Nijaz je od 1994. suosnivač hora i orkestra ’t Akkoordje u Helmondu
Za svoju dušu, i za svoj grad... Kroz Banju Luku ja više ne sviram i ne pjevam, ali zato pjevam o svojoj Banjoj Luci.
Piše: Nijaz DURIĆ O muzičkom životu u Banjoj Luci mogle bi se objaviti čitave studije. Banja Luka je bila čuvena po izreci : “KROZ BANJU LUKU NE PJEVAJ…..”, što smo uvijek ponosno isticali pred drugima (koji nisu iz Banje Luke), ali ponosno i sa radošću slušali i kada to neko drugi kaže. Koje su to generacije prije nas pronijele slavu o raspjevanoj Banjoj Luci? Svakako, dobri pjevači pojedinci i poznate raspjevane gradske familije. Jedan od mnogih oduševljenih zaljubljenika u muziku bio sam i ja, i kroz život išao uz muziku i uz pjesmu. Volim svirati, pjevati i slušati muziku. Kažu: Od kolijevke pa do groba najljepše je djačko doba. A za mene važi: Od kolijevke pa do groba najljepše je bilo “aktivno muzičko” doba, koje u svoj svojoj ljepoti oživljava i u mojim sjećanjima. Mlade note: Tako smo počeli... Počeo sam, kao dvanaestogodišnji dječak, svirati gitaru po baštama, alejama, obalama Vrbasa, slušajući i gledajući kako i drugi prepliću prste sa strunama. I pjevanje i sviranje učio sam u početku na sluh. Prvo muzičko obrazovanje stekao sam kao petnaestogodišnjak u pripremnoj grupi tamburaškog orkestra RKUD-a “PELAGIĆ”. Bila je to dobra škola u trajanju od godinu dana, koju su tada organizovali muzički pedagozi Milan Bokan i Rade Stanić. Pored sviranja instrumenata u toj školi velika pažnja se poklanjala muzičkoj teoriji. Moj drugar Zvonko Rolih i ja svirali smo gitare i pjevali u jednom periodu skoro svako veče kad je bilo lijepo vrijeme, a nastupali smo i kao duo na igrankama po srednjim školama. Ljeti smo išli na Adu ili na Vrbanju, i stalno sa gitarama. Zvonko je talentovan muzičar i od njega sam tada dosta naučio. Već sa šesnaest godina postao sam član CKUDM-a “ VESELIN MASLEšA” i svirao gitaru u orkestru koji je pratio folklornu grupu i vokalne soliste. Ali mi smo u ”Masleši” svirali i pjevali i u slobodno vrijeme za svoju dušu u klubu, na zajednički organizovanim izletima ili na mnogobrojnim turnejama. Često smo išli biciklima na izlete u pravcu Jajca, pa kad se prođe Novoselija auta su rijetko prolazila i mi, Zvonko Terzić – Conta, Sead Smajlagić – Satko i ja, zasviramo gitare vozeći bicikle, a svi zajedno smo pjevali. Ismet Bahtijaragić Iki, sekretar ”Masleše”, uvijek je imao ideju koju bi pjesmu trebalo pjevati, i čim se jedna završi, on odmah izdiktira naslov slijedeće, pa nije trebalo govoriti: “...a koju ćemo sada?”. Redovne probe u ”Masleši” su se održavale tri puta sedmično. Tada smo imali priliku proširiti znanja i iz muzičke teorije zahvaljući instrukcijama naših drugova iz orkestra koji su nam ta znanja prenosili jer su pohađali Srednju muzičku školu u Banjoj Luci. Zahvaljujući upornosti dvojice od njih, Vjekoslava – Nine Stanišića i Aleksandar – Ace Radivojevića, počeo sam ići i na koncerte klasične muzike u Domu 52
kulture. Oni su mi pomogli da shvatim, naučim i kasnije zavolim klasičnu muziku. Deset koncerata u pretplati godišnje – profesor Ivo Nakić uvijek u prvom redu. A imali smo i veliku sreću da smo u Banjoj Luci slušali velike svjetske majstore, jer je inventivni Drago Radovanović uspješno organizovao njihova gostovanja. U Domu kulture koncerti su redovno organizovani, a gostovali su razni ansambli iz zemlje i inostranstva. Slušali smo zabavnu i narodnu muziku, jazz i drugu domaću i stranu muziku. Kako smo ”lovili” pjesme Najveći problem za nas u šezdesetim godinama bio je - kako doći do nota. Kada bi se pojavila nova zabavna pjesma, tražili smo note (tada ih bilo teško naći), ili smo slušali radio ili išli u kino ili pokušavali pronaći gramofonsku ploču (magnetofon je bio rijetkost i samo neki su imali sreću da ga imaju) i tako učili “nove stvari”. Bilo je veoma važno prvi odsvirati i otpjevati “novu stvar” na igranci ili u čamcu na Vrbasu, ili bar odzviždati je na korzu. Čekali smo bar izdanja “Metronoma” u kojim su štampane aktuelno popularne zabavne melodije, pa čim “Metronom” kupimo nastane trka ko će prvi prosvirati neku od tih melodija. Naročito su bile popularne pjesme sa festivala u San Remu i Opatiji. Muziku smo slušali i pamtili slušajući radio, ako smo imali sreću ”uloviti” ono što nas interesuje. Radio Luxemburg emitovao je divnu muziku, posebno u večernjim satima. I u kino smo išli da bismo pamtili pjesme, a zbog nekih i više puta smo gledali isti film, da se pjesma bolje nauči. Dogovorimo se tako, mi drugari, da idemo u kino i svaki dobije zadatak šta će zapamtiti: ti prvu strofu, ti drugu..., i onda sklapamo kad izađemo iz kina. U jesen 1961. u ”Maslešu” je za rukovodioca orkestra ponovo došao Tomislav Kulijer Nandi. Tražio je da se vježba i korektno svira svaka nota. Znao je cjepidlačiti i insistirati, da se jedan takt svira po desetak puta dok ne bude kako on traži. “Ćarlama” – vikao je Nandi, a to je bila negativna ocjena za ono što je odsvirano. Čim Nandi vikne “ćarlama“, znamo da ćemo morati ponoviti iz početka ili nekoliko taktova. On je uporno tesao svaki put, i to nam je naravno pomoglo da mnogo naučimo, a naročito kako se svira u orkestru. S Nandijem smo napravili vidan napredak, pa je čak kompozitor Vlado Milošević specijalno napisao za naš orkestar jednu kompoziciju i nazvao je: “Bosanski đulovi“. Nandi je tražio da u orkestru budu zastupljeni razni instrumenti, pa je tako kupljen i kontrabas. Ali niko od nas tada nije svirao na kontrabasu. Na probi sviramo, a Nandi stalno ponavlja: “ Ma fali nam bas“... Satko i ja smo svirali gitare, i pored mene stoji naslonjen kontrabas. Nandi jednom reče: ”Ostavi gitaru i uzmi malo kontrabas!” A ja se bunim
