8 minute read
Čemu se valja čuditi
Foto: Slobodan Rašić Bobara
„Pošteni ljudi, njih 345 muslimana (u Banjaluci pr. autora), na čelu sa muftijom Nurkićem, gradonačelnikom Halidbegom Đinićem su potpisali tekst Rezolucije u kojoj su oštro osudili ubijanje, progone i svaku vrstu terora, te kazali da ne mogu poštovati i podržavati državu koja progoni svoje građane samo zato što su druge vjere i nacije. Bio je to jedinstven gest građanskog morala i hrabrosti, može biti zadnji u nas uopće. Nikada se više, naime, jedan takav gest, kao što su bile poznate muslimanske rezolucije protiv ustaškog terora iz 1941. godine, na ovim prostorima nije ponovio. Ali ubijanja jesu i to multiplicirana, tj. u mnogo većoj mjeri i okrutnije. ... Vodeći ljudi koji su potpisali Rezoluciju protiv progona Srba i Jevrejai organizirali protest, ubrzo su završili (marta 1942. godine) u logoru Stara Gradiška.“ (Muhamed Filipović, „Bosanska pošta“ 14.10.2005, serijal prenesen iz Oslobođenja „Otkako je Banjaluka postala“ – tekst „Čemu se valja čuditi“, str. 14. i 15).
Advertisement
Ovim citatom iz „Bosanske pošte“ iz 2005. godine, koja je članak prenijela iz Oslobođenja, akademik prof. dr. Muhamed Filipović (3.8.1929 - 26.2.2020), pisao je o stanju u svom rodnom gradu Banjaluci na početku Drugog svjetskog rata (1941). Vrijeme je to kada su banjalučki muslimani potpisali „Rezoluciju protiv progona Srba i Jevreja“1941. godine, jedinstven dokument u historiji BiH.
Piše: Fikret TUFEK
Veliki čovjek
Sjećanja na akademika prof. dr. Muhamed Filipović su jaka i svježa (umro u Sarajevu 26. februara 2020. godine), jer je bio vjerovatno i najpoznatiji Banjalučanin dosada, mada je njegova veličina premašila granice rodne Banjaluke, BiH i bivše Jugoslavije, te akademik dr. Mirko Pejanović kaže: „Muhamed Filipović bio je jedan od najuticajnijih akademika u modernoj Bosni i Hercegovini.“
Opijen ljepotama rodne Banjaluke
54
„Kao rođeni Banjalučanin uvijek sam se radovao mjesecu augustu. Glavni razlog bilo je beskrajno uživanje u vodi. Mada smo mi u Banja Luci imali više rijeka za kupanje, kao što su Vrbanja i Suturlija, pa čak nekada i Crkvina, naravno kad je još bila rijeka a ne gradski kanal. Puna sezona radosti kupanja i života na vodi dolazila je u augustu, tj. u vrijeme kada je i voda u Vrbasu postajala toplija i kad su gomile kupača zaposjedale plaže oko rijeke. Plaže su se pružale od Gornjeg Šehera i Nanutove brane, pa preko niza bašta i brana do Abacije, Studenca, Halilovca, Venecije i Ade, sve do Trapista. Plaža je bilo bezbroj, uređenih i neuredjenih, pravih pjeskovitih plaža, kao što je bila ona na Halilovcu, ili prekrasnih sjenovitih kakve su bile sofe iznad Vrbasa, uz obalu koja se nazivala Pod orasima, i pješčanih kakva je bila ona na Adi, iza Rebrovačke crkve na putu prema Vrbanji“ ...
Otkako je Banjaluka postala...
Muhamed Filipović je u „Oslobođenju“ i „Bosanskoj pošti“ objavio serijal „Otkako je Banjaluka postala“, a o njemu je „Bosanska pošta“ pisala u više navrata, pa i prilikom posjete Švedskoj iza rata (1992-1995), na poziv BH saveza omladine u Švedskoj, kada je na Tribini u Malmöu govorio mladima iz BiH, kazavši: „Istina se mora pamtiti i ne smije zaboraviti jer su Bošnjacima stoljećima činjene nepravde i sistematski su uništavani kao narod“.
Izvještavao sam kao novinar sa tog skupa, bio u organizacionom odboru, dočekao ga, da bi mi odmah kazao: „Vidi mog vrlog studenta Fikreta“, pamćenje profesora nikad nije blijedilo, sjetio me se kao studenta pedagogije/psihologije, jer sam kod njega slušao i polagao logiku (bio je prof. na Odsjeku filosofije Filosofskog fakulteta Sarajevo), zapamtio ga jer sam odbio „devetku“, on mudro kazao da su samo profesori za najvišu ocjenu, ali nakon više propitivanja dao mi „desetku“!
Bogata naučna i politička karijera
Objavio je 14 knjiga, od kojih su neke i prevedene na druge jezike. Najveći broj prevoda doživjela je knjiga „Lenjin - monografija njegove misli“, koja je prevedena na danski, švedski, francuski, bugarski, slovački, italijanski, kineski... Filipović je bio član Akademije nauka BiH i predsjednik Bošnjačke akademija nauka i znanosti (BANU). Autor je monografija iz logike, historije filozofije, historije kulturnog života BiH, estetike i politike. Bio je urednik redakcije Enciklopedije za Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1975. godine do kraja 1982. godine. Filipović je autor i koautor više od 50 monografija, 160 članaka u naučnim časopisima.
Filipović je bio jedan od osnivača bosanskohercegovačke političke partije Stranke demokratske akcije (SDA), gdje je bio član sve do 1990. Nakon toga osniva s Adilom Zulfikarpašićem Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Tokom rata u Bosni i Hercegovini, bio je ambasador Republike Bosne i Hercegovine u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zajedno sa Adilom Zulfikarpašićem učestvovao u neuspjelim pregovorima jula 1991. sa tadašnjim vodstvom SDS-a o budućnosti SRBiH unutar Jugoslavije (Sporazum Karadžić–Filipović).
Sjećanja na život prije Drugog svjetskog rata
Rođenje: 3.august 1929. Banja Luka, Kraljevina Jugoslavija Smrt: 26.februar 2020 (90 god.) Sarajevo, Bosna i Hercegovina Nacionalnost: Bošnjak Zanimanje:Akademik, pisac, filozof Godine aktivnosti: 1960–2020
Priča Filipović o Banjaluci sa zanosom: „Na pijaci si mogao kupiti kola lubenice za deset starojugoslovenskih dinara, stotinu biranih paprika za dinar, kilogram pečene jagnjetine za četiri dinara itd.... Tu se nije trgovalo na na kilo i dvije, nego đuture i na vreće. U augustu su pristizale i prve jabuke petrovače i šarenike, kruške karamanke i kaluđerke, te i rane šljive. Svega je bilo u izobilju. Sunce, lijepo vrijeme, lijep grad, fini, veseli i zgodni ljudi i voda za osvježenje. A posebno sjedeljke uz Vrbas u ranim predvečerjima, uz mezu pa i uz muziku, davale su Banjaluci idiličan ton mirnog, veselog i za život ugodnog mjesta.“
Došao je Drugi svjetski rat
„A onda se jednog lijepog dana august (1941. opaska autora) pretvorio u mjesec more i zla. Došli su zli ljudi i počeli ubijati druge ljude, zbog njihove vjere i nacije. Počeli rušiti bogomolje i slično, što je nama bilo neobično i teško, jer su među nama, za djecu to mogu sigurno tvrditi, teško i razaznavalo ko je koje vjere ili nacije. Nastalo je mučno vrijeme.“
Tragični događaji u porodici Filipović
„U mojoj familiji događaji su išli ubrzano i tragično. Moj najstariji brat Safet je uhvaćen od strane poznatog ustaškog policajca Jiletka i završio u Jasenovcu. Braća Ifet i Ismet i snaha Rada (Rada Vranješević, inače kći poznatog banjalučkog prote i prvaka zemljoradničke stranke Đorđe Vranješević je bila udata za mog brata Safeta) su otišli u partizane, sestra Zilha u ilegalni život, a otac Sulejman je nasred banjalučke čarsije, pred poznatom i omiljenom kafanom Saliha Gušića koja je bila preko puta Ferhadije, javno vrijeđan i maltretiran od strane ustaškog agenta Ibrahima Kolonića, pao u komu 5. augusta 1941. godine i iz nje se nije probudio tri dana, kada je preselio na bolji svijet“... „Mislim na Banjaluku, mislim intenzivno na moje drugove iz djetinjstva, kojih tamo i na svijetu više nema. Oni sretniji su pomrli, kao nama svima dragi „daidža“ Refko (Refik Bahtijarević), Nerkez Smailagić Neko, Irfan Maglajlić Fifi i njegov brat Čik, beskrajno i raznovrsno talentovani Stjepan Boban, tihi i zamišljeni pjesnik Anto Ćosić, lijepi Besim Karabegović Besko, uporni i fanatični vjernik istine Zlatko Hadžiabdic Folan, veseli Muhamed Softić Žuna, prefinjeni pjesnik i prevodilac Sadić Sead Sejo i toliki drugi moji drugovi i prijatelji“.
Agresija na BiH
Agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) okrenula je historiju naopačke, počeli su progoni iz Banjaluke, organizovano autobusima prognani su Bošnjaci i Hrvati, morali su vaditi silne papire da bi sve svoje bili prisiljeni napustiti ili čak „prepisati“ drugima (!) i pobjeći, da spase živu glavu.
Mnogi se pitaju zašto ih Srbi (izuzev pojedinačno) nisu zaštitili? Zašto nije bilo rezolucije o zaštiti Bošjaka i Hrvata? Nažalost nije se historija ponovila, čak ni u Banjaluci, kada je došla agresija na BiH, naprotiv iz Banjaluke je protjerano oko 85.000 Bošnjaka i Hrvata, a da Srbi nisu potpisali nikakvu rezoluciji o zaštiti dojučerašnjih komšija Bošnjaka i Hrvata.
Priča Kjazima Krajišnika
„Pijaca, čuvena banjalučka govedarnica, meni dragi i poznati Banjalučanin Kjazim Krajišnik, kada sam ga 1995. godine sreo u Zagrebu, a on tek pobjegao iz tadašnjeg banjalučkog pakla, na pitanje: „Kjazime, ti si sada iz Banjaluke, kako izgleda grad“, odgovorio: „Tunjo, ti znaš kako izgleda banjalučka govedarnica, sad je sav grad jedna govedarnica, koja se pruža od Hadžijinog hana do Bezistana do Vrbasa, s Kastelom na jednoj i našom starom i dragom Gimnazijom, koju su neke budale dale srušiti nakon zemljotresa...“
Kazivanje rahmetli Raskana Suljića
„Raskan Suljić, jedan od najpoznatijih ličnosti nekadašnjeg banjalučkog života, svjedok XX vijeka u tom gradu, poznati fudbaler Krajišnika, još poznatiji tapetar, koji je stvarao namještaj mnogim banjalučkim kućama, bio alfa i omega onog tipa čaršijskog života i najbolji prijatelj i komšija nekad poznatog banjalučkog sudije, u sudnici i na fudbalskom igralištu i takođe igrač Krajišnika, Perenčevića, kazao prije tri godine, a Raskanu je tada bilo 98 godina: „Tunjo, nikada nisam mogao zamisliti da je sve ovo što se dogodilo u Banjaluci moguće. Ne računam tu rušenje svih džamija, uništenje svega što podsjeća na muslimansko ime i znak života, ali računam na ljude i barem ostatak ljudskog stida i suosjećanja. Zar da mene, koji sam uvijek bio sa Srbima, koji sam igrao u Krajišniku, koji sam potpisao Rezoluciju protiv progona Srba kad je glava letjela za najmanju stvar, mene, koji sam bio najbolji prijatelj, komšija i suigrač pokojnog Perenčevića u Krajišniku, a u taj srpski klub sam otišao zbog njega, da ne bi on sam sa Hiseta bio u njemu, nego neka neko i od muslimana bude s njim, iz stana i iz grada istjeraju njegovi unuci i to riječima: „Idite, vi ste nama Srbima nanijeli najviše zla. - “Znaš li ti Tunjo, za bilo kakvo zlo koje smo mi muslimani u Banjaluci ikada nanijeli Srbima, ako boga znaš...“
Bez odgovora na teško pitanje
55
„Nije, naime, nezamislivo da čovjek čovjeka ubije. Nije nemoguće da čovjek čovjeka opljačka. Ali da čovjek čovjeka mrzi zbog toga što mu ovaj nikada nije pokazao ništa drugo do li osjećanja solidarnosti, ljubavi i prijateljstva, to doista zaslužuje čuđenje bez granica i pitanje: kako je to i šta u ljudskom mozgu, u duhu ili prirodi čovjeka, toliko pokvarljivo, do te mjere trulo da se izgubi svaki trag ljudskog identiteta, onog milenijuma teško stvaranog humanog identiteta čovjeka i da zavlada puka i otvorena životinjska priroda nad ljudima? I da se to dogodi tako masovno i bez razloga. Taj problem, koji je bio implicitan u Raskanovom pitanju koje mi je postavio u Starom Gradu na otoku Hvaru gdje sam ga jednom prilikom slučajno sreo, proganja me svaki dan. A u augustu mjesecu osobito intenzivno. Ne znam na njega odgovor, a čini se bitan.“
Teško, preteško pitanje čak i za najvećeg bh. filozofa i intelektualca akademika Muhameda Filipovića, čijim sam tekstom kao novinar bio opčijen, čitajuci ga bezbroj puta da bih shvatio „šta je pisac htio da kaže“!? – nije mi pomoglo što sam njegov student, ni široko novinarsko iskustvo ni profesorova „desetka“ iz logike! Naslućujete li, ili znate li
