10 minute read
Za svoju dušu, i za svoj grad
O muzičkom životu u Banjoj Lucimogle bi se objaviti čitave studije. Banja Luka je bila čuvena po izreci : “KROZ BANJU LUKU NE PJEVAJ…..”, što smo uvijek ponosno isticali pred drugima (koji nisu iz Banje Luke), ali ponosno i sa radošću slušali i kada to neko drugi kaže. Koje su to generacije prije nas pronijele slavu o raspjevanoj Banjoj Luci? Svakako, dobri pjevači pojedinci i poznate raspjevane gradske familije. Jedan od mnogih oduševljenih zaljubljenika u muziku bio sam i ja, i kroz život išao uz muziku i uz pjesmu. Volim svirati, pjevati i slušati muziku.
Advertisement
Kažu: Od kolijevke pa do groba najljepše je djačko doba. A za mene važi: Od kolijevke pa do groba najljepše je bilo “aktivno muzičko” doba, koje u svoj svojoj ljepoti oživljava i u mojim sjećanjima.
Mlade note: Tako smo počeli...
Počeo sam, kao dvanaestogodišnji dječak, svirati gitaru po baštama, alejama, obalama Vrbasa, slušajući i gledajući kako i drugi prepliću prste sa strunama. I pjevanje i sviranje učio sam u početku na sluh. Prvo muzičko obrazovanje stekao sam kao petnaestogodišnjak u pripremnoj grupi tamburaškog orkestra RKUD-a “PELAGIĆ”. Bila je to dobra škola u trajanju od godinu dana, koju su tada organizovali muzički pedagozi Milan Bokan i Rade Stanić. Pored sviranja instrumenata u toj školi velika pažnja se poklanjala muzičkoj teoriji. Moj drugar Zvonko Rolih i ja svirali smo gitare i pjevali u jednom periodu skoro svako veče kad je bilo lijepo vrijeme, a nastupali smo i kao duo na igrankama po srednjim školama. Ljeti smo išli na Adu ili na Vrbanju, i stalno sa gitarama. Zvonko je talentovan muzičar i od njega sam tada dosta naučio.
Već sa šesnaest godina postao sam član CKUDM-a “ VESELIN MASLEšA” i svirao gitaru u orkestru koji je pratio folklornu grupu i vokalne soliste. Ali mi smo u ”Masleši” svirali i pjevali i u slobodno vrijeme za svoju dušu u klubu, na zajednički organizovanim izletima ili na mnogobrojnim turnejama. Često smo išli biciklima na izlete u pravcu Jajca, pa kad se prođe Novoselija auta su rijetko prolazila i mi, Zvonko Terzić – Conta, Sead Smajlagić – Satko i ja, zasviramo gitare vozeći bicikle, a svi zajedno smo pjevali. Ismet Bahtijaragić Iki, sekretar ”Masleše”, uvijek je imao ideju koju bi pjesmu trebalo pjevati, i čim se jedna završi, on odmah izdiktira naslov slijedeće, pa nije trebalo govoriti: “...a koju ćemo sada?”.
Redovne probe u ”Masleši” su se održavale tri puta sedmično. Tada smo imali priliku proširiti znanja i iz muzičke teorije zahvaljući instrukcijama naših drugova iz orkestra koji su nam ta znanja prenosili jer su pohađali Srednju muzičku školu u Banjoj Luci. Zahvaljujući upornosti dvojice od njih, Vjekoslava – Nine Stanišića i Aleksandar –Ace Radivojevića, počeo sam ići i na koncerte klasične muzike u Domu kulture. Oni su mi pomogli da shvatim, naučim i kasnije zavolim klasičnu muziku. Deset koncerata u pretplati godišnje – profesor Ivo Nakić uvijek u prvom redu. A imali smo i veliku sreću da smo u Banjoj Luci slušali velike svjetske majstore, jer je inventivni Drago Radovanović uspješno organizovao njihova gostovanja. U Domu kulture koncerti su redovno organizovani, a gostovali su razni ansambli iz zemlje i inostranstva. Slušali smo zabavnu i narodnu muziku, jazz i drugu domaću i stranu muziku.
Piše: Nijaz DURIĆ
Kako smo ”lovili” pjesme
Najveći problem za nas u šezdesetim godinamabio je - kako doći do nota. Kada bi se pojavila nova zabavna pjesma, tražili smo note (tada ih bilo teško naći), ili smo slušali radio ili išli u kino ili pokušavali pronaći gramofonsku ploču (magnetofon je bio rijetkost i samo neki su imali sreću da ga imaju) i tako učili “nove stvari”. Bilo je veoma važno prvi odsvirati i otpjevati “novu stvar” na igranci ili u čamcu na Vrbasu, ili bar odzviždati je na korzu.
Čekali smo bar izdanja “Metronoma” u kojim su štampane aktuelno popularne zabavne melodije, pa čim “Metronom” kupimo nastane trka ko će prvi prosvirati neku od tih melodija. Naročito su bile popularne pjesme sa festivala u San Remu i Opatiji.
Muziku smo slušali i pamtili slušajući radio, ako smo imali sreću ”uloviti” ono što nas interesuje. Radio Luxemburg emitovao je divnu muziku, posebno u večernjim satima. I u kino smo išli da bismo pamtili pjesme, a zbog nekih i više puta smo gledali isti film, da se pjesma bolje nauči. Dogovorimo se tako, mi drugari, da idemo u kino i svaki dobije zadatak šta će zapamtiti: ti prvu strofu, ti drugu..., i onda sklapamo kad izađemo iz kina. U jesen 1961. u ”Maslešu” je za rukovodioca orkestra ponovo došao Tomislav Kulijer Nandi. Tražio je da se vježba i korektno svira svaka nota. Znao je cjepidlačiti i insistirati, da se jedan takt svira po desetak puta dok ne bude kako on traži. “Ćarlama” – vikao je Nandi, a to je bila negativna ocjena za ono što je odsvirano. Čim Nandi vikne “ćarlama“, znamo da ćemo morati ponoviti iz početka ili nekoliko taktova. On je uporno tesao svaki put, i to nam je naravno pomoglo da mnogo naučimo, a naročito kako se svira u orkestru. S Nandijem smo napravili vidan napredak, pa je čak kompozitor Vlado Milošević specijalno napisao za naš orkestar jednu kompoziciju i nazvao je: “Bosanski đulovi“.
Nandi je tražio da u orkestru budu zastupljeni razni instrumenti, pa je tako kupljen i kontrabas. Ali niko od nas tada nije svirao na kontrabasu. Na probi sviramo, a Nandi stalno ponavlja: “ Ma fali nam bas“... Satko i ja smo svirali gitare, i pored mene stoji naslonjen kontrabas. Nandi jednom reče: ”Ostavi gitaru i uzmi malo kontrabas!” A ja se bunim
da na kontrabasu ne znam svirati. “Uzmi pa ćeš naučiti“ – veli Nandi. I tako sam postao kontrabasista. Bilo je i raznih šala na moj račun: On je više kontra nego basista...
U periodu od 1966. do 1971. bio sam i ja rukovodilac orkestra u ”Masleši”. Godine 1967. u orkestar, koji sam vodio, došlo je nekoliko mladih muzičara, učenika srednje muzičke škole, a među njima Irena, da svira flautu. Muzika nas je spojila i Irena je kasnije postala moja supruga, a muzika je bila i ostala jedan od glavnih sadržaja u našem životu.
Serenade naše mladosti
Pjevati serenade bilo je popularnou mnogih generacija u Banjoj Luci. I naša generacija je “išla u serenade“. Znali smo i za nemile događaje nekih iz starije generacije – pjevali su serenade, uhvatila ih je i privela milicija i svi su bili ošišani do glave. Nije im trebalo ništa gore, jer su frizure u to doba posebno njegovane, kosa mazana briljantinom, a u krevet na spavanje se išlo sa mrežom na glavi da bi forma frizure bila sačuvana i svaka dlaka bila na svom mjestu.
Mi smo pjevali serenade po alejama, baštama, ulicama i uvijek ispod prozora onoj kojoj je serenada namijenjena. Bili smo još srednjoškolci. Nastojali smo da nas ne ošišaju i to smo uspjeli. Između nas smo imali “stražare” koji su budno pratili i signalizirali ako se pojavi milicija, a mi se onda razbježimo na razne strane. Meni je bilo teže trčati sa gitarom u rukama nego Marku koji bi samo rastavio flautu na dva dijela. Bilo je tu i drugih zgoda i uzbuđenja. Najvažnije nam je bilo da na naše pjevanje bude primijećeno. Reagovanje one kojoj je serenada upućena obično je bilo praćeno naizmjeničnim palenjem / gašenjem svjetla, ili bi ona otvorila prozor i javljala se tihim glasom. Često se dešavalo da sa više prozora imamo palenje / gašenje svjetla, a ponekad i posebno oglašavanje. Jednom je jedna romantična duša uključila rešo čija se užarena spirala mogla vidjeti, pa je tako mahala iza zatvorenog prozora pokazujući da serenadu prima romantičnom toplinom odgovara.
Najčešće smo u serenadama bili Marko – Patak Savanović, Atif –Atko Sarač, Šime Rošer, Esad Cerić – Zaja i ja, a ponekad Ibrahim Ibro Tabaković i drugi.
Mnogo godina kasnije Ibrahim Ibro Tabaković je postao Rektor Univerziteta u Banjoj Luci i jednom prilikom bila je neka svečanost u Hotel ”Bosni”, a Ibro mi veli: ”Hoćemo li večeras ići u serenade?” Nemoj, Ibro, molim te, velim mu ja, nismo više tako brzi kao nekada, pa će sutra osvanuti novine i na naslovnoj strani biće velikim slovima napisano REKTOR UNIVERZITETA I POTPUKOVNIK JNA PJEVALI SERENADE, PRIVEDENI U STANICU MILICIJE I OŠIŠANI DO GLAVE (tada sam ja bio potpukovnik). Nismo išli te večeri u serenade, ali smo do zore u društvu pjevali za svoju dušu u Hotelu ”Bosna”.
Od džeza do ”Starih znanaca”
Pocetkom 60-tih bila je ideja da se organizuje jazz festival, koji je održan jedne godine, i nikad više. U nadi da će se festival održavati osnovali smo jazz kvartet: Anton Tonči Marković – klavir, Zdravan Valentić – klarinet, Ivica - bubnjar i Nijaz Durić – kontrabas.
Vježbali smo jazz, ali i drugu muziku pa smo tako nastupali na raznim proslavama i zabavama, ali na festivalu nismo, jer se više nije održavao. Bio sam oduševljen kada sam postao član zabavnog orkestra u sastavu: Franjo Petrušić – klavir, Tomislav Kulijer Nandi – saksofon i klarinet, Irfan Nurudinović – gitara, Ekrem Nanić – jazz truba, Hašim Ćelebić Haško – bubnjevi i Nijaz Durić – kontrabas. Sa solistima, Želimirom Željkom Šarićem, Boškom Orobovićem, Edinom Ćejvanom, Sandrom Kulijer, Nadom Barudžija, imali smo bogat i kvalitetan repertoar zabavne i jazz muzike i najviše smo nastupali na plesnim večerima u Domu kulture, ali i gostovali po gradovima Bosanske Krajine. Uz to smo svirali u hotelima ”Palas” i ”Bosna” u ljetnom periodu, zatim u raznim mjestima na Jadranu. U jednom periodu je i Anton Tonči Marković svirao klavir u tom sastavu. Kada sam završio studij i posve
Irena i Nijaz Durić Irena pjeva u Filharmonijskom horu Philips u Eindhovenu
tio se profesiji, nisam mogao više intenzivno svirati kao u đačko i studentsko doba.
Ali, ipak, jednom se dogovorimo mi drugari da osnujemo grupu koja bi svirala i pjevala starogradsku muziku. Rifet Šabanović – gitara, Josip Gverić Gvera – harmonika, Stevo Simić – basprim, Zdravko Suhajček Rus – basprim i Nijaz Durić - kontrabas su osnivači i prvi sastav grupe STARI ZNANCI. Poslije nam se pridružio Zdravko Ćosić – basprim. Nastupali smo dva mjeseca u restoranu “AS” na Malti. Bio sam tada već kapetan I klase, pa je moje sviranje i pjevanje “po kafanama” smetalo dušebrižnicima koji su to smatrali nedostojnim za oficira JNA. Moralisali su da je to “ciganski posao“, govoreći da time skrnavim čast oficira. Ja sam imao odgovor: “Dok vojska pjeva, topovi ćute”.
Poslije mnogo godina mnogi od tih dušebrižnika, koji nikada nisu zapjevali izuzev kada su bili pijani, pokazali su svoj pravi lik i raspalili topovima po Bosni. Topovi su nadjačali, a pjesma je privremeno tada bila utihnula. Dušebrižnici su topovima uništavali Bosnu i Bosance. Time su nas natjerali da odemo i našu pjesmu nastavimo pjevati širom svijeta. Mogli su nam uzeti grad, pa i živote (mnogim nažalost i živote uzeše), ali nam nisu mogli uzeti ljubav za našom Banjom Lukom i našom pjesmom.
Sevdalinke među tulipanima
Otkako sam došao u Holandiju, uključio sam se u ovdašnji muzički život na razne načine. Već više od desetljeća sam član jednog muzičkog društva u kojem imamo kor i orkestar. To je jedinstven ansambl, a ja sviram gitaru u orkestru i pjevam kao solista. Naša grupa se zove ‘t AKKOORDJE, a to znači mali dogovor, ili mali muzički akord - akordic. Za nas to znači da smo saglasni u pjevanju, sviranju, druženju i drugim raznovrsnim akcijama: izleti, posjete, nastupi… Ja sam jedan od osnivača i jedini stranac porijeklom, a ima nas oko 50 aktivnih članova. Godišnje imamo više od 30 nastupa u Holandiji, Njemačkoj i Belgiji. Pjevamo holandske, njemačke, engleske, irske, francuske, italijanske, španske, latinoameričke, ruske i naravno pjesme iz naše zemlje. Naučio sam ih desetak naših pjesama koje pjevaju napamet, ne čitajući, sa veoma dobrim izgovorom.
Na melodiju pjesme “Dok palme njišu grane” naš dirigent je napisao tekst na holandskom jeziku i nazvao je “Heimwe naar Banja Luka “ (Nostalgija za Banjom Lukom). I kroz pjesmu se ovdje u Holandiji, Njemačkoj i Belgiji čuje ime Banja Luka. Mene i najavljuju kao solistu: Bosanac iz Banje Luke...
Irena već više godina aktivno pjeva u filharmonijskom Philips koru u Eindhovenu, ali i kao gost solista po pozivu raznih muzičkih udruženja, a zajedno nastupamo kao gosti solisti operetskog društva “Pri Amore” iz Neune. Imali smo i nekoliko naših samostalnih koncerata u Holandiji.
