Kijametski dani

KIJAMETSKI DANI

Bivša ulica Fra Grge Martića

Foto: Mirsad Filipović

Imam običaj da se svakog jutra dižem iz kreveta oko 7 sati. Bez obzira kada legao. Čujem, ”zvrndi” TV, moja hanuma sluša još jedne taze vijesti. O čemu? Naravno - coroni. Bože moj, pomislih, pa zar svako jutro da bude isto. Koliko gdje umrlih, oboljelih, šta valja a šta ne raditi. Na gotovo svakom kanalu isto.

PA JOŠ I ZEMLJOTRES

Piše: Ozren TINJIĆ

Kuham preko volje prvu kafu, pravim cigarete, u sebi hebem svemu sve po spisku, kad, mada bježim od vijesti kao džavo od tamjana, čujem da je Zagreb pogodio razoran zemljotres. I pride, glavni je grad Hrvatske ujedno i epicentar. Kažu da su se tresle i Banja Luka i Tuzla. Eto, mislim se, šlaga na tortu. Odmah se sjetim komšinice koja je, komentirajući sve

ove belaje koji nas snađoše, znala, onako spontano, reći: ”Sinko, evo bliži nam se kijametski dan!”

Kradomice, kao da mi je crna mačka prešla preko puta, pljucnem tri puta u stranu! Eto, kontam - postadoh i ja praznovjeran.

RIBE NA SUHOM

Stižu mi svakodvno vijesti iz Banje Luke. Prijatelji mi pričaju da žive kao ribe na suhom. Na škrge. Grad koji se od rata i naših odlazaka skroz promijenio, sada je definitivno dotučen. Vele mi kako ništa nije kao prije. Ama baš ništa! A onda dođe i snijeg. Grad se zabijelio. Oskudica u lovi, namirnicama… Bože sačuvaj. Sve je opustilo, čak ni ptica nema. Jeste da je proljeće kalendarski tu, oko nas, ali ništa nije kao prije. Izgleda, kako dodaju, da je započela prava bitka za goli život. Onda se javlja član Predsjedništva BiH iz manjeg entiteta i mudro savjetuje zbunjene građane da ne zapuštaju svoje bašte već da sade, jer možda i ne bude hrane! Aferim!

Žao mi je svih onih naših ljudi iz bijelog svijeta koji su prije ovog virusa došli u svoj grad, a sada ga mogu gledati samo sa svog balkona. Čak ne mogu s najmilijim, pa i s komšijama, kafu popiti. A nazad ne mogu, do nekih boljih vremena. Preostaje im, uostalom kao i svima nama, da nastave živjeti u neizvjesnosti i totalnoj izolaciji. Među četiri zida! Što bi svojedobno moj drugar Koka, iz Zenice, znao reći: ”Svega u božijoj bašti!”