Ženski ljepopis

Foto: Mirsad Filipović

Umjesto promocije na svetkovini knjiga u Sarajevu, koja je u novoj situaciji planirana za jesen, priređujemo vam jednu promociju stihova i proze banjalučkih spisateljica na stranicama našeg i vašeg magazina.

(Pripremila: Redakcija lista)

April je mjesec otvorenihpupoljaka i otvorenih – stranica knjiga. U to vrijeme održava se i Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, na kojem su od svojih prvih izdanja živo prisutni i »Banjalučki žubori«, i naš magazin, naš »Šeher Banja Luka«, i naši brojni literarni stvaraoci rasuti svijetom, ali ipak zgusnuti u plemenitosti i ljubavi prema rodnom kraju. Ovog aprila, nažalost, sajamske hale Skenderije samuju, a svetkovina knjige odgođena je za jesen.

Na svu sreću, knjige su tu, izlaze, žive, i možemo ih čitati i putem interneta, fb poruka i raznih stranica i portala. Umjesto planirane promocije novih naslova naših autora, i novih brojeva »Banjalučkih žubora« i »Šeher Banje Luke«, koja se održava pod već ustaljenim nazivom »Žubori Šeher Banje Luke«, žubor riječi neka se bar malo začuje sa ove promocije u našem i vašem magazinu. Ovog puta uvodimo vas u svijet banjalučkih pjesnikina i prozaistki koje već skoro tri decenije stvaraju u dijaspori, od Skandinavije, Njemačke i Engleske, do Amerike i Kanade. Ovo je samo jedan slap iz bogatog toka poezije i proze koje stvaraju naše književnice, a koje su i redovne saradnice »Šeher Banje Luke«, te »Banjalučkih žubora«. Nastavit ćemo da vam približavamo njihovu literaturu; već u idućem broju, koji će biti posvećen i »Vezenom mostu«, moći ćete svoja osjećanja utkati u vez pjesnikinja Nasihe Kapidžić Hadžić i Enise Osmančević Ćurić.

Ovom pjesničkom drugovanjudali smo naslov »Ženski ljepopis«, pa naslovu nove knjige »Banjalučkih žubora« koja će ponajviše biti u znaku Vrbasa, i kao rijeke, i kao umjetničke inspiracije i životnih nadahnuća – »Vrbaski ljepopis«.

Ljubica Perkman:

Trag

Još ne znam za samoće, bolne i bez daha, otkucaj vremena, i tiha i plaha. Srce mi čezne i samo vas hoće prije neg uvene od čežnje il' straha.

Starost me pritišče, sjenu svoju vučem i sve uspomene čuvam u svom kutu, godine protekle pod mojim su ključem, sa otiskom stopa na utrtom putu. Iz knjige izabranih pjesama »Boje života«

Nataša Križanić:

Sjene

Po lišću suhom stope još gaze, lica bez sjaja samo prolaze. Ja njih ne poznam, ni ona mene, ostale još su samote sjene.

Dok lutam gradom htjela bih prvo, da vidim makar poznato drvo, sjene i dalje svuda me prate, kad bi se htjele sa mnom da vrate.

Tražim goluba, na trgu grada, bar kao tračak proteklih nada, a i tu spazih umorne sjene, kad bi bar mogle prepoznati mene.

Iz knjige »Most duginih boja«

Azra Dedić:

Ulica naša

Idemo nas dvoje ulicom, zaprave. Juče je odsanjasmo, izdaleka. Hodamo brzo, srcem gazimo, Pod nogama da je čvrsto Osjetimo. Ulicu našu koje smo se napokon dočepali Iz snova u javu prebacili. Idemo nas dvoje, zbunjeni i nijemi i onda smo stali. S njom bivšom nismo se rastali. S njom ovom nismo se sastali. Idemo ulicom koracima sjećanja,

Lebdimo nad prostorom. Iz knjige »Odsanjani grad«

Sabaheta Hadžikadić:

Štafelaj

Štafelaj me gleda, poprijeko, iz kuta, ko da želi znati kud mi pogled luta. Koju stazu sada gaziš, i zašto me obilaziš? Da li skupljaš snove kad ulaziš u vrtove koje i ja s tobom bojim? Rađaš li to slike nove? Da l' me tvoja ruka zove, da li i ja tu postojim? Ko ti je sada preći od mene, i od boje, jer odsustvo tvoje podnosim stojeći. Od tebe mi, štafelaju, niko nema preći, samo nekad s tebe putuju i riječi.

Iz knjige »Nedosanjani snovi«

Sadeta Sokol:

Iskerani grad

Kud god da krenem i Ti si sa mnom, jer Ti si u meni, u mome sjećanju, u mojoj zjeni.

Sa svakim snom Tebi se vraćam, Vrbasu bistrom, i tada shvaćam –Ti si moj dom.

Keram te, grade, od najljepših niti, keram snove, nade, jer nada si i Ti, zato ma gdje god da smo, u Tebe smo sviti.

(Iz knjige »Iskerane pjesme«)

Siba Halimić:

Pokrij me svojom sjenkom

Pokrij me da mirno sanjam tamo gdje Vrbas obale ljubi da se i ljubav ne izgubi…

Pokrij me samo svojom sjenkom i obalama da više nikad ne budem sama…

Asima Simka Smajić:

Kitiri

Vraćajući se iz obližnjeg magazina, svaki put sretnem istu ženu, koja mi uvijek postavlja isto pitanje: - Šta si danas lijepo kupila? - Kitire! – kažem. - Čuj, kitire, pa ovdje se to drugačije kaže. Jesi li čula za popkorn?

Brzinom munje, moje misli vratiše se u sokake, u mahale, odletješe kući, tamo daleko, kao nekada. Tu, na pločniku jedne nebitne ulice u tuđini, postadoh dijete, zahvaćeno radošću koja nas je obuhvatala kada bismo iz obližnjeg sokaka začuli povike: -Kitiri, kitiri, vrući kitiri! Samo kod vašeg Ibre!

A onda bi laganim korakom, kao da se šeta, iskrsnula iza ćoška visoka, mršava Ibrina prilika, odjevena u još duži zeleni hubertus sa pojasom oko struka.

Pod rukom bi nosio veliku pletenu korpu, na kojoj je uvijek visila kita umjetnog cvijeća. Iza uha, zakačena cigara.

U korpi su se rumenile lopte, sastavljene od kitira, povezane crvenom slatkom tekućinom, pa se u ustima stapalo slatko i slano. Za nas djecu, u to vrijeme, Ibrini kitiri su bili najljepša poslastica.

Pričalo se, da su viđali Ibru kako bi ponekad, ako bi se loptica počinjala raspadati, pljunuo u nju i slatki preliv bi ponovo učvrstio klupko kitira u obliku lopte.

Bilo istina ili ne, Ibro bi ipak začas rasprodao svoju korpu kitira, a mi smo ga sutradan ponovo s nestrpljenjem iščekivali.

Moje misli prekinu žena. - Jesi li čula za pop-korn? - Nisam – velim. – Moji kitiri ostaju, samo, kitiriii.

Iz knjige priča »Hronika avenije Proudhon«, Sarajevo, 2015.

Vasvija Dedić Bačevac:

Koferaši

...Da mi je neko rekao da će biti rat i da ću doći kao izbjeglica u zemlju moje bliske prijateljice Pipi i njene stvoriteljice Astrid Lindgren, kao i moje omiljene grupe Abba, odlučno bih rekla: Ala lažeš! Međutim kada kormilo pukne i kada stvari izmaknu kontroli sve nemoguće je i te kako moguće pa se nađeš u bizarnom pozorištu u kojem ti je dodijeljena uloga od koje se ježiš i drhtiš, ali je pokorno igraš nemoćan da nađeš izlaz.

Čovjek se okreće oko sebe, obavijen sjenkama rata, sav u pitanju zašto sam morao doći ovamo pod najnečovječnijim okolnostima i osjetiti bol progonjene zvjeri. Zašto se to nama desilo kada smo imali divnu zemlju, koju je čovjek mogao opisati u superlativu mirne savjesti? Ono što je bilo najdragocjenije da smo vjerovali jedni drugima i u svakom djeliću zemlje osjećali se kao kod kuće a ono što je bilo drugačije zvali smo folklorom i tradicijom.

Riječ rat bila je ružna apstrakcija, koju smo najradije potiskivali humorom a da ne govorimo o vicevima sa Husom i Hasom u kojima je po običaju tvrdoglavi i „glupi“ Bosanac najebo i niko nije ni slutio da ćemo u stvarnosti proći kao u vicevima i da ćemo postati žrtva monstruoznih ideja, koje će nas provesti kroz krugove pakla.. Na časovima historije zgražavali smo se i glasno iznosili nad zlom prošlih ratova, mrakom srednjeg vijeka, javnom spaljivanju žena, danonoćno zapaljenim lomačama i ognjenim jezicima što su nezajažljivo gutali naučna razmišljanja i jezgro napretka čovječanstva. Čudili smo se: vlažnim, mračnim i memljivim tamnicama i dželatima što hladnokrvo gase živote kao domaćin lampe pred spavanje.

Bili smo srećni i ponosni gledajući gizdave blagodeti domovine, ukrašene grimiznim niskama brda, prošaranih živopisnim izvorima, mirisima planinskog bilja i magijom idiličnog života, slikovitih sela, uljuškanih u tanahnim zvucima cvrkuta ptica i radosne ode zrikavaca. Čak smo i pomagali gladnim i siromašnim zemljama, samilosno gledali slike bijede i mizerije stvarnosti djece sa obješenim trbusima od kronične izgladnjelosti. Razmišljali smo i živjeli u duhu Generalićevih slika, što zarobljavaju živošću, spontanošću a iznad svega jednostavnošću i naivom, koja kao da se dodvoravala sferama dječijeg sna. Ponosno smo izgovarali riječi bratstvo i jedinstvo i prsili se do besvijesti njihovim uzvišenim značenjem i odlučno zagušivali sve zlokobne zloduhe izvana, što su proricali propast i sanjali da dođe čas kada će se naš „Titanik sreće“, razbiti o vlastitu hrid, a oni ushićeni kupiti komade, da nahrane svoju bolesnu sujetu.

Mašta se zapliće u talasima Jadranskog mora i skladno uranja u prozirne dubine u kojima uživamo u morskom svijetu, prepunom neobičnih bića. U rumenim sutonima sjedili smo na pješčanoj obali, zaneseni šumom mora i purpurnim bojama zalazećeg sunca. Meškoljili smo se milovani svilom maestrala, omanđijani ljetnim romansama, mirisom divnih čempresa.

Kako se samo čekalo i sanjalo to dugo, toplo ljeto, okrunjeno odmorima kraj mora od čije plave magije ostaješ bez daha sa gomilama lijepe čeljadi i uščupernih strankinja namirisanih Coco de Chanel parfemom i očima sjajnima od snova, da ta plava laguna ovozemaljskog raja, obećava nešto neproživljeno.

Plažom su lahorile i lepršale plavokose djeve tuđeg neba, u oskudnim bikinijima iz koji su virile privlačne obline dok su domaći turisti i mjesni plejboji parili oči i gutali knedle raspaljene požude. Taj ti naš muški svijet može nekako bez svega, ali kada je u pitanju zgodno i vrtljivo žensko mozak mu se tako lako zapali da zaboravi na sve osim na trenutačnu žeravicu na kojoj se prži. I bije ih takav glas i van granica pa su dolazile namiguše i iz drugih država sa pedantno pripremljenim štapovima za pecanje mužjaka, koji su im zdušno otvarali vrata sedmog neba. Dečki nisu baš dobro baratali stranim jezicima, ali Schlafen zussamen je znao svaki ko pjesmicu. Takvo je podneblje, malo more, malo nebo, malo krš i zrikavci, pa te sva ta čuda bubnu u glavu i samo misliš na hopa-cupa u krevetu.

Sjeverno more je nešto drugo: tamnije, hladnije, opasnije i nepristupačnije. Posjeduje drugačiju ljepotu, koja je interesantna i privlačna na svoj način. Ono je zlokobno crno iznutra i kao da te vuče na dno magnetizmom dubine. Tamne alge sapliću ti se oko nogu kao morske nemani pa ti se čini da si u raljama čudovišta. Sjeverno more je za hrabre i vješte plivače i neke vodoljupce koji otkrivaju njegovu ljepotu na njihov način u samo njima znanim nijansama i nemuštom govoru vode. Sreća da je more plitko, daleko od obale, pa je lijepo i bezopasno za djecu, jer mogu da se igraju u mulju. Ali ako zaplivaš u dubine, onda si zakoračio u opasne sfere, u kojima možeš nestati u zagrljaju sa morskim sirenama.

Iz romana ”Koferaši” čiji je odlomak uvršten u Antologiju i Monografiju umjetnika BiH u dijaspori