Izvukao je fotografiju iza stakla. Luksemburški park. Svakako. Čovjek na slici bio je stasit i lijep. Držao je ruke u džepovima hlača, dok mu se na lijevo rame naslanjala nasmijana djevojčica, na pragu djevojaštva. Njegova kćerka koja s majkom živi u Kanadi. Znao je on takve. Gospođa majka je bila kćerka čuvenog dirigenta. I on je nesumnjivo imao ugled. Kiselo se nasmiješio. Sve je to bila kvarež koja je vrebala ispod površine kože. Vratio je sliku u ram, a onda se jedno vrijeme predomišljao. Na kraju ju je ostavio gdje je i bila. To je sad ionako svejedno. Tek tad je primijetio da ga žena sa vrata i dalje posmatra. Mahnuo joj je rukom da ide i ona ga je poslušala. Malo poslije, čuo je kako pomiče kofu s vodom po stubištu. Osmotrio je policu nasuprot kreveta, pretrpanu knjigama.

Gledao je naslove, na nekima zadržavajući, a s nekih sklanjajući pogled.

Kuhinja je bila puna delikatesnih začina i raznih konzervi. A frižider je bio kao zakopano blago. Premetao je po raznim vrstama kavijara, sireva, suhih kobasica sa začinskim biljem... Štednjak je bio isprskan uljem i raznim mirođijama. Ostrugao je crveni trag sa stakla na rerni,

Kolumna a onda se zagledao u natpis koji je neko našvrljao i zakačio iznad šporeta. Ovo je kuhinja, a ne apoteka. U ladici je pronašao veliku crnu plastičnu vreću za smeće u koju je potrpao koliko je moglo stati. Otvorio je vrata i tovar naslonio na zid. Kao da je samo na to čekala, spremačica se pojavila niotkud. Možete to uzeti, rekao joj je. Njemu više neće trebati. Razgledao je stare ploče, piljio u slike i akvarele na zidovima, mirisao muške toaletne vode po kupatilu, uključujući i nekoliko ženskih. Iznenadio se kada je vidio da se spušta veče. A onda je sjeo i čekao.

Vidim da ste se snašli. Muškarčev glas je bio dubok. Sjeo je na prvu stolicu, ne obraćajući pažnju na rasparani tapacirung i zagledao mu se u oči. I tu je dolazio najljepši dio. Čovjek nasuprot je otkrio da baš ovakvi trenuci, sve muke vezane za njegov posao čine, ne snošljivim, već blistavim. Mozaik u njemu se zažario od emocija koje su ga preplavile. Takvo što je bilo nemoguće doživjeti u bilo kojoj drugoj prilici.

Ovaj čovjek, što ovako ležerno sjedi, u njegovoj je vlasti. Od njega sada sve zavisi. Klimnuo je glavom. Da, snašao sam se. Držao je u ruci jednu knjigu, kao da ju je upravo čitao. Dopada vam se? Muškarac ga je i dalje gledao ravno u oči. Žar u grudima malo je splasnuo i on se trgnuo.

Dosad su uništili na hiljade sličnih, trebalo bi da pokaže malo više poštovanja. Nije ni očekivao ništa bolje od njega, ali mu je ipak zasmetalo.

Kao da je u dnu njegovih zjenica naslutio nešto nalik preziru. A on nije podnosio prezir. Trebao mu je strah. Nasmiješio se u prazno, jer nije mogao da gleda oči nasuprot. Ne biste smjeli ovo da čitate. Ne bih? A zašto? Jer ovakva djela kvare misao. Gore do pokvarena hrana tijelo.

Morate biti čisti. Čisti? Čovjek se smješkao. Šta je to čisto? Kao da je samo čekao da ga to upita, ustao je s mjesta na kojem je sjedio. Postoje načini, mnogi načini da se to sazna. A to su...? Sad će mu pokazati. Izvadio je iz džepa presavijen arak. Pružio mu je bez riječi. Kvarljiva roba. Bio je to spisak sa zabranjenim ili u najmanju ruku nepoželjnim sadržajima. Niste mi odgovorili, muškarac je podigao ruku, a onaj papir pustio da mu isklizne iz ruke i padne na pod. To ne bi pitalo ni malo dijete. Vi ste u ovom slučaju odrasli, pa pitam vas. Podrugljivo je naglašavao riječi, ali neka ga. Predajete studentima... Da...? Muškarac je nakrivio glavu. I utoliko je sve gore. Šta je to što je do đavola gore?

Vi još pitate. Imate drugačije mišljenje. Od koga? Smirio je ton. Od mene, drugih... Naravno da imam drugačije mišljenje. Pogotovo od vas.

Vi i ja imamo različito mišljenje oduvijek. Šta mu sad znači ovo oduvijek. Nije valjda da ga se sjeća od ranije, prije nego što je sve počelo.

Sumnjao je. Njihovi putevi se nisu mogli ukrstiti. A i da jesu, ovakva tobožnja uvažena gospoda nikada ga ne bi primijetila. Po tome sam valjda ljudsko biće koje misli, a ne ovca iz stada. Griješite. Kako, molim?

Kada se ne bi držali zajedno, ljudi bi propali. Svi ljudi zajedno? Naravno... Prekasno je uočio zamku. Stisnuo je zube. Naši ljudi. Oni drugi imaju svoje. Oni? Muškarac ga je opet pogledao sa podrugljivim izrazom. A vi i slični vama ste odlučili šta nas to drži zajedno? Gledao je u muškarčeve oči tren dva, a onda skrenuo pogled. Za ovaj slučaj bio je naročito zainteresovan. Pratio ga je već godinama. On sam je osmislio i ozvaničio konačno rješenje za njega. Krenućete još noćas. Je li? A gdje to? Uniforma vas čeka u mojoj kancelariji. Čovjek se namrštio. Kakva uniforma? Vojna. Ja nisam vojnik. Bićete. A u svrhu koje klanice treba da obučem uniformu? Zovite to kako hoćete. U svakom slučaju, korisniji ste tamo, nego ovdje. Konkretnije, ovdje ste štetni. Na osnovu čega me šaljete u rat u drugu zemlju s kojom mi navodno ne ratujemo? Na osnovu ovog. Čovjek je izvadio drugi papir iz džepa. Na njemu je bio uredno otisnut pečat. Da ste pokazali malo više razumijevanja za našu situaciju, siguran sam da bi s vašim ugledom i naobrazbom daleko dogurali. Mi cijenimo ljude poput vas, ako i oni cijene nas. Jesam li ja uhapšen? I zašto? Vrlo dobro znate da niste. Samo ste dobili vojni raspored. Kao recimo za vojnu vježbu. Vi dobro znate da to nije vojna vježba. Da li biste vašem sinu uručili ratni, ili kako vi kažete vojni poziv, da ratuje u zemlji s kojom navodno nismo u ratu? Nemam sina, a ni ženu. Niste mi još odgovorili. Kako nisam? Premetao je papir po ruci koji mu je ovaj vratio. Tu sve piše. Osim par nebuloza koje ste izgovorili i ovog nereda što ste napravili u mom stanu, kanite me otjerati u smrt tek tako? Tek tako? Svjećica na njegovom mozaiku treperila je kao na olujnom vjetru. Ja sam odlučio šta je najbolje i za vas i za nas.

Progutao je i predstavio se, mada to nije u opisu njegovog posla. On ne mora nikom da se pravda. Dovoljno je što je tu. Nočiti muškarac je podrazumijevao da ga prate, ali ovo je već prešlo svaku mjeru. Pogledao je u iskasapljen dušek. Šta je ovaj idiot mislio da će tamo naći? Nigdje ja ne idem! Moraćete. Prislilićete me? Odbijanje vojnog poziva ravno je veleizdaji. Zanimljivo. Onaj podrugljivi sjaj nahrupio je ponovo u čovjekove zjenice. I na koji način ja to izdajem zemlju koja zvanično nije u ratu? Tako što neću da idem kao pile za klanje na frontu preko granice? Nije to granica. Nije? Mi je ne priznajemo. Vi? Ne ja, nije mu se dopalo što zamuckuje. Već mi. Mi? Ta zemlja ne postoji tek tako sama za sebe, sviđalo se to vama ili ne. Ne može da postoji mimo nas.

Ma nemojte! Muškarac mu se sad kezio u lice. Pa čemu onda tajnovitost oko vaših plemenitih težnji. Možete razviti crne barjake javno.

Uradićemo to. Je li? Tako što ćete meni dati jedan. Nosite se do đavola i vi i vaši barjaci! Vi ne želite da razumijete da se najvažnije stvari često odvijaju tajno. Mi im pomažemo. Pomoć? Jesam li ja to dobro čuo, vi to nazivate pomoću? Klimnuo je glavom. Vi ste istoričar i valjda znate...

Znam! Baš zato. Čovjek je posmatrao muškarca zadovoljno. Koprcao se i to mu se dopadalo. A njegova mreža za sad nigdje ne propušta.

Mogao je naravno sve ovo skratiti, ali nije mu se žurilo. Kada budete tamo, biće vam drago da i vi možete računati na nas. Ja ne idem tamo ludi čovječe! Već sam bio dovoljno jasan. Ako vam se toliko dopada ta klanica, idite sami. Volio bih, ali to je nemoguće. Zašto? Jer moram da koordiniram. Vi? A s čim to koordinirate? S ljudima poput vas. Naša stvar je značajnija od života. Pretpostavljam mog. Osmjehnuo se u muškarčeve podrugljive oči. Žar u grudima ga je podsjetio na njegovu misiju. Bio je zadovoljan. Istinski zadovoljan. Juče je ispratio jednog ubogog studenta koji je umislio da je zametnuo svaki trag. Ali, njemu još niko nije umakao. Sada idite. Sutra rano imam predavanja. Ne brinite za to. Više nemate. Nemam? Kao što rekoh, korisniji ste tamo.

Uostalom, vaše sumnjive djelatnosti već su objelodanjene. Vi ne kupujete novine? Mislite, vaše pamflete. Pretpostavljam da bih u njima mogao da pročitam o svojim, kako rekoste djelatnostima. Jarost mu je bila u pogledu kada je podigao oči prema čovjeku. Pokušajte da razumijete, požurio je ovaj da kaže. Ovdje nikada više ne biste bili sigurni.

U ovim teškim momentima, najmanje nam trebaju oni koji se pozivaju na svoje mišljenje i time izdaju naciju. Sada smo svi kao jedan.

Muškarac je duboko udahnuo. Ne, niste vi ludi. Savršeno ste svjesni šta radite. Igrate predstavu koja je loša, ali iz publike ste već odavno otjerali najbolje kritičare. Ali, ja ne idem u taj vaš krvavi rat. Nemojte tako, nije to samo naš rat. I vaš je, vi ga uostalom iznosite na svojim plećima. Ne idem, ponovio je muškarac. Odmahnuo je rukom kao da tjera dosadnu muhu. Ne možete da me natjerate.

Dva dana kasnije Žena je čistila stepenice kada je naišao. Opet vi? Da, opet ja. Nisu vam se svidjele srdele? Žena je spustila pogled. Strašnu su larmu napravili dva dana ranije. Nikada ne bi pomislila da je onaj uglađeni gospodin državni neprijatelj. Svaki put bi je ljubazno pozdravio kada bi prolazio. Ali ona je samo žena koja se bori da preživi i takve stvari je se ne tiču. Čovjek koji joj se u prvi mah učinio kao krtica, napunio joj je frižider sadržajem one vreće za smeće bar na nedjelju dana. Nastavila je da čisti stepenice. Uglađeni gospodin je sada tamo gdje treba da bude, rekao je čovjek krtica. Pojačala je stisak na dršci čistača. Nije ni primijetila kada je onaj čovjek nestao.

Šest mjeseci poslije Taman je uhvatila kvaku od ulaznih vrata kada joj je nešto privuklo pogled. Izgledao je dobro kao i uvijek, mada je slika na rubovima bila malo rasplinuta. Ožalošćeni kćerka i supruga. Spustila je kofu sa vodom pored nogu. Imao je ženu i kćerku?! To već nije znala. Da li biste bili ljubazni da jednu stavite na njegova vrata? Čovjek je pružio čitulju i ona ju je uzela u jednu ruku, dok je drugom podizala kofu. Otvorio joj je vrata. Hvala, rekla je. Nema na čemu, i drugi put. Iz nekog razloga je zadrhtala. Š E H E R 19

BANJA LUKA

NOBELOVA NAGRADA ZA MIR

”Carska” igra Piše: Branko Tomić

Tomislava Kneza

Uz zlatne rukometaše, boksere i košarkašice, Banjaluka se ponosi i zlatnim fudbalerom – Tomislavom Knezom, koji je zaista igrao – „carski“! Prošao je kroz sve Borčeve selekcije i kao omladinac postao prvotimac. Do dvadeset šeste nosio je dres matičnog kluba i s njim 1961. ušao u Prvu saveznu ligu.

Banjalučani su podugo krčili put do Prve lige. Istina, već na početku, 1946. godine, imali su šansu da se domognu saveznog fudbalskog razreda, ali im je svu slast u odlučujućem kvalifikacionom meču, sa dva gola Milana Rajlića, ugrabio sarajevski Željezničar, i to na njihovom terenu, pred oko 6000 gledalaca. Bojer, Ganić, Kadenić, Ćejvan, Jurić, Jovanović, Mastela, Švraka, Škorić, Tešanović i Šašivarević dugo su „bolovali“ nakon ovog poraza, jer se na prag Prve lige nije dolazilo tako često.

Prvoligaški san postao stvarnost Do nove prilike mnogo vode proteklo je Vrbasom. Borac se godinama kretao Republičkom, Zonskom i Drugom ligom, prelazeći iz jedne u drugu, da bi konačno u proljeće 1961. ostvario svoj san i – postao prvoligaš! ŠEHER 20 BANJA LUKA

Opet je žestoku bitku vodio sa sarajevskim Željezničarom. Tri kola prije kraja imao je bod prednosti i 14. maja s glavnim konkurentom direktan okršaj u kome je pobjedom mogao riješiti sve dileme oko naslova prvaka. Kada je Janković u 53. minuti doveo Banjalučane u vodstvo od 1:0 izgledalo je da će tako i biti, bez obzira što su u drugom poluvremenu imali igrača manje (povrijeđen Kasumović) i nedovoljno oporavljenog reprezentativca Tomislava Kneza. Tako je izgledalo i minutu prije kraja, ali ne i na kraju. Sjajni strijelac Mišo Smajlović u posljednjim trenucima meča izjednačio je rezultat i 13.000 gledalaca zalio „hladnim tušem“. Činilo se da Borac opet gubi trku sa Željezničarom, jer je u dva preostala kola imao za protivnike snažnu tuzlansku Slobodu i Karlovac, koji se borio za opstanak. Želji je bilo znatno lakše, jer je na Grbavici dočekivao „izgubljeni“ Zagreb, a u goste išao već otpisanom Triglavu.

Sve je, ipak, bilo jasnije nakon susreta u Tuzli, u kome su Borac i Sloboda remizirali (0:0), tako da je lider i dalje sve konce držao u svojim rukama. U posljednjem kolu morao je na Gradskom stadionu savladati ekipu Karlovca, i to je učinio čak sa 7:1. Pritom je Željo u Ljubljani izvukao samo bod, pa je Borac promovisan u prvoligaša sa dva boda „viška“. Ovaj podvig ostvarili su Kolak (Radević), Krivokuća,

Fudbalske legende Kasumović, Jurić, Švraka, Alfirević, Vezmar, Tomljenović, Spasojević, Janković (Gombović) i Knez. „Prizor na stadionu bio je nezaboravan”, napisao je hroničar banjalučkog sporta Aleksandar Ravlić. ”Gorjele su baklje. Dječaci sa buketima cvijeća utrčali su u teren... Na ramenima gledalaca našli su se svi igrači zajedno sa trenerom Kokotovićem…“ Svoj najveći uspjeh do tada Banjalučani su ostvarili slaveći trideset petu godišnjicu kluba, i za nagradu su dobili prvu turneju po inostranstvu.

Putovali su u Holandiju, i u njoj odigrali četiri utakmice (jednu dobili, jednu remizirali i dvije izgubili).

S nestrpljenjem je čekan start u državnom prvenstvu. S nestrpljenjem i velikim hendikepom, jer je najbolji igrač Tomislav Knez baš tada prešao u zagrebački Dinamo, a pojačanja koja su dovedena nisu bila adekvatna zamjena izvanrednom reprezentativcu. Ceh neiskustvu skupo je plaćen. Sa samo 11 bodova u 22 utakmice Borac je ispao iz Prve lige.

Međutim, ni Knez nije dugo blistao u Maksimiru. U tri godine (1961 – 1964) za „modre“ je, zbog teže povrede, odigrao samo 33 prvenstvene utakmice, pa je nakratko preselio u komšiluk, u Trešnjevku, iz koje je, nakon 18 nastupa, krenuo u pečalbu.

Desetak godina igrao je za austrijske klubove Schwechat, Rapid, Kapfenberger i Güssing. Česte povrede usporavale su njegov razvoj, ali je i uprkos tome ostvario zavidnu karijeru, u kojoj je, uz reprezentativna odličja, sa Dinamom osvojio Kup Jugoslavije 1963., a sa bečkim Rapidom Prvenstvo Austrije 1967.

Tomislav Knez

Na olimpijskom tronu Knez je, i prije nego što će njegov Borac zakoračiti na elitnu scenu, bio jedini drugoligaški igrač na olimpijskom tronu – na Igrama u Rimu 1960.

Uz njega su tada za Jugoslaviju igrali Milutin Šoškić, Vladimir Durković, Fahrudin Jusufi, Ante Žanetić, Novak Roganović, Željko Perušić, Andrija Anković, Dušan Maravić, Milan Galić, Borivoje Kostić, Silvester Takač, Velimir Sombolac, Blagoje Vidinić, Aleksandar Kozlina, Željko Matuš i Zvonko Bego. Savladali su Egipat sa 6:1, Tursku sa 4:0, sa Bugarskom igrali 3:3, sa Italijom 1:1 (žrijebom išli dalje) i u finalu nadvisili Dansku sa 3:1.

Knez je odigrao svih pet utakmica na olimpijskom turniru, kao i jednu u kvalifikacijama 24. aprila (protiv Grčke u Atini, kada je bio strijelac petog gola za ”Plave” u visokoj pobjedi od 5:0). Mjesec dana kasnije našao se i u sastavu ”A” reprezentacije Jugoslavije, koja je u Kupu nacija u Parizu osvojila srebrnu medalju.

U dvije reprezentativne godine, od debija u Kazablanci 1. januara 1960. u susretu sa Marokom (5:0 za Jugoslaviju), pa do posljednjeg nastupa, 4. juna 1961. protiv Poljske u Beogradu (2:1), u 14 utakmica postigao je osam golova. I, što je još zanimljivije, u tim mečevima ”Plavi” su ostvarili 11 pobjeda i tri remija. Dakle, Knez je svoje nastupe u državmom dresu okončao bez poraza!

Igračku karijeru završio je u Austriji. U njoj je nekoliko godina radio i kao trener. Danas penzionerske dane provodi u Kapfenbergu.

Tomo Knez, sitan vez

Zlato u Rimu 1960.

Prvi put prvoligaši: Alfirević, Kasumović,Kulenović, Kolak, Janković, Tomljenović, Knez (stoje), Jurić, Spasojević, Krivokuća, Vezmar (čuče)

Tomo Knez je za mnoge poznavaoce banjalučkog fudbala jedan od tri najbolja igrača Borca svih vremena. Naravno, druga dvojica su Husnija Fazlić i Abid Kovačević. Poređenja su nezahvalna, ali u prilog Tomi idu vrhunski rezultati koje je ostvario u reprezentaciji Jugoslavije i nadasve zlatna olimpijska medalja.

Na Tominim utakmicama navijači su, poslije njegovih driblinga i golova, uzvikivali slogan «Tomo Knez, sitan vez». Slogan je osmislio njegov veliki poštovalac, pjesnik Dušan Mutić. Ovaj vrhunski fudbaler je odrastao u poznatoj banjalučkoj ulici Fra Grge Martića, iz koje su ponikli mnogi drugi poznati banjalučki sportisti, kulturni radnici, muzičari, a i glavni urednik ovog magazina. Tomislav Knez je rođen 9. 6. 1935. godine u Banjaluci. Dobitnik je srebrene plakete Fudbalskog saveza Jugoslavije i njen Zaslužni sportista.

Srebrna medalja osvojena na Prvenstvu Evrope: Fudbalska reprezentacija Jugoslavije, Tomo Knez čuči drugi s lijeva. Š E H E R 21

BANJA LUKA

Izgubljena racionalnost Foto: Mirsad Filipović

Piše: Ismet BEKRIĆ

Zašto je teže voljeti a lakše mrziti? Zašto je teže graditi a lakše uništavati? Zašto je teže poštovati a lakše ponižavati? Zašto je teže govoriti istinu a lakše lagati? Zašto se u crkvama molimo a napolju koljemo? Zašto drugome želimo loše a ne do Bog isto to nama?

Zašto se u ratove ide sa bajracima na kojima se viore krstovi i sveci a pod barjakom se čine klanje i silovanja? Teško je sve ovo razumjeti , posebno kada se radi o shvatanima današnjih mlađih ljudi.

U svojoj novoj knjizi ”Why We´r Polarized” novinar Ezra Klein zastupa tezu kako smo “razvili neku vrstu polarizovanog, političkog “megaidentiteta” koji se zasniva na tome da se mrzi sve što “drugi” zagovaraju. Dakle ne radi se o politici, niti racionalnim razmišljanima već sve više o našoj grupnoj i etničkoj pripadnosti. Sve manje su nam važne stvari koje život čine osmišljenim i sadržajnim poput ljubavi i relacije, osobe sa kojima dijelimo svakodnevicu, naših komšija. Ona u svom istraživanju dolazi do zaključka 22

da su muškarci konzervativniji u odnosu na žene pravdajujući to činjenicom da mlađe žene u većem obimu nastavljaju školovanje na visokim školama te njihovom voljom da nastave svoju karijeru preseljenjem u druge garadove koji im pružaju bolje mogućnosti.

Zašto se stvari postavljaju naopako i je li to razlog opravdanja naših neuspjeha ? Da li su nam drugi krivi za naše probleme? Da li je stanje stalnog straha razlog naše iracionalnosti? Naravno da nisu i takva shvatanja predstavljaju strašnu zabludu u kojoj se bježi od realnosti i odgovornost za svu moralnu, ekonomsku i političku mizeriju u kojoj se nalazimo .

Jaki su oni ljudi koji se uhvate u koštac sa svojim slabostima poput mržnje, sujete i gordosti i odupru stanju života stalnog straha i strepnje. Elem danas je to pandemija, juče su bile izbjeglice, prekjuče referendumi. Sto je sljedeće?

Marlon Brando je bio i ostao veliki. Ali ne samo što je bio briljantan glumac, već zato što je podržao Martina Luthera Kinga u borbi protiv rasne diskriminacije kao jedan od rijetkih bijelaca onda kad je trebalo biti hrabar i suprostaviti se rasističkom mišljenju većine. Veliki Muhamed Ali je bio i ostao veliki. Zato što je bio šampion i onda kada se suprostavio ratu u Vijetnamu sarkastično pravdajući svoj potez kako ga tamo ne zovu ”nigerom” za razliku od SAD. Samo ljudi koji su duhovno slabi nalaze izgovore za svoje slabosti dok oni koji se stavljaju na čelu pravde ne postaju saučesnicima nepravde.

U članku AlJazera Balkan „Zašto većina prezire mirovnjake a

voli zločince“ od 5 marta ove godine autor Tomislav Marković dolazi do zaključka kako je „ narativ o zavedenom, naivnom, lakovjernom narodu zapravo integralni dio autoritarne, patrijalne, kolektivističke kulture koja ne priznaje ličnu odgovornost“.

U briljatnoj analizi autor postavlja čitav niz pitanja; „Kako da većina uvijek bude zavedena u istom smjeru–desnom, nacionalističkom, nasilnom, šovinističkom, velikosrpskom, konzervativnom, retrogradnom, anticivilizacijskom? Kako se većina ne povede za nekim pametnim, za nekim ko im misli dobro već ih uvijek izmanipulišu zlikovci, lopovi i ubice? Zašto uvijek vjeruju lažovima a nikad onim koji govore istinu? Zašto se uvijek vjeruju

lažovima, a nikad onim koji govore istinu?“ ”Mnogima je srce pocrnilo a onda nezadovoljni, nesretni sa životom bez smisla ostali stalno gladni ljubavi i spokoja u duši”, reče moja prijateljica Nasiha K. To je upravo odgovor na pitanje zašto ljudi postaju iracionalni. Prepuštajući se sićušnim strastima sebičnosti, sujeta, zavisti, ličnih ambicija, netolerancije, mržnje znajući da su one u dobokoj suprotnosti sa unutrašnjim moralnim sudovima . Pobjednici su oni koji su sposobni da odgovorno preispitaju pobude svog srca suprostavljajući se lošim pobudama svoje prirode.

Tomislav Marković 23

Sokolski dom / Dom Društva za tjelesno vaspitanje ” DTV ”Partizan”

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Sportski objekti Hram sporta / Sportska dvorana ” Borik ” Tekst i foto: Adem Čukur

Prve organizovane sportske aktivnosti u Banjaluci javljaju se početkom XX-og vijeka kada je ,izmedju ostalog, osnovan i ” Srpski soko” (organizacija za tjelesno vaspitanje). Sokolski pokret javlja se u Českoj godine 1862 ( osnivač je Miroslav Tirs ) i u osnovi je imao ideju panslavizma. Vremenom se proširio na prostore južnoslovenskih naroda, a puni zamah je 24 Š E H E R

BANJA LUKA

doživio izmedju dva svjetska rata. Poslije Prvog svjetskog rata Sokolsko društvo se reorganizuje, a 1932 g. na lokalitetu zapadno od užeg gradskog jezgra uz ulici Marije Bursać počinje izgradnja ” Sokolskog doma ”. Projektant objekta je bio arhitekt Branko Jovanović. Objekat je skladnih proporcija, sa tradiranim elementima iz srpske srednjovjekovne graditeljske

Sjećanje baštine ( prvenstveno na južnoj / ulaznoj fasadi ), dok se u dispoziciji očituje uticaj funkcionalizma . Glavni prostor objekta čini univerzalna sala sa nešto nadvišenom binom, u kojoj su se, pored sportske namjene ( u prvom redu gimnastike ), održavale i druge kulturne manifestacije. Pored sale, objekat sadrži i odgovarajuće garderobe i sanitarije, kao i kancelarijske prostore na spratu. Poslije Drugog svjetskog rata to su prostorije Društva za tjelesno vaspitanje – DTV ” Partizan” ( kome je u osnovi bila gimnastika ) , a služila je i za rekreativno bavljenje sportom. U njemu je jedno vrijeme održavana i nastava fizičke kulture učenika Tehničke škole. Sedamdesetih godina proslog vijeka u Jugoslaviji jača materijalna osnova gradova i ”mali sportovi ” ( rukomet, košarka, odbojka, boks ....) se sele sa otvorenih terena u tada novoizgradjene sportske dvorane.

Tako je početkom sedamdesetih godina na prostoru pored sportskih terena na južnoj strani od Aleje Jugoslavenske armije, a sa zapadne strane omedjene starim pravoslavnim grobljem, izgradjena sportska dvoran po projektu arhitekte Seada Zahirovića iz PZ ”Plan” pod nazivom ” Borik ” ( otvorena 20.04. 1974 g. ). Igralište je veličine 40 x 20 m / dimenzijama koje odgovaraju rukometnom igralištu, a u koje se uklapaju igrališta ostalih sportova manjih dimenzija. Tribine su kapaciteta 3.000 gledalaca. Pored navedenog, dvorana ima i sve ostale potrebne sadržaje ; svlačionice sa sanitarijama, sobe za sudije, sanitarne čvorove za gledaoce, blagajne, ulazne holove... itd. , kao i kuglanu, te restoran sa terasom. Dvorana je višenamjenskog karaktera pa je lako prilagodljiva muzičkim koncertima i drugim manifestacijama kada se broj gledalaca koje može da primi znatno povećava. Objekat je uradjen sa konkavno zaobljenim uglovima fasada u tada često primjenjivanom natur-betonu, profiliranim po vertikali, a na ravnim dijelovima fasada su ritmično istaknuti moćni lijepo oblikovani četvrtasti zaobljeni volumeni sa staklenim / luxfer prizmama izmedju istih. Krov je ravan, a krovna konstrukcija je sa vidljivim čeličnim rešetkama i siporeks pločama. U krovu su ugradjene svjetlosne kupole, pa dvorana ima i zenitalno osvjetljenje. Izgradnjom dvorane, pored toga što su stvoreni optimalni uslovi za egzistenciju i takmičenje banjalučkih sportskih klubova, omogućena je i organizacija sportskih manifestacija višeg ranga, izmedju ostalih i Evropskog prvenstva za košarkašice održanog 1979 g. U prvoj polovini sedamdesetih godina na lokalitetu Mejdan, gradi se Društveni dom u čijem sastavu je i sportska dvorana kapaciteta 500 gledalaca . Projekat je uradio arhitekta Ferid Hozić. Početkom osamdesetih godina prošlog u naselju Ilidža u Gornjem Šeheru pored izvorišta termalnih voda izgradjen je objekat sa 25-metarskim plivačkim bazenom. Projektant objekta je arhitekta Sead Zahirović koji je, koliko mu je to sadržaj objekta omogućavao, uspio razudjenošću dispozicije i viševodnim kosim krovovima pokrivenim crnim eternitom prilagoditi objekat postojećem ambijentu. Vidljiva krovna konstrukcija je sa glavnim drvenim ljepljenim nosačima i obradjenom dašćanom oplatom u kojoj su ugradjene svjetlosne kupole. Pored bazena objekat sadrži i odgovarajuće garderobe, manje tribine uz bazen, dječiji bazen, te restoran. Za potrebe bazena uradjeno je i crpilište termalnih voda, koje se koriste djelimično za glavni bazen, a u cjelosti za bazen manjih dimenzija. Iako su prije zemljotresa samo pojedine škole imale fiskulturne sale, za razvoj sporta u Banjaluci značajno je što su poslije zemljotresa skoro sve škole posjedovale fiskulturne sale, kako novoizgradjene, tako i postojeće škole uz koje su sale dogradjene.

Južna fasada Sportske dvorane ” Borik

Sportska dvorana ”Borik” -panorama

Bazen u Gornjem Šeheru

Bazen u Gornjem Šeheru – panorama ŠEHER

BANJA LUKA

25

Prođoh Bosnom i Hercegovinom, uzduž i poprijeko...

Kamen o

... i svuda gdje sam bio vidio sam dobre ljude...

Foto: Mirsad Filipović

Piše:Mladen PANIĆ

u Tekija na B

ni

Pričala mi je mati da sam prohodao sa devet mjeseci. Nejake dječije noge nisu mogle da izdrže teret ostatka tijela pa su mi poprimile oblik kao da sam jahao bure ili nekog rasnog dorata. Želja za kretanjem, valjda je i tad bila jača od svega ostalog.

Kretanje je život. A čovjek u pokretu, putnik...

Vrlo rano sam osjetio potrebu za promjenom. Nije mi bio mali grad u kom sam se rodio. Naprotiv. Bio mi je i ostao taman.

Mali gradovi imaju veliku dušu, pa i ljudi rođeni u njima bivaju širokogrudni. Umiju da cijene važnost običnog. Znaju da žive u mjeri određenoj za čovjeka, onoj količini dovoljnoj da ga po ljudskosti pamte.

I kad sam krenuo na svoje putovanje, sa sobom sam, u maloj torbi, ponio mirise djedove avlije, među grudi sam stavio one hrastove i bukove šume sa obližnjih planina, u oko sam utisnuo sanjivu dolinu, a u vene tok Bosne, Zgošće i Trstionice da me povedu onoj zelenoj ljepotici Neretvi, bistroj Trebišnjici, da usred srca sve one nađu odgovore na sva moja unaprijed postavljena pitanja...o sebi...o drugima...

Mostar

Otisci vremena Kao mali sam se volio ispentrati na brdo Greben i preturati po njegovim stranama kamenje na kojem sam tražio otisak prošlog vremena, ne bih li našao jedan odgovor o sopstvenom porijeklu. Pronalazio sam fosilne ostatke školjki, riba, raznih insekata, trava, iste donosio kući slažući ih u podrum na opšte nezadovoljstvo starog, jer sam ionako skučen prostor za odlaganje bespotrebnih stvari "koje će nam nekada trebati", zatrpavao kamenjem, oštrim i sudbonosnim.

A kad sam pronašao fosil jednog cvijeta, jasan i prepoznatljiv, taj kamen sam ponio sa sobom u torbi da usidrim njime svoj brod razapetih jedara u smiraju luke, posred širokog mora od moje mlade i nemirne duše. "Šta će ti taj kamen?”, pitao me stari, "samo ti otežava torbu"...Rekoh mu mirno..."Neka ga, on mi olakšava putovanje, podsjeća me ko sam i odakle sam, te gdje se mogu vratiti, jednom..."

A i moj dolazak sa torbom punom uspomena i kamenom odrednikom je u biti bio moj povratak, dubokom i ljekovitom kori-

jenu mog bivstvovanja. Vratio sam se kući koju su davno napustili oni koji su išli ispred mene. O, kakvog je lijepog kamenja tamo bilo! Sred njega niče drvo, kraj njega niču mirisne trave, posred njega lijeno se sunčaju gušteri, pokoja zamišljena zmija. Jedna me pitala šta nosim u torbi pa joj pokazah kamen odrednik...Zasiktala je mudro, pogledala me oštrim okom i rekla..."Dobrodošao kući! Čovjek koji dolazi u kamene odaje i na poklon im nosi kamen, onaj je koji kamenu pripada."

A ja, sav njen Bosna i Hercegovina...zemlja izvan vremena određenog za prolaznost ljudi. Zemlja dobrih ljudi...dobrih Bošnjana. Blagorodna i žuljevita. Pitoma i divlja. Zlatna i Srebrena.

Istočna i zapadna. Sjeverna i Južna. Šumovita i kamenita. Radosna i tužna.

Osunčana i memljiva. Dobra i nikada loša.

Svoja i ničija.

A ja sav njen. Bezvremeni putnik sa ograničenim rokom trajanja. Tijelo se troši a duša bezvremeno širi. Tipično za ljude koje

odrednik

Bosna i Hercegovina...nije samo geografski pojam...To je sveprisustvo istine u životu svakog čovjeka. Ona je dokaz plemenitosti uronjene u prostodušnost.

Ona je dokaz da se u razlikama sjedinjuje isto.

Ona je Majka, nikada maćeha. Ona je kamen odrednik na kom od davnijeh dana cvjeta bijeli krin...i da znate, jednako miriše na kožu moje majke...

Vodopad Kravice

Bosfor Jajce

određuje kamen koji ponesoše sobom u torbi.

Prođoh Bosnom i Hercegovinom, uzduž i poprijeko. I svuda gdje sam bio vidio sam dobre ljude. A vidjao sam crne šume, kamene pustare, žutozlatne ravnice, beskrajne zelene livade, sniježne vrhove, tamne pećine, duboke, plitke, hladne i tople rijeke, planinska jezera, ljekobilje, čičak, đule, ašlame, avlije, džamije, crkve, sinagoge, mostove, kamene puteve, oštre litice što se drže za jedno drvo da ne padnu u provaliju, sokole, vukove, zmajeve...

Sva Bosna i njena Hercegovina u bogatstvu svojih razlika, a svuda ista. I svaki čovjek...nasmijan, širokogrudan, ma duša mu sija u očima kao da veli..."Moja kuća je i tvoja, putniče namjerniče, moja sofra je tvoja sitost, tvoja želja, moja glad, bujrum u svoje".

Dobri Bošnjani. Svoji, na svome. A svima sve daju. Jedino kamen onaj odrednik ako zatražiš, brecnu se i očima ti kažu..."To se ne dira i ne poklanja! To je sveto mjesto iz kog je nikao moj korijen!" Neshvatljivo drugima, a nama tako blisko i posve logično.

Kamen nije mrtva stvar...Da jeste...ne bi od

njega po Hercegovini kuće i puteve pravili, za žive...već bi u njih mejte, mrce ubacivali...

Onda kada sam shvatio da moram nastaviti svoj put dalje, jer su one noge i dalje bile nemirne, u međuvremenu očvrsle i djelimično ispravljene, a takva mi i duša, kud bih s njom...izvadio sam kamen odrednik iz torbe i ostavio ga Bosni i Hercegovini na čuvanje i brigu. Jer, znao sam i tad, da ću se vratiti.

Tamo ću se vratiti Naputovah se. Mada postoje mjesta na koja bih opet otišao. Mjesta u kojima sam pronašao istok svojih puteva. Takvo mjesto počiva na Bosforu, tamo gdje se dijele Evropa i Azija, tamo gdje se ne dijele Bizant i Orijent, već se sjedinjuju u savršenom smislu univerzuma. A tamo me sve podsjeća na Bosnu i Hercegovinu. I tamo kad prvi put kročih, imao sam isti osjećaj kao da sam se vratio kući. Gdje pripadam. No ipak...moje mjesto je tamo gdje ostavih kamen odrednik.

Tamo gdje soko nadlijeće tabiju, gdje se poj crkvenih zvona miluje sa ezanskim rijekama...tamo gdje uvire Neretva u Jadran

ili Bosna u Savu ili gdje Drina najzelenije teče, stidljivo nudeći svoje lice ko ogledalo, ćupriji pašinoj, da se u njoj ogleda i divi svojoj bezvremenosti...tamo gdje ovce pasu one beskrajne livade po gorskim stranama i visoravnima pa se bjelasaju ko biseri prosuti po zelenoj čohi Hercegovine...tamo gdje ilidžanski labud zatreperi vazduh, svjež igmanski, bijelim krilima ko duša što je dobrog Bošnjana...tamo gdje Kozara čuva Prijedorsko polje od hladnog sjeverca, ko mati kad od zime u skute i međ tople grudi, umetne glavu svog čeda...tamo gdje ciči bakar pod čekićem starog ciganina, i on Bosni i Hercegovini pripada...tamo gdje je grad nikao na zrnu soli pa sladi sobom majevičke noći izbeharane...tamo gdje je jedan Stari most, zauvijek mlad...tamo gdje je Trebišnjica nestala sred pitomog Popovog polja, skrivši svoju stidnoću pred kamenom iz kog je istekla...tamo gdje je Gatačko polje ravno i stara prađedova kuća od kamena, inspiracija mojih putovanja, ogledalo moje budućnosti...tamo gdje počiva kamen odrednik...tamo gdje je Bosna i njena Hercegovina...e tamo ću se vratiti...

Metropole Evrope – Bratislava

Foto: Ivica Peretić, Marijana Gubova i Mirsad Filipović

Dunavska ljepotica Tekst : Mirsad Filipović

... za koju je danski bajkopisac H. Kristian Andersen rekao da izgleda kao grad iz bajke...

Ovaj svoj pohod u Bratislavu posvećujem mom velikom prijatelju, Ivici Peretiću Pipi, koji nas tako iznenadno napusti, a s kojim sam godinama drugovao, pa smo dosta vremena proveli zajedno i u Bratislavi i posjetili mnoge njene znamenitosti i zanimljiva mjesta.

Bili smo zajedno na sahrani njegovom ocu Anti i bratu Zlaji, a zbog ovog prokletog virusa, nisam mogao biti, nažalost, na njegovoj. Čudan je ljudski život, kratak i često nemilosrdan, ali, ipak, ponekad vedar i obogaćen lijepim trenucima. Podosta takvih smo mi i naše porodice, i njegovi zagrebački i bratislavski prijatelji, proveli zajedno. Nešto od tih lijepih i zanimljivih sjećanja ću unijeti i u ovaj tekst. Dragi moj Pipo, znam, nećeš moći čitati ovu reportažu i dati svoj sud, ali se nadam da će tvoji najbliži biti zadovoljni. ŠEHER 28 BANJA LUKA

Bratislava nije velika metropola kao London, Pariz, Beč ili Rim, ali ima svoje mjesto i značaj u historijskom i kulturnom životu ovog dijela Evrope. Sjećam se, jednom smo Pipo i ja, sa suprugama Evom i Melkinom, doručkovali u Bratislavi, ručali u Beču i večerali u jednoj od najboljih mađarskih čardi. Bratislava je udaljena od austrijske granice samo 5 km, a od Mađarske 13 km. Beč je udaljen oko 60 km, Prag 320 i Budimpešta oko 200 km. Kada ste u ovom lijepom gradu, sve vam se čini blizu, za pet i po sati smo autom stizali u Banjaluku, za četiri sata u Zagreb, a za šest u Omišalj na Krku.

Ova dunavska ljepotica nudi mnogo toga vrijednoga za pogledati, a ja sam bio tamo prvi puta u osamdesetim godinama, a zadnji put prije dvije godine. Puno se toga izgradilo za ovih četrdeset godina i sada je glavni grad Slovačke veoma moderan evropski grad koji vri-

Putujući Evropom jedi posjetiti. Posebno plijeni pažnjom staro jezgro grada, dobro očuvano, koje čuva mnoge zanimljive historijske i kulturološke tajne.

Kraća historija Bratislavska oblast je naseljena otprilike prije 5000 godina prije nove ere, u mlađem kamenom dobu. Kelti su ovdje, 200 godina prije nove ere, osnovali prvo utvrđeno naselje. Kasnije dolaze Rimljani koji su vladali nekoliko vjekova. Dolaskom Slavena u 5. i 6. vijeku stvara se prva slavenska država poznata kao Samovo kraljevstvo, a sam pojam grada se spominje prvi put 907. godine i bio je središte Velikomoravske i Nitranske kneževine. Zbog svog geografskog položaja tadašnji Požun postaje veoma važno političko i privredno sjedište.

U narednim vjekovima, grad je bio na udaru velikih sila i postaje središte Ugarske države. Ubrzo dobija i status slobodnog kraljevskog grada, značajnog u srednjevjekovnoj Evropi. U svojim pohodima i pobjedama Otomanska imperija dolazi do Požuna, ali ga ne uspijeva osvojiti. 1536. godine Požun postaje glavni grad Ugarske i samim tim i dio Habsburške imperije. Grad postaje prijestolnica kraljeva, nadbiskupa i plemstva. U razdoblju od 1536. do 1830. jedanaest kraljeva i kraljica je okrunjeno u katedrali sv. Martina, a to je i period ubrzanog privrednog, ekonomskog i socijalnog razvoja grada. Uprkos prirodnim katastrofama, epidemijama i unutrašnjim borbama, grad se održao i u 18. vijeku, u doba vladavine Marije Terezije Austrijske, te postao najveći grad u današnjoj Slovačkoj i Mađarskoj. U vladavini Josipa II Požun prestaje biti glavnim gradom i sjedište se seli u Budim a mađarski jezik postaje službenim jezikom. Jača i slovački narodni pokret, ali u gradu je najviše živjelo Nijemaca i Mađara. 1809. godine, u svojim pohodima, grad zauzima Napoleon, a njegova vojska spaljuje zamak Theben. Istu sudbinu, 1811. godine doživljava i Bratislavski zamak.

Industrijskom revolucijom u 19. vijeku puno stoga se mijenja na bolje, razvija se željeznica, grade mostovi, otvaraju prve banke.

Proglašenjem Čehoslovačke republike, 1918. godine, veliki dio sadašnje Slovačke je pripojen novoosnovanoj državi, a 1. januara je osvojen i Požun i službeno preimenovan u Bratislavu. Tada se iz grada iselilo većinsko njemačko i mađarsko stanovništvo, a grad su naselili Česi i Slovaci. U vrijeme aneksiranja Austrije, 1938. godine, od nacističke Njemačke, Slovačka postaje njena marionetska država i taj dio historije ne služi na čast Slovačkoj. Njihove vlasti su Nijemcima isporučile 15 000 jevreja koji su većinom završili u koncentracionim logorima. Grad su od nacista oslobodili Rusi, 4. aprila 1945.godine. Čehoslovačka biva članicom Varšavskog pakta i postaje komunistička država. Pokušajem liberalizacije države 1968, grad okupiraju vojne snage Varšavskog pakta i Bratislava postaje glavnim gradom Slovačke Socijalističke Republike u okviru Čehoslovačke.

1989., godine takozvanom Baršunastom revolucijom, srušena je komunistička vlast. I dok se u tom periodu kod nas, poslije Titove smrti, rehabilitiraju ustaše i četnici, i buja nacionalizam, 1993. godine, Baršunastim „razvodom“, mirnim i gospodskim načinom, odvajaju se Slovaci i Česi. Bratislava tako postaje glavnim gradom nove Slovačke države.

Staro jezgro grada u prvom planu uskim uličicama, mnogobrojnim restoranima, kafićima i pivnicama.

Moj Pipo mi preporuči da ipak detaljnji obilazak grada počnemo od gradskog dvorca sa kojeg se pruža prekrasan pogled na Dunav i stari grad.

Bratislavský hrad – Bratislavski grad Ovaj impozantni dvorac datira iz 10. vijeka i građen je tada u gotičkom stiglu. Današnji oblik je dobio u 15. vijeku i dosta godina je bio u renesansnom stilu a posljednju rekonstrukcija je izvršena u doba Marije Terezije u 18. vijeku, i to u baroknom stilu. Dvorac je dugo bio krunidbena kraljevska rezidencija u kojoj su se čuvali kraljevi dragulji i ostali vrijedni eksponati. Kasnije je dvorac služio kao sjemenište i vojna kasarna. 1811. godine, nemarnošću pijanih autrijskih vojnika, izbio je veliki požar koji je gotovo uništio ovo važno političko, vojno i kulturno središte. Dvorac je konačno renoviran između 1956. - 1968. godine i danas izgleda fantastično. On je smješten na oko 100 metara iznad Dunava a sa njega možete vidjeti obližnje granice Austrije i Mađarske. Dvorac ima četiri velike kule i oblik 'naopačke okrenutim stolom', zbog karakterističnog oblika njegovih kula na rubovima dvorca. Ja sam bio tu kada je fasada dvorca bila oker-žute boje a sada dvorac blista sa svojom bijelom bojom. Ispred dvorca je prekrasan vrt, unutra je nekoliko različitih muzeja a u sklopu dvorca je i stari bunar, dubok 85 metara, iz kojeg se crpila pijaća voda za ljude koji su ovdje živjeli. Pored dvorca se nalazi lijep restoran sa pogledom na stari grad i tu smo se naravno odmarali uz slovačko, moje favorit pivo, tamni Šariš. Kada smo se iz dvorca

Znamenitosti Bratislava nije veliki grad (milionski), ima oko 460 000 stanovnika, i podijeljen je na pet geografskih okruga i 17 gradskih područja. Svako područje ima svog gradonačelnika (starosta).

Zahvaljujući mojim prijateljima, uspio sam obići poneke dijelove grada koji su izuzetno interesantni i u svakom od njih sam mogao vidjeti neku vrijednu historijsku ili kulturnu građevinu.

Staro jezgro Bratislave je priča sama za sebe. U principu i ne treba puno vremena, a niti kakvo prevozno sredstvo, da ga obiđete u jednom danu i osjetite gradsku ugodnu atmosferu koja se širi lijepim

Bratislavski dvorac je dugo bio krunidbena kraljevska rezidencija Š E H E R 29

BANJA LUKA

Putujući Evropom uputili prema centru grada, prošli smo pored zgrade Slovačkog parlamenta. Zanimljivo je da je ova građevina rađena od poznatog bračkog kamena.

Staro gradsko jezgro Mnogo lijepih ulica i uličica i nekoliko prekrasnih trgova čine staro jezgro grada. U srednjem vijeku grad je, kao i mnogi drugi, značajni, bio opasan zidinama, kako bi se lakše odbranio od neprijatelja. Grad je imao četiri ulaza-izlaza, na istočnoj strani bila su Laurinska vrata, a na južnom dijelu Ribarska vrata koja su bila najmanja od svih, a služila su za prolazak ribara koji su ulazili u grad noseći ulovljenu ribu iz Dunava. Na zapadnoj strani nalazila su se Vidrička vrata, također poznata kao Tamna ili Crna vrata, jer su izgledala kao tunel. Na sjeveru nalaze se Mihaelova vrata, koja su dobila ime po sv.

Mihaelu, a izvan zidina postojala je i crkva posvećena sv. Mihaelu koja je srušena da bi se materijal mogao upotrijebiti za izgradnju dodatnih zidova. U strogom centru se nalaze dva najveća trga sa mnogo značajnih građevina, Hlavné námestie (Glavni trg) i Hviezdoslavovo námestie ( Hviezdoslav trg). Ovaj drugi je dobio ime po Pavolu Orsaghu Hviezdoslavu, poznatom slovačkom pjesniku čiji se kip nalazi na sredini trga.

Na Glavnom trgu su najpoznatiji objekti Rolandova fontana, izgrađena 1572., nakon krunidbe kralja Maksimilijana Habsburškog.

Kruži legenda da se Rolandov (Roland je vitez i zaštitnik grada) kip okrene jednom u 100 godina. Na trgu se nalazi stara vijećnica-stara radnica, izgrađena još davne 1421. godine. Sada je u njoj muzej, a

Čumil, čovjek na poslu (Man at work)

Napoleonov vojnik odmara na klupi

Glavni trg sa Rolandovom fontanom, starom vijećnicom i mojim prijateljem Ivicom

Lijepi Naci u društvu sa Melisom, Denijelom i Matijom

Melkina i Ivica u Primacijalnoj palači ŠEHER 30 BANJA LUKA

nekad je služila kao sjedište gradskog vijeća slobodnog kraljevskog grada. Iza vijećnice je smješten Primacijalni trg sa Primacijalnom palačom - nadbiskupskom palačam. Na palači se nalazi željezni biskupski šešir težak 150 kg. Ovdje su nastupali Mozart, Bethoveen, Liszt, Bertok, a Napoleon je ovdje u decembru 1805. godine potpisao Presburški sporazum u tzv. Dvorani ogledala (po uzoru na Versailles).

Tu sada službuje gradonačelnik Bratislave. Posebno se doimaju kipovi smješteni na trgu i njegovoj blizini. Najpoznatiji su Čumil, čovjek na poslu (Man at work) koji viri iz šahta, najvjerovatnije

Putujući Evropom gledajući ženama ispod suknji, Napoleonov vojnik sa njegovom karakterističnom kapom koji se naslonio na klupu i simbolizira osvajanje grada od Napoleonove vojske, a posebna priča je lijepi Naci - Schone Naci. On prikazuje Ignaca Lamara, legendu Bratislave, koji je bio siromašan, često je šetao gradom u elegantnoj odjeći i pozdravljao prolaznike klanjajući se sa svojim šeširom. Žene je pozdravljao na tri jezika, slovačkom, njemačkom i mađarskom, riječima “ljubim ruke”. Ima tu još kipova ali ova tri su već postali simboli ovog grada. Nadam se da će i naš dobrica Ale dobiti u Banjaluci neko adekvatno priznanje.

Na Hviezdoslavu trgu se nalazi impozantna zgrada Slovačkog nacionalnog pozorišta, opere i baleta, izgrađena 1776.godine. Ispred nje nalazi se Ganimedova fontana koju je izgradio bratislavski kipar Victor Tilgner, 1888. godine. U blizini je i najveća slovačka koncertna dvorana Reduta, a i velika ribarska tržnica. Tu je i jedna od najljepših bratislavskih znamenitosti, predsjednička palača, koju nazivaju i slovačkom Bijelom kućom, aludirajući na Vašingtonsku.

Mihaljska ulica sa svojom Mihaljskom branom krije mnoge tajne iz prošlosti

Impozantna zgrada Slovačkog nacionalnog pozorišta, opere i baleta, izgrađena 1776.godine.

Grasalkovičeva palača, a sada predsjednička rezidencija, nalazi se pored bivše biskupske palače u kojoj su danas uredi vlade. Ova palača ima zanimljivu historiju. Dao ju je izgraditi grof Anton Grasalkovič, 1760.godine. On je bio veliki poklonik barokne muzike i imao je svoj lični orkestar. Neke premijere svojih djela tu je izvodio veliki kompozitor, Jozef Hajdn. U palači su se održavali koncerti, balovi i zabave. Zadnji vlasnici palače prije pada Austro-ugarske bili su nadvojvoda Fridrih Teschen i njegova žena Isabella Croy-Dulmen.

Grasalkovičeva palača:Neke premijere svojih djela tu je izvodio veliki kompozitor, Jozef Hajdn

U novije komunističko doba, vlasnik postaje država, a privatni park iza palače postaje javni park. U centru se nalaze mnogi muzeji i galerije, a vrijedno je spomenuti i elegantnu Mihaelovu ulicu koja vodi do Mihaelovog tornja, jedine preostale bivše osmatračnice u gradu.

Toranj je visok 51. metar a izgrađen je XVI vijeku. Sada se unutar tornja nalazi zanimljiva izložba oružja. Obišli smo i ostale trgove i poznate ulice, zanimljive kuće, a u jednoj takovoj, u Mihaljskoj ulici, svirao je tada šestogodišnji genijalac, Wolfang Amadeus Mocart.

Bratislava je zaista u jedno vrijeme moćne Austrougarske bila jedan od muzičkih evropskih centara.

U Mihaljskoj ulici na broju 10 svirao je genijalni Mocart Š E H E R 31

BANJA LUKA

Putujući Evropom Vjerski objekti U Bratislavi se oko 60 od sto stanovništva izjašnjava ka rimokatolici, a zanimljivo da se oko 30 odsto građana izjašnjavaju kao ateisti. Otprilike 6 odstoje Luterana, a procenat ostalih vjerskih grupa, jevreja, pravoslavaca, muslimana i jehovinih svjedoka je ispod jedan odsto. Svakako je najvažnija i najveća vjerska ustanova, cilj mnogih turista, Katedrala Svetog Martina, izgrađena u XIV vijeku u gotičkom stilu. U njoj su krunisani mađarski kraljevi, njih devet i osam kraljica, od kojih je najpoznatija Marija Terezija. Na vrhu crkvenog tornja se nalazi kruna teška 300 kg u kojoj je ugrađeno osam kg zlata. Na uljepšavanju katedrale radili su poznati kipari i slikari. U njoj su svirali Ludwig van Betoven i Franc List i u ovoj crkvi oni imaju svoje posvete. Nažalost, Katedrala i okolne zgrade propadaju zbog jakih vibracija s Novog mosta i Staronamestske. Obnova traje od 1997. godine. U blizini se nalazi i jedina Sinagoga u gradu i nije, nažalost, otvorena za posjete. Zanimljiva je i Crkva Svete Klare uz koju je smješten i samostan. Ova crkva je jedna od najstar-

Gradska sinagoga i Katedrala Svetog Martina

ijih u gradu, nije posebno velika ali joj je unutrašnjost veoma bogata.

Posebna turistička atrakcija je omalena, ali vrlo atraktivna, Crkva svete Elizabete. Ime je dobila po velikoj svetici Elizabeti, kćeri mađarskog kralja Andreja. Crkva je sagrađena u njezinu čast a projektirao ju je mađarski arhitekt i "otac moderne art nouveau" Odon Lechner, dok je Antal Durvay bio zadužen za građevinske radove.

Zovu je i Plavom crkvom jer je ukrašena s keramičkim cvjetnim pločicama u tamnoplavoj boji. Ova crkva je izgrađena u 18. vijeku.

Zanimljivo da se iza moje bivše osnovne škole "Mirko Višnjić" u Banjaluci nalazi novoizgrađena crkva u plavoj boji.

Brdo Slavin Kada smo prvi puta obilazili ovaj lijepi grad, Ivica je Melkinu i mene odveo na brdo Slavin. Sa njega se pruža veličanstven pogled na cijeli grad. Na brdu je izgrađen ogroman monument posvećen poginulim ruskim vojnicima (njih 6850) koji su učestvovali u odbrani grada i zapadne Slovačke od fašista u drugom svjetskom ratu. Kip je visok 37 m a oko podnožja upisana su imena slovačkih gradova i datumi njihovih oslobođenja. Okolo kipa, po cijelome brdu nalazi se groblje.

Tu se nalazi šest masovnih grobnica i 278 grobova. Kip-obelisk je izgrađen 1960.godine, a na njegovom vrhu se nalazi vojnik koji diže zastavu sa zlatnom zvijezdom na vrhu.

Ovdje su sahranjeni ruski junaci koji su oslobodili Bratislavu 1945. godine

Devín-Devin

Neobična Crkva Svete Elizabete-Plava crkva ŠEHER 32 BANJA LUKA

Porodica Peretić se smjestila u bratislavskoj četvrti Devin, tačnije Devinskom Novom Selu-Devínska Nová Ves. Nedaleko od njih nalazi se stari Devinski grad-dvorac koji je imao burnu historiju.

Nalazi se na ušću gdje se Morava ulijeva u Dunav. Ovo je također mjesto gde zvanično započinju Karpati, odnosno impozantni dugi planinski lanac koji se širi preko nekoliko evropskih država. Ovaj dvorac je od svog nastanka imao strateški značaj – u njemu su boravili Kelti, Rimljani, Germani, Sloveni i Mađari. U XV vijeku je bio zasebni grad, a tek je 1946. godine postao dijelom Bratislave. Pod udarom Napoleonovih snaga, ovaj dvorac je spaljen i uništen i izgubio je svoj prethodni značaj. Sada je ovo jedna od privlačnijih turističkih destinacija Bratislave. Morava pravi prirodnu granicu sa Austrijom pa je mnogo Čehoslovaka, u komunističko doba (željezne zavjese) izgubilo ovdje glavu pokušavajući se dokopati zapada.

Graničari su bili nemilosrdni.

Putujući Evropom Bivši Most Slovačkog narodnog ustanka, danas Novi most, građen je od 1967. do 1972. godine, dugačak je 430 metara, a teži oko 7,5 tona. Na jednom od stubova mosta, na visini od 80 metara, nalazi se restoran vidikovac "UFO" (ili NLO), koji stvarno liči na leteći tanjir. Popeli smo se liftom do restorana i uživali u fantastičnoj panorami svih dijelova grada. Eva i Pipo su nas vodili i do ogromnog Kamzik TV tornja na obližnjem brdu Kolibe, na nadmorskoj visini do preko 400 metara, na predjelu Malih Karpata. Tamo smo osim predivne šetnje nacionalnim Forest parkom, odsjeli u rotirajućem restoranu u tornju i uz odličan ručak imali pred sobom prekrasan pogled na cijelu Bratislavu, te austrijsku i češku granicu. Toranj je izgrađen 1975. godine, visok je 196 m i čudesno izgleda. Naši slovački prijatelji su nam spremali slovačke specijalitete, a Evina guska sa mlincima i kiselim kupusom je poseban doživljaj. Popularna je borovička, slovačka rakija, Zlatni Bažant-fazan slovačko pivo i kofola, jedna vrsta njihove Coca-Cole, popularna kod omladine.

Devinski grad-dvorac koji je imao burnu historiju

Mnogo nevinih ljudi je ovdje izgubilo glavu pokušavajući se dokopati zapada Bratislava je i jedini glavni grad koji se graniči s dvije države.

Kroz njega protiče Dunav i dijeli grad na stari dio, koji sam već opisao, i ogromno naselje Petržalka koje je urbani i moderni dio glavnog grada Slovačke. Ovi dijelovi su spojeni sa pet mostova, a najvažniji je moderni Apolo most, i on je najnoviji most preko Dunava u Bratislavi. Gradio se u periodu od 2002. do 2005. godine.

Ovaj most je jedini evropski projekat nominovan za nagradu OPAL (najbolji projekti i vođe) koju dodjeljuje Američko inženjersko društvo. Zanimljivo je da je ovaj most uspio da se plasira u finale kad se ova nagrada dodjeljivala 2006. godine.

Pogled na Apolo most sa Novog mosta

196 metara visoki Tv toranj Kamzik

Eva i Melkina u rotirajućem restoranu Kamzik Š E H E R 33

BANJA LUKA

Putujući Evropom

Hrvatski kulturni centar-Peretići su puno toga uradili za Hrvatsko kulturno društvo U XVI vijeku su se u ove krajeve doselili Hrvati, bježeći pod najezdom Turaka, i godinama su zadržavali svoju tradiciju, kulturu i jezik, kao što i mi sada isto pokušavamo u Švedskoj. U Devinskom Novom Selu se svake godine održava Festival hrvatske kulture (Festival chorvátskej kultúry). Moj Ivica je bio veoma aktivan u hrvatskom kulturnom društvu i tu je napravio puno dobrih stvari. Njegov prijatelj Miro mi je često pričao o njegovanju hrvatske kulture i to na veoma lijepom hrvatskom jeziku. A od njegovih najboljih slovačkih prijatelja, direktora novinske državne agencije Petera,

Slavni Danac Hans Christian Andersen je Bratislavu nazvao bajnim gradom dekana Trnavskog Univerziteta Martina i poduzetnika Lojze, saznao sam dosta o ovome lijepom gradu. A tu su, uvijek na usluzi, Eva, njihova djeca Marijana, Nikola i Matija, ako nešto treba objasniti ili pomoći. Oni su tipičan primjer odmjerenih gradskih kulturnih građana ovog lijepog bajkovitog grada.

Hans Christian Andersen, veliki danski pisac, koji je svojedobno boravio u Bratislavi, rekao je za nju da izgleda kao grad iz bajki. Grad mu se odužio lijepom statuom u centru grada.

“Merhamet“ Banjaluka: Humanost na djelu

Ljudi dobre volje Tekst i foto: Zlatan Gunić Tokom 1992. godine, u vihoru rata i ratnih nedaća, u Banjaluci je svoja vrata, i srca, otvorio “Merhamet“, humanitarna organizacija koja je tada bila jedina ruka pomoći ne samo onima kojima je bila najpotrebnija, Bošnjacima, nego i ostalima koji se nisu imali kome obratiti. U poslijeratno doba susrećemo se s poplavama i drugim nedaćama, u ovo današnje vrijeme s pandemijom Corona virusa, tako da MDD „Merhamet“ i dalje ima veliku humanitarnu ulogu. Corona virus donio je paniku i neizvjesnost, te veliku brigu u vezi sa zdravljem i egzistencijom građana, pa je „Merhamet“ ponovo pokazao humanost na djelu. „Merhamet“ u svome sastavu ima javnu kuhinju i ambulantnu patronažnu službu, koje u ovim uslovima imaju veliku ulogu i odgovornost.Uz to ima i 165 korisnika kojima se pripravlja po jedan topli obrok, od kojih se 98 dostavlja na kućnu adresu. „Merhamet“ i njegovi humanitarci nisu izostali u toj velikoj borbi za zdravlje, brigu i opskrbu, kao i u edukaciji o poštivanju doneŠEHER 34 BANJA LUKA

senih mjera Vlade RS i štaba civilne zaštite .Već na početku pojave Corona virusa posjetili su više porodica, „snimili situaciju“ i stanovnike upozorili i savjetovali kako da se pridržavaju mjera kako bi sačuvali svoje zdravlje. Nisu izostali ni već tradicionalni iftari u toku Ramazana, kad su ih dostavljali na kućne adrese naših korisnika. Zbog većih potreba, posebno u pridržavanju novih mjera, morali smo osigurati i veća finansijska sredstva, jer je došlo i do povećanja neplaniranih troškova.

Plemeniti donatori: firme, udružanja, pojedinci, pogotovo iz dijaspore širom svijeta, uvijek su bili na strani humanosti i dobročinstva, koje spajamnoge naše sugrađane i u dobru i u zlu. „Merhamet“ se ne bi održao bezljudi dobre volje kako bi organizovao opskrbu brojnih porodica, omogućujući im sigurnost i vjeru u bolje sutra.

Moramo posebno napomenuti one donatore koji su nam pritekli u pomoć svojim donacijama, kako u hrani tako i u novčanimsredstvima: „Plivit Trade“- Golalić Zlatan, MI „Madi Tešanj“, „Mesnica Tulumović“ Banja Luka, MI „Akova“ Sarajevo, mljekara „Mlijeko produkt“ Kozarska Dubica, MDD „Merhamet“ Švedska, Savez Banjalučana Švedska, Vlada RS, te im se zahvaljujemo u ime osoblja, korisnika i članova Moramo spomenuti i upravu Grada Banja Luka koja nas redovno sufinansira, Ministarstvo uprave i lokalne samouprave RS, Medicinski fakultet, koji nam je donirao zaštitne maske, te neumorne „Merhametlije“ iz društva na nesebičnom radu i požrtvovanosti u ovim teškim uslovima rada uzrokovanim pandemijom virusa Corona.

ReportaĹža

SAJAM KNJIGA – U »ŠEHER BANJOJ LUCI«

Foto: Mirsad Filipović

Ženski ljepopis Umjesto promocije na svetkovini knjiga u Sarajevu, koja je u novoj situaciji planirana za jesen, priređujemo vam jednu promociju stihova i proze banjalučkih spisateljica na stranicama našeg i vašeg magazina.

(Pripremila: Redakcija lista) April je mjesec otvorenih pupoljaka i otvorenih – stranica knjiga. U to vrijeme održava se i Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, na kojem su od svojih prvih izdanja živo prisutni i »Banjalučki žubori«, i naš magazin, naš »Šeher Banja Luka«, i naši brojni literarni stvaraoci rasuti svijetom, ali ipak zgusnuti u plemenitosti i ljubavi prema rodnom kraju. Ovog aprila, nažalost, sajamske hale Skenderije samuju, a svetkovina knjige odgođena je za jesen.

Na svu sreću, knjige su tu, izlaze, žive, i možemo ih čitati i putem interneta, fb poruka i raznih stranica i portala. Umjesto planirane promocije novih naslova naših autora, i novih brojeva »Banjalučkih žubora« i »Šeher Banje Luke«, koja se održava pod već ustaljenim nazivom »Žubori Šeher Banje Luke«, žubor riječi neka se bar malo začuje sa ove promocije u našem i vašem magazinu.

Ovog puta uvodimo vas u svijet banjalučkih pjesnikina i prozaistki koje već skoro tri decenije stvaraju u dijaspori, od Skandinavije, Njemačke i Engleske, do Amerike i Kanade. Ovo je samo jedan slap iz bogatog toka poezije i proze koje stvaraju naše književnice, a koje su i redovne saradnice »Šeher Banje Luke«, te »Banjalučkih žubora«. ŠEHER 36 BANJA LUKA

Nastavit ćemo da vam približavamo njihovu literaturu; već u idućem broju, koji će biti posvećen i »Vezenom mostu«, moći ćete svoja osjećanja utkati u vez pjesnikinja Nasihe Kapidžić Hadžić i Enise Osmančević Ćurić.

Ovom pjesničkom drugovanju dali smo naslov »Ženski ljepopis«, pa naslovu nove knjige »Banjalučkih žubora« koja će ponajviše biti u znaku Vrbasa, i kao rijeke, i kao umjetničke inspiracije i životnih nadahnuća – »Vrbaski ljepopis«.

SAJAM KNJIGA – U »ŠEHER BANJOJ LUCI«

Ljubica Perkman:

Nataša Križanić:

Trag

Sjene

Još ne znam za samoće, bolne i bez daha, otkucaj vremena, i tiha i plaha.

Srce mi čezne i samo vas hoće prije neg uvene od čežnje il' straha.

Starost me pritišče, sjenu svoju vučem i sve uspomene čuvam u svom kutu, godine protekle pod mojim su ključem, sa otiskom stopa na utrtom putu.

Iz knjige izabranih pjesama »Boje života«

Po lišću suhom stope još gaze, lica bez sjaja samo prolaze.

Ja njih ne poznam, ni ona mene, ostale još su samote sjene.

Dok lutam gradom htjela bih prvo, da vidim makar poznato drvo, sjene i dalje svuda me prate, kad bi se htjele sa mnom da vrate.

Tražim goluba, na trgu grada, bar kao tračak proteklih nada, a i tu spazih umorne sjene, kad bi bar mogle prepoznati mene.

Iz knjige »Most duginih boja«

Š E H E R 37

BANJA LUKA

SAJAM KNJIGA – U »ŠEHER BANJOJ LUCI«

Azra Dedić:

Sabaheta Hadžikadić:

Ulica naša

Štafelaj

Idemo nas dvoje ulicom, zaprave.

Juče je odsanjasmo, izdaleka.

Hodamo brzo, srcem gazimo, Pod nogama da je čvrsto Osjetimo.

Ulicu našu koje smo se napokon dočepali Iz snova u javu prebacili.

Idemo nas dvoje, zbunjeni i nijemi i onda smo stali.

S njom bivšom nismo se rastali.

S njom ovom nismo se sastali.

Idemo ulicom koracima sjećanja, Lebdimo nad prostorom.

Iz knjige »Odsanjani grad«

Štafelaj me gleda, poprijeko, iz kuta, ko da želi znati kud mi pogled luta.

Koju stazu sada gaziš, i zašto me obilaziš?

Da li skupljaš snove kad ulaziš u vrtove koje i ja s tobom bojim?

Rađaš li to slike nove?

Da l' me tvoja ruka zove, da li i ja tu postojim?

Ko ti je sada preći od mene, i od boje, jer odsustvo tvoje podnosim stojeći.

Od tebe mi, štafelaju, niko nema preći, samo nekad s tebe putuju i riječi.

Iz knjige »Nedosanjani snovi«

ŠEHER 38 BANJA LUKA

SAJAM KNJIGA – U »ŠEHER BANJOJ LUCI«

Sadeta Sokol:

Siba Halimić:

Iskerani grad

Pokrij me svojom sjenkom

Kud god da krenem i Ti si sa mnom, jer Ti si u meni, u mome sjećanju, u mojoj zjeni.

Sa svakim snom Tebi se vraćam, Vrbasu bistrom, i tada shvaćam – Ti si moj dom.

Pokrij me da mirno sanjam tamo gdje Vrbas obale ljubi da se i ljubav ne izgubi…

Pokrij me samo svojom sjenkom i obalama da više nikad ne budem sama…

Keram te, grade, od najljepših niti, keram snove, nade, jer nada si i Ti, zato ma gdje god da smo, u Tebe smo sviti.

(Iz knjige »Iskerane pjesme«)

Š E H E R 39

BANJA LUKA

SAJAM KNJIGA – U »ŠEHER BANJOJ LUCI«

Asima Simka Smajić:

Vasvija Dedić Bačevac:

Kitiri

Koferaši

Vraćajući se iz obližnjeg magazina, svaki put sretnem istu ženu, koja mi uvijek postavlja isto pitanje: - Šta si danas lijepo kupila?

- Kitire! – kažem.

- Čuj, kitire, pa ovdje se to drugačije kaže. Jesi li čula za popkorn?

Brzinom munje, moje misli vratiše se u sokake, u mahale, odletješe kući, tamo daleko, kao nekada. Tu, na pločniku jedne nebitne ulice u tuđini, postadoh dijete, zahvaćeno radošću koja nas je obuhvatala kada bismo iz obližnjeg sokaka začuli povike: -Kitiri, kitiri, vrući kitiri! Samo kod vašeg Ibre!

A onda bi laganim korakom, kao da se šeta, iskrsnula iza ćoška visoka, mršava Ibrina prilika, odjevena u još duži zeleni hubertus sa pojasom oko struka.

Pod rukom bi nosio veliku pletenu korpu, na kojoj je uvijek visila kita umjetnog cvijeća. Iza uha, zakačena cigara.

U korpi su se rumenile lopte, sastavljene od kitira, povezane crvenom slatkom tekućinom, pa se u ustima stapalo slatko i slano.

Za nas djecu, u to vrijeme, Ibrini kitiri su bili najljepša poslastica.

Pričalo se, da su viđali Ibru kako bi ponekad, ako bi se loptica počinjala raspadati, pljunuo u nju i slatki preliv bi ponovo učvrstio klupko kitira u obliku lopte.

Bilo istina ili ne, Ibro bi ipak začas rasprodao svoju korpu kitira, a mi smo ga sutradan ponovo s nestrpljenjem iščekivali.

Moje misli prekinu žena.

- Jesi li čula za pop-korn?

- Nisam – velim. – Moji kitiri ostaju, samo, kitiriii.

Iz knjige priča »Hronika avenije Proudhon«, Sarajevo, 2015.

ŠEHER 40 BANJA LUKA

...Da mi je neko rekao da će biti rat i da ću doći kao izbjeglica u zemlju moje bliske prijateljice Pipi i njene stvoriteljice Astrid Lindgren, kao i moje omiljene grupe Abba, odlučno bih rekla: Ala lažeš! Međutim kada kormilo pukne i kada stvari izmaknu kontroli sve nemoguće je i te kako moguće pa se nađeš u bizarnom pozorištu u kojem ti je dodijeljena uloga od koje se ježiš i drhtiš, ali je pokorno igraš nemoćan da nađeš izlaz. Čovjek se okreće oko sebe, obavijen sjenkama rata, sav u pitanju zašto sam morao doći ovamo pod najnečovječnijim okolnostima i osjetiti bol progonjene zvjeri. Zašto se to nama desilo kada smo imali divnu zemlju, koju je čovjek mogao opisati u superlativu mirne savjesti? Ono što je bilo najdragocjenije da smo vjerovali jedni drugima i u svakom djeliću zemlje osjećali se kao kod kuće a ono što je bilo drugačije zvali smo folklorom i tradicijom.

Riječ rat bila je ružna apstrakcija, koju smo najradije potiskivali humorom a da ne govorimo o vicevima sa Husom i Hasom u kojima je po običaju tvrdoglavi i „glupi“ Bosanac najebo i niko nije ni slutio da ćemo u stvarnosti proći kao u vicevima i da ćemo postati žrtva monstruoznih ideja, koje će nas provesti kroz krugove pakla.. Na časovima historije zgražavali smo se i glasno iznosili nad zlom prošlih ratova, mrakom srednjeg vijeka, javnom spaljivanju žena, danonoćno zapaljenim lomačama i ognjenim jezicima što su nezajažljivo gutali naučna razmišljanja i jezgro napretka čovječanstva. Čudili smo se: vlažnim, mračnim i memljivim tamnicama i dželatima što hladnokrvo gase živote kao domaćin lampe pred spavanje.

Bili smo srećni i ponosni gledajući gizdave blagodeti domovine, ukrašene grimiznim niskama brda, prošaranih živopisnim izvorima, mirisima planinskog bilja i magijom idiličnog života, slikovitih sela, uljuškanih u tanahnim zvucima cvrkuta ptica i radosne ode zrikavaca. Čak smo i pomagali gladnim i siromašnim zemljama, samilosno gledali slike bijede i mizerije stvarnosti djece sa obješenim trbusima od kronične izgladnjelosti.

Razmišljali smo i živjeli u duhu Generalićevih slika, što zarobljavaju živošću, spontanošću a iznad svega jednostavnošću i naivom, koja kao da se dodvoravala sferama dječijeg sna.

Ponosno smo izgovarali riječi bratstvo i jedinstvo i prsili se do besvijesti njihovim uzvišenim značenjem i odlučno zagušivali sve zlokobne zloduhe izvana, što su proricali propast i sanjali da dođe čas kada će se naš „Titanik sreće“, razbiti o vlastitu hrid, a oni ushićeni kupiti komade, da nahrane svoju bolesnu sujetu.

Mašta se zapliće u talasima Jadranskog mora i skladno uranja u prozirne dubine u kojima uživamo u morskom svijetu, prepunom neobičnih bića. U rumenim sutonima sjedili smo na pješčanoj obali, zaneseni šumom mora i purpurnim bojama zalazećeg sunca. Meškoljili smo se milovani svilom maestrala, omanđijani ljetnim romansama, mirisom divnih čempresa.

Kako se samo čekalo i sanjalo to dugo, toplo ljeto, okrunjeno odmorima kraj mora od čije plave magije ostaješ bez daha sa gomilama lijepe čeljadi i uščupernih strankinja namirisanih Coco de Chanel parfemom i očima sjajnima od snova, da ta plava laguna ovozemaljskog raja, obećava nešto neproživljeno.

SAJAM KNJIGA – U »ŠEHER BANJOJ LUCI« Plažom su lahorile i lepršale plavokose djeve tuđeg neba, u oskudnim bikinijima iz koji su virile privlačne obline dok su domaći turisti i mjesni plejboji parili oči i gutali knedle raspaljene požude.

Taj ti naš muški svijet može nekako bez svega, ali kada je u pitanju zgodno i vrtljivo žensko mozak mu se tako lako zapali da zaboravi na sve osim na trenutačnu žeravicu na kojoj se prži. I bije ih takav glas i van granica pa su dolazile namiguše i iz drugih država sa pedantno pripremljenim štapovima za pecanje mužjaka, koji su im zdušno otvarali vrata sedmog neba. Dečki nisu baš dobro baratali stranim jezicima, ali Schlafen zussamen je znao svaki ko pjesmicu.

Takvo je podneblje, malo more, malo nebo, malo krš i zrikavci, pa te sva ta čuda bubnu u glavu i samo misliš na hopa-cupa u krevetu.

Sjeverno more je nešto drugo: tamnije, hladnije, opasnije i nepristupačnije. Posjeduje drugačiju ljepotu, koja je interesantna i privlačna na svoj način. Ono je zlokobno crno iznutra i kao da te vuče na dno magnetizmom dubine. Tamne alge sapliću ti se oko nogu kao morske nemani pa ti se čini da si u raljama čudovišta.

Sjeverno more je za hrabre i vješte plivače i neke vodoljupce koji otkrivaju njegovu ljepotu na njihov način u samo njima znanim nijansama i nemuštom govoru vode. Sreća da je more plitko, daleko od obale, pa je lijepo i bezopasno za djecu, jer mogu da se igraju u mulju. Ali ako zaplivaš u dubine, onda si zakoračio u opasne sfere, u kojima možeš nestati u zagrljaju sa morskim sirenama.

Iz romana ”Koferaši” čiji je odlomak uvršten u Antologiju i Monografiju umjetnika BiH u dijaspori

ČUĐENJE U SVIJETU Piše: Mišo MARIĆ Javljaju mi se Mostarci spakovani za jug. Malo će u Mostar, malo na more, govore. Na more su išli uvijek. Ne preko, nego iz Mostara.

Kojeg patim kao porodicu dobrih ljudi. Danas su takvi turisti u gradu.

Turisti su, nekad, maštali da budu Mostarci. Ovo je sjećanje na jednog od čudesnih.

- Mostar i Novi Sad uvek su bili jedini moj izbor. Kad sam se vraćao iz mornarice, bacao sam dinar – u kom da se skrasim. Dinar me obmanuo. Ali kad god mi se dogodi nevolja, ili sam u grdnoj čamotinji – evo me u Mostar, govorio je Miroslav Mika Antić. Koji je u Mostaru našao braću. Icu Voljevicu i ovog pisara. Rodbinski dokumenat čuvah u kolekciji razglednica, pisama i biblioteci knjiga s posvetom: “Miši Antiću Miroslav Marić”. Potpisano pola latinicom pola ćirilicom. On i Zuko Džumhur tako se potpisivali. Mikin “Plavi Čuperak”, prva knjiga kod nas, i drugih, o ljubavi osnovaca za autorova vijeka doživjela je 70 izdanja. Broj prevoda ne znam, ali puno nešto.

Sjećate se: “Čuperak kose obično nose neko na oku, neko do nosa, al ima jedan čuperak plavi zamisli gde?

- U mojoj glavi.”...

Poslije “Čuperka” u južnoslavenskoj poeziji ništa više nije bilo isto.

Kad ga molih za novinsku biografiju, govorio je: - Batali, biografija je neprijatna stvar. Gnjave decu po školama.

Imam tuce biografija, a šta će mi biografije koje sam već doživeo. I smišljao nove, ljepše. Iz kojih ću ponešto zapisati. Počev od ’32. iz sela Mokrin u Banatu gdje je rođen i kao osnovac već bio siroče.

- Tata je bio učitelj. U jednoj raciji na partizane ’42. vukli su ga fašisti po kaldrmi pa predali majci, sestrama i meni u fronclama…

Bio je, Mika, gimnazijalac i bokser u Kikindi. Juniorski prvak Vojvodine u velteru.

- Smatrao sam da poeziju pišu ćaknuti, a boks sam voleo. Dok me jedan glavat momak u Zrenjaninu nije isprebijao. Vuku me s ringa grogiranog a nešto mi se unosi u lice i dernja: pederu! Udarim - pojma nemam koga. Sutra u novinama vest: bokser siledžija nokautirao ženu. Dobijem ukor pred isključenje iz gimnazije i, kraj boksa...

Onda je bio mornar, fizički radnik u pivari, kafanski pjevač u Tuzli, kompresoraš, zidarski pomoćnik, stolar... Kad je od grada dobio kuću, Mihala Babinke 10 Novi Sad, s njim, Veljom Miloševićem i Šimom Ešićem provedoh 15 dana u Bugojnu odakle nas voze da govorimo poeziju po školama. Dijelih s Mikom sobu u “Akvariumu”. Do pred zoru priča kako je sve zidove u tek ozidanoj kući porušio, ziđe s novim rasporedom; kakav će kuhinjski i sobni ŠEHER 42 BANJA LUKA

namještaj napraviti. U Gornjem Vakufu završimo matine. Zove me pred izlog gvožđarske radnje: - Burazeru, jel’ vidiš ova dleta - govori. - Ovo su najbolja dleta na svetu.

Ljeto je, radi se dvokratno. Dva sata smo se znojili pred radnjom dok nije došao prodavač. Pokupovao je sva dlijeta, turpije, blanje...

Kad dođoh na naselje, vodio me po kući, s ponosom pokazivao ručni rad. “Ravno Lesnini”, govorih iskreno. “Ima više alata nego Lesnina”, govorila Ljilja prijekorno.

- Mislim da sam postao pesnik kad me onaj glavati u Zrenjaninu olešio. Mnogo me udarao po glavi, poremetio nešto. Od tad sam počeo da sanjam i ulepšavam svet. Znaš, ima jedan Antić kojeg zovu Big Lale. Vadi zečeve iz šešira, mađioničar. Zovem ga rođak, on mene kolega. Pitam: kako smo kolege? Veli: “Ti možeš od jednog leptira uzeti levo, od drugog desno krilo i napraviti krov nad glavom.

Posle ti ne smeta ni kiša ni sunce”. Tad sam shvatio da se bavimo istom poslom. Poezija je magija.

Magiju je obogatio s 30 knjiga. Izvrsnih, Antićevskih. Pisao u novinama za odrasle, uređivao za djecu. Sa čestih putovanja pisao razglednice. Čuvah iz Štokholma, Pariza, Otave, Ulan Batora, Njujorka, Tokija, Rige, Moskve, Ohrida, Cetinja... Kad putovasmo zajedno vidim da i sebi piše.

- Moram, burazeru, tako posle znam gde sam bio.

Pisao je i režirao pozorišne drame, četiri filmska scenarija. “Sveti pesak” i režirao, učestvovao u montaži, nagrađen “Zlatnom arenom”.

Skupio kolekciju vrhunskih SFRJ nagrada za poeziju, Orden zasluga

za narod. Zvah ga Orden zasluga za djecu. U ime djece zvane “Mostarske Kiše”, kojim je iz čitanki dolazio na probe, govorio stihove, poklanjao knjige s posvetom - pisah prijedlog za Plaketu grada.

Kako je za jedno popodne u bašti hotel “Mostara” ispisao knjigu “Živeli prekosutra” posvećenu djeci mostarskih i inih prijatelja, kako je “Kiše” darivao “Neretvom”, kako je Mostar i Novi Sad smjestio u najbliži komšiluk, kako je više uradio za medijsku promociju Mostara od Turističkog saveza BiH. Od svih odličja samo je tu plaketu Mostara držao na zidu dnevnog boravka.

Nije se libio govoriti o svojim preljubama, alkoholima, manama.

- Ja malo mucam, govorio je publici, ali i vi imate svojih mana.

Zaklinjao se: - Mrtve mi majke Melanije.

Za jedne vojvođanske vinske ture, zvanično zvane Zmajeve dečje igre, avertih se u kući punoj cvijeća. Mika, Zubac, Miroslav Nastasijević i Žika Miškov, trezvenjak koji nas vozi, dvorski slikar Noroduma Sihanuka. Gosti nas zdravo rumena starica.

Pitam Peru: gdje smo? Kaže u Mokrinu, u Antićevoj rodnoj kući kod majke Melanije. Pitam Miku: kako se može zaklinjati mrtvom majkom kad je živa?

- Znaš, burazeru, kad lažem lepše i ubedljivije zvuči.

Poslije mi priča kako je njegov deda Steva “umeo lepo da laže”.

I kako mu majka govori: “Isti si deda Steva”. I kako je Pikaso govorio da je umjetnost blef, a on misli da je “ulepšavanje stvarnosti, umeće sanjanja”. Februara 15. ’85. mojoj kćeri u “Radosnicu” upiše životno vjeruju: “Gospođice Milena, molim Vas da od tate naučite kako se sanja a od mame sve ostalo. Molim vas da celog svog veka sačuvate u sebi ovo dete koje danas ima 3,5 bezazlene levooke godine. I molim Vas da nam ne verujete, nama umornima, nego izmislite sebi nekakvu samo Vašu vrstu boga”.

Uveče smo išli iznad Mostara, uz put za Lišticu, u restoran “Panoramu”, na večeru. Izvede me na terasu, nasloni se na ogradu i veli:

- Jel’ znaš, ja imam rak.

Preživio je pet delirijuma, u ateljeu na Petrovaradinu držao na zidu kardiogram, srce mu utihlo nekoliko minuta - kažem da ne vjerujem. Uzme mi desni kažiprst, stvalja na vilicu.

- Tu je - veli.

Operisali su mu, odstranili dio jezika. U maju pozvoni na vrata.

Bijah u Iraku, Azra otvori. Lice zaraslo u bradu, ne prepozna ga. Izvadi notes iz džepa, napiše: “Ja sam Mika”. Napiše: “Nisam mogao birati gde da se rodim, ali želim umreti u Mostaru”. U avgustu, na putu za Festival omladine i studenata svijeta u Moskvi, s “Kišama”, Davorom, Dugmićima, Bajagom..., svratimo u posjetu. Kapljice mu pjevale “Neretvu” i “Piro manđa korkoro”, a s Tifom svi kako lipe cvatu. Plakao je.

Kako je tekao ušću, sve je više bio okrenut Mostaru i BiH. U Novom Sadu je imao brata Zupca, Tuzli Nesima Tahirovića, Sarajevu Marina Cvijovića i Muhameda Abadžića. I prijatelje genijalce, tako ih zvao, Abdulaha Šarčevića i Mersada Berbera.

Odlučio je da mu sabrana djela štampa “Oslobođenje”. Kad mu se Miroslav Prstojević, direktor izdavačkog najavi, mnogo šta mu je bivalo radosno, govorio je. Istovremeno sa sabranim priprema izložbu slika u Austrijskoj kući. Govoriće Šarčević, Zubac, Berber, Ređep i Prstojević, pjevati Arsen, Monteno i “Kiše”. Biću domaćin programa.

Pred večernji dnevnik 24. juna ’86. čestitam mu nagradu “Oslobođenja Vojvodine” uručenu toga dana. O nagradi ne govori, govori o sarajevskoj izložbi.

Poslije dnevnika Ljilja zove, kroz jecaj razumijem: - Umro Mika!

Miroslav Mika Antić S kapljicama Aidom Kurtović i Lejlom Salković, s buketom mirisnih mostarskih ruža i trajnom rupom u duši, idem da ga ispratim. Dok kolica s kovčegom klize vječnosti, Tugomirova banda iz “Garavog sokaka” prati ga s “Piro manđa korkoro”.

Sam, nad rakom, svira, pjeva i plače Janika Balaš. Niko ne drži govor, oporukom zabranio. Stojim sa Zupcem, Ršumom i Kikom Sarajlićem koji veli: - Svi mi pišemo neke scenarije, a naš Mika je sebi za ispraćaj napisao najljepši.

A neko je poslije govorio kako je sahranjen sa zlatom pod noktima. Kojim je slikao sunocokrete za Sarajevo. Pored groblja je prozviždao voz na jug.

Par mjeseci poslije s Abadžićem i Prstojevićem sijelim kod Mikinog biografa Draška Ređepa u Novom Sadu. Sjećamo se. Pričam Muhamedu i Prstu kako je Mika na Petrovaradinu, gdje je imao atelje, još nerazveden od prve, budućoj supruzi Ljilji govorio: - Ako ne ostaneš noćas sa mnom, skočiću s tvrđave.

Ljilja odbije, on skoči. Ne vjeruju, nema šansi da preživi, govore.

Draško veli: - Ta ne samo da je skakao, i generalne probe je vršio. Vaskrsavao je bar triput više od Hristosa...

Poznavah mnoge i družih s pjesnicima. Nijedan kao Mika nije ispunjavao uslove A. B. Šimića “pjesnici su čuđenje u svijetu”. Mika je bio masovno čuđenje života. Više Umjetnost, nego Pjesnik. Više Ljudi, nego Čovjek. Imao je kosmos u sebi, žalio se: “Čovečanstvo je užasno tesno zidano”. I otišao da bude zvijezda u kosmosu. Odakle ga i danas jasno čujem: “Večeras u meni Neretva neka razbija ogromna brda daleka, muči se, urliče, razmiče klance, kida sve svoje zelene lance i rije kroz moje srce riđe jer mora nekuda da iziđe… … Svako u sebi Neretve druge pod Starim mostom mora da sretne zato su naše sreće i tuge uvek drugačije istovetne ...” Š E H E R 43

BANJA LUKA

Svega u božijoj zemlji

Bivša ulica Fra Grge Martića

KIJAMETSKI DANI Foto: Mirsad Filipović

ove belaje koji nas snađoše, znala, onako spontano, reći: ”Sinko, evo bliži nam se kijametski dan!”

Kradomice, kao da mi je crna mačka prešla preko puta, pljucnem tri puta u stranu! Eto, kontam - postadoh i ja praznovjeran.

RIBE NA SUHOM

Piše: Ozren TINJIĆ Imam običaj da se svakog jutra dižem iz kreveta oko 7 sati. Bez obzira kada legao. Čujem, ”zvrndi” TV, moja hanuma sluša još jedne taze vijesti.

O čemu? Naravno - coroni. Bože moj, pomislih, pa zar svako jutro da bude isto. Koliko gdje umrlih, oboljelih, šta valja a šta ne raditi. Na gotovo svakom kanalu isto.

PA JOŠ I ZEMLJOTRES Kuham preko volje prvu kafu, pravim cigarete, u sebi hebem svemu sve po spisku, kad, mada bježim od vijesti kao džavo od tamjana, čujem da je Zagreb pogodio razoran zemljotres. I pride, glavni je grad Hrvatske ujedno i epicentar. Kažu da su se tresle i Banja Luka i Tuzla. Eto, mislim se, šlaga na tortu. Odmah se sjetim komšinice koja je, komentirajući sve 44

Stižu mi svakodvno vijesti iz Banje Luke. Prijatelji mi pričaju da žive kao ribe na suhom. Na škrge. Grad koji se od rata i naših odlazaka skroz promijenio, sada je definitivno dotučen. Vele mi kako ništa nije kao prije.

Ama baš ništa! A onda dođe i snijeg. Grad se zabijelio. Oskudica u lovi, namirnicama… Bože sačuvaj. Sve je opustilo, čak ni ptica nema. Jeste da je proljeće kalendarski tu, oko nas, ali ništa nije kao prije. Izgleda, kako dodaju, da je započela prava bitka za goli život. Onda se javlja član Predsjedništva BiH iz manjeg entiteta i mudro savjetuje zbunjene građane da ne zapuštaju svoje bašte već da sade, jer možda i ne bude hrane! Aferim! Žao mi je svih onih naših ljudi iz bijelog svijeta koji su prije ovog virusa došli u svoj grad, a sada ga mogu gledati samo sa svog balkona. Čak ne mogu s najmilijim, pa i s komšijama, kafu popiti. A nazad ne mogu, do nekih boljih vremena. Preostaje im, uostalom kao i svima nama, da nastave živjeti u neizvjesnosti i totalnoj izolaciji. Među četiri zida! Što bi svojedobno moj drugar Koka, iz Zenice, znao reći: ”Svega u božijoj bašti!”

Snovi, snovi, žive snovi…

Kad su cvali kestenovi…

Sjećam se jednog đačkog maja…

Bili smo treptaj sretnog lista…

I dok pada pljusak cvjetni, mi smo na tren opet sretni...

Pi š e : I s m e t B E K R I Ć

Čim se probudim iz ovih »izolacionih« snova i nesanica, često prvo pogledam šta ima novog u našem svijetu daljina i blizina – pogledam na FB gdje se javljaju prijatelji i iz Banjaluke, i iz drugih mjesta, i iz svjetskih širina. I baš jutros, 27. aprila, ugledah fotografiju rascvalog kestena. Raskošan, kitnjast, prepun bijelih lampiona… Pomislih – ovo bi morao biti naš, banjalučki, kesten! I, zaista, ispod tog cvjetnog obilja pozdrav iz Banjaluke. Šalje ga naša draga prijateljica Zdenka Cvijetić, koja nas uvijek želi obradovati nečim lijepim, pozitivnim. Tako nas i u još jedan dan želi uvesti onim što će nas obradovati, ozariti.

A šta u aprilu može biti ljepše od kestena u cvatu, i sjećanja na kestenove naše mladosti i naših proljeća u rodnom gradu!?

I ja, eto, pobjegoh od vijesti vezanih za coronu i brojke o testiranim, oboljelim, izliječenim.. da ne nastavljam, jer onda odosmo tamo o čemu ne želimo razmišljati… I vratih se, bar na tren, u neka druga proljeća, kad smo bili »doma« i kad smo voljeli da nam mirisni prah kestenovih cvjetova pada u kosu.

Sjetih se kestenovih aleja, i onog crvenog kestena ispred Pošte, koji je uvijek bio među onima koji su prvi otvorili svoje grozdove.

Sjetih se gimnazijskih aprila, kad smo svojim simpatijama iz kose vadili končiće otpalih cvjetova, tako dugo, da smo znali zakasniti na prvi čas. Sjetih se i četvrtog, završnog razreda u kojem nam je književnost i maternji jezik predavala draga profesorica i pjesnikinja Nasiha

Kapidžić, koja je tada čitala moje pjesme za djecu na stranicama poznatih listova i časopisa, u kojima je i ona sarađivala. Najčešće smo imali odmah njena prva dva časa, a ja sam, kao pospanko, znao malo i zakasniti. Ulazio bih u razred, polako otvarajući vrata, izvinjavajući se zbog zakašnjenja: »Drugarice prifesorice, oprostite, ali… ja sam…« Profesorica bi me dobroćudno, uz smiješak, prekinula: »Znam, znam, vadio si iz kosa kestenove cvjetiće…« Ja bih to potvrdio svojim smiješkom, a nasmijao bi se i skoro cijeli razred. I tako smo odmah svi skrenuli na ljepše staze časa i poezije.

Jutros ponovo u meni, a vjerujem i u još nekima, tamo u svijetu i tamo u gradu, gdje odavno nema zgrade naše drage Realke, oživljavaju te gimnazijske slike u odsjaju kestenova… Tatjana, Božena, Lejla, Vlatka, Darjana, Višnjica, Ljiljana, Mirica… sve su to sada latice kestenovih buketića… Sjećam se, koliko sam puta morao govoriti svoje prevode pjesama francuskih simbolista i romantičara, Bodlera, Verlena, Remboa, da bismo se malo »opustili« od napregnutih časova. Dobro je, da smo imali i Savu Kutića, koji je znao napamet Gorski vijenac i većinu Jesenjinovih pjesama. Tako su se i časovi istorije znali pretvoriti u časove poezije. »Uspomeno, uspomeno, šta hoćeš od mene…«

Foto: Zlatan Gunić Tada su se u meni rađali i budući stihovi.

Sjećam se jednog đačkog maja… Bila si tajni izvor sreće… Zbog oka tvoga, sna bez kraja, kesten je rasipao cvijeće… Bili smo treptaj sretnog lista… Lađa bez smjera i bez luke…

I te stihove sam nepunih deset godina kasnije pretočio u pjesmu »Kad su cvali kestenovi«, koju je uglazbio Franjo Petrušić za festival zabavne muzike »Prvi aplauz«… Pjesmu je otpjevao Besim Tufekčić, glumac banjalučkog Dječijeg pozorišta.

I tako, dok gledam na FB fotografiju rascvalog banjalučkog kestena, kao da čujem refren te pjesme kojoj se često vraćamo. Posebno za vrijeme »Vezenog mosta« u Banjaluci.

Snovi, snovi, žive snovi, kad su cvali kestenovi.

Sklapam oči, cvat se prosu u ruke ti, i u kosu.

Vraćaju me dragi snovi, kad su cvali kestenovi, i dok pada pljusak cvjetni, mi smo, na tren, opet sretni… Š E H E R 45

BANJA LUKA

Ale ''daj ' garu'' i drugi mazlumi banjalučki Napisao: Mersad Rajić Nastavak iz prošlog broja Dolazeći u kafanu Alija je sa vrata je prinosio dva prsta ustima tražeći cigaru. Oni, koji bi mu izlazili u usret, tražili su od Alije da moli za cigaru. To je bio adet po čemu je bio poznat sa nadimkom, Ale ''daj garu''. Onda bi Alija trlj'o ruku od ruku i ispruživši ruke prema onome koji mu je obeć'o cigaru, vrisn'o na glas i tako bi on dobiv'o cigaru.

Ljudi bi se smijali iako ja, lično, nisam vidio ništa smiješno u tome. Ta se igra nastavljala sve dok je Alija bio u kafani ili ga moj otac nije odveo u sobu gdje je bio mlin. Tu bi mu dao stolicu, skuh'o mu kahvu i on bi pušeći dobivene cigare, sjedio sve dok je bilo cigara.

Kad je moj otac sa kafanom preselio u ''Kasino'' koje se nalazilo kod ''Haništa'' u ul'ci ''Šoše Mažara'' i Alija je doš'o tamo sa kafanom. U kafani su se skupljali skoro isti gosti, a među njima sam prim'jetio jednog koji je volio izazivati Aliju. Kasnije sam sazn'o, poslije ovog incidenta, da je to bio jedan od poznatiji' banjalučki' šnajdera, Ćamil Bajrić On je običaj 'zazivati Aliju na neobičan način. On bi zovn'o Aliju za svoj sto i naručio bi mu kahvu. To je radio svaki put ako bi se njih dvojica susreli u '' Kasinu''.

Alija bi priš'o stolu i sjeo na stol'cu preko puta Ćamila, ali kad bi Ale počeo primicati tacnu sa kahvom, Ćamil bi je brže bolje smak'o od njega, i privuk'o k sebi. Tako bi se to ponavljalo nekol'ka puta dok ne bi, najzad, Ale ust'o od stola, sav crven u licu, i kren'o prema izlazu.

Tada bi mu Ćamil ustup'o kahvu. To se događalo svaki put kad bi se njih dvojica našli u isto vrijeme u kafani. Ali sve ima svoj kraj pa i ova Ćamilova ujdurma i neslana igra.

Tako su se jednog jutra ope' njih dvojica sreli i igra sa kahvom i tacnom je započela. Ja sam se slučajno ope' zatek'o pokraj njih kad je Ale, nakon nekoliko pokušaja da privuče tacnu do sebe, sav pomodrio u licu, vrisn'o i skočio prema Ćamilu i počeo ga dav'ti.

Ljudi koji s su sjed'li za okolnim stolovima su odma' skoč'li ali niko nije im'o snage da oslobodi Ćamila od Alinog stiska ruku. Ja sam onda' ŠEHER 46 BANJA LUKA

odletio po svog oca u šank-sobu i pozv'o ga te je on dotrč'o i smirio Alu dok je Ćamil, sav plav i pomodrio fat'o posljednje daške zraka da se ne uguši. Poslije završetka nemilog događaja moj je otac zamolio Ćamila da ne zalazi više u kafanu, što je ovaj i uradio. Nisam više nikad sreo Ćamila u ''Kasinu'' u kafani moga oca. A Ale, eh jadni Alija zvani ''Gusak'', kako je tiho živio, tako je tiho i nest'o da ja nisam čak znao ni da je, ni kad je, umro naš dobri Ale ''daj garu'' Smajo ''Upala Paša u bunar'' je bio za razliku od Ale velika pijanica.

Ne znam da li je istina ali kažu da je šejtan izmislio čokan. A čokan Smaji nije bio mrzak. Bilo ga je rijetko sresti trijeznog. A kad bi ga sreli uvijek je nešto prič'o sam sebi u njedra, spominjući svoj bijedan život, muku i životarenje jer je u to vrijeme bilo mnogo sirotinje u samom gradu al' i na periferiji čaršije.

Bilo je to vrijeme izgradnje novog sistema, a zna se ko strada u takvom vaktu, onaj obični, sitni insan, pojedinac koji nije umio da se prilagodi novinama ko u ostalom i u svim promjenama do tada. Kad nastupi novi vakat, nova vlast, ovakav insan se okiti voljom i uvjerenjem da će bit' bolje, a i ako ne bude bolje, onda bi se pojedinci mir'li sa sudbom jer je po njima to bio božji emer (odredba) i da se protiv nje ne more ništa. Tako su se neki mir'li sa sudbinom, odavali se piću ispredajući u svojim glavama zlatne snove koji nikada nisu došli.

Rahmetli Smaju pamtim po nekol'ko događaja koji su bili njegove poslastice i po kojima se je prepoznav'o i zbog koji' su ga čaršinlije voljele. Jedan od tih događaja je bio u davni vakat kad je u Jugoslaviju treb'o doći kralj ili Jordana ili Bahreina (sad nije važno), važno je da na Titov poziv u Brione na sastanak ''Nesvrstani''' dolazio i neki kralj.

I Smajo, ko Smajo, ide p'jan cestom i viče na sav glas: - ''Živio kralj''.

Malo, malo pa će Smajo ope': - ''Nek' živi kralj''...i sve tako dok nije dočula i ''Narodna'' milicija, a može lahko bit' i da ga je neko prijavio, jer je to bio vakat kad se nije smjela na glas vršiti nikakva ''propaganda'' i eto ti šejtana Smaji za vrat.

Bi normalno da ga milicija uhapsi i sprovede u zgradu kod Gradskog mosta (danas je tamo crkva) a đe se je tada nalazila zgrada stanice milicije.Tu je nekad bila i opštinska zgrada, kasnije Studentski dom, i na kraju 1970. je srušena.

Sproveli su ga u stan'cu milicije na saslušanje đe mu rekoše da se služi antidržavnim parolama i povicima ''Živi kralj'' koji je u izbjeglištvu. A Smajo im lijepo odgovori da on ne viče za tog kralja, neg' za onog iz Azije što dolazi da posjeti Titu na Brionima. I šta će drugovi milicioneri nego pust'li Smaju.

Drugi slučaj je još šaljiviji od ovoga.

Nekol'ko dana niko nije vidio Smaju. Nit' u podrumu kod kina Vrbas

Sjećanja nit' u Aleksincu đe je rjeđe zalazio. Baš ga niđe nije bilo. Pomislili Banjalučani da mu se nije šta des'lo, da nije opet u bajbukani, il' ne daj bože, da se nije p'jan, strovalio u Vrbas i utušio. Onda je neko sazn'o da je Smajo završio u bolnici jer ga je neku noć udar'lo auto. Grupa njegovi' pajdaša čokanlija ode u bolnicu da ga potraže. i saznaju šta se moglo des'ti da p'janog Smaju udari auto.

I Smajo im ispriča kako se des'lo.

- ''Idem ti ja đadom, a znaš da sam bio malko popio, ne puno, al' nako' sve'm se mut'lo u očima. Mantalo mi se dobro, i u glavi i u nogama, a nisam znao ni kud idem, ni đe sam. Teturam ja sredinom đade, mrak i jest, jedva se vide svjetla na banderama kad ispred mene ugledam dvoj'cu na baciklima. I voze pravo na me. Gledam da im se uklonim, te oteturam lijevo, a i oni okren'še lijevo. Ja se zavratim udesno, a đav'li jedni i oni skrenuše udesno i tras u mene. Letio sam vam ko kokoš kad je avto udari na cesti.''

Tu se Smajo malo zasmija i nako šeretski završi pričanje.

- ''Kad sam doš'o sebi, ovi u bolnici mi kazaše da to nisu bila svjetla od ljudi na bacikli nego da je bio avto i da me je ono udar'lo i obor'lo na džadu.''

- ''I ja sam se kasnije pit'o kako to da nisam mog'o proć' između dvojice biciklista. Šejtanska posla pa to ti je. Šta sve na siromaha neće udar'ti.''

I treći slučaj je bio vrlo tragikomičan, tragičan po Smaju, a komičan po Banjalučane. Sve se to dogodio oko 1957. godine u vrijeme smrti Moše Pijade. Vel'ki revolucionar, autor prevoda ''Kapitala,'' pobornik ''čvrste'' ruke i Titova desna ruka. Iznenada, u mjesecu martu preminuo je ovaj revolucionar i komunista. Ja im'o 11 godina.

Jugoslavijom je bio proglašen dan žalosti a sahrana je bila velika i svečana. Ali ne i za našeg Smaju. Ko i svaki dan i tog popodneva se Smajo tetur'o prema kući i svojoj Paši. Bio je dobro ''podgrijan'' (a kad nije bio) i mimo svi' običaja počeo je da pjeva. U vrijeme žalosti da neko ide ul'com i pjeva, to se nije moglo zamisliti, a kamo'l se des'ti u vrijeme vladav'ne naše ''narodne'' milicije, i čuveni banjalučki' milicionara.

Elem neise, jedan od oni', koji prave i kontrolišu red i mir na čaršinskim sokacima, prilazi raspjevanom Smaji i vrlo enegrično i strogo mu se obrati: - ''Druže, kako smiješ ići ulicom i pjevati na dan žalosti?“ Ovaj milicionar vjerovatno nije imo priliku da se sretne sa Smajom, il' nije nikad ni čuo za njega, a možda je bio i neki ''novalija'' u uniformi. Smajo se ispravi i onako teturajući mu odgovori glasno i jasno.

- ''A što da ne pjevam, je l' sad ne date ni pjevati ul'com''.

- ''Pa znaš druže da je umro, drug Moša Pijade, i da je danas proglašen dan žalosti u cijeloj držav”, strogo mu odvarati drug milicioner.

- ''Ma šta me briga ko je umro, ćifut ko i svaki drugi ćifut'', odvrati mu Smajo i krenu dalje usput pjevajući.

Dalje se zna šta je bilo. Smajo je uhapšen i pravac u stanicu miliceije. Kad su neki ugledniji građani tadašnje čaršije došli u miliciju da ga izvuku, Smajin je odgovor bio prost i jednostavan.

- ''Ah šta ja znam ko je Moša Pijade! Ja znam da se većina židova kod nas zovu Mošo''.

I naravno još jedno ime iz tog vakta je vrijedno spomen'ti. Mujica.

Beskućnik koji je ko i Smajo, volio čokan i šljivu. Bio je vrlo snažan i poznat po tome što bi u vrijeme Bogojavljenja skak'o s mosta u Vrbas i vadio krst kojeg bi pop bacio. Za to je bio nagrađivan ali sve što je zarađiv'o on bi i popio. Djeca moje generacije su ga se bojala i izbjegavala da ga iziazivaju. Često je spav'o napolju a u zadnje vrijeme, pred samu smrt, Mujica je imo svoj smještaj i krevet u ''okrugloj'' biljnoj apoteci na samoj ''Govedarnici'' Mislim da su ga tamo našli kako spava vječnim snom. Razlog njegovog pijanstva je bila njegova ružna bolest zbog koje nije mog'o dob'ti redovan pos'o. On je im'o tešku padavicu, bolest, koja je u taj vakat bila neizlječiva.

Ko dijete i ja sam im'o neželjen susret sa Mujicom. Naime, svakog proljeća, čuveni Edika je postavlj'o svoje ringišpile i zabavni park sa desne strane Govedarnice (danas parking) uz zelenu, živu ogradu

Sulejman Rajić u svojoj kafani

tvrđave ''Kastel''. Tu bi se provodili popodnevni sati banjalučke mlađarije. Naročiti interes je vlad'o za veliki ringišpil kojeg je pokret'o moćni motor koji je im'o normalne stolice koje su se vrtile uokolo.

Pored njih bile su postavljenje i tzv ''leteće'' stol'ce'' u kojima su hrabri mladići zahukavali svoje hrabre partnerice koje bi let'le ''nebu pod oblake''.

A mi, djeca tadašnjeg doba, koristili smo drugi, manji i za nas pogodniji. Nama nije bilo dozvoljeno da koristimo taj veliki ringišpil nego mali, danas zvani ''Meri go araund'' sa divnim konjićima i malim automobilima. Eh, problem je što taj ringišpil nije im'o motor nego smo ga pokretali mi, djeca, koja nisu imala para da sebi priušte vožnju ringišpilom. Morali smo se popeti u potkrovlje ringišpila i gurati drvene grede. Nije nikad bilo tačno kazano kol'ko tura treba odgurati da se dobije jedna vožnja džaba.

Eh, kad sam ja sa mojim vršnjakom Namikom Kulenovićem doš'o na red da se penjem i guram ringišpil, tada je doš'o i Mujica da pravi ''red'' ko će i kol'ko gurati da bi se provoz'o.

Ja i moj drugar smo se nagurali i konačno nam je došla smjena te smo polahko salaz'li da se provozamo. Kad smo došli do Mujice, koji je, ko obično, bazdio na rakiju, on nas je obojicu odgurn'o i rek'o nam da mi nismo gurali ringišpil i da se ne moremo vozati.

Naduravati se sa p'janim Mujicom nismo mogli i razočarani, ot'šli smo kod Edike da se požalimo i on nam je dozvolio da se provozamo jednu turu što je nama bilo dovoljno.

Bilo je to doba sretnije nego ovo danas. Kažu da je uvijek ljepše ono što je nekad bilo od ovoga što danas traje.

Svejedno, ko šta veli, ja bi' rado zam’jenio ono od onda za ovo od sada. Nekako mi je tada i kiša bila draža, i dugačke zime, pune snijega, nisu mi smetale, a sunce je sjalo sjajnije i žešće od ovoga danas. Niko ovdje danas ne krade voće, a nas su komšije tjerale sa stabala ko da smo najveći dušmani, i njima i voćkama. Koliko li je samo puta rahmetli Huso slet'o niz bašću da spasi koju kajsiju od gladni' očiju djece što se vijaju oko plota na Studencu i oko kajsija.

A danas gledam puno zreli' plodova ispod stabala jabuke, kruške, hašlame, kajsije il' šljive. Niko ih više ne bere jer su ''crvave'' i ne sjajte se ko one u prodavnici što lijepo izgledaju al' su brez ikakvog ukusa.

Ko da jedeš travu.

Sve se danas promijenilo, jer se i dunjalek promijenio i insani u njemu nisu više isti. Niko ne gleda merhamet, samo daj lovu, brale, Ako imaš para, imaš i sva zadovoljstva. Osim kad se razboliš. E onda ti je sve'dno.

Sretni su nekad bili i ovi gore spomenuti mazlumi i šereti što ih već odavna nejma. A bogme, nejma danas ni onakve čaršije ko nekad što je bila, pa o njima vod'la brigu.

Evo, samo sam ih se ja sjetio i na trenutak ih povratio u život, u sadašnjicu, među insane današnje. Nek' ih upamti i ovaj papir zvani ''Šeher Banja Luka''. On vas neće zaborav'ti a većinu vas se sutra niko neće sjetiti. Ali eto iza vas ostaše one sitne, čaršijske ujdurme i šejtanluci po kojima sam vas ja upamtio i prenosim dalje u amanet nekom drugom što će biti 'vaki ko i ja. Š E H E R 47

BANJA LUKA

Enisa Osmančević-Ćurić:

BUKOVI I TIHACI Izdavačka kuća „Dječja knjiga“ iz Sarajeva objavila je u 2019. godini knjigu s naslovom SLIČICE IZ DJETINJSTVA, u kojoj znani bosanskohercegovački pisci za djecu pišu o svome djetinjstvu i stvaralaštvu. Među njima je i banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić koja piše o sunčanoj strani djetinjstva na obalama Vrbasa, u školskim klupama i godinama u kojima smo doživljavali i potrese, i uspone, ali i progone, približavajući nam doživljeno, iskreno i poetično više od pola stoljeća svoga života u svome rodnom gradu.

Nastavak iz prošlog broja A uveče smo izvrtali štokrle i od njih pravili kuće, brodove, vlakove. Igrali smo se prodavača, doktora, škole. Skinuli bismo sa sećije sve jastuke, uspravili ih, i eto razreda punog učenika.

Nekada su nam se i roditelji znali pridružiti u igri. Tata nam je pokazivao mađioničarske trikove poslije kojih smo ostajali garavog lica ili mokri. Kao što je gledanje filma kroz rukav kaputa i „pravljenje majmuna“.

U prvoj igri, pokriju te kaputom, neko drži uspravljen rukav kroz koji gledaš uporno jer te pitaju: – Je li počeo film? Je li počeo film?!!!

A kada na kraju upitaš: – Koji film? – kažu „poplava“ i poliju te vodom iz bokala kroz rukav.

Za drugu igru su potrebne dvije tave, pa onu koju daješ partneru nagaraviš svijećom po dnu. Kažeš mu da te mora gledati stalno u oči i raditi sve što ti radiš. Dok se tako gledate u oči, praviš razne kretnje da ga zavaraš, a onda prelaziš prstima preko tave, pa preko lica.

Stalno ga pitaš: – Vidiš li majmuna?

Kako on odgovara da se ne mijenjaš, da ne vidi, pošalješ ga na ogledalo gdje ugleda svoje izgaravljeno lice. Ali, to su igre koje sa istim partnerom možeš igrati samo jedanput.

A kada bi mama završila priču za laku noć, pokrila nas i poljubila u čelo, gledali smo televizijski program. U to doba nismo ni znali da takvi aparati postoje. Ali čim mama ugasi svjetlo, vatra je iz peći 48 Š E H E R

BANJA LUKA

pokušavala pobjeći. Plamen je po plafonu i zidovima pravio takvu igru svjetlosti da smo imali pravi „ligt show“. Obično bih zaspala omamljena tim titranjem u kojem sam prepoznavala razne oblike i likove iz bajki i moje zaigrane mašte. Tim likovima sam davala imena i smišljala priče koje nisam znala zapisati, a do sutra bih sve zaboravila.

Zato sam se radovala polasku u školu.

Tog septembra ljeto se nikako nije dalo otjerati.

Niti silazi sa užarenog neba, niti se diže sa pregrijane zemlje – i crče od smijeha u lišću vrba što djeca moraju napustiti rijeku, ući u mračne učionice i obuti cipele kad je najslađe hodati bos.

Nova haljinica, nove cipele, tablica sa privezanom morskom spužvom rumenom kao krofna – sve je bilo odavno pripremljeno. Ja sam zadnja generacija prvaka koji su naučili pisati na malim tablama.

Ali moj prvi dan u školi je jedan od najružnijih dana u mom životu. Mama je bila nervozna, cijelu noć nije spavala zbog viklera u kosi. Ja sam bolje prošla jer sam dobila krpice sa papirićima koje su omotavale moje uvojke što ih je Vrbas toga ljeta svojim brzacima izravnao. Zato mi mama toga jutra nije dala na rijeku, iako smo u školu trebali tek oko podne. Slušala sam ciku neposlušne djece i zarekla se da ću i ja od sutra biti neposlušna.

Dok smo hodale ispod lipa, alejom koja se završavala pred školom, žuljale su me bijele heklane dokoljenice, stezale nove cipele i činilo se da mi se svaki list razgolićen na suncu – ruga.

Kad smo stigle pred školu – odjednom se naoblačilo. U meni je prekinuto djetinjstvo drhtalo pred nepoznatim obavezama. U ogromnoj učionici je bilo mračno. Visoki namrgođeni čovjek je kazao da

Sunčana strana djetinjstva

Gornji Šeher roditelji izađu pred školu.

Ostala sam sama. Bojala sam se sjesti u klupu. Bile su to ogromne zelene školske klupe iz jednog komada – kao razjapljene ralje neke nemani. Činilo mi se da već gutaju djecu koja su sjedila jer im se vide samo glavice.

Nije se znalo iz čega će prije pljusnuti. Iz neba, ili iz mojih očiju.

Oblaci su bili brži pa su roditelji nagrnuli u uski hodnik ispred učionice. Čula sam mamin glas i to me umirilo, zadržalo prvu suzu.

A onda me dotakla jedna topla ruka, pomilovala po glavi i odvela do prve klupe u kojoj je sjedila sićušna djevojčica. Ta ruka je imala bijelu bluzu, smeđi tregeršos i hrapav, ali topao glas.

Bila je to moja prva učiteljica Almasa Hamšić.

Ona je tada spriječila moje suze, ali sam se zbog nje toliko naplakala da bih mogla pružeknuti tri Vrbasa kroz Banju Luku.

Nisam plakala zbog škole. Školu sam zavoljela zbog učiteljice.

Bila sam odličan đak pa je i ona voljela mene. Sjećam se prve recitacije na školskoj priredbi. Nisam se zbunila, nisam zaboravila tekst. Učiteljica me zbog toga poljubila i dala svilenu bombonu.

Stigla sam kući sva zajapurena i ushićena.

Moj brat se narugao tome. A kako je volio da me izaziva, otkrio je novu metu. Smislio je rugalicu koju je ponavljao sve dok me ne bi natjerao na takav plač koji niko nije mogao zaustaviti. Kreveljio se: – Hamšić Almasa, šuplja ćasa...

Možda je to radio iz zavisti jer je njegova učiteljica bila uvijek ljuta i namrgođena, a djecu je tukla štapom po prstima.

Ne znam da li je moja prva učiteljica još živa. Prije mnogo godina dobila je posao u svom rodnom gradu Sarajevu. Sada, dok ovo pišem, htjela bih joj se ispričati za te ružne riječi. Znam da moj Enes nije ništa ružno mislio o toj dobroj ženi. Samo je htio naljutiti mene, kao što to rade sva braća svojim mlađim sestrama.

Ali me je uvijek štitio kada me je neko drugi želio povrijediti.

On me naučio prva slova. Često sam ga molila da pročita šta piše na knjigama koje su, nedokučive i ozbiljne, ćutale iza stakla starinskih vitrina u djedovoj sobi. U njegovoj sobi ništa nismo smjeli dirati.

Djedova kuća je bila zanimljiva, pa smo je istraživali od tavana do magaze. Bilo je tu pčelarskog alata, starinskog oružja, lovačkih trofeja i pribora za ribolov. U kutovima šupe i kolare ležali su ostaci starih kočija, nalazili smo čitave petnjake, glatke gleđosane glinene posude od kojih su pravljene starinske peći, i još mnogo zanimljivih predmeta za igru.

Iza čardaka, što je u bašti zauzimao centralno mjesto, bila je žećka, velika sprava za cijeđenje soka iz voća. U igri, to je bio motor našeg autobusa. Brat se penjao na žećku, okretao ogromni zavrtanj i imitirao zvuk motora: – Brrrrrrr, brrrrrrr...

A ja sam u čardaku kroz mušepke gledala čudesne zemlje kroz koje smo prolazili u mojoj mašti. To sam kasnije pričala drugaricama

i to su moji prvi, nezapisani putopisi.

Djed nas je volio. Donosio mi je iz čaršije kamiš, šarenu dugačku bombonu posebnog okusa. Ali je bio ozbiljan i strog, volio je red i čuvao svoje stvari, naročito knjige. Govorio je svojoj najmlađoj kćeri, mojoj mami: – Da im pustimo, za dan bi upolovatili kuću – što je značilo: skoro bismo je srušili kada pretjeramo u nestašlucima.

Mene je najviše zanimala djedova biblioteka. Ali ona je bila nedostupna!

Rekli su mi da to nisu knjige za djecu, da će mi ih pokazati i dati na čitanje kada odrastem.

Djed je umro iznenada, a ja sam još uvijek bila u prvom razredu.

Avlija je bila puna ozbiljnih nepoznatih ljudi koji su iz drugih gradova došli da zadnji put isprate moga djeda. Tada sam prvi put plakala kako plaču odrasli. Tiho, u sebi, suzama koje se slijevaju u grlo.

Poslije djedove smrti u našu kuću su stigle njegove knjige i požutjeli stari časopisi. Knjige sa pozlaćenim slovima na plavom ili maslinastom platnu. One su zauzele počasno mjesto u skromnoj biblioteci naše kuće, među očevim knjigama o ribama i ribolovu, našim slikovnicama i maminim romanima. Voljela je Džeka Londona i Balzaka, ali najčitanija knjiga tih godina bila je Zagorkina „Grička vještica“. Štampana je kao ljubić u nastavcima i svi odrasli koje sam poznavala bili su zaljubljeni u Sinišu i Neru i samo se o tome pričalo.

Slijedeći svezak čekali su ljudi u redovima, nestrpljivo kao što očevi čekaju pod prozorima porodilišta.

Kada sam završila prvi razred, dobila sam u školi knjigu u kojoj je učiteljica napisala: „Za odličan uspjeh i odlično vladanje.“ Bila sam ponosna dok sam je stavljala među naše slikovnice. Knjiga se zvala „Kitica cvijeća“. U smeđim koricama buket pjesama o cvijeću sa ilustracijama u boji. Najviše mi se dopala pjesma o čkalju.

Nisam znala šta je to čkalj, ali sam po slici na drugoj strani prepoznala da je to naš čičak. Začudila sam se da i on može biti cvijet. Čičak je za mene bio samo ljepljiva grudvica kojom su nas dječaci gađali i zbog koje se mama ljutila kada je nađe na odjeći. Kasnije sam shvatila i njegove prednosti pa sam od čičaka pravila namještaj za lutke i razne figure.

Uveče sam pročitala pjesmu i jedva čekala jutro da potražim čičkov cvijet. Zadivio me ljubičastom bojom i svojim oblikom. Stajala sam dugo nad njim i razumjela sve što mi je o sebi rekao. Da je radoznao, pomalo avanturista, da teško podnosi što je prizemljen za jedno mjesto i koristi svaku priliku da krene makar korak dalje. Kao slijepi putnik na psećoj dlaci ili nečijoj nogavici.

Koliko god se činila bezazlena i naivna kao buket poljskog cvijeća, ta knjižica je pokrenula u meni misli koje su se kasnije pretočile u moje pjesme. A i one misli presudne za život u društvu u kome je potrebno imati svoj stav. Što sam više čitala knjigu, sve više trava na livadi prepoznavala sam kao cvijeće. Imalo je svoje ime, i o velikom broju tih cvjetnih krunica znala sam napamet pjesmu. Počela sam otkrivati i drugo cvijeće kojeg nema u knjizi a čije su krunice meni bile ljepše. Činilo mi se da u sebi čujem i njihovu pjesmu i bilo mi žao što nije u knjizi.

Te pjesme sam dugo osluškivala i kasnije zapisala. One su krenule do neke druge djece u mojoj prvoj knjizi „Pramčiok“. Pramčiok znači sunčana strana, a takvom su je učinile i pjesme o cvijeću u ciklusu „Medovina“. Jer svaki cvijet je trava dok ne procvjeta. Cvijet je njegova pjesma suncu.

Cijeloga života, kada mi se neko uime bilo kakve ideje pokušao obratiti kao da sam bezlični dio gomile, osjećala sam se nelagodno.

Imala potrebu da se pobunim. Nikada nisam voljela mitinge gdje ti se gubi lice. Kao što kosac, dok kosi livadu, ne vidi da je svaka procvala travka drugačija zato što je to njen odgovor suncu.

Ko neće da bude travuljina, mora prepoznati svoju pjesmu.

Nastavak u idućem broju Š E H E R 49

BANJA LUKA

Jedan susret u Ljubljani

Dani uvijek mogu biti dobri…

Piše: Ismet BEKRIĆ »Ljiljan« je živo prisutan i u Ljubljani; kao ime jednog slovensko-bosanskohercegovačkog društva prijateljstva, i kao mjesto kulture, stvaralaštva i zanimljivih susreta. »Ljiljan« ima i svoje vlastite prostorije u centru glavnog grada Slovenije, u dijelu zvanom Bežigrad, u blizini Ljubljanskog sajma. »Ljiljan« ima i svoje brojne sekcije, od folklorne i muzičke, do dramske, literarne i sportske. Posebno je značajno, što u njima djeluje i stvara mnogo mladih, od osnovaca do srednjoškolaca i studenata. »Ljiljan« je stvorio i mostove saradnje sa domovinom Bosnom i Hercegovinom, povezujući tako i Sloveniju i BiH u jedan zagrljaj.

Dobri dani V objemu dveh domovin; U zagrljaju dviju domovina – naslov je i monografije ovog društva, osnovanog 1992. godine, koji najrječitije izražava suštinu njegove misije. Biti vijenac od prepletenih riječi/cvjetova. Biti stvaralački dio nove dežele, ali ne zaboraviti ni svoje korijene, ko si i otkud si.

U ovom društvu, tako, nisu zaboravili ni početke bosanske državnosti, pa se prisjećaju i Kulina bana i njegove čuvene Povelje koja najrječitije dokazuje, da je na širim bosanskohercagovačkim prostorima postojala uređena država, koja je imala i svoj jezik, svoju pismenost.

Bili su to dobri dani, u jednom vremenu kojega se u društvu »Ljiljan«, i u Bošnjačkom savezu kulturnih društava Slovenije, žele sjećati i konkretnim programom, nazvanom »Od Kulina bana i dobrijeh dana«.

O tom programu rekla nam je nešto više novinarka i saradnica Slovenske televizije Maida Džinić Poljak: »Od Kulina bana i dobrijeh dana, ciklus događanja i razgovora o bosanskohercegovačkom kontinuitetu, a koji je započeo 7. novembra 2019. godine u prostorijama Društva Ljiljan u Ljubljani., projekat je kojim nas Bošnjački kulturni savez Slovenije želi upoznati s ljudima koji su čuvari bosanskog kulturnog identiteta, baštine i tradicije. Drago nam je, da je naš prvi gost bio jedan Banjalučanin s adresom u Rijeci, Muris Čorbić. Slikar i pisac, a prije svega veliki Bosanac, patriota i Čovjek, Muris je poznat i priznat umjetnik, koji je dosad izlagao na više od 50 samostalnih i 200 kolektivnih izložbi te izdao dvije knjige, Lom duše i XYZ.« Pejsaži duše O ovom kulturnom događaju u Ljubljani pisao je i list Bošnjak, kojega priprema i izdaje Bošnjački kulturni savez Slovenije. U članku, 50 Š E H E R

BANJA LUKA

»Od Kulina bana i dobrijeh dana«: Ciklus razgovora sa Bosancima i Hercegovcima, čuvarima bosanskog identiteta, rasutim po svijetu, počeo susretom s banjalučkim slikarom Murisom Čorbićem koji već četvrt stoljeća živi i stvara u Rijeci. kojega potpisuje voditeljica ovog programa, Maida Džinić Poljak, između ostalog piše: »Za Murisa Čorbića kažu slijedeće: Kada se Murisu Čorbiću, slikaru iz »inat čaršije«, boja na kistu na trenutak stvrdnula od čemera ubijenih muza, on je okrenuo kist, naoštrio ga i umočio u tintu. I eto ti pjesnika. I eto nam pejsaža duše, iscrtanih crnom latinicom na bijelom papiru, a opet punih boja u bezbroj nijansi. »Vratite mi moju Bosnu!«, kao da vapije Muris u svojim zapisima o sretnom djetinjstvu čaršijskog dječaka »zadojenog majčinim merhametom« i legendama o lijepoj Safikaduni, ispijajući »kafe čemeruše« u progonstvu dok mu oganj grizodušja dušu izgara«, napisao je Ivica Tomić u pogovoru Murisove knjige Lom duše.

A Muris bi, i na stranicama ove knjige, htio da mu vrate »banjalučku aleju osjećaja«, »obalu sjećanja«, »plažu ljubavnih uzdisaja«, nafaku, drvene basamake, behar, ilahije i kaside, čardake, sabahe i akšame, bašče, fenjere, rahatluke, dunjaluke, mahale i tople ramazane! »Vratite mi bijele breze na brežuljcima i bogomolje, vratite mi čarobnu bosansku bajku!« U emotivnoj atmosferi, Murisove je kratke priče čitao njegov prijatelj, i sam pjesnik, Damir Maras, koji je, skupa sa svojom suprugom, pjesnikinjom Tatjanom Josipović Maras, publici čitao i svoje stihove.

Muris Čorbić je izveo i performans posvećen svojoj nikad prežaljenoj domovini, Bosni i Hercegovini. Bosanci ne mogu bez sevdaha, pa je tako druženje završeno uz sevdalinke, koje su svi skupa zapjevali uz pratnju mladog harmonikaša Adisa Ponjevića.

Zapjevao je i Muris. Jer, ko u sebi nosi mirise i glasove Vrbasa i Šehera, Mejdana i Pobrđa, ko se napije vode sa Studenca i mirisa banjalučkih lipa, taj ne može bez pjesme. I bez boja zavičaja, kao Muris Čorbić, koji i slike i stihove utkiva u svoj omaž svome gradu koji se sada preselio i u nostalgiju i osjećanja desetina hiljada Banjalučana, rasutih svijetom, ali zgusnutih u svojoj ljubavi i dobroti.

Ovih aprilskih dana, kad ispisujemo ove redove, zbog virusa korona za neko vrijeme zaustavljen je tok ovakvih susreta, ali ostaje duh Bosne i Hercegovine, duh dobrijeh dana koji je vrijedne članove društva »Ljiljan«, prije svega one nježnijeg pola, podstaknuo da misle na druge – da šiju maske za zaštitu od virusa koje će poklanjati onima kojima su najviše potrebne, a prije svega zdravstvu.

A Muris Čorbić u svojoj Rijeci, sa mislima i na svoju Banju Luku, kroz teške misli i strepnje, zbog pandemije, probija se svojim bojama.

I svojim riječima.

Å E H E R 51

BANJA LUKA

Nijaz je od 1994. suosnivač hora i orkestra ’t Akkoordje u Helmondu

Za svoju dušu, i za svoj grad...

Kroz Banju Luku ja više ne sviram i ne pjevam, ali zato pjevam o svojoj Banjoj Luci.

Piše: Nijaz DURIĆ O muzičkom životu u Banjoj Luci mogle bi se objaviti čitave studije.

Banja Luka je bila čuvena po izreci : “KROZ BANJU LUKU NE PJEVAJ…..”, što smo uvijek ponosno isticali pred drugima (koji nisu iz Banje Luke), ali ponosno i sa radošću slušali i kada to neko drugi kaže.

Koje su to generacije prije nas pronijele slavu o raspjevanoj Banjoj Luci? Svakako, dobri pjevači pojedinci i poznate raspjevane gradske familije. Jedan od mnogih oduševljenih zaljubljenika u muziku bio sam i ja, i kroz život išao uz muziku i uz pjesmu. Volim svirati, pjevati i slušati muziku.

Kažu: Od kolijevke pa do groba najljepše je djačko doba. A za mene važi: Od kolijevke pa do groba najljepše je bilo “aktivno muzičko” doba, koje u svoj svojoj ljepoti oživljava i u mojim sjećanjima.

Mlade note: Tako smo počeli...

Počeo sam, kao dvanaestogodišnji dječak, svirati gitaru po baštama, alejama, obalama Vrbasa, slušajući i gledajući kako i drugi prepliću prste sa strunama. I pjevanje i sviranje učio sam u početku na sluh. Prvo muzičko obrazovanje stekao sam kao petnaestogodišnjak u pripremnoj grupi tamburaškog orkestra RKUD-a “PELAGIĆ”. Bila je to dobra škola u trajanju od godinu dana, koju su tada organizovali muzički pedagozi Milan Bokan i Rade Stanić. Pored sviranja instrumenata u toj školi velika pažnja se poklanjala muzičkoj teoriji. Moj drugar Zvonko Rolih i ja svirali smo gitare i pjevali u jednom periodu skoro svako veče kad je bilo lijepo vrijeme, a nastupali smo i kao duo na igrankama po srednjim školama. Ljeti smo išli na Adu ili na Vrbanju, i stalno sa gitarama. Zvonko je talentovan muzičar i od njega sam tada dosta naučio.

Već sa šesnaest godina postao sam član CKUDM-a “ VESELIN MASLEšA” i svirao gitaru u orkestru koji je pratio folklornu grupu i vokalne soliste. Ali mi smo u ”Masleši” svirali i pjevali i u slobodno vrijeme za svoju dušu u klubu, na zajednički organizovanim izletima ili na mnogobrojnim turnejama. Često smo išli biciklima na izlete u pravcu Jajca, pa kad se prođe Novoselija auta su rijetko prolazila i mi, Zvonko Terzić – Conta, Sead Smajlagić – Satko i ja, zasviramo gitare vozeći bicikle, a svi zajedno smo pjevali. Ismet Bahtijaragić Iki, sekretar ”Masleše”, uvijek je imao ideju koju bi pjesmu trebalo pjevati, i čim se jedna završi, on odmah izdiktira naslov slijedeće, pa nije trebalo govoriti: “...a koju ćemo sada?”.

Redovne probe u ”Masleši” su se održavale tri puta sedmično. Tada smo imali priliku proširiti znanja i iz muzičke teorije zahvaljući instrukcijama naših drugova iz orkestra koji su nam ta znanja prenosili jer su pohađali Srednju muzičku školu u Banjoj Luci. Zahvaljujući upornosti dvojice od njih, Vjekoslava – Nine Stanišića i Aleksandar – Ace Radivojevića, počeo sam ići i na koncerte klasične muzike u Domu 52

kulture. Oni su mi pomogli da shvatim, naučim i kasnije zavolim klasičnu muziku. Deset koncerata u pretplati godišnje – profesor Ivo Nakić uvijek u prvom redu. A imali smo i veliku sreću da smo u Banjoj Luci slušali velike svjetske majstore, jer je inventivni Drago Radovanović uspješno organizovao njihova gostovanja. U Domu kulture koncerti su redovno organizovani, a gostovali su razni ansambli iz zemlje i inostranstva. Slušali smo zabavnu i narodnu muziku, jazz i drugu domaću i stranu muziku.

Kako smo ”lovili” pjesme Najveći problem za nas u šezdesetim godinama bio je - kako doći do nota. Kada bi se pojavila nova zabavna pjesma, tražili smo note (tada ih bilo teško naći), ili smo slušali radio ili išli u kino ili pokušavali pronaći gramofonsku ploču (magnetofon je bio rijetkost i samo neki su imali sreću da ga imaju) i tako učili “nove stvari”. Bilo je veoma važno prvi odsvirati i otpjevati “novu stvar” na igranci ili u čamcu na Vrbasu, ili bar odzviždati je na korzu. Čekali smo bar izdanja “Metronoma” u kojim su štampane aktuelno popularne zabavne melodije, pa čim “Metronom” kupimo nastane trka ko će prvi prosvirati neku od tih melodija. Naročito su bile popularne pjesme sa festivala u San Remu i Opatiji.

Muziku smo slušali i pamtili slušajući radio, ako smo imali sreću ”uloviti” ono što nas interesuje. Radio Luxemburg emitovao je divnu muziku, posebno u večernjim satima. I u kino smo išli da bismo pamtili pjesme, a zbog nekih i više puta smo gledali isti film, da se pjesma bolje nauči. Dogovorimo se tako, mi drugari, da idemo u kino i svaki dobije zadatak šta će zapamtiti: ti prvu strofu, ti drugu..., i onda sklapamo kad izađemo iz kina. U jesen 1961. u ”Maslešu” je za rukovodioca orkestra ponovo došao Tomislav Kulijer Nandi. Tražio je da se vježba i korektno svira svaka nota. Znao je cjepidlačiti i insistirati, da se jedan takt svira po desetak puta dok ne bude kako on traži. “Ćarlama” – vikao je Nandi, a to je bila negativna ocjena za ono što je odsvirano. Čim Nandi vikne “ćarlama“, znamo da ćemo morati ponoviti iz početka ili nekoliko taktova. On je uporno tesao svaki put, i to nam je naravno pomoglo da mnogo naučimo, a naročito kako se svira u orkestru. S Nandijem smo napravili vidan napredak, pa je čak kompozitor Vlado Milošević specijalno napisao za naš orkestar jednu kompoziciju i nazvao je: “Bosanski đulovi“.

Nandi je tražio da u orkestru budu zastupljeni razni instrumenti, pa je tako kupljen i kontrabas. Ali niko od nas tada nije svirao na kontrabasu. Na probi sviramo, a Nandi stalno ponavlja: “ Ma fali nam bas“...

Satko i ja smo svirali gitare, i pored mene stoji naslonjen kontrabas.

Nandi jednom reče: ”Ostavi gitaru i uzmi malo kontrabas!” A ja se bunim

NOTE SJEĆANJA: UZ MUZIKU I UZ PJESMU da na kontrabasu ne znam svirati. “Uzmi pa ćeš naučiti“ – veli Nandi. I tako sam postao kontrabasista. Bilo je i raznih šala na moj račun: On je više kontra nego basista...

U periodu od 1966. do 1971. bio sam i ja rukovodilac orkestra u ”Masleši”. Godine 1967. u orkestar, koji sam vodio, došlo je nekoliko mladih muzičara, učenika srednje muzičke škole, a među njima Irena, da svira flautu. Muzika nas je spojila i Irena je kasnije postala moja supruga, a muzika je bila i ostala jedan od glavnih sadržaja u našem životu.

Irena i Nijaz Durić Irena pjeva u Filharmonijskom horu Philips u Eindhovenu

Serenade naše mladosti Pjevati serenade bilo je popularno u mnogih generacija u Banjoj Luci. I naša generacija je “išla u serenade“. Znali smo i za nemile događaje nekih iz starije generacije – pjevali su serenade, uhvatila ih je i privela milicija i svi su bili ošišani do glave. Nije im trebalo ništa gore, jer su frizure u to doba posebno njegovane, kosa mazana briljantinom, a u krevet na spavanje se išlo sa mrežom na glavi da bi forma frizure bila sačuvana i svaka dlaka bila na svom mjestu.

Mi smo pjevali serenade po alejama, baštama, ulicama i uvijek ispod prozora onoj kojoj je serenada namijenjena. Bili smo još srednjoškolci.

Nastojali smo da nas ne ošišaju i to smo uspjeli. Između nas smo imali “stražare” koji su budno pratili i signalizirali ako se pojavi milicija, a mi se onda razbježimo na razne strane. Meni je bilo teže trčati sa gitarom u rukama nego Marku koji bi samo rastavio flautu na dva dijela. Bilo je tu i drugih zgoda i uzbuđenja. Najvažnije nam je bilo da na naše pjevanje bude primijećeno. Reagovanje one kojoj je serenada upućena obično je bilo praćeno naizmjeničnim palenjem / gašenjem svjetla, ili bi ona otvorila prozor i javljala se tihim glasom. Često se dešavalo da sa više prozora imamo palenje / gašenje svjetla, a ponekad i posebno oglašavanje.

Jednom je jedna romantična duša uključila rešo čija se užarena spirala mogla vidjeti, pa je tako mahala iza zatvorenog prozora pokazujući da serenadu prima romantičnom toplinom odgovara.

Najčešće smo u serenadama bili Marko – Patak Savanović, Atif – Atko Sarač, Šime Rošer, Esad Cerić – Zaja i ja, a ponekad Ibrahim Ibro Tabaković i drugi.

Mnogo godina kasnije Ibrahim Ibro Tabaković je postao Rektor Univerziteta u Banjoj Luci i jednom prilikom bila je neka svečanost u Hotel ”Bosni”, a Ibro mi veli: ”Hoćemo li večeras ići u serenade?” Nemoj, Ibro, molim te, velim mu ja, nismo više tako brzi kao nekada, pa će sutra osvanuti novine i na naslovnoj strani biće velikim slovima napisano REKTOR UNIVERZITETA I POTPUKOVNIK JNA PJEVALI SERENADE, PRIVEDENI U STANICU MILICIJE I OŠIŠANI DO GLAVE (tada sam ja bio potpukovnik). Nismo išli te večeri u serenade, ali smo do zore u društvu pjevali za svoju dušu u Hotelu ”Bosna”.

Od džeza do ”Starih znanaca” Pocetkom 60-tih bila je ideja da se organizuje jazz festival, koji je održan jedne godine, i nikad više. U nadi da će se festival održavati osnovali smo jazz kvartet: Anton Tonči Marković – klavir, Zdravan Valentić – klarinet, Ivica - bubnjar i Nijaz Durić – kontrabas.

Vježbali smo jazz, ali i drugu muziku pa smo tako nastupali na raznim proslavama i zabavama, ali na festivalu nismo, jer se više nije održavao. Bio sam oduševljen kada sam postao član zabavnog orkestra u sastavu: Franjo Petrušić – klavir, Tomislav Kulijer Nandi – saksofon i klarinet, Irfan Nurudinović – gitara, Ekrem Nanić – jazz truba, Hašim Ćelebić Haško – bubnjevi i Nijaz Durić – kontrabas. Sa solistima, Želimirom Željkom Šarićem, Boškom Orobovićem, Edinom Ćejvanom, Sandrom Kulijer, Nadom Barudžija, imali smo bogat i kvalitetan repertoar zabavne i jazz muzike i najviše smo nastupali na plesnim večerima u Domu kulture, ali i gostovali po gradovima Bosanske Krajine. Uz to smo svirali u hotelima ”Palas” i ”Bosna” u ljetnom periodu, zatim u raznim mjestima na Jadranu. U jednom periodu je i Anton Tonči Marković svirao klavir u tom sastavu. Kada sam završio studij i posve-

tio se profesiji, nisam mogao više intenzivno svirati kao u đačko i studentsko doba.

Ali, ipak, jednom se dogovorimo mi drugari da osnujemo grupu koja bi svirala i pjevala starogradsku muziku. Rifet Šabanović – gitara, Josip Gverić Gvera – harmonika, Stevo Simić – basprim, Zdravko Suhajček Rus – basprim i Nijaz Durić - kontrabas su osnivači i prvi sastav grupe STARI ZNANCI. Poslije nam se pridružio Zdravko Ćosić – basprim.

Nastupali smo dva mjeseca u restoranu “AS” na Malti. Bio sam tada već kapetan I klase, pa je moje sviranje i pjevanje “po kafanama” smetalo dušebrižnicima koji su to smatrali nedostojnim za oficira JNA. Moralisali su da je to “ciganski posao“, govoreći da time skrnavim čast oficira. Ja sam imao odgovor: “Dok vojska pjeva, topovi ćute”.

Poslije mnogo godina mnogi od tih dušebrižnika, koji nikada nisu zapjevali izuzev kada su bili pijani, pokazali su svoj pravi lik i raspalili topovima po Bosni. Topovi su nadjačali, a pjesma je privremeno tada bila utihnula. Dušebrižnici su topovima uništavali Bosnu i Bosance.

Time su nas natjerali da odemo i našu pjesmu nastavimo pjevati širom svijeta. Mogli su nam uzeti grad, pa i živote (mnogim nažalost i živote uzeše), ali nam nisu mogli uzeti ljubav za našom Banjom Lukom i našom pjesmom.

Sevdalinke među tulipanima Otkako sam došao u Holandiju, uključio sam se u ovdašnji muzički život na razne načine. Već više od desetljeća sam član jednog muzičkog društva u kojem imamo kor i orkestar. To je jedinstven ansambl, a ja sviram gitaru u orkestru i pjevam kao solista. Naša grupa se zove ‘t AKKOORDJE, a to znači mali dogovor, ili mali muzički akord - akordic. Za nas to znači da smo saglasni u pjevanju, sviranju, druženju i drugim raznovrsnim akcijama: izleti, posjete, nastupi… Ja sam jedan od osnivača i jedini stranac porijeklom, a ima nas oko 50 aktivnih članova. Godišnje imamo više od 30 nastupa u Holandiji, Njemačkoj i Belgiji. Pjevamo holandske, njemačke, engleske, irske, francuske, italijanske, španske, latinoameričke, ruske i naravno pjesme iz naše zemlje. Naučio sam ih desetak naših pjesama koje pjevaju napamet, ne čitajući, sa veoma dobrim izgovorom.

Na melodiju pjesme “Dok palme njišu grane” naš dirigent je napisao tekst na holandskom jeziku i nazvao je “Heimwe naar Banja Luka “ (Nostalgija za Banjom Lukom). I kroz pjesmu se ovdje u Holandiji, Njemačkoj i Belgiji čuje ime Banja Luka. Mene i najavljuju kao solistu: Bosanac iz Banje Luke...

Irena već više godina aktivno pjeva u filharmonijskom Philips koru u Eindhovenu, ali i kao gost solista po pozivu raznih muzičkih udruženja, a zajedno nastupamo kao gosti solisti operetskog društva “Pri Amore” iz Neune. Imali smo i nekoliko naših samostalnih koncerata u Holandiji.

Ja kroz Banju Luku više ne sviram i ne pjevam, ali zato pjevam o Banjoj Luci ovdje na sjeverozapadu Evrope i gdje god dođem. Ma gdje god mi Banjalučani bili, tu je i Banja Luka, naša Banja Luka. Š E H E R 53

BANJA LUKA

Sjećanje na akademika Muhameda Filipovića (1929-2020)

ČEMU SE VALJA ČUDITI Foto: Slobodan Rašić Bobara

jenih, pravih pjeskovitih plaža, kao što je bila ona na Halilovcu, ili prekrasnih sjenovitih kakve su bile sofe iznad Vrbasa, uz obalu koja se nazivala Pod orasima, i pješčanih kakva je bila ona na Adi, iza Rebrovačke crkve na putu prema Vrbanji“ ...

Otkako je Banjaluka postala...

Piše: Fikret TUFEK „Pošteni ljudi, njih 345 muslimana (u Banjaluci pr. autora), na čelu sa muftijom Nurkićem, gradonačelnikom Halidbegom Đinićem su potpisali tekst Rezolucije u kojoj su oštro osudili ubijanje, progone i svaku vrstu terora, te kazali da ne mogu poštovati i podržavati državu koja progoni svoje građane samo zato što su druge vjere i nacije. Bio je to jedinstven gest građanskog morala i hrabrosti, može biti zadnji u nas uopće.

Nikada se više, naime, jedan takav gest, kao što su bile poznate muslimanske rezolucije protiv ustaškog terora iz 1941. godine, na ovim prostorima nije ponovio. Ali ubijanja jesu i to multiplicirana, tj. u mnogo većoj mjeri i okrutnije. ... Vodeći ljudi koji su potpisali Rezoluciju protiv progona Srba i Jevreja i organizirali protest, ubrzo su završili (marta 1942. godine) u logoru Stara Gradiška.“ (Muhamed Filipović, „Bosanska pošta“ 14.10.2005, serijal prenesen iz Oslobođenja „Otkako je Banjaluka postala“ – tekst „Čemu se valja čuditi“, str. 14. i 15).

Ovim citatom iz „Bosanske pošte“ iz 2005. godine, koja je članak prenijela iz Oslobođenja, akademik prof. dr. Muhamed Filipović (3.8.1929 - 26.2.2020), pisao je o stanju u svom rodnom gradu Banjaluci na početku Drugog svjetskog rata (1941). Vrijeme je to kada su banjalučki muslimani potpisali „Rezoluciju protiv progona Srba i Jevreja“ 1941. godine, jedinstven dokument u historiji BiH. Veliki čovjek Sjećanja na akademika prof. dr. Muhamed Filipović su jaka i svježa (umro u Sarajevu 26. februara 2020. godine), jer je bio vjerovatno i najpoznatiji Banjalučanin dosada, mada je njegova veličina premašila granice rodne Banjaluke, BiH i bivše Jugoslavije, te akademik dr. Mirko Pejanović kaže: „Muhamed Filipović bio je jedan od najuticajnijih akademika u modernoj Bosni i Hercegovini.“ Opijen ljepotama rodne Banjaluke „Kao rođeni Banjalučanin uvijek sam se radovao mjesecu augustu.

Glavni razlog bilo je beskrajno uživanje u vodi. Mada smo mi u Banja Luci imali više rijeka za kupanje, kao što su Vrbanja i Suturlija, pa čak nekada i Crkvina, naravno kad je još bila rijeka a ne gradski kanal. Puna sezona radosti kupanja i života na vodi dolazila je u augustu, tj. u vrijeme kada je i voda u Vrbasu postajala toplija i kad su gomile kupača zaposjedale plaže oko rijeke. Plaže su se pružale od Gornjeg Šehera i Nanutove brane, pa preko niza bašta i brana do Abacije, Studenca, Halilovca, Venecije i Ade, sve do Trapista. Plaža je bilo bezbroj, uređenih i neured54

Muhamed Filipović je u „Oslobođenju“ i „Bosanskoj pošti“ objavio serijal „Otkako je Banjaluka postala“, a o njemu je „Bosanska pošta“ pisala u više navrata, pa i prilikom posjete Švedskoj iza rata (1992-1995), na poziv BH saveza omladine u Švedskoj, kada je na Tribini u Malmöu govorio mladima iz BiH, kazavši: „Istina se mora pamtiti i ne smije zaboraviti jer su Bošnjacima stoljećima činjene nepravde i sistematski su uništavani kao narod“.

Izvještavao sam kao novinar sa tog skupa, bio u organizacionom odboru, dočekao ga, da bi mi odmah kazao: „Vidi mog vrlog studenta Fikreta“, pamćenje profesora nikad nije blijedilo, sjetio me se kao studenta pedagogije/psihologije, jer sam kod njega slušao i polagao logiku (bio je prof. na Odsjeku filosofije Filosofskog fakulteta Sarajevo), zapamtio ga jer sam odbio „devetku“, on mudro kazao da su samo profesori za najvišu ocjenu, ali nakon više propitivanja dao mi „desetku“!

Bogata naučna i politička karijera Objavio je 14 knjiga, od kojih su neke i prevedene na druge jezike.

Najveći broj prevoda doživjela je knjiga „Lenjin - monografija njegove misli“, koja je prevedena na danski, švedski, francuski, bugarski, slovački, italijanski, kineski... Filipović je bio član Akademije nauka BiH i predsjednik Bošnjačke akademija nauka i znanosti (BANU). Autor je monografija iz logike, historije filozofije, historije kulturnog života BiH, estetike i politike. Bio je urednik redakcije Enciklopedije za Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1975. godine do kraja 1982. godine. Filipović je autor i koautor više od 50 monografija, 160 članaka u naučnim časopisima.

Filipović je bio jedan od osnivača bosanskohercegovačke političke partije Stranke demokratske akcije (SDA), gdje je bio član sve do 1990.

Nakon toga osniva s Adilom Zulfikarpašićem Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Tokom rata u Bosni i Hercegovini, bio je ambasador Republike Bosne i Hercegovine u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zajedno sa Adilom Zulfikarpašićem učestvovao u neuspjelim pregovorima jula 1991. sa tadašnjim vodstvom SDS-a o budućnosti SRBiH unutar Jugoslavije (Sporazum Karadžić–Filipović).

Sjećanja na život prije Drugog svjetskog rata „Svi smo u toj našoj Banjaluci bili izmješani, nismo se ni po kojem kriteriju dijelili, osim po tome da li je neko dobro ili loše odgojen, ili je neko prgav i svadljiv, a neko dobroćudan, da li je neko oštar u igri, a neko fini tehničar i slično... Dobroćudni su u tadašnjoj Banjaluci bili u ogromnoj većini..., jer teško se razaznavalo ko je koje vjere i nacije.“

Muhamed Filipović Rođenje: 3.august 1929.

Banja Luka, Kraljevina Jugoslavija Smrt: 26.februar 2020 (90 god.)

Sarajevo, Bosna i Hercegovina Nacionalnost: Bošnjak Zanimanje: Akademik, pisac, filozof Godine aktivnosti: 1960–2020

Priča Filipović o Banjaluci sa zanosom: „Na pijaci si mogao kupiti kola lubenice za deset starojugoslovenskih dinara, stotinu biranih paprika za dinar, kilogram pečene jagnjetine za četiri dinara itd.... Tu se nije trgovalo na na kilo i dvije, nego đuture i na vreće. U augustu su pristizale i prve jabuke petrovače i šarenike, kruške karamanke i kaluđerke, te i rane šljive. Svega je bilo u izobilju. Sunce, lijepo vrijeme, lijep grad, fini, veseli i zgodni ljudi i voda za osvježenje. A posebno sjedeljke uz Vrbas u ranim predvečerjima, uz mezu pa i uz muziku, davale su Banjaluci idiličan ton mirnog, veselog i za život ugodnog mjesta.“

Priča Kjazima Krajišnika „Pijaca, čuvena banjalučka govedarnica, meni dragi i poznati Banjalučanin Kjazim Krajišnik, kada sam ga 1995. godine sreo u Zagrebu, a on tek pobjegao iz tadašnjeg banjalučkog pakla, na pitanje: „Kjazime, ti si sada iz Banjaluke, kako izgleda grad“, odgovorio: „Tunjo, ti znaš kako izgleda banjalučka govedarnica, sad je sav grad jedna govedarnica, koja se pruža od Hadžijinog hana do Bezistana do Vrbasa, s Kastelom na jednoj i našom starom i dragom Gimnazijom, koju su neke budale dale srušiti nakon zemljotresa...“

Došao je Drugi svjetski rat Kazivanje rahmetli Raskana Suljića „A onda se jednog lijepog dana august (1941. opaska autora) pretvorio u mjesec more i zla. Došli su zli ljudi i počeli ubijati druge ljude, zbog njihove vjere i nacije. Počeli rušiti bogomolje i slično, što je nama bilo neobično i teško, jer su među nama, za djecu to mogu sigurno tvrditi, teško i razaznavalo ko je koje vjere ili nacije. Nastalo je mučno vrijeme.“ Tragični događaji u porodici Filipović „U mojoj familiji događaji su išli ubrzano i tragično. Moj najstariji brat Safet je uhvaćen od strane poznatog ustaškog policajca Jiletka i završio u Jasenovcu. Braća Ifet i Ismet i snaha Rada (Rada Vranješević, inače kći poznatog banjalučkog prote i prvaka zemljoradničke stranke Đorđe Vranješević je bila udata za mog brata Safeta) su otišli u partizane, sestra Zilha u ilegalni život, a otac Sulejman je nasred banjalučke čarsije, pred poznatom i omiljenom kafanom Saliha Gušića koja je bila preko puta Ferhadije, javno vrijeđan i maltretiran od strane ustaškog agenta Ibrahima Kolonića, pao u komu 5. augusta 1941. godine i iz nje se nije probudio tri dana, kada je preselio na bolji svijet“... „Mislim na Banjaluku, mislim intenzivno na moje drugove iz djetinjstva, kojih tamo i na svijetu više nema. Oni sretniji su pomrli, kao nama svima dragi „daidža“ Refko (Refik Bahtijarević), Nerkez Smailagić Neko, Irfan Maglajlić Fifi i njegov brat Čik, beskrajno i raznovrsno talentovani Stjepan Boban, tihi i zamišljeni pjesnik Anto Ćosić, lijepi Besim Karabegović Besko, uporni i fanatični vjernik istine Zlatko Hadžiabdic Folan, veseli Muhamed Softić Žuna, prefinjeni pjesnik i prevodilac Sadić Sead Sejo i toliki drugi moji drugovi i prijatelji“.

Agresija na BiH Agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) okrenula je historiju naopačke, počeli su progoni iz Banjaluke, organizovano autobusima prognani su Bošnjaci i Hrvati, morali su vaditi silne papire da bi sve svoje bili prisiljeni napustiti ili čak „prepisati“ drugima (!) i pobjeći, da spase živu glavu.

Mnogi se pitaju zašto ih Srbi (izuzev pojedinačno) nisu zaštitili?

Zašto nije bilo rezolucije o zaštiti Bošjaka i Hrvata? Nažalost nije se historija ponovila, čak ni u Banjaluci, kada je došla agresija na BiH, naprotiv iz Banjaluke je protjerano oko 85.000 Bošnjaka i Hrvata, a da Srbi nisu potpisali nikakvu rezoluciji o zaštiti dojučerašnjih komšija Bošnjaka i Hrvata.

„Raskan Suljić, jedan od najpoznatijih ličnosti nekadašnjeg banjalučkog života, svjedok XX vijeka u tom gradu, poznati fudbaler Krajišnika, još poznatiji tapetar, koji je stvarao namještaj mnogim banjalučkim kućama, bio alfa i omega onog tipa čaršijskog života i najbolji prijatelj i komšija nekad poznatog banjalučkog sudije, u sudnici i na fudbalskom igralištu i takođe igrač Krajišnika, Perenčevića, kazao prije tri godine, a Raskanu je tada bilo 98 godina: „Tunjo, nikada nisam mogao zamisliti da je sve ovo što se dogodilo u Banjaluci moguće. Ne računam tu rušenje svih džamija, uništenje svega što podsjeća na muslimansko ime i znak života, ali računam na ljude i barem ostatak ljudskog stida i suosjećanja. Zar da mene, koji sam uvijek bio sa Srbima, koji sam igrao u Krajišniku, koji sam potpisao Rezoluciju protiv progona Srba kad je glava letjela za najmanju stvar, mene, koji sam bio najbolji prijatelj, komšija i suigrač pokojnog Perenčevića u Krajišniku, a u taj srpski klub sam otišao zbog njega, da ne bi on sam sa Hiseta bio u njemu, nego neka neko i od muslimana bude s njim, iz stana i iz grada istjeraju njegovi unuci i to riječima: „Idite, vi ste nama Srbima nanijeli najviše zla. - “Znaš li ti Tunjo, za bilo kakvo zlo koje smo mi muslimani u Banjaluci ikada nanijeli Srbima, ako boga znaš...“ Bez odgovora na teško pitanje „Nije, naime, nezamislivo da čovjek čovjeka ubije. Nije nemoguće da čovjek čovjeka opljačka. Ali da čovjek čovjeka mrzi zbog toga što mu ovaj nikada nije pokazao ništa drugo do li osjećanja solidarnosti, ljubavi i prijateljstva, to doista zaslužuje čuđenje bez granica i pitanje: kako je to i šta u ljudskom mozgu, u duhu ili prirodi čovjeka, toliko pokvarljivo, do te mjere trulo da se izgubi svaki trag ljudskog identiteta, onog milenijuma teško stvaranog humanog identiteta čovjeka i da zavlada puka i otvorena životinjska priroda nad ljudima? I da se to dogodi tako masovno i bez razloga. Taj problem, koji je bio implicitan u Raskanovom pitanju koje mi je postavio u Starom Gradu na otoku Hvaru gdje sam ga jednom prilikom slučajno sreo, proganja me svaki dan. A u augustu mjesecu osobito intenzivno. Ne znam na njega odgovor, a čini se bitan.“ Teško, preteško pitanje čak i za najvećeg bh. filozofa i intelektualca akademika Muhameda Filipovića, čijim sam tekstom kao novinar bio opčijen, čitajuci ga bezbroj puta da bih shvatio „šta je pisac htio da kaže“!? – nije mi pomoglo što sam njegov student, ni široko novinarsko iskustvo ni profesorova „desetka“ iz logike! Naslućujete li, ili znate li vi odgovor na ovu balkansku rašomonsku dilemu!?

55

Vicevi Iz grupe ljudi izlazi neki muškarac pa kaže: -Pustite me da uhvatim dijete, nekada sam bio golman. Žena baci dijete, a okupljeni će na to u glas: -Gooooolllll.....

Pripremio: Vlado Bojer

MUDROST DANA Svatko zeli dug život, ali nitko ne želi biti star!

RAZLIKA Koja je razlika izmedju mobitela i hemeroida?

Hemeroide, po statistici, ima svaka peta guzica, a mobile-baš svaka.

HRABAR DOK JE SAM -Što ti je Ivice, s rukom?

-Pao sam mama, i jako mi je tekla krv.

-Nisam te čula da plačeš.

-Mislio sam da nisi kod kuće.

KAO NA AUKCIJI Pita Mujo Hasu: -Kako ti mali prolazi u školi?

-Kao na aukciji-odgovori Haso.

-Kako to?!?

-Drugi razred prvi put, drugi razred drugi put, drugi razred treći put-i prolazi.

NE VALJA BEZ LAJKA U restoranu gost se obraća konobaru: -Molim vas, možete li zamjeniti ovo jelo?

-Svakako, ali u čemu je problem?

-Objavio sam ga prije petnaestak minuta na Facebooku, i još nisam dobio ni jedan like!

TAKO JE POČELA SVAĐA....._ Jedne godine odlučio sam kupiti punici parcelu na groblju kao poklon za Božić.

EVOLUCIJA Što je to ćelavljenje?

To je fizički proces pretvaranja glave u guzicu, prvo oblikom, a potom i sadržajem.

NESPORAZUM Vodi Mujo psa veterinaru.

Naidje Haso pa ga upita: -Bolan, gdje si kren'o?

-Evo,vodim ljubimca veterinaru.

-Zašto? Je'l bijesan?

Ma jok, nije bijesan, al'nije mu baš ni drago.

CRNI HUMOR Izbio požar u jednoj zgradi,pa se ispred nje okupilo hiljadu ljudi.

Na prozoru zapaljene zgrade, stoji žena koja želi baciti dijete van da ga netko uhvati.

56

Sljedeće godine nisam joj kupio ništa.

Kad me je pitala zašto, odgovorio sam: - Pa, još niste iskoristili ni poklon što sam vam ga kupio prošle godine!

n

Vicevi I TAKO JE POČELA SVAĐA Moja supruga je došla i sjela pored mene na kauč dok sam ja mijenjao kanale.

- Šta ima na TV-u?

- Prašina – rekoh.

I TAKO JE POČELA SVAĐA Subota ujutro, ustao sam rano, tiho se obukao, napravio svoju užinu, tiho se izvukao iz kuće do garaže.

Zakačio sam čamac za auto i krenuo na pecanje kad ono nevrijeme, pljušti kiša, grmi, sijeva, vjetar puše 100 km/sat.

Uključim radio u autu i čujem da će vrijeme biti loše cijeli dan.

Vratim se nazad u kuću, tiho se skinem i kliznem nazad u krevet.... prigrlim ženu, sada s drugačijim osjećajima i šapnem joj: - Vrijeme je jako loše.

Moja voljena žena odgovori: - I možeš li vjerovati da je moj glupi muž otišao na pecanje?

I TAKO JE POČELA SVAĐA Moja supruga je nabacivala što bi željela za godišnjicu braka koja se približavala.

Rekla je: - Ja bih nešto sjajno što ide od 0 do 150 za 3 sekunde.

Kupio sam joj vagu.

lije kao iz kabla.

Nedjelja: Moram je pustiti u kucu da se ne razboli.

I TAKO JE POČELA SVAĐA Moja supruga je stajala gola promatrajući sebe u ogledalu u sobi.

Nije bila sretna što vidi u ogledalu i reče mi: - Osjećam se očajno, izgledam stara, debela i ružna. Želim da mi kažeš nešto lijepo, neki lijepi kompliment Odgovorih: - Vid ti je perfektan.

ZET MEKOG SRCA Petak: Dosla mi punica i samo zuri kroz prozor, a kisa lije.

Subota: Ne mice se od prozora,a kisa i dalje

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Brinemo za vašu nekretninu kao za vlastiti POSJED!

Brinemo za vašu nekretninu kao za vlastiti POSJED!

Šta naši NALOGODAVCI - klijenti koji prodaju i daju u najam svoju nekretninu mogu očekivati od tima POSJEDA?

Agencija POSJED svojim klijentima obezbjeđuje čitav set različitih usluga:

1. Agenti POSJEDA će, u skladu sa visoko profesionalnim standardima, sugerisati korektno odmjeravanje prodajne cijene i iznosa najamnine.

1. Posredovanje u prodaji i najmu nekretnina:

2. POSJED preduzima sve potrebne marketing aktivnosti – uključujući sve pogodne savremene kanale, društvene mreže, promocije u digitalnom marketingu (MLS – multiple listing services).

3. Profesionalci POSJEDA će sa vama održavati kontinuiranu i nenametljivu komunikaciju, izvještavajući vas redovno o progresu svojih posredničkih aktivnosti.

4. POSJED će uvijek nastojati da vas povezuje sa kvalifikovanim kupcima i najmoprimcima, vodeći računa o vašem vremenu i interesima.

- Korištenih i stanova u novogradnji; - Apartmana i vikend kuća; - Samostojećih i kuća u nizu; - Garaža i parkirnih mjesta; - Poslovnih zgrada i prostora – objekti poslovnih, turističkih i usluga za sport i rekreaciju, kao i trgovačkih i ugostiteljskih; - Građevinskog i poljoprivrednog zemljišta.

2. Usluge podrške klijentima pri kupoprodaji i najmu (organizacija, tehnički i dokumentarni koraci); 3. Savjetovanje u procjeni, prodaji i kupovini nekretnina;

5. U razgovorima sa potencijalnim kupcima i najmoprimcima POSJED se neće rukovoditi vlastitim interesom i pritiskom za zakljucenje ugovora, jer su interesi i zadovoljstvo naših nalogodavaca naš prioritet.

4. Investicionog savjetovanja;

6. Zaposlenici POSJEDA temeljito organizuju i prisustvuju na prezentacijama nekretnine zainteresovanim kupcima i pri tome pažljivo slušaju i vjerodostojno prenose informacije i komentare nalogodavcu.

6. Finansijskog savjetovanja.

7. POSJED vodi računa o svim potrebnim detaljima za ugovornu transakciju sa trećim licima – ugovorni, tehnički detalji, režije, troškovi i sl.

POSJED ostaje vaša dobra lokacija.

58

5. Istraživanja tržišta nekretnina;

POSJED je uvijek vaša dobra lokacija.

PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom.

Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!

www.plivit-trade.com